Pogovor
KO SE SMIJE, ZLO NE MISLI

Jedna naša narodna mudrost glasi: "Ko pjeva, zlo ne misli", što bi se moglo iskazati i riječima: "Ko se smije, zlo ne misli". Smisao je, u oba slučaja, isti: veseli ljudi nisu skloni zlu. Onaj ko pjeva, onaj ko se smije, nema vremena da razmišlja o zlu, da drugome jamu kopa. Mostar je, do naših dana, bio takav. To je bio grad smijeha, grad pjesme. Otuda mostarski liskaluci, mostarske trehe. A, kao malo gdje drugdje, Mostarci su se međusobno oslovljavali jedinstvenim nazivom: "raja". Nije tu značenje ove imenice koje joj daje Vuk: die unterthanen, subditi, sa objašnjenjem: "U Turskome carstvu raja se zovu svi ljudi koji ne vjeruju Turske vjere". U Mostaru ova imenica označava članove te sredine, prijatelje, ljude kome se može obratiti u svakoj prilici za savjet i pomoć. Mostarska raja označava (označavala je) stanovnike toga grada na Neretvi koji su imali dosta zajedničkog, bez obzira na, eventualne, razlike između njih. I taj epitet davao je stanovnicima grada na Neretvi neko posebno obilježje. Pa i spremnost za veselje, za humor, za trehu; liskaluke, koji su bili karakteristični samo za ovaj grad i njegove žitelje. Ta osobina davala je Mostaru posebno obilježje. Nepoznato drugdje. I neponovljivo. Takav je bio Mostar do naših dana. Takav Mostar pamte, nose u svojim srcima, svi oni koji su stasali na obalama Neretve, koji su živjeli na prostoru između Huma i Kuka, između Raštana i Gubavice i koji su se ponosili svojim porijeklom sa tih prostora. O tome i takvome Mostaru piše Danilo Marić na prethodnim stranicama. Tu je riječ o ljudima koji su se međusobno voljeli i poštivali. Ali i međusobno šalili. Svi na račun sviju. I bez ikakve zlobe i pakosti. Bez truna mržnje.

Danilo Marić se saživio sa žiteljima grada na Neretvi. Shvatio je njegovu dušu. Osjetio njegov "damar" i ponudio nam ovdje pregršt mostarskih treha, mostarskih liskaluka, bez kojih je bilo nemoguće zamisliti Mostar i Mostarce.

Sa istom ljubavlju tu su priča o Greti i Eni, o Joci Šupljeglavu ili Mujagi Komadini kao i o Jazi, Omi Puci ili Mustafi Badžaku. Svi su oni činili "inventar" Mostara. Svi su oni sastavni dio istorije žitelja sa tih prostora. Autor ovih redaka nosi u sebi, duboko, sjećanje na sve njih. Sve ih je poznavao i svi su mu oni priuštili pokoji radosni i veseli trenutak u životu. Život je htio da su nam se staze razišle. Zato raduje saznanje da je Danilo Marić uspio da sakupi mnoge zgode iz njihovih biografija i da nam je sve to pohranio na prethodnim stranicama. Jeste, naši dani nisu skloni svemu tome. Ali, raduje spoznaja da neće uvijek biti ovako. Doći će bolji i veseliji dani. Zasjaće ponovo Sunce nad ovim prostorima. Ponovo će se oriti veseli pokliči mladih na obalama Neretve. Ponovo će se pričati mostarski liskaluci gdje će neminovni inventar biti Neda i Jure, Vasa Kisa i Oma Puce, ali će se prisjećati i brkatog Joce Šupljeglava i Zvonića i njegovih kola. Nada ohrabruje. Da nije nje, čovjek bi izlaz tražio u bezizlazu.

Danilo Marić je učinio veliki podvig što je sakupio ovih dvanaest segmenata mostarske istorije, istorije Mostara i Bišća. Jest, ima još ovakvih zgoda. Biće korisno ako se i one pokupe. Jer, to je danas sigurno, ako mi to ne uradimo, ako to ne urade generacije koje su danas kadre da to učine, bojati se da će sve te zgode i nezgode nestati sa tim generacijama. A to bi bila šteta. I velika. A kao što je poznato, istorija nastaje na osnovu sitnih detalja. Ovi i ovakvi segmenti čine istoriju Mostara. Oni govore o našem zajedničkom bitisanju na tim prostorima, o našim zbiljama i trehama. Treba to pohraniti "za daleka neka pokoljenja". Biće nam ona zahvalna. Zbog svega toga hvala Danilu Mariću što je sakupio ove trehe i prenio ih na hartiju. Hvala mu i u ime "heroja" njegovih priča i u ime živih Mostaraca, a i u ime onih koji će iz ovoga saznati nešto više o svojim prethodnicima.

 

Akademik Prof. Dr Asim Peco                         BG/1992.

VULE YELICH
ROMAN O AMERIKANCU-SRBINU

U ovom romanu:

nazivi mjesta,

imena ljudi i

događaji su

ISTINITI

 
Glava 1.

Bježeći iz bosanskog ratnog kazana, tumarajući "od nemila do nedraga", izbio sam u jedinu zelenu pustinju, koju nazivaju Kalifornija.

U nju je, ali sa suprotne strane, banuo još jedan moj sugrađanin, Mostarac, i moj dugogodišnji poznanik, Zoran. Na osami tuđine proveli smo mnoge noći i napričali o svakomu i svačemu. Govoreći o ljudima našega porijekla, kojih je u Kaliforniji desetine hiljada, izrekao sam mišljenje:

—Čudno je kako su naši ljudi, ovdje, izgubili toplinu druženja i gostoprimstva. Upoznao sam ih mnogo, ali me ne pozivaju u svoj dom.

—Moja iskustva su drugačija —usprotivi se Zoran i nastavi —Bio sam kod više njih toplo primljen, u njihovim domovima.

—Kako susrećeš takve? —upitah.

Na razne načine. Evo. Ispričaću ti jedan od tih slučajeva.

Tu, na "Coloradu", prije nekolike sedmice, zaustavi se automobil, suvozač spusti staklo, pa poče da mi govori nešto. Sa naporom sam odgonetao o čemu je govorio. Pitao me je za trgovinsku kuću "Target". Izvinjavajući se zbog oskudnog engleskog jezika, počeo sam da objašnjavam gdje se nalazi robna kuća koju je tražio. Zahvali se i poče da podiže staklo. Zastade da dopita odakle sam došao. Odgovorio sam da sam izbjeglica iz Bosne i Hercegovine. Nadoveza na našem jeziku, zanimajući se za status i stanje moje porodice. Razgovor na maternjem jeziku me obeselio, a prijateljstvo koje je pokazao prema meni, i dirnulo me je. Izdiktirao je adresu: "Yelich Vule, 3161 Poplar Blvd., Alhambra, CA 91803 i najsrdačnije pozvao da ga posjetim.

Posjetio sam njegovu porodicu već nekoliko puta —nastavio je. —Divni su ljudi. Povesću te, da ih upoznaš, prvom prilikom.

Pamtiću taj februarski dan 1996. godine, kada me je Zoran povezao iz Pasadene u Alhambru. Pljuštala je, za kalifornijske prilike, neobično jaka kiša. Asfalt je, u tmurnoj noći, gutao svjetlost automobilskih žarulja, pa je vožnja bila neprijatna, činilo mi se, i nesigurna. Još svjež u Americi, pod utiskom baš te kiše, mislio sam da je ovaj kraj pun padavina. Sljedećih mjeseci sam se čudio suši, jer baš iza te noći, osam mjeseci nije bilo kiše. Ova ogromna ljudska naseobina je vonjala kao stado po izlasku iz nenatkrivenog obora u vrijeme poslije dugih jesenjih kiša.

Zaustavili smo se pred kapijom, iza koje su vodile stepenice do ulaza u kuću. Prva pomisao bijahu srednjovjekovni dvorci, koji su uvijek Gore, na brijegu, na visini, van domašaja pogleda prostih ljudi i prostog života. Kiša i mrak su sprečavali da vid izvedem do visine kuće, pa sam ga sklizao na terase, koje su okrenute prema jugu i zapadu. Dovoljno je sjediti na njima, pomislio sam, pa da u čovjeku, u samom nastajanju, zamru i klice apatije i dosade. Ispod obje terase, koje su duge koliko i zidovi kuće, nakošeni su parkovi, kao da i oni izviruju da se pokažu, neveliki, ali otprve ukazuju na tvorca koji je od ideje i dobrog ukusa. Iz druge ulice, iza ugla zapadnog parka, uočavam ulaz za donju etažu kuće, koji Yelichi izdaju u najam. Malo dalje je i sporedni ulaz-izlaz njihovoga doma.

Dnevna soba, u koju sam domalo uveden, doima se jedinstvenom toplinom. Stolovi, fotelje i sofe su prvo na šta slijeću pogledi. Nestandardne su i, nedvosmisleno, upućuju na dobro finansijsko stanje domaće čeljadi, ali i više od toga, na njihov istančan ukus i stil življenja. Bogata kućna biblioteka ukazuje na stanare koji se svakodnevno služe knjigama, na obrazovane ljude, na ljude čija znanja treba respektovati. Pogled zastaje na maskoti, ženi srednjih godina, uspravnoj lutki visine petogodišnjaka, obučenoj u odjeću živih boja, skladno vezenoj kao arabeske, u kojoj prepoznajem tipičnu starokrajsku ženu, Šumadinku. Ona dominira prostorom, domaćinima znači više od onoga što u ovome času mogu da pretpostavim. Iznad je uljana slika istoga lika, u dinamičnoj pozi: Šumadinka sa preslicom. Ovo bi mogle biti Vulove uspomene na majku, pretpostavio sam. Na tim mislima sam prekinut i predstavljen glavi doma.

Uobičajeno predstavljanje trajalo je kratko, jer čemu sve to kad ćemo domalo, i tako i tako, postati prijatelji.

Domaćin Vule Yelich, Kacha i Mile, supruga i brat, dočekali su me kao da sam neka važna ličnost i njima od značaja, a dobro su znali da sam inokosan i nejak, kao kosovac na mećavi i zaleđenom kopnu. Sve troje, na svoj način, utrkivali su se da mi ukažu pažnju, novom prijatelju i zemljaku, kako me počeše nazivati.

Gostio sam se kao ikad iko, i tu veče ponio za sjećanje, kao važan događaj u četvorogodišnjem izgnanstvu.

Bračni par Yelicha su osamdesetogodišnjaci. Kachu već napušta pamćenje, a Vula drži u izuzetno visprenom stanju.

Prije nekolike godine, do tada, kao suva drenovina snažan čovjek, na Vula je nasrnula neumoljiva Parkisonova bolest i tvrdo ga uvezala za invalidska kolica. Nedugo poslije toga, Kachu su, istovremeno, razdirale nekolike bolesti, te od izuzetno viđene žene satvorile onemoćalu staricu.

 

Preko osamnaest mjeseci sam redovan gost doma Yelicha. Istinski smo se sprijateljili. Od svih prijatelja kuće ja sam sada u njoj najčešći gost. Pored prijateljstva, mom tako čestom dolasku, razlog je i igranje šaha. Vule, nekad izvrstan šahist, iako teško bolestan, i sada igra onoliko dobro koliko i ja znam od te drevne igre.

 

U ovom periodu, u kući Yelicha, dogodile su se velike promjene, kojima sam svjedočio.

Prvo se Vule, na dirljiv način, oprostio od Kache, sa kojom je živio u sretnom braku pedeset i četiri godine. Fizički je onesposobljen da živi sam, pa je uslijedila teška životna drama.

Preseljava se u dom za stare osobe.

Tamo ne uspijeva da "nađe" sebe. Više sedmica živi u svijetu košmara i psihičkih poraza. Slijede specifične situacije, iz kojih se sretno iskobeljava.

Upoznaje pedesettrogodišnju Ljubicu Maksić. Vraća se u svoju kuću u Alhambru, sa Ljubicom zasniva brak, i započinje novi život.

Glava 2.

Požega se nalazi u Srbiji, tridesetak kilometara daleko od Čačka i dvadesetak od Užica. Sedamnaest kilometara od Požege je selo Ježevica, ono je povremeno bivalo i opštinsko mjesto. Ježevica je rodno mjesto Vula Yelicha. Vrijeme njegovog rađanja se poklapa sa jednim od najtežih perioda u istoriji srpskog naroda, kojemu pripada i on. To je vrijeme Prvog svjetskog rata.

Najveća svjetska carevina, Austro-Ugarska monarhija, u skladu sa politikom širenja prema istoku, objavila je rat maloj zemlji Srbiji, koja ni na koji način nije mogla izbjeći taj rat, niti ga uspješno voditi sama. Uz pomoć još nejače Crne Gore, Srbija je odlučno ustala u odbranu. Nosila se hrabro, ali uspješno samo onoliko koliko je i mogla, pa je okupator otimao pedalj po pedalj, da bi ubrzo zavladao čitavom Srbijom. Tako se i Ježevica našla pod nogama bezdušnih austrijskih i mađarskih vojnika.

Okupator, iscrpljen ratom, nametnuo je strogu vlast, odvodio mladiće u vojsku, od seljaka otimao stoku i žitarice, a kako je vrijeme odmicalo, bivao je sve grabežljiviji i strožiji, pa je domaće stanovništvo dopadalo neimaštine i gladi, da bi ga na kraju dokopale boleštine: difterija, tuberkuloza i španjolska bolest. U Srbiji je, tokom rata, poginuo svaki drugi muškarac. Zemlja je bukvalno osiromašena, a preživjelo stanovništvo je u biološkom grču za opstanak. Takvo stanje je, naravno, bilo i u selu Ježevici, koje je brojalo do tri stotine domaćinstava, među njima i ugledno bratstvo Jelića.

Tri brata Jelića su u devetoj deceniji života. Domaćin je najstariji Stanoje. Rat ih je zatekao u brojnoj zajednici seoskog domaćinstva, koje je i ugledom i imanjem, bilo među prvima. Opšta neimaština je snažno zapljusnula i njihov dom. Po onim narodnim: "U dobru je lako dobro biti" i "Glad očiju nema", radna i poslušna čeljad su, porastom neimaštine, postala nezadovoljna i neposlušna, pa kuća poče kliziti kao po nizbrdici. Dioba je bila prirodan nastavak, a kad su se počeli ženiti i unuci, do nje je moralo doći brzo.

—Ne ide!? — jedne večeri, iza siromašne večere, i tek utihle žestoke svađe ženske čeljadi, domaćinu Stanoju se oglasila misao i skotrljala niz bradu.

—Ne ide, više!? —i drugi starac kaza kao za sebe, ali se u tihom glasu osjećala i sva zabrinutost, koju hoće da podijeli sa braćom. Tu uz ognjište, i odmah.

—Ne ide, više. Nikako!? —i treći brat je poluglasom izgovorio zaključak izveden iz njegovih prethodnih razmišljanja.

—Dioba! —Nepotrebno potičući tek rasplamsalu cjepanicu, Stanoje prevali preko jezika riječ, koja u Ježevici i oko nje, ima samo ružno poimanje, i predstavlja prinudan izlaz, jedini prolazni tjesnac, za isposvađanu čeljad u seoskoj zadruzi.

—Dioba!? Nažalost! Moramo. —Drugi starac, srednji brat, kaza odmah, ne dade ni da Stanojeva riječ dopre do zidova kuće.

—Dioba!? I to je za ljude —kaza treći brat, i tim riječima zaključi večerašnje vijećanje, koje je brojna čeljad očekivala dugo, i sada pratila bez daha, šušnja i zveketa.

