3. POD MLEČANIMA I TURCIMA

Mlečani su oko sto trideset godina upravljali najvećim dijelom Dalmacije. Uslijed nesigurnosti bosanskog stanovništva, zbog čestih udara Turaka, kroz cio 15. vijek produžavale su se pojedinačne migracije srpskog stanovništva iz Bosne u Dalmaciju. Prema izvještaju mletačkog dalmatinskog providura Antonija Kontarini prešlo je između 1413. i 1417. ,,mnogo naroda iz Bosne, od koga je regrutovano 5.000 dobrih vojnika”. Od polovine ovoga vijeka pominje se u sjevernoj Dalmaciji cio niz pravoslavnih crkava, u Kuli Atlagića (1450.), Pađenama (1456.), Polači (1458.), Golubiću (1463.), Kninskom Polju (1468.) i drugim mjestima.

Pošto su pod Turke pale Bosna (1463.) i Hercegovina (1482.), nastala je u Dalmaciji velika nesigurnost. Turci su upadali i na ovo područje, pljačkali i pustošili. Susjedne oblasti trebalo je stalnim upadima, pljačkom, robljenjem i paležom zastrašiti i primorati stanovništvo da samo napušta svoja ognjišta, a zatim su takva napuštena područja lako padala pod tursku vlast. Tako je to i u Dalmaciji bilo. Godine 1465. prebjeglo je hrvatsko stanovništvo Makarskog primorja sa svojim sveštenstvom na ostrva. Deset godina kasnije (1475.) pobjeglo je mnogo naroda iz Cetinjske krajine u Primorje. Za vrijeme mletačko-turskog rata od 1498. do 1503. hiljade hrvatskih starosjedilaca pobjegoše iz Dalmatiskog zagorja k moru, te veći dio prijeđe na ostrva u blizini Zadra i Šibenika (Uljan, Pašman, Zlarin, Prvić, Krapanj), a manji se nastanio oko utvrđenih mletačkih gradova na kopnu. ,,Ugarski kralji, piše fra Stipan Zlatović, zabavljeni razmiricama velmoža i u sveđernom ratu s okolnimi vladari, nisu se ni sjećali ovoga kraja svoje krunovine. Tvrdi gradovi u vlasništvu zapovjednika bez blaga i vojnika, zalud vapijahu u prijetećoj pogibli kraljevu pomoć; dok Turci na čete i na jake odrede prodirahu sad na jedan, sad na drugi kraj, plijeneć, paleć, i puk u robstvo odvodeć bez odpora i straha, jer ne bijaše vojske niti mogućstva okupiti je i uzdržati... Hrvatski knezovi i vlasnici velikih posjeda i vlastitih tvrdih gradića, videć se izloženim neizbježnoj pogibli divjih čopora, ostaviše dvore i imanja, i zakloniše se u mletačke gradove pri moru, ili se preseliše u Hrvatsku... Za gospodari odseliše i kmetovi, te zemlja ostade pusta na potarluku turskih paripa... Stolne su crkve bile popaljene, župe i sela razmetnuta, samostani razkopani i svećenstvo se razbjeglo i rasulo. Zaklonio se tko je živ utekao da sahrani glavu za mletačke bedeme pokraj mora. Od Cetine do Zrmanje nigdje svećenika, niti svetog mjesta, nego se usjednula prava abominatio desolationis.”

Pravoslavni Srbi koji su se od ranije doselili u sjevernu Dalmaciju i sagradili ovdje svoje skromne crkve i manastire, rijetko su ih napuštali i pred Turcima odlazili u Primorje, nego su većinom davali otpor turskim pljačkaškim četama i branili svoje domove i crkve. Za njih Turci nisu bili takvo iznenađenje i strašilo kao za dalmatinske Hrvate, koji slušajući o strahotama turskih napada, nisu imali smjelosti da ih sačekaju, niti je ko postojao ko bi organizovao otpor. O tome Končarević piše: ,,Pri sih proizšestvijah narod naš pravoslavni mužestveno soprotivljašesja Turkom, osobeno že v zaščitje svojih cerkvej, i blagodarja sej jego mužestvenosti, za malimi izlučenijami sohranilisja onje nevredimi. Katoliki že vsje svoji mjesta ostaviša i cerkvi ih vsje opustješa.”

Hrvatski pisac, franjevac Vinjalić, svjedoči kako su ,,Vlasi koje danas zovu Morlaki, a koji su pravoslavne vjere, nastanili se u Dalmaciji, a to je u predjelima Liburnije i Japidije, u kojim su predjelima prije stanovali Hrvati, koji su svi bili latinske vjere.” Malobrojni preostali hrvatski živalj povukao se u ,,planinske zbjegove.” I srpski doseljenici nastanjivali su se prvobitno takođe u planiskim predjelima radi zaštite od turskih pljačkaških upada. Našavši se tu zajedno, preostali rimokatolici i pravoslavni, ,,sveđerno su živjeli u najlipšoj slogi i ljubavi.”

Doseljavanja Srba u Dalmaciju bila su tada permanentna, ali u većim grupama su se dogodila naročito između 1523. i 1527. godine, kad je prešlo više hiljada srpskog naroda sa mnogo svojih sveštenika. Zato uskoro vidimo da se grade nove pravoslavne crkve po Dalmaciji. Između 1524. i 1537. pominju se u Končarevićevu Ljetopisu crkve u Biljanima, Ostrovici, Karinu, Đevrskama, Kistanjama, Biovičinom Selu, Radučiću, Mokrom Polju i Žagroviću. Mnoge napuštene i razorene rimokatoličke crkve Srbi su sa pijetetom obnavljali i u njima obavljali svoje bogosluženje.

Prilikom turskih upada i ratovanja po sjevernoj Dalmaciji stradala su i srpska naselja i njihove crkve i manastiri. Neke od njih su odmah obnavljane, a neke su čekale na obnovu i godinama. Godine 1480. bio je opljačkan manastir Dragović a njegovi kaluđeri razagnani. Tek poslije dvadeset godina povratiše se oni u manastir i otpočeše njegovu obnovu. Manastir Krupa je stradao 1502. godine. Turci ga tada napadoše i opljačkaše, a kaluđeri su bili primorani da se sklone u manastir Krku, odakle su se vratili tek po sklopljenom primirju (1503.).

Turci su u ovim ratovanjima postepeno zauzimali Dalmaciju, dio po dio. Do 1533. Turci su od Mađara oteli Kotare sa Ostrovicom, Bukovicu sa Skradinom, Kninsku, Drnišku i Cetinsku krajinu, splitsko Zagorje i sve do Neretve. Od toga je formiran kliški sandžak, na čijem čelu se nalazio Murat beg, porijeklom iz Šibenika. To ratovanje i konačno tursko zauzimanje kontinentalne Dalmacije završilo se padom Klisa (1537.) i mirom između Mletačke Republike i Turske (1540.). Tada je konačno likvidirana mađarska vlast na ovom području, a Dalmacija je podijeljena na dva dijela. Mletačkoj Republici, koja je tom prilikom morala da plati Turcima 30.000 dukata u ime ratne štete, ostala su samo ostrva i primorski gradovi, među kojima na prvom mjestu Zadar sa Ravnim Kotarima, a sve ostalo je potpalo pod Turke. Tako su se gotovo sva dalmatinska srpska naselja našla pod istim gospodarom pod kojim su se nalazili i njegovi jednokrvni sunarodnici u Srbiji i Bosni. To je još više pojačalo doseljavanje Srba u Dalmaciju tim prije što su to forsirale i turske vlasti koje su iz čisto ekonomskih i vojno-političkih razloga nastojale da ove opustjele krajeve nasele i učine ih korisnima po državu. Takvih seoba bilo je i prije i poslije sklapanja mira. O tome svjedoče izvještaji mletačkih činovnika. Godine 1531. i 1539. oni javljaju da sa doseljenim Srbima dolaze i mnogi njihovi sveštenici, kojima doseljeni narod bezuslovno vjeruje. Godine 1551. doselilo se nekoliko hiljada Srba u Kninsku krajinu, a 1577, po kazivanju Vinjalića, jake grupe ,,Srba ili Vlaha sada zvanih Morlaka i koji su svi pravoslavne vjere” spustili su se sa bosanskih planina na površ između Krke, Dinarskih Alpa i Jadranskog mora i tako pojačali ranija srpska naselja.

Doseljavanja Srba u sjevernu Dalmaciju produžila su se za vrijeme turske uprave ovim područjem. Bilo je tu samoinicijativnih migracija, ali bilo je, kao što rekosmo, i kolonizacije, koja je vršena od strane turskih vlasti radi ekonomskog aktiviranja i vojničke obrane ovoga pograničnog područja. Nevolje koje je ovaj ratnički elemenat trpio zbog svoje pozicije i krajišničke službe, bile su u 17. vijeku pojačane uslijed mletačko-turskog rata oko ostrva Krita (Kandije) poznatog pod imenom Kandijskog rata (1645-1669). Poslije teškog ratovanja od četvrt vijeka, u kome su Mlečani imali samo spočetka uspjeha, morali su sklopiti mir po kome su izgubili Krit, ali su radi otštete dobili malo proširenje u Dalmaciji sa utvrđenim Klisom. Nova mletačko-turska granica išla je kosama prvih brda nedaleko od obale. Po mletačkom izaslaniku Nani, koji je s turskim izaslanikom utvrđivao ovu granicu, nazvana je ona ,,linea Nani”, a dobijeno područje ,,vecchio acljuisito” (stari posjed). Iskoristivši uskoro turski neusjeh pod Bečom (1683.) i daljnje njihove neuspjehe u ratu sa Austrijom, Mlečani su na ovom području oteli od Turaka 1686. Sinj, a dvije godine kasnije i Knin, te je tako cijela sjeverna Dalmacija od Cetine do Zrmanje došla pod mletačku vlast. Kako se rat produžavao, Mlečani su pomoću španskih četa i uskočkih mišica i krvi osvojili Hercegnovi i Gabelu. Na osnovu odredaba mira zaključenog u Sremskim Karlovcima (1699.) Mletačka Republika je dobila nova proširenja u Dalmaciji. U komisiji za razgraničenje u Dalmaciji bio je od strane Republike providur Grimani. Republici su pored dosadašnjeg uskog primorskog pojasa pripali Knin, Vrlika, Sinj, Vrgorac i Gabela i oko svakog toga mjesta njegova okolina na sat hoda oko njega, kao neutralni i odbrambeni pojas. Ta nova granica nazvana je ,,linea Grimani”, a dobiveno područje ,,nuovo acljuisto” (nova tekovina). Poslije novog tursko-mletačkog rata (,,morejski rat”) i zaključenog mirovnog ugovora u Požarevcu (1718.) Mlečani su u Dalmaciji dobili Imotsku krajinu do Dinare i Prologa sa izvjesnom korekturom stare granice. Ta nova mletačko-turska granica u Dalmaciji nazvana je ,,linea Mocenigo” po providuru Moćenigu koji je od strane Republike učestvovao u komisiji za utvrđivanje nove granice, a dobivena teritorija nazvana je ,,novissimo acljuisto” (najnovija tekovina).

USKOCI - U vrijeme ovog gotovo neprestanog ratovanja i proširivanja mletačkog posjeda u Dalmaciji naročito su se na mletačkoj strani u borbi sa Turcima istakli ,,uskoci”. ,,Uskočivši” ispod Turaka u mletački dio Dalmacije, uskoci su branili mletački dio Dalmacije od turskih upada, a u ratnim vremenima bili gotovo jedina vojska Mletačke Republike, koja se na ovom frontu borila protiv Turaka. Jedna grupa tih uskoka napustila je Dalmaciju poslije pada Klisa (1537.) i turske ruke i otišla u Senj, gdje je njihovu snagu i hrabrost iskoristila Austrija, a kad ih više nije trebala ostavila ih je bez ikakve pomoći, upućene jedino na pljačku i gusarenje.

,,Nema naroda na svijetu koji bi za odbranu od Turaka bio tako spretan kao što su uskoci”, piše jedan tadašnji italijanski izvor. Među dalmatinskim uskocima 16. i 17. vijeka najveću slavu su stekli: Đuro Daničić, Miloš Slavčić, Vukman Vlatković, Ivan Novaković-Vlatković, Marko Margetić, Marko Domazetović, Đurađ Vranjanin, Đurađ Maslarda, Ivan Senković, Martin Posedarski i drugi.

Posebno su čuveni uskoci Ravnih Kotara u zaleđu Zadra, čija su junačka djela i vrline opjevane u mnogobrojnim narodnim pjesmama tzv. uskočkog ciklusa. Kotarski uskoci su za vrijeme Kandijskog rata spasli Republici njene pozicije u Dalmaciji. Serdar Janko Mitrović, rodom iz Žegara, spasio je 1647. Šibenik koji je napao Mehmed paša Tekelija sa 40,000 Turaka. To je oduševilo uskoke (,,Morlake”), te otpočeše krvavi obračun sa Turcima koji nije prestajao sve do Požarevačkog mira (1718.), pa i kasnije. Tih sedamdeset godina predstavljaju zaista jedno ,,megdansko doba” u kome su se pored Janka Mitrovića (+1659.) i Petra Smiljanića istakli njihovi sinovi Stojan Janković (+1687.) i Ilija Smiljanić, a uz njih Vuk Mandušić (+1648), čiju je slavu opjevao Njegoš u Gorskom Vijencu, a mletački providur za njega rekao da je ,,na Krajini cijenjen više nego ijedan drugi”, pa Vuk Močivuna, Vid Žeravica, Todor Kladnić, Bajo Nikolić-Pivljanin, Cvijan Šarić i drugi.

4. CRKVENI ŽIVOT POD TURCIMA

Crkveni život pravoslavnih Srba doseljenih u Dalmaciju od 14. do 17. vijeka razvijao se u skladu sa političkim i ostalim okolnostima na ovom području. Prvu brigu o doseljenim pravoslavnim uskocima (,,morlacima” ili ,,vlasima”) vodili su u kontinentalnom dijelu Dalmacije sveštenici i kaluđeri koji su zajedno sa pojedinim migracionim grupama prelazili ovamo, dok su oni malobrojniji Srbi po dalmatinskim primorskim gradovima pritjecali pod duhovno staranje grčkih sveštenika, koji su bili parosi često brojnih grčkih kolonija po dalmatinskim gradovima. Kasnije su uz grčke parohe postavljani i srpski kapelani, koji su za svoje vjerne mogli da služe na crkvenoslovenskom jeziku.

Naročiti značaj u crkvenom i vjerskom životu dalmatinskih Srba imala su njihova tri manastira nastala u samom početku doseljavanja Srba u ove krajeve. Oni su kao centri pravoslavnog vjerskog i crkvenog života bili i geografski ravnomjerno raspoređeni. Dok je za Ravne Kotare i kraj pod Velebitom bio duhovni centar manastir Krupa, imala je Bukovica svoj manastir Krku, a Cetinska krajina - Dragović. Krka je ubrzo stekla najveći ugled među ovim manastirima, kako zbog toga što je njen postanak vezan za ličnost Jelene sestre cara Dušana, tako i zbog svog centralnog geografskog položaja u ovim naseljima. Nadzor nad ovim manastirima vršilp su obližnji episkopi, zetski i hercegovački, a kasnije dabrobosanski. Krčki iguman je u crkvenom životu Dalmacije imao prvenstvo časti među sveštenstvom, a u narodu poseban ugled. Narod je imao učešća u njegovom izboru. To nam pokazuje primjer krčkog jeromonaha Simeona. Njega su predstavnici sveštenstva i naroda izabrali za igumana, na osnovu čega ga je proizveo u taj čin zetski mitropolit Josif i izdao mu o tome na Veliku Gospojinu 1454. sinđeliju u kojoj veli da je uvažio ,,jednodušnoje izbranije vsego svjaščenstva i blagočestivago naroda”. Sinđelija jasno ukazuje na to da ovaj iguman nije imao da upravlja samo svojim manastirom, već i okolnim narodom na što ga mitropolit ovlašćuje. Po blagoslovu ovog episkopa podizane su po Dalmaciji mnoge crkve: 1450. crkva sv. Nikole u Kuli Atlagića, 1456. sv. Đurđa u Pađenama, 1458. sv. Petra i Pavla u Polači i 1458. sv. Stevana u Golubiću. Oko 1468. podignuta je crkva sv. Đurđa u Kninskom Polju, a 1467. crkva sv. Arhanđela Gavrila u Miranjama. Između 1524. i 1537. podignute su mnoge crkve naročito u Bukovici.

Ovakvo stanje neredovne crkvene jurisdikcije ostalo je i prvih decenija po padu Dalmacije pod Turke (1540.). Obnova Pećke patrijaršije (1557.) donijela je i crkvenom životu u Dalmaciji sređenije stanje. Briga o crkvi u Dalmaciji bila je od strane Patrijaršije povjerena dabrobosanskom mitropolitu, koji je svoje sjedište prenio iz manastira Banje u Dabru u manastir Rmanj na tromeđi Bosne, Like i Dalmacije. Zato se u titulaturi dabrobosanskih mitropolita do nedavna održala i titula ,,egzarh cijele Dalmacije”. Kako su ovi krajevi pod Turcima bili podijeljeni na dva sandžakata, kliški i lički (ovome je sjedište bilo u Kninu), dabrobosanski su mitropoliti, da bi označili svoju jurisdikciju nad ovim krajevima, nazivali sebe često i ,,kliški i lički”. Za vrijeme dabrobosanskog mitropolita Varlaama osvećena je 1567. crkva sv. Đurđa u Smokoviću, a 1571. rukopoložio je on dva mlada kaluđera, Venijamina i Danila i poslao po njima nekoliko antiminsa i dosta bogoslužbenih knjiga za dalmatinske crkve. Varlaamov nasljednik, mitropolit Simeon, naziva se u jednoj svojoj poslanici mitropolit ,,dabrobosanski, fojnički, kliški i dalmatinski”. Njegov nasljednik, Gavrilo Avramović ,,mitropolit bosanski i kliški i lički”, kao egzarh pećkog patrijarha za Dalmaciju, mnogo se brinuo za napredak dalmatinske crkve. On piše bratstvu manastira Dragovića i pita koliko bi trebalo sveštenika za sav okolni narod, ali upozorava da ne bi trebalo rukopolagati mnoge već samo one koji su sposobni za svešteničku službu. Mitropolit Gavrilo je 1578. postavio igumana manastira Krke za upravitelja crkvenih poslova u Dalmaciji, koji ima da upravlja u njegovo ime i njega o svim potrebama dalmatinske crkve da izvještava. Zbog toga je manastir dobio nekoliko obližnjih parohija radi svoga lakšeg izdržavanja i oslobođenje od plaćanja godišnjeg doprinosa mitropolitu. U vrijeme mitropolita Aksentija (1589-1601), koji je obišao velik broj dalmatinskih crkava, vladala je u Dalmaciji još uvijek glad, zbog koje su petorica kaluđera manastira Dragovića 1585. napustili svoj manastir. Otišli su čak u Mađarsku i tamo u Baranji osnovali manastir Grabovac. Mitropolit je 1590. zatekao u Dragoviću samo starog kaluđera Petronija i dva mlađa kaluđera.

Nemirno vrijeme patrijarha Jovana (1592-1614) u kome su podizani ustanci protiv Turaka od Banata do Peći i Hercegovine, vrijeme kad su spaljene mošti Svetog Save (1594.), nije ostavilo ni Dalmaciju na miru. Pod uticajem vremena i dogaćaja, neki splitski plemić Bovani Alberti pomoću senjskih uskoka preote 1596. od Turaka Klis, ali za kratko, jer su ga Turci već poslije dva mjeseca povratili i gorko se svetili na dalmatinskim hrišćanima. Tada je velik dio Srba iz okoline Klisa i ostalih mjesta Dalmacije napustio svoja ognjišta i odselio u Gorski Kotar. Ti Srbi su tada naselili Gomirje, Vrbovsko i Moravice. Sa njima je pošlo i nekoliko kaluđera iz manastira Krke, koji su 1602. osnovali u tom kraju manastir Gomirje.

Novi pećki patrijarh Pajsije (1614-1648) imao je težak zadatak da crkvi, politički kompromitovanoj pred Turcima, povrati njihovo povjerenje. Zato se on nije povodio za agentima zapadnih sila i rimske kurije, već je nastojao da prividnom političkom lojalnošću prema Turcima odvrati njihov gnjev i omogući crkvi što mirniji život i aktivnost. On nastoji da podigne u narodu prosvjetu, njeguje nacionalnu kulturu i tradicije, piše knjige i opravlja stare, daje inicijativu da se one čuvaju i prepisuju, a crkve da se živopišu i uljepšavaju. On je pisac žitija i službe posljednjem srpskom caru Urošu. U duhu njegove politike, a nastojanjem dabrobosanskog mitropolita Teodora i trudom krčkog igumana Joakima osnovana je u manastiru Krki 1615. prva do sada poznata škola za spremanje svešteničkog podmlatka. U to vrijeme, ili nešto malo ranije, živopisana je crkva manastira Krupe. Taj živopis je izradio Georgije Mitrofanović, tada najbolji srpski slikar, koji je svojim freskama proslavio manastir Moraču i hilandarsku trpezariju.

Međutim, Turci su i dalje vršili veliki teror nad narodom i manastirima. Zato su dragovićki kaluđeri 1619. napustili svoj manastir i otišli u Grabovac za svojom ranijom braćom, te im je manastir opustio. I Krupa je uskoro doživjela veliku tragediju. Turci su 1620. došli u manastir radi pljačke, ali im se kaluđeri odupru. To razdraži Turke te manastir potpuno opljačkaju i zapale, jedan kaluđer pogibe a ostali se razbjegoše na razne strane. Tek 1642. vratiše se preživjeli kaluđeri u svoj manastir, koji je bio potpuno pust i zarastao u grmlje. Manastir Krka spasavao se mitom sve do Kandijskog rata za vrijeme koga su uskočke čete na strani Republike udarale na Turke. Kako su Turci doznali da je manastir Krka glavni centar buntovničkih dogovora, udariše 1647. na manastir, opljačkaše ga i zapališe, a kaluđeri pod zaštitom uskočke vojske izbjegoše sa nešto naroda iz Kistanja i Bukovice u Zadar. Interesantan je podatak da je s kaluđerima i narodom izbjeglo tada iz manastira Krke, najprije u Šibenik a zatim u Zadar, i sedamdeset đaka, što ukazuje na činjenicu da je krčka bogoslovija do tada radila.

Ovako nemirno i nesigurno stanje potrajalo je sve do 1699. i 1718, kad je cijela Dalmacija pripala Mletačkoj Republici i riješila se turskih zuluma. Međutim, tada će pravoslavna crkva u Dalmaciji početi da doživljava nova iskušenja.

Grčke crkvene opštine u primorskim gradovima, kojima su se pridruživali i tamo doseljeni Srbi, potpadale su za čitavo vrijeme mletačke uprave pod vrhoviu vlast Carigradske patrijaršije, koja je za sve pravoslavne u Republici postavila u Veneciji ,,filadelfijskog” arhiepiskopa. U 16. vijeku imala je ova eparhija oko 38.000 vjernih, od čega je otpadalo na Grke i Srbe u dalmatinskom Primorju 13.000. Mletačke vlasti su podržavale prozelitističku aktivnost rimokatoličke crkve u ovim kolonijama, što je u njihov vjerski i crkveni život unosilo stalni nemir. Na filadelfijske pak arhiepiskope činjen je pritisak da prime uniju sa rimskom crkvom, ali su oni uspjevali da se tome odupru sve do kraja 17. vijeka, kad je Republika postala gospodar cijele Dalmacije i mogla imati manje obzira prema vjerskom nezadovoljstvu dalmatinskih Grka i Srba i njihove jerarhije.

5. BORBA ZA OČUVANjE PRAVOSLAVLJA
POD MLETAČKOM VLAŠĆU

Kad je Karlovačkim (1699.) i Požarevačkim mirom (1718.) cijela Dalmacija došla pod vlast Mletačke Republike, potčinila je ona sve pravoslavne Srbe na tom području u crkvenom pogledu mletačkom filadelfijskom arhiepiskopu. Tada je to bio Meletije Tipaldi (1685-1713). Njega su predstavnici rimokatoličke crkve, udruženi sa mletačkom vlašću, lomili i konačno slomili da primi uniju sa rimskom crkvom i pomogne njihove prozelitističke planove u Dalmaciji, u kojoj su mletačke vlasti već činile vjersko nasilje nad Grcima i Srbima. Providur Petar Valijer je još u toku rata donio odluku 1686. da pravoslavne sveštenike imaju u buduće da postavljaju latinski biskupi, koje pravoslavni sveštenici imaju smatrati svojim starješinama. U mnoge pravoslavne crkve unošeni su latinski oltari (na Hvaru, u Šibeniku, Zadru, Trogiru). Meletije Tipaldi je 1690. zvanično prihvatio uniju. Veliko zlo bilo je na pomolu.

Poslije oslobođenja Kninske krajine od Turaka pojavio se na tom području iz Bosne izbjegli pravoslavni episkop Vasilije. Na molbu dalmatinskih Srba postavio im ga je patrijarh Arsenije III za episkopa. Nastanio se u Golubiću kod Knina, gdje mu je od strane tadašnjeg providura Danijela Dolfina ustupljena jedna kuća i zemlja za izdržavanje. Međutim, tome se energično usprotivi arhiepiskop Meletije i mletačka vlada i ubrzo nestaje svakog traga episkopu Vasiliju u Dalmaciji.

Meletije Tipaldi je uvidio da planove o unijaćenju pravoslavnih Dalmatinaca neće moći da sprovede bez ljudi iz tog naroda. Zato je pozvao k sebi krčkog kaluđera Nikodima Busovića, koji je tada bio paroh u svom rodnom mjestu Šibeniku, čovjeka kulturnog i sposobnog, sa velikim ugledom u narodu, i predložio mu da ga rukopoloži za episkopa i postavi za svog zamjenika u Dalmaciji. Nikodim o tome odmah obavijesti svoga krčkog igumana Josifa, a ovaj patrijarha Arsenija III, koji se tada nalazio već u Ugarskoj. Patrijarh je dozvolio da Nikodim postane episkop s tim da će ga on hirotonisati. Međutim, Tipaldi je političkim razlozima ubijedio Busovića da nije moguće da on kao mletački podanik bude rukopoložen u stranoj državi i privolio ga da ga on hirotoniše. To je obavljeno 24. juna 1693. Latinski biskupi pišu da je Busović prije hirotonije ispovjedio rimokatoličku vjeru, iako jedan od njih kasnije piše da je Tipaldi bio ,,prevaren pritvornim ispovijedanjem vjere”. Premda nisu znali za ma kakvo ispovijedanje vjere, krčki kaluđeri su primili episkopa Nikodima Busovića s velikim nepovjerenjem. Odmah su napisali pismo patrijarhu Arseniju III i poslali ga po dvojici kaluđera. Patrijarh se ljutio što je Nikodim hirotonisan u ,,tuždih stranah”, ali je savjetovao manastirskom bratstvu da bude s vladikom u miru. Tada je i Busović lično išao k patrijarhu i svakako mu sve iskreno i potanko izložio. Kako je imao preporuke ,,od serdara i od sve krajine i poglavara dalmatinskih”, patrijarh ga potvrdi za episkopa dalmatinskog. Vrativši se od patrijarha, Nikodim Busović, koji se obično sam nazivao ,,episkop krčki”, otpočeo je uređivanje svoje eparhije potpuno samostalno, ne obazirući se više na unijatskog mletačkog arhiepiskopa. Među sveštenstvom je zavodio red i disciplinu, obnovio manastir Dragović, unapredio Krku, kod crkve sv. Jovana u Bribiru sagradio mali manastir, na kome se mjestu i danas nalazi ,,Busovićeva kula”, a kako je stekao poštovanje i lokalnih političkih vlasti, uspio je da se izda odluka o slobodnom ispovjedanju vjere i pravoslavnog bogosluženja u Šibeniku, što je izazvalo oštru reakciju šibenskog biskupa Kaligarija. Na osnovu preporuke providura Moćeniga i Zanea mletački senat je 11. novembra 1702. priznao Busoviću duhovnu vlast nad pravoslavnima u Dalmaciji i za njegovo izdržavanje dodijelio mu posjed u Biljanima.

Stanje dalmatinskog naroda pod novom vlašću bilo je neobično teško i za ovaj ratnički narod ponižavajuće. Narodni zborovi (lige), koji su ranije bili organi narodnog samoupravljanja, kao izraz narodne volje, sada su ograničavani obaveznim prisustvom predstavnika mletačkih vlasti, koji su im nametali svoju volju. Republika je osvojeno područje proglasila za vlasništvo države, za ,,zemlju principovu”. Država daje zemlju narodu samo na uživanje, a ne u vlasništvo. Zato, kad neko umre bez zakonitog nasljednika, njegova zemlja ponovo pripada državi. Umjesto ranije narodne odbrane zavedene su regularne grupe koje je trebalo izdržavati. Godine 1690. zavedeno je ubiranje desetine (decime), najprije samo od žita, a zatim od svih poljoprivrednih proizvoda. Zavedeni su kuluk i rabota. Ratnički Srbi koji su odvajkada navikli na ekonomsku slobodu sada su bili pritisnuti feudalnim dažbinama, koje su bile davane u zakup i ubirane često na najbezočniji način, pri čemu je onima koji nisu imali novca odgonjena stoka, oduzimano skupocjeno oružje i alati. Najbolnije je u tome bilo što su desetinu uzimali u zakup i pojedini narodni starješine. To je doprinosilo njihovom bogaćenju, koncentrisanju zemljišnih posjeda u sve manjem broju posjednika, a time i društvenom raslojavanju srpskog naroda.

Ovakvo stanje bijede i poniženja izazvalo je narodni otpor. U Bukovici, Kotarima i biogradskom primorju buknula je 1704. otvorena buna kojoj je bio vođa pop Petar Jagodić-Kuridža, paroh Petrove crkve u Biovičinu Selu. Ustanici su napadali skupljače decime, ali i sve one koji su oklijevali da priđu ustanku, palili im kuće i oduzimali imovinu, zabranili odvoz namirnica u Zadar itd. Generalni providur Marin Zane je vještom taktikom paralizovao ustaničku akciju, obećavajući da će se opravdani narodni zahtjevi ispuniti i bez bune. Vrijeme pregovora poslužilo je za hvatanje vođa ustanka i obezglavljivanje narodnog otpora. Vođe ustanka su kažnjeni najtežim kaznama. Kuridža je dopao teške tamnice u kojoj je izdržao punih četrdeset godina. Pušten je 1746. slijep i gotovo nepokretan. Poslije tri godine umro je u Zadru.

Još se ova buna nije ni stišala, dođe 1705. do novog ustanka u Cetinskoj krajini zbog toga što je novi providur Bustino Riva naređivao da srpski episkop Nikodim Busović ne smije postavljati sveštenike bez odobrenja latinskih biskupa. Vođa ustanka u kome je uzelo učešća 7.000 naoružanih Srba bio je dragovićki kaluđer Isaija. Mećutim, i ova buna je bila u krvi ugušena. Kaluđer Isaija je bio otjeran na doživotnu robiju, a episkop Nikodim je prognan iz države. Otišao je u Svetu Goru, a otuda na hadžiluk u Palestinu. Na mnoge njegove molbe konačno mu je dozvoljeno da se vrati pod uslovom da se ne smije miješati u poslove dalmatinskog episkopa, jer mu je to Meletije Tipaldi zabranio. Busović je i na to pristao. Nostalgija za rodnom Dalmacijom bila je od svega jača. Došao je u manastir Dragović, a zatim je sagradio kuću u Vrlici, gdje se liječio u bolesti. Predosjećajući da mu se približava smrt, Busović je prešao u svoj postrig, manastir Krku, gdje je i umro 20. decembra 1707. i sahranjen u manastirskoj crkvi.

U vrijeme uprave episkopa Nikodima Busovića crkvenim životom pravoslavnih Srba u sjevernoj Dalmaciji, prebjegao je 1695. u južne predjele mletačke Dalmacije hercegovački episkop Savatije Ljubibratić, koji je i od mletačke vlade dobio odobrenje da može vršiti crkvenu jurisdikciju u tim predjelima. Nastanio se najprije u Čardaku a zatim u Toploj kod Hercegnovog. Srbi sjeverne Dalmacije, ostavši sada bez svoga episkopa, zamolili su episkopa Savatija da i njih primi pod svoju jurisdikciju. Njihova želja se mogla ostvariti, jer je na mjesto providura Bustina Rive došao tolerantni Vendramin. Srbima je laknulo. Imali su svog episkopa i relativan crkveni mir. Ali, za kratko. Novi zadarski nadbiskup Vićentije Zmajević, čovjek velikih sposobnosti ali i velike netrpeljivosti, okomio se svom snagom na pravoslavne. Odmah po njegovom dolasku (1713.) pravoslavnim sveštenicima je naređeno da ne mogu vršiti službu bez odobrenja latinskih biskupa, a pravoslavnim Skradinjanima zabranjeno zidanje nove crkve. Narod se ponovo uznemirio. Moralnu podršku dao mu je pećki patrijarh Mojsije Rajović, koji je obilazeći zapadnu Bosnu svratio i u manastir Dragović, odakle je uputio pismo episkopu Savatiju i narodnim prvacima. Ovaj momenat i novi rat sa Turcima zaustavili su Zmajevićevu prozelitističku agresiju, ali samo privremeno. Poslije Požarevačkog mira (1718.) ona će opet ojačati.

Kako je u to vrijeme umro episkop Savatije, preuzeo je upravu ove eparhije njegov sinovac arhimandrit Stefan Ljubibratić, koga je patrijarh Mojsije sa znanjem dalmatinskog mletačkog providura zavladičio na Sretenje 1719. Novi episkop se nastanio u manastiru Dragoviću. Providur je poklonio njemu i manastiru dosta obradive zemlje oko manastira i kuću episkopa Nikodima Busovića u Vrlici. Episkop Stefan je odmah počeo da obilazi eparhiju i u Kninskom Polju je održao skupštinu sa sveštenstvom radi učvršćenja discipline i pastirske revnosti. Dok su mletačke lokalne vlasti bile zadovoljne radom episkopa Stefana, nadbiskup Zmajević je energično ustao protiv njega i tražio od mletačkog senata da se Ljubibratić odmah ukloni iz Dalmacije. U svom spisu Ogledalo istine, koji kipti od mržnje protiv Srba i njihove vjere, Zmajević prikazuje ugled i autoritet episkopa Stefana među Srbima: ,,... Obilazio je gordo provinciju sa srpskim otrovima u rukama da ih širi na štetu vjere. Bogata i arogantna momčina isticao se kao neki vladalac, izdavajući apsolutnim gospodarstvom zakone i nalažući terete na bijedni narod. Sve je trpio potišten narod, jer je odan do obožavanja novom mitropolitu, na koga je gledao kao na neko božanstvo, koje ima u rukama nagradu i kaznu. I sama prostota katoličkih težaka zanosila se gledajući veličanstvo i dostojanstvo njegovo, i kao da im je godio ovaj varljivi izgled...” Iako je učeni profesor padovanskog univerziteta, pounijaćeni Grk Nikola Papadopuli, dokazao lažnost Zmajevićevih optužaba prema kojima je ,,srpska vjera gora od anabaptista, jednaka donatistima i drug ikonoklasta, i gora od sviju drugih jeretika, koji su lajali protiv neba, ona je također drug i origenista”, iako se Moćenigo zauzimao za Ljubibratića, sve je bilo uzalud. Moćenigo je 1721. smijenjen, a na prijedlog novog providura Dijeda izdao je Senat 11. aprila 1722. dukal na osnovu koga je episkop Stefan Ljubibratić prognan iz Dalmacije. Prešao je u Medak u Lici, odakle je do 1725. vodio brigu o crkvi u Dalmaciji. Tada je izabran za episkopa kostajničkog.

Zmajević i njegovi saradnici su smatrali da su sada blizu cilja. Međutim, obezglavljeni narod se okupio oko svojih manastira, sakupio svu svoju snagu i dao neočekivano snažan otpor i iz svoje sredine izbacio novog vođu tog otpora. Bio je to mladi benkovački paroh Simeon Končarević. On je 1731. sa znanjem i odobrenjem providura Vendramina sazvao u Benkovcu skupštinu srpskih delegata iz cijele Dalmacije i Boke Kotorske. Skupština je u prisustvu vladinog izaslanika donijela rezoluciju od šest tačaka, u kojoj se izražava nepokolebljiva odanost pravoslavnoj vjeri, ne priznaje se vlast latinskih biskupa nad pravoslavnima, a pravoslavnim sveštenicima se zabranjuje svaka zajednica u bogosluženju sa rimokatolicima, zbog razlike u dogmatima, i naposljetku se zahtijeva da se Srbima dozvoli izbor novog episkopa.

Benkovačka skupština imala je u istoriji dalmatinskih Srba ogroman značaj. Ona predstavlja početak jedne organizovane borbe u kojoj podjednako učestvuje klir i narod. Ona nema više lokalni i oružani karakter kao bune popa Kuridže i kaluđera Isaije, već je izraz opšteg narodnog otpora koji time dobija na snazi. Ugled Simeona Končarevića je naglo porastao. Crnogorski mitropolit Sava Petrović proizveo ga je 1735. za protopopa, čime je i formalno postao prvak dalmatinskog sveštenstva sa kojim je uporno tražio da im se postavi episkop. Protiv srpskih nastojanja ponovo se digao nadbiskup Zmajević, koji je dobio podršku novoga dalmatiskog providura. Latinski biskupi su ponovo dobili pravo da nadgledaju pravoslavne crkve i postavljaju pravoslavne sveštenike. Senat se kolebao. Bojeći se narodne bune, odobrio je 1736. da Srbi mogu sebi da izaberu episkopa, ali kad se tome usprotivio Zmajević, odluka je povučena. U Dalmaciji je stanje bilo očajno. Providur je čak naređivao da se ruše neke pravoslavne crkve, pojedini Srbi su počeli da se sele u Austriju, a drugi su bili spremni na bunu, od čega ih je zadržavala samo prisebna taktika prote Končarevića. U ovom naelektrisanom vremenu, kad su pravoslavni sveštenici trpjeli progone i tamnice, kad je mletačka vlast svaki čas mijenjala svoj odnos prema Srbima, a Zmajević već predviđao likvidaciju pravoslavlja u Dalmaciji, jer je ponovo potvrđena naredba o potčinjavanju pravoslavnih sveštenika i vjernih latinskim biskupima, sastadoše se Srbi 1750. na Dalmatinskom Kosovu i izabraše svoga obudovjelog protu Simeona Končarevića za episkopa dalmatinskog. Po blagoslovu pećkog patrijarha Atanasija hirotonisao je Končarevića u Trebinju 1751. dabrobosanski mitropolit Gavrilo sa još dva episkopa. Po mjestu svog izbora Končarević se često nazivao ,,kosovski vladika”.

Episkop Simeon Končarević se nastanio u Benkovcu i tiho otpočeo svoj rad na organizaciji crkve u sjevernoj Dalmaciji, koju je podijelio na pet protopopijata. Arhimandrita krčkog Nikanora Rajevića odredio je za svog egzarha. Nastojao je da se u svakoj većoj parohiji otvori škola. Da bi i sa političke strane legalizovao svoj položaj zatražio je od Senata potvrdu svog izbora. U Zadru je 1752. razgovarao sa providurom i uvjeravao ga da njegov izbor nije u suprotnosti sa interesima države i molio ga da ga preporuči Senatu za potvrdu. Međutim, providur mu je oduzeo arhijerejsku gramatu, a Senatu predložio da se Končarević uhapsi. Bojeći se narodne bune, Senat nije usvojio ovako grub progon Končarevića, već je početkom aprila 1753. naredio da se on na mudar način ukloni iz Dalmacije. Zaista, Končarević je morao da 19. aprila 1753. pređe granicu i da se nastani u Lici, u Popini više Zrmanje. Otuda je preko svog egzarha Nikanora Rajevića upravljao četiri godine crkvom u Dalmaciji. Molio je mletačke vlasti da mu dozvole povratak u Dalmaciju, makar i ne vršio episkopsku vlast, već samo da boravi u jednom od tamošnjih manastira, ali sve je bilo uzalud. Zato je Končarević morao da preduzme nešto sasvim drugo. Krajem jula 1757. otišao je sa jednom grupom dalmatinskih Srba, u kojoj je bio i njegov sin Ignjatija i smokovićki sveštenik Lazar Vujinović, u Rusiju. Mletačka Republika je ovaj njegov postupak shvatila kao neprijateljski akt protiv države, te ga je 1759. proglasila državnim izdajnikom i zabranila svako održavanje veze s njim.

Končarević je po dolasku u Rusiju upoznao rusku vladu s položajem Srba u Dalmaciji, na osnovu čega je vlada intervenisala kod Republike preko svog poslanika u Beču. To je prilično uticalo na razvoj događaja. Godine 1762. vladika Končarević i sveštenik Lazar Vujinović pođoše preko Beča prema Dalmaciji, ali je samo pop Lazar došao u svoj Smoković, dok se vladika morao da zadrži u Popini i Gračacu, odakle je krišom dolazio u manastir Krupu. Kako je Končarević tada organizovao novu grupu iseljenika u Rusiju, među kojima je bilo i turskih i austrijskih podanika, negodovale su protiv njega i turske vlasti iz Bosne i austrijske vlasti Karlovačkog generalata, te je on protjeran iz Like. Otišao je ponovo u Rusiju odakle se više nikada nije vratio. Umro je 26. avgusta 1769. u kijevskom Petropavlovskom manastiru. Prije smrti dovršio je svoju istoriju srpskog naroda i crkve u Dalmaciji, koju je Milaš nazvao Ljetopis građanskih i crkvenih događaja. Milaš je u ovom spisu vidio ,,pravo blago za dalmatinsku proš-lost” i obilno ga koristio u svom kapitalnom djelu Pravoslavna Dalmacija.

Poslije odlaska episkopa Simeona Končarevića u Rusiju obraćali su se pravoslavni Srbi iz sjeverne Dalmacije u duhovnim stvarima mitropolitu Crne Gore ili episkopima gornjokarlovačkim koji su ponekad u svojoj titulaturi pominjali i Dalmaciju. Administrativne crkvene poslove u Dalmaciji vodio je arhimandrit Nikanor Rajević. Poslije njegove smrti (1770.) vodio je crkvene poslove krčki iguman Nikanor Travica, a od 1778. postao je ,,vlastnij arhimandrit i cerkovnij upravitelj” Nikanor Bogunović. Otpornost dalmatinskog sveštenstva i naroda, emigraciono raspoloženje i rusko interesovanje za sudbinu Srba i pravoslavlja u Dalmaciji učinili su da je Mletačka Republika konačno 1780. bila primorana da izda zakon o slobodi pravoslavne vjere u Republici. Blagodarenjima koja su tom prilikom održana u dalmatinskim pravoslavnim crkvama završio se jedan bolni period u životu dalmatinskih Srba.
Odmah poslije proglašenja novog zakona Carigradska patrijaršija je već 1781. postavila u Mlecima Sofronija Kutavali za mletačko-dalmatinskog episkopa, a ovaj je 1783. imenovao Bogunovića za svog vikara u Dalmaciji. Tako je pravoslavna Dalmacija dobila svog nadležnog episkopa, a radom njegovog vikara počela je obnova crkvenog života zaparloženog u dugim i teškim borbama za vjerski opstanak.

Pretkraj uprave arhimandrita Nikanora Bogunovića vratio se u Dalmaciju poslije svojih dugih putovanja i dužeg boravka u Rusiji arhimandrit Gerasim Zelić, postrižnik manastira Krupe, čovjek sposoban, ali uz to ambiciozan i pretenciozan, zbog čega je došao u sukob sa Bogunovićem, te je htio da opet napusti Dalmaciju. Ali, kako je Bogunović uskoro umro, ostade Zelić u Krupi. Godine 1794. izabere ga krupsko bratstvo za svog starješinu, a 1796, izaberu ga predstavnici manastira i sveštenstva kod crkve sv. Đurđa u Kninskom Polju za general-vikara u Dalmaciji. U to vrijeme Dalmacija je promijenila gospodare. Godine 1797. konačno je propala Mletačka Republika pod udarcima Napoleonove vojske. Prema odlukama mira u Kampoformiju (18. oktobra 1797.) pripale su Istra, Dalmacija i Boka Kotorska Austriji.

Za vrijeme austrijske uprave Zelića je uznemiravao novi suparnik, Simeon Ivković, koji, iako nije birao sredstva, nije uspio da postane dalmatinski episkop, pa čak ni generalni vikar. Zelić je i dalje upravljao eparhijom, uspostavio vezu sa mitropolitom Stefanom Stratimirovićem, kome se doduše i dalmatinsko sveštenstvo obraćalo žaleći se na Zelićevu strogost. Stratimirović je pokušavao da Dalmaciju pripoji Gornjokarlovačkoj eparhiji, ali Austrija to nije odobrila.

Poslije Napoleonove pobjede nad ruskom i austrijskom vojskom kod Austerlica (1805.) morao je austrijski car Franjo I da ustupi Dalmaciju Napoleonu. Nakon tri godine (1808.) pala je pod Francuz

. DALMATINSKA EPARHIJA

Francuzi su ukinuli sve feudalne i konfesionalne privilegije, a građane izjednačili pred zakonom. Vjerska sloboda konačno je došla i u Dalmaciju. Pravoslavni Srbi su pod novim gospodarom odmah zatražili da im se dozvoli organizovanje eparhije i postavljenje episkopa. Već 1808. održana je u crkvi sv. Ilije u Zadru crkveno-narodna skupština kojoj je predsjedavao Dandolo, generalni guverner Dalmacije. Od četrdeset učesnika skupštine samo je sedamnaest bilo sveštenih lica, a dvadeset tri su bili svjetovnjaci. Skupština je donijela odluke o osnivanju eparhije i bogoslovije, o ustrojstvu parohija, manastira i dr. Skupštinske zaključke, koje je Dandolo toplo preporučio, nosila je u Pariz delegacija na čelu sa Gerasimom Zelićem. Car je odobrio odluke zadarske skupštine i 1809. donio odluku o osnivanju samoupravne srpske eparhije u Dalmaciji sa sjedištem u Šibeniku. Još prije povratka ove delegacije u Dalmaciju car je 1810. na prijedlog Dandola imenovao za dalmatinskog episkopa Venedikta Kraljevića, iz Bosne dobjeglog episkopa grčke narodnosti, a za njegovog vikara u Boki Kotorskoj arhimandrita Gerasima Zelića.

Zelić je u Boki dočekan svečano, ali kako je i tamo, zatekavši nesređeno stanje crkvenog života, pokazao suviše strogosti u svome radu, izazvao je dobar dio sveštenstva protiv sebe. Ni njegovi odnosi sa episkopom Venediktom Kraljevićem nisu dugo ostali dobri. Kad je Zelić bez episkopske dozvole osvetio crkvu u Kotoru, došlo je između njihdvojice do sukoba. Nesloga sa sveštenstvom i sa episkopom pobudile su Zelića da dade ostavku i povuče se 1811. u svoj manastir Krupu, odakle je i dalje vodio borbu protiv Kraljevića.

Francuska uprava Dalmacijom nije dugo trajala. Već 1813. potpala je Dalmacija opet pod Austriju. Venedikt Kraljević je znao da Zelića u Beču smatraju svojim čovjekom i da će se više vjerovati Zeliću nego li njemu koga su za dalmatinskog episkopa doveli Francuzi. Zato je na sve načine nastojao da se dodvori austrijskim vlastima. Zelić je to takođe činio. Kad su iz Beča o tome konsultovali mitropolita Stratimirovića, predložio je on da se oba suparnika uklone: episkopa Kraljevića da penzionišu, a Zelića da vrate u njegov manastir. jer, ,,ni jedan ni drugi za ono sposobni nijesu”. Međutim, u Beču su osjetili da je Kraljević mek i da bi mogao poslužiti unionističkim ciljevima koje je austrijska država pomagala. Zato su austrijske vlasti učinile direktan i jak pritisak na Kraljevića. Inicijativu kao da je imao sam car, koji je poslije nekoliko susreta sa Kraljevićem pozvao ga s jeseni 1818. u Beč, gdje je ostao sve do proljeća 1819. Pravoslavni Šibenčani su upozoravali i preklinjali Kraljevića pred odlazak u Beč da se čuva da ga ne navedu na uniju, a on ih je uvjeravao da nemaju čega da se boje, jer on bajagi ide u Beč da pomoću mitropolita Stratimirovića ishodi od cara nastavnike za bogosloviju.

U Beču je doista bilo dogovora o otvaranju bogoslovije, ali unijatske a ne pravoslavne. I tek što se Kraljević vratio s proljeća 1819. u Dalmaciju, stigoše za njim četiri unijatska učitelja iz Galicije. Narod se uzbunio, narodni predstavnici su izrazili Kraljeviću svoje negodovanje i saopštili mu da ga zbog toga što se pounijatio ne priznaju više za svog episkopa, podnijeli su žalbu guverneru Tomašiću u Zadru, a naposljetku i mitropolitu Stefanu Stratimiroviću, a ovaj caru. Sve je bilo uzalud. U Beču se smatralo da je šteta napustiti jedan dobro započeti rad na postizanju unije. Zelić je 1820. pozvan u Beč da ne bi kvario planove u Dalmaciji, koju više nikad nije vidio. Iz Beča je sproveden u Budim, gdje je bio konfiniran sve do smrti (1828).

Ovaj dalmatinski problem riješio je sam narod. Na Duhove, 10. maja 1821, zavjerenici su pucali na Kraljevićeve kočije, misleći da se u njima vozio on, a u njima je bio i poginuo unijatski učitelj kanonik Stupnicki. Poslije mjesec dana ranama je podlegao i gradski zapovjednik. Interesantno je da je jedan od trojice atentatora bio rimokatolik. Sad su i Kraljević i njegovi bečki protektori vidjeli da sa Dalmatincima nema šale. Kraljević je najprije pobjegao u Zadar, a otuda u Italiju, odakle se više nikada nije vratio. Penzionisan je 1828. Umro je tek 1862. u 97. godini života. U svom testamentu je tvrdio da nikada nije iznevjerio učenje svoje pravoslavne crkve, pa je u to uvjeravao i svoje pravoslavne savremenike, koji su ga sretali u Veneciji kao penzionera.

Gerasim Zelić je u tuzi i čežnji za Dalmacijom dovršavao svoje dane u Budimu. Prije smrti je od novca koji je uštedio osnovao dva fonda, dvije zadužbine. Prvu je osnovao 1825. sa ciljem da se iz nje uzimaju sredstva za školovanje svešteničkih kandidata iz Dalmacije u gimnaziji i bogosloviji karlovačkoj, pa da se zatim u ,,milo moje otečestvo Dalmaciju povrate i sonarodnikom mojijem, za kojih serdce i duša moja dan i nošč bdi, bogopočitajemi stada Hristova pastiri postanu.” Drugu zadužbinu je osnovao za srpske ,,normalne škole u Dalmaciji.” Četrdeset godina poslije Zelićeve smrti prenio je njegove kosti zahvalni mu pitomac episkop bokokotorski Gerasim Petranović u manastir Krupu, koju je Zelić mnogo zadužio svojim radom i bogatim poklonima koje je donio iz Rusije. On je zaista bio veliki ljubitelj svoga ,,otečestva i naciona.”

Poslije odlaska episkopa Venedikta Kraljevića upravljao je eparhijom zadarski paroh Spiridon Aleksijević, čovjek kulturan, jedan od učenika Dositeja Obradovića. On nas je zadužio autobiografskim spisom Spomenak Miloradov i drugim književnim djelima. Tek pošto je Kraljević penzionisan pošlo je za rukom mitropolitu Stefanu Stratimiroviću da se 1829. za dalmatinskog episkopa postavi Josif Rajačić, arhimandrit gomirski, čovjek solidne kuture i politički nekompromitovan. Time je bio normalizovan crkveni život Dalmatinske eparhije, koja se prostirala od Istre do Boke Kotorske. Ali, austrijske vlasti nisu se odrekle svojih prozelitističkih namjera. Dok je tolerantan guverner Tomašić u Beču preporučivao Rajačićeve planove o uređenju crkvenih poslova u Dalmaciji, tamo su spremani planovi kako da se baš ometu njegovi planovi o uređenju eparhije, osnivanju bogoslovije i unapređenju svešteničkog stanja. Umjesto podrške stizali su Rajačiću iz Beča zahtjevi da se iz dalmatinskih crkava uklone ruske bogoslužbene knjige, koje će se zamijeniti knjigama štampanim u Austriji. Rajačić se tome odupro i dokazivao kako u upotrebi ruskih bogoslužbenih knjiga nema nikakve političke opasnosti. Kako mu nije dozvoljeno da otvori bogosloviju kakvu je želio, pošlo mu je za rukom da otvori u Šibeniku privremenu klirikalnu školu (v. proto Vrcelj), kojoj je prvi nastavnik bio jerođakon Atanasije Čurlić.

U to vrijeme snašla je Dalmatinsku eparhiju neočekivana bijeda. Dvojica sveštenika, Petar Krička, paroh iz Kričaka i Marko Busović, paroh iz Baljaka, koji su odgovarali zbog sablažnjivog života u konkubinatu i otkazali poslušnost svome episkopu, prešli su u uniju, pa su vrbovali i svoje parohijane da i oni pođu za njima. Novi dalmatinski guverner grof Lilijenberg svesrdno je pomagao ovu akciju, ali se Rajačić tome energično usprotivio. Žalio se i u Beč i tražio carsku zaštitu. Dok je ova prepiska trajala, propagatori unije su u drniškom kraju aktivno radili na unijaćenju u želji da svoju akciju omasove. Međutim, 1832. samo je 14 Srba potpisalo izjave u ime ukupno 46 duša. Iduće godine taj se broj skoro utrostručio, jer su upotrebljena razna obećanja i davan novac obraćenicima, pravoslavno sveštenstvo na tom području maltretirano, a crkvena prava zakidana i eparhijska vlast ograničena u svim funkcijama. Narodno strpljenje bilo je pri kraju i otaor prozelitističkim nasrtajima bivao je sve grublji. Kad je 1. marta 1834. neki pounijaćeni Jovan Kašić, zvan Kerić, ubio popa Petra Kričku zbog ličnih razmirica, situacija je bila još naelektrisanija. Vlasti su davale unijatskoj propagandi još oveću podršku, u Kričkama i Baljcima su sagrađene dvije velike unijatske crkve, koje su državu koštale 50.000 forinti, pohapšeno je nekoliko pravoslavnih sveštenika i dva Miovića iz Drniša, za koje je istraga kasnije utvrdila da su nevini.

Episkop Josif Rajačić je 1834. premješten na Vršačku eparhiju, a njegov nasljednik Pantelejmon Živković (1834-1836) za kratko vrijeme upravljanja ovom eparhijom imao je mnogo gorkih dana, jer se unija počela da širi i u Vrlici. Svu rugobu metoda oko unijačenja prikazao je Simo Matavulj u svojoj pripovijetci Pilipenda. Za vrijeme gladi država dijeli žito rimokatolicima ,,na poček”, a pravoslavnima badava, ako hoće da se ,,upišu u carsku vjeru”, inače ne. I dok predstavnik onih koji neiskreno pristaju na prevjeru čini to samo ,,dokle izimimo, dokle spasemo nejač i čeljad, pa onda lako ćemo”, Pilipenda ostaje postojan u vjeri otaca: ,,Ja se uzdam u moga srpskog Rista. Ako će mi pomoći, hvala mu, ako neće i onda mu hvala, jer mi je sve dao, pa mi može sve uzeti, i dušu.”

Kad je i episkop Pantelejmon Živković napustio Dalmaciju, zaboljelo je to narod, a propagatorima unije davalo krila. Sljedećih osam godina bez episkopa bilo je vrijeme velikih smutnji, trzavica i nemira. Tada je 1841. sjedište eparhije zajedno sa bogoslovijom premješteno iz Šibenika u Zadar. Te godine umro je i guverner Dalmacije grof Lilijenberg, a car izdao odluku protiv prozelitizma. Pravoslavna Dalmacija je odahnula. U takvoj situaciji došao je za dalmatinskog episkopa Jerotej Mutibarić (1843-1853), koji je uspio da povrati neke od pounijaćenih Srba i imao sreću da dočeka 1849. godine carski patent o ravnopravnosti pravoslavne vjere u carstvu i ministarsku naredbu o prelazu iz jedie hrišćanske vjeroispovijesti u drugu. Unijatska agresija iako nije prestala ipak je u mnogome oslabila i kompromitovala se ružnim metodama. Mutibarićeva pak revnost doprinijela je da su se mnogi od pounijaćenih i dalje vraćali u pravoslavlje, među sveštenstvom je zavodio uzoran poredak i disciplinu, unapredio ljepotu bogosluženja, koje je i sam mnogo volio i obilazeći često eparhiju služio i po najmanjim selima.

Na temeljima desetogodišnjeg rada episkopa Jeroteja Mutibarića razvio je svoj dugogodišnji rad episkop Stefan Knežević (1853-1890), porijeklom Dalmatinac iz Oćestova, čovjek solidne bogoslovske i opšte kulture sa smislom za praktični rad i veliki ljubitelj svog naroda i Dalmacije. Sve to, i dugo upravljanje eparhijom, doprinijelo je da su i rezultati Kneževićeva rada bili veliki. Doduše, bilo je to i značajno vrijeme u životu Dalmacije u kojoj se probudio nacionalni život Hrvata i Srba, koji su u početku pokazali neobično lijepu bratsku slogu u zajedničkoj Narodnoj stranci, koja je dobila veliku nadmoć nad ,,autonomaško-talijanaškim taborom.” Među ,,narodnjacima” isticali su se od Srba, pored episkopa Stefana Kneževića, Stjepan Mitrov Ljubiša, Medo Pucić, prota Jovan Sundečić, arhimandrit Jerotej Kovačević i braća Božidar i Gerasim Petranović, a od Hrvata Miho Klajić, don Mihovilo Pavlinović, Đuro Pulić, Natko Nodilo i Lovro Monti. U školama je uvođen narodni jezik, po selima su otvarane čitaonice, počeli su izlaziti listovi i novine. U Zadru je 1861. osnovana Matica dalmatinska najviše zalaganjem braće Petranovića, te je Božidar i bio dugogodišnji predsjednik Matice. On je već 1836. izdao prvu knjigu Srpsko-dalmatinskog almanaha, koji će od 1841. izlaziti pod imenom Srpsko-dalmatinski magazin. Časopis je donosio članke i dragocjenu građu za istoriju i poznavanje Dalmacije, specijalno istorije srpske crkve u Dalmaciji.

Uzajamna sloga Srba i Hrvata u Dalmaciji bila je poremećena poslije okupacije Bosne i Hercegovine, kad je austrijska politika u svojoj težnji za prodorom na Istok uspjela da u jednom dijelu hrvatske katoličke političke javnosti nađe pristalice svojih planova, ubijedivši ih da je ona njihova država, jer je austrijski car ujedno i kralj Hrvata, koji će im povratiti Zvonimirovo kraljevstvo i veličinu na osnovu ,,hrvatskog istorijskog državnog prava.” Plamene parole su zavele neke od Hrvata ,,narodnjaka” i oni se počeše odvajati. Narodna stranka se podijelila. Hrvati na čelu sa don Mihovilom Pavlinovićem osnovaše Hrvatsku narodnu stranku i zadržaše kao svoje glasilo Narodni list, a Srbi osnovaše Srpsku narodnu stranku na Primorju i pokrenuše svoj organ Srpski list, kasnije Srpski glas sa parolom ,,Brat je mio koje vjere bio”. Dubrovački Srbi pokrenuše svoj list Dubrovnik. Među dalmatinskim Srbima tada se naročito istakao Sava Bjelanović, koji je sav svoj život i rad posvetio političkoj borbi Srba u Dalmaciji i uređivanju Srpskog glasa. Uz njega su u javnom i političkom životu dalmatinskih Srba uzeli najvidnijeg učešća Dušan Baljak, Ignjat Bakotić i Antun Fabris, sve kulturni ljudi, patriote i pronicljivi političari.

U to vrijeme bilo je značajnih datuma i u crkvenom životu dalmatinskih Srba. Osnovana je i konačno otpočela rad eparhijska konzistorija (1860.), bogoslovija je 1864. uzdignuta na viši stepen, te su u nju od tada primani samo kandidati sa punom gimnazijom, propisan je Novi red za konzistoriju (1870.), osnovan fond za pomaganje svešteničkih udovica i siročadi (1869.), a episkop Stefan Knežević je iz vlastitih sredstava osnovao jedan fond za više obrazovanje jednog mladića iz Dalmacije, drugi za izdavanje duhovne literature i naposljetku fond iz koga će se svake godine davati miraz po jednoj djevojci iz njegovog rodnog sela koja se uda za Srbina.

Godine 1870. odvojila se Boka Kotorska i Dubrovnik u zasebnu Bokokotorsku eparhiju, ali su te iste godine obje eparhije, uslijed novog političkog odnosa između Austrije i Ugarske, bile izdvojene iz sastava Karlovačke mitropolije i ušle u sastav novokreirane Bukovinsko-dalmatinske mitropolije. Sjedište Svetog sinoda ove vještačke crkve bilo je u Beču. Tu je 1890. posvećen novi dalmatinski episkop Nikodim Milaš (1890-1910), rodom iz Šibenika, koji je stekao odličnu spremu svršivši karlovačku bogosloviju i kijevsku duhovnu akademiju. U Beču je slušao filozofiju. Kao eminentan naučni radnik, naročito u oblasti kanonskog prava i crkvene istorije, Milaš je služio na čast svojoj eparhiji a kao naučnik je stekao svjetski ugled i do danas nije prevaziđen u našoj nauci crkvenog prava. Njegova pak Pravoslavna Dalmacija je još uvijek osnov cjelokupnom proučavanju istorije Pravoslavne crkve u Dalmaciji. Milašev nasljednik episkop Dimitrije Branković (1910-1920) je dočekao stvaranje jugoslovenske države i ujedinjenje Srpske pravoslavne crkve i vaspostavljanje patrijaršije u čiji sastav su 1920. ušle i Dalmatinska i Bokokotorska eparhija.

Među bokokotorskim episkopima (Gerasim Petranović, Dositej Jović, Vladimir Boberić) naročito se istakao Gerasim Petranović svojim literarnim i kulturno-prosvjetnim radom, naposljetku i svojim autoritetom koji je stekao u kulturnoj javnosti još prije svog izbora za episkopa.

Srpski narod i njegova crkva u Dalmaciji ušli su u naše dane sa mnogo bolnih uspomena, ali i sa velikim rezultatima rada i žrtava najboljih narodnih sinova. I još sa nečim: sa poukom svoje istorije kao ,,učiteljice života” da je sreća svih stanovnika kršne, ali ponosne Dalmacije u bratskoj slozi u kojoj ,,rastu male stvari, a nesloga sve pokvari.”

Ne slusa Maks nikoga...pici on i tjera svoju politiku!!

Cekamo mi jos nekoliko ustasa da budu uhapseni za 41-45-u pa onda da predjemo na 90-e

ko zna koliko ih ima

Око 4 000 000.

Izraelci imaju svoju organizaciju koja ganja naciste koji su pobijegli poslje rate u daleki svijet, i dan danas tragaju za njima.... Dominick tako nesto treba potaknuti i u Srbiji ako ti je to interesantno...

@Teodora... 

Organizacija se zove Centar "Simon Vizental" i hvala na pitanju... nasa drzava jako lepo saradjuje sa njima...