Profesionalni vojnici kroz školovanje, obuke i vježbe saznaju mnogo o ratovima, a naročito o onome koji nije postojao, a mogao bi da se dogodi njima. Tako je i Vukadin Vule Jelić ušao u rat, pun vjere u sebe i sposobnost svojih drugova, te vjere u jugoslovenske vojne snage i političare. Naročito kako je na čelu Vlade vojnik, proslavljeni đeneral Dušan Simović. Ovoga jutra, ovih nekoliko sati koliko već traje rat, u koji Vule još ne može da povjeruje, ništa od naučenog i očekivanog nije u stvarnosti. Nije ni on sam.

U rat je ušao sa onim što je ponio iz roditeljskog doma, snažnim rodoljubljem i životom. Otisnuo se na trideserak najmodernijih aviona, samoubilački jurio za njima, a možda je trebao da napada druge, kao i ostali njegovi drugovi koji za rat saznaju kad najslađe spavaju. U vidokrugu su mu nepojmljive slike, nebo zastrto neprijateljskim avionima iz kojih rigaju i lelujaju metalni đavoli, a jugoslovenski piloti, oni što su još živi, kao seoska djeca koja iza plotova kamenicama zasipaju prolaznike, pojedinačno zatrčavaju u goropadna jata i čerupaju periferno perje. Upinju se da naude moćnom napadaču, a ustvari samo beogradskom nebu poklanjaju mlade i hrabre živote. Nemoćno svjedoči pogibelju Otadžbine i svojih vršnjaka, neke i prepoznaje preko poznatih aviona, ili mu se to samo tako čini. Njemu jutros ništa nije realno ni jasno. Vidi samo golema đavolja jata i razljućenu djecu koja ih zaskaču i nude svoje živote za nebo Beograda.

Komanda!? Šta je sa komandom?, nigdje njenog glasa. Šta on sada treba da radi? Šta da rade svi ti silni ljudi na zemunskom aerodromu koji su spremni da se bore, da životima brane Otadžbinu? Ne! Svi su zatečeni, prevareni, izdani..., ni sami ne znaju šta je to što im se dešava, izgubljeni su i pogrbljeno gledaju stvarnost u nestvarnim slikama nad Beogradom.

Odbrana Beograda je beznadna, jasno je svima, pa je bol u grudima ljudi na zemunskom aerodromu neprebolan. Muške suze se prosipaju kao da su dječije. Izgubljen je rat, sa zemunskog aerodroma je to veoma jasno. Oblaci napadača su samouvjereno natkrilili prijestolnicu odozgo i bahato se kese. Još po neki Vulov drug zaskače i gricka, još se po neki neprijateljski avion strmoglavljuje, ali je sve to neuvjerljivo i liči na lavež na vjetrove, jer hrabrost pojedinca u haosu cjeline je zrela propast odvažnih.

—Šta je više sa mojim avionom?! —ni sam ne zna po koji put se izderačio na mehaničare, jer Vule više ni na tren ne može da ostane pasivan posmatrač. Njegovi drugovi ginu a on ih "mirno" posmatra.

U naletu jednog od tih bijesova, dokopao se nečijeg aviona i krenuo ka metalnom oblaku. Avion starački kašljuca, stenje i melje, Vule mu pridodaje gorivo i psuje razbojnike, derači se da ga čuju, da ih zaplaši, ili to čini da sebe ohrabri, više ni sam ne zna. ne prestaje da se moli Bogu da izdrži starac i on u njemu.

Koliko se god Vule upinjao više neprijatelj mu se činio sve dalje, ali nije odustajao sve dok nije i pristigao jednoj grupi, na koju je osuo vatru, još sa odstojanja. Grupa aviona koju je napadao, brzo se udaljila iz njegovoga dometa. Nije zadimio ni jedan, to je ono što mu ne da mira, okreće se i uočava drugu grupu, znatno bližu, pravi zaokret i ustremljuje se bočno na nju. Nije zadimio još ni jedan, a njemu municija presušila. Hita nazad po municiju i gorivo, uzlijeće i mjerka kuda bi, ali za sve je kasno, nema više neprijatelja nad Beogradom, nebo je čisto i plavo kao i juče.

A Beograd?

Još jednom ga gleda sa visine, možda i neće više nikad.

Kad se ljeti steknu neke čudne prirodne okolnosti, kao što to mnogih godina biva nad Šumadijom, pa se pod jedan oblak podvuku brojni drugi i u sred dana stvore tamu, i njom zaplaše i ljude i šumske zvijeri, tada izriga bujice grada, veličine kokošijih jaja, da bi odmah iza toga došlo do razlaza oblaka, svaki otplovi na svoju stranu, razvedri se nebo i povrati svjetlost i sunce. Dan je opet lijep, gledano sa strane, kao što je i bio, ali su ostali da svjedoče bolni tragovi, povaljana rodna žita, omlaćeni voćnaci i objeđeni ljudi. Vule je više puta svjedočio šumadijskom gradu, i nesreći ljudi iza njega, a jutrošnja nepogoda nad Beogradom ga mnogo podsjeća na to. Nema više metalnih jata i oblaka, nebo se razvedrilo, a ispod njega plaši slika smrti, ruševina, gareži i dima. O, Gospode, spomeni nas se!

 

Vule je, kao i svi drugi preživjeli piloti, kao dijete preplašeno u snu, pa po buđenju ne zna da li sanja ili je na javi, stajao u grupi i tugovao, i slušao one što kazuju šta su obavili u vazduhu, ono što su obavili njihovi drugovi, ali i ono što su vidjeli da je osakatio napadač koji je napao Beograd bez objave rata. Onda je panično počeo da se raspituje za svoje drugove, pilote lovce Sto Druge eskadrile.

Prvi je poginuo komandir Miloš Žunić. Hrabro. Nakon što je uništio dva neprijateljska aviona pogođen je njegov. Uspješno je iskočio i otvorio padobran, ali su ga ustrijelili kao padobranca. Pao je u Dunav. Kasnije će se pričati da su ga izvukli seljaci i sahranili na obali.

Milan Žunić se vratio neozleđen na aerodrom i istoga dana postavljen za komandira eskadrile.

Nikolić je oborio dva aviona i uspješno se vratio u bazu.

Krstić se domogao aerodroma, nakon što je oborio neprijateljski avion, i nakon što mu je pogođen motor, a na njegovom avionu su mehaničari i piloti pronašli još tri prostrela. Sa ozljedama po tijelu prebačen je u bolnicu.

Bošković je oborio neprijateljski avion i uspješno se vratio u bazu.

Milosavljević je preživio.

Kovač je zagonetka?!

Vujović je poginuo.

Sudbinu Skandžića Vule nije doznao.

Puzić je ranjen.

Stojanović je pao negdje kod Smedereva.

Pet preživjelih, tri ranjena, tri poginula i za jednoga se ne zna, to je bilans života pilota lovaca Sto Druge Eskadrile, kako je toga dana doprlo do Vula.

Pod utiskom žalosti za drugovima, Vule će se opet ustremljivati put neba, ne bi li dokučio neprijatelja, ali je sve to bez opšteg značaja, jer je neprijatelj potpuno obavio zadatak i otišao. Tek bi se povremeno pojavio neki avion na vrlo velikim visinama, vjerovatno u svrhu izviđanja. Kasniji letovi su u Vula udjenuli nezaboravne slike Beograda, kojega je sada mogao da posmatra bez neposredne opasnosti po sebe. Zagledao ga je sa svih strana i svih visina, a slike su šokantne, sve stravičnije od stravičnije. Beo grad je pun nepojmljive svjetlosti, gori na svakom mjestu, a između vatri zjapi crnina gareži.

Mnogo puta je prepričavao te bolne slike i dugo godina kasnije, ali nikad nije imao riječi da opiše stravu koja je Beograd bio toga dana. Kad Vojvođani zapale ogromnu površinu pšenične strnjine, pa kad se to pogleda dok je gorenje u toku, na mnogo mjesta se crne pjege sa goretinom, to je na neki način slično onoj beogradskoj slici koju je ponio neposredno iza bombardovanja.

Kad više niko nije očekivao neprijateljske avione, iz pravca Beograda izroniše dva, očito im je bio cilj živa sila na aerodromu. A na aerodromu je bilo mnogo ljudi, svi zaposleni, i svi su bili vani, i svi iznenađeni naletom neprijatelja. Popadali su po zemlji. Nakon što su rafalima zasuli aerodrom i odletjeli, ljudi su se podizali još ne vjerujući da se sve to tako moglo zbiti. Kad se ustanovilo da od toliko ljudi na meti niko nije ni ranjen, čuđenju nije bilo kraja.

Sutradan se opet nenadno na nebu pojavio neprijateljski avion, koga su uočili mnogi ljudi sa zemlje, ali je važno da ga je uočio i pilot, koji je bio u izviđanju, i koji je odmah na njega otvorio vatru. Neprijateljski avion nije prihvatao borbu, dao se u bijeg, naš mu nije dao mira, jurio ga je. Ljudi sa zemlje su svjedočili i pristrasno navijali, a kad je gonjeni avion zacrnio i domalo pao u plamenu, aplauz sa zemlje nije prestajao dugo.

Nažalost, do koji sat se saznalo, gonjeni avion nije bio neprijateljski, bio je naš, i on na zadatku izviđanja. Kad je pilot saznao da je ubio svog prijatelja uzeo je pištolj i sebi dokrajčio život.

I to je rat, Vule tuguje za dvojicom drugova pilota, ne nužnim žrtvama rata.

Glava 13.

Vule Jelić je poremetio osjećaj dnevnih protoka. Ne zna da li su događaji bili danas, juče ili preključe, a pamti i njihove detalje. Njegovo je da izvršava komande i izvršava ih bez pogovora. Čas je u bazi na zemunskom aerodromu, čas u vazduhu na izviđanju, čas na pomoćnom aerodrumu na Batajnici. Nakon tri-četiri dana po beogradskoj katastrofi, kad je postalo jasno da se više ništa ne može odbraniti, uslijedila je komanda da se unište preostali avioni, te da se vrši povlačenje prema Grčkoj. Tamo će ih dočekati Englezi, obećali su, snabdjeti novim avionima, i onda, kao i u Prvom svjetskom ratu, konsolidovati redove i probiti neki novi "Solunski" front, pa se kao oslobodioci trijunfalno vratiti u Beograd.

Još dok je rat bio samo pretpostavka, među pilotima govorilo se potajno o mogućoj situaciji koja se sada dogodila. Izlaz iz nje je bio povlačenje prema Grčkoj i pristupanje Savezničkoj avijaciji. Vule je premalo zna o opštoj situaciji, kako u Jugoslaviji tako i još manje u Evropi, pa je vjerovao u svaku informaciju koja je stizala do njega, a naročito ako mu je kazivana šapatom. A ova je upravo prenošena sa vidnom povjerljivošću, za njega je to značilo istinu, pa je i on odlučno stao uz nju. I eto, sadašnja odluka koja je u skladu sa ondašnjim planom, Vula je obradovala.

Kolonu automobila sačinjavaju vazduhoplovci, oficiri, podoficiri i vojnici. krenula je sa pomoćnog batajničkog aerodroma. Maršruta ih je vodila kroz Beograd, preko Savskog mosta i Terazija. On je u kamiončetu sa vozačem i tri aviomehaničara, ugodnim vozilom za ovakve prilike.

Taman je bio zagledan u terazijske ruševine kada ga je razdrmala veoma snažna eksplozija. Bilo je to rušenje Savskog mosta pred neposredno nastupajućim njemačkim oklopnim formacijama, saznaje dok je još na Terazijama.

Ovaj čin mu je druga neposredna i potpuna informacija o stvarnom stanju rata koji je tek počeo. Povod je za dublje poniranje u rat kojem svjedoči sneno. I vjeruje i ne vjeruje. Misli ne mogu da zaoru duboko, jer premalo zna o onom što uslovljava rat. Živio je među malo ljudi, a i oni znali koliko i on. Sve mu se vrtilo u okviru eskadrile i puka. Prvi put je požalio što se nije potrudio da doznaje više, naročito u vrijeme kad je i sam uviđao da je rat realnost. Ubuduće će drugačije. Već u Grčkoj.

Da bi dobro postavio svoje ponašanje čovjek mora da poznaje i elemente koji ga okružuju. A on hoće da se postavi dobro. To će u Grčkoj, još jednom zaključi, pa se opusti i nakani da preklapa oči.

Na Vula Jelića je nasrnuo osjećaj lične nesigurnosti, strah kojeg nije prihvatao. Spavao je u putu ili samo drijemao, ne zna. Izgubio je i osjećaj prostora, ne zna kuda je prošao ni dokle je doputovao. Pretpostavlja da je u području Valjeva. O tome sneno razmišlja.

Kolona se zaustavljala uz sveobuhvatnu larmu. Komešanje!? Nered je potrajao u tamnoj noći, a onda je u trenu sve utihlo. Iznenadila je komanda da se skrene prema Sarajevu.

Prema Sarajevu!?

Opet te proklete informacije. Vukadin Vule Jelić ih nema. Skretanje prema Sarajevu, pa to je Nijemcima u susret, sebi predočava sliku. Pored najbolje volje, sa saznanjima koje ima, ne može da shvati i opravda skretanje. Zaposjeda ga nesigurnost. Prvi put mu je palo na pamet da se ponekad treba i kritički odnositi prema komandovanju. On je tako vođen kroz život da mu nije ni padalo na pamet da se ponaša van zahtjeva komande. Takvo razmišljanje trajalo je kratko, opet se prepustio vođama i smirio.

Imaju oni neki plan, a pilot i nije navikao da mu se plan kazuje unaprijed, pa zašto bi kazivali i sada. Međutim, kako se više brojilo kilometara crv sumnje je nametljiviji.

Neke od putnika je prestao da viđa, nestajali su usput. U početku ih je doživljavao kao dezertere, kasnije je imao razumjevanje za njih, a sada i on razmišlja o odustajanju od daljnjeg putovanja. Najednom želja da se domogne svog rodnog kraja. Svoj kraj je jedino svoj!?

I baš u toku tih misli jedan oficir je napuštao kolonu, uhvatio se jednog puteljka i krenuo uz brdo. Drugi oficir iz iste jedinice dohvatio je pušku i ubio ga.

Ovo je Vukadina Jelića odvratilo od dezerterskih misli. Ali kako se događaj sa ubistvom hladio on je sve više procjenjivao da je ovo putovanje sve manje razumno i opet počeo da naginje ka bjekstvu. Sa jednim od saputnika se čak i dogovorio da bježe.

Odluka je došla prekasno, jer je vojska agresora već bila zaposjela sve puteve kojima bi se moglo udaljiti od kolone.

Nijemci su avijatičarsku kolonu dočekali u Sarajevu, kao što seosko solilo dočekuje stado ovaca. U koloni su sprovedeni u kasarnu. U njoj je već bilo premnogo zarobljenika, pa su se Nijemci "odobrovoljili". Nakon što su im zaplijenili oružje, pustili su ih da se "slobodno" kreću u okviru decidno nabrojanih ulica.

Do dva dana, nakon što je kasarna "rasterećena", jugoslovenski vojnici su pokupljeni po Sarajevu. Dalje je sve išlo po davno zacrtanim i brižljivo skrivanim planovima. Kao kad se slažu jabuke u trap, jedna uz drugu i na drugu, tako su i oni ukrcani u stočne vagone. Više ga niko neće zvati Vucom ni Vulom, opet će se odazivati na ime Vukadin.

 

Petnaestak zakovanih vagona je krenulo u zarobljeništvo. Usput su drndali i zastajkivali. Zarobljenici su bez hrane i mjesta za fiziološke potrebe, mjesta nema ni da se čučne a kamoli legne.

