Orlovi rano lete

Drugi dio

 

 
I

 

Teško i sporo nailazilo je neko hladno i tužno proljeće. Sve više ljudi iz sela kretalo je u vojsku, u rezervu. Svakodnevno se govorilo o ratu, koji se sve više rasplamsava i primiče našoj zemlji.

Početkom aprila otišao je u vojsku i Nikoletina Bursać. Prolazeći pored škole, šiban susnježicom, on je domahnuo oproštajni pozdrav Jovančetu i Stricu, koji su stajali na vratima i neveselo zabrundao:

– Dječaci, ode Nidžo u rat. Ako se ne vratim, pripazite moju staru mater, drva joj donesite.

– Hoćemo! – dočekaše u jedan glas oba đaka, a kad krupni rezervista, mokar i poguren, zamače niz put, Jovanče tiho reče:

– Treba obići strina-Mariju. Sjećaš li se kako nas je Nikoletina jesenas branio kad je zauzet naš logor.

Još istog dana, u povratku iz škole, njih dvojica nakupiše u Prokinu gaju po breme suvaraka i otklipsaše do Nikoline kuće.

– Otkud vi tako iznenada? – začudi se stara Marija.

– Pošao Nikoletina u vojsku i rekao nam da te pripazimo i drva ti donesemo.

Starica se osmjehnu kroz navrle suze i pokaza im rukom ogromnu kamaru drva naslaganu pored hambara.

– Ne brinite, djeco. Vidite koliko mi je toga Nidžo dovukao.

Ipak je uzela njihova dva lijepo uvezana bremena i složila ih pod kukuruzanu.

– Ovo ću da čuvam za uspomenu na vas dvojicu. Dođe li nekad kakva nevolja, znaću da imam nekog na koga da se oslonim.

Opet je stao da prominja snijeg, ali dvojici dječaka danas to nije ništa smetalo. Vraćali su se kući, veseli, rumeni i zadovoljni.

– Ej, pa mi smo sad kao neki odrasli ljudi! – prenu se Stric. – Zamjenjujemo Nikoletinu.

– Tako je. Sad se strina Marija na nas oslanja – potvrdi Jovanče. – Zamisli: ona samo zovne, a mi uprtimo svaki po jedno breme drva koliko ono Nikolino, pa pred njezinu kuću.

– Ih, da sad sretnemo učitelja Papriku! – podviknu Stric. – Ehej, kazali bismo, mi smo već pravi domaćini, brinemo se o jednoj kući u selu.

– O pravoj pravcatoj kući.

– Ih, da nam je samo po jedna lula! – priželjkivao je Stric. – Onda bismo izgledali baš kao neke odrasle brkonje kad pođu na sabor.

Sutradan je Stric u razredu, krišom ispod klupe, pokazao Jovančetu nekakvu staru nagorjelu luletinu.

– Evo je. Smotao sam onu staru od djeda Alekse.

– Puši li?

– Slabo. Prošupljena je – šanu Stric.

– Podaj Mačku da ti popravi i okuje žutim limom – posavjetova ga Jovanče.

Mačak objeručke prihvati Stričevu porudžbinu, jer se već i od ranije petljao sa seoskim starčinama i njihovim luletinama od gline, drveta, morske pjene, porculana, metala i bog te pita od čega još. Bilo ih je čak i od izdubena krompira, ali te se već nisu dale popraviti. Nisu bile čak ni za jelo, jer krompir, tako pečen od pušenja, strašno je zaudarao na duvan.

Istoriju s lulom iznenada je prekinuo jedan događaj zbog koga se zaboravljaju i mnoge krupnije stvari nego što je jedna stara progorjela lula.

Jednog jutra, dok su veseli dječaci upravo bili na putu za školu (išli su na nedjeljni izlet), nebo nad njihovim glavama odjednom poče da bruji kao uznemirena pčelinja košnica. Taj neobičan zvuk brzo se pojačavao i uskoro se pretvori u snažno metalno zvrjanje od koga zatreperi čitav kraj.

Dječaci se počeše zagledati ispunjeni čudnim nemirom.

– Šta je ono? – ote se prvo Nikolici.

Svi su u strahu pretraživali očima upola naoblačeno nebo.

– Avioni! Eno ih! – uzviknu Jovanče. Preko plave oaze vedrine, u guščijem poretku, žurno preletješe tri grupe krilatica i ponovo uroniše u oblake.

– Avioni, avioni! – začu se s njive nečija vika.

Iako nisu znali čiji su avioni, dječake spopade neobična zebnja i nemir. Gubeći dah, požuriše u pravcu škole.

Odjednom, negdje u daljini, odjeknu potmula tutnjava od koje zadrhta zemlja. Jovanče se sjeti nedavnog susreta s Nikoletinom i nehotice izusti:

– Rat!

Pred školom je stajala učiteljica Lana isto tako uznemirena. Čas je razgledala nebo, a čas osluškivala muklo grominjanje iz daljine.

– Šta je ono? – ispitivali su đaci zbijajući se oko nje.

– Ne znam, djeco.

Jutros, prvi put, učiteljica, evo, odgovara da nešto ne zna i to učenike još više uznemiri.

Nebo se ponovo ispuni hukom. Prolazili su novi avioni.

– Gospojice Lano, je li to rat?

– Ne znam, djeco.

Dok su se đaci zbijali u gomile po dvorištu i uzbuđeno ćućorili, Lana je u svom stanu nervozno okretala dugme na radio-aparatu i saginjala glavu da bolje čuje. Poslije kratkog vremena, ona se pojavi među djecom, tiha kao mjesečar, blijeda i bijelih usana.

– Djeco, počeo je rat! Jutros je Beograd bombardovan.

Svi se zbiše u gomilu pred njom, a ona ih još jednom sviju redom pogleda i ponovi im još jednom, opširno i razgovijetno, kao da im objašnjava najnoviju lekciju iz istorije:

– Djeco, jutros je počeo rat. Nijemci su napali našu zemlju. Tukli su Beograd avionima.