Na zakazani dan diobe, izdvojeni od ostale čeljadi, pred kućom, povijenih vjeđa i pogleda, dogovarala su se tri brata o dijelovima, koje je, po narodnom običaju, najstariji brat pravio a najmlađi birao prvi.

Nakon što je sa malo riječi i puno obzira, svaka trećina dodjeljena i usvojena, pozvani su njihovi sinovi, koji su pristupali svaki svom ocu, a ovi ih izmicali, svaki na svoju stranu, na rastojanja grupa od oko pedesetak koraka.

Jedna od te grupe je bila Stanojeva, a činili su je, pored njega, još četiri snagom opasana muškarca, četiri sina. Dobrivoje i stariji Dragomir, zvani Ljubo, su od prve Stanojeve supruge, koja je bila od Markovića iz Duškovaca, stali su sa očeve desne strane. Braća od druge Stanojeve žene, Kajsije, koja je od bratstva Ilića, Stamenko i Borivoje, stali su na lijevu očevu stranu. Sada je Stanojevo da svoju trećinu podijeli na četiri dijela, da sačini dvanaestine. Kćerima, Kajsiji i Ljubici neće odjeljivati, jer ovdje nije običaj da ženska djeca nasleđuju što, one su se udale i tim činom odrekle prava na očevinu. Nakon što se i ova četiri brata podijeliše, u miru i tišini, i oni pozvaše svoju čeljad i odvedoše na svoje dvanaestine.

Najstariji Stanojev sin Dragomir, zvani Ljubo, rođen je 1896. godine. Oženjen je Smiljkom, zvanom Smilja, koja je od njega starija tri godine i sada su joj dvadeset i pet. Sinčića su dobili lani, 1917. godine, krstili su ga po imenu Vukadin, ali i njega seljani već prepoznaju samo po nadimku, Vuco. Nakon diobe, Ljubo je prišao supruzi i djetetu, dijete uzeo u naručje, a supruzi dao mig, da pođe za njim.

Ljuba je na dijelu dopala oronula vodenica, jedna njivica i krava. Premalo za preživljavanje porodice, ali druge nije moglo biti, jer "dvanaestina je samo dvanesti dio imanja", govorilo se za najednom siromašne Jeliće. Krava ga je zapala na dijelu samo zbog toga što su se starci smilovali na malog neishranjenog Vuca. Bio je tu i pas, Ljubu ga niko nije ni dodijelio, ali se pas sam opredjelio uz vodenicu, uz koju je odrastao i koju je ljutitim lavežom čuvao već desetak godina.

U vodenici je od ko zna kad, vjeruje se da je to bilo prije stotinu godina, daščurinama ograđen jedan ćošak, za vodeničara, da se može opružiti između dva dosipanja mliva.

Taj će, miševima i zubom vremena izgrickani kutak, narednih godina tek začetoj Ljubovoj porodici biti jedini dom.

Glava 3.

Ljubo Jelić je, kao i svi mladi ljudi kad se odjeljuju od roditelja, sa svojih dvadeset i dvije godine, bio pun zadovoljstva i vjere u življenje, koje zamišlja kao onu dugačku ježevačku ulicu, u početku usku, pa se neprimjetno širi, da bi, napuštajući selo, prerasla u širok međugradski drum, koji vodi u svijet beskrajno širokih i prometnih puteva i bogatih svjetova. Mlad, jak i vičan seoskim radovima, žena voljena, lijepa, zdrava, vješta u domaćinstvu i od svakog reda, te jednogodišnji sin, pa sve to na svom imanju, "niko ti ni de ni bre, sebi a posebi". Imanje je, zaista, malo. Ali, zaključivali su mladi supružnici, rijeka Gradnja i vodenica su same po sebi dovoljne na pragu života.

U slučaju da naiđu na teškoće, Smilja ima bogate roditelje, priskočiće otac, voli on nju, mada, eto, sada, neće da govori s njom, razmišlja Smilja. A i kako bi, on joj je bio našao mladoženju, lijepog, mladog i bogatog momka, komu je dao riječ da će mu dati kćerku, a ona, bezobraznica, zaljubila se u deliju ljepotana, "sa zakrpanim gaćama na guzici", pa hoće za nj ili nizakog. —Za nj!? E, nećeš, vala, ni za nj —bio je odlučan otac. I onda, ona i taj "goljo", skovali plan protiv njega, oca, najuglednijeg domaćina u opštini. Sa sandukom prnja, jedne kišovite noći, kad ni psi ne laju na prolaznike, njegova se Smilja iskrala iz kuće tom drzniku na ulicu, a ti oče, eto te tamo, tebe i momka komu si dao riječ. Domaćinsku riječ! A šta će reći svijet? Ukradena djevojka, kćerka pobjegla... Kako izići pred ljude? Da, tako je to, ali otac popušta pomalo, sa Ljubom već hoće da popriča, reklo bi se da to sve više i želi, a sa njom još nije proslovio, a prosloviće, i sada bi on kad bi ona pokazala malo upornosti. Priskočiće otac, bude li došlo do toga, u to Smilja nema sumnje, ali o tomu sa Ljubom nije govorila, nije da mu ne povrijedi sujetu, on ne voli da ga pomaže neko, ne, neće on to, pogotovo to ne bi prihvatio od tasta, prema komu ima snažnu potrebu da pokaže kako može sam, te da Smilja nije izabrala pogrešnog muža.

Ljubo je i ranije radio u vodenici, pomagao djedu i ocu, zna taj zanat. Biće bolji vodeničar od njih, jer oni su, u to je duboko uvjeren, manje radili nego što će on. Predlagao je i prije diobe, da se obnovi ustava, da se dorade zidovi zgrade, koji su pred obrušavanjem, da se presloži krov, kroz koji prodiru vjetrovi i kiše, da osvježe žrvnjeve, da iskrče kamenja ispred vrata vodenice, da se može bar čestito rastovarati i tovariti, te da, ono što nazivaju sobica, razvale i naprave pristojnu prostoriju da vodeničar, zaista, ima uslove za odmor. Ništa od toga nije ni moglo biti ostvareno, jer ko je Ljubo, pored toliko starijih muškaraca u kući, nisu ga ni slušali dok je to predlagao. E, sada je sve u njegovim rukama, pokazaće on njima ko je Ljubo.

Da bi vodenica radila dobro, pretpostavka je da ima dovoljno vode, a sada je nedostaje, razmišljao je Ljubo kritički posmatrajući ustavu, koja je kamenom ozidana suhozidina u vodi, a obrušila se na mnogo mjesta. Od toga posla će da počne, u nakani, da vodenicu dovede u dobro stanje. Biće to velik posao. Da nije tako, ta, starci bi to davno obavili. Velik jest, ali je i on zdrav i snažan, moći će ga uraditi do kraja ljeta. Ako malo uđe i u jesen, nije valjda takve sreće da će kiše početi rano. Zbog te mogućnosti počeće sa dublje strane rijeke, od vodenice, tako da će mu stalno bivati pliće i pliće.

Prvom poslu, o čemu je odlučio Ljubo domaćin, prišao je sa svom domaćinskom ozbiljnošću. Pronalazio je svaki srušeni kamen, i one što su pali pa ih voda odgurala i prije desetak godina, a gladna mjesta na zidu je zidao kamenjima koja je lomio u brdu iznad vodenice, pa skotrljavao i prenosio do mjesta uziđivanja. Iako u ledenoj vodi sa pola tijela, strpljiv je oko svakog kamena, okreće ga i kajla, dovodi u pravac kao da gradi dom. A kad na kraju dana prestane da radi, utrnulih nogu i modrih usana, sjedao bi na početak zida-ustave i sklizavao pogled niz zidinu, do posljednjeg kamena, mokrog, onog što ga je postavio malo prije. Divio se sam sebi, dobro je ovo, majstorski si ovo ozidao Ljubo, govorio je njegov poluglas koji pred naletom vodene huke, odnjiha čak i ispod njegovog uha. Tada bi pristizala Smilja, stala i podbočila iznad njega, i ona gledala ustavu njegovim vidom, pa podržavala slatkorječivošću. Ona je koju godinu starija od muža, pa za toliko i iskusnija, zna koliko je važna podrška mužu i domaćinu, i šta to Ljubu znači u času kad je od umora jedva i izišao iz vode. Izdizala je njegov učinak na nivo majstorstva, pri tom je i mislila to što je govorila, jer stvarno, ona i nije vidjela ljepše zidanih suhozidina.

—Imaš, zbilja, zlatne ruke —tim rječima je Smilja, svake večeri, završavala svoj hvalospjev.

—Preuveličavaš. Zid k'o i svaki zid —zaključivao bi i Ljubo, iako je izrazom lica govorio obrnuto, nije mogao povući dragost zbog njene hvale.

—Kad popraviš ustavu, već naredne sezone, od ujma će biti dovoljno brašna za domaćinstvo. —Jedne večeri, podbočena iznad njega, i nakon što su popričali o njegovom dnevnom učinku na zidu, Smilja je otpočela već danima pripreman razgovor.

—Hoćemo! —Ljubo se odmah nadovezao, očito i on spreman i raspoložen za dogovor, koji je, eto, nasreću, zapodjenula ona. Nastavio je —Koliko je mliva bilo do sada, bilo bi malo. Vodenica zimi ne radi, a kada ima posla, baš tada je Gradnja plitka, pa je ovaj rad na ustavi presudan, utrostručiće ujam. Biće to za nas sasvim dovoljno.

—Nadam se, i za kravu —obazrivo i upitno će Smilja, u namjeri da Ljubovu voljnost za razgovor održi do kraja.

—Nadam se —neuvjerljivo uzvrati Ljubo, zamisli se pa odlučno nastavi —kad budemo sigurni sa brašnom, ujimaćemo samo mekinje, a to je tri puta više. Biće dovoljno i za kravu —samouvjereno zaključi.

—Uz kravu, biće i mrsa dovoljno, kajmaka i sira —nadoveza Smilja, pokazujući da tako zamišlja buduće vođenje njihovoga domaćinstva.

—Morali bi imati i koju kokoš —predloži Ljubo.

—Baš sam danas mislila o tome —tiho kaza Smilja, da i glasom da na znanje, da joj i ne pada na pamet da sama o tome odlučuje, iako je to, po nepisanim pravilima, posao o kome brinu žene.

—Treba to —odlučno će Ljubo, shvativši njenu potrebu, saglasnost glave domaćinstva.

—Mislila sam... —zausti da kaže ono što je planirala ranije, ali se predomisli, ne usudi se da prevali preko jezika.

—Šta si mislila? Kaži! —zaskoči je znatiželjan, ali i naređivački glas domaćina.

—Pa, eto, mislila sam... Da majka, za mene, naleže, jednu kokoš —drhtav glas je odavao svu ozbiljnost prijedloga, koji Ljuba može i da razljuti. —Hm! —iz Ljuba izroni neodređen glas, koji ni on, a kamo li Smilja, nije mogao da smjesti ni u odobravanje niti u ljutnju. Zaćutao je, i bilo je vidljivo, duboko se lomio. —Dobro, neka naleže —konačno je odlučio, ali ne i bez suprotnih misli. A bilo je i sa njom tako, ni ona to ne radi rado, ali drugoga rješenja nema.

—Njivica, za povrća?! —opet bojažljivim glasom predloži Smilja.

—Ove godine će biti tako —odmah se saglasi domaćin, zamisli se, pa doda —Tako nam je.

—Biće dobro. Akobogda! Samo da nas posluži zdravlje —Smilja kaza pribranim glasom, kojim je željela da unese vedrine u razgovor, koji se zaključivao.

—Biće i ribe! —i Ljubov glas je nudio vedrinu.

—Pa da, i ribe! —veselo prihvati Smilja.

—A, bogami, od toga će biti mala korist, ali dobro —opuštenim glasom, propraćen osmjesima, kaza Ljubo i zaključi važan dogovor.

Opravljajući ustavu, Ljubo je krpio i vodenicu, tek onoliko koliko je bilo prijeko potrebno. A i radio je u njoj svakodnevno, mlio sve što su seljaci donosili. Smilja je vodila bitku na drugoj strani, prikupljala je kravlju hranu za zimu. Sa svog imanja, njivice, nije se mogla značajno pomoći. Sa konopom i sjekiricom, dnevno dva puta, pentrala se uz brdo, visoko gdje je šuma slaba, jer je morala izići iznad ograda koje su pod vlasništvom. Gore je sjekla i kresala grm, pa teškim bremenima, uprćena, kozjim stazicama, snosila do njivice i na njoj košare. Tu ga je razgrtala, a ono što je donijela prošlih dana, već suvo, unosila je i slagala u košari.

Poslije nesnosnih ljetnih vrućina i suše, potrefila se mokra jesen. Najavila se višednevnim jakim kišama, koje su Ljuba omele u poslu. Naglo pridošla Gradnja je napravila i prve štete, dio novosazidane ustave je obrušila. Smilja je prekinuta u pola posla. Neiskusna sa grmom, mislila je da će zamišljeni posao obaviti brže, pa je toj obavezi prišla kasnije nego je trebala. Kišovitost je i njoj bila od štete, od donešenog pola je gnjilo. Ni na koji način Smilja ne može da pripravi zimnicu za kravu, to im je konačno jasno, mada joj je i Ljubo priticao u pomoć. Jedina nada je kratka zima, zaključili su i predali se božijem davanju, kako bi ponekad znao da kaže Ljubo.

Ljubov otac je iz pozadine pratio šta i kako rade sin i nevjesta. Nije se uplitao u njihove planove. Niti ih pomagao. Ali je, nakon što je vidio sa koliko kravlje hrane ulaze u zimu, kazao da je to premalo, i da se pogrešno nadaju kratkoj zimi, jer, objasnio je, nakon onakvog čelopečnog ljeta zima će imati zube. A kad se zima primakla, jednog dana, Ljubov otac banu pred vodenicu i najavi mećavu, koju je prepoznao po bolu u krstima, kako je rekao. Došao je da preuzme kravu i izimi je on. Nedovoljno hranjena krava, inače steona, već je povukla mlijeko, do neki dan se izmuzivalo tek za Vuca, sada nema ni toliko, pa su ovu ponudu oca i svekra prihvatili bez dvoumljenja. Shvatili su je kao jedini izlaz za kravu. I, zaista, da nije bilo tako, krava bi lipsala od gladi još u prvoj polovini zime.

Ljubo i Smilja su u radu zapinjali punom snagom, premarali se, pa su se radovali smračivanju, da se spuste na postelju, odmore i ispavaju. Prezaposlenim ljudima je stalno malo vremena, nepoznat im je pojam dosade, tako je bilo i sa njima. Ali kad su ih jesenje kiše satjerale u tjeskobu, prašinu, hladnoću i vlagu vodenice, najednom ne znaju kako da potroše dan, kako da prevaziđu dosadu. Oboje su odrasli u domaćinstvima sa po nekolike desetine članova, tamo se stalno događalo nešto, pa makar i svađa, ali nije bilo dosade. Sada ne znaju šta će od sebe, vani ne mogu od kiše a unutra... —Ucrvaću se od dosade —Desetine puta na dan je Ljubo ponavljao ovu rečenicu, i iza nje ustajao, koračao po vodenici, pa poraženo sjedao.

—Sve je bilo i prošlo, pa će proći i ovo —ne imajući povoda za utjehu, Smilja bi svaki put odgovorila na ovaj način.

A nije prolazilo. Naprotiv, na kišu se nadovezao snijeg, koji se neće otapati do duboko u proljeće.

Noć prvog snijega, koja se desila dan po odvođenju krave, tačno po najavi Ljubovog oca, bila je kao noć igre neobuzdanih demona. Teški bijeli oblaci pojavili su se sa rađanjem dana, i čitav dan prijetili kao da će spojiti nebo i zemlju. Sa sumrakom su doplovljavali vjetrovi, huka i zavijanja. Supružnici su ležali na gunjcu na podu, čije je ćoškove talasao vjetrić, koji se sve uvjerljivije probijao kroz napukle daske-zidove i procjepe između njih. Pribili su se jedno uz drugo, da bi im bilo toplije i običnije. Vjetar je fijukao i iz časa u čas prijetio više, čas kroz pod mokar od Gradnje, čas kroz tavan, koji se bunio škripom i ljuljanjem, a kad vjetar promijeni smjer duvanja, onda u vodenicu ulazi kroz šupljine zidova, kojih ovdje nije malo. Kako je noć hvatala maha i strah se naseljavao u Smilju. I u Ljuba koji nije plašljiv muškarac, ali se brinuo pitanjem, hoće li vodenica moći da se održi uspravno. Kad je dijete, moglo je to biti iza pola noći, počelo da plače u snu nekim njemu nesvojstvenim glasom, glasom strave, a po svirci zavijanja oluje, roditelji su se krajnje zabrinuli.

Smilja je ustala, od nekoliko pokušaja uspjela je da upali luč, prinijela ga iznad kolijevke u zavjetrinu, u želji da svjetlost donese djetetu mirniji san. A zbilo se obrnuto, plamen luča je poslušno slijedio zov nepogode, čas zasija punim plamenom, čas se umanji u žižak i potpun mrak. Ta bjesomučna prijetnja, svjetlo-mrak, izazivala je ludilo. Kad se zanjiha plamen luča tako brzo da ga zjenice oka ne mogu vjerno prenijeti svom naručiocu, mozgu, u glavi tvori se zbrka i haos koji otvorenim putem kidiše na psihu. Psiha djeteta je najtananija, ona se prva pobrkala i upustila u obračun sa svim i svačim.

Djetetova glava se tresla i samrtnički zapomagala. Krov škripi i poigrava kao da je na oprugama. Oluji su se otvorili svi vodenički procjepi, duva unutra kao i vani. Smilja, sa naporom, dolazi do kolijevke, dograbi dijete, steže uz grudi, gurana vjetrom i strahom, pada po Ljubu, pa ga, snagom kliješta, priteže djetetu i sebi. Raspojasana oluja smjenjuje zube, iskihuje zalihu hladnoće, koju jedan guber ne može da zaustavi na putu do kože već smrznute čeljadi.

Najprije Smilja, a onda i Ljubo, glasno mole Gospoda da pomogne, da ih spozna u noći čudesa. Krov sve opasnije podrhtava, prikazuje se čudna bjelina nimalo vidne noći.

I onda, neočekivano, sve utihnu. Čak je prestala da se čuje i vječito bučna Gradnja. Ni daška.

Potraje kratko, a onda se izvali olujetina, kao da se tamo negdje zaustavila samo da se prestroji, okupi na jednom mjestu i onda da odlučno nasrne na vodenicu. I grunula je.

Zidovi su se oduprli još jednom, uz škripu raspucavanja i njihanja iz nemoći. Istovremeno su u vodenicu doprle i prve snježne pahuljice, suve i ledene.

Snijeg lapti. Priroda stišava glas. Rijeka Gradnja se opet oglašava umirujućim dahom. I dijete je prestalo da plače. Smilja i Ljubo mole se Bogu, u nadi da će preživjeti i zdravi dočekati jutro. Oni i vodenica. Kad su to najmanje očekivali, pospali su.

Kaže se da iza mećave nailazi lijepo vrijeme, u ovom slučaju je bilo baš tako. Po buđenju, najprije je blještava svjetlost, pa onda blažen mir prirode, na čeljad djelovala ospokojavajuće. Razbuđivali su se brže i laganije nego ikad prije, i bili odmah orni za razgovor. Straha kao da nije ni bilo u onoj mjeri, rađaju se nove brige, dnevne zapitanosti, bez primjesa čuda, a pojavile su se odmah po otvaranju jutarnjih očiju i viđenih slika bjelina, naročito one prve, na guberu, snijeg visine podlaktice. Pod vodenice je potpuno prestrt snijegom, a u jednom od ćoškova, kao da je to noćas neko vješto izveo, snijeg se oblikovao u piramidu, sa bazom pravouglog trougla, visine do pojasa. Nakon što su ustali, i uvjerili se da je vani savršen mir, i savršeno bijel vidikovac, brda i dola, i vani snijeg debljine pola čovjeka, misli su krenule u potragu izbavljenja. Ljubo je sa naporom otvorio vrata, a ona se upravo zbog snijega i otvaraju unutra, sa poda je nogom odgurnuo nužnu količinu snijega, da bi ga iza vrata dočekao smet, koji je do vrha zazidao vrata.

Domaćin je sve do uveče prosjecao izlaz. Sljedećih dana je lopatom prebacivao snijeg u Gradnju, i tako pravio usjeke širine koraka, da bi oslobodio zidove vodenice. Iza toga je proširivao prostor ispred ulaza i oslobađao put do drvarice da bi i Smilja do nje mogla pristupiti.

U toj i takvoj slobodi kretanja Ljubovi su proveli zimu, jer snijeg nije kopnio do proljeća. A oskudici nije bilo kraja, ni u odjeći ni u obući, ni u hrani ni u ogrijevu, a što im je posebno teško palo, slabo su stajali sa pokrivkom.

—Spomenulo se ne povratilo se. Akobogda! —govorila je Smilja pri kraju zime, kada se iz sela moglo pristupit, onim prvim koji su dolazili, da ih vide, da se uvjere da su živi, jer je bio pukao glas po selu da Ljubovi nisu preživjeli noć mećave. —Nisam se nadala životima, pogotovo me bilo strah za maloga Vuca. Nazeb nije silazio s nas, temperatura gotovo vazda, hladnoća i vlaga su nam sisale krv, a nje nije moglo biti sa onakvom prehranom. Spomenulo se ne povratilo se. Akobogda. —Kako bi priču počinjala, sa istim rječima ju je i završavala, pa sagovorniku upućivala neuvjerljive osmijehe.

Zaleti, kojim su Jelići obnavljali snagu, bili su dugački i neuvjerljivi. Ljubo se još i oporavljao, ali Smilja, čitavo proljeće je poboljevala, bila na granici leći-ustati.

Mali Vuco je prošao najgore. Jednoipogodišnjak zazimio je zdrav i jak, na nogama čvrst i brz kao vižljasto kozle, a iz zime iskobeljao bez snage, damara i mesa, kost i koža, govorila je majka Smilja, i dalje plašeći se za njegov život.

Negdje sredinom zime, nakon groznice iz koje nije ustajao četiri sedmice, prestao je da hoda, vratio se puzenju. I pored upornosti roditelja da prohoda, dijete je nastavilo da puzi i u ljeto. Bio je to preozbiljan znak za uzbunu, o tome su roditelji pričali često, ali nisu znali kako da dođu do lijeka. Majka je kod djeteta uočila još jednu promjenu, kojoj u početku i nije pridavala veće značenje, ali će se kasnije jako brinuti oko toga.

U djeteta je rastao stomak, na nj nije moglo dram mesa da se nanese, a stomačić je vidno rastao. Nije to bilo kao kod debeljuškaste djece, u Vuca je trbuščić rastao ne ovisno o tijelu, iz boka je ličio na oblik stomaka bremešne žene pred porod.

Djetetovo stanje je sve manje obećavalo oporavak, jednako je mršav, i ne pokušava da hoda, stomačić raste za svoj groš, i uz sve to, dijete se navadilo na rijeku, otvorilo novu roditeljsku nevolju.

U njemu se pojavila neka potreba da upuže u Gradnju. Možda je ona došla od toga što je nizastranu, jednom je rekla Smilja u brižnom razgovoru sa Ljubom. Čim uhvati tren roditeljske nepažnje, kao gmizavac, svom hitrinom upuzava u vodu, u plićak, tamo se igra nejasne igre, bez obzira koliko je voda hladna. Sve što imaju je na vodi ili uz vodu, pa je čuvanje djeteta od vode gotovo neostvarljivo. Već se dvaput dogodilo da ga je zahvatala matica, a roditelji spašavali u zadnji čas po život. Hoće li i treći put, ili će, nedajbože, o tome nesmiju ni doreći misao. Moraju još više paziti na dijete, a moraju više i raditi, jer zima će opet doći i pitati, šta ste radili proljetos i ljetos.

Bezemljaš, Ljubo je odlučio da uzme u najam na godinu dana jednu oranicu, te da na njoj zasije i zasadi, i tako se opskrbi za narednu zimu. Za potrebe oranja najprije je morao naći nekoga, ko je takođe sa jednom kravom da upari u plug. Uvijek je to bilo teško riješiti prvi put, jer kad se upari, ne rasparuje se godinama, dok jedna strana ne ostane bez krave ili nabavi drugu. Ljubo je imao težak posao dok to nije riješio sa starcem, koji je imao staru kravu pa se bojao da pod teretom ne lipsa, a s druge strane, on nije više mogao da obrađuje zemlju, već godinu dana nije orao niti uprezao kravu. Učinio je to samo da pomogne slabunjavo Ljubovo dijete, kazao je i teška srca pristao.

Ljubo se latio poljskih poslova, orno, zadovoljan kvalitetom i veličinom unajmljene oranice, bio je uvjeren da će napraviti solidnu ljetinu, i ući u drugu zimu opskrbljen. Brašna od ujma će imati, a ko ima brašna nije gladan, govorila je Smilja i predlagala domaćinu da više radi za kravu nego za čeljad. Tako je i bilo, posijao je ječam, kukuruz i zob, najprije, a onda sa manje napora krompir, pasulj i kupus. Imao je dovoljno gnojiva, uradio je sve kako rade dobri ratari, pa se sa razlogom uzdao u dobru ljetinu.

Novcem valja platiti najamninu i sjeme, veresiju uzetu na tri mjeseca. Taj novac je na Smilji da ga zaradi, kupljenjem kajmaka i sirenjem. A kako će bez posuđa? "Sirotinjo, i Bogu si teška!". Snalazila se na čudesne načine.

Prikupila je dvadesetak kilograma, što sira što kajmaka, uprtila se i otisnula sedamnaest kilometara do požarevačke pijace. Osiromašeni ljudi su mučni kupci, već ovim odlaženjem, shvatila je Smilja, kada se i vratila sa pola neprodate robe.

Kasno uveče, poslije trideset i četiri kilometra pješačenja, kao poražen vojskovođa, svalila se na prag i požalila na umor, ali i slutnju da se roba ne može prodavati, eto, ovo što joj je ostalo, niko nije htio ni džabe. Ne zna čemu toliki trud i muka, i da li će to više i da radi. Tako je govorila samo sinoć, jer kad se odmorila i malo bolje razmislila, druge joj nije moglo biti, pa je već sljedećeg dana zasukala rukave i sirila.

Sa onim što je vratila, za desetak dana, opet je sakupila za pijace, i opet se otisnula ka Požegi. Prošla je malo bolje nego prvi put, ali ipak bolje, sa više nade u sljedeće odlaženje.

Ovo je Smilji prvo bavljenje sa pijacom, a ono ima, kao i svaki zanat, svoja pravila koja se mogu naučiti samo ponavljanjem, kako se to obično kaže iskustvom. U ovom slučaju je u pitanju povjerenje kupca. A za to trebaju čistoća prodavca i robe, i naravno kvalitet. Kad se stekne povjerenje, i kad se zna kojim danima se donosi na pijacu, steknu se stalne mušterije, pa se, ona teška početnička prodaja, pretvori u donošenje narudžbi. Smilja je bila zapaženo čista žena, (a koja to zgodna žena nije i čista), oko mlijeka je znala i pravila je zaista kvalitetan kajmak i sir, jedino su joj bili nerješivi sudovi. Već nakon nekolike prodaje i to je počela da rješava, stvar po stvar.

Otplatili su za oranicu i za sjeme, prije roka, pa shvatajući značaj krave u njihovom domaćinstvu, za koju ipak neće biti zimnice kako su planirali, odlučuju da u najam uzmu i jednu livadu. Smilja će namaknuti novac, tvrdila je Ljubu, koji se plašio nove veresije. Namakla je i za novu veresiju, ali je to ostvarila zadnjim snagama, jer nikako nije mogla da se oporavi od zimskih slabunjavosti. Premnogo je radila, premnogo pješačila, a hranila se slabo, ali ono što ju je potpuno onemogućilo da ide na pijacu, bila je bremenitost sa drugim djetetom.

U lanjskim dugim i mornim zimskim noćima, Smilja i Ljubo su razgovarali dugo o svakom i svačem, pa i o djetetu koje se već najavljivalo. Željeli su da bude žensko. Muško i žensko i dosta je. Oni imaju nevolju da su na malom imanju, znaju šta je to, pa će učiniti sve da, do Vucove dvadesete godine, kupe toliko koliko je dovoljno za jedno domaćinstvo, a ako bude sestra, a nadaju se da hoće, ona odlazi iz kuće, Vuco na imanju ostaje sam. Bude li muško, neće valjati, oni za dvojicu teško da mogu nakupovati zemlje i napraviti kuće. A nije ni ljudski, rađati djecu bez reda i načina, od svoga praviti sirotinju. Ljudi imaju pravo na djecu, po volji im, ali samo dotle dok za njih imaju način. U njihovom slučaju je to samo muško i žensko.

Kad su se obavili glavni godišnji poslovi, otplaćeni dugovi i prikupljanje ljetine privodilo kraju, jednoga jutra, držeći ozdo stomak sa obadvije ruke, Smilja tihim glasom kaza Ljubu da će roditi danas, pa da on zbog toga, jutros, ponese i dijete sa sobom na njivu, te da radi kako su se dogovorili sinoć. On joj ne treba, voli da bude sama, dok rađa.

Nakon što ih je ispratila, užurbano se dala na pripreme. Prostrla je jedan izderani gunjac, kojim je pokrivala kravu kad nazebe, a za ovu priliku oprala ga je ranije i naumila, poslije poroda, da ga odbaci u Gradnju. Uzela je nožice i stavila ih uz rub gunjca, jer njih ne smije da zaboravi. Provrela je vodu i kazan privukla na dohvat ruke. Uz nožice je prislonila iglu, konac i pelene, te legla u zadnji čas.

Ljubo je čitav dan Smilju nosio u mislima, odlučivao da strči do vodenice i da je vidi, a možda i pomogne, možda i spasi život, ali pri pomisli koliko bi ona bila nesretna zbog toga, izdržavao je i dočekao predvečerje. Prilazeći vodenici, koju još ne vidi, a ukazaće se iza sljedećeg zavoja, spopala ga je drhtavica, morila ga prva slika na koju će naići. Je li živa? To se pitanje uvuklo u misli i nikako da ga smetne. Voli je i ne zna kako bi bez nje. Nije mu dala da ostane kod kuće, ne želi da on gleda njenu muku, da se bar ne muči on, zna to Ljubo, dobro on poznaje svoju Smilju.

I u najvećoj porođajnoj muci, Smilja je mislila na Ljuba, znala je i koliko je on, gore na brdu, zabrinut za nju, pa nije prestajala da moli Boga, da joj pomogne, da se porod završi sretno, zbog nje, sina, novorođenčeta, ali, ipak, najviše to želi zbog svoga Ljuba. Najviše, ne zna sebi da objasni zašto je to tako, ali zna da je Ljubo jači dio nje, za njega bi sve pa i život položila. Nošena takvim mislima, po prvom nagovještaju sumraka, vjerujući da zna tačno gdje je Ljubo u svakom trenu, pridigla se i zaustavila na pragu, da bi on, čim se pojavi iza zavoja, ugledao nju i njen osmjeh i u trenu oslobodio naboja koji su ga zajahivali čitav dan.