U jednoj oštroj krivini Vukadin Jelić iz prvog vidio je bok svakoga vagona iza sebe, i u njima katastrofalan poraz jugoslovenske vojne sile. Dosta ih je uspio i da prepozna. Ta slika ga je porazila, u njoj je ogledavao svoju sudbinu. Glad i žeđ pomiješana sa smradom fekalija su dodatno rušile čovječnost, koja je u čovjeku dosezala dno.

Zašto ne pobježe dok je to mogao?, počeo se ljutiti na sebe. Zašto nešto ne preduze dok je bio "čovjek"?, proklinjao je svoju pamet i zaziranje od "dezerterstva". Ne može preduzeti ništa, njegova najveća briga je sadašnje stajanje. Premoren je, bole noge, a nema mjesta da sjedne. I ne samo to, mora da nosi težinu drugih, koji od nemoći skljokavaju tijela i oslanjaju ih na njegovo. A onda se oglasio čovjek koji će mu opsjedati misli.

Taj glas je zaokupio pažnju svih u jadu izgubljenih zarobljenika. Glas je vojnika Ciganina koji je otpočeo da zbija šale, one koje se mogu čuti na periferiji svakog vašara. Počeo je pričajući sam sa sobom, poradi sebe, tiho pa sve glasnije, dok nije dobio sagovornike. Priče su proste, predmet su ženske suknje, gaće, stražnjice i njegovo pomamno neiskustvo i nesnalaženje u dodiru s njima. Cijepao se od smijeha, sam za sebe, svaki put kad su ženske gaće bile u njegovim rukama pa mu ih otela ženska. A broj tih gaća je bio neiscrpan, upravo onoliki koliko je trajao put do preko Save.

Tu se voz zaustavio na nekoj poljani, pa uz prijetnju bajoneta, zarobljenici su izvedeni i postrojeni u kolone. Dozivan je jedan po jedan, pred oružnike, koji su svakom postavili pitanje. "Znaš li Očenaš?". Koji su znali išli su desno, a ostali lijevo. Oni desni su vraćeni u vagone, i tek tada shvatili da je to bilo razlučivanje Hrvata od Srba. Oni što nisu znali Očenaš, pušteni su na slobodu.

Ciganin je glatko izrecitovao Božiju molitvu, pa opet nastavljajući put zasmijavao Srbe.

Voz se još jednom zaustavio na poljani u Mađarskoj. Zarobljenici su pušteni vani na dva-tri sata, a zatečeni mađarski seljaci su istrčavali iz kuća i izgladnjelim i ožednjelim nesretnicima iznosili hranu i vodu. Kad je naređeno da se ulazi u vagone, njemački vojnici su grubo požurivali, a Vule će odatle ponijeti još jednu bolnu sliku koja će ga odvući u nova razmišljanja.

Ostarjeli đeneral nije imao snage da se popne u vagon, prišao mu je dječačkog izgleda vojnik i mlatnuo ga kundakom po glavi. Otkud pravo, bilo kome, da dođe u tuđu zemlju, da u njoj ponižava ljude, otkud pravo dječaku da tuče starca, proslavljenog đenerala, koji bi mu mogao biti djed? Otkud takvo pravo ikom? Danima će Vula opsjedati ta pitanja, koja će ga zatim odvući na pitanja o prirodi čovjeka u nečovjeku.

Na toj poljani ugledao je ljudsku priliku, koja je odavala sliku narednika, a uočio ga je po bjelini zavoja o kome je visila ranjena ruka. Narednikov lik mu se učinio poznat, pošao mu je u susret, pa kad mu se primakao, onda mu se učinilo da ga nikad prije nije vidio. Opet se pokolebao, baš u tom trenu je i narednik ugledao njega i radosno razvukao usne. Prepoznali su se, bio je to pilot lovac Milan Mitić, Nišlija, koji je sa Vukadinom Jelićem prije dvije godine završio školu u Nišu. Vukadin je tada prekomandovan u Beograd a Milan u Zagreb, i od tad se nisu vidjeli ni čuli. Grlili su se dugo.

Mitić je stekao ovaj izgled u prošloj sedmici, izgled koji je Jelića dovodio u sumnju. Vodio je bitku sa njemačkim avionima iznad Zagreba, tamo je ranjen i zarobljen, i evo, sprovode ga u zarobljeništvo.

Putovanje sa Mitićem, pametnim i spretnim vršnjakom, postaće podnošljivije. Usput su pričali o mnogo čemu, ali najviše o bježanju. Čim budu za to imali uslova, odlučni su kao jedan, bježaće.

Kao stoka izgruvana dugim transportom, zarobljenici su istreseni iz vagona u logor u Minhenu. Tu su, ne nadajući se, naišli na ljudskiji odnos. Čak su bili i prijatno iznenađeni. Doveli su im brice koji su obavili šišanje i brijanje. I kupatila su im stavljena na raspolaganje. Dobili su pristojnu hranu i još solidniji konak sa čistom posteljinom. Primili su i vakcinu protiv zaraznih bolesti.

Vukadin Jelić je i dalje bez osjećaja vremena. Misli da je to bilo dva-tri dana po pristizanju u logor, izvršeno je odvajanje oficira koji su odvedeni negdje na sjever Njemačke, a ostali su transportovani u logor kod Baden Badena.

U novom logoru su ostali dva dana, ali Vukadin će ih se živo sjećati po svom smijehu za koga je vjerovao da je samro u njemu. Vaskrsnuo ga je Ciganin, onaj što je zasmijavao u vagonu, pa evo, i ovdje gdje je smijeh sahranjen davno. Ciganina više neće vidjeti, niti ikad saznati kako je i gdje završio.

U Baden Badenu je zatvorska uprava sprovela anketu, pitala je ko želi da radi na selu. Vukadin Jelić i Milan Mitić su se javili bez dvoumljenja i završili u većem selu, čije ime su upamtili kao Giltingen.

Tamo su se našli među tridesetak zatvorenika Srba i Francuza. Zatvor je u jednom krilu neke temeljite zgrade, koja je po mišljenju zarobljenika zgrada opštine. Kad se uđe u zgradu dočeka kratak i širok hodnik sa nekolike stepenice, a onda se naiđe na hodnik koji ide lijevo i desno, a u pravcu su stepenice za gornji sprat. Lijevi hodnik vodi u zatvor. Hodnik je pregrađen gredama i daskama, pa sa prednje ulazne strane i okovan jakim željeznim rešetkama. Na sredini pregrade su željezna vrata sa bravama.

Zarobljenici se ujutro izvode ispred zgrade, postrojavaju i prebrojavaju. Pod stražom ih razvode do seljaka koji su ih pojedinačno preuzimali, davali im poslove, hranili ih i bili im dnevni stražari. Pred veče su dolazili zatvorski čuvari, preuzimali ih, sprovodili do pred zatvorsku zgradu, tu ih postrojavali i prebrojavali. Vođeni su do lijevog hodnika zgrade, do pred vrata zatvora, jer su se tu izuvali, ostavljali cipele, te ulazili u zatvor. Slijedilo je previranje više brava. Unutra su zatvorenici mogli da rade što im je volja. Oni su to i radili, pričali, molili se Bogu, plakali, pjevali i igrali.

Vukadin Jelić je raspoređen u seosko domaćinstvo, bračnog para i tridesetogodišnje kćerke Fride. Druga kćerka je udata za SS-ovca, povremeno je dolazila u posjetu. Ona je primjetno lijepe pojave, dok Frida nije. Kad je ona bila prisutna, odnos prema zatvoreniku Jeliću je bio drugačiji od ostalih dana. Inače, porodica ga je primila ljudski. Hranili su ga kao svoje čeljade, izdavali mu zadatke i ophodili se prema njemu, kao što bi to činili prema njemačkom građaninu kad bi radio kod njih. Sa njim su pričali samo o stvarima koje su vezane za posao, pogotovo nisu govorili o ratu, političkim i sličnim pitanjima. Vule se uz njih osjećao dobro i zadovoljno, ne smećući s uma da je on ipak samo zarobljenik.

Iako i dalje ima nesporazuma sa datumima, nikako da mu se povrati osjećaj vremena, ipak se na dan prvoga maja sjetio da mu je toga dana dvadeset i četiri godine. Tokom ručka sa domaćom čeljadi, sa poluglasom im se povjerio, kazao za rođendan. Bez velikih uzbuđenja, ali u granicama dobrog odgoja, sve troje su mu čestitali. Domalo je ustala Frida i izišla iz kuće. Ubrzo se vratila sa zamotuljkom koji je uručila Vukadinu, dodavši da je to od nje rođendanski dar. Poklonila mu je radničko odijelo, po njegovoj mjeri, sa fabričkom etiketom, maloprije kupljeno u nedalekoj prodavnici. Svi zatvorenici su u uniformama u kojima su zatečeni pri hvatanju, pa je ovo odijelo za njega vrijedan dar.

Do šest dana je osvanuo Đurđevdan, Jelićevih krsna slava. Ona je u njegovom životu značila mnogo, danas više nego ikad. Snažna je želja da je proslavi. Kako i čime? Smislio je malu prevaru. Uzeo je dvije porcije i krenuo ka kazanu. Stražar ga je presreo i upitao šta kani. Odgovorio je: "Za mene i Mitića". Stražar je kimnuo glavom, ne znajući da je Mitić već uzeo svoju porciju. U sobu je pozvao četiri-pet drugova, dosuo im iz porcije jela i pozvao na molitvu. Očitao je Očenaš, a onda pomolio: "Gospode!, hvala ti što smo živi. Gospode!, pomozi naš narod. Gospode!, pomozi mojoj rodbini da su živi i zdravi, i da danas sretno proslave Svetoga Đorđa. Blagoslovi Gospode ovu sofru. Amin."

Od dana kad je kročio u sarajevski stočni vagon nije protekao ni jedan sat, a da Vukadin nije razmišljao o načinu bjekstva, mjestu, vremenu, pravcu, istomišljenicima i posljedicama uspjeha i neuspjeha. Isto je bilo i sa Mitićem, pa su njih dvojica sve češće govorili o bjekstvu. Naum su dobro tajili od zatvorenika, da bi kasnije radili suprotno i njih poticali na to. Vrlo brzo, među zatvorenicima, o bjekstvu govorilo se bez ustezanja. Vukadin Jelić i Milan Mitić slove kao najobrazovaniji, najiskusniji i najsnalažljiviji momci, pa su ih zatvorenici prihvatali kao svoje vođe i organizatore bjekstva. Tako su se osjećali i njih dvojica i organizaciju bjekstva potpuno uzeli u svoje ruke.

Prvo što su tražili od istomišljenika bilo je prikupljanje alatki. To je obavljano preko očekivanja.

U očima čuvara i mještana zatvorenici su radni, kulturni, poslušni i bezopasni, a iznad svega veseli. Svako veče se iz zatvora čula pjesma i muzika, tiha i skladna, pa je to postalo sastavni dio grada, nezaobilazno i prijemčivo za uvo. Tako shvaćeni u čuvara je splašnjavao oprez. Oni su sve više provodili po obližnjim gostionicama i veselje alkoholom uvećavali.

Zatvorenici su uočavali sve što se zbivalo oko njih, pa i to da su čuvari postali vrlo neoprezni. Vukadin Jelić i Milan Mitić su ocijenili da je nastupilo pogodno vrijeme za bježanje. Odredili su dan bjekstva i saopštili ga svim zatvorenicima. S njima može poći ko god hoće, pa makar to bili i svi. Oni što će poći ne izjašnjavaju se jasno, iz straha od provale, naročito je nepoznato razmišljanje Francuza.

Nastupilo je veče bjekstva.

Kada su zatvorenici nakon privođenja sa sela, postrojavanja i prebrojavanja uvedeni u hodnik da odlažu skinute cipele, oni su tako i postupali i odlazili u zatvor, svi osim Vukadina Jelića. Po dogovoru sa Mitićem sakrio se tako da je to veče ostao van zatvorskih vrata sa nekolike alatke u njedrima. Taj dan je prvi put preko uniforme obukao rođendansko odjelo.

Plan je da se otvori prolaz iz zatvora, a na tome će se početi raditi kada odu svi iz zgrade, pa i čuvari koji su uobičavali ići u gostionicu. Napraviće rupu u pregradi hodnika, uz zatvorska vrata, odlučeno je nakon višednevnog pretresanja više rješenja. Na Mitiću je izvršenje iznutra, pilanje drvenog dijela pregrade. Nepremostivi dio željezne rešetke kojoj se može prići samo s polja. Pričvršćena je zavrtnjima i to je na Jeliću da ukloni. I sve to mora biti brzo i bez buke. Kad se napravi prolaz, onda oni što su odlučili da bježe, treba da se provuku u hodnik, uzmu cipele, popenju se stepenicama na sprat. Tamo će provaliti jedna od vrata i skočiti kroz prozor, pretrčati cestu i otpuzati na livadu znanu svima, koja je određena za zborno mjesto.

Vukadin Jelić se kupao u znoju misleći šta će biti sa njim ako se pojave čuvari. On bi nesporno bio uhvaćen na djelu, van zatvora je i već je bjegunac. Oni unutra bi prošli bar malo bolje, još nisu bjegunci, a i više ih je, podijelili bi odgovornost. Za tišinu noći pilanje daske je bučnije od buke iz plana. Svi zatvorenici su to shvatili po prvim povlačenjima zubaca po suvoj dasci. Ubrzo će biti otkriveni, pobojaše se Jelić i Mitić i na čas zaustavljaju rad. Baš tada se oglasi harmonika, povela ju je vješta ruka svirača Francuza, a malo iza nje potekla je lijepa francuska pjesma, jedna od onih na koje su mještani svikli i koji je već slušaju sa užitkom. Radovi su nastavljeni i obavljeni u vremenu koji je u skladu sa očekivanim.

Vukadin je svoj dio posla obavio prvi, prvi uzeo svoje cipele i prvi istrčao uz stepenice. Dao se na provaljivanje prepreke, vrata slučajne kancelarije. Pristizali su i drugi, pomagali ili smetali, zavisno od snalaženja u mraku i stepenu obuzetosti strahom.

Pri skoku sa sprata Vukadin je nezgodno dodirnuo zemlju i oštetio ligamente. Bol je jačala kako se izvlačilo vrijeme, uz napor se dovukao na zborno mjesto, a onda tu potražio jači prut, štap, koji će ga pratiti sve naredne dane.

Koliko ih je?, šaptali su Jelić i Mitić. Nisu mogli ni da pretpostave broj, jer sa Francuzima kojih je dosta više nisu bili načisto. Ne bi se začudili da ne dođe ni jedan niti kad bi došli svi.

Kad je pristizanje prestalo prebrojili su se. Došla su četiri Francuza, a od Jugoslovena, tako su sebe predstavljali, bili su uz Mitića i Jelića, još Rosić i Aleksandar, oba redovi.

Rosić je Srbin a Aleksandar Rus, čiji su roditelji prebjegli pred komunistima u Jugoslaviju. Jeliću i Mitiću je bilo osobito drago kad su vidjeli Aleksandra, bio je to vrlo obrazovan i jak momak, a što je njima dvijici najvažnije on zna francuski jezik.

Glava 14.

U bilima osmorice momaka osjećanja su nabrekla do boli, poprimila oblike koji su i njima samima sasvim nova, nejasna, kao da su izvanljudska. Ovo što sada boli nikad prije nisu imali ovako izraženo. Osjećanja su duboko zaorala njihova sopstva, smjenjuju se u dubinama, žigošu centrar bola i razuma. Tu vrstu muke organizmi nisu imali u ranijem životu. Ne snalaze se, a osjećanja se smjenjuju iz trena u tren prebrzo da bi ih razum pratio i usmejeravao. Čas je osjećanje slobode i u njemu vizija topline svoga kraja, doma, ljudi i jezika. I taman kad to razum počne da usvaja toplina se izvitoperi u hladnoću panike od mogućeg hvatanja, te u njemu strašne kazne. I kad bi razum da to shvati i tijelu naloži drhtavicu, nakalemi se novo osjećanje, slično je kod neishranjene bebe u dodiru sa majčinom sisom, i prije nego razum smisli suze radosnice, već se rasplinula tuga majke koja mislima preorava ratna zgarišta. Nastale mreže u umovima bjegunaca potpuno su blokirale procese uma. On nije sposoban da donosi odluke. Mladići su izgubljeni. Ne preduzimaju akcije. Bauljaju u desetak kvadratnih metara zauzete livade. Vrijeme teče pored umrtvljenika. Zbrka je u dubini.