Pokušala je najzad, tužno i s naporom, da se osmjehne na svoje zamukle učenike.

– Đaci, nema danas ništa od naše nedjeljne šetnje. Idite kućama i kažite da je rat počeo.

II

 

Drumovi prepuni ljudi, kola i uskomešane stoke. Sve se to kreće na zborna mjesta, u vojsku, u rat.

Dječaci se jedva probijaju kroz taj krkljanac žureći u školu. Nad glavama im neprekidna huka njemačke avijacije. Jednom se začulo i ubrzano mitraljesko štektanje, ljutiti fijuk i zavijanje rasturenih aviona lovaca, a onda je daleko na horizontu jedan avion strelovito pojurio naniže ostavljajući za sobom rep gusta dima

– Tuku se naši i njemački avioni! – radosno su povikali dječaci istrčavajući na bair poviše druma.

– Sruši naš njemačkoga! – poče da viče i poskakuje razdragani Stric.

Iza niza bregova, od rijeke Une, poče da odliježe težak tutanj i grmljavina kao da se brda ruše.

– Ono topovi gruvaju! – s jezom promuca Đoko Potrk.

Kad izbiše na zaravan pred školom, dječaci spaziše kako iza bregova, tamo negdje nad Unom, rastu, klupčaju se i šire oblaci gusta dima. Izgledalo je kao da se sama zemlja provalila pa izbacuje i riga crno oblačje.

– Gore naši rezervoari nafte i benzina! – muklo reče učiteljica stojeći uz ogradu dvorišta.

– Jesu li to Nijemci zapalili? – šapatom upita Jovanče zureći u zakovitlane dimove.

– Ne znam, djeco. Možda su ih naši vojnici bacili u vazduh da ne padnu u ruke neprijatelju.

Jovančetu pođe uz tijelo čudna, dotad nepoznata jeza, zapali mu čitavo lice i šumno ga ponese nekud naviše.

– Možda je s njima i naš Nikoletina! – pomisli sav ošamućen, u vatri uzbuđenja. – Ne da rezervoara Nijemcima u ruke!

Već mu se činilo da je i sam tamo, pod moćnim tumbasima dima i ognja, i da se, uz tutanj i grmljavinu, nosi s Nijemcima zajedno s Nikoletimom, koji vitla i bije oko sebe svojim ogromnim ručerdama.

Treperio je, teško disao i obeznanjeno gledao u daljinu, a kad je najzad došao k sebi i vidio okolo đake, učiteljicu i školu, on ih sve začuđeno preletje pogledom kao da se pita:

– Šta ću ja ovdje?

Još se jednom obazreo oko sebe i odjednom osjetio da se više ne može vratiti u školsku klupu, uzeti knjigu i mirno počeo s čitanjem.

– Pa ja više nijesam đak, gotovo je! – prošaputa on kao da se budi iza sna.

Toga trenutka prestalo je ono pravo, bezbrižno djetinjstvo đačkog harambaše Jovančeta. Nastajalo je jedno drugo djetinjstvo, oprljeno mrazom rata, dječaštvo malog buntovnika, nekadašnjeg vođe odmetnika iz Prokina gaja.

III

 

Desetak dana poslije objave rata drumovima počeše da nailaze gomile razoružanih vojnika. Prolazili su, potišteni, raspasani i obradatili, a na sva pitanja samo su beznadno odmahivali rukama.

– Ne pitaj, izdaja na sve strane: kad pušku dobiješ, ne daju ti municije, gdje ima municije, neko puške sakrio. Oficiri naređuju da se baca oružje, neko zaustavlja vozove i okreće natrag od fronta, špijuni kidaju telefonske žice, šire lažne vijesti.

– Pa ko nas izdade, pobogu, braćo? – pitali su ožalošćeni ljudi.

– Ko? Kralj, vlada, gospoda. Sve pobjeglo avionima u inostranstvo. Uzeli zlato i pobjegli.

– Pa šta ćemo sad mi? – pitali su zabrinuti ljudi tužno gledajući svoju razbijenu vojsku, jedinu svoju zaštitu.

– Ni mi sami ne znamo.

Bilo je i drukčijih vojnika. Namrgođeni, pod oružjem, iz onih jedinica koje su se borile protiv neprijatelja, oni su se sad probijali put svoga zavičaja riješeni da ne idu u ropstvo.

– Svrati, junače, pričaj kako je bilo – zvali bi seljaci obradovani što vide naoružana borca. Vojnik je mrko pričao:

– Malo nas je bilo, ali smo se tukli sve dok nas brojna sila nije potisnula. Oficir nam se od žalosti ubio.

– A kud ćeš sad ti s tom puškom?

– To ćemo još vidjeti – prijetio je vojnik. – Biće još dana za megdana.

Škola nije radila. Jovančetova družina, stara garda sva na okupu, sjedila je gdjegod blizu druma i neveselo pratila pogledom grupice vojnika u prolazu. Kad bi naišao neki pod oružjem, dječaci bi živnuli:

– Eno još jedinog s puškom!

– Još jedan junak! – dodavao je Jovanče uvjeren da je taj s puškom zaista neki nebojša. Pa bi se tom prilikom sjetio svog čukundjeda Jovančeta, neustrašivog hajduka, na koga su morali vući top, garav turski top, i on bi uzdahnuo:

– Ovako bi i on prolazio: opasan i s puškom o ramenu. Tih dana jednom je susreo i svoju učiteljicu, blijedu i zabrinutu, i upitao je:

– Gospođice, zašto neki vojnici nose sa sobom puške? Lana se osmjehnu.

– Ti su riješili da se ne pokore neprijatelju. Dokle god bar jednog takvog vidiš, nismo sasvim porobljeni, upamti to, dječače.

Kad je to ispričao Stricu, ovaj sasvim ozbiljno reče:

– Vidiš da smo i mi jesenas dobro radili: pobjegli smo u šumu, nismo htjeli da se pokorimo sili i batinama.