On se pojavio po njenom, i ozario kako se i nadala, pa je doviknula ono što je smislila dok je još ležala:

—Vuco! Dođi da vidiš malog brata.

Nakon prve radosti i sreće, Ljuba zapljusnu neraspoloženje, čak i ljutnja, jer sina nije planirao ni želio, pred njim se najednom prostrla nevesela budućnost i dioba braće, koja nemaju šta da dijele. A Smilja, naprotiv, eto, sada voli što se našlo muško, još pod dojmom bolova zaključuje, a ne da je žensko, pa da se pati, kao što je danas patila ona. Sina je dočekala rado, pa će mu i predložiti takvo ime, Rade. Ljubo se nije protivio, kad ti je rado, veli, neka ti i ostane rado, Rade.

Neiskusni u planiranju godišnjih porodičnih potreba u hrani i ogrijevu, iako su mislili da će im preteći svega, oni će i u sledećoj zimi oskudijevati u svemu, a naročito u drvima i mrsu. A svaka zima traje dugo u siromašnoj kući. Jedino su dovoljno imali brašna i pasulja, možda bi bilo bolje da im je nestalo i pasulja, jer ih je on uništavao jednoličnošću ishrane. Lanjske zime ispaćeni, uz lošu ishranu i težak proljetni i ljetni rad, u prvom naletu zime, porazboljevali su se svi. Svakog dana, čitavu zimu, neko od njih četvoro je bio pod visokom temperaturom. Bilo je perioda kada su svi, kao opijeni, nemoćno ležali, nije imao ko kome ni vode da doda. Djeca su bila boležljivija od roditelja, Vuco zbog toga što se vruć iskradao iz gunjina, a Rade zbog malog i rijetkog mlijeka, što je obavezni pratilac bolesnih i neishranjenih majki. Kad malo prizdravi, kad počne bolje jesti, i mali će živnuti, govorila je Smilja. Nažalost, ove zime su to bili samo rijetki i kratki periodi. Ubijala ih je vlaga, kao da žive u rosnoj magli, stalno su Smilja i Ljubo govorili o tome, gledajući kako vlaga pije dječiju krv.

Jednoličnost ishrane, samo brašno i pasulj, je uzročnik sve goreg njihovog zdravlja. Ove zime je u Vuca još izražajnije rastao stomačić i neprirodno stršio na mršavom i rebrima išaranom tijelu. U takvim okolnostima, jednog dana, Ljubo se pokrenuo od vodenice, i uputio u selo, ne bi li došao do kakve-takve hrane, kojom bi obradovao čeljad. Vjerovao je da će u ogradi jednoga rođaka, koja je na prisojnoj strani, pronaći malo kopna i na njemu zelja, tek toliko da ga izmiješa sa brašnom, da promjeni bar jedan ručak. Našao je zelje kako se i nadao, pa je usput svratio kod oca i braće, da vidi kako su i da popriča s njima. Ta posjeta će zadugo ostaviti trag na njegovoj čeljadi.

Ušavši u roditeljski zaseok Ljubo je odmah primijetio da nešto nevalja, jer ga je dočekala tišina, koja nikad prije nije bila tako izražena. Zatekao je sve živo u postelji, u dosta gorem stanju nego su njegova čeljad. Prelazna bolest sa visokom temperaturom. Sušica, mislili su seljani. A nije, kasnije će saznati da se zove španjolska bolest, a godinama kasnije će znati da je to bio grip, i da je u Evropi od te bolesti pomrlo dvadesetak miliona ljudi. Pored zelja, Ljubo je svojoj čeljadi donio i klice te opake bolesti. A klice vole takve, kakvi su njegova čeljad, već bolesne i neishranjene organizme, pa su ih napali i savladali u prvom obračunu.

Zavatrili su svo četvoro u razmaku jednoga dana, i ležali u bunilu, bez ponuda i bistre svijesti, jaukali, plakali i tražili vode, ali ni nju nije imao ko da prinese.

Ljubo se prvi pridigao, domalo i Smilja, iako nesigurna u hodu, ustala je i radila oko djece. Vuco se otimao i oteo.

Mali Rade nije mogao sve to prenijeti preko nejakih pleća, preminuo je u osvit proljeća.

Pregolema je tuga u sirotinjskoj žalosti. Danima roditelji nisu ožitili, i njima život došao u malo. Nije lako gledati kako umire dijete koje si rodio, a još teže očekivati da će umrijeti i ono drugo. A umrijeće, ne može ni Vuco ovakav dugo, slutnje su nasrtale i na Smilju i na Ljuba, pa im nije ni do čega, ni do njihovih života.

Oni, roditelji, krivi su za pomor djece, oni su im dali vlagu i glad, koje su, u to nisu sumnjali, uzročnici svega što ih je snašlo i još snalazi. Teže je gledati patnju živog, nego vidjeti smrt, govorila je Smilja, gledajući nemoć sinčića da se, sa svoje tri godine, bar malo zadrži na nogama. Stomačić je narastao toliko da ga preteže naprijed i vuče u padove. Teže i puzi, koči ga stomačić. A u Vucu je ostala neprestana želja da puzi u vodu, u razjarenu proljetnu Gradnju.

Jednog dana, zaista u zadnji čas, Ljubo je ugledao Vuca u sred matice, ugledao mu bjelinu stomaka. Nakon što ga je sretno izvukao, ne govoreći Smilji bilo što, otrčao je uz brdo. Nije uz puteljak, već pravo uz brdo. Goni ga nešto i pije mu mozak, šaputala je zabrinuta Smilja, gledajući za njim, i pribojavajući se da sebi ne učini kakvo zlo. U njoj je zasvrdlao novi oblik straha, šta će život njoj i djetetu ako poremeti Ljubov um.

Ljubo se vratio, opet niz brdo, ranije nego je ona mogla i pomisliti da će doći. Ni traga na njemu nije bilo od onoga od čega se pribojavala ona. Bio je preozbiljan, da li i ljut, na nju ili bilo koga, to nije mogla da ocijeni odmah, to joj se sa njim događa prvi put, pa ne umije da ga uvuče u razgovor. Ćutala je i čekala da što kaže on. I nije čekala dugo.

—Ovo nije dom! —kazao je odrešito —Ovo je vodenica, i ona to treba da ostane —dodao je već smirenijim glasom.

—Tako je, moj Ljubo —jedva čujno, i ne htijući, prekinula ga je. Kao da je nije ni čuo, nastavio je.

—Vlaga nas ubija. Jedno je već ubilo, hoćemo li čekati da nas pobije sve. Nećemo! A i kad bi ostali, ovaj mali, završio bi u matici Gradnje.

—Pa, šta ćemo, moj Ljubo? —opet je Smilja, više nesvjesno nego u namjeri, prošaptala te riječi.

—Nisam ti ni govorio o tome. Jesenas mi je jedan rođak predlagao da izvršimo zamjenu, on meni livadu a ja njemu vodenicu. Nije mi bilo ni blizu pameti da to prihvatim, ali danas, kad sam vidio i, hvala Gospodu, spasio maloga iz matice, prvo što mi je došlo umu, bilo je, pokretati se odavde. Seliti! Prisjetio sam se ponude, i kao što si vidjela, odmah, da se kasnije ne bih predomislio, otišao sam čovjeku i rekao da prihvatam ponudu. I sada mi je, nešto, duši olakšalo.

—Za kada ste utanačili dan seobe i gdje? —Smilja je sada na svojoj pameti, zna sve, domaćin je odlučio tako, tu pogovora ne može biti, a i ona misli da je to dobro, nekako joj ova vodenica dođe kao da je po njih ukleta, i neka se što prije izbave iz nje, najednom je i njoj zbog toga toplo oko srca. Zato je to upitala u punoj svijesti, da bi razmišljanja prenijela na praktična pitanja, oko preseljavanja.

—Mi selimo u štalu, u našu košaru. Selimo odmah, danas. Večeras ćemo tamo na konak —izbrza Ljubo, podiže se i ode da iznosi stvari iz kuće-vodenice.

Stvari?!

Koje?

Glava 4.

Ljubova staja sa sijenom, košara, sagrađena je od drveta. Davno. I za ježevačke pojmove na primitivan način. Široka je tri a dugačka ispod pet muških koraka. U njoj prebiva krava Šarulja, jer drugo što od živa i nemaju. Napustivši vodenicu Ljubo je doveo ženu i dijete u staju, novi dom, tijesan, prljav, sa zidovima kroz koje se vidi, bez prozora i namještaja, ali svoje je, a i proljeće je, a i nema se kud, pa što se mora i može se. Ljubo to podnosi, ne pravi pitanje, trogodišnji Vuco i ne zna za bolje, a Smilja bi sve nekako podnijela, ali kad god pogleda u pod, a ne može da ga ne vidi, utroba joj pokulja gore, povraća joj se.

Taloženjem svježeg životinjskog izmeta, u tankim slojevima i u dužem vremenskom periodu, ako je to još i u suvoj prostoriji i stalno se nagazuje, nastaje jedinstvena masa oblika gromadne ploče, ozgo ravne i glatke, a ozdo oblika podloge. Tako nastao materijal, čvrstoćom i žilavošću, i izgledom u prelomu, sasvim nalikuje na materiju drveta. Takve ploče se susreću u podovima pećina, u kojima je živio pračovjek sa domaćim životinjama. Na ploču sličnu ovim, naišli su Smilja i Ljubo, u košari, novom domu.

Kako se đubre rasipalo po pragu i iza njega, i to je stopljeno sa masom poda, kojoj se površina vidi samo dvaput godišnje, kada se isprazni i puni stočna hrana. U obadva slučaja se košara posve čisti, izgrne svježe đubre i pomete pod. Učinili su tako i ovom prilikom. Pod je ravniji nego kad je bio od zemlje, kad je košara tek napravljena. Zemlja se ne može poravnati za duži period, različito se sliježe i nužno nastaju ulegnuća. Kad se đubre poravna i ugazi vječno ostaje takav. Ljubo je izgrtao a Smilja mela. Pod je ravan i bez prašine, međutim, on je ipak samo đubre, pa kako će ona na to da stavi posuđe, posude za mlijeko, hranu i posteljinu. Povraća joj se. Načupala je trave i njom pokrila dio poda i na to privremeno odložila predmete, ne diraju baš đubre, ali za njen nos je to nepodnošljivo.

—Gdje ćemo sa kravom? —Smilja prva započinje neminovan dogovor.

—Krava uz jedan zid, uži, a ognjište uz nasuprotni —kaza Ljubo, ono što je znala i ona, jer druge mogućnosti i nema.

—Mi između!? —rekla je, tek da i to bude riječ domaćina.

—Ja, između —i on odgovori na isti način.

—Bojim se za kravu —ona iskazuje istinsku zabrinutost, jer im je krava osnova za preživljavanje, a budućim ognjištem je dovode u opasnost.

—Misliš?! —Ljubo nije ranije dolazio na tu pomisao, pa se zabrinu i on.

—Bogami, opasno je —zabrinuto će Smilja, pa nastavi —takve nesreće nisu rjetkost.

—Bićemo obazrivi —zaključi domaćin i nastavi da radi, što je bio znak da nije voljan da nastavi razgovor.

Ognjište zadaje mnoge brige, koje se moraju razriješiti odmah, valja što skuvati za već izgladnjelu čeljad. Ne smije biti blizu zida-daske, ne smije blizu krave, a i oni moraju imati mjesto za konačenje.

Uradili su po dogovoru i potpalili vatru. To je svečan čin, jer jednom potpaljena vatra u domu, ne gasi se dok traje čeljadi i doma.

Nakon što je gorila dva dana, vatra se morala ugasiti, jer smrad ispod ognjišta nepodnošljivo guši. Po gašenju i uklanjanju luga, ispostavilo se da tinja čitav pod. Ne gori plamenom, pa u prvi mah nisu ni shvatili šta ih je snašlo. Dim se puši uvjerljivom snagom i širinom. Gašenje vodom je ispalo naivno, jer se iza toga počeo pojavljivati i plamen. Dimi iz pola poda košare. Rješenje je da razbiju i izlome pod, zaključili su, te se Ljubo latio krampa.

Satima je probijao i odlamao od podne mase, ali je učinak premal i bez izgleda da se na taj način može postići cilj. Smilja je predložila sjekiru, neka proba, kazala je tiho, plašeći se da ne razbjesni domaćina, koji je i tako na granici ljutnje. Sa sjekirom je krenulo vidno bolje, pod se cijepao u cjepanice kao da je od drveta. Tek tada su i mogli da vide debljinu poda, taman je koliko i dužina Ljubovog stopala. Usjekao je okruglu rupu veličine rasteglja, koju će kasnije popuniti zemljom, ugaziti je i ponovo založiti vatru.

Ležeći na slami, korak od krave, Smilja je razmišljala, prve noći u novoj "spavaonici", o nepredvidivosti puteva života. Kod oca je imala..., da se udala..., a to nikako, tamo nema Ljuba... Krava joj presjeca misli. Nemirna je Šarulja, misli joj pobjegoše na tu stranu. Životinja je uznemirena, ne shvata šta se zbiva oko nje. Mislila, valjda, da smo tu da obavimo neke poslove pa ćemo otići, a ona će, kao i uvjek prije, leći i bezbrižno preživati, preživati do sna, Smilja goneta moguće kravlje pomisli. Uvjerena je da i životinje imaju pamet i znaju da razmišljaju. Večeras smo uduljili, kravlje je shvatanje, a njoj vrijeme da legne, okreće se, kani da ipak legne, pa neka mi radimo koliko hoćemo i šta hoćemo, omjera oko sebe, skučeno joj, pribojava se, kad bude lijegala nagrdiće koga, mene, najbližu. Skučeno joj je, odustaje, nagrdiće, zaključuje i odustaje. Potraja, već se oglasilo dječije gugutanje, uvođenje u san, i Ljubovo hrkanje se zahuktava, jedino Smilja neće zaspati, nervozno se vrpolji i udaljava od smiraja.

Šarulja više neće da čeka, omjera širinu, uska joj je, udariće i ozlijediti Smilju, rogom, nogom ili repom, brine je ta pomisao, okreće se da od dužine napravi širinu, ali ne valja ni tako, zapravo i tješnje je, zakreće se u prvobitno stanje ali joj se pričini da je ono bilo bolje i opet mijenja, vrpolji, batrga i nervira Smilju.

—Mirna budi! Šaruljo! —opomenu je, kao što je opominje svaki dan po dva puta, uvjek pred mužu, koju krava nikad nije svikla ni prihvatila drukčije već kao ljudsko nasilje. Popuštala bi i "spustila" mlijeko tek kad se naruži, kad joj se zaprijeti povišenim glasom. Ali nikad od prve prijetnje.

—Mirna budi! Kad ti kažem! —Smilja je uozbiljila glas. Životinja zna da taj glas podrazumjeva batinu. Smilja uvijek zna šta Šarulja hoće i traži, večeras joj treba objašnjenje, ne shvata prisustvo ljudi, a vrijeme joj je da liježe. Leći će, krava nađe da je to jedi izlaz njene situacije, kleče na jednu prednju nogu, pa na drugu, podvi jednu pa drugu zadnju nogu i leže. Pri tom je dohvatila nekoga repom, koji joj se u trenu lijeganja oteo pažnji, Smilja je najbliža, dodatno se zaplaši krava. Da, repom, kao da je bičem, iznenađena poskoči Smilja, ali se odmah i pribra, tek sada je potpuno shvatila kravlju uznemirenost, bi joj je žao, pa joj, a Smilja zna da to Šarulja jako voli, poče da tepa:

—E, moja Šaro, i tebe pritjesnili. Ali, ti si moja dobrica, ne moj da se ljutiš, morali smo ovako... —Tepala je životinji, a, ustvari, objašnjavala je sebi mnogo toga što joj nikad neće ni biti jasno. Smrad krave joj noćas smeta kao nikad prije, kao da joj neko zapušuje nos, ne može da udahne vazduh, a ono što ga i ima u plućima, i to joj oduzima neka sila. Guši se. Kako vrijeme odmiče gušenje je snažnije, pa se i Smilja okreće, vrpolji, sve u uvjerenju da će joj u nekom drugom položaju biti lakše. A kad do toga ne dođe, grudi, samo od sebe, počeše da podrhtavaju, srce poče tući u rebra, tuče pa se umiri, a želudac bi da izbaci sve iz sebe. Spopada je hladan znoj u hladnoj noći, a iza njega se gušenje uvećava.

Još je imala snage da ustane i istrči na prag, prije nego je lavina krenula iz stomaka. Nakon bljuvanja, ponovo se hladno znojila, ali joj je bilo lakše, a kad ju je svjež i leden noćni vazduh osvježio, vratila se na slamu i legla. Nije potrajalo dugo, opet je istrčala i povraćala. Ponavljalo se to nekoliko puta, te prve noći u novom domu Jelića. Ne zna kad i kako je zaspala, žalila se Ljubu, koji se te noći nije ni prevrnuo, spavao je kao zaklan, kako je rekao, bio je umoran.

Smilja će se mučiti i sljedećih noći, ali sve manje, pa će do koju sedmicu toliko naviknuti na kravu pored svoje postelje, da će joj goditi njen miris, dah i toplina tijela, koju Smilja jasno osjeća i doživljava kao prijatno grijanje. Slijedili su dani zbrinjavanja, uređenja okolišja, popravljanja dotrajalog zida-drveta, krova i vrata. To je obavljao Ljubo, a nije imao čime. Sav materijal mu je bila šuma visoko u brdu, jer nije imao svoju, sjekao je, tesao, rascjepljivao, glačao, pa donosio na sebi. Nije imao eksera ni žice, radio je zarđalom žicom, koju je vadio iz ograde, bog zna i kad i ko ju je pravio u brdu, pa kao nepraktično udaljenu napustio. Trajalo je to danima.

Smilja se latila kuće, kako sada zovu staju. I ona je išla na brdo i sjekla dugačke prutove, kojih baš na brdu nema, te od njih, pravila neke rešetke po zidovima i ispod krova, da joj posluže za okačivanje sudova, odjeće, proje, mlijeka, sira i kajmaka. I to je trajalo danima. Ni ona nije imala čime da to pričvršćuje, ukrštala je i vezala pređom, koja je svaki drugi put pucala, pa je udvostručavala i učetverostručavala, muku mučila, ali i istrajavala. Napravila je ono što je naumila.

Proljeće je izmamljivalo travu, a Smilja je znala koju valja a koju ne valja jesti, nešto na svom a nešto po ulicama, svaki dan pomalo, čupala je i popravljala jelovnik, činila je to sa uvjerenjem da je baš to, zelje od različitih trava, jedini lijek za zabrinjavajući Vucov stomak. To i slatko mlijeko, kojega, bar za njega, sada ima dovoljno. Da se izvuče do ljeta, govorila je sa zebnjom, a onda ćemo mu nadodati voća, svakog, imaće ga on ako ga bude iko imao u deset opština, objašnjavala je Ljubu. Čim proda prvu grudu sira kupiće Vucu kašiku, gvozdenu, da jede čovječno, a ne onom drvenom kašičetinom, koja je prevelika i za njena usta, ne baš tako mala, još bi se i našalila. Kupiće mu, vala, nekom prilikom, i zdjelu, zemljanu ili sahan, a ne da jede sa odraslima, da mora da žuri, da se najede dok ima, pa siroto dijete i ne žvaće, samo guta.

To i takve planove, Smilja je govorila posle svake večere, prije nego počne da posprema siniju. Dok večeravaju Smiljin pogled ne silazi sa Vucove kašičetine koju optužuje i za isturen trbuščić, koji mu smeta da sjedi, pa se podbočuje i tako jede, gleda majka i muči se u muci djeteta, muči se i domišlja kako da pomogne.

A Vuco, dobrica, malo govori, malo traži, osmjehuje se svemu i svačemu. I večernjoj muvi, koja mu je baš ovoga časa sjurila na površinu mlijeka u kašici, u trenu kad ju je prinio ustima, i nije imao vremena da se zaustavi, sa mlijekom je usrknuo i muvu. Ne mari, ta nije mu prva, osmjehuje se punom naivnošću. Sjeti se da su i roditelji tu, da su vidjeli, onda se nasmije i njima, onda se oni nasmiju njemu, onda se Smilja okrene Ljubu i nasmije, onda se Ljubo okrene Smilji i nasmije, i onda se smiju sve troje. I onda iz Ljube potekoše priče nekih zgoda, koje su se zbile njemu, ocu, djedu ili pradjedu, a sve o muvama. Vuco guta priče, smije se i plaši kravu iznad glave, tako je, jedno od večeri, počelo veselo i potrajaće do duboko u noć.

Vuco je volio da sluša priče, koje su se po običaju ovoga kraja, redovno pričale iza večere, uz toplotu i svjetlost ognjišta. Naročito u jesenje i zimske dane, kad je noć toliko duga da se i ne može prespavati. Po dvadeset i više ukućana, ovdje su domaćinstva do Svjetskog rata bila tako brojna, sjede u nekolike polukružnice oko ognjišta, kružnice su po starini ljudi, stariji bliži ognjištu, i bez daha slušaju priču koju govori, gotovo uvijek, jedan od staraca, a tek ponekad, kad ih se natjera, drugi starac ili baka.

Starci koji priče pričaju su daroviti pripovjedači, smjenjujući visinu i boju glasa, te otežući i ubrzavajući, nevjerovatnim sadržajima priča udahnjuju uvjerljivost, ali i napetost. Slušaoci se pretvaraju u uvo, saživljavaju sa junacima priča i događaj doživljavaju uvjerljivo, kao da su mu bili svjedoci. Sadržaj priča su događaji koji su bili ili su mogli biti, davno i daleko, pa se prenose sa koljena na koljeno, pri tom se oduzima i dodaje, prilagođava slušaocima,uljepšava u skladu sa darovitošću pripovjedača.

Ljubo je takvih priča čuo mnogo od svoga djeda, pripovjedača, a i sam umije lijepo da ih govori. Smilja je samo malo zaostajala. Oni su na smjenu pričali priče koje su znali, pri tom je ono drugo slušalo sa pažnjom djeteta, a i one priče koje su znali oboje, prepričavali su oboje, jer svaka priča ispričana od drugog čovjeka nova je priča, po onoj "isto to samo malo drukčije".

Troipogodišnji Vuco je usisavao priče, povremeno tražio da mu se ponovi neka od njih, za neke je to tražio gotovo svako veče, sve dok nije naučio da ih i on priča. Kasnije je naišla faza kad je on volio da priča a da roditelji slušaju. U toj fazi Vuco je bio za roditelje veoma zanimljiv. Ono što bi ispričao on od poznate priče, zaista, viđena očima dječaka i ispričana njegovim rječnikom, bila je nova priča. Ponekad toliko nova i neobična maštovitošću, da je istinski iznenađivala roditelje, koji su mu se divili i poticali da izmišlja nove.

Zahvaljujući baš tim pričama, roditelji, a naročito majka, o Vucovoj pameti su stekli visoko mišljenje. Smilja je to često isticala i govorila: "Da je živ i zdrav, ovaj naš mali, postaće viđen čovjek. Ponosićemo se s njim. Samo da ozdravi..."

Živili su daleko od ostalih seljana. Vuco nije imao vršnjaka sa kojima bi se igrao, a volio je da se igra, pa se igrao sam. Igrao se i priča. Sa četiri godine je postao čobanin. Čuvao je kravu. A nigdje blizu nikog. Pričao je sa kravom, ona pored njega glasno pase, a on joj priča. Kasnije je pričao sa psom i mačkom, i njima je pričao priče, a oni mu povlađivali.

Sa Šaruljom je Vuco istinski drugovao, razumjevali su se kao da su ista vrsta, išlo je to do te mjere, da Vuco nije mogao da jede obrok od nje, kidisala bi da mu ga otme. Dok su još zajedno stanovali, za vrijeme svake večere, kad Vuco prinese prvu kašiku ustima, Šarulja u taj čas rikne. Muk krave je prodorno glasan i molećiv, a izbliza i uplašiv. I ne bi prestajala da riče, dok joj Vuco ne bi dao zalogaj ispred sebe. Roditelji su ga grdili i napominjali mu da ni oni nemaju dovoljno za večeru. A Šarulja se nije zadovoljavala baš malim zalogajem, ponekad je on bio sva proja koja je Vucu bila namijenjena za obrok.

Šarulja je rikala i u još u jednoj situaciji. Opet uveče, i opet je vezano za večeru i Vuca. Subotom, na početku večere, obavezno se ustajalo u molitvu.

Kad Smilja iznese na siniju sve što je mislila da iznosi, pogledom to Ljubu da na znanje, a on se odmah diže i ustajući kaže: "Hoćemo li, s pomoleć Boga". Okrene se ka istoku i ostane stojeći dok ne stane iza njega Smilja, i iza nje Vuco, onda se prekrsti on, pa oni, onda on. Molitvu izgovora naglas, a oni ga slijede poluglasom. Završe sa "Bože pomozi". Molitva je Očenaš, uoči nekog sveca je Bogorodica, a za najveće svece Vjerovanje. Ljubo bi povremeno, kad ustanu i prekrste se, rekao: "Smiljo, večeras ćeš ti", i ona je naglas govorila molitvu, a njih dvojica poluglasom. Da povremeno govore molitvu, ovdje se kaže čita, i druga čeljad, to je običaj odavnina i Ljubo ga je unio i među svoju čeljad. Vuca su rano naučili te tri molitve, pa je i on često dobivao čast da ih čita.

Vuco će iz ovih dana ponijeti najdublja osjećanja pravoslavne vjere i u njoj ostati nepokolebljiv.

Šarulja je znatiželjno blenula u takvu domaću čeljad, a kada je Vuca red da čita molitvu, i kad izgovori njen naslov, krava rikne tako jako da Vucu zagluhnu uši. Vjerovatno ona pomišlja da njoj hoće da priča priču, pa mu ona odgovara da je spremna da ga čuje, kao što to čini i u toku paše. Često se događalo, prije nego izgovori naslov molitve, Vuco se zagleda u kravu, kao i ona u njega, i znajući da će ona riknuti, njega spopadne smijeh, koji ga onemogućava da otpočne. Tad ga ruže i otac i majka, naređuju da se uozbilji i da se moli Bogu, što on domalo i učini, ali se dogodi da ga smijeh ponese i da ne može da ga kontroliše, pa kako ga oni više ruže, on se smije više, a onda zarazi i njih, pa se najednom smiju sve troje. A kad se obuzda otac i uozbilji se, i kaže da je dosta, ponovo se prekrsti i preuzme molitvu.

Nakon što Smilja pospremi siniju, iza večere, Ljubo razvuče slamu za spavanje, preko nje prebaci gunjinu, pa pređe do ognjišta, gdje Vuco već sjedi, tu Ljubo potiče vatru i ćuti dok ne dođe i sjedne Smilja. Tada započinje večernji razgovor. Kasnije, kad Ljubo kaže: "Na pišanje", izlazi prvo on pa Vuco i tu, tik iza praga, u mraku, pomokre se njih dvojica, onda Vuco ulazi prvi, Ljubo iza njega, tek onda izlazi Smilja, a kad se i ona vrati, opet Ljubo kaže: "Mali, na spavanje", tada liježe Vuco, a njih dvoje tada ili malo kasnije, a rijetko i dosta kasnije, kad se zapričaju. Tako je bilo i jedne večeri, oko četrdesetak dana po preseljenju, ostali su i sjedili pored ognjišta i neuobičajeno dugo ćutali.

Ćutanje, uvijek u seoskom domaćinstvu, prethodi nečemu što je važno za čeljad. I ćutanje je govor, u ovom slučaju je značio, da su obadvoje na istim mislima, da moraju popričati o daljnjim glavnim nakanama, jer o tome nisu pričali kako su preselili. A neke planove moraju dogovoriti, jer ovo što su radili do sada, istina je, morali su, ali ako tako nastave, neće stići daleko. Kad ćutanje dozrije, onda je red da domaćin otpočne razgovor, kao što je red i da ga nakraju zaključi. Smilja je žena koja hoće da se drži do njenog domaćina, do toga joj je veoma stalo, a držaće se samo ako ona drži do njega, a ona to radi svim svojim bićem, zbog toga i večeras očekuje da Ljubo otpočne kao domaćin i odredi budućnost. Ako bude blizu njenim poimanjima podržaće ga odmah, a ako bude daleko, tiho i strpljivo će raditi na tome da ih Ljubo izmijeni, ali tako da to bude opet njegovo sa njenom podrškom. Zna Ljubo da ona tako misli, zna i da će ga podržavati i pratiti pa makar se nikako ne uklapao u njeno mišljenje, zna da ga ona voli i vjerno sledi, pa se, u ovom času osjeća odgovornijim nego bi da nije tako. On bi najrađe da ona prva kaže svoje mišljenje. On vjeruje u njenu pamet, a i volio bi da je zadovolji bar u nečem, kad joj je sve crno sa njim. Ali zna i da to ona ne bi dopustila, ona hoće da ima samouvjerenog domaćina. Otpočeo je:

—Razmišljao sam, šta i kuda, sada —rekao je pa zastao, misleći da je to, možda, dovoljno da ona iskaže sve svoje. Očekivao je njen glas, i računao da će ona odmah dati na znanje kakav razgovor očekuje.

—I ja sam —kaza, a Ljubo je razumjede dobro, spremna je za razgovor koji se ne može odlagati, kao i da je spremna da ga slijedi.

—Imamo ovu njivicu i košaru. Eto, sada imamo i livadu, imamo i Šarulju... —u tom času ga prekinu krava, nakon što je čula svoje ime, ko zna šta je pomislila, naglo se ustala i zarikala.

—Šaro! Lezi Šaro! —kaza Smilja i pomilova kravu po butini, nakon čega životinja poslušno leže, Smilja se vrati na svoj tronožac i sjede. Ljubo je ćutao i dalje, mašicama je poticao vatru, tek da prebije šutnju i dobije na vremenu, a i ne bi li nastavila ona. Shvativši njegovu namijeru ona uze maše, te i ona, bez potrebe po vatru, dade se da je potiče. Ljubo je i njeno poticanje razumio dobro, pa je nastavio.

—Premalo za preživljavanje. Ni pola potrebnog imanja. A, ako je samo pola, onda ga može obraditi i nas pola. Da ne okolišam, ja mislim da ti radiš imanje, a ja da idem na nadnice i da tebi pomažem oko imanja, onoliko koliko ti kažeš. U svakom slučaju, ja ću orati i sijati, brinuti se o drvima i drugim teškim poslovima.

—I ja sam mislila tako —požuri da kaže Smilja, da nimalo Ljubu ne drži u neizvjesnosti oko njenog razmišljanja. To Ljubu potače da dokrajči naum koji nije ugodan po Smiljin položaj.

—U našem selu ne vidim da bi mogao naći poslova koliko nama treba, a ljudi i nemaju novaca, rade sami ono što su prije radili težaci. Ako ću da što zaradim i uštedimo, moram ići dalje, a to znači i noćivati tamo —tu Ljubo zastade, poboja se te stvarnosti, kao što se pobojao i svaki put kad su mu misli dolazile na to, naročito se plašio šta bi na to kazala Smilja. Evo, kaza on, a šta će da kaže ona!?

—Bolno je to, ali je još bolnije ovako —ne časeći, Smilja kaza i pokaza da se, istinski, pripremila za ovakav razgovor.

—Uzećemo još jednu njivu u najam —kaza Ljubo, zamisli se, pa odlučno nastavi —možda i jednu livadu, pa ti oko toga i oko krave, pa malo prikupiti sira i kajmaka, pa neki dinar odatle, a ja odande, pa kupiti još jednu kravu, pa malo više i odavde i odande, otplaćivati najamninu i štediti. Pa, onda, napraviti malo kućice, a ne da spavamo kao stoka sa stokom.

—Kad si naumio da kreneš, od kuće? —Smilja je u svemu saglasna, a ovo pita više radi onoga što njoj ostaje da radi, a to je za početak premnogo. Ono što nisu mogli njih dvoje, da prehrane čeljad, u početku, dok se ne snađe on, moraće ona sama.

—Kad uradimo ovo malo proljetnih radova na zemlji, tako sam mislio —nakon kraće šutnje, izjasni se Ljubo.

—Tako sam i ja mislila —opet Smilja požuri da podrži.

—Mislio sam, dok ja tamo što ne zaradim, a da bi vas dvoje mogli preživjeiti, da uzmemo na zajam malo novca.

—Dvoumila sam oko toga, danima sam mislila o tome, i da i ne, pa, eto, ja ipak ne bih —ona ne bi, ali je nagovjestila da bi ga i tu podržala.

—Kako ćeš preživjeiti? —Ljubo je, u svim razmišljanjima zaključio da neće moći bez pozajmice, pa ga je Smiljino mišljenje zateklo.

—Preživjećemo —bila je kratka.

—Kako? —htio je da čuje nešto što ona ima na umu a on nije imao.

—Pozajmica je opasna navika, a i ko će da ti pozajmi kad računa da mu nećeš moći vratiti.

Ostali razgovor je vođen oko manje važnih pitanja, ali koja su se morala usaglasiti, da obadvoje, iako odvojeni, rade i misle isto.

Ostali su uz ognjište duboko u noć, a onda, rasterećenih misli oko toga kako će dalje, što ih je ometalo dosta noći prije, legoše i brzo utonuše u mirne snove.

Glava 5.

Godina iza seobe je protekla u grču. Kako su se i dogovorili, uzeli su u zakup na godinu dana oranicu i livadu, zajednički su obavili najteže radove, uzorali i posijali, a onda je Ljubo krenuo od kuće, po tragu nadničara. A trag je vodio u Užice.

Kao i svi gradovi ratom opustošene Srbije, i Užice je preživljavao poratne nevolje, bez proizvodnje i novca, gradsko stanovništvo je bukvalno gladovalo, a okolni seljaci nisu imali kome da prodaju proizvode, pa su sijali i sadili samo za svoje potrebe.Trgovina se odvijala sa ono malo roba što se proizvodilo tu, jer su saobraćajnice i prevozna sredstva iskvareni, pa je prevoz roba iz drugih krajeva bio neisplativ. Sve se okretalo u malom gradskom krugu. A grad je još u ruševinama, Ljubo tako loše stanje kuća nije očekivao, tek ona jedna, glavna ulica, je zakrpljena. U njoj ima i novih zgrada koje su ljepše od predratnih najljepših, ali je ostala i poneka ruševina, tek da svjedoči minula razaranja. Čim se skrene iz te ulice, dočekuju ruševine, za opravke ljudi nemaju novca, niti trgovona ima materijala koji za to treba. Izraz ljudi je još neveseliji.

Sa građanima u svom životu Ljubo nije imao mnogo dodira. O njima nosi sliku gospode, site, obučene, pijane i pomalo raskalašene. Od toga ovdje ništa ne zatiče. Polovina Užičana su prosjaci i lutalice, bogalji i lopovi. Naročiti su Solunski borci, a nije ih malo, ne mogu da se snađu u civilstvu, odbačeni su, a oni to još ne shvataju ili ne vjeruju, pa uporno nastoje da se njihova pita u gradu. A u gradu se, kao što je bilo i biće, pitaju ljudi onoliko koliko im je težak novac. A novac je najteži onih što su se za otadžbinu borili najmanje, to su ratni dobitnici, koji su u očima Solunaca novi okupatori. Borci neće da se mire sa takvom vlašću, a to znači da su u sukobu sa zakonima, a iza toga slijede hapšenja. Hapšenja srpskih junaka!? Grad je najednom pun i suludih ljudi, kakve poznajemo iza svakoga rata, i oni u znatnoj mjeri remete gradski život, naročito oni koji su se najviše borili za Otadžbinu, i koji su od borbe takvi, a koji su do juče bili dragi i rado susretani prijatelji, pa im je sada nejasno šta se to dogodulo njihovim prijateljima, i ne pomišljajući da se dogodilo u njima.

Od ulaska u grad pa do pijace, na koju se uputio, Ljubo je većinu tih ljudi sreo. Oni su na ulici od jutra do večeri. Onih drugih što rade svoj posao, na ulici i nije bilo, pa je on pomislio da je čitav grad takav. Jad i čemer, kako je kasnije prepričavao Smilji, a Vuco prisluškivao i pamtio, da i on prepričava.

Na pijaci sa alatkama u rukama stajali su, sjedili ili nervozno hodali ukrug, nadničari, zvjerkali svakog prolaznika, nadajući se da će neko od njih ponuditi kakav posao. Ljuba je sneveselila slika tih jadnika, kojima je, eto, i on pošao u društvo. Gdje on da stane ili sjedne, koje je to mjesto odakle je najlakše dobiti posao, odakle dolaze oni kojima trebaju nadničari, pitao se u onih zadnjih dvadesetak koraka, vidjevši da je pred njim gomila neuređenih ljudi. Već nakon nekolika kratka razgovora sa najisturenijim, Ljubo je razumio da u toj gomili postoji, za njih, jasna uređenost. Oni što su dolazili po nadničare, o unutrašnjem uređenju nisu, niti su mogli znati, uvijek su nabasavali baš na one koji su po toj unutrašnjoj organizovanosti prvi na redu za dobivanje posla. A svaki nadničar je znao koji je po redu. Ako ne bude dat posao prvom, što je čest slučaj, kad se zahtijeva snažniji ili vještiji, on opet ostaje prvi na redu za sledeći posao.

Novopridošle nadničare dočekuju kao uljeze, ali ih ne odbacuju, prihvataju ih kao neizbježnost. Tako je dočekan i Ljubo, kao da ih je poharao, svi bi da ga vrate odakle je i došao, ali je ipak prišao jedan, koji je čovjek od unutrašnje organizacije, i saopštio mu da je sedamdeset i drugi po redu, da to upamti i da se tako i vlada.

Desetak nadničara je dnevno dobivalo posao, neko sat, neko pet, a neko i čitav dan. Znači, sračunao je, od sedam sjedenja na pijaci imaće posao samo jednom. Bio na redu ili ne bio, tako je zahtijevalo uređenje, svaki nadničar mora da dolazi na pijacu ujutro i da odsjede do podne. Izostane li koji dan, za toliko mu se pomjera redosljed unazad. Izostane li sedmicu dana, zaredom, gubi pravo da radi u toj sezoni.

Mora da sjedi na pijaci, a zna da posao neće dobiti danas. Bez novca, hrane i konaka, o čemu čovjek može da razmišlja, čemu da se nada. Prvo što je Ljubu palo na um, bila je Smilja. Razočaraće je i rastužiti, a njemu je to mnogo žao i teško. Zbog toga se neće vratiti kući, a i šta bi u njoj, samo da jede njihovo. Da krene dalje, pa ovo je najdalje, jer, eto, kažu, u čitavoj Srbiji je ovako, pa i gore. A gdje će da spava? Šta će da jede? Gdje će da vrši nuždu? Pomisli i na to, jer ga baš u tome času potjera ta potreba. Nervoza, valjda, pa ga hvata proljev, misli da je to. Neki i spavaju po pijaci, raspitao se, ali mu savjetuju da to ne radi on, jer tu se događa svašta, vrlo je opasno.

Satima je sjedio podnimljen i zamišljen, tog prvog dana na užičkoj pijaci, a kad ga je snašla ona potreba, trgao se iz misli i počeo obzirati i tražiti kakav zabačen kutak. Uočava da se nadničari razilaze, da ih je ostalo tek malo. Baš u tome času se pojavio otresit pedesetogodišnji seljak, koji prilazeći grupi, zapita za nove težake.

Javi ih se desetak. Javio se i Ljubo. Pridošli ih propita kao da je učitelj, te ime, te odakle je, te kakvog je zdravlja, te godine... Odabra Ljuba.

Predložio mu je da radi poslove seoskog domaćinstva, svaki dan rano i poslije pijace, a da i dalje težači ovdje, jer ga on neće plaćati, davaće mu hranu i konak.

Bog se sažalio, povjerova Ljubo, dobio je najviše što se danas moglo dobiti, zaključi sa toplinom unutrašnje radosti. I stomak se smirio, nije ga tjerao vani, a bio je počeo proliv, Ljubo se toga prisjetio tek uveče, kada se spuštao na počinak.

Dva mjeseca je služio seoskog gazdu, koji je neobično vješt da zaposli druge, tako da Ljubo sa naporom završava to što mu se nalaže. A od pijace je mala vajda, radio je devet dana, tri puta samo po čitav dan, i sve za male novce, koje štedi, mora, od njega to očekuje Smilja. Morao bi da kupi opanke, a mora da štedi za otplatu najamnine za oranicu i livadu. Morao je kupiti opanke, nije više mogao da hoda u starim, i kupio ih je, i potrošio pola ušteđevine.

Radi, polomi se radeći, kako će reći, a na sonu malo, naišla je prva faza krize, koja će da se ponavlja sve češće. Uveče legne i razmišlja, pati se bez Smilje i ona bez njega, a rezultati izostaju, čemu onda njegova muka, bar da su zajedno, što i priroda traži, ovako spava u staji kao što bi i tamo, radi i više nego bi tamo, a ne zarađuje. Stvarno, čemu ovo ponižavanje? On će kući, odlučuje svako veče pred spavanje, a kada se probudi, ide tamo gdje mu je naređeno sinoć.

Stalno je opterećen mislima, a ne može da donese odluku, već se prepušta svakodnevici, ostavlja vremenu na volju. I to potraja do duboke jeseni, dok ga gazda ne pozva i kaza, da on misli da bi mogao bez Ljuba, pa da opet dođe na proljeće, pa će vidjeti hoće li ga trebati tada.

Ljubo je od prve je razumio da je u pitanju otkaz, koji je samo iskazan na neuvredljiv način. Možda je tako i bolje, pomisli, odlučio je gazda umjesto njega. Teška srca će pred Smilju, uštedio je tek za oranicu, a ako se ona zadužila, a morala se zadužiti, u to je stalno uvjeren, onda su opet na početku, kao i proljetos. Ali više ne vrijedi razmišljati, stvar je gotova i jasna, on mora nazad u Ježevicu, jer zimi nema nadničenja. Zahvalivši se gazdi pritegao je opanke, stisnuo zube, i krenuo na pješački put dug četrdesetak kilometara.

 

Tri mjeseca Smilja nije dobila glas od Ljuba, i njoj je to bio jasan znak njegovog stanja. Da mu je imalo krenulo, zna ona njega, do sada bi došao da je vidi, ali nema novaca i neće da je razočara. Uglavnom, zaključuje ona, sa te strane neće biti vajde. Ona je poradila svoje poslove, ali ni od toga nema neke velike koristi. Naročito je zabrinuta za dug, tu vrstu straha je ponijela iz kuće, od oca, koji nikada nije zajmio u životu, odzvanjaju joj njegove riječi, pa neće zajmiti ni ona, preživjeće, ali mora da vrati najamninu do Božića, to je produženi i krajnji rok. To joj ne da spokoja.

Postoji samo jedan izlaz koji zavisi samo od nje. Sir i kajmak. Štedjeti mlijeko, kupiti kajmak i siriti.

Krava ne dobiva hranu po njenoj mjeri, uzmakla je mlijeko, jedva ako se pomuze i tri litra na dan, ali će ga Smilja ćtedjeti, od svojih usta, i od Vucovih. Najteže joj je od dječakovih a mora i od njegovih. Jedini izlaz je mlijeko, jedini! Stalno razmišlja i zaključuje, ali i malo po malo sakuplja sir i kajmak.

Uz neviđen napor je sakupila za prvu prodaju. Kako da to pretvori u novac? Kome i kako da proda? Slabog je života za predugo pješačenje do Požege, a i da nije tako, ne bi mogla da ostavi Vuca i kravu. Pomoć joj je nužna. Kome da se obrati? Otac!?

On bi mogao da joj pomogne, ali ona ne bi da se ponizi pred njim, to je suviše jako u njoj. On bi joj, u to je uvjerena, dao i novac na zajam, dao bi ga i da ga ona i ne vraća, on nju jako voli, bi on to, dovoljno bi bilo da ode i da mu kaže da je u neimaštini, i on bi posegao za novčanikom. Ali ona to ne može. Pri samoj pomisli na to, oči joj zasuze. Zašto da uznemirava roditelja, koji je prema njoj uvijek bio dobar i žalostiv. Boji se da bi mu izmamila suzu, a to je grehota. Ne bi ona to. Ne, njega treba poćtedjeti od njenih nevolja.

I danima tako, sira i kajmaka je bivalo više, a način prodaje je bio sve udaljeniji. Došlo je i ono, mora se, mora se sa tim nešto raditi, inače će se sir i kajmak pokvariti, naročito kajmak, a mora i da isprazni sudove za novo sakupljanje. Odlučila je.

Poći će do oca, kao da je došla samo da obiđe roditelje. Natuknuće mu, kao uzgred, nesnalaženje oko prodaje, pa ako otac ponudi rješenje, ona će ga prihvatiti. Ako sam ne ponudi ona neće tražiti.

I Smiljin otac je često razmišljao o nevoljama kroz koje prolazi njegovo dijete. Dobro je znao njeno stanje i čudio se da ni otkoga nije tražila pomoć. Najprije je mislio da joj pomažu neki njegovi prijatelji, da joj zaimaju novac. Kasnije ih je i pitao, pa kad je utvrdio da nigdje nije zajmila, nije, jer da jest on bi saznao, to mu se dopalo, po ne zna koji put je pomislio kako je sva na njega. Odlučio je da joj pritekne u pomoć. Nije mogao da se odluči, na koji način da to učini, a da ne povrijedi sujetu nje i Ljuba, koji mu se, iako je siromašan čovjek, sve više dopada. Razmišljao je o tome često i dugo. Kad baš ne bude mogla dalje, vjerovao je, obratiće se njemu. Njemu će tada srce biti sretno, jer će se obistiniti ono što je uvijek mislio, da ona u oca ima neograničenu vjeru i saznanje da joj je on najveći prijatelj.

Čim je Smilja natuknula svoju nevolju, a da bi je oslobodio neugodnosti, otac je odmah prihvatio da pomogne, ali je to izveo tako vješto, da se ona kasnije često pitala, da li joj otac poklanja novac. On svakako prodaje svoj sir i kajmak, pa ako uzme da proda i to malo njenoga, njemu je to samo uzgred, i neka to donese već sjutra, a on će to prodati za sedmicu dana, pa neka tada i dođe po novac, tako je on to obrazložio. I bilo je tako. Ono što je Smilju naročito izazivalo da razmišlja je cijena, viša nego ju je ona predviđala, pa se opet pitala, da li je otac stvarno po to i prodao, ili joj daje svoje. To, i pored upornog nastojanja, nije saznala nikad.

Do zime, Smilja je, uz takvu očevu pomoć, zaradila toliko da je mogla da plati najamninu za oranicu i livadu, a to joj je, u ovoj godini, bilo najvažnije, pa je u zimu ulazila spokojnije nego je vjerovala da će biti. Uto se pojavio i Ljubo. Omršavio i neveseo. Ona ga je dočekala sa neizmjernom ljubavlju, koja ga je preporodila. Od njegove ušteđevine su kupili neophodne sitnice za zimu, a onda se oboje dalo na sječu drva, jer ono što je ona prikupila, nije značilo mnogo za zimu koja će biti, kao i svaka u daščari, i duga i hladna.

Bez oca, a i majku je rijetko viđao, bez ijednog vršnjaka, Vuco je gradio neki samo njemu jasan svijet. Po čitav dan je čuvao kravu i igrao se. Šta se igrao, nije znao da odgovori kad bi ga pitala majka, a pitala ga je često, ona tek da nešto priča sa njim, da ne podivlja sam, kako će kasnije pričati Ljubu, a Vuco je ta majčina pitanja shvatao vrlo ozbiljno, i objašnjavao igre koje je smišljao sam. Igrao se sa zemljom, kamenom, drvetom, vodom i šumskim plodovima. Pričao je i o odnosu sa kravom. Pri tom je često znao da zaplače, žaleći se majci na Šarulju, bezobraznicu, koja namjerno ide u zijan i neće da se vrati kad je on vraća. Obično priča poteče i u druge pravce, spontano, ili je neprimjetno tamo povede Smilja, pa Vuco majci prepriča što mu se dogodilo proteklog dana, tako da je ona znala sve što Vuco radi i kad ga ne vidi. O tome su vodili razgovore uveče, poslije večere, kada su njih dvoje, osamljeni kao dva ćuka, imali potrebe da pričaju i krate noć. On je znao da se raspriča, a to je majku veselilo, naročito kad bi govorio o zecu koji ga je preplašio, o zečiću kojega je gonjao čitav dan, o pticama, o mravima, o kamenu zvanom zečija so, igračkama koje je pravio od drveta, o padu, o pucanju opanaka i rasporivanju odjeće, o kravi, o kiši i suncu, i o svemu što ga je okruživalo. A kad se žalio bilo je na samoću ili na bezobrazluk Šarulje. Tek ponekad su to bila pitanja, koja su, po Vucovim shvatanjima, bila od životne važnosti. Takvo je bilo, kada se prvi put napio vode iz kamenice.

Potjeravši kravu na pašu, svakog jutra, Vuco bi ponio torbu na leđima, sa komadom proje i grudom sira, a u ruci bi ponio tikvu sa vodom. Jednog dana je ostao bez vode, zaboravio je tikvu da objesi o drvo, došla je krava i prevrnula je. U poslijepodnevnim časovima ga je skolila žeđ, a kad je nije više mogao trpiti, odluči da se napije iz lokvice, iz udubljenja jednog kamena. Takvih lokvica ima na više mjesta, iz njih piju ptice i šumske životinje, ponekad i čobani. Oni to rade samo neposredno poslije kiša, dok je voda bistra i još čista.

Kiše nije bilo dugo, lokvica je bilo malo, a po onim što su ostale, plivale su sitne crvene bubice, sitne kao zrno prosa. Vuco je pronašao jednu, do koje, bar je tako mislio, nisu mogle doći životinje, legao je potrbuške i usne primakao površini. Odustao je, gadilo mu se od bubica. Ponovio je to više puta, ali kad je žeđ nadvladala, obziri su popustili, dunuo je u lokvicu, pomjerio crvena stvorenja ustranu i napio se. Domalo mu se pobunio stomak, osjećao je mučninu, ili je to bilo tako ili mu se to samo činilo, ni sam nije znao, ali je poslije toga ostao strah od trovanja. Je li se otrovao? Čak je i kravu dotjerao kući ranije nego je uobičavao, da bi od majke potražio pomoć. Ih, koliko se ona puta napila iz kamenice, kazala je majka, pa evo je živa i zdrava, umirivala ga je. Ali i posavjetovala da bolje čuva tikvu, i da više ne pije tamo gdje se mokre životinje, kako se izrazila, znajući da će ga najprije gađenjem odbiti od lokava, za koje je vjerovala da su štetne, naročito za djecu koja imaju stomačnih nevolja, kao što ih ima njen sin. Da bi bili sigurni, ipak, neka se napije slatkoga mlijeka, naložila je majka i potpuno rasteretila zabrinuto dijete. I sve ostale Vucove nevolje, Smilja je rješavala na sličan način.

Dolaskom oca Vucov život se znatno poboljšao. Odmjenjivao ga je u čuvanju krave, često su to radili i zajedno i igrali se. Tako je Vuco naučio igre klisa, petiljaka, stonoge, živih i mrtvih, bacanja kamena sa ramena i još nekih. Za njega je to bio najsadržajniji dio dotadašnjeg života. Radovao se rađanju dana, kada je znao da će otac ići s njim. Naročito su mu bile drage večeri, jer je ponovo slušao priče koje voli, a otac je donio iz dalekog Užica i novih rječi i priča o događajima, koji su Vuca jako zaokupljali. Jedna mu je ostala u naročito dragom sjećanju, jer je govorila o snazi oca. U snagu oca je pretjerano vjerovao, vjerovao je da je otac najjači čovjek na svijetu, kako je često govorio majci. A priča je iz težačkog očevog života.

—Dođe jedan gazda na užičku pijacu i odabra nas deset nadničara —pamtiće Vuco i prepričavati tu kazaniju —Odvede nas u kukuruzište. Ogromno je, koliko naših pedeset njiva. Meni kaza da ja idem u prvi red, da kopam brzo i da me niko ne smije stići. Ako me niko ne stigne platiće mi dvije nadnice. A, ako me stigne ko, neće mi platiti ništa. Ako neću tako, neka se odmah vratim na pijacu i tražim drugi posao. Pita me, pristajem li. Okrećem se po ljudima, koje je gazda odabrao po životima, okrećem se, mjerim ih, pa odlučih da prihvatim izazov. Bojao sam se samo jednoga, krupan neki delija, ne zna se ili je duži ili širi, rođen je za motike, zaključujem strepeći i mjereći ga. Bio sam mirniji kad sam vidio da ga je gazda rasporedio u zadnji red.

Težaci se ne uvode u kopanje svi od jednom. Naprijed ide kopač prvoga reda, kad odmakne za dužinu držalice uvodi se drugi, za isto toliko treći, tako da je onaj najači bio iza mene, u početku kopanja, za devet držalica. I kopamo jedan satak, svi žurno, ali se ne događaju promjene u redoslijedu. A onda se dogodila prva. Jaki je sustigao onoga iz devetog reda. Zamijeniše mjesta. Zaboravio sam napomenuti, gazda je rekao, ko na kraju bude zadnji, dobiće samo pola dnevnice. Uspostavilo se nadmetanje.

Ja, i to sam zaboravio da kažem, rekao je i ko bude prvi, izuzev mene jer sam počeo prvi, dobiće pola dnevnice više.

I da vidiš jada od težaka, kao da je borba za život, prava utakmica, svi hrle naprijed, niko naročito neće da je zadnji, zemlja se prevrće, redovi mjenjaju, sa vrha se trči u dno, voda se pije na brzo, i kopa li se kopa.

Onaj krupni je do ručka već bio treći iza mene. Eto ti štete, mislim u sebi, nije lako za badava kopati čitav dan, a nude ti se i dvije nadnice. Razmišljam i meljem ispred sebe. Povremeno se okrećem i vidim da krupni melje i bolje. Uto će ti i prekid za ručak.

Tek ću do koji dan saznati, gazda je obećao jakom iz zadnjeg reda, ako mene stigne, preuzme prvi red, njemu će dati dvije ipo nadnice. Polazeći u hladovinu na ručak, dosjetim se maloj lukavštini. Sjednem uz jakog, pa u toku ručka ga privolim da od mene uzme poveću grudu sira, koja je bila vrlo ukusna ali i preslana. Ja smjerno nisam pojeo mnogo, znajući da prejedanje, neko vrijeme, oduzima snagu. A on je pojeo za dvojicu.

Poslije ručka, jaki je ubrzo preuzeo red ispred sebe, i onda je nastala borba između njega i onoga između nas. Trajala je dva sata. Ne popušta ni jedan. Očekujem svakog trena da će jaki motikom udariti u petu čovjeka iza mene. To se ne dogodi, već onaj iza mene iskorači udesno, propusti jakog u svoj red, a ovaj okuražen grće li grće. Primiče mi se, neprimjetno za oči težaka, koji znatiželjno prate šta će se dogoditi, ali nas dvojica znamo da je tako, znamo po zvuku motika, njegov je učestaliji, na deset u njega je jedan više.

Pogledujem u sunce, još ima dva sata kopanja. Hoću li izdržati? Kako so u njemu ne čini žeđ koju sam očekivao, pitam se, a i sam dobro žedan, ali ne idem da pijem vodu, ne smijem, izgubiću vrijeme.

Ako sam ovako žedan ja on mora biti još žedniji, zaključujem, pa se okrenem da mu vidim usta. Sa obadvije strane usana se ukazaše pjene, veličine jagodice malog prsta. A tu si! Boriš se sa žeđi više nego ja. On čeka mene da pijem, čim ja i on će, pretpostavih njegov naum. A kad se jednom napije, moraće domalo ponovo, i opet ponovo, jer je tako sa solju. Bacih motiku, potrčah ka vodi, potegnuh samo malo, jer se dobro žedan čovjek ne smije napiti dobro, potrčah u red, uto on baci motiku, otrča ka vodi, i čim je počeo da grlića iz tikve, znao sam da sam pobijedio. Kopao je sve slabije, išao po vodu sve češće, na kraju, završio je predzadnji —završio je Ljubo, a Vuco zaskakao sa mnogo pitanja.

 

Snijeg je porodicu Jelića zatekao u siromaštvu, ali oni su na to već navikli, za razliku od prethodnih godina, po njihovom proračunu, ovoga puta su završili sve pripreme i zimu mogu bezbrižnije čekati. Za kravu hrane ima, ima i za čeljad, nema za neki izbor ali je ima. Imaju drva. Jedino su slabi sa odjećom i pokrivkom, ali prezimiće se. Na okupu su, to im je sada najvažnije, naročito za Vuca, koji je imao povremene strahove noću, kad otac ne spava sa njima. A kad je tu najsnažniji čovjek na svijetu, on koji je pobijedio devet težaka, Vucu ne pada naum strah ni od koga ili čega. A pričanja, te zime, zaista, bilo je svako veče, jer je Ljubo toliko toga vidio i čuo u Užicu, da je i Smilja pokazivala vidnu znatiželju i imala stalno nova pitanja. A tek Vuco, za njega su sve one bile poslastica, pa je nezasito molio oca da priča i priča, pripitujući za mnogo stvari i situacuija koje Ljubo nije ni čuo ni vidio, ali je na pitanja odgovarao, kao da ih je sve doživio. Kasnije je Ljubo imao i neugodnih večeri, kad bi ga Vuco pitao da pojasni nešto što je ispričao ranije, a Ljubo zaboravio da je to izmislio, zaboravio kako je to kazao, a Vuco to sve popamtio, pa ga ispravlja, podsjeća i zahtijeva da priču proširi, a onda Ljubo, ne imajući kud nazad, nastavlja da izmišlja i da se zapliće još više.

Zima je pokazala da se sledeća ne smije dočekati sa kravom pod istim krovom, niti u košari, kroz koju duvaju vjetrovi i prolaze kiša i snijeg. Odlučili su da, uz košaru, prave kućicu sa jednom prostorijom za čeljad. Praviće je od zemlje, tako što će Ljubo napraviti kalupe od drveta, to je vidio u Užicu, pa će u njih, sve troje, nabijati tjestastu zemlju, i vaditi je u obliku cigle. Onda će je slagati po dvorištu, da se suši na suncu. To će da rade na ljeto, nakon što obave ratarske poslove, pa će u jesen zidati. Nemaju rješenja za krov, gdje da sjeku japiju, to je ostalo bez rješenja i u planovima. Ljubo će opet nadničiti, ali neće ići od kuće. Znaju da neće imati puno ponuda, ali će bar biti zajedno. Na proljeće će uzeti u najam dvije oranice i livadu, ne bi li proizveli što i za pijacu.

Na proljeće su Ljubo i Smilja objavili pravi mali rat oranicama, imaju ih tri, ustajali su prije svanuća, išli na njive i ostajali do mraka. Vuco je bio zadužen za napasanje krave, ali su i njega, toga proljeća, u petoj godini života, počeli da uvode u poljske radove. Može i dijete dati ruke, saditi i plijeviti luk, donositi vodu, sakupljati kamen po njivi, i što je najvažnije, učiti se da radi, jer nigdje i nikad nema hljeba obješena o grani, uvijek će ga trebati zaraditi. Kad je Ljubu najviše pritiskao posao, pritiskalo je i druge ljude, baš tada bi se poneko pojavio da ga zove na nadnicu, on je to prihvatao svaki put, a svoje nadoknađivao Smiljom i svojim dodatnim naporima u sljedećim danima.

Radili su premnogo, ali je na kraju ispalo premalo da bi se njihov život naročito poboljšao. Od svega, iz te godine, za Ljuba i Smilju, bilo je najvažnije, nisu ostali dužni nikome, a obezbjedili su sjemena za sledeću godinu. Ostavili su tele i moći će da ga ishrane, da bi se sledeće godine zakravilo, jer je Šarulja ostarila pa slaba na mlijeku i moraju je smicati. Sledeće godine će imati kravu pastrvu, prvi put i oni imati meso za zimu. Napravili su zemljanu ciglu za kućicu, ove godine nisu mogli i da je podignu, učiniće to dogodine.

 

A onda su se godine ponavljale sa malim pomacima, jer nije lako izići iz sirotinje. Ljubo je nadničeći dospio do daljnjeg rođaka Mile Jelića u Užice, i tamo ostao nekoliko godina po ljeto i jesen, služeći ga, kopajući, koseći i naročito radeći sa šljivama. U predasima je nadničio i u drugih gazda. A Gazda Mile ima ogromne šljivike, po tome je poznat i u Srbiji. Ljubo je okopavao voćnjak, brao i sušio šljive, kiselio i pekao rakiju. Kao radnik se pokazao nezamjenjivim, naročito u pečenju rakije, po tome će steći i ugledno ime, pa će ga kasnije pozivati na sve strane, a on raditi premnogo. Najgore su mu noći, premorenog ga obrlati san, a ne smije da zaspe, zagoriće kazan. A morao je malo i da spava, bar ono od kad procuri. I lijegao je, tu na hladnoći noći, pored kazana. I zaspao bi i budio se na vrijeme, nije se kvarila rakija. Ali, san kao san, ipak, prevario ga je nekoliko puta, nekoliko puta pokvario rakiju. Naružio ga je gazda i zaprijetio otkazom. Dosjetio se. Legne a pod glavu stavi oštar kamen, koji probada, probada toliko da može izdržati najviše dva sata, koliko i kazan curi, a tada razbuđuje bol. Poslije toga mu godinama nije zagorio ni jedan kazan, Vuco pamti očevo kazivanje.

Ljubo je nadničio i štedio, Smilja je radila na iznajmljenim oranicama da proizvede hranu, ali je i sakupljala kajmak i sir, nosila u Požegu i prodavala, pa i ona pribavljala novac. Vuco je rastao u skladu sa godinama, čuvao kravu i sve više preuzimao poljskih radova, a neprirodnost stomaka je nestajala i nestala, a da niko od njih troje i ne zna kako i kada se to zbilo.

 

Ozidana je kućica uz košaru. Godinu poslije toga je kupljena jedna njivica, onda je napravljen koš za žito, napravljen je i mljekarnik, popravilo se stanje sa obuvkom i odjećom. Smilja je bremenita i po treći put, to je već 1923. godina. Zna se Ljubova želja, žensko, ali opet se rodilo muško. Jednostavno njegovu kuću hoće dioba imanja, i to ti je to, kako bi se ponekad požalio prijateljima. Kad nije žensko, onda je sin, pa će ga tako i nazvati, Siniša. Kupili su i jednu livadu. I dalje su uzimali u najam po jednu oranicu i livadu. Sada imaju zemlje, ali nju valja i obrađivati. Ko? Ljubovo će i dalje, godinama, biti nadničenje. Smilja je rodila, treba oko bebe, ne može ni ona, ali ona mora i sve više Vuco, kojega štede sve manje, od kako se našlo još jedno muško dijete.

Sa šest godina, poslije rađanja Siniše, Vuco je radio poslove odraslih, nije orao, jer to zaista nije ni mogao, ako se u to ne računa predvođenje krava brazdom, a bila je to njegova obaveza pri svakom oranju. Okopavao je kukuruz, krompir, grah, tikve, luk i kupus, žeo ili čupao ječam, raž, zob i konoplju. Najmanje je volio da radi kad prispije konoplja, oko nje je toliko posla da mu se ne vidi kraj.

Seljani nisu kupovali ništa od odjeće i obuće po trgovinama, sve što su nosili je iz kućne radinosti. Kako Ljubovi nisu imali ovaca i koza, nisu imali ni vunu, pa se sve svodilo na sukno i platno, oboje od lana. Toga je trebalo dosta, jer do platna i sukna nisu mogli doći samo svojim radom, a to što su morali nositi drugom da uradi, plaćali su opet lanom. Oko lana ima posla kroz duži dio godine, na to se potroši snage i vremena koliko i za sve ostale poslove zajedno, pa je razumljivo zašto je Vucu omrznuo lan. Ni Smilja nije voljela poslove oko lana, ali nije imala izbora. Sva odjeća na njoj, Ljubu i djeci je lanena. Ako je i bilo što od vune, i ono je posredno od njihovoga lana, jer je i vunu plaćala lanom. Dakle, lan je njihova sudbina.

Vucova majka je uočljivo čista domaćica, rublje je prala češće od drugih žena, ali je i Vuco morao da sudjeluje u tome. Sredstvo sa kojim se pere je cijeđ, a pripremali su ga njih dvoje. Sa ognjišta se prikuplja najljepši lug, prpast, bez primjesa tvrdih predmeta, kamena, ugljena i drveta. Lug se kuva, pa cijedi kroz lanenu krpu, i to je cijeđ. Vrela cijeđ se sipa u parjanicu, drveno bure pored kuće, a onda se, brzo, u nj potapa veš za pranje, po njemu se, isto tako brzo, nanese podlanica luga, i ostavi da se pari, do sutra. Još vreo, veš se nosi na rjeku Gradnju, i tamo pere na kamenu lupanjem pratljačom, ispira u rjeci i razgrće po plotovima. Pred veče, kada se veš osušio, kupi se i bremenom nosi kući.

Tako opran veš nije imao gamadi, ali ga je imao onaj što je ostao na ukućanima, ta morali su predaniti u nečemu, tako da se borba protiv te dosadne i opasne napasti nije mogla privesti kraju. Kad se preobuku, onda se sve svučeno podvrgava trebljenju. To se svodilo na to, da je svaka odjevna stvar izvrnuta, pa šav za šavom rastvaran, i u letu hvatana buva, stavljana između dva nokta, gnječena dok se ne čuje prasak, a on se svaki put čuje jasno. Vaši i gnjide čekaju mirno, pa se pokupe među dva prsta, onda kao i buve, među dva nokta. Bio je još samo jedan način, koji se primjenjivao redovno, ali je on samo popravljao stanje, smanjivao broj tih izdržljivih životinjica, koje su prenosile zarazne bolesti. Obično se to radi uveče pred spavanje, da se lakše zaspe, ali i da se, koristeći mrak, može skinuti do kože. Tada se skinuti odjevni predmet istresa nad vatrom ognjišta, a otkačena gamad pucketa i svjedoči svoju smrt. Istresanje traje dok pucketanje ne urjedi, što je znak, da je, ona gamad koja se nije dobro zavukla u šavove, već poispadala, a ona dobro uvučena neće ni ispadati. Prestaje se sa trešnjom odjeće, koja se oblači, a ponoviće se obično svaka tri do četiri dana.

Vuco je teškom mukom trpio gamad, ne zna ili mu je gore kad ga ujedaju, ili kad gamižu i prijeteće golicaju, često je plakao zbog toga. U dva navrata je bolovao od šuge, pa ga je majka presvlačila češće. Često ga je biskala. Volio je kad mu to radi, godi mu dodir majčinih prstiju po tjemenu, ali i više voli toplinu majčinog krila, u koje je, u svakoj toj prilici, polagao glavu. Sve je to samo zakrpljanje, Vuco je čitav život u Ježevici proveo pod zulumom tih malih razbojnika koji žive sisajući ljudsku krv i trujući je.

 

U toku sijanja i nicanja, lan se naziva težina, i tu je Vucov udio najmanji, ali kad isklasa i nazove konoplja, Vuco počne da da drhti pred obavezama koje slijede. Kad konoplja sazre, Vucovo je da je čupa iz zemlje po čitav dan, i tako danima, jer majka ne može toliko dugo, zbog obaveza prema kravi, bebi, mlijeku, kuhanju i pranju. Obično su tada suvi ljetni dani, zemlja tvrda, pa su žile toliko čvrsto spojene sa zemljom da je čupanje vrlo naporno, naročito za nejakog dječaka. Konoplja je žilava i tanka, pa su Vucove ruke pune posjekotina i plikova koji mnogo bole. Prilikom čupanja klas se njiše i mlakim udarcima šiba po znojnom licu i još znojnijem vratu. Klas ima dlačice, Vuco ih je zvao brkovi, koje malo pomalo, ali uporno češu kožu, koja se, onako znojna, ojede, pa je tako ranjenu uzmu pod svoje so i sunce, satvore plikove i rane. Žene znaju i da zaplaču od bola. Ko bi pamtio koliko je Vuco dana otplakao u takvom stanju, ali je morao da nastavi da čupa.

Stabljike se slažu i uvezuju u rukohvate. Kasnije će Smilja, jer Vuco to nije kadar, na cjepalu, sjekirom, odsijecati dno i vrh rukohvata, žile i klas, žile bacati u plot, a klasove odlagati na rpu, da se osuši i kasnije omlati sjeme.

Rukohvati se vežu u snopove i potapaju u baru na kiseljenje. Daleko je to od kuće, kod Teodorovog bunara. Nosila ih je Smilja po dva, a Vuco po jedan. Kiseljenje traje tri sedmice, ali već poslije druge, majka bi ga slala svaki dan, da provjeri, da li se ukiselilo. On je zavlačio ruku u baru, trljao stabljike i osjećajem pod rukom, zaključivao da li je zakiseljeno, da li su niti lana počele da se odvajaju od središnjeg dijela. Poslije toga je slijedilo iznošenje snopova i prenošenje do livade, onako mokre i teške snopove, pa rasprostiranje po zemlji, vodeći računa da nije ni debelo, strunuće, ni tanko, izgoriće, već od oka, debljine šake. Zavisno od vrućine i sunca, Vuco je, do koji dan, oko podne i predveče, odlazio da provjeri da li se konoplja, koja se sada zove lan, osušila. Zapravo, lan se ne smije osušiti, on mora imati vlažnost, treba dobro otvoriti oči i ustanoviti pri kojoj vlažnosti je suvo. Usput se mora prevrtati, ono što je bilo na zemlji vlažnije je i obratno. To je Vuco sve radio sam, a nije toga bilo malo, mada to nije težak posao, za dječaka je velika obaveza. Slijedi kupljenje lana, u rukohvate i snopove, te odlaganje tamo gdje će biti trlica.

Trlica ima dva račvasta koca nabijena u zemlju, a u račve se uglavljuju dvije daske, zašiljene po dužini kao sječivo, koje je okrenuto prema gore, a između njih nasjeda treća daska sa sječivom prema dolje. Dvije prve su pričvršćene za račve, na jednom kraju su probušene sve tri i povezane drvenim okruglim klinom, oko koga se može okretati gornja daska. Na suprotnom kraju, ta daska ima rukohvat kojim se daska diže i spušta. Rukohvat lana se lijevom rukom sa jednog kraja stavlja između dasaka, a desnom daska spušta i diže, da udara po lanu, koji se stalno pomjera, tako da se lan, ustvari, mlati da se niti lana odvajaju od jezgra. I sve tako dok u ruci ostane samo lan. To je fiziči iscrpljujući posao koji je radila Smilja, a Vuco joj vršio pripreme, dodavao i odlagao. Tako dobiven lan je prljav od pljevlje, pa slijedi čišćenje otresanjem, što je Vulov posao. Slijedi grebenanje i češljanje, prvo je Smiljino a drugo Vucovo, tako se dobiva povjesma, spremna za predenje preslicom u pređu. Od nje će se tkati platno, a za sukno još i upredanje više niti vretenom, to je isključivo radila Smilja. Nisu imali natru, tkalački stan, pa su tkanje plaćali, kao i kasnije stupanje sukna. Ovome poslu se teško sagledavao kraj, pa mu je Vuco nerado pristupao.

Vuco je radio još jedan posao, koji samo na prvi pogled izgleda prost, a za dječaka je bio nerješiva muka. Svaki dan je donosio vodu za piće, za čeljad, kravu, kokoši, ali i za kuvanje i pranje. Donosio je sa Teodorovog bunara, tamo i amo je tri kilometra. Nije to lak posao ni za odrasle. Žban je težak i kad je prazan. A dva žbana vode treba nataknuti na zareze kotlanice, pa na rame. Ako naspe po pola žbana, kao što je najprije i činio, onda odmah valja ponoviti. Ujutro i naveče. Uz napor, koji je naročito bio velik kad je to tek počeo da radi, kod Vuca se pojavljivala još jedna stvar, koja će ga dovoditi do bijesa.

U one večernje priče, koje još uvijek guta kad je u prilici da ih sluša, ulazili su neki čudesni vampiri, vještice, vukodlaci, vile, i pitaj boga još kakvi stvorovi, a Vuco ih je toliko snažno doživljavao, da je mnogo vjerovao u njih, i bivao plašen u noćnim snovima, koji su ga nužno pratili poslije pričanja. Jedno od mjesta prebivanja tih bića, iz tih večernjih priča, bio je i Teodorov bunar. Ne samo Vuco, sva djeca sela i pola žena, istinski je vjerovalo da je Teodorov bunar njihovo stjecište, a zaposjedaju ga sa pojavom sumraka. Vuco je u svoje uši čuo, od desetine žena i djece, čak i od dva-tri čovjeka, kako su oni, u Teodorovom bunaru, vidjeli vukodlake. Najprije je to shvatio kao sastavni dio prirode oko njega, koja ga se nije ticala baš mnogo, ali kad je on vidio vukodlaka prvi put strahu nije bilo kraja.

Dogodilo se kad je išao po vodu, onu drugu večernju. Prikasnio je, ali se još vidjelo kad je prilazio vreocetu uvučenom ispod krošanja drveća, i nije mu strah ni padala na um. Međutim, dok je žbanove isprao, pa nasuo, pa natakao na kotlanicu, podigao i ovjesio o rame, mrak se podmuklo došunjao. Taman kad je krenuo, začuo je prikrivan bat, osvrnuo se da vidi pridošlicu, misleći da je neko od seljana silazio ka vodi, pa kad nikoga ne vidje, onda mu na um dođe pomisao o vukodlaku, kojega do malo i vidje. Kezio se na Vuca i obilazio panj vrbe. Vuco je vrisnuo i poskočio, pa se dao u bijeg prema domu, stalno tik koji korak ispred vukodlaka, koji je prijetio nadljudskim dahtanjima. Vuco je, uistinu, jedva preživio to veče, ali je i užas preživio u njemu, i nikad se neće iseliti iz njegove psihe. Narednih dana, još pod dojmom bolnih ožiljaka, zarekao se da više nikad neće dati priliku tim đavolima, više nikad tamo neće poviriti poslije zalaženja sunca. Strah od vukodlaka je noćni Vucov podstanar, biće i u godinama kada se muškarci ne plaše vukodlaka, a to je zbog toga, jer je Vuco bio oči u oči sa tim demonom. Imao je on i kasnije neprilika oko toga, svaki put kad se pravila cijeđ, kada je odjednom trebalo puno vode, a ona se donosila nakon što se dođe kući sa poljskih radova, znači, neizbježno se moralo hvatati i noći. U tim prilikama se obavezno priključivao nekome, iako je to bilo teško ostvariti.

 

Vuco je pošao u školu sa osam godina, u Ježevicu, dva-tri kilometra daleko od kuće. Kao i druga djeca, nosio je pisaljku i tablu. Za četiri godine naučio je da dobro čita i piše. Rad kod kuće je bio važniji od škole, pa se tako ponašao i on i njegovi roditelji, tako je bilo i sa drugom djecom, mada je učiteljica u njemu vidjela talenta za školu, kako je, jednom prilikom, rekla majci Smilji, i dodala da maloga svakako trebaju dati da uči dalje. On je učiteljicu obožavao i strahopoštovao.

Kao i sva školska djeca Srbije i Vuco će dobivati batine u školi, klečati na koljenima i ostajati u pritvoru, to će u tim trenucima doživljavati vrlo nelagodno i postidno. Tek potkraj četvrtog razreda, kada su mu roditelji saopštili da će da nastavi školu u Požegi, njemu će školovanje postati vrlo drago. U tome je vidio priliku da se izvuče iz težačkih poslova, koji su ga, već u njegovoj dvanaestoj godini premorili i ogadili mu život. Život u Ježevici nije obećavao nimalo ljepote. Ljepota je grad, bez motike i kaljavih opanaka, njegov je stav.

I još ima jedan povod za razmišljanje o bijegu iz Ježevice, kako Vuca još i više roditelja. Smilja je i po četvrti put rodila sina. Vuco će taj dan nositi u naročitom sjećanju. Imao je jedanaest godina i mnoge stvari je umio da smjesti gdje i pripadaju. Otac je bio veoma ljut, čak je i vikao na majku, nju je optuživao zbog rađanja muškog. Uprkos svemu majka je sa ljubavlju dočekala i to dijete, milo joj je, pa će tako i da ga nazove, Milija — Mile.

Još nije vidio grada, nedovoljno mu je zamisliv, iako je u glavi imao neku mutna sliku o njemu, nalikovala je na opet nejasnu sliku raja, o kojemu je mnogo puta slušao. Istinski vjeruje u Gospoda Boga, jer tako vjeruje i majka, a ona sve zna. Vjeruje i otac koji je obišao toliki svijet, i on je sve vidio i saznao, on zna da postoji Bog, i on kao i majka uvijek kažu "Bože pomozi", i uvijek govore Vucu da se moli Bogu. "Moli se Bogu pa ćeš u raj". Tako on zna za raj, to je nešto najljepše što postoji, a u njega mogu samo oni što se mole Bogu. Zna da grad nije isto što i raj, ali vjeruje da je na putu prema raju, i da je znatno bliži raju nego je selo. Eto zašto on želi u grad, zašto želi da se školuje.

Iz Ježevice je išao samo jednom godišnje, opet ne u grad, već u selo Dobrinje, do najbliže crkve, pred Uskrs, vodili su ga da se pričesti, a prije toga je postio, sve dane i sedmice koje je odredila majka.