Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 29. Mar 2024, 13:46:02
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Ovo je forum u kome se postavljaju tekstovi i pesme nasih omiljenih pisaca.
Pre nego sto postavite neki sadrzaj obavezno proverite da li postoji tema sa tim piscem.

Idi dole
Stranice:
1 ... 4 5 7 8 9
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Branko Copic  (Pročitano 77808 puta)
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Variety is the spice of life

Zodijak Aquarius
Pol Muškarac
Poruke 17382
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Opera 9.02
mob
SonyEricsson W610
XI

 

Iz dana u dan stražarili su dječaci iz Jovančetove družine i njihovi signalni dimovi često bi se izvili nad Lisinom i Golim brdom najavljujući opasnost. Upadale su u selo ustaše, žandari, talijanski fašisti, tražili su bivše vojnike, učiteljicu, njuškali za sakrivenim oružjem.

Počelo se pričati o pripremi ustanka protiv tuđih osvajača, Nijemaca i Talijana, i protiv njihovih pomagača, ustaša. Ponešto od toga čuli su i dječaci, a što je to ustanak, buna, to su još od najmanjih nogu slušali od svojih starijih. Često se pričalo o starim ustancima, kad se digne "kuka i motika".

Tih dana Jovanče se često sjećao onih vojnika koji su pod oružjem prolazili kroz njihovo selo. Oni su, možda, slutili do čega će jednog dana doći. Sutra, kad plane ustanak, sa svih strana pojaviće se baš ti vojnici.

Međutim, nije ni neprijatelj spavao.

Jednog jutra banuše u selo ustaše i Talijani prije nego su dječaci i krenuli na svoja stražarska mjesta.

Prvi glas o njima stiže do Jovančeta tek onda kad je neprijatelj već stigao do raskršća, raspodijelio se i krenuo u pojedine zaseoke.

Dječak je upravo bio krenuo prema Lisini kad ga na drumu pod Prokinim gajem presrete Lazar Mačak uplašen i zadihan.

– Ne idi dalje, evo vojske!

– Kakve vojske? – trže se Jovanče. – Gdje je?

– Eno ih od raskršća. Ustaše i još neki, valjda Talijani: viču nešto na tuđem jeziku. Upašćeš upravo među njih.

– Onda nam nema druge nego u Gaj – reče Jovanče. Negdje iza prvog brežuljka pripucaše puške. Mačak problijedi i zamuca:

– Eno ih, čuješ li!

Dječaci trkom upadoše u Prokin gaj. Tek tu se Jovanče nešto dosjeti i reče:

– Pazi budala, pucaju pa će uzbuniti čitavo selo. Začas će se narod razbježati.

Negdje iza Gaja ponovo zapuca. Mačak s mukom proguta pljuvačku i šapnu:

– Eto ih, bogami, ovamo! Šta ćemo sad?

– Hajdemo bliže našoj pećini. Upadnu li oni u šumu, mi ćemo šmugnuti pod zemlju.

– Uh, toga se nijesam ni sjetio! – odahnu Mačak i življe opruži korak.

U to isto vrijeme, s drugog kraja šume, upadali su u Gaj učiteljica Lana i Nikoletina. Oni su se upravo bili sastali na neki dogovor nedaleko od škole kad ih iza jedne živice viknu poljar Lijan.

– Bježite, eto ustaša! Idu od raskršća! Ustaše opaziše bjegunce kad su uprav pretrčavali jednu uzvišicu pod Gajem i povikaše:

– Stoj, stoj! Eno ih!

Pripucali su odviše kasno, bjegunci su se već bili sjurili s druge uzvišice, ali im ubrzo zaprijeti nova opasnost. Progonioci su već vikali na sav glas:

– Ehej, zovi ovamo Talijane! Ono dvoje umakoše u Gaj!

– Trči brzo s druge strane, dočekaj ih! – vikao je drugi glas.

– Opkoliće Gaj – zabrinuto reče Nikoletina. – Teško ćemo se sakriti. Valja nam nešto izmisliti.

Zastao je, poćutao, a onda se odlučno lupi rukom po bedru i odreza:

– Sad znam šta ću! Hajdemo brzo.

Požuriše kroz Gaj, a kad stigoše nedaleko od logora Tepsije, Nikoletina zastade pred jednom prestarjelom bukvom kvrgava stabla i niske guste krošnje.

– Ha, tu smo!

Uhvatio se za najnižu granu i onako krupan i jak s neobičnom lakoćom ispentrao se na bukvu, pipkao nešto gore oko stabla i odnekle izvukao neki dugački predmet zamotan u masne krpe.

– Šta je to? – upita učiteljica.

– Ehe, nešto o čemu tebi ni pričao nijesam. Pogledaj.

Razmetao je one krpetine i ponosno ispružio ruke kao da pokazuje novorođenče. Pred Laninim očima ukaza se nova novcata puška i nekoliko kartonskih kutija s municijom.

– Puška?! – u nevjerici prošaputa učiteljica.

– Da, da, puška, karabin! – ponovi momak samouvjereno. – Ako nas danas pritijesne, ja pucam, druge nema.

Stajao je pred Lanom, prav, naoružan i odlučan, slika i prilika nepokorena naroda gnjevom obuzeta. Učiteljica i nehotice ustuknu i zadivljeno raširi oči.

– Ama jesi li ti to, Nikola?!

– Ja ili bilo koji sin ove zemlje, svejedno! – odgovori momak, nadahnut i zanesen. – Danas ili sutra ovakve će nas gledati neprijatelj kud se god okrene po Jugoslaviji!

– Eh, da ga sad, ovakvog, vidi još neko iz našeg sela! – poželi u sebi Lana. – To bi valjalo.

Lana nije ni slutila da mrkog naoružanog momka još neko gleda isto onako zadivljeno kao i ona. Bili su to Jovanče i Lazar Mačak.

Privučeni razgovorom, oni su navirivali s ivice jaruge, a kad prepoznaše učiteljicu i Nikolu, prišunjaše se još bliže. Sad su, kao začarani, virili iza drveta ne skidajući očiju s karabina i s namrštena momka, koji im se sad činio kao neki junak iz priče.

– Gledaj ga samo kakav je! – šaputao je Jovanče. – Ih, kad ću ja onako...

Nikoletina odjednom uoštri pogled baš u onome pravcu gdje su se krili dječaci.

– Ej, vi tamo, šta vi radite? Izlazite, vidim vas! Kao na komandu, dječaci istupiše iza drveta.

– Odakle vi tu? – začudi se sad učiteljica.

– Pobjegli od ustaša – odgovori Jovanče.

– Baš ste jutros pogodili gdje ćete da pobjegnete – graknu Nikoletina. – Svaki čas ustaše mogu stići ovdje. Čujete li samo?

Negdje na ivici Gaja čuše se puške i nerazumljivi povici. Lana poblijedi.

– Eno ih! Gone nekoga.

– Sakrijte se u našu pećinu – promuca Jovanče uzbuđeno.

– Kakvu pećinu? – prenu se Nikoletina.

– Našu pećinu. Mačkovu – objasni Jovanče. – To je Mačak pronašao kad smo se prošle jeseni krili od škole.

– Hajdemo, Nikola, – uze da ga požuruje učiteljica. – Bolje da se i tamo sakrijemo nego da sad udariš u pucnjavu. Primakla se momku i tiho kazala:

– Znaš i sam da još nije sve spremno za ustanak. Zapucaš li, pokvarićeš nam čitav plan, selo će nam izgorjeti.

Nikoletina samo odmahnu rukom, steže pušku i nerado krenu za dječacima. Tek što stigoše na ivicu jaruge, kad se kroz Gaj začu kršenje grana i tutanj nečijih nogu. Nikoletina brzo skoči za prvo drvo i uze pušku "na gotovs".

– Lano, djeco, brzo u jarugu!

Između drveća ukaza se u trku poljar Lijan. Bježao je strelovito kako valjda nikad nijedan starac nije jurio: sijevaju mu široki opanci, omahuje torbak, šešir mu nabijen do nosa, štap stegnut u ruci.

– Ovamo, ovamo! – povika Nikoletina iskačući iza drveta. Spazivši čovjeka s puškom, poljar samo u strahu diže ruke.

– Predajem se!

– Idi k vragu, kakvo predavanje! Bježi ovamo da se sakrijemo.

Poljar zbunjeno zatrepta i jedva poznade Nikoletinu.

– Uh, pa to si ti! Otkud ti samo ta puščetina? Noge su mi se posjekle.

Ošamućen od straha i trke, poljar se spuza na turu u jarugu, a kad Jovanče izvuče žbun iz pećinskog otvora, starac poviri unutra i reče s olakšanjem:

– Eh, sveta Mačkova pećina! Dobro ste joj ime dali. Ja bih jutros i za mišiju rupu dao dukat, a kamoli ne bih za ovoliku jametinu.

Prvi se u pećinu uvukao Lazar Mačak, a za njim ostali. Posljednji je bio Jovanče. On za sobom povuče onaj žbun i tako zatvori ulaz. Ni sam đavo ne bi se sjetio da se iza tih suvih grana krije kakva rupa.

Napolju odjeknu puška, a onda, sasvim blizu, začu se dovikivanje:

– Ehej, ima li ga tamo?

– Nema, kao da je u zemlju propao! – dođe odgovor sa same ivice jaruge.

– Na drvetu je. Pazi na drveće! – vikao je neko.

– Naći ćeš na drveću pečenog jarca! – gunđao je poljar četveronoške pipajući tunel pred sobom. – Uh, ala je ovdje mračno kao u praznom rakijskom buretu. Ej, Mačak, ima li još dugo putovati kroz ovu tvoju pećinu? Već me zabolješe i leđa i koljena.

– Još malo pa smo u velikoj sobi, striče Lijane.
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Variety is the spice of life

Zodijak Aquarius
Pol Muškarac
Poruke 17382
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Opera 9.02
mob
SonyEricsson W610
XII

 

S nekakvom prestrašenom žurbom stari avioni "dvokrilci" testerisali su plavetnilo toplog ljetnjeg krajiškog neba. Letjeli su nekud u pravcu male industrijske varoši Drvara, sakrivene u brdima i divljini.

– Kud li to tandrču ove krntije? – pitao se poljar Lijan provlačeći se kroz visoke kukuruze.

Kao da da je odgovor na to njegovo pitanje, iz daljine poče da odliježe potmula tutnjava. Poljar se sav strese od neobične slutnje i nehotice on se sjeti početka neke stare junačke pjesme: "Ili grmi, il' se zemlja trese' il' udara more o bregove ..."

– Eh, ili grmi! – poče da mudruje čiča. – Kako će grmjeti kad je svuda vedro kao srebro. Da se zemlja trese, neće ni to biti. Da udara more o bregove, otkud more oko Drvara? Biće to nešto drugo.

Poslije prolaska sljedećeg aviona, opet negdje prema Drvaru zaori mukla grmljavina.

– Avioni negdje bombarduju! – veselo reče Nikoletina, koji naiđe iznenada puteljkom kroz kukuruze. – Striče Lijane, priteži opanke, već počinje "ono".

– Koje "ono"? – upita starac začuđeno gledajući momka u vojničkoj uniformi i pod oružjem.

– Ustanak!

 

...Minulo je već mjesec dana od toga razgovora u kukuruzima, od onoga vatrenog dvadeset sedmog jula, kad su krajiški ustanici, partizani, oslobodili Drvar od neprijatelja. Poljar Lijan, zajedno s Jovančetovom družinom, sjedi navrh Golog brda i osluškuje odjek borbe u varoši. Tamo se bori partizanski odred njihova kraja.

– Du-du-du-du! – jasno se čuje oštar mitraljeski rafal negdje udesno od brijega Lisine.

– Ono je puškomitraljez našeg Nikoletine! – veselo namiguje Lazar Mačak.

Svi mu vjeruju. Majstor Mačak je u njihovoj družini specijalista za sve vrste oružja. Po zvuku pogađa da li puca puška, ručni automat, puškomitraljez, teški mitraljez, bacač mina ili top. Vješto, kao pravi vojnik, on je prvih dana ustanka rastavio i podmazao Nikolin karabin. Sad već Nikoletina nosi puško­mitraljez "zbrojovku", a Lazar sasvim ozbiljno tvrdi:

– I "zbrojovku" ću za pola sata rastaviti i sastaviti.

– A "crnog Lazu"? – pita ga Stric. "Crnim Lazom" dječaci su nazvaji partizanski teški mitraljez "švarclaze". Mačak neće ni pred njim da se pokori.

– Savladaću za sat i "Crnog Lazu", nek mi samo jedanput pokažu kako se njime rukuje.

Borba se, kanda, sve više zaoštravala. Neprijatelj od varoši uporno nastoji da se probije do sela Lipova. Misle da je to središte ustanka u čitavom tome kraju i da se negdje u njemu nalazi štab partizanskog odreda.

Iz daljine se čuje potmulo brujanje. Mačak prvi skače na noge.

– Avion!

Huka motora sve je glasnija. Odjednom se, nisko iznad brijega Lisine, pojavljuje teško krilato čudovište.

– Bombarder! – uzbuđeno muca Mačak. – Talijanski bombarder!

Ogroman, siv, uz grmljavinu motora, bombarder leti ravno prema Prokinu gaju. Sve je bliže, sve veći, sve strašniji, sve niže leta.

– Eto ga pravo za vrat! – dahnu poljar u praznovjernom strahu, pa natuče šešir i strča u žbunje poput zeca. Za njim se nadadoše i dječaci zajedno s Nikoličinom kujom. Svi se nabiše u guste lijeske na ivici Gaja.

– Pazi ga, spušta se! – promuca Đoko Potrk.

S fijukom i urlanjem, avion progrmi nad samim Gajem i sunu nekud u pravcu škole. Njegov zaglušni tutanj još je brujao u glavama dječaka, kad se zemlja prolomi i strese od strašne eksplozije. Dječaci popadaše kao da ih lupi nekakav nevidljiv džinovski talas. Niko nije imao ni daha ni riječi.

– Evo ga opet! – tek poslije nekoliko trenutaka prošišta Mačak.

Bombarder ponovo jezivo zaurla iznad popadalih dječaka kao da briše pod sobom sva brda, šume i sve što je živo. Opet lom. Tresak i grmljavina kao da čitavo selo propada u zemljotresu.

– Bombarduje! – jedva izusti Mačak.

– Jovanče lagano podiže glavu i virnu u onome pravcu gdje se izgubio bombarder. Iznad zaravni na kojoj je bila škola dizao se ogroman mrk oblak prašine.

– Tukao je našu školu! – promuca on suvih usta.

Zaboravljajući da bi avion ponovo mogao da naleti, dječaci poskakaše na noge i zablenuše se u pravcu škole. Dim se lagano razvlačio, ali kroza nj nikako da se zacrveni poznati školski krov.

– Pogođena je, srušena!

Ta slutnja presiječe sve dječake, ali se niko ne usudi da je glasno iskaže. Tek pošto se dim toliko razvuče da su već mogli kroza nj da vide čitavu zaravan, dječake po srcu lupi nešto tuđe, odbojno i pustošno. Iznad voćnjaka se više nije vidio poznat i drag školski krov. Samo se kroz drveće nejasno bjelasala nekakva bezoblična gomila, neznana njihovu oku, nikada dotle viđena.

– Rat! – potišteno se javi poljar.

Rat! To li je, dakle, ta strašna neljudska neman koja iz rodnoga kraja, iz gnijezda njihova djetinjstva, istrgne voljenu i poznatu stvar i za sobom ostavi nešto ledeno i tuđe, bez trunke života.

– A otud smo nekad bježali – tiho izusti Vanjka i suze mu počeše kliziti niz lice.

I Jovančetu se oči začas napuniše suzama, pa nije mogao ni da vidi Strica kako podrhtava vilicama, gleda ga raširenih očiju i žmirkajući kruni suze s trepavica. Poče da šmrca i Mačak, Potrk sakri lice u lišće, zaplaka i ćutljivi Nik, a mali Nikolica samo ih je nekoliko trenutaka ćutke i zamuklo promatrao, pa kad vidje da je i Lunjino lice makro i sjajno, on zagnjuri lice pod kujin vrat i poče glasno da jeca.

– Ode naša škola, naša draga škola! – promuca rastuženo poljar Lijan roneći krupne suze. – Gdje li će se sad okupljati dječaci Lipova? Gdje li ću ih pronalaziti kad mi nešto skrive?

Starac je bio istinski ožalošćen, tako žalostan kakva ga dječaci dotad nikad nisu vidjeli, nit su vjerovali da se jedan stari poljar, okorjeli nepismenko, može zbog jedne škole toliko rastužiti.

– Dobar je čovjek čiča Lijan – sjeti se Jovanče učiteljičinih riječi.

Kao da i nehotice potvrđuje te njegove riječi, starac lagano ustade, skide šešir s glave i reče svečano i tiho:

– Da joj odamo počast dobroj našoj, dragoj školi. Kao na neku prećutnu komandu, svi dječaci ustadoše i skidoše kape.

Stajali su tako na ivici šume, uplakani, ozbiljni i tihi, odavali su posmrtnu počast svojoj skromnoj seoskoj školi, dok je po njima padao gar i prašina od bombardovanja, gorki prah rata, razaranja i smrti.
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Variety is the spice of life

Zodijak Aquarius
Pol Muškarac
Poruke 17382
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Opera 9.02
mob
SonyEricsson W610
XIII

 

Čitavog jednog prijepodneva Jovančetova družina preturala je po ruševinama škole, skupljala slike, sveske, hartiju, polomljena učila i sve to slagala na jednu gomilu.

– Sve će nam ovo valjati kad škola na jesen ponovo proradi – govorila je učiteljica. – Samo gdje ćemo sad sve ovo skloniti?

– U Prokin gaj, u naš stari logor – predloži Jovanče.

– To si se dobro sjetio – reče učiteljica. – Tamo nas bombarderi neće tako lako pronaći.

Logor u Prokinu gaju ponovo oživje. Povazdan je po njemu bilo vike, trke, lupe i kuckanja. Pravljena je velika koliba za smještaj školskih stvari. Lazar Mačak neumorno je strugao, pilio i nešto mjerio. Popravljao je razbijenu školsku tablu, računaljku, veliki šestar i – naravno – globus, kuglu zemaljsku.

– Šuplja ta tvoja Zemlja – čudio se Stric.

– Okrpićemo je – obećavao je Mačak turajući prst u poveliku rupu na globusu, koju je načinio "geler" avionske bombe.

Đoko Potrk već je pjevušio najnoviju rugalicu: – Tužna Zemlja i to trpi da je Mačak Lazar krpi.

Pokazalo se kao sasvim opravdano što su školske stvari sklonjene u Gaj, jer je avijacija iz dana u dan uporno nadlijetala selo Lipovo i bombardovala sad ovaj sad onaj zaselak. Tražila je štab partizanskog odreda.

– Nikog preko dana ne možeš kod kuće naći, sve se razbježalo od avijacije – žalio se poljar Lijan: – Moram ljude loviti po kukuruzima kao zečeve.

Na novoj kolibi u logoru Mačak je namjestio čak i prozore vješto skrpljene od polupanih školskih prozora. Nisu bili baš bogzna kako lijepi, ali se u dugoj niskoj baraci ipak sasvim dobro vidjelo.

Duž zidova kolibe bile su povješane slike raznoraznih životinja. Jedan uz drugoga, sasvim u miru, tu su stajali zec i tigar, kornjača i soko, slavuj i konj. Bio je tu čak i jedan planinski orao prorešetan gelerom, ali pored svega toga, on je dalje veselo širio krila iznad zelenih bregova u nizini.

Orla je Jovanče prikucao na pročelju kolibe, iznad samih ulaznih vrata.

– Evo, nek vidi neprijatelj da uprkos njegovih bombi naši orlovi još uvijek lete.

Učiteljica je svaki dan svraćala u Gaj i sve se više čudila vrednoći i domišljatosti svojih dječaka, a posebno Mačkovoj majstoriji.

– Ala će ovo biti neka vesela ratna škola. Odavde djeca zaista neće bježati.

Navratio je i poljar Lijan, začuđeno izbečio oči i po staroj navici mašio se za džep u kome je nekad nosio bocu s rakijom.

– Oho-ho, pa ovo je čitavo domaćinstvo. Manjka vam samo još noćni čuvar. Dobro bi bilo da i njega nađemo.

– Pa koga ćemo, striče Lijane?

– Koga bi drugog nego mene! – izbeči se starac. – Obdan ću čuvati polja, a obnoć šumu i u šumi školu.

Od toga dana poljar Lijan poče redovno da noćiva u šumi. Po čitavu noć čulo se iz kolibe njegovo glasno hrkanje kao da diše kakav stari zmaj. Rano ujutro dizao se i kroz šumski sumrak tapao prema izlasku iz Gaja.

– Idem napolje da vidim je li svanulo. Ovdje se ništa ne vidi od drveća.
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Variety is the spice of life

Zodijak Aquarius
Pol Muškarac
Poruke 17382
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Opera 9.02
mob
SonyEricsson W610
XIV

 

Kad je škola već bila smještena u Gaju, Jovanče i Mačak sjetiše se svoje davnašnje želje: da ispitaju i pretraže tajanstvenu pećinu.

Spremali su se krišom i pažljivo. Lazar je negdje pronašao i popravio stari kočijaški fenjer, nabavio pojači konopac i jedne lagane ljestve bude li trebalo da se nekud penju ili spuštaju.

Opremljeni tako, oni se jednog jutra krišom spustiše u kamenitu jarugu i uvukoše se u pećinu. Stari fenjer, pun petroleuma, odlično im je svijetlio uz put,

– Idemo najprije prema jezeru – predloži Jovanče.

Tiho jezerce obasjano fenjerom, dočeka ih puno zamišljenog ćutanja. Jedva se usudiše i da šapuću jer im se sve činilo da će se svakog časa ispod niskih kamenitih svodova čuti nečiji tajanstven glas:

– Ej, vi tamo, tišina!

– Da izmjerimo dubinu? – prošaputa Mačak.

– Mjeri.

Mačak spusti u vodu konopac o kome je bio vezan kamen. Već poslije kratkog vremena osjeti kako kamen dodirnu tvrdo dno.

– O, pa ovdje je sasvim plitko.

Konopac jedva da je utonuo nešto preko pola metra. To ih obradova.

– Da zagazimo, šta veliš, Jovanče?

– Hajdemo.

Spustiše ljestve u jezerce i ubrzo se nađoše do preko koljena u hladnoj vodi. Mačak se strese.

– Brr, hajde ti prvi, evo ti fenjer.

Jovanče je oprezno gazio neravnim kamenitim dnom pažljivo noseći fenjer. Voda je postajala sve dublja. Najzad im se pope do pasa. Mačak neodlučno zastade.

– Ja ne bih dalje.

– Ništa se ti ne boj! – prišapnu mu Jovanče opčaran tajanstvom podzemne prostorije. – Polako samo.

Dalje je voda postajala sve plića. Najzad im je dopirala jedva malo preko gležnjeva. Jovanče odjednom diže fenjer i suzdržano uzviknu:

– Pazi, eno prolaza!

Pred njima, na pola metra iznad vode, ukaza se visok procijep u stijenama, dovoljno širok da može proći i odrastao čovjek. Mačak se opet uznemiri.

– Zar ćemo i tamo?

– Pa zašto smo onda gazili toliku vodu? Idemo.

Novopronađeni hodnik bio je krivudav i nejednake širine. Išao je najprije ravno, a onda poče da se spušta naniže sve dok ne izbi u jednu prostranu dvoranu punu kamenitih stubova i debelih mokrih krečnjačkih svijeća, koje su visile s visoke tavanice.

– Šta je ono, čuješ li! – trže se Mačak. Odnekle, iz neodređenog pravca čulo se jasno pljuskanje i žubor vode. Jovanče neodlučno zastade.

– Čekaj, s koje li to strane dopire?

Čitava dvorana, sa svojom zbrkom stubova, prolaza, pukotina i mračnih udubljenja, bila je ispunjena šumom nevidljive vode. Kuda da se krene?

Mačak poče da prosipa nešto iz svog dubokog džepa. Jovanče ga začuđeno pogleda.

– Šta to radiš?

– Sijem gloginje.

Jovanče primače fenjer i spazi u Lazarevoj ruci punu šaku sitnih crvenih bobica gloga.

– Šta će ti to?

– Da označim s koje smo strane ušli u ovu dvoranu, mogli bismo zalutati.

– Ih, baš sam ja lud! – prebaci sam sebi Jovanče. – Kako se toga nijesam sjetio. Zaista, ovdje se lako može izgubiti put.

Krenuše najprije nasumce, između dva najdeblja stuba, a kad odmakoše desetak metara, s lijeve strane začu se pojačan šum vode. Jovanče zastade.

– Idemo tamo, šta veliš majstore?

– Možemo – tiho se saglasi Mačak.

Poslije sedam-osam koraka naiđoše na bistar potočić koji im je sjekao put i brzao nekud u tamu.

– Da krenemo niz potok? – upita Jovanče.

– Hajdemo.

Dugo su išli niz tunel gazeći potočić. Ukvasiše se niz kraće brzake, bukove, pa čak i čitave male vodopade. Na nekim mjestima tunel se toliko stješnjavao da su samo s mukom uspjeli da se provuku između vlažnih klizavih stijena.

U početku jedva primjetno, a kasnije sve jače, počeše da osjećaju hladan dah promaje.

– Primičemo se nekom otvoru, otuda duva – reče Lazar Mačak.

Brzajući, potočić je zakretao hodnikom udesno i gubio se u jednom tako tijesnom otvoru da je nemoguće bilo unutra se zavući. Mačak pažljivo osvijetli fenjerom, a zatim ozbiljno pogleda u Jovamčeta i zanijeka glavom.

– Dalje se ne može. Kud ćemo sad?

Ispitivali su lijevo-desno dok na samom zaokretu hodnika, otkud su došli, gotovo u visini svojih glava, ne otkriše široku rupu u stijeni. Baš iz nje je strujala ona promaja.

– Pazi, gledali smo stalno u potok, a ovo nijesmo ni opazili – reče Jovanče.

Kako je ona rupa stajala dosta visoko, muke ih je stajalo dok se uspentraše do nje, a onda krenuše dalje sasvim pognuti, ponegdje i četveronoške, jer je hodnik bio vrlo nizak i nepodesan.

Odjednom se Jovanče sasvim ispravi, jer se hodnik na tome mjestu širio i radosno povika:

– Svjetlost!

Podiže se i Mačak. Na tome mjestu tunel se penjao strmo naviše. Iz toga pravca prodirala je razlivena bijela dnevna svjetlost.

– Vidiš li? – uzbuđeno upita Jovanče.

– Vidim! – veselo dočeka Mačak.

Na rukama i koljenima Mižući se, oni požuriše uz kamenitu strminu. Na dva-tri koraka pred ciljem zablješta ih iz jednog otvora tako jaka svjetlost da obojica čvrsto zažmiriše.

– Šta je sad ovo? – čisto se prepade Mačak.

Svjetlost im se učini jača od ikakve sunčane koju su dotad vidjeli. Jedva se privikoše na njezin blijesak i slobodno pogledaše u pravcu otkud je ona dopirala.

Pred njima je bio visok uspravan procijep u stijeni pri dnu mnogo širi, sav obasjan. Dječacima se u početku učini isuviše uzak za prolaz, ali kad stigoše do njega, bez po muke provukoše se kroz raspuklinu i stadoše iznenađeni i zadivljeni.

Nisko ispod njih pružala se uska strma dolina obrasla gustom šikarom. Duboko dolje svjetlucao je, izvijugan i tanak, potok Ledenica. Dobro su ga poznavali, tekao je podno njihova sela, izbijajući ispod mrkih stijena u jednom vlažnom i mračnom sklopu.

– Pazi, pa Ledenica je u stvari onaj isti pećinski potok niz koji smo mi danas išli – dosjeti se Jovanče.

– A pećinski potok isti je onaj koji teče kroz Prokin gaj i tamo ponire – dodade Lazar Mačak.

– Vidiš, to si se dobro dosjetio! – gotovo uskliknu Jovanče. – U-uh, gle kakva je strmina ispod nas.

Razmičući tanko jasenovo šikarje pred otvorom, oni se oprezno i plašljivo nadviriše nad strminom pod sobom. Ona se gotovo okomito obarala naniže, pravo nekud prema nevidljivom izvoru potoka Ledenice. Baš dolje pod njima, u sjenci stiješnjene doline, nalazio se mrki hladni sklop, izvorište potoka.

– Ovuda je nemoguće spustiti se – reče Jovanče i nehotice ustuknu pred provalijom.

– Moglo bi se izići tamo na stranu, pogledaj samo desno – skrenu mu pažnju Lazar Mačak.

Udesno od njih, sve do susjedne šumovite kose, protezao se red sitna jasenova žbunja izrasla u pukotinama stijena. Držeći se za nj, nekako bi se, vjerovatno, i dospjelo do onoga spasonosnog šumarka.

– Da oprobamo? – upita Jovanče.

– Hajdemo – kratko se složi Mačak. – Ne gledaj samo dolje ispod sebe, dobićeš vrtoglavicu.

Za dječake, lake i okretne penjače kao što su bili njih dvojica, ovo nije predstavljalo neki naročiti podvig. Koliko su samo puta, oni, loveći golubove, otpuzili uzduž čitava crkvenog krova, ispentrali se po unutrašnjim gredama tornja, spuštali se u kamenite ponore po čitavoj okolini tražeći gnijezda golubova dupljaša.

Za manje od četvrt sata obojica su već bila u šumarku. Otud, iskosa gledajući, nije se primjećivao ni trag onog otvora koji je vodio u njihovu pećinu. Potpuno ga je skrivalo ono žbunje pred ulazom.

– Meni se čini kao da sam sve ovo sanjao – prenu se najzad Jovanče i prevuče rukom preko čela.

Istog trena, na prvim brežuljcima s druge strane Ledenice zapraštaše puške, a za njima se oglasi mitraljez: du-du-du!

– Gle, zar je neprijatelj već dotle prodro! – prepade se Mačak i skoči na noge. – Pa to je pred samim našim selom.

– Bogami, tako je! – diže se i Jovanče. – Hajdemo brže natrag, u Prokin gaj!
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Variety is the spice of life

Zodijak Aquarius
Pol Muškarac
Poruke 17382
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Opera 9.02
mob
SonyEricsson W610
XV

 

 

Bitka, koja se rasplamsavala pred samim selom Lipovom, sve se više bližila Prokinu gaju. Čitava družina, osim Jovančeta i Mačka, bila je na okupu u svom logoru. Od njih dvojice ni traga ni glasa.

– Dok su se njih dvojica nekud kradom izgubili, sigurno smišljaju neku novu majstoriju – uvjerljivo reče Đoko Potrk.

– Đavolu ti majstorija! – ljutio se Stric. – Ta čuju li puške sve bliže, a ipak nas ostavljaju same. Mora da su se prepali pa nekud bestraga pobjegli.

– Nije svako strašljivac kao ti! – pecnu ga Lunja.

– Strašljivac, strašljivac! A pogledaj rupe na mom šeširu! – razgoropadi se Stric. – Je li to od puščanih zrna ili je od mačkova repa?

Bitka se prenosila nekud ulijevo od Gaja, a kad iznenada zapuca odnekud s desne strane, Nik Ćulibrk samo poblijedi i kratko reče:

– Zaobilaze Gaj, opkoljavaju.

U dubini Gaja začu se pucanje grana i nejasan razgovor. Svi poskočiše na noge.

– Eto vojske! – viknu Potrk.

Svi su skamenjeno zurili u pravcu odakle se čuo žagor, ali im se lica odjednom razveseliše.

– Pa to su naši, naši!

Kroz šumu su žurnim korakom dolazili Jovanče i Lazar Mačak.

– Ta gdje ste vi već? – povika Stric nestrpljivo. – Već je vrijeme da se bježi, a vi tu...

– Gotovo je, sad više od bježamja nema ništa! – dočeka Jovanče zaduvan.

– Kako nema? – javi se Nik.

– Nema. Vojska zaobilazi i opkoljava Gaj. Mi smo jedva promakli kroz jednu šikaru. Pođemo li sad napolje, pohvataće nas kao piliće.

– Pa šta ćemo sad? – prepade se Stric i sjede na zemlju. Jovanče se samo zgleda s Mačkom i šanu mu:

– Moramo s njima u pećinu, drugog izlaza nema.

– Kako bi bilo da ispadnemo na onu stranu do druma i da umaknemo u kukuruze? – zabrinuto predloži Stric. – Otud se još ništa ne čuje.

Još on i ne dovrši rečenicu, baš iz onoga pravca do druma snažno zapraštaše puške. Svi se unezvjereno okrenuše na tu stranu.

– Eno nekog! – povika Nik poslije nekoliko trenutaka. Kroz šumu je luđački jurio nekakav čiča s naturenim šeširom. Jedva ga prepoznadoše.

– Pa to je poljar Lijan!

Čiča glavačke dopade do logora i razrogačenim očima zabulji se u dječake.

– Pa vi ste još tu?! Živi ste, a?

– Živi, živi! – umiri ga Jovanče.

– A mene spaziše na ivici Gaja, pa kad raspališe od mehane iz pušaka, u-uh! – strese se čiča. – Zazujaše oko mene zrna kao roj pčela. Eto ih sad ovamo.

– Otkud znaš? – upita Mačak.

– Pa čulo se među njima da je u Gaju naš glavni partizanski logor. Tako je pričao jedan njihov zarobljenik.

– Onda nam valja odmah u skrovište – dočeka Jovanče. – Hajdemo brzo.

Jovanče okrenu u jarugu, prema pećini. Idući za njim u stopu, Stric je brižno gunđao:

– Kud li ćemo sad, nek sam đavo zna. Kad Jovanče smače onaj trn s otvora pećine i uvuče se unutra, Stric samo zinu.

– Kad li ste samo iskopali tu rupu, đavo vas odnio? Mačak upali fenjer i dodade ga Jovančetu.

– Eto, pa ti idi naprijed, a ja ću ostati posljednji da ponovo namjestim i pokrijem ulaz.

– Ma kolikačku su samo rupetinu iskopali! – čudio se Stric pužući četveronoške za Jovančetom sve dok mu ovaj ne odgovori:

– Ta vidiš li da je ovo pećina, špilja. Provlačeći se odmah za Stricem i vukući za sobom kuju Nikolica je gunđao:

– Zašto su ovo načinili ovako mračno?

– Pravili su ga po noći pa je zato tako ispalo! – obješenjački dočeka Đoko Potrk.

Potmulo, ali sve bliže, spolja se čuo prasak pušaka. Neprijatelj je prodirao u Prokin gaj.
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Variety is the spice of life

Zodijak Aquarius
Pol Muškarac
Poruke 17382
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Opera 9.02
mob
SonyEricsson W610
XVI

 

Uvrnut fenjer na podu pećine osvjetljava jednu pored druge, dvije glave: dječju i pseću. I dijete i pseto spavaju. Vidi se i krajičak neobične prostirke na kojoj njih dvoje leže. To je neka geografska karta na kojoj se jasno vide posljednji ogranci bosanskih planina, rijeka Sava i Slavonija. Pseto je ispružilo svoju glavu s desne strane Save, uzduž Bosanske posavine, dok dječak leži u Slavoniji pritiskujući uvom planinu Papuk kao da odozdo osluškuje nešto vrlo zanimljivo.

Dječak se budi, žmirka, dosjeća se gdje se nalazi i obraća se psetu:

– Žuja, jesi li ti gladna?

Kuja samo prijateljski mahne repom, ali zato iz ćoška s druge strane fenjera, dolazi odgovor:

– Svi smo gladni. Ja bih sad pojeo čitavu pogaču i četrdeset pečenih krompira,

– I ja bih, dragi Striče.

Prošlo je već bogza koliko vremena otkad su se dječaci sklonili u pećinu, a još uvijek ne mogu da iziđu napolje. Kad je Jovanče prvi put pošao da izvidi je li neprijatelj napustio Gaj, čuo je razgovor i graju vojnika baš na ivici jaruge i brzo se povukao natrag u pećinu.

– Još su tu, ne možemo izići.

Drugi put je, dobrovoljno, pošla u izviđanje Lunja. Napolju je već bila pala noć, ali je neustrašiva djevojčica ipak izišla napolje, dovukla se do samog logora Tepsije i tu otkrila čitavu gomilu neprijateljskih vojnika. Ležali su oko velike vatre, dok je blizu njih bilo naslagano nekoliko gomila sanduka. Budan je bio jedino stražar.

Kad se vratila u pećinu i društvu ispričala šta je vidjela, Lazar Mačak samo progunđa:

– Gomile sanduka, veliš? To im je sigurno municija. Hajdemo, Jovanče, da i mi pogledamo.

Izvukoše se zajedno s Lunjom, dopuzaše do logora i dugo su zurili u vatru, u spavače i sanduke. U blizini otkose i konje koji su dovukli municiju.

– Hm, ako se oni ovdje ulogore koji dan, slabo će to biti za nas – prošaputa Jovanče. Vidiš li samo koliko su oni toga navukli.

Vrlo zabrinuti izviđači se vratiše natrag u pećinu.

Ostali su već polijegali prostijevši poda se neke stvari iz Mačkove radionlice; vreće, kartone i geografsku kartu.

Ubrzo je zaspao i Jovanče. Koliko je tako prospavao, to ni sam ne bi umio kazati, ali kad se prenuo, prva mu je misao bila:

– Valja opet u izviđanje.

Otpuzao je brže izlazu ne budeći ostale, ali čim je izišao napolje i popeo se do ruba jaruge, spazio je na desetak metara ispred sebe neprijateljskog stražara. Vojnik je zijevao i češao se.

– Bogme nam ni danas nema izlaska iz pećine! – sneveseli se dječak spuštajući se natrag u jarugu.

U pećini nastade zabrinuto savjetovanje. Svi su bili gladni, neispavani i zabrinuti zbog svojih kod kuće. Nije se znalo je li neprijatelj prodro dalje, do njihovih kuća. Po pričanju poljara Lijana, partizani su zauzimali položaj u prvim šumarcima iza Gaja spremajući se da neprijatelju spriječe prodor dalje u selo.

Lazar Mačak odjednom tako glasno viknu da Stric od straha sjede na zemlju:

– Idemo na onaj izlaz više potoka Ledenice!

– Ih, pa kako toga da se ne sjetim! – začudi se Jovanče. – Tamo u onoj divljini sigurno nikog nema.

Ubrzo mala povorka krenu preko podzemnog jezera. Naprijed je išao Mačak s fenjerom. Posljednji je bio Jovanče. Na najdubljem mjestu jezerca Nikolica je gazio vodu gotovo do vrata, dok je njegova vjerna Žuja plivala tik uz njegova leđa naslanjajući mu glavu na rame.

Poslije mnogo provlačenja, posrtanja i padanja, mala povorka konačno izbi na izlaz poviše Ledenice. Duboko u klancu ispod njih srebrno je bljeskao potok, uokviren u zelenilo. Poslije onog pećinskog mraka i tjeskobe, čitav taj obasjani predio pred njima učini se dječacima kao neki prizor iz kakvog ze­maljskog raja,

– Ih kako je lijep ovaj naš kraj! – ote se Đoki Potrku iz samog srca.

– Samo da još nije onog tamo – uzdahnu Jovanče pokazujući rukom na brijeg iza koga se čulo rijetko puškaranje.

Započe pipavo i opasno prelaženje od pećinskog izlaza prema onaj šumovitoj kosi. Najzad svi srećno stigoše pod okrilje šume, uključivši tu i kuju, koja se junački borila s kamenitom strminom ne izostajući ni stope za svojim Nikolicom.

– E, sad se možemo odmoriti – s olakšanjem odahnu Jovanče, a čitava družina, kao da je samo čekala na taj znak, povalja se po mekoj prostirci suvog lišća. Jedina je kuja, dignute glave, pažljivo njuškala vazduh okrenuta prema dubini šume. Odjednom se Lunja uznemireno promeškolji, sjede i zabrinuto reče:

– Neko ima u šumi.

– Šta kažeš? – prenu se Stric i uze preplašeno da zvjera oko sebe. On je čvrsto vjerovao da Lunja ima neko šesto čulo kojim otkriva i vidi i ono što drugi nikako ne primjećuju. Zna on dobro toga tihog okatog đavola, koji vidi tri metra ispod zemlje.

– Neko hoda po šumi – opet će djevojčica, ali još nije čestito ni dovršila rečenicu a Jovanče, zagledan u dubinu šume, skoči i viknu:

– Nikoletina! Ej, Nikoletina!

Ispod sjenovitog lisnatog svoda jeknu krupan glas:

– Ej, ko je to? Jes' ti to, Jovanče?

– Mi smo, mi smo! – radosno povika Stric. Ubrzo, u koloni po jedan, izroni iz šume čitav jedan vod partizana, predvođen mitraljescem Nikoletinom.

– Otkud vi tu? Šta ima novog? – upita Jovanče.

– Šta će biti novo? Nestalo nam puščane municije – zabrunda Nikoletina. – Ostalo svega po metak-dva na borca.

– Ih, da im je sad ona tamo municija! – ote se Lazaru Mačku.

– Koja municija? – načulji Nikoletina uši.

Sad Jovanče poče pričati sve doživljaje družine od trenutka kad su pobjegli u pećinu. Nikoletina je netremice slušao, a onda se iznenada pljesnu po koljenu.

– Čuješ, pa mi bismo mogli vašim putem natrag kroz pećinu i usred noći iznenaditi neprijatelja na spavanju. Bilo bi onda municije za čitav odred.

Dugo i uzbuđeno, Nikoletina se savjetovao sa svojim borcima kako da se izvede taj neobični podvig, a onda poslaše kurira u štab odreda da ispriča o Nikolinim planovima za sljedeću noć.

– Kaži komandantu, ako čuje pucnjavu iz Prokina gaja, da se ne iznenadi. To mi udaramo iza leđa neprijatelju.

Pred samu noć vod krenu strminom prema ulazu u pećinu. Vodili su ga Jovanče i Mačak. Družina ostade da ih čeka u šumi.

– Bogme ne bih nipošto bio noćas na mjestu neprijateljskog stražara – progunđa Stric zamišljeno.
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Variety is the spice of life

Zodijak Aquarius
Pol Muškarac
Poruke 17382
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Opera 9.02
mob
SonyEricsson W610
XVII

 

Neprijateljski stražar, koji je te noći stajao na zaravni ispred logora Tepsija, zaspao je i upravo sanjao kako se nalazi na nekoj gozbi kad ga stegnu za rame gvozdena ručetina mitraljesca Nikoletine.

– Da nisi pisnuo!

– Dobro, dobro. Dodaj mi samo onu praseću glavu! – promrmlja stražar misleći da to razgovara sa nekim na gozbi.

– Daću ti ja glavu! – šapatom poprijeti Nikoletina. – Ćuti dok si čitav, jer si inače pečen!

– Nije loše ni pečenje – progunđa stražar. – Treba samo da je s krompirima i uz to koje perce salate.

– Ni perca od tebe neće ostati! – prošišta mitraljezac. Očerupaću te kao pijevca!

– Ni pijevcu nije mane – mrmljao je stražar. – Valja ga samo dobro skuvati.

– Ovaj ti je potpuno lud! – začuđeno progunđa Nikoletina pa mu skide pušku i fišeklije, oprezno ga položi na zemlju i natuče mu kapu na oči.

– Spavaj samo, bebice, dobićeš lončić mlijeka.

– Samo nek je iz rakijske boce – dodade stražar i zahrka.

Tek tada Nikoletina opazi da je stražar podobro pijan. Bazdilo je iz njega kao iz bureta.

Nikolin vod srećno je prošao kroz pećinu i u ponoć se prikrao logoru Tepsiji. Sve je spavalo tvrdim snom, jer se komordžijska bratija, čuvari municije, bila ponapila neke opljačkane rakije.

Razoružaše ih za tren oka i sve ih naguraše u veliku, "školsku" kolibu.

– Sjednite tu i da se niko makao nije. U logoru otkriše čitavo brdo municije. Promućurni Nikoletina odmah predloži:

– Sve ovo treba skloniti u pećinu. Tamo će biti najbolje skriveno.

Jedan sanduk municije razdijeliše borci među sobom, a ostale odvukoše u veliku dvoranu pećine.

Pred samu zoru Nikolin vod udari iz Prokina gaja u leđa neprijatelju, koji nije ni slutio šta se u toku noći odigralo u njegovoj pozadini. Iznenađeni u tvrdom predjutarnjem snu, domobrani i ne pokušaše da pruže neki ozbiljan otpor. Raspasani i neobučeni skakali su preko živica i plotova i trkom šibali kroz visoke kukuruze.

– Drž' ga, drž' ga! – drali su se seljaci jureći u potjeru i grabeći razbacano oružje, rance i drugu vojničku spremu.

Komandant partizanskog odreda još uvijek od čuda nije mogao da dođe sebi. Slušao je Nikolino zadihano pričanje i zadovoljno se udario po koljenu.

– Tolika municija, i-ih! Dajder ovamo toga Jovančeta da ga i ja vidim.

Dugo je razgovarao s otresitim dječakom, potomkom hajduka Jovančeta, slušao o njegovim signalnina vatrama po okolnim brdima, o logoru i pećini, a na polasku mu je dao veliku njemačku električnu lampu i nekoliko uložaka.

– Evo ti, momče, za tvoja istraživanja po pećini. Gledao je pažljivo u dječaka, a onda zamišljeno dodao:

– Ne bi bilo loše imati tako mlada i promućurna kurira. Vidjećemo već i porazmisliti.

Družina dočeka Jovančeta i Mačka s veselim klicanjem. Već su se bili zabrinuli da koji od njih nije nastradao u borbi koja se toga jutra vodila.

Kad u Jovančetovim rukama spazi onu veliku električnu lampu, Stric samo izbeči oči.

– To su partizani sigurno oteli od njemačkog generala.
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Variety is the spice of life

Zodijak Aquarius
Pol Muškarac
Poruke 17382
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Opera 9.02
mob
SonyEricsson W610
XVIII

 

Stradanje svoje vojske i gubitak onolike municije u Prokinu gaju neprijatelj nije mogao tako lako prežaliti. Već sljedeći dan, poslije one borbe, nad selom Lipovom pojaviše se tri velika bombardera i počeše da kruže iznad Prokina gaja.

Družina je bila na okupu u logoru Tepsiji. Kad začuše zvrjanje motora, Stric se brže-bolje uspentra navrh prvog drveta i uzbuđeno objavi:

– Eno ih tri, sve jedan veći od drugoga. Zavijaju oko Gaja.

– Bombardovaće baš nas – reče Mačak blijedeći.

Dječak je imao pravo. Neprijateljski avijatičari dobili su naređenje da bombarduju Gaj i da unište ono sklonište zaplijenjene neprijateljske municije. Niko od njih nije ni slutio da je municija već sklonjena na sigurno mjesto, u Mačkovu pećinu.

Kad ču za bombardovanje, Stric se sjuri niz drvo okretnije od kakve vjeverice.

– Družino, trkom u pećinu! – komandova Jovanče.

Tek što se posljednji dječak uvukao u pećinski hodnik, nad Gajem se začu zloslutan fijuk puštene bombe. On se sve više pojačavao, pretvori se u pravi urlik i najzad se posred Gaja prolomi zaglušna eksplozija. Nad ustreptalu šumu sunu garav tumbas dima, zemlje, pokidanih grana i lišća.

Dječaci u pećini osjetiše kako se nad njima strese i zadahta zemlja. Đoko Potrk skrušeno prošaputa:

– Samo da koja bomba ne provali u samu pećinu.

Zemlja se ponovo strese, zatim još jednom, a onda zareda da se đipa i podrhtava kao da pod njom vri i tutnji sam pakleni kotao. Odjek bombi slijevao se u jednu neprekidnu hučnu i moćnu grmljavinu.

– Ode naš lijepi Gaj! – tužno prošaputa Vanjka Široki.

Kad bombardovanje konačno presta i šuma utihnu, dječaci se lagano izvukoše iz jaruge. Dočeka iz zadimljena šuma puna mirisa od sagorjela eksploziva i paljevine.

Izvirujući iznad ivice Gaja, Lazar Mačak povika:

– Gori naš logor!

Kao po komandi svi dječaci jurnuše prema logoru Tepsiji. Gorjela je jedna od sporednih manjih koliba i plamen se već doticao krova velike "školske" barake. Mačak povika:

– Rušite malu kolibu!

Za tren oka mala kolibica bila je razrušena i ugarci pogašeni.

U logoru je bombardovanje pričinilo priličnu pustoš. Nabrojaše četiri duboke jame od bombi. Mnoge grane okolnog drveća bile su polomljene, jedno drvo upola iščupano iz korijena. Na staroj bukvi bijeljele su se brazgotine od gelera.

Lazar Mačak prezrivo sleže ramenima.

– Eh, baš je i ovaj rat neka budalaština. Toliki avioni, lom i grmljavina, a kad pogledaš: tri-četiri jame, nekoliko polomljenih grana i jedno izvaljeno stablo. Sa jednom jedinom sjekirom i malom testerom, ja ću za tri dana načiniti deset korisnijih i boljih stvari.

Đoko Potrk nešto se zamisli, poče da se smješka i neočekivano reče:

– Lazar Mačak, vješti brat, više vrijedi neg sav rat.

– To ti je dobro – složi se s njim Jovanče. Iznenada se kroz Gaj pojavi poljar Lijan. Stiže među dječake, ogaravljen i ljut, i stade da grdi:

– Pekao sam u polju krompire, a oni, prasci jedni, potegoše bombom pa posred srijede moje vatre. Sva sreća što sam na vrijeme skočio u neki jarak, inače biste vi, dječaci, još danaske stajali skinutih kapa nad grobom raba božjeg, mnogogrješnog poljara Lijana.

Đoko Potrk, nešto naročito oran za pjesmu, izbaci k'o iz puške:

– Poljar Lijan, strah pastira, poginuo kraj krompira.
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Variety is the spice of life

Zodijak Aquarius
Pol Muškarac
Poruke 17382
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Opera 9.02
mob
SonyEricsson W610
XIX

 

Komandant odreda dugo je razgovarao s Nikoletinom Bursaćem o smještaju partizanske radionice za opravku oružja i najzad se složiše da je za nju najpogodnije mjesto sam Prokin gaj, i to baš logor Tepsija.

– Blizu je potok, vode ima dosta, blizu put, a u blizini je i ona čuvena Mačkova pećina.

– A zašto je zovu Mačkova? – začudi se komandant.

– Zbog nekog dječaka, Lazara Mačka, koji je prvi pronašao ulaz u nju.

Zovnuše u štab i Jovančeta.

– Momče, hoćeš li nam ustupiti svoj logor za partizansku mehaničarsku radionicu?

– Već sam ga dao za školu – ozbiljno reče dječak.

– Naći ćemo mi za školu pogodnije mjesto – reče komandant.

– Dobro, ali bih i ja vas nešto zamolio – iznenada se nešto dosjeti Jovanče.

– Hajde da vidimo!

– Primite u radionicu i mog druga, Lazara Mačka. On je rođeni majstor.

– Dobro, druže, primićemo – vrlo rado – složi se komandant.

– I ja sam zato – dodade Nikoletina.

Ubrzo logor Tepsija oživje od lupe sjekira i čekića, od struganja pila i larme majstora. Gradile su se nove barake, smještali strugovi, razne mašine i mehaničarski alat. Počeše pristizati oštećeni mitraljezi, puške i revolveri. Dovezoše čak i jedan mali pješadijski top.

Oružje je popravljano napolju, pod starom bukvom. Nije se imalo kad čekati da radionice budu gotove.

Jedan stari mehaničar iz varoši, poznat majstor, već prvih dana zapazio je Lazara Mačka.

– Čim je uzeo u ruke prvu alatku, ja sam odmah vidio da je to stvoreno za majstora – pričao je on s oduševljenjem. – Ovo će biti moj nasljednik, pazite što vam kažem.

Jedina Mačkova mana bila je ta što je počeo malo s visoka gledati svoje stare drugove, sve sem Jovančeta, vođe družine:

– Kako ste, dječaci, šta radite? – pitao ih je on i praveći se važan dodavao: – Mi u radionici ne dižemo glave s posla.

Međutim, jednog dana dočekaše ga Stric i Potrk nemarno i naduveno.

– I mi smo ti, brate, mnogo u poslu, spremamo se na omladinski vojno-politički kurs.

– Šta, šta, kakav kurs? – trže se Mačak.

– Lijep, druže, lijep – naglasi Stric. – Ima tamo jedan odsjek za pozadinske kurire. Tamo odlazimo ja, Jovanče, Đoko, Nik i Vanjka.

– Pa kud ćete kad završite?

– Držaćemo vezu između štaba odreda i seoskih odbora: prenositi obavještenja, naređenja, tražiti kola za prevoz ranjenika, municije, hrane.

– Ih, ih, što se praviš važan! – reče Mačak.

– Ehej, važniranje će doći tek poslije, kad se malo uvježbamo i ojačamo pa postanemo pravi vojni kuriri. Onda ćemo ići od čete do čete. Biće tu onda i pušaka, torbica, vojnički opasač. Nema tu šale, brajko moj.

Stric je govorio pravu istinu. Poslije nekoliko dana proradio je u Lipovu Omladinski kurs i uza nj odsjek za kurire. U buduće kurire dospjela je čitava Jovančetova četa. Iako Nikolicu nisu primili jer je bio isuviše mali, on se ipak, već prvog dana, uvukao u kurirsku učionicu i otuda ga više niko i ničim nije mogao istjerati.

– Nek samo neko priđe, odmah puštam Žuju! – grozio se on.

Rukovodilac kursa, provjeravajući da li su svi slušaoci u razredu, uvijek je na kraju prozivao i mališana:

– Nikolica s prikolicom!

– Tu smo! – ozbiljno se odazivao dječak i tom bi prilikom zvecnuo lancem da pokaže da je i Žuja prisutna.

Kad je komandant odreda navratio da obiđe kurs, neko ga upita za Nikolicu.

– Druže komandante, imamo tu jednog malog dobrovoljca. Koliki on mora biti da bi mogao u kurire?

– Nikako manji od puške! – kratko reče ratnik.

Donesoše dvije puške: onu veliku, jugoslavensku, i malu, talijansku. Nikolica odmah pritrča talijanskoj puščici, postavi se uz nju i veselo objavi:

– Eto, gledajte, veći sam od nje! Komandant se samo nasmija i presudi:

– Kad je tako dosjetljiv, nek ostane na kursu. Tako se Nikolica pomiješa među kurire.
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Variety is the spice of life

Zodijak Aquarius
Pol Muškarac
Poruke 17382
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Opera 9.02
mob
SonyEricsson W610
XX

 

Jednog dana Lunja na raskršću iznenada ispade pred poljara Lijana.

– Striče Lijane, dva nepoznata seljaka šunjaju se kroz kukuruze prema Prokinu gaju.

– Nepoznati seljaci? Jesi li ti to dobro vidjela? Da to nije neko od naših?

– Nije, nije. Prisluškivala sam njihov razgovor. Pričaju o vojnoj radionici.

– Idi za njima nazorice, a ja ću trknuti do radionice da javim – reče starac. – Kad te zovnemo, da bi brzo došla. Poljar odjuri do radionice u Gaju i uzbuni stražu. Četiri naoružana partizana odmah krenuše u potjeru, s njima i Lijan.

– Lunjo, o Lunjo, dođider ovamo! – viknu starac. Djevojčica se za desetak minuta stvori pored patrole.

– Gdje su? – upita starac.

– Eno ih u jaruzi, prave nešto.

Partizani se tako iznenada sjuriše u jarugu do nepoznatih ljudi da oni nemadoše kad ni da skoče na noge. Jedan partizan pograbi kutiju, koja je ležala na zemlji između njih dvojice, zagleda je i viknu:

– Pa oni prave paklenu mašinu, pogledajte!

Odvedoše ih u štab odreda i uzeše na ispit. Tamo se utvrdilo da su to preobučeni neprijateljski diverzanti, oni što bacaju u vazduh štabove, radionice i skladišta municije. Neprijateljska komanda poslala ih je u Prokin gaj da tamo pronađu skladište zaplijenjene neprijateljske municije i da ga bace u vazduh. Avijatičari su im javili da bombe nisu uništile skladišta.

– Gle, koliko im je samo stalo do municije! – čudio se komandant. – Sva sreća što ne znaju za ono skladište u Mačkovoj pećini.

Svi u štabu začuđeno su gledali u tihu i ćutljivu Lunju, a kad im još poljar Lijan ispriča sve što je znao o njoj, komandant zadivljeno reče:

– Pa ona je rođeni obavještajac isto kao i ti Lijane.

– Nisam ja uzalud četrdeset godina bio poljar – kočoperno dočeka starac. – Ja po šuštanju kukuruza ocijenim da li je u njivi krava, ovca, čovjek ili je to samo običan vjetar. Pogledam li samo neku šikaru, odmah znam gdje se, po prilici, kriju dječaci, a gdje sjede djevojčice zabavljene brbljanjem. Pogađam kud se provlače ljudi kad idu u krađu drva, kuda dječaci kad pođu pljačkati voće, a kud će opet okrenuti neki stranac koji voli da ne bude ni od koga viđen.

– Dobro, a kako je ova mala naučila svu tu mudrost?

– Ehe, to je kod ženskog svijeta drukčije – zavrti poljar glavom. – Žensko ti se s tim rodi. Žena ti ima za to nos da napipa gdje njezin čiča krije pare i rakiju, pogađa u kom dućanu ima šarenih marama i drugih besposlica za njenu dušu, osjeća još po koraku da li se njezin starac vraća pijan ili ljut. Još ovako mala, kao ova Lunja, ona odmah zatreperi čim se u blizini pojavi nešto novo i neobično.

– Lunja je, znači, dušu dala za izviđača? – priupita komandant.

– Ta više se ja pouzdam u nju neg u svoj rođeni nos – iskreno priznade starac.

– Onda da je damo tebi za pomoćnika – predloži komandant. – Vas dvoje mogli biste kontrolisati čitav ovaj kraj sela prema varoši: paziti ko dolazi, ko prolazi, šta se čuje i vidi.

– Vrlo dobro! – pristade poljar. – Svak će rado primati ovako izoštrena i osjetljiva pomoćnika.

Kad je čula kakav je zadatak dobila, i to zajedno s lukavim poljarem, Lunja se od sreće samo tiho osmjehnu. Šta ima ljepše nego po zvuku jednog jedinog otkotrljanog kamenčića pogoditi da se neko spušta niza strminu, naslutiti da iza guste živice neko sjedi u hladovini, po ptičjoj grani otkriti grupu skrivenih dječaka. To je posao za koji pored očiju, uha i nosa treba još nešto, neki tajanstven unutrašnji glas, koji na vrijeme došapne svaku neobičnu i uzbudljivu novost.

– Dobro, pomagaću stricu Lijanu – reče ona jednostavno i prosto kao da se radi o nekoj najobičnijoj stvari.

– Ni ptica nam neće promaći u selo a da je nas dvoje ne opazimo! – svečano obeća stari poljar i mladićki zavitla po vazduhu svojim nerazdvojnim štapom.
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
1 ... 4 5 7 8 9
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 29. Mar 2024, 13:46:02
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.118 sec za 18 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.