– Bogami jesmo! – živnu Jovanče. – Čak i naša mirna Lunja.

– Eh, opet žensko! – zlovoljno smrsi Stric. – Baš mi je ono za neki boj!

– A ko je ono jesenas jurišao na djed-Aleksine ljestve kad si ti bježao uz bukvu? – opomene ga Jovanče. – Lunja je bila hrabrija od polovine dječaka.

– Eh, ona, s onim velikim očurdama! – sad već blaže progunđa Stric. – Uplašila bi zmaja.

– Pa ipak je ti voliš – napasno zaškilji Jovanče. Stric buknu kao vatra i razvika se:

– Ih, zar nju, Ciganku! Više volim i ovaj svoj mali prst, i onaj kamen, i drvo, i ono tamo brdo nego nju! Dabogda crkla, kad se onako izbeči očima, pa ne znaš kud bi pobjegao!

Stric je još dugo lupao nekom granom oko sebe, strugao opancima, češkao se i mrmljao:

– Ih, ona!

Kad su se vraćali kući, Jovanče se odjednom pribi sasvim blizu svog druga i prošaputa:

– I naš će Nikoletina doći s puškom.

– Otkud znaš?! – vrcnu se Stric kao da je nagazio na divlju mačku.

– Znam. On mora tako doći.

Otkad je vidio prvog naoružanog vojnika, Jovanče je neprestano zamišljao da se i Nikoletina Bursać, ona otresita i krupna momčina, mora baš tako vratiti iz rata: naoružan, mrk i odlučan. Kad bi se desilo drukčije, činilo se dječaku, on bi odmah umro od tuge.

Zar Nikoletina bez oružja?! Ne, ne, to nikako ne može biti. Zar onaj njihov zaštitnik, pa tako šugavo proći selom?!

– S puškom će on doći! – tvrdoglavo je ponavljao dječak i uveče u krevetu, žmireći, uporno se trudio da zamisli Nikoletinu pod puškom, uniformisana, kako prolazi drumom ispod Prokina gaja.

IV

 

Jednog jutra dojuri Jovančetovoj kući dugonogi Stric džilitajući se uz put kao ždrijebe. Rastjerao je kokoši po dvorištu, ritnuo se na krmaču i silom povukao Jovančeta u skrovit kut iza štale.

– Ehej, donio je!

– Ko donio? Šta donio?

– Pa donio on! – viknuo je Stric.

– Koji on? Šta galamiš?

– Pa zna se koji. On, brate.

– Ništa ja tebe ne razumijem. Šta je donio?

– Pa zna se šta je.

– E baš si lud. Zna se ko je, zna se šta je! Govori jasnije. Ko je to došao i šta je to donio?

– Pa jesam li ti već kazao: došao naš Nikoletina i donio pušku! Razumiješ li sad?

– Pa tako reci, budalo! – poskoči Jovanče. – Kad je došao? Jesi li baš ti pušku vidio?

– Jesam, vidio sam, i pušku i njega.

– Kako, kad? Hajde pričaj.

– Evo kako – povjerljivo poče Stric. – Ležim ja noćas na štali, kad li me iz sna prenu lavež. Laje naš Zeljov, laje, pa odjednom prestade i poče da ciči i da se oko nekog umiljava.

"Aha, to je neko koga naš Zeljov poznaje!", dosjetih se ja.

Čujem, izišao i moj stric, razgovara s nekim, pa se i ja dovučem do malih vratanaca i virnem napolje. Pred avlijom stoji moj burazer Nikoletina u vojničkom odijelu, s puškom o ramenu. Razgovara nešto sa stricom. Mjesečina kao dan, dobro ga vidim.

– Jesi li mu se javio? – upita Jovanče.

– Nijesam smio od strica. On kaže da djeca ne treba da znaju ko je u selu donio pušku.

– Nijesmo mi više djeca. Mi smo već dječaci – odgovori Jovanče mršteći se ozbiljno kao kakav odrasli. Stric malo poćuta pa opet živahnu:

– Šta misliš, šta će Nikoletina raditi s onom puškom? Sigurno će se sakriti negdje u Gaju pa će pucati, a?

– Neće, čulo bi se.

– Pa šta će mu onda puška? – čudio se Stric. Jovanče ga samo kucnu u rame i ozbiljno napomenu:

– Čuješ li, pravi se ti da ne znaš ni za kakvu pušku, dobro je tebi tvoj stric kazao. Sjećaš li se kako su ono još poodavno žandari tri dana gonili vezanog onog momka ispod planine, a sve zbog jednog revolvera.

– Ih, zar ti misliš da bih ja izdao našeg Nikoletinu? – bunio se dobrodušni Stric.

Dva dana kasnije Jovanče i Lazar Mačak dogovoriše se da odu do pećine i obiđu sklonjene stvari iz Mačkove "radionice". Krenuli su još prije sunca i taman kad su zašli u Gaj, iz dubine šume pred njih ispade Nikoletina.

– Šta je, kud se vi to skitate tako rano? – dočeka ih on baš nimalo ljubazno.

Dječaci se u prvi mah zbuniše i zastadoše, a onda Jovanče lukavo zaškilji i odvrati:

– Idemo da vidimo naš stari logor. A otkud ti ovdje?

– Šta je to vas briga – smrsi momčina i rogušeći se dodade: – Bolje bi vam bilo da se u ovakva vremena ne skitate po šumi.

– A što ti onda tuda hodaš? – drsko dočeka Mačak izmičući se malo podalje.

– Vidi ti Mačka kako frkće! – podsmjehnu se Nikoletina.

– Pis, macane-kobacane!

Mačak se poizmače još dalje, zakloni se za jedno drvo i naškilji otud samo jednim okom na bivšeg vojnika.

– Ehej, šta si to skrio u šumi?

Nikoletina se skameni u mjestu i problijedi. Zurio je ukočeno u dječaka, pa istom zavrti glavom.