Vrijeme pritiska kao vječnost, a grupa kao da su stado ovaca, ovan predvodnik ga je doveo do nepoznate raskrsnice, zastao je da utvrdi kuda mu je dalje, i ostao da stoji. Stada nije da razmišlja ni na raskrsnici, to je predvodnikovo, a kad se on zamisli duže, stado se nespokojno vrti u krug. Ko zna dokle bi se vrtilo kad bi predvodnik ostao bez odluke. I stado bjegunaca se komeša, stupka i vrti u krugu, sudaraju se sa drugovima i mrakom, bez ideje ali snažnih osjećanja. U iščekivanju su da se povedu i izvedu.

Kod Vukadina Jelića i Milana Mitića mreže blokade su počele da se razmiču, razum se izvalačio i nalagao da krenu u pravcu šume, cilju te noći. Stavili su se na čelo i odlučno pozvali grupu.

Zadana šuma iz planova mjerena je dnevnim hodom. Ispostavilo se u ovoj i u svim narednim noćima, mjere hoda po mraku i nepoznatom zemljištu udaljenije su. Zbog tih okolnosti šume su se dokopali sa više napora nego je plan pretpostavljao. Vukadinu Jeliću je najdalje, uganutom nogom poštapa se i posrće u nevidu. Ipak, prva planirana etapa je savladana prije dnevne vidljivosti.

Odlučili su da noću putuju a danju odmaraju, spavaju i utvrđuju etapu za narednu noć. Začetnici bježanja Jelić i Mitić i dalje ostaju predvodnici. Misle da je do rijeke Rajne dvadesetak kilometara i da se ta razdaljina pređe zaključno sa drugom noći. Mitić je u toku priprema uspio da nabavi kompas. Njegovo je da se po njemu orjentiše i usmjerava pravac kretanja. O konfiguraciji zemljišta nisu saznali mnogo, vjeruju da je ravnica sa ponekim uzvišenjem. Tako je sa velikim i širokim rijekama kakva je i Rajna.

Po svanjivanju i razgledavanju terena dočekalo ih je iznenađenje. Pred njima iza šume razgoropadilo se brdo. Gledajući u nj utvrdili su način premoštavanja, Mitić odabrao azimut i po njemu su krenuli u prvi sumrak. Usaglasili su se da je grupa od osam ljudi glomazna, pa su se podijelili u dvije, koje će se kretati na odstojanju stotinjak metara. Kriterijum podjele je jezik, prva grupa su Francuzi i oni će ići prvi.

Mimo svih pretpostavki brdo se pokazalo neprohodno, neravno i strmo, pa su čitavu noć puzili i stropoštavali se, da bi po svanjivanju dogovorili zaustavljanje i predanjivanje.

Uslijedilo je novo i veće razočarenje. Čitavu noć išli su istim nivoom brda, uokruživali po prstenu i u jutro izbili na mjesto odakle su pošli sinoć.

Razočarenje je pratilo i optuživanje Francuzakoji su išli prvi i zaveli, i Jugoslovena koji su zaduženi za orjentaciju, imaju kompas. Nervoza koja je sama po sebi sastavni pratilac ovakvih situacija i prepucavanja koja su se pojavila, prijetila je raskolu. Do toga nije došlo, malo je vjerovatno da je i moglo doći, ali je sigurno da je pretpostavka jednoga od Francuza podiglo raspoloženje:

"Gospod Bog je uz nas. On nas je naveo da lutamo, idemo u krug i da zbog toga ne izbijemo potjeri pred noge".

A potjere je moralo biti, svi se usaglasiše oko toga i prihvatiše lutanje kao sretan izlaz iz zamke.

Etapa za treću noć je da se brzo savlada brdo i izbije i premosti jedna rječica, za koju su znali još prije bijega. Do nje su došli po prevdviđanju. Iznenađenje je njena glomaznost. Ne može se pregaziti kako su bili naumili, a ne mogu je ni preplivati, jer među njima ima i neplivača kao što je i Vukadin Jelić. Grupa se već potpuno oslobodila početne smušenosti sada je skladna i preduzimljiva. Jednoglasno donose odluku, rijeku će preći preko mosta koji ocjenili su mora biti blizu. I bio je baš tamo gdje su ga i očekivali. Pod okriljem noći, poći će u dvije grupe, prvi Francuzi, pa kad pređu oni onda će Jugosloveni Spojiće se stotinjak koraka iza mosta.

Kad je posljednji član druge grupe došao do kraja mosta, iznenadila ih je mukla tutnjava motorizovanog vozila, činilo se u daljini. Uslijedila je nejasna i neplanirana situacija. Da li je tutnjava bila samo zamka kojom je trebalo izazvati glasove bjegunaca, otkriti položaj, ili je to sve bilo nekako drugačije, neće se ni saznati, ali ono što se pouzdano zna za gonioce je vrlo efektno.

Počelo je sa grmljavinom glasova "Halt!", nastavilo sa lomljavom krtih grančica rastinja pored rijeke, na to se izvalila dernjava, jasan znak da su bjegunci dopadali ruku gonioca.

Čim se oglasila prva njemačka riječ, članovi druge grupe su polegli u zaklone, gdje se ko zatekao. Kad je nastala dernjava, koristeći tu situaciju, sva četvorica a nisu se dogovarali, trčali su uz brijeg, što dalje od ceste, a tek po stišavanju dernjave, sad već jedan blizu drugog, zaposjeli su zaklon kamene gromade i odatle osluškivali razvoj događaja. Gonetali su da li je i druga grupa na redu, imaju li gonoci saznanja o njoj.

Njemački govor je postao razgovjetan i smiren Razaznaje se i glas onoga što vodi gonioce. Bjegunci ne razumiju šta govore, ali po onome kako govore jasno je da su zadovoljni obavljenim poslom, i da im druga grupa nije na redu, za nju ne znaju. Francuzi se nisu izrekli. Očekivali su da će Nijemci sa bogatom lovinom brzo napustiti teren. To se i dogodilo.

Polovina bjegunaca je već pohvatana. Stvarnost je bolna i umanjuje sposobnosti daljnjeg savlađivanja puta ka Francuskoj. Dvoumljenja nije bilo ni u takvom stanju, morali su što dalje od ovoga mjesta i u što nepristupačniji dio brda. Realno je pretpostaviti da će se sutra organizovati nova potjera, u ne baš teško pretpostavljenom pravcu, jer bjegunci sa tog područja i ne mogu imat drugi cilj osim Francuske.

U strahu se umor smanjuje, to pravilo ovih četvoro ljudi još jednom potvrđuje. Vrlo tešku uzbrdicu savlađivali su brzo. A onda su popadali kao da su pokošeni.

Odmarajući se plovili su svako na svojim mislima i čitav sat nisu prozborili. Opet bez riječi uzeli su i pojeli po svoj obrok, a onda su oskudnim razgovorom započeli dogovor o daljnjim akcijama. Pretpostavili su da će kad se razdani pred sobom vidjeti rijeku Rajnu, a imaće i čitav dan slobodan za planiranje. Usaglasili su se da pronađu pogodnije mjesto za zaklon i spavanje ostatka noći. Brzo su pospali. Po jedan je dežurao.

Nedugo poslije smirivanja grupe usljediće iznenađenje.

Vuk!?

Pratio ih je i čekao da pospu. Došunjao se iznad glava i oglasio zavijanjem. U planovima su se pojavljivali psi, u tu svrhu su svi nosili po batinu koja je imala i druge svrhe, razvaljivanje zapreka i međa. Ali vuk!? Užasnuti su. Francuzi su i dobro prošli, savladani su ali su bar ostali čitavi. Šta njih čeka, kakve će to biti muke, zvjerovi će ih čerečiti...

Momci su u ova tri dana stekli iskustva u snalaženju, pa su i u ovoj neprilici kao jedan skočili na noge, grupisali se sa leđima jedan uz drugoga i sa batinama u desnicama spremnim na ljuti boj. Vuk je zavijao u nejednakim vremenskim razmacima i svaki put sa drugog i neočekivanog mjesta. Jedan je, usamljen, to ih je i tješilo i brinulo više. Tješilo, jer su vjerovali da bi se u slučaju napada odbranili od jednoga. A brinulo, ako je vuk suviše gladan, ne obazire se na opasnost po sebe, krvoločan je i jak, odlučno nasrće na žrtvu, žrtva ili on, a sa takvim protivnikom ni četvorica nisu dovoljna snaga.

Vuk je prijetio sve do svanuća a onda je nestao. Nije se okuražio da nasrne na četiri snažna čovjeka? Ili nije bio previše gladan? Dugo su ostali pod utiskom užasa iz noći.

Osvanuo je četvrti dan. Rajna se razlila desetak kilometara ispred njih. Ogromna je, čak gledajući i sa brda na kome sjede. Između Rajne i njih je ravnica, tek ponegdje brijeg. Suprotna obala izgleda kao da je planinski masiv. Nije vidljivost dobra da bi u to bili sigurni. Tamo uočavaju nekolike udoline-zaljeva i odlučuju se za jednu, koja se čini najpogodnijom za izlazak po premošćavanju vode.

Po planovima već su trebali biti na onoj strani Rajne. Tamo polažu nadu na francusko stanovništvo, iako okupirano uvjereni su da će im priteći u pomoć. Bar što se tiče hrane ne bi trebali imat većih briga. Toliko su hrane i obezbjedili i ponijeli. Već su uveli štednju, ali hrane ponestaje. To je dodatna nevolja.

Jedan će stražariti na smjenu po dva sata, ostali će spavati. U toku priprema bijega koje su trajale preko mjesec dana, nikome nije pao na um časovnik, nemaju ga i to im čini ozbiljne smetnje. Noću dok se kreću nemaju osjećaj vremena i to može biti kobno, jer u slučaju pogrešne procjene, svitanje ih može zateći na položajima koje nikako ne bi poželjeli. To im se već događa, ali na sreću još nije bilo opasnosti zbog toga. O svemu tome su popričali, imaju jasan plan za narednu noć, prići rajnskoj obali, a do tada na spavanje.

Dok su u toku dana procjenjivali teren ispod njih, bio je znatno ravniji i pogodniji od ovoga koji ih dočekuje noćas. Ili nisu našli najpovoljniji pravac ili je teren ravan samo oku sa visine, šapatom se žale i preispituju. Vukadinu Jeliću je uganuće ozbiljna smetnja hodu, boli i dok miruje. Poštapa se stisnutih zuba, uvjek je zadnji. Teren je opasan za njegovo stanje sa nogom, pun je nekih rupica i šipražja.

Težak teren ih je brzo zamorio. Na desetine padova je imao svaki. Kao da se zamor zbilo najednom bjegunci su klonuli i popadali. Nervoza je izđikala u grupi, jedino joj odoljeva Mitić.

—Drugovi! Moramo dalje. Smognimo snagu... —molio je.

—Ne mogu, sakat sam... —mrmorio je Jelić.

—Ovo je kraj, ne može se dalje. Pohvataće nas kao zečeve —i Aleksandar je popustio.

—Živ, ja znam, nikada neću stići do Francuske. Nikada... —Rosić je potpuno klonuo.

—Odmorimo se, stisnimo zube, biće bolje, izvući ćemo se... —sokolio je Mitić.

—Nikada! Nikada! —Nezdravim povicima prekidao je Rosić.

—Polako, smiri se —tapšući ga po ramenu, molio je Mitić.

—Mi ne možemo tamo gdje ste nas, ti i Jelić poveli —prigovao je Rosić, i nastavljao —Vi ste krivi, vas dvojica...

—Biće dobro, samo polako —uzvraća Mitić.

—Ni koraka ja više ne mogu, ne mogu, ne... —Rosić se nije privodio razumu.

—Možeš ti, možeš, pomoćemo... —Mitić nije odustajao.

—Mogu samo polomiti noge, ako i dosada nisu slomljene... —Rosić je i plakao.

—Može se, samo ovdje treba drugačije hodati —Mitić ne odustaje. —Kad se rupa na vrijeme ne osjeti, a osjećaj je u pitanju više nego vid u noći, pa se noga ne osloni gdje pješak misli da je trebala, već propadne podlanicu ili dvije, dolazi do potpunog narušavanja ravnoteže tijela, nezgodnih padova i nedaj bože lomljenja kostiju. Zapravo, pješak ima naviknuto kretanje u usaglašenosti noga, preuzimanje i predavanje težine tijela sa noge na nogu...

Moral je vidno padao, kod Rosića je dodirivao dno. Ni sa Jelićem nije sve kako treba, to posebno brine Mitića, jer mu je on i više od saputnika. A Jeliću nije lako, on se ne žali mnogo, ali se jasno vidi da je u sve težem stanju njegova noga, koju povremeno opipava, masira i steže oko članka. Mitić objašnjava prirodu hoda da bi savjetovao kako treba hodati u uslovima koje imaju, prije svega da bi smirio drugove, ali i najavio neminovno usporavanje kretanja.

—Noga počinje da preuzima težinu tijela od druge —nastavlja Mitić —u trenu kad dodirne prstima tlo, a potpuno ga preuzme kad se sa pola tabana osloni. Za toliko se ona druga oslobađa težine. Tako je kad se čovjek počne da penje na noge, uči da hoda, a kasnije to ide samo od sebe, i sve je dobro dok je teren ravan, pa i dodir sa tlom biva u predviđeno vrijeme. —Mitićevo govorenje je zaustavljalo žalopojke, oglašavanje postajalo samo njegovo, to ga je ohrabrilo da nastavi da objašnjava.

—Kad postoje rupe, pa prva noga nije oprla a trebala je, a druga noga ne zna da se to dogodilo prvoj, po navici izvježbanosti, ona se oslobađa težine i oslobodi, znači težina nije ni na jednoj od njih, što se sa tijelom bez oslonca i može dogoditi nego pad. Da bi se izbjegao pad, ne smije se dopustiti ni u jednom trenu da težinu tijela ne nosi ni jedna noga. Znači, nema predaje težine u trenu kad bi noga trebala da opre, predaja smije biti samo kad je već oprla, a to znači da se ovdje ne može hodati po naviknutosti, nogu za nogom, ovdje se može ići samo korak poslije koraka. A to znači usporavanje. To što možda ni noćas nećemo stići do Rajne ne smije da obeshrabri, najvažnije je da ostanemo nepovređeni i moralno jaki, a dan prije ili poslije, zaista, ne znači ništa —Mitić govori dugo.

Pješačenje četvrte noći više liči na borbu sa padom morala nego borbu za savlađivanje prostora. Svi pa i Mitić, mada to on neće da prizna, doživljavaju moralni ispit, na kojemu Rosić teško prolazi. Iz stanja optužbi pa šutnje prešao je u stanje mrmljanja, proklinjanja sudbine i uzvikivanja: "Sve je ovo besmisleno". Uz sve teškoće, kretali su se.

Kad je svjetlost na istoku najavila rađanje dana, i grupa počela da se bavi traženjem pogodnog mjesta za predanjivanje, misli su se zaokupljale pitanjem, koliko su prešli i koliko je do Rajne. Traženje položaja za predanjivanje je postalo teško pitanje, jer su zatečeni u doli, a nužno su htjeli da se zaustave na malom uzvišenju, odakle bi imali dobar pregled sljedeće etape, a i pregled bližeg terena za slučaj potjere. Kad su se konačno smjestili i raskomotili, te postigli orjentaciju, uslijedilo je još jedno razoračenje. Rajna im se čini dalje nego je bila sinoć. Naravno, nije ona dalje, bliža je, u pitanju su osjećaji daljina mjereni odozgo i odozdo.

U toku dnevnog spavanja i odmora nervoza je splašnjavala, pa je peta veče dočekana u snošljivom raspoloženju. Očigledno je sve, Rajna se jasno vidi, odabrana prekovodna udolina i danas izgleda najpovoljnije rješenje. Poprečno im je na rijeku, pa kad stignu, a svi vjeruju da će to konačno biti noćas.

I krenuli su bez uobičajenog dogovaranja. Vukadin Jelić je ustao sa zadnjim snagama, noga je natekla u toku dana još više i prijeti da otkaže. Stisnuo je zube i oslanjajući se na nov štap-motku, krenuo je za ostalima već pokrenute grupe. Dočekao ih je i nešto prijateljskiji teren, a kako su više odmicali bivao je i sve snošljiviji.

Bila je to prva noć bez nekih osobitih događanja, ako se zanemare očekivani zamor, glad, žeđ i strah od potjere. Istina, pred svanuće su se nadali da će se konačno ukazati ta čuvena rijeka, ali kad se to i nije zbilo nisu pokazivali nesretnost. Odabrali su malo uzvišenje koje se naziralo ispred njih, i taman se popeli na njega kada i danja svjetlost. Voda Rajne se bjelasala i pokazivala koji kilometar ispred njih. Procijenili su da su četiri, a između njih malo udesno smjestio se grad koga su očekivali, i shvatali po imenu Strazburg.

Šeste noći su naišli, čim su se spustili sa brežuljka, na posve drugačiji teren od prethodnih. Ogromno polje iscrtano sa bezbroj kanala za navodnjavanje. Jaruge, usjevi, kal, kanali puni vode, a sve to u mraku neprohodan je teren. U početku se još i moglo ići, i moral ih je još nosio, ali kako su prodirali dublje bivalo je sve gore, blatnjavije, kanali širi i dublji, usjevi visočiji i u njima nevidljivost potpuna, zemlja ljepljivija, iz koje su sve teže izvlačili noge. Za nepun sat su bili premoreniji nego ikad prije. Toliko su se premorili da više nisu ni pomišljali da nastave put. U toj borbi čovjeka i prirode Mitić je izgubio kompas, pa se i pravac kretanja doveo u pitanje. A sačekao ih je i neplaniran protivnik.

Komarci!

Dok su išli ubodi komaraca ih nisu nesnosno uznemiravali, ali kada su sjeli, umirili se, taj neprijatelj ih ni na tren nije ostavljao na miru. Branili su se češanjem, to je proizvodilo otoke i rane koje su svrbile pa boljele, da bi napale nervni sistem koji je još sa početkom jutra počeo da puca.

Pad morala je još jednom zapao u kritičnu fazu i zaprijetio potpunim krahom. Sada su sva četvorica u krizi, ni jedan ne tješi i ne obećava, svi ćute i ne nadaju se dobru. Da je ko predložio predaju vjerovatno bi bila jednoglasno prihvaćena. odabrali su rješenje koje je samo malo bolje od predaje.

Svjesni da su iznureni, prljavi, gladni i jadni i da tako ne mogu dugo, odlučili su da više ne zaobilaze cestu, neće čekati noć, poći će cestom koja vodi prema Rajni, ali i prolazi dijelom grada. Rizik je previsok, ali i jedina šansa, složili su se sva četvorica i bez ikakvog dodatnog dogovaranja krenuli.

Išli su bezvoljno. Išli, išli, išli i prošli onaj opasni dio prigradskog puta. Slijedila je oštra krivina koja, kad je prođu, postaje kakav-takav zaklon. Na ulazu u krivinu izdvojio se Rosić i sjeo na kameni odbojnik. Sva trojica su ga molila da ide još pedesetak koraka da se zaklone poslije krivine, pa će onda svi sjesti da se odmore. Tu gdje je sjeo na ravnici i na pravoj cesti lako je uočljiv i meta je goniocima. Ne, neće on dalje. Ne može on više.

On odustaje:

"Volim vas braćo. Dragi ste mi.

Idite, spašavajte se kako znate i umijete.

Ja dalje ne mogu.

Ja dalje neću.

Ja ću se predati. Čekaću ovdje, da me vide na vrijeme, da vide da sam miran i da ne kanim bježati, da ne bi pucali u mene..."

Nisu pomagali ubjeđivanja, molbe i prekori, a oni su pljuštali iz preneraženih drugova. Sve riječi su otprhnule u vazduh. Rosić je čvrst kao kamen na koji je sjeo. Dva dana smišljao je rješenje i kad ga je donio više se nije dao pokolebati.

Pod utiskom velikog poraza, bez riječi, trojka je nastavila put kaneći da poslije krivine nađu zaklone i naprave predah, a možda još jednim ubjeđivanjem izvuku Rosića iz pakla.

Nastavili su ustaljenim pravilom sa malim razmakom, koji je u ovoj prilici bio po dvadesetak koraka. Prvi je Aleksandar, drugi Mitić i treći, kako će za sebe reći, šanjtavi Vukadin Jelić. Iza krivine se ukazao beskrajni pravac ceste, sa lijeve strane je nepregledna ravnica, koju su upoznali noćas, a sa desne brežuljčići i šumice. Ukazalo se i nešto što će ih toliko zateći da su ostali bez ideje za izvlačenje.

Pred njima uz put sjedila je grupica zatvorenika i objedovala, a pored njih je stajao vojnik sa puškom u ruci.

Šta sad? Zapitali su se.

Prvi je Aleksandar. Kako će postupiti on, a kako vojnik?, pitaju se i odlažu svoje odluke o nastupima, dok vide šta će se zbiti s njim.

Aleksandar je sprintom potrčao prema šumici. Vojnik je zagrmio: "Halt! Halt! Halt!". Niti je Aleksandar odustajao, niti je vojnik pucao, niti je trčao za njim.

Njih dvojica su nastavili bez usporavanja. Kad je Mitić došao do vojnika, Jelić je čuo da nešto govore i bio iznenađen kad je Mitić ubrzo produžio put.

Jelić je pristigao do vojnika a nije imao odluku o nastupu. Tik uz njega odlučio je. Podigao je ruku i uzviknuo: "Haj Hitler!". Vojnik je otpozdravio i rukom i glasom, pa onda mnogo nešto napričao, od toga Jelić naravno nije razumio ni jednu riječ, pa je u predahu vojnika rekao: "Študgart!". Vojnik je nastavio monolog, živo govorio samo Bog zna šta, a kad je napravio sledeći predah Jelić je rekao: "Arbajt. Haj Hitler!", podigao ruku i krenuo za Mitićem. Bojao se da se vojnik ne otisne za njim, ili ne zapuca, ali išao je, a zbog onoga: "arbajt", nastojao je da što manje šepa. Okrenuo se tek sa odstojanja tridesetak metara i ustanovio da se ovome događaju jednako čude i vojnik i zatvorenici pored njega.

Kad su odmakli, i uvjerili se da je prošla opasnost, Jelić je sustigao Mitića. U tom času, kao bačen iz neba, na cestu je iskočio Aleksandar. Smijao se zaraznim smijehom.

Pričajući o događaju, a srećni da su tako dobro prošli, zapričali su se i nošeni pričom sretno stigli na obalu željene rijeke.

Rajna je najveća voda od svih koje su vidjeli do sada. Ona je okean, čini im se, tu sa obale, i činila bi se svakom čovjeku koji bi je nužno morao premostiti bez prevoznog sretstva. Kako tek sablasno djeluje Vukadinu Jeliću koji ne umije da pliva. Pa kud je pošao..?

Tako opčinjeni vodom potražili su mjesto za odmor, dosta dalje od puteva i puteljaka, te se povaljali po šljunku u jednom okrajčiću između vrba. Nakon umivanja i grubog čišćenja obuće i odjeće, te prezalogajivanja zadnjih zaliha hrane, dali su se u izviđanje prije svega suprotne obale. Tamo su ogromne i nesavladive litice, tek imaju dva zaliva, vjerovatno potočine, gdje se može računati na izlaz. Odabrali su jedan u koji će se noćas usmjeriti. Procijenili su zanošenje vode, pa tako došli do položaja odakle će krenuti.

U svim planovima prelaz preko Rajne je pomoću splava. Treba ga napraviti na licu mjesta, sa materijalom koji bude na raspolaganju. U tu svrhu je doneseno nešto alata, prije svega sjekira. Stalno pitanje je bila neizvjesnost materijala za splav. To je bio težak dio plana i dovodio je u pitanje ishod bijega. A ovdje na licu mjesta pokazuje se, oko toga nema poteškoća. Na obali ima dosta greda, dasaka i žice ostalih još iza Svjetskog rata. Zamišljeni splav su napravili u roku, kakav nisu mogli pretpostaviti ni u ijednom od planova. I sve to još za vidika.

Da ipak ne bi proteklo sve kako valja, pobrinule su se dvije okolnosti. Taman kada su završili splav i kada su mogli da se ne oglašavaju, nad rijekom su se očuli ljudski glasovi, a nedugo potom i vidjeli ljudi i lađe. Nespokojstvo je naglo ižđikalo. Prva pomisao je potjera, i to ne bilo koja, već potjera za njima, nakon što se predao Rosić, i nakon što ih je, vrlo vjerovatno, prijavio vojnik. Zapanjili su se i uzbudili, tim više, što im je položaj nepovoljan, ako ne i beznadan. Psi tragači će ih otkriti za koji minut. Ispred su voda i ljudi u lađama a iza močvara, nema se gdje bježati. Što su bježali bježali su, došao je kraj svim nadanjima, mišljenje je u grupi. Uz velike napore uspjeli su da napravljeni splav maskiraju, učinili su to vrlo uspješno, a kako i ne bi kada su to radili dvojica pilota, kojima je maskiranje sastavni dio školovanja i profesije. Sklonili su se u vrbak i prepustili se sudbini.

Sudbina je stala na njihovu stranu. Ljudi i lađe su ribarili i predano se bavili svojim poslom, i ne pomišljajući da u toj divljini može biti neko drugi osim njih. Bjegunci su odahnuli, i prebrodili još jedan u nizu strahova.

Ono što nije moglo da se pobjedi, a nasrtalo je zločinački, naročito od kako se smračilo, bili su komarci. Ne može se preživjeti od ujeda. Ujedaju kroz odjeću, jednako kao i tamo gdje je tijelo golo. Nisu to naši komarci, kako će reći Aleksandar, to su neke ose, koje ubadaju iglama, sišu krv i u ubode uštrcavaju otrov. Nisu spavali prošle noći ni danas, evo ne mogu ni sada, a oči se preklapaju, komarci ujedaju po očnim kapcima, koji jezivo svrbe, i od sna i od ujeda. Navala komaraca psihički ih je onesposobljavala i uništavala, i opet je na red došla pomisao da se predaju. Ribarima! Da spase gole živote. Poslije svega to!? Naravno, na to se treba pridodati i neispavanost, strah, glad i još uvijek neprebrođena Rajna, a Jelić ne zna da pliva, ona dvojica su rekla da znaju a pitanje je i da li znaju.

Kada su sa vode nestali zadnji glasovi procijenili su da je oko pola noći. Na redu je splavarenje, za Vukadina Jelića najteži ispit u životu. Opsjeo ga strah od vode, a ni rijeka nije bilo koja, ogromna je, Rajna, ugušiće se, najednom vidi samo smrt. U Vukadinu se povukla bol od komaraca, iako oni bodu jednako kao i prije, strah je bol jača. Uzeli su po dasku umjesto vesla, nabacili ih na splav, pa uz velik napor gomilu drveta ugurali u vodu. Posjedali su i zaveslali.

Odmah se vidjelo, njihovo veslanje Rajna ne kani da tretira kao ozbiljan čin. Dograbila je splav i ponijela ga na sebi svojstven način. Čas ga pogura tamo čas ovamo, čas ga zaokrene i nagne, čas bi da ga raskomada pa ga smiri, a splavari kao djeca na suvome, omahuju li daskama omahuju, ali od toga, i oni shvataju, neće biti vajde, ali se neće predati brzo, mnogo su uložili da bi došli do ovoga, omahuju i ćute, a i šta bi drugo. Vukadina Jelića ne popušta strah, u njemu je samo to, i neizbježno davljenje. Da se može dokopati obale, sada mu je svejedno koje, skočio bi sa dasaka i potrčao daleko od vode i nikad više ne bi blizu nje, ne samo vode Rajne, nikad više ne bi ni do potoka. Ali avaj, obje obale su nedokučive.

Kao da se razljutila voda Rajne, splav je podigla pa ljuljnula o površinu, voda zaštrca u mlazovima, a splav krenu u vrtnju, naišli na neki veliki vir, jasno je splavarima, nemoćnicima u grlu nemani. Popadali su po daskama, grlili ih rukama i dozivali Gospoda, molili da pomogne noćas ili nikad.

Ili je pritekao dozivani Gospod Bog, ili je to tako samo po sebi, u jedom trenu se umirio splav i nastavio mirnije nego je prije. Splavari opet dohvatiše daske i udaraše vodu, pa se prisjetiše da bi i ona strana mogla biti blizu, o tome progovoriše i ubrzo usaglasiše mišljenja da su na pola rijeke. Mjesto izlaza su ugledali, prepoznaju ga po nejasnoj bjelini pjeska potočara. Nažalost, prolaze ga. Gdje će se zaustaviti, nije više ni toliko važno, samo da se iskrcaju i da to bude ona strana. tamo žive Francuzi.

Nakon tri sata veslanja, misle da je toliko moglo proći, pristigli su obali. Veselju nema mjere. Hvala ti Gospode!

U svim neočekivanjima koja su pratila ove bjegunce, na ovoj strani ih je dočekalo najneobičnije. Voda ih je odnijela daleko nizvodno i izbacila u dubokoj klisuri iz koje ljudska noga nije mogla izići.

Vjerovatno je u Svjetskom ratu francuska strana odabrala ovu klisuru kao prirodnu prepreku, i u njoj napravila neku nedokučivu, i što je opet vjerovatno dobro maskiranu bazu. U tu svrhu, napravljene su mnoge stepenice, kojima se potajno dolazilo do nje. Neobičnost je da se splav zaustavio tačno uz prvu stepenicu.

Bjegunci su se dugo peli tim stepenicama i popeli visoko, pa kad su sjeli da se odmore, i kad su shvatili kakva ih je sreća poslužila, dugo su ostali da se čude slučajnosti.

Gore ih je ponovo dočekala najezda komaraca, o spavanju nije moglo biti ni pomisli, ponovljen je atak na nerve koji postaju sve skloniji da popuste. Saznanje da su u zemlji Francuza, iako okupiranoj Nijemcima, bjegunci su u naletu sretnosti, koja hoće da se iznese sa svim nedaćama koje imaju.

Glava 15.

Kad čovjek nešto snažno i dugo želi, naročito ako je u želju uložio mnogo napora pa se i ostvari, onda u njemu nastaje neobično osjećanje koje nije slutio. Nije sreća na očekivanom nivou. Nije ni razočarenje. Novo osjećanje njiha između njih. Takva osjećanja ljudi doživljavaju rijetko u životu, a neki nikad. Biva tako sa mnogo zaljubljenim mladim ljudima kad ostvare brak, sa studentima kad završe fakultet, sa robijašima kad odleže kaznu, a naročito sa bjeguncima kad uspiju u bijegu.

Vukadin Jelić, Milan Mitić i Aleksandar su ostvarili ono što sanjaju milioni zarobljenika, prešli su preko Rajne, dokopali se francuskog naroda, dobrih i njima naklonjenih ljudi. Iza njih je ropstvo. Slobodni su. Sretni su, ali osjećaj sreće nije na visini koju su zamišljali, i o tome su nakon smirivanja pričali. Takav tok misli nije trajao dugo, prevladale su najsnažnije. Presretni su. Premoreni su.

Zora je na pomolu, mokri su i gladni, muče ih komarci, pa ipak san prevladava. Dogovorili su da do svanuća odspavaju, a onda će se spustiti u selo i tražiti hranu, odjeću i pomoć za nastavljanje puta do jugoslovenske vojske. Duboko su uvjereni da je ona okupljena negdje, i pod engleskom rukom, opremljena i konsolidovana. Polijegali su: Međutim, nešto je još snažnije što ne da snu da se ostvari. Misli! Ne znajući da ni ona druga dvojica ne spavaju, svaki od njih je u dubokom razmišljanju.

Duboke misli su neuništiv protivnik sna.

Pobjegao iz zarobljeništva, misli Vukadin Jelić, ostvario nemoguće, ali šta će poslije. U Otadžbini je rat. U Francuskoj i Engleskoj je rat. Pa gdje je pošao. I onda ono nejasno osjećanje, ni sreća ni razočaranje.

U zarobljeništvu, ratom gledano, nije im bilo loše, pogotovo srpskim vojnicima do kojih su Nijemci držali. Istina je, bio je ponižen, ali nije bio mučen. Imao je pristojno spavanje, hranio se sa njemačkim domaćinom, jeli su isto jelo, nije ga niko maltretirao. Nije bilo opasnosti po život. Šta bi mu falilo da je ostao i čekao kraj rata, a kraj će biti takav kakav će biti, pa on bio tamo ili ovamo, a ovako je ušao u rizik po život. Nastavlja se jer ide u rat. Izgubio je smisao sreće sa ove strane Rajne. Šta se desilo u njemu, zašto nije sretan?

Iscrpljeni, pospani, neobrijani, gladni, nagrđeni od komaraca, a ostvarenog cilja, popustili su u oprezu. Bez ikakve dvojbe donose odluku da siđu u selo, koje je udaljeno oko tri kilometra, i u prvoj kući zatraže hranu, odjeću, brijanje, spavanje i pomoć u sprovođe dublje u francusku teritoriju.

Teren nisu dovoljno razgledali, pa su bili iznenađeni sa svim i svačim, na šta su nailazili. Penjući se noćas, uz ono čudo od stepenica, sve do potpunog razdanjivanja, bili su pod dojmom da su na brdu, a brda nije bilo, ušli su opet u predio močvara, usjeva i kanala. Na onoj strani su se morali mučiti, ovdje bar ne moraju, među Francuzima, zašto bi se krili, na cestu će izići.

Sunce ih je zateklo na cesti, a domalo su stigli i do prve kuće, prema kojoj su, bez premišljanja, odmah skrenuli. Prestavivši se, kao da su pošli da prose djevojku, od prvo pojavljenog čeljadeta, zatražili su pomoć. Zgranuto čeljade ih je pristojno odbilo od kuće. A šta bi oni drugo, već u sledeću. Tamo im je rečeno da ne shvataju kako ih niko ne hvata. U trećoj su opet začudili domaću čeljad, koja ih je požurivala, da se što prije uklone sa njihovog dvorišta.

Četvrta kuća je izglednija od prethodnih, pred njom je natkriveni hladovik, koji ukazuje na čeljad koja umiju da uživaju u tišini. Stali su tik do hladovika. Izišao je sredovječan domaćin izrazito plav, snažan i fizički privlačan. Iznenadio se neizglednim gostima, ali ih je pozdravio sa uvažavanjem, te upitao ko su. Oni su govorili samo istinu. Nakon što je shvatio i ko su i odakle dolaze, i nakon što su se požalili na glad, rekao je da sačekaju tu on će doći brzo. Sjeli su ispod hladovika koji je pokovan daskama. Bez svjesne namjere pospali su za koji tren.

Koliko su dugo spavali ne znaju, razbudio ih je domaćin, podjelio im donešeno jelo, i upozorio da tu ne smiju bivati, već da idu u njegovu pojatu na sprat, uz ljestve, tamo ima slame i sijena, pa neka spavaju. tamo ih niko ne može vidjeti. Odgegali su se do pojate, jedva od umora i sna popeli se uz ljestve, kroz polusan pojeli jelo, pa pospali.

Domaćin ih je budio sjedeći pored njih. Saopštio je da su spavali osam sati i da je vrijeme da se pokreću, jer je u selu na svakom koraku policijski doušnik. Od njega su doznali da u okolnim selima nema Francuza, svi stanovnici su Nijemci, i da je pravo čudo kako do sada nisu pokupljeni. On ih neće odati, on to ne voli, za njega su svi ljudi jednako ljudi. Usput je dodao, on je Nijemac a njegova žena je Francuskinja.

Iz pojate, pokazujući prstom, upućivao ih je kojim pravcem treba da idu, i rekao im je imena nekog sela i čovjeka gdje mogu da se obrate za pomoć.

Predvečerje je. Po ustaljenom redosljedu Aleksandar je izišao prvi i već bio na cesti kada su Mitić i Jelić silazili niz ljestve. Kad je Aleksandar odmakao cestom dvadesetak koraka Mitić je tad pošao ka cesti, a Jelić se odlučivao da krene. Aleksandra je prošao biciklista i iznenadio svu trojicu. Zaokrenuo se. Govorio je nešto na njemačkom jeziku.

Nasrnuo je na Aleksandra, sa namjerom da ga privede u policiju. Aleksandar se nije dao, pohvatali su se za guše. Aleksandar je pokušao da bježi, ali je bio previše iscrpljen da bi mu to pošlo za rukom.

Čim je došlo do gušanja, Mitić i Jelić su utrčali u kukuruz domaćina, i svaki svojim pravcem bježali što dalje. Nisu smjeli da se dozivaju, pa su bauljali dugo, u međuvremenu je i mrak pao, a kad su ocijenili da su izbjegli opasnost počeli su da razmišljaju kako da se nađu. Još nisu smjeli da se oglašavaju. Bauljali su i dalje. I onda, još jednom se desila neobičnost, oba su bili u jednome redu kukuruza, išli u suprotnim smjerovima i susreli se.

Prateći cestu na rastojanju dvadesetak koraka, išli su pravcem koji im je savjetovao domaćin. Smjenjivale su se livade, kukuruzišta i šumice. Put je naporan za iscrpljene momke, pa su se povremeno usuđivali preći na cestu i ići njom, ali na svaki šum su strčavali. Prešli su desetak kilometara, tako su procijenili i pred zoru našli položaj za spavanje. San je teško dolazio, pod snažnim su dojmom gubitka Aleksandra, prije svega kao čovjeka i provjerenog sapatnika, ali je bio i dodatni razlog. Aleksandar je bio stalni pratilac planova, jedini član grupe koji zna francuski jezik. Sa jezikom su u stalnim teškoćama, jer ni jedan još od početne grupe nije znao njemački, ali su se uzdali u Aleksandrov francuski kad dospiju na taj teren. Evo ih tu, a Aleksandra nema s njima. Pospali su.

Ujutro su nastavili put, tražeći zadano selo i u njemu imenovanog čovjeka. Sve više su se oslobađali straha od mogućeg hvatanja, i sve više išli cestom. Kad su bili pred jednom oštrom krivinom postali su oprezniji, jer bi to mogao biti izvanredan položaj za gonioce, prisjetili su se one situacije kad je ostao Rosić a oni, iza okuke, naišli na vojnika. I taman kad su prošli krivinu i utvrdili da prepada nema, začuli su se trčeći koraci neposredno iza njih, iza krivine. Strčali su sa ceste u kukuruzište, u njega ušli dublje, i prateći cestu, nakon što su utvrdili da su zavarali trag, nastavili su put.

Ukazala se varoš. Nakon dogovaranja, donijeli su odluku da idu i prođu kroz nju. Kako su se više primicali, uočavali su sve više vojske, a kad su bili na domak, prema njima je išao stroj od četrdesetak vojnika. Jelić i Mitić su nastavili istim tempom, a kad je stroj došao do njih, podigli su ruke i pozdravili sa: "Hajl Hitler!". Otpozdravljeni nastavili su bez zastoja. Čudni su ovi Nijemci, nisu baš obdareni, jaki su samo u velikim grupama, razmišljao je Vukadin Jelić nakon što je prošla opasnost.

Sustizali su ih dvojica biciklista, to ih je uznemirilo samo nakratko, jer su poluzakretanjima glava prepoznali djevojke. Sustižući ih one su usporile vožnju, a jedna im se obratila pitanjem, da li su Francuzi ili Poljaci. Kazali su, kao što su činili i ranije, da su Jugosloveni. Dopitala je, da li su Srbi ili Hrvati. Srbi, odgovorili su. Upozorila ih je, uskoro će naići na Nijemce koji opravljaju put, neka se ponašaju prirodno, one će se kretati uporedo, one će stalno nešto pričati na njemačkom, a njih dvojice je da samo povremeno upadaju sa: "Ja! Ja! i Ja vol!."

Djevojke su ih uvele u grad, dovele do jedne veoma lijepe kuće na sprat, a jedna od njih, kojoj je ime Marija, kazavši da je kuća njena uvela ih je i predstavila ocu.

Domaćin je odavao izgled gospodina od ugleda i ponosa. Primio ih je srdačno. Odmah im je pripravio da se briju, kupaju i presvlače. Rekao je da će noćas biti njegovi gosti, baš tako je rekao, i zamolio da se opuste, jer dok su kod njega potpuno su bezbjedni. Govorio je sa tako snažnim autoritetom da bjeguncima nije ni pala na um nesigurnost.

Dobili su veš, čarape, odijela i još po neku sitnicu. Kad su se okupali, obrijali i presvukli stidno su se zagledivali u ogledalima, a njih je u ovoj bogatoj kući na svakom koraku, zagledali i pitali da li su to, stvarno, oni. Gledali su i jedan na drugog i istinski se doživljavali kao nove ličnosti.

Kad su sjeli u sobu za goste, u kojoj je sve u kopiji nekog Luja, i u kojoj ih je čekala već servirana kafa, uz domaćina, gospodina iz visokok francuskog društva, dvojica paćenika nije mogla da se pribere. Drmali su glavama da se razbude, jer ovo je i mogao biti samo san.

Na jeziku koji se podjednako primjenjuje u čitavom svijetu a nigdje nije registrovan, gestikulacijom razgovarali su do duboko u noć. Impresionirani su saznanjem da je gospodin bio ministar neke bivše francuske vlade, ali još više znanjima gospodina o Srbima i njihovoj istoriji. O dinastiji Karađorđevića zna dosta više od njih dvojice. Ima mnogo fotografija Karađorđevića, govorio je detalje o Solunskom frontu, o Jugoslaviji, i o mnogo čemu što njih dvojica čuju prvi put. Požalili su što su tako oskudni opštim znanjima, i odlučni, kad prođe rat čitaće mnogo.

Večerali su na nivou plemića, pili veoma dobro francusko vino, a ono ih je unjihalo, pa su pospali kao jaganjci.

Istuširali su se po ustajanju, priključili domaćinu, i dan proveli kao ikad ranije.

Druga veče je bila osobito ugodna, privikli se, a pažnja domaće čeljadi je graničila sa dirljivošću. Posle druge po redu večere domaćin je, pokazujući na geografskoj karti, objasnio političku podjelu Evrope i komadanje Francuske. Da bi došli na teritoriju Slobodne Francuske, na jugu, moraju preći čitavu sjevernu i srednju Francusku. To je i za mirna vremena velika razdaljina. Ali neka ne brinu pomoći će im on.

Ujutro će ići za Marijom do željezničke stanice. Ona će kupiti tri karte, do nekog grada. Njih dvojica će sjesti u jedan kupe a ona u susjedni istog vagona, neće razgovarati ali će oni postupati po njenim migovima. Kad dođu u taj grad izići će, ona će kupiti karte za drugi voz, za neki gradić uz granicu sa Slobodnom Francuskom.

Bilo je sve po planu, jedino što ih je iznenadilo bilo je mnogo vojnika u vozu koji su sve više zagledivali dvojicu civila.

Vule Jelić i Milan Mitić se nisu rastajali od uniforme jugoslovenskih narednika. Ona je za njih značila premnogo, dobro su pretpostavljali na kakve bi opasnosti mogli naići zbog nje, pa ipak su je ponijeli. Kad dođu u Francusku, mislili su, sa tim uniformama će se legitimisati, a Francuzi vole Jugoslovene, pilote naročito, pa će im uniforme krčiti put. Vukadin je želio sačuvati uniformu za uspomenu, ta želja je bila prejaka u njemu, pa je i presudila. Kad su pošli da bježe preko uniforma su obukli tanka radnička odijela. I Mitić se snabdio jednim sličnim Vukadinovom, koja su dovde iscijepana na mnogo mjesta, pa su ih zamijenili odjelima koja im je dao Marijin otac.

Nikad do sada uniforme nisu bile toliki teret. Treba satima sjediti među njemačkim vojnicima a na sebi kriti neprijateljsku uniformu. Teško je. I pored te opasnosti, Vukadin bi je opet ponio, razmišlja i zaključuje, a vremena za razmišljanje ima na pretek. Ovakav zaključak je za neka nova razmišljanja, možda i tema za naučne skupove, koji raspravljaju o specifičnostima psihologije vojnika.

Jedan Nijemac se okomio na Vukadina Jelića, hoće da razgovara s njim, naumio da ga ispituje. Kako postupiti u ovim okolnostima?, naročito ne poznavajući jezik, i ne razumijevajući šta govori nasrtljivac iznad glave. Što je bježao bježao je, došao je kraj, u Vukadinovoj glavi je opet ta misao. A stvar se razrješila jednostavno.

Vidjevši da je jedan od bjegunaca gotovo razotkriven, njegov pratilac, promućurna Marija, upotrebila je ubojito oružje. Kao boginja lijepa djevojka upetljala se i namamila pogled zbunjeno zagledanog žutokljunog fašistu. Više nije bilo neprijatnosti, jer su se bjegunci dosjetili izlazu, oslonivši glave jedan na drugog oponašali su spavače, na koje više niko nije obraćao pažnju.

Stigli su u mjesto do kojega su imali vozne karte. Mariju je spetljala neočekivana brojnost putnika u čekaonici, a pod stalnim oprezom da bi mogla biti praćena od Gestapoa, u prolazu je samo kratkim migovima naznačila da idu za njom na odstojanju, a kad kupi karte spustiće ih na klupu u čekaonici, neka ih oni uzmu i opet krenu za njom.

Gurajući se prema šalteru, izgubili su Mariju iz vida. I pored upornih pokušaja nisu uspjeli da je nađu, a voz kojim trebaju da nastave putovanje već je u stanici. Da li je Marija provaljena ili ih je napustila? Očešale su ih dvije časne sestre, jedna od njih rukom dade znak da pođu za njom. Naišle su pored Marije, i prošle je kao da je nisu vidjele, a jesu, to je bjeguncima jasno. Tada je Marija ispustila dvije karte koje su njih dvojica pokupili i krenuli za njom. Opet su u vozu većinski vojnici, ali su bjegunci, oponašajući spavače prebrodili i tu opasnost.

Stigli su u pogranični gradić. Marija je dala mig da je slijede, vodila ih je ulicama i uvela u mračnu kuću.

Dva mladića, preozbiljni za svoje godine ali ne i za posao koji rade, preuzeli su došljake i podvrgli žestokim ispitivanjima.

Domaćini su pripadnici Pokreta Otpora, ilegalci, i njihovo je da ustanove identitet i status dovedenih momaka. Da li su to što su usput rekli ili su neki drugi, provokatori, poslati iz Gestapoa da se uvuku u redove francuskih patriota, a toga su oni vidjeli već dosta. To što im je zadatak ilegalci rade dobro i rutinski. Preznojili su se Jelić i Mitić, dok su uspjeli da ostave utisak onih koji i jesu. Trajalo je do duboko u noć. Poslije njih preuzela su ih druga dvojica. Njihovo je da ih prebace na Slobodnu teritoriju. Odveli su ih do groblja, pokazivali rukama u mrak, tamo je stražar, tamo nema niko, tamo je žica koja se lako rješava, iza je ulica, njom će na datu adresu i do čovjeka koji će ih preuzeti, saopštili su i uklonili se.

Za ljude iz Srbije groblje u koje su ušli je nepojmljivo veliko, nikad mu kraja u mrkloj noći. Išli su pogrbljeno. U Vukadinu je proradio vukodlak iz Teodorovog bunara.

Strah od grobljanskih duša koje su, po vukadinovom strahu uznemirene dvojicom bjegunaca i pokrenute iz grobova, stravična je. Uplašio se do mjere da je nesposoban za kretanje. Protrčala su dva vukodlaka pored Vula, i da ga jedan od njih nije okrznuo još bi možda i mogao kontrolisati strah, ali posle toga ispameto se i samo je pitanje trenutka kada će da se raskrivi. Glas je gotovo bio pošao, ali ga je zanijemio treći vukodlak, on je za razliku od one dvojice držao motku u ruci i stajao bez treptaja. U tom času ga je za ruku povukao Mitić i došapnuo: "STRAŽAR! Spava!". Realan strah je na tren potrao malopređašnji, legli su po zemlji i nastavili puzanjem.

Trajalo je nekoliko puta duže nego bi to bilo u bilo kojem srbijanskom groblju, a njima se činilo i još duže. Došli su do žice, i kao što im je i nagovješteno ta prepreka je lako riješena. Provukli su se i istog časa upali u provaliju. Skotrljavali su se tridesetak metara niz liticu, i dobro izgruvali. Kad su se snašli i ustanovili da nemaju preloma pošli su da traže ulicu, kuću i rečenog čovjeka.

Ništa od toga nije bilo, a našli su se u gradiću, u Slobodnoj Francuskoj.

Lutali su ulicama i razgovarali. Slobodni su! Može li biti stvarnost? "Mi smo bjegunci!", podviknuo je Vukadin. "Pobjegli smo iz njemačkog zarobljeništva!", podviknuo je i Milan. Oba da iz sebe istjeraju stege koje im stješnjuju grudi i čini ih uniženim. Podvikivali su, glasno pričali, spominjali sve što im se desilo i moglo desiti. Onda bi se uozbiljili i govorili o šestorici drugova koji nisu uspjeli. Žalosni su zbog njih, ali su domalo misli bježale i od toga, gladni su i žedni, bez novca i ideje za prvo slobodno jutro. Kad se podobro razdanilo i ljudi sa dokonim vremenom počeli da izlaze iz kuća, dvojica mladića su zbacili drugo odijelo i ostali u uniformama jugoslovenskih pilota. Izderane i prljave uniforme su izazivale pažnju prolaznika, pa su do kontakata lako dolazili. Iz razgovora koje su vodili, onim neregistrovanim jezikom, saznali su da u Lionu koji je udaljen petnaestak kilometara ima jugoslovensko poslanstvo. Tamo će, a onda je jugoslovenska vojska samo pitanje dana, odlučuju.

Prepješačili su do Liona i pronašli jugoslovenskog predstavnika, nejugoslovenskog prezimena, oni će to kasnije prepričavati kao Levin. Mnogo dobar čovjek je taj Levin, ako je Levin, lijepo ih je primio, popričao, objasnio da je bio jugoslovenski zastupnik, ali niti ima Jugoslavije niti zastupništva, niti on ima novaca da ih pomogne. Kako su oni piloti, savjetovao im je da se jave na obližnji vojni aerodrom. Tamo će biti rado viđeni, i da odatle lako mogu ostvariti svoje ciljeve, priključenje jugoslovenskoj kraljevoj vosci i njenom vazduhoplovstvu. To njima i treba rekli su, zahvalili se dobrom čovjeku i uputili na aerodrom.

Na aerodromu su, zaista, dočekani kao svoji. Odmah ih je primio, ni manje ni više nego đeneral, komandant aerodroma. On je neki dobričina od vojnika, napričao se sa bjeguncima, ali i rekao da mu ne trebaju, te ih savjetuje da se vrate u Njemačku.

U Njemačku!?

U Njemačku!?

Iznenadili su se savjetu, ali i pobojali da bi ih ovaj dobričina, mogao tamo i isporučiti. Nisu se dogovarala a obojica su istovremeno to prihvatili, ali i dodali da imaju nešto stvari u Crvenom krstu, te da odoše po njih. I odmah će da se vrate.

Poslije iskustva na aerodromu koje nikako nisu mogli razjasniti, a i jest to teško razjasniti, shvatili su da ni svaka sloboda nije slobodna, pa su odlučili da što prije napuste pogranični kraj. Bez novca uputili su se na željezničku stanicu, i bez voznih karata krenuli za Marsej.

Izmicali su ispred konduktera, na svakoj stanici silazili na izlaz suprotan od izlaza u stanicu, po kretanju konduktera mijenjali vagone, pa u jednoj promjeni banuli u prvi razred. Uhvatio ih je kondukter. Priznali su da su bez karata, i kazali odakle i gdje bježe. "Pa što se meni niste javili, odmah?", zaklikta čovjek i objasni, ne mogu ostati u prvom razredu ali će ih on odvesti u jedan drugi vagon, a tamo su sve njihove kolege piloti koji takođe putuju u Marsej.

Piloti su ih dočekali kao da su njih dvojica oslobodioci Pariza. Najeli ih, napojili, kupili im karte, skupili im nešto novca i razveseljavali ih. Tu su tek Jelić i Mitić doživjeli potpun osjećaj slobode.

Saznavši od pilota za ulicu i mjesto gdje je poginuo kralj Aleksandar Karađorđević, prvo što su preduzeli u Marseju bila je posjeta krvlju umrljanoj raskrsnici. Na uglovima raskrsnice dvije ogromne ploče sa natpisima su spomenik jugoslovenskom kralju. Ganuo je mladiće i dolio želju da idu u Kraljevu vojsku i da nastave borbu za Kralja i Otadžbinu.

U Marseju su našli jugoslovenski konzulat i generalnog konzula Gerasimovića, čiču koji je shvatio da nema zemlje čija je on ispružena ruka, pa se zadanim poslom nije mnogo bavio. Njega je više zanimalo kako on da živi, jer mu svakako nije ostalo mnogo. Prema pridošlim je hladan, neka se sami snalaze i da od njega ništa ne traže. Prepustio ih je vicekonzulu, nekom dobrom čovjeku, ali taj se nije pitao ništa.

Redovnom depešom, ipak obavjestili su vladu u Londonu o pristizanju dvojice pilota.

Predsednik vlade je još uvijek bivši komandant vazduhoplovstva, đeneral Dušan Simović. Dirnula ga je sudbina dvojice pilota, "te od sebe", šalje im sto dolara u zlatu, bar je tako rekao Gerasimović. On im odmah daje podrum konzulata za stanovanje i on će ih hraniti od poslatih dolara.

Slabo ih je hranio, bili su gladni. Gerasimović je stalno nešto švercovao, a u konzulatskom podrumu je držao veće zalihe krompira kupljenog na crno. Gladni, podstanari su stalno potkradali taj krompir, ali vješto tako da je prošlo dosta vremena a vlasnik to nije uočio. A kad je otkrio krađu bio je bijesan i vrlo nasrtljiv, i da je nekim slučajem bio fizički jači ko zna kako bi se sve to završilo. Naplatiće on njima to, priprijetio je, a oni shvatili da im je đeneral Simović poslao više od onoga što im je rekao neobični konzul.

Bjegunci su oko dva mjeseca čekali papire za odlazak u London, a nadali su se da će to trajati samo koji dan. Onda su shvatali da od toga neće biti ništa, jer je mnogo Jugoslovena čekalo to isto, a niko nije odlazio. Među njima je bilo različitih ljudi i različitih ideja, pa i komunista, koji su činili napore da dvojicu pilota pridobiju. Ne, nije to moglo nikako, jer su njih dvojica toliko srcem uz Kralja i Otadžbinu da su to "obrađivači" brzo shvatili i okanili ih se.

Gubeći nadu u odlazak za London prijavili su se u Legiju Stranaca. Nisu ih primili. Gdje će i šta će?, sve ozbiljnije su se pitali razočarani položajem kojeg su dopali. Sve nevolje su polazile od toga što im Englezi nisu davali vizu pretpostavljajući da su ubačeni iz Njemačke zbog špijunaže. Engleskim obavještajnim stručnjacima nije bilo vjerovatno da su mogli pobjeći i prevaliti toliki put bez pomoći Gestapoa.

Generalni konzul Gerasimović je nenadno pozvao Jelića i Mitića, pa nakon što im je kazao da se zatvara jugoslovenska ambasada u Slobodnoj Francuskoj, u gradu kako su oni razumili Višiju, jer je optužena da se bavi špijunažom, pa ljudstvo ambasade mora da seli u London. Đeneral Simović zahtijeva da se i njima dvojici izda jugoslovenski pasoš i engleska viza, pod izgovorom da su i oni osoblje te ambasade.

Tako su Jelić i Mitić došli do pasoša i krenuli vozom za Lisabon na putu za London. U Lisabonu samo njih dvojica nisu dobili englesku vizu. Čekaće je preko dva mjeseca. Izdržavaće ih tamošnji jugoslovenski konzulat.

Dočekaće i da krenu tamo gdje su pošli prije pola godine. Ukrcali su se na brod "Batori" i smirili tek kada su napustili Gibraltar.

U Londonu ih je imigraciona vlast smjestila u zatvor od šatora, te podvrgla sedmodnevnom iscrpljujućem ispitivanju.

 

Jugoslovensaka ambasada ih je preuzela oko Jovandana, već zahuktale 1942. godine.

Glava 16.

Dokazivati nevjernicima vjeru i vjernicima nevjeru je isto kao učiti vodu da teče uzastranu. Vukadin Jelić i Milan Mitić su na taj način doživljavali golema ispitivanja kroz koja su prolazili zadnjih mjeseci, osobito kroz ova posljednja u Londonu. Nagovarani su da priznaju ne samo ono što nisu, već i ono što ne znaju ni da postoji, niti šta znači, niti gdje se nalazi. Pitani su za mnogo onoga što se uči u visokim školama za obavještajne službe, pogotovo školama kroz koje prolaze agenti Gestapoa. Njih dvojica nisu ni čuli ni za mnoge od izgovorenih riječi a kamoli da znaju pojmove koje one predstavljaju.

Baš su takvi najsumnjiviji, jer čitavo školovanje i ima smisao da nauči kako se pred neprijateljskim agenturama treba oponašati neznalca i neznanje. Ništa priznati, uporno ostati u nepoznavanju stvari, u "neznanju", a njih dvojica, savršeno pokazuju neznanje. Ispitivačima je to prepredenost. Takvo je bilo ispitivanje na granici Slobodne Francuske, takvo na aerodromu kod onog đenerala koji im je povjerovao u priču o sebi toliko da im je savjetovao da se vrate u Njemačku, takvo u konzulatu u Marseju, pa dvomjesečno čekanje i provjeravanje u Lisabonu i evo ova sedmica u Londonu. Jadnici, kako će reći za sebe, toliko su se napatili da bi se dokopali svojih, a onda svoji misle da su zavrbovani i da rade za neprijatelja, upetljali se kao zamršen konac, pa nikako da se odmrse.

A odmrsili su se, a mnogi to nisu uspjeli nikad, sav ostatak života su odživili pod teretom nikad opovrgnute optužbe. Odmrsili se nisu oni sami, kako su vjerovali, učinila je to francuska ilegalna organizacija, a i to je samo vjerovatno, koja je, a da o tome bjegunci nisu imali ni slutnju, njih dvojicu pratila od dana prelaska preko Rajne, i stalno im se nalazila pri ruci. Otuda onoliko iznenađenja i preokreta na njihovom putu.

U Marseju, Vukadin Jelić je dobio paket, na kome je pisalo ime pošiljaoca "Marija iz Mostara". U Mostaru je živio svega dva mjeseca, tamo je, samo se maglovito prisjeća, upoznao neke ljude, među njima i jednu Mariju. Nekoliko je puta bio sa njom u širem društvu, da sebi dozvoli reći, i da se sprijateljio s njom. I da dozvoli sebi pretpostaviti, da bi mu Marija mogla priteći u pomoć sa jednim paketom dnevnih potrepština, jer je poslije svega što je prošao u potrebi za tim, ali odakle Marija zna da je on dopao zarobljeništva, da je pobjegao iz tog zarobljeništva, i da je u materijalnim nevoljama, i još u Marseju. I sve to Marija zna u vrijeme bjesnomučnog rata, kad ni ptice ne mogu da lete kuda su letile milenijumima. Zaista, kako je Marija mogla saznati za njega? To ga pitaju i engleski oficiri bezbjednosti u Londonu, a on kako na to pitanje da odgovori, a da mu se još i povjeruje. Ne zna. Naravno da ne zna, ali ko će mu povjerovati i da ne zna.

U Marseju ga je opsjedao jedan simpatičan mladić, misli da se zvao Bošković, da bi ga nagovorio da pristupi komunističkoj partiji. Ispitivači u Londonu znaju, a Vukadin Jelić to i ne sanja, da su Marija i Bošković u stalnoj vezi, i da su komunisti. Vukadin Jelić se družio sa Marijom prije rata u Mostaru, a sa njenim sadrugom Boškovićem u ratno vrijeme u Marseju, može li to biti samo slučajno? I slučajno dobio paket iz Mostara!? I ona druga Marija, koja ga je provela kroz čitavu Francusku, i ona "slučajno", naišla biciklom na dva zapuštena čovjeka, pokupila ih na cesti i odvela u kuću, pa onda sa njima preko bijela svijeta. Zaista, sada, kada o svemu tome razmišlja Vukadin Jelić, u engleskom zatvoru, i sam dolazi do zaključka, da mu se ništa i ne može vjerovati, jer je sve to tako nejasno i čudesno, čak i njemu. I, eto, ta ilegalna francuska patriotska organizacija, kazala je sve kako su i njih dvojica govorila, i to je presudilo da im, na kraju, povjeruju i dopuste im da slobodno hodaju po britanskom kraljevstvu.

Po legalizovanom ulasku u Englesku, Vukadin Jelić je "upao" u posve nov i vrlo uređen svijet. U njemu je predviđeno i mjesto za njega. Istoga dana dobiva stan, zaposlenje, u sanjanoj jugoslovenskoj vojsci. Dobiva novu odjeću i prelijepu avijatičarsku uniformu, susreće i druži se sa Jugoslovenima, među njima je dosta i ličnih poznanika. Naročito se obradovao susretu sa bivšim komandantom škole u Novom Sadu, pred kojim je polagao za narednika.

Po narodnoj: "Novo sito na visoko visi", otvorila su se svaka vrata o koja se god očešao, mnogo ljudi je čulo za njegovo ime, i svi žele poznanstvo, i svi hoće da čuju njegovo kazivanje o životu iz zadnjeg polugođa. U takvom raspoloženju je proveo prvu sedmicu u Londonu, a vrhunac raspoloženja je bio poziv na svečanu večeru u povodu najvećeg srpskog praznika, Savindana.

Nije svečanost sama po sebi razlog Vukadinovog ushićenja pred večeru na koju je pozvan. Mnogo je to više. Misli su se rasplinule po svijetu satkanom od sreće. Polaze od crnih dana i završavaju u kraljevskoj palati i društvu elite. U njemu je još od zarobljavanja u Sarajevu, zaklijao bijeg i žar nove borbe protiv okupatora, koju će ostvariti bijegom i priključenjem negdje, već konsolidovanoj Kraljevoj vojsci, kojoj se zakleo na vjernost. Vjernost Kralju i Otadžbini je najsnažnije osjećanje od svih koje sada ima. Ni časa ne bi razmišljao, ako bi došlo do potrebe, položio bi život na branik svog kralja i svoje države. U to je protekle pola godine uložio mnogo, na to je ponosan, a nastupili su i uslovi, da cilj i želju ostvari.

U sve to ulazi na velika vrata, ne kao prosti ljudi. Već večeras će se susresti sa predsjednikom vlade, bivšim komandantom Vazduhoplovstva, đeneralom Dušanom Simovićem, čovjekom kojega su voljeli vojnici, naravno i Vukadin, a naročito od kako ga je vidio na aerodromu. Istina bilo je to sa veće udaljenosti, ali za njega je značilo mnogo vidjeti komandanta vazduhoplovstva, proslavljenog đenerala. Prisjeća se bio je u Mostaru na terenu, kada je stigao glas o padu jugoslovenske kapitulantske vlade, kako su je nazivali demonstranti i vojnici. Svi su na aerodromu sa zadovoljstvom primili tu vijest, ali kad je domalo javljeno da je novi predsjednik vlade đeneral Dušan Simović, oficiri, podoficiri i vojnici su razdragano bacali kape u vazduh. Taj đeneral je postupio baš onako kako narednik Vukadin Jelić i misli da je trebao da postupi. Pred naletom mnogo snažnijeg neprijatelja, Vladu je sklonio na sigurno mjesto, kod prijatelja Engleza. Tu je konsolidovao i sada radi na konsolidaciji vojske sa kojom će, u to ne treba sumnjati, krenuti i osloboditi Otadžbinu. Iako prezauzet, našao je vremena i potrebu da dvojici malo poznatih pilota, pošalje riječi poštovanja u Marsej, i sto dolara u zlatu, kao početnu materijalnu podršku. Za njega je to, lično, učinio đeneral Simović, značilo mu je to tada mnogo. Neće to nikad zaboraviti, biće mu beskrajno odan. Iz njegovog kabineta mu je stigla poziv za svečanost u povodu Savindana, sa njegovim potpisom, pa kako da ne bude ushićen.

I još jedna mogućnost postoji oko te svečanosti. Govori se da bi na njoj mogao biti i Njegova ekselencija, Kralj Petar Drugi Karađorđević. Vidjeti i Kralja?!

Negdje iznad ljudskih prostora je mjesto bogova, svetaca, anđela i kraljeva, tako je, od vajkada, tako je i u Vukadinovom svijetu shvatanja poretka stvari. Kraljevi se češće od bogova pojavljuju na zemlji, ali postoje sretnici koji su i vidjeli kralja. Eto, i on je blizu da mu se to ostvari. Jaka je želja da mu se to dogodi, pogotovo što je Kralj mlad i nejak za sve što se događa oko njegovog naroda. Kralj jest čovjek, ali svakako ne kao ljudi koje Vukadin poznaje. Kakav? Ni sam ne zna da objasni, u svakom slučaju je u njega sve uzvišenije, od mudrosti, moći, odjeće, dvorjana do bogatstva, sve kao što nije u ostalih ljudi. Nema jasnu predodžbu o kralju, a imao bi je da bar jednom vidi kojeg od njih. To će mu se desiti večeras.

—Ovo su naši, proslavljeni piloti, Jelić i Mitić, koji su pobjegli iz njemačkog zarobljeništva. O njima sam Vam govorio — u predvorju svečane sale, predsjednik vlade đeneral Dušan Simović je predstavljao Kralju Petru dvojicu kao cvijet ljepih mladića. Opčinjen domaćinima, posebno Kraljem, koji je, zaista, u kraljevskoj svečanoj odori, sa svim onim zlatom na njoj, izgledao kao što i izgledaju kraljevi u bajkama.

Vukadin ništa nije doživio ni ponio u sjećanju o sadržaju svečanasti, govorima, jelima, muzici i igrama, poznanstvima, razgovorima i ostalom što je bilo u toj sali. On čak ne može ni da pretpostavi u koliko sati mu je prišao kraljev ađutant i zamolio da pođe za njim.

U kraljevom kabinetu, pilote Vukadina Jelića i Milana Mitića, primili su predsjednik vlade đeneral Simović i Kralj Petar Drugi Karađorđević.

Njih četvorica su razgovarali, kako će kasnije prepričavati i Jelić i Mitić, kao obična četiri čovjeka, o svemu i svačemu. Naravno, najviše o događajima kroz koje su prošli bjegunci. Vukadin je stalno gledao u Kralja, kao da je pred njim svetinja. A ta svetinja je tako umiljato mila, dobra, blaga, koju izražajno krase bogoumilni pogledi, iz kojih zrači nepatvoreno prijateljstvo i dobronamjernost prema podanicima. Vukadinu je Kralj postavio dosta pitanja, on je na sve njih odgovorio, ali je sve to bilo kao u polusnu, u sjećanju je ostala samo svetinja, lik Mladog Kralja. Pa ipak je upamtio jedno, kako je došlo do odluke, koja će opredjeliti njegovu daljnju sudbinu.

—Razmišljao sam, da ih priključimo onoj šestorici pilota, i odmah, pošaljemo u Ameriku —rekao je Kralju predsjednik vlade, glasom koji je nedvosmisleno upućivao na njegov lični prijedlog. Kralj je kimnuo glavom.

Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Ruzvelt je obećao Jugoslaviji avione i odobrio obuku jedne grupe pilota u bazama u SAD. Uz englesku političku podršku i materijalnu pomoć. U Kairu je organizovan privremeni vazduhoplovni centar jugoslovenske vojske. Tu je izdvojeno šest najboljih pilota, koji će se obučavati za letenje na američkim bombarderima, TVRĐAVA B-24, i nakon podužeg čekanja, dobili su nalog da krenu za London, i pristigli tamo, upravo, kad i Vukadin Jelić i Milan Mitić. Tu okolnost je iskoristio đeneral Simović, jer bilo je to očito, posebno je naklonjen bjegunacima, te i njih uključio u preobuku.

 

Na put su krenuli ubrzo poslije savindanske svečanosti. U grupi od petnaestak uniformisanih momaka otputovali su vozom do Škotske, odatle brodom do Kanade, pa opet vozom do Washingtona, gdje će osam pilota ostati oko mjesec dana, čekajući početak obuke.

Amerikancima je, uvijek, najvažnija vijest ona koju objavi "ozbiljna" štampa, a "ozbiljna" štampa kao glavnu vijest objavljuje, uvijek, ono što čitaoci vole da se objavi. U vrijeme dolaska pilota u SAD, pojavili su se članci o hrabrim jugoslovenskim pilotima, kao i senzacionalne reportaže o dvojici od njih, Vukadinu Jeliću i Milanu Mitiću, koji su na čudesan način pobjegli iz zarobljeništva iz Njemačke. To su oni, neustrašivi čuvari otadžbinskog neba, koji su se upustili u krvavi obračun sa pomahnitalom fašističkom letećom mašinerijom, oni koji su rušili Hitlerove bombardere nad Beogradom i Zagrebom.

Piloti su u SAD naišli na gostoprimstvo i bili pozivani od strane više dobrotvornih organizacija i antihitlerovskih udruženja. Vukadin Jelić i Milan Mitić posebno. Njih dvojicu će primiti i uvažena dama američkog političkog života, supruga protukandidata predsjednika Ruzvelta, i tom prilikom im uručiti visoko američko odlikovanje, medalju Džordža Washingtona. Biće i počasni gosti i u New Yorku, ali Vukadinu Jeliću to ne bi bilo za naročito pamćenje, da u njemu nije ostala upečatljiva slika, prvog dodira sa gradom New Yorkom. Ugledao ga je preko rijeke East. Oblakoderi su ga jako dojmili, ali oblakoderi i dole u vodi, pa oblakoderi i dole i gore, kao da su duplo veći, u njemu su stvorili nezaboravnu sliku ljudske moći, koju više nikad neće smetnuti.

Još je nešto vidio u New Yorku, što je po njegovom umu neponovljivo. Najveću zgradu na svijetu, Empire zgradu visoku sto dva sprata, i bio na njenom stotom spratu. Neko vrijeme prije njegovog dolaska, o tome je pisala svjetska štampa, leteći nad New Yorkom po magluštini avion se sudario sa ovom, kao šilo oštrom zgradom, negdje na nivou sedamdesetih spratova probio zid, motor uletio i zaglavio se negdje oko lifta. Sada se to pokazivalo, i naplaćivalo, kao posebna turistička atrakcija. Pilotu Vukadinu Jeliću je to moralo biti posebno zanimljivo, jer će o tome šta je vidio penjući se liftom, pričati desetljećima.

U Cincinnatiju, država Ohajo, u to vrijeme živi jedna tročlana porodica, Jesić, koja je srpskog porijekla iz Kikinde. Oni sa simpatijama čitaju novinske članke o jugoslovenskim pilotima. Domaćica ima rođaka inžinjera, o kome ništa ne zna od kako je počeo rat, a radio je u vazduhoplovstvu, pa je došla do pomisli da bi ovi piloti mogli o njemu imati neka saznanja. Kaže to dvadesetosmogodišnjoj kćerki Kaći, i naloži da napiše pismo jednome od pilota, sa molbom da odgovori na pismo i pitanje, da li znaju što o njenom rođaku. Nakon što je Kaća napisala pismo, ona se amaterski bavila novinarstvom, ostalo je da odabere jednog od osam pilota, da bi završila i početak pisma. Gledala je fotografiju sa osam dčnih momaka, čitala članak iznad njega, i odlučila se da pismo naslovili na pilota Vukadina Jelića. Usput je dodala želju, ako za to on nađe vremena, da joj pobliže opiše i njegov bijeg iz zarobljeništva.

Vukadin Jelić je na pismo ubrzo odgovorio. O rođaku nije znao ništa, ali je napisao nešto o bijegu, kako je tražila nepoznata Kaća. Ubrzo je dobio novo pismo i u njemu molbu, da detaljnije napiše o nekim detaljima bijega. Odgovorio je i na njega. Opet su od nje stizali zahtjevi, on na njih odgovarao, i prepiska je prešla u naviku. Pisma su bila sve toplija, pa su se u njima počele pojavljivati i riječi, koje su nagovještavale potrebu susreta, pa i dogovaranje o njemu. Prepiska je počela dok je Vukadin bio u Washingtonu, ali je nastavljena i kad je odselio u grad Albuqurky, na tamošnji aerodrom na obuku.

O pismima koja su pisali dva mjeseca oni će kasnije često pričati i zasmijavati se, a i jesu za smijeha. Vremenski su ubrzavala kao voz, koji iz stanice krene sporo stenjući kao da neće moći daleko, a ustvari, stalno ubrzava više i više da bi dostigao punu brzinu, i tako jurio, da bi se pomislilo ovaj se nikad neće zaustaviti. I njihova pisma u početku rijetka, tako su ubrzala da su pobjeđivala i protok vremena. Kad je brzina dostigla pismo na dan, a šta je drugo i moglo da preostane nego susret.

Dobio je dozvolu od školskih vlasti i krenuo u Cincinnati, na tri dana. Oko dozvole se dosta namučio, i ne znajući da je Kaća i više, jer njen otac nije htio ni da razgovara o takvoj posjeti, sluteći da bi se time mogla iskomplikovati Kaćina veza sa mladićem koji mu je prirastao srcu.

Treperila su srca to dvoje mladih ljudi, jer duboko u njima se razvila nejasna ali snažna ljubav, mada ta riječ u pismima nije spomenuta, a do susreta dolazi, tako su pisali, da prijateljstvo ojačaju i fizičkim upoznavanjem. Kaća je zamolila svoga mladića da pođe sa njom automobilom pred jednog gosta, "nekog čiču iz Starog kraja". A kada su se susreli, "prijateljski" izljubili i sjeli u automobil, njen mladić je u naletu jasne ljubomore, jer je pored njega sjedio dvadesetopetogodišnji ljepotan, prigovorio: "Je li ti, ovo, taj čiča?". I ta će se rečenica, godinama kasnije, ponavljati.

Koliko se ozbiljnih događaja zbilo u tri dana koliko je Vukadin Jelić imao dopusta, teško bi se mogli i pobrojati. Jedno od njih je i njeno novo prezime, Jelić.

Čim su se osamili, onaj čudesan fluid što ga ima svako ljudsko biće a ne može da upravlja s njim, rasplinuo je u njima, po njima i oko njih, kod Kaće i Vula, i mlazovima usmjeravao s jednog na drugo, tako da su hitrinama preselili u neki potpuno nov svijet. U njemu je sve u znaku opojnih mirisa tih fluida, i drhtavice od sreće. Jedva da su koju umjeli i da proslove, jer se u tom svijetu ne govori, tamo usne omekšavaju, oči ovlažuju a tijela podrhtavaju.

Ona je progovorila prva, zapitala se, šta će biti od njih dvoje. Postaće veliki prijatelji, uspio je i on da promuca. Neće ona to, ne bi nikako mogla tako. A kako bi mogla, opet je, mucajući, tako nekako rekao Vule. "Married", tu riječ je izgovorila posve razgovjetno. Vule je prvi put čuo tu englesku riječ, ali kao da je pred njim riječnik bio je siguran, ona znači ženidba. Prihvatio je ponudu i shvatio kao dozreo plod dvotijelnog podrhtavanja.

Sve je dalje teklo kao kad se pokrene lavina. Ne mogu oni čekati sveštenika da dođe iz nekog drugog grada, vjenčaće se kod vlasti.

Čitav grad je na nogama, jedni im vade predbračnu zakonsku krv, drugi popunjavaju više nejasnih aplikacija, treći traže muziku i pjevače, četvri salu, peti jela i pića...

Svadba se odigrala. Govoriće prijatelji dugo o njoj, bila je kao da je pripremana mjesecima.

Bračni par Jelić je uspio da obavi sve nužnosti, za prilike koje su imali, pa i onu da otputuju u Albuqurky, država New Meksiko, da bi se mladoženja na vrijeme prijavio na aerodrom.

Unajmili su sobicu i prepustili se ljubavnim plamenovima.

Od roditelja je Kaća dobila na dar dvije hiljade dolara, i Vule je imao nešto ušteđevine, pa im ni materijalna strana nije remetila sreću. Kupiće i automobil, ne naročit, polovan, za četiri stotine dolara, jer on mladim i zaljubljenim ljudima na poseban način zna usrećiti sreću.

Ubrzo je uslijedila prekomanda na novi aerodrom u Smirnu, poslije dva mjeseca još jedna, u Tuston. Seljakanje, za zaljubljeni bračni par značilo je samo promjenu sobe i kreveta, a oni su isti u svakom mjestu na svijetu.

Vukadin Jelić je, kao što je i ostalih sedam pilota, obuku usvajao veoma dobro, tako da je na toj strani bio zadovoljan, a zadatke je obavljao sa voljom i zadovoljstvom. Nije bilo naročitih situacija koje bi uveseljavale ili remetile Vukadinov, sad već i Kaćin život. Jedan će se ipak dogoditi.

 

Bilo je to na aerodromu u Smirni. Kralj Jugoslavije Petar Drugi Karađorđević je posjetio Sjedinjene Američke Države, a u okviru zvaničnog programa, predviđeno je da obiđe i osam pilota na obuci. Prijem Kralja od strane komandanta aerodroma organizovan je kraljevski, i domaćin će mu biti ugledni general poslat čak iz Washingtona.

U Vukadinu je još jednom uskiptila odanost i ljubav prema Kralju, još jednom je uzdrhtao očekujući stisak svetačke kraljevske ruke. Svečanost doživljava i kao iskazivanje poštovanja njemu, Vukadinu Jeliću, jer u tuđem svijetu, svaki čovjek, pa i on, ima snažan osjećaj pripadanja svom narodu, poistovjećuje se s njim, i osjetljiv je na to kako drugi shvataju i tretiraju taj narod, ili njegovog predstavnika. U ovome sučaju, kako Amerikanci tretiraju Kralja Petra. Oduševio se prijemom na koji je naišao Kralj.

Oduševio se i Kraljem, ne zna ili je stasitiji, ili ljepše odjeven, ili je ljubazniji, ili umniji. Gutao je svaku njegovu riječ koju je izgovorio na svečanosti. A govorio je upravo ono što je Vukadin želio da čuje. Primio ga je predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Ruzvelt i sa njim se zadržao u dužem prijateljskom razgovoru, sa ponosom je govorio kralj Petar. Predsjednik Ruzvelt visoko cijeni borbu đenerala Mihajlovića u okupiranoj Jugoslaviji, to je veliki doprinos savezničkim snagama, naglasio je. Predsjednik će Kralju pokloniti avione bombardere, za koje se ovdje osposobljavaju jugoslovenski piloti, sa kojima će, prije svega ovih osam pilota, ponovo nadletjeti slobodarsko beogradsko nebo. Govorio je i govorio, i sve mudro, nije zaboravio i da pohvali pilote na obuci, sa kojima će se kasnije popričati i fotografisati.

Sa prijema, uz sva ushićenja i zadovoljnosti, Vule će ponijeti i jednu mrlju, o njoj će mnogo puta razmišljati. Nakon što je ustao i podigao čašu u čast Kralja, onaj čuveni general i domaćin svečanosti, otpočeo je zdravicu sa:

"U ime vlade SAD i lično predsjednika Ruzvelta, pozdravljam uvaženog i nadaleko poznatog kralja Čehoslovačke Petra...".

Vukadin se prenerazio saznanjem da vrhunski američki general, profesionalac za poznavanje svijeta, nije ni čuo da postoji njegova otadžbina Jugoslavija, za koju je Vukadin do maloprije mislio da je jedna od napoznatijih i najuvaženih zemalja u svijetu. I zemlja koja američkoj politici i strategiji znači mnogo. Njegove otadžbine nema, ona za ovog generala ne postoji, a ovaj general nije bilo koji, on kroji kartu svijeta, on se bavi ozbiljnim zemljama, ne mari za geografske mrlje, Vukadin pokušava da pronikne u generalovo neznanje i dovede ga u vezu sa svojim znanjem-neznanjem.

 

Na aerodromu u Tustonu prije letova na velikim visinama, vršena je obuka za velike visine u simulatorima leta. Simulirajući let na visini od trideset hiljada fita, Vukadin Jelić je izgubio svijest. Tragovi polugodišnjeg posrtanja po evropskim neprilikama su učinili svoje, pa ga je ljekarska komisija našla nesposobnim za let u bombarderima na visinama, za koje se gotovo obučio.

Nedugo po tom uslijedila je naredba Vrhovne komande jugoslovenske vojske o prekomandi Vukadina Jelića u Kairo, na poslove lovačke avijacije.

Bračni par Jelića je zatečen novom situacijom i njenom brzinom.

Sjeli su i u miru razmotrili kako im je postupiti. Našli su da je najbolje rješenje po kome će i postupiti. On je otputovao u skladu sa naredbom, a ona se vratila da živi sa roditeljima.

Po završetku rata, dogovorili su i to, a njegov ishod su pretpostavili, pobjeda Saveznika, Kaća će se priključiti Vulu u slobodnoj Jugoslaviji.

 

Golema tuga je uogrnula rastanak snažnom ljubavlju povezanih supružnika.

Glava 17.

U svakom ponovljenom dodiru sa mirisom mora raspoloženje i osjećanja rasplinu poput morske pučine, zazovu pomisli. Tako je i sa Vulom Jelićem. Ovo mu je prva prilika da od posla napravi korist. Ljudi godinama štede da bi priuštili krstarenje po svjetskim morima i upoznavanje drevne egipatske kulture. Prisjetio se i onog gospodina u Francuskoj koji ga je opčinio znanjima, sad mu pada na um, govorio je i o Kairu i fenomenu Sueskog kanala, prisjeća se i tadašnje svoje odluke, da će i on poraditi na proširivanju znanja. Kupio je i ponio knjigu o Africi, već ovim putovanjem će proširiti ta opšta znanja. Do sada je uvijek bio pod pritiskom nečega ili nekoga, bez novca i pod komandom, nije bilo prilika da uživa. Danas ima sve uslove, jedino što žulja je voljena Kaća, ali, siguran je, i ona voli da je njemu lijepo, i biće joj drago kad joj bude pisao o ljepotama kroz koje je prošao.

Pri pomisli na nju usne se same razvlače u osmijeh, već vidi i svoje pismo u njenim rukama. Povukla se u sobu, na osamu mira, raskomotila se, da joj ne smeta ni nepotrebno parče odjeće, legla na krevet, pa dohvatila pismo, okreće ga nekoliko puta i otvora, rukom pritiska srce, da mu smiri damar, izvlači hartiju i razlistava, gleda koliko je stranica, provjerava prvu i počinje da čita, prekida sa čitanjem, traži zadnju rečenicu na zadnjoj stranici. Prva i zadnja rečenica pisma su, kod emotivnih žena, važnije od ostatka pisma. Vraća se i ponovo čita prvu rečenicu, suza kanu na papir i satvori mrlju veličine penija...

Kako da počne pismo, najednom Vukadinove misli odoše tamo, koju rečenicu odabrati za prvu? Draga!? Voljena!? Moja!? Kojom riječju početi pismo? Ni jedna ne odražava stanje koje on nosi, i koje bi, vjerno, želio prenijeti na papir. A i ona očekuje baš to, već na početku, u prvoj rečenici, pa i rječi, da odmah sazna visinu ljubavi i stanje njegovih misli o njoj.

Dok brod, mimo Vukadinovih uočavanja, prevaljuje desetine morskih milja, on sjedi pognuto i mislima zagnjuruje u isječak svog rječnika. Što dublje ponire u selektivni rječnik ljubavnih pojmova, sve je dalje od odbira, jer mu se sve više čini da i ne postoji riječ koju traži. Na um mu dođoše pjesnici. Prisjeti se, nekad mu je neko pokazao neku pjesmu, i napomenuo, da je prelijepa ljubavna pjesma, i da je treba pročitati sa pažnjom, shvatiti i upamtiti. Vukadin ju je pročitao iz pristojnosti, nije ga se dojmila. Potaknut njom, razmišljao je o jednom pojmu, kao što je u ovom slučaju ljubav, napisano je na milione pjesama, i šta to još neko može da napiše a da već nije napisano. I čemu uopšte takav trud?

Prvi put, sada, razumije pjesnike, jer u svim tim milionskim pjesmama nema toliko iskazane ljubavi koliko je ima u njemu, i koju bi želio iskazati pismom. A ne umije da to ostvari, ne umije da bude pjesnik, veliki pjesnik. Shvata i šta pjesnike tjera da pišu, shvata i zašto ima toliko pjesama, shvata i da ni jedan pjesnik još nije vjerno oslikao ljubav koju je njedrio dok ju je opjevavao. Oni koji su ljubav opjevali vjernije, samo su oni veliki pjesnici. On bi u ovome času mogao napisati, gledano i očima umjetnika, vrijednu ljubavnu pjesmu Uvjeren je.

Pismo će i biti pjesma, eto rješenja. Prva i udarna riječ, koja? Ženče! Moje milo, Ženče?! Šapuće i smješka se Vukadin, a brod iscrtava stote milje okeanske pučine.

Misli na misli ne ostavljaju mjesta turizmu. Trebao je povesti Ženče!? Supruzi je mjesto uz muža. Razmišljali su o tom rješenju, ali nisu imali jasnu predstavu i kako da to ostvare, pa su razmišljanja prekidali, u nadi da će o tome donijeti odluku po završetku obuke. Obuka je naprasno prekinuta, prekomanda prebrzo uslijedila, tako da ništa više nije bilo realno, već ono što su uradili. Tako su mislili oboje, mislili i odlučili. Sada i Kaća, vjerovatno, misli drugačije. Odvojenost zaljubljenih je posebno stanje ljudi, Vukadin se prisjeća da je negdje pročitao takvo nešto, narod kaže: "Daleko od očiju, daleko je i od srca", može li se to njima dogoditi, može li Kaća..., tu je prekinuo misli, jer je počeo da drhti, a kako bi tek drhtao da mislima dopusti da nastave sa pretpostavkama. Ne, neće o tome, odluči i zagleda se u vodene dubine. A dubine opet namamiše misli o Ženčetu.

Vukadin je u stanju blage nervoze, koja mu ne dopušta da se opusti, i putovanje učini ugodnim. Povremeno se opasulji, kako će kasnije pisati Kaći, pa prestane da misli o njoj, ali se onda nametnu prateće misli, o onome kud je pošao. Nema jasnu predstavu o bazi u koju ide, mada ima površna saznanja o njoj. I tu je zatečen, jer je ranije pošao u Afriku, u odnosu na utvrđeni datum, pa nije prikupio informacije, a bio je planirao da radi na tome. Ono što najmanje zna, a postaje mu sve više značajno na ovome putovanju, je, šta će konkretno raditi u lovačkoj avijaciji Kraljeve vojske.

O stanju pokreta otpora u Jugoslaviji zna premalo, tamo je pukovnik Dragoslav Draža Mihajlović, na kojega je Kralj, kao vrhovni komandant Vojske, prenio sva vojnička ovlaštenja, i koji ima jedan dio oslobođene teritorije, ali, Vukadin Jelić ne vidi kako bi tako mala teritorija mogla imati avijaciju. Načuo je da postoji i još jedna vojska, istina, ona na terenu ne znači mnogo, koju vode ruski komunisti, ali koja se teško dogovara sa pukovnikom Mihajlovićem, pa mu se tim saznanjem stvar još usložnjava, i postaje manje poznata.

Od pilota koji su došli iz Kaira nije shvatio da li su avioni, na kojima su letili, jugoslovensko ili su englesko vlasništvo.

Razmišljao je i o vrlo praktičnim pitanjima, gdje će živjeti i ko će mu davati platu. Odakle uopšte novac za plate jugoslovenskoj vojsci, ko dariva novac i dokle će ga poklanjati?

Ono o čemu ni u najtananijim razmišljanjima nije dvojbio je patriotizam, vjernost Kralju i Otadžbini, i nošen tim osjećanjem odgovornosti pošao je bez Kaće. Morao je postupiti kako je i postupio, konačne su njegove misli sa kojim će i iskoračiti na afričko tlo.

 

Došavši u Kairo shvatio je staro vojničko saznanje, sve vojne baze su samo baze, i život i rad u njima nimalo, ne zavisi gdje su locirane. To što je ova baza u Africi i Kairu za njega ne znači ništa posebno, on će stanovati, raditi i provoditi slobodno vrijeme u krugu ograđenom žicom, van domašaja spoljnjeg svijeta.

Nije mu bilo teško da se snađe, nije trajalo ni sedmicu dana, saznao je za sve što su znali i oni koji su u bazi dugo.

U Kairu, jugoslovenska vojska i avijacija u njoj, ima svoju bazu i svoga komandanta, ali je sva vojna aktivnost potčinjena engleskim komandantima. Za avijaciju je to i doslovno tako. Ima avione HURIKANE, lovci jednosjedi, na kome će i Vukadin Jelić letjeti uskoro po dolasku.

Ušao je u grupu sa pilotima lovcima, Šivicem i Stojanovićem. Zadaci su im da u niskom letu nadlijeću Sredozemno more i izviđaju kretanje fašističkih brodova i podmornica. Posao je pun rizika, ali koji to vojnički posao u ratu nije takav, zaključio je Vukadin, i kao i svaki mlad čovjek sve više prihvatao rizik kao izazov, i provjeru svojih sposobnosti. Engleski komandanti su visoko uvažavali učinke jugoslovenskih pilota, pa su im davali sve odgovornije i rizičnije zadatke. Vukadin Jelić se u njima snalazio izvanredno, i sve više unosio ličnu inicijativu, tako da je ubrzo taj posao radio i sa visokom dozom volje, jer je stalno imao na umu, ratuje za Kralja i Otadžbinu. Stojanović i Šivic su izvanredni piloti, i posebno dobri drugari, pa Vukadin sa njima provodi i slobodno vrijeme. Novi način života je postao ugodan.

Godile su mu pohvale i rast ugleda među pilotima, koji su uslijedili nakon njegovog zapaženog otkrivanja neprijateljskih pomorskih jedinica. Iz Londona su, u to vrijeme, stigle i dvije još značajnije počasti.

Unapređen je u oficira, čin potporučnika, cilj kome je usmjeravao želje još od završetka škole u Nišu. I ona druga, kojom se nije moglo pohvaliti mnogo oficira, Kralj Petar ga je odlikovao za hrabrost, zlatnom medaljom Miloša Obilića.

Na to će se nadovezati povećanje plate, nova odijela i pravo pristupa i tamo gdje prije nije mogao ući. Na službi u Kairu potpuno je našao smisao života i osjećao se zadovoljnim. Samo da je Ženče uz njega, tako joj piše i iskazuje nadu skorom sastajanju. Ali dogodiće se slučaj koji će sve to poremetiti.

Tip aviona na kojima lete u pustinjskim vrućinama, i pri niskim letovima, pokazuju slabost pregrijavanja. Za eksperiment, pod najnepovoljnijim uslovima leta, određen je Vukadin i Šivec, te još jedan pilot. Nakon vrlo niskog letenja iznad pustinjskog pijeska, motori su se pregrijavali i preko očekivanih visokih temperatura, pa je dato naređenje da se avioni penju. Ubrzo je onaj treći pilot zapomagao, ugasio se motor na njegovom avionu. Jelić i Šivec su mu savjetovali da se prisilno prizemlji, potrbuške na pijesak, a njih dvojica će se isturiti ispred njega i osmatranjem pronaći najpovoljnije mjesto za prizemljenje. Šivec je u namjeri da što bolje vidi teren letio svega stotinjak fita iznad terena, Jelić ga je u jednom trenu upozorio da je previše nisko, da je u velikoj opasnosti i da se izdigne. Šivec je uspio da kaže da se zanio, koriguje se, ide gore, dodao je.

Bilo je prekasno. Dok je onaj treći pilot uspješno slijetao na mjesto koje mu je odabrao kolega, Šivec se zabadao u pijesak. Avion je izgorio i Šivec u njemu. Vukadin je teško podnio smrt kojoj je svjedočio. Naročito mu je bilo teško, kada je, nakon prizemljivanja, vodio spasilačku ekipu na mjesto udesa, i prvi vidio ugljenisano tijelo.

Vukadin Jelić je, kao žena pod bremenom teškim koliko i ona, s naporom nosio sliku ugljenisanog druga sa kojim je radio, jeo za istim stolom i spavao u istoj sobi. I dalje je obavljao zadatke odgovorno, ali više nije bilo u njemu žara kao prije. Kao i u svim prethodnim situacijama kada je zapadao u neprilike, i ovoga puta je slučajnost odradila svoje.

U jednoj drugoj engeskoj bazi, u Johannesburgu, na suprotnoj, južnoj strani Afrike je velika vazduhoplovna škola, za koju se traži istaknut pilot, sa znanjem engleskog jezika, za nastavnika letenja. Vukadin Jelić je bio baš po mjeri personalaca pa je tamo i prekomandovan.