– Znamo se mi dobro, mudra maco moja. A gdje si ti sakrio one alatke iz svoje majstorske radionice?

Sad se Mačak ušeprtlji i upilji u Nikoletinu kao mačak u miša.

– Što, što, kakve alatke?! Ništa ja ni jesam sakrio.

– U redu, vjerujem ti – velikodušno odvali Nikoletina.

– Nijesam ni ja ništa krio; pa mirna Bosna. Ne boj se, ja te ne bih nikom izdao, pa da ne znam šta nađem. Do viđenja, dječaci.

Odmarširao je još uvijek vojnički, iako se bio presvukao u civil. Jovanče je s divljenjem gledao za njim.

– Kad li ću ja postati ovakav delija?

– Hm, delija! – nepovjerljivo promrsi Mačak – a otkud je on samo nanjuškao da sam ja krio svoje alatke?

– A otkud ti znaš da je on sakrivao nešto?

– To sam ja onako, otprilike. Znam da sad vojnici povazdan kriju nešto. Kažu da će Nijemci oduzimati sve vojničke stvari.

– Kao da Nidžo ima kakvih stvari? – uze da ispipava Jovanče.

– Šta ja znam ima li – progunđa Mačak. – Hajdemo. Produžiše kroz šumu. Jovanče je u sebi šaputao:

– Sigurno je dolazio tako rano da sakrije pušku. Našao je neku šuplju bukvu, rupu pod kamenom ili... Dječak odjednom protrnu.

– A da nije slučajno napipao našu pećinu? Uh, ala bi to bilo...

V

 

Državnom cestom podno same planine protutnjali su njemački tenkovi i tako konačno svakom, glasno i vidljivo, objavili da je zemlja porobljena.

Toga istog dana Jovanče i Stric bili su zajedno kod ovaca. Sjedili su na padini gola brdašca i nečim se igrali, kad se u daljini, otud od planine, začu neobično zvrjanje.

– Avioni! – povika Stric pa skoči na noge i uze pogledom pretraživati nebo. Na bijelom plavetnilu nije se ukazivala nikakva mrlja iako se huka brojnih motora sve više bližila.

– Ehej, Nikoletina, vidiš li ti avione? – zovnu Jovanče krupnog momka, koji je popravljao neku ogradu u zaravni podno brežuljka.

Nikoletina je i sam pažljivo osluškivao, pa odmahnu glavom.

– Nijesu to avioni. To su tenkovi, prolaze cestom.

Momčina ostavi posao i zajedno s dječacima pope se na zaobljen vrh brežuljka i zagleda se u daljinu. Na bjeličastoj tankoj traci ceste, u polju pod planinom, jedva su se nazirale crne bube kako mile jedna za drugom.

– Eno ih, ono su tenkovi!

– I tamo se sad voze Nijemci? – priupita Jovanče.

– Nijemci, Nijemci – sumorno potvrdi Nikoletina. – Pogledajte samo kako se mirno šetaju kao da je ovo njihova rođena zemlja. Ej prokleta izdajo! Ej puste sramote za svakog od nas! Porobiše nas, evo, gotovo bez jednog metka.

Momak neveselo pogleda u dječake i huknu:

– Eh vas dvojica, najbolje bi bilo da uzmete te svoje čobanske štapove pa da me prebijete kao mačku!

– A zbog čega to? – zinuše dječaci.

– Zato što sam pustio da nas tuđin gazi, što sam, eto, i od vas dvojice robove načinio. Gledajte samo kako slobodno stružu cestom. Sutra se tako mogu meni i na glavu popeti, a ja sve to mirno podnositi, ni prstom neću maknuti.

Jovanče se sjeti Nikoline puške i zanijeka glavom:

– Ne, nećeš ti to podnositi.

Momčina se prenu i začuđeno pogleda dječaka.

– Kako da neću?! Gutaću kao krava i puštaću da rade sa mnom što god oni hoće.

– Nećeš puštati! – uporno nastavi dječak.

– Hoću! – tvrdoglavo potvrdi Nikoletina. – Kad smo mi pobacali oružje iz ruku i neprijatelju otvorili put u zemlju, možemo onda pustiti da nam svaka švapska šuša sjedne za vrat.

– Ti nijesi bacio pušku! – sad već nešto veselije namignu dječak.

– Znam, to se vidi po tebi.

Nikoletina odlučno zakopča svoj civilni kaput i progunđa:

– Pa dabome! Ja da im bacim pušku kao neka strina, to neće od mene dočekati.

Jovanče krišom namigne na Strica, što je imalo da znači:

– Istinu si kazao, donio je pušku.

Dva-tri dana kasnije na seoskoj krčmi osvanu strašan oglas potpisan od njemačkih vlasti:

... "Poziva se sve stanovništvo da u roku od osam dana preda oružje. Kod koga se poslije toga roka nađe kakvo oružje biće strijeljan."

Jovanče, Mačak i Stric već su po nekoliko puta nepismenim seljacima pročitali taj oglas, kad odnekle ispade Nikoletina Bursać. On poviri u njemački plakat, uze nešto da mrmlja, a onda pljunu.

– Šteta, ovo ne znam pročitati.

– Znam ja! – dočeka Stric kao iz puške. Nikoletina ga čvrsto pograbi za ruku i gluvo reče:

– Ne znaš ni ti. Ni Mačak ne zna, ni Jovanče. Je li de, Jovanče?

Jovanče se postidi što je maloprije pred seljacima čitao njemačku naredbu, pa odgovori:

– Znao sam, ali sad sam zaboravio.

Nikoletina ga značajno pogleda.

– Vidi se, momče, da si kod naše Lane školu učio. Koga je god ona slova učila, taj ne zna ovo pročitati.

Još jednom je pogledao dječake i odmarširao niz put stabilan, težak i samouvjeren. Jovanče je netremice gledao za njim, a onda reče svom društvu:

– Lazare, Striče, hajdemo gore pod naš Gaj. Tamo još nijesu izlijepljeni ničiji oglasi.

Trojica dječaka krenuše uz put, mrki, ozbiljni i ćutljivi. Ličili su na djecu porobljena, a nepokorena naroda.

VI

 

Okupatorska vlast, Nijemci i Talijani, nisu znali za šalu. Od porobljenog naroda oduzimali su sve oružje, pa makar to bila i stara puška kremenjača, neka dotrajala kubura ili pokvarena revolverčina. Kad bi negdje pronašli sakriveno oružje, strijeljali bi domaćina kuće, pa makar on bio i starac stogodišnjak.

Tuđinski osvajač brzo je našao i svoje pokorne i vjerne sluge, dao im oružje i vlast i pustio ih da žare i pale po svojoj rođenoj zemlji.

Jedna od najkrvavijih organizacija domaćih izdajnika bile su takozvane "ustaše", gomile nasilnika i palikuća, odgajane i naoružane od strane njemačkih i talijanskih fašista. Oni su bili desna ruka okupatora. Umjesto njega i za njegov račun oduzimali su oružje, vojničku spremu, žito, stoku, premlaćivali i mučili ljude, palili kuće. Preko njih je osvajač htio da porobljeni narod natjera u strah i pokornost.

Prva grupa ustaša dojurila je u selo Lipovo iznenada. Presreli su uz put nekoliko iznenađenih seljaka, poskidali s njih vojničke cokule i košulje, ispreturali nekoliko kuća, a dvojicu momaka otjerali u varoški zatvor pod sumnjom da kriju oružje.

Goneći pred sobom pohvatane momke, ustaše naiđoše baš ispod onog brdeljka na kome su Jovanče i Stric čuvali ovce. Videći naoružane ljude, dječaci se pritajiše iza jednog trna, pa čim ovi zađoše za okuku, oni jurnuše prijekim putem prema Nikolinoj kući.

– Nidžo, evo nekih ljudi s puškama, gone pred sobom Dmitra i Vasu.

Nikoletina ostavi motiku kojom je nešto u bašti kopao i brzo preskoči ogradu.

– Gdje su? Kud idu?

– Evo ih uz put. Idu tvojoj kući.

Nikoletina se obazre lijevo-desno i povuče dječake u gustu šikaru poviše bašte.

– Ovamo, brzo!

Poslije pet minuta stigoše ustaše. Preturali su po Nikolinoj kući, vikali na njegovu mater i sestru, tražili pušku i pitali za Nikoletinu. Najzad odoše prijeteći:

– Čekaj ti, stara, pašće on u naše šake!

Kad već ustaše zamakoše niz put, Nikoletina dugo i pažljivo pogleda oba dječaka.

– Čujte, pa ja ostadoh zdrav i čitav zahvaljujući samo vama dvojici.

Dječaci su u neprilici ćutali, iako im je na licu blistalo dotad nepoznato zadovoljstvo.

– Ej, čujete li, pa vi ste meni danas glavu spasili! Stric na to samo progunđa kao da se brani:

– To je ispalo sasvim slučajno. Nijesmo ni znali da ti glavu spašavamo.

– Eh, kako nijesi znao! – pobuni se Jovanče. – Ta vidio si da gone vezane ljude.

Nikoletina se nešto zamisli, počeša zatiljak i pažljivo pogleda dječake.

– Zbilja, momčići moji, kako bi bilo da vi pripazite kad će u selo naići ustaše ili ovi novi žandari, oružnici, pa da javite narodu? Ljudi su zauzeti poljskim poslom, pa nemaju kad paziti, a vi...

– Dobro bi to bilo – odmah se složi Jovanče. – Mi smo povazdan po brdima kod ovaca, kod goveda, vidimo nadaleko ko dolazi, ko odlazi...

– Pa deder, Jovanče, junače, prihvati se toga posla – nastavi Nikoletina. – Ti si prošle jeseni čitavu družinu imao, logor ste napravili, Paprici prkosili. Hajde, pokažite se i sada, kad je tuđin zemlju poklopio, kad glave ljudima skida. Nećete se valjda danas uplašiti?

– Nećemo! – dočeka dječak ozbiljno i odlučno, već unaprijed zagrijan važnim i opasnim poslom koji ga čeka. – Još sutra ćemo iskupiti čitavu družinu.

– Ihaj, opet ćemo u našu četu! – povika Stric.

– Opet u četu, opet – poveseli se Jovanče i skoči na noge. – Ustaj, idemo tražiti Mačka!

VII

 

"Stara garda" Jovančetove družine sjedila je na okupu u hladovini pod samim Prokinim gajem. Stigla je čak i Lunja, iako se Stric i ovoga puta bunio:

– Šta ona ima da se miješa u vojne stvari? Tu dolaze ustaše s puškama, žandari, a ona... precrknuće od straha dok ih samo vidi.

– Možda baš i neće – pecnu ga Jovanče. – Ostani samo ti pored nje kad zagusti pa se ona ničega neće bojati.

– A ko bi onda bježao? – dobaci Đoko Potrk.

Na Jovančetov poziv, družina se sastala da postavi i rasporedi straže, koje će paziti na dolazak ustaša i obavještavati selo o njihovom približavanju.

Ustaše su obično nailazile glavnim drumom od varoši, pa bi kasnije, kod raskršća, okrenule jednim od sporednih puteva koji su vodili u pojedine zaseoke raštrkanog Lipova. Ako ih je bilo više, nekad bi se na raskršću i podijelili, pa jedni udarili na jedan kraj sela, a drugi u nekom drugom pravcu.

Prvi je zadatak, dakle, bio opaziti ih kad se pojave od varoši i odmah obavještavati čitavo selo. Bježaće onda i sklanjati se svak, jer se ne zna na koji će kraj od raskršća okrenuti.

– Najvažniju osmatračnicu valja postaviti na brijegu Lisini – predlagao je Jovanče. – Odatle se dobro vidi drum od varoši, koji savija oko brijega i penje se iz nizine prema našem selu.

– Ih, čim ih ugledamo, mi ćemo strčati u selo i dići uzbunu, a dok oni stignu uz onu veliku okuku, svak će se već skloniti – povika Stric. – Ja ih samo odozgo izbrojim i dojurim? "Evo ih četvorica!"

– A kad pola sata iza one četvorice naiđe još deset, šta ćemo onda? Ko će nas onda obavijestiti? – upita Jovanče. – Tako se prekjuče desilo u Kozijem dolu.

– Hm, pa ovaj... šta ja znam – zbuni se Stric.

– Treba imati dva stražara – upade u riječ Nik Ćulibrk.

– Tako je – potvrdi Jovanče. – Na Lisini uvijek moraju stražariti po dvojica, pa čim se ustaše pojave, nek najprije na vrhu brijega zapale vatru i tako selu dadu znak da se opasnost približuje.

– To će bar lako biti! – kliknu Đoko Potrk. – Lisina je puna paprati (bujadi). Ima je isuviše, i trule, i sirove, pa kad se sve to izmiješa, dići će se dim do neba, vidjeće se iz pet sela.

– A kad zapale vatru, šta će onda raditi? – pripita Lazar Mačak.

– Nek stražare i dalje, pa naiđe li još koja grupa ustaša, nek zapale još jednu vatru. Tako će se znati da dolazi nova opasnost – tumačio je Jovanče. – Pojavi li se pak neka poveća grupa, jedno sedam-osam, nek jedan od njih odmah trči u prvi zaselak i nek javi narodu.

– A šta će raditi ostali dječaci? – upita Vanjka Široki.

– Dvojica će stražariti na Golom brdu na suprotnom kraju sela, čim spaze dim na Lisini, nek odmah pale vatru kod sebe na brdu. Tako će biti obaviješteni i oni koji od svojih kuća ne vide onaj dim sa Lisine.

– Dobro, a šta će raditi ono troje preostalih iz diružine – javi se Stric.

– Oni nek paze na raskršće i neka gledaju u koji će zaselak ustaše krenuti, pa nek trče da jave ljudima. Za taj posao uzećemo trojicu najbržih.

– Mene prvog! – povika Potrk.

– I Strica, on je dugonog! – dočeka Mačak.

– Nek Nik Ćulibrk bude treći! – dočeka Vanjka. – On je izdržljiv u svemu pa i u trčanju.

– Dobro ste izabrali – složi se Jovanče. – Trkači će, dakle, biti Potrk, Stric i Nik Ćulibrk.

– A ko će na Lisinu, na najopasnije mjesto? – zaškilji Mačak.

Svi se, kao po komandi, okrenuše prema Jovančetu. On se samo nasmiješi.

– Dobro, idem ja. Baš se tome veselim.

– I ja ću tamo – javi se Lunja.

– Pazi je! A što baš ti? – ote se Stricu.

– Volim da ložim vatru – mirno odgovori djevojčica. – Umijem brzo da potpalim i sirovo drvo.

– E, to je već nešto! – dočeka Mačak s odobravanjem.

– Nek pođe ona s Jovančetom.

– A na Golo brdo? – kiselo upita Stric neljubazno mjereći Lunju.

– Ko bi drugi nego Mačak, majstor za vatre, dimove i za sve ostale mudrolije – povika Jovanče. – Nek mu Vanjka dovlači drva, paprat i travuljinu, a on samo nek čeka znak s Lisine, od mene, pa nek pali. Ko ne vidi moj dim, sigurno će spaziti njegov.

– A šta ćemo ja i Žuja? – Odjednom se iz prikrajka javi Nikolica. – Mi ćemo, valjda, ložiti vatru za moju pokojnu babu.

– Ehe, pa ja umalo ne zaboravih! – viknu Jovanče. – I ti ćeš čekati više raskršća, pa čim vidiš kud ustaše kreću, odmah trči u školu i javljaj učiteljici. Ona je baš tebe za ovo zamolila.

– A, zar ona zna za ovaj naš dogovor? – začudi se Mačak.

– Pa ona i Nikoletina načinili su čitav ovaj plan i meni ga sinoć ispričali – priznade Jovanče. – Zato smo se ovako iznenada i sastali.

– I baš je rekla ko će gdje stražariti i ko će s kim ići? – nepovjerljivo upita Stric.

– Ne, to je ostavila da se mi sami dogovorimo – reče Jovanče. – Preporučila je samo da Lunju ne šaljemo zajedno sa Stricem, jer joj se on uvijek ruga i kinji je.

Lunja samo pocrvenje i tužno obori oči, a Stric se nakostriješi i svađalački se otrese:

– Ih, baš mi je milo što ću biti daleko od nje. Nek me i ustaše ukebaju, samo nek nijesam s njom.

Lunja šmrcnu gotova da zaplače, a onda naglo zagladi kosu i u očima joj sinu povrijeđen ponos. Šta se ovo događa sa svijetom ili možda sa mnom?

– Ja sam došla ovamo samo zato što me je pozvao Jovanče, pa ću s njim i poći na Lisinu. Moji kod kuće ne bi me ni pustili bez njega.

– Ih, ih, kako laže! – progunđa Stric.

Praveći se da ga ne čuje, Lunja prkosno nastavi:

– Moji vele da se curice ne smiju družiti sa štokakvim budalama.

Svi prasnuše u smijeh. Stric ljutito zabaci šešir i osvetoljubivo zavreča:

– Ih, što sam se juče kod Marice najeo jabuka! Jednu mi je dala iz njedara ev' ovoliku, miriše k'o đul. Čuvaću je sto godina i svaki dan poljubiti.

Lunja se trže i skameni se, hladna i nepristupačna. Samo kratka varnica, koja joj sinu u očima, rječito je govorila da bi tog istog trena najradije sručila stotinu gromova na tu svoju debeljušnu plavu drugaricu Maricu, koja tako izazivački i bezobrazno dijeli svoje šugave kisele jabuke.

VIII

 

Poljar Lijan geguckao je kroz jedan šumarak nasuprot Golog brda i pričao sam sa sobom, jer mu se nije razgovaralo s njegovom praznom flašom. Da je bila puna, hajde de, još bi se od nje moglo i čuti nešto pametno, a ovako – virneš unutra kao u neki prazan zeleni bunar, a odozdo kao da neko šapne:

– Hu, nema ništa, natrag veselje!

– Pa dabome da nema. A kad je u tebi nešto i bilo, glupa zelena boco! – gunđa starac i kroz rijetko hrašće zuri u okolna brda. Da mu je bar pri ruci neki dječak pa da ga čiča pojuri štapom zbog neke preklanjske krivice.

Odjednom čiči stadoše noge, stadoše oči, stade, naravno, i čitav on zajedno s bocom i novim štapom.

– Šta je sad ono?!

Uz golo brdo miljela je neka mrka gromada, nešto kao džinovska kornjača, kao plast suve paprati, kao neki taman ćubast žbun.

– Gledaj, pa šta je ovo danas? – žmirnu starac. – Nijesam gucnuo ni kap rakaje, a već po bregovima skitaju nekakve đavolje kornjače, žbunje prohodalo, čuda se dešavaju.

Zatvarao je oči, otvarao ih i zurio u padinu, a ona čudnovata gromada i dalje se uporno pela uz brdo i najzad iščezla na zaravnjenom poljanku na samom vrhu.

– Možda je to onaj njemački tenk o kome se toliko priča – umovao je starac. – Jeste, ali se tenk nadaleko čuje kako rže i brekće, a ovo – ovo ćuti kao moja prazna boca, prokleta bila.

Zija poljar za iščezlim čudovištem i domišlja se.

– A da to nije kakvo maslo ovih naših dječaka? U svašta se danas dječaci upuštaju. Prišunjaću se da izbliže virnem.

I dok je poljar prilazio podnožju brda i spremao se za dugo i naporno penjanje na vrh Golog brda, na sredinu čiste zaravni već je pristizao golem plast suve paprati. Taj neobični plast imao je na prednjoj strani manji otvor iz koga su svjetlucale nekakve živahne oči.

Lazar Mačak stajao je na čistini i upitao sasvim mirno:

– Stiže li najzad?

– Stigoh! – umorno dahnu plast.

– Pa ti vučeš na sebi čitav brijeg – začudi se Mačak.

– Bogme pravi brijeg! – potvrdi glas iz onog otvora na plastu. – Hoće li dosta biti?

– Čak i previše.

Odjednom se plast nagnu i buć! – prevali se na bok. Odozdo mu se ukazaše noge, prave noge u opancima od prijesne goveđe kože. Te se noge malo gicnuše, malo ritnuše, malo zagrabiše po zemlji i za tren oka iz plasta se izvuče čitav čitavcat dječak – Vanjka Široki.

– U-uh, što je vrućina! Vidi li se kakav dim na Lisini?

– Nema ga još. Čitavo jutro pazim, ali... Ček, ček, šta je ono, pogledaj!

Vanjka se i sam netremice zagleda u daljinu. Nad golom kapom Lisine poče da se diže nešto kao proziran tanjušan stub lake magle.

– Je li ono dim? Nije! – uze da se koleba uzbuđeni Mačak. – Vanjka, šta se tebi čini?

– Ne znam. Tanko je mnogo, jedva se vidi.

– A ono sad? Pazi, pazi!

Nad Lisinom poče da se diže jasno uočljiv taman stub dima i u visoko poče da se razrasta u široku perjanicu.

– Eno ga, Jovanče daje znak! Pali, Vanjka!

Sudarajući se, dječaci se uzvrtješe oko paprati. Vanjka htjede da gomilu potpali odmak sa strane, ali ga Mačak zaustavi.

– Ne, ne, podvuci se do sredine. Plast je iznutra šupalj pa će se dim sav tamo skupljati i poći kroz otvor uvis.

Vanjka oznojen odiže jedan kraj plasta, izvuče se napolje i pljesnu rukama.

– Gotovo, planulo je!

Ubrzo na gornji otvor gomile, kroz koja je Vanjka virio dok je nosao plast, poče da kulja vrlo gust siv dim i valjajući se u klupcima pođe uvis. Dječaci zagrajaše:

– Ihaj, ala je crn, vidjeće ga čitavo selo!

– Oho, Jovanče, vidiš li nas?! – razdragano povika Mačak, iako je znao da ga drug, onako udaljen, neće čuti.

Dim je sve više rastao u visinu i dizao se nad Golim brdom kao moćan crn stub koji nadaleko i naširoko javlja ljudima da se selu primiče strašna opasnost.

Kad je već plast počeo da se ruši isprebijan plamenom, Vanjka nakupi sa strane čitavu hrpu vlažne paprati i baci je u vatru. Sad poče da se valja naročito gust i mrk dim, ali ne pođe uvis, jer ga poduhvati neki povjetarac i ponese nisko po samoj zaravni.

– Eto ti, ode nam dim pješke po zemlji! – povika Vanjka. – Pazi ga samo kako se vuče.

Odjednom se dječak presiječe u riječi. Iz dimnog oblaka, odnekle s kraja poljane, začu se nekakvo kijanje i kašljanje, koje je ličilo na zimsko hripanje neke sipljive kobile.

– Ej, čuješ li ti ono?! – prestrašeno đipi Mačak.

– Ehej vi tamo, dižite uvis ovu dimčinu! – zakreketa nekakva ljutita staračka glasina.

Još se dječaci i ne snađoše od čuda kad iz dimne zavjese ispade poljar, pocrvenio, suznih očaju i razvika se:

– Aha, tako vi, palikuće jedne, hoćete da me udavite! Ehe, nema ništa od toga vašeg posla. Već sam ja spavao na štali koja se obnoć zapalila, pa sam živ izmakao. Naletio sam samo u mraku na pčelinjak pa sam bio malo izbocan.

– Oho, evo našeg Lijana! – povikaše dječaci i potrčaše mu u susret.

Poljar zastade s uzdignutim štapom i u čudu se izbeči u Mačka i Vanjku.

– Šta je to, trčite mi u susret raširenih ruku? Ne bojite se poljara?

– Ne bojimo se, striče Lijane!

Sad se poljar još više zgranu:

– Striče! Zovete me stricom, ništa se ne bojite, šta je ovo danas? Otkad poljari po svijetu hodaju, ovo se nije desilo.

– Učiteljica Lana rekla nam je neki dan da si ti dobar čovjek i pravo veliko dijete. Poljar veselo graknu:

– Aha, jeste li čuli! Pa da, dobar čovjek. Vidiš ti kako vi imate pametnu učiteljicu.

Malo se zamislio pa onda tužno zaklima glavom.

– I veliko dijete? Pa da, tako je. Ja sam zaista siroto veliko dijete, bez oca i matere, bez djeda i babe. Dobri moj deka, kako me je samo cupkao na koljenu i tepao mi:

– "Jare moje malo, jarence!"

– A šta ti je bilo s djedom? – upita osjećajni Vanjka.

– Eh, šta! Pogibe nedavno, prije pedeset godina, kad su se ono kmetovi pobunili protiv begova. Ubiše ga iz kubure, a ja, evo, ostadoh siroče. Jadni djed!

Poljar ubrisa istinsku suzu, a onda se malo pribra i upitno pogleda dječake.

– A kako bi ipak bilo da ja vas malo istučem, ta zašto sam poljar? Dobro znate da se ne smiju ložiti tolike vatretine, zapalićete nečije sijeno. Ja čuvam seosku ljetinu.

– A mi čuvamo selo od ustaša – dočeka Mačak – zato smo i naložali ovu vatru.

Kad je začuđeni poljar čuo o čemu se radi, on se naduri.

– A kako vi to sve – bez mene? Ja sam pozvan da čuvam selo i seosko dobro pa ma kakve štetočine bile u pitanju. Odmah da me primite u svoje dobrovoljce. Gdje li je samo taj vaš komandant Jovanče.

– Vidiš li onaj dim na Lisini, tamo je – pokaza mu Lazar Mačak.

– To je, bogme, podaleko – zaključi starac. – Bolje će biti da ja najprije malčice odspavam uz onaj trn tamo nakraj zaravni.

Koliko je poljar spavao, to ne zna ni on sam. Prenu ga tek prasak puške iz doline. Zadihani dječaci Mačak i Vanja trčali su prema njemu i vikali:

– Striče Lijane, strice Lijane, puca se na raskršću! Tamo su naši!

IX

 

 

Četvorica ustaša, uniformisani i naoružani, stigoše na raskršće i poslije kratka dogovora, dvojica okrenuše prema školi, a dvojica se uputiše desno, prema zaseoku Nikoletine Bursaća.

Mali osmatrači, Stric, Nikola i Nik Ćulibrk, čisto nisu disali od velikog uzbuđenja. Činilo im se da od čitavog šumarka u kom se kriju najviše strši baš onaj žbun iza koga oni sjede. Čak i breza desno od njih neće da miruje, nego pa­kosno šuška i treperi kao da zove:

– Ej, vi s raskršća, pogledajte ovamo!

Nik Ćulibrk zabrinuto pogleda svoje drugove i šapnu:

– Striče, ja i Nikolica idemo da javimo učiteljici, a ti trči do Nikoletine.

Nik, sasvim pognut, krenu najbližim prečacem prema školi. Za njim, nešto manje pognut, požuri Nikolica, a za Nikolicom potrča i kuja, bezbrižna kao i uvijek po danu.

– E, sad je red na mene! – uzbuđeno prošapta Stric i natuče šešir na glavu. – Deder, noge junačke, pokažite se!

Potrčao je ukoso preko šumaraka i tek što je dospio u rijetku nisku šikaru na drugom kraju, kad s druma grunu oštar glas:

– Stoj!

Iznenadan povik čisto mu pokosi noge, ali ga u isto vrijeme strah tako udari u leđa da je skoknuo naprijed poput zeca.

– Stoj, stoj! – prasnuše za njim još dva povika, ali je dječak poput vihora šibao kroz nisko šikarje.

– Spazili su me! – sinu mu kroz glavu dok je naslijepo, iz pune snage, lomio kroz mlad čestar, a onda odjednom čitav kraj oko njega tresnu se i zagluši ga snažnim pucnjem.

– Tras!

Još nije dospio ni da shvati šta se to događa, kad ponovo dvaput grmnu:

– Tras! Tras!

– Pucaju! – dosjeti se Stric pun strave. – Brže, brže, drage noge moje!

– Bziin! Bzin! – prosiktaše nisko nad njim nevidljiva zrna, sustigoše ih dva nova pucnja, a kad Stric stiže već nadomak jedne udoline, nenadan udarac zbaci mu šešir s glave i on se pruži koliko je dug po nekoj gustoj paprati.

Pucnjava naglo prestade. Ustaše su, valjda, mislile da su ga pogodile, pa ili su produžile put ili...

– Ili sad idu ovamo da vide koga su ulovili! – dosjeti se Stric pa hitro spuznu u onu dolju za svojim šeširom, pograbi ga i nastavi da trči jednom uskom obraslom jarugom dobro zaklonjen šibljem od pogleda svojih progonilaca s druma.

Upao je tako u jedan ljeskar vezan s Prokinim gajem i – tup! naletio na samog Nikoletinu Bursaća.

– Ehej, ti ne gledaš kud trčiš! – viknu momčina.

– Ni ovi iza mene ne gledaju kud pucaju! – trže se dječak.

– Kako ne gledaju, jadna ti majka, a šta ti je ovo na šeširu?

Stric skide šešir i u čudu se zagleda u dvije rupe koje su se odnekud otvorile na njemu.

– Pazi šta je ovo?

– Prosvirale ti ga ustaše! – odbrunda Nikoletina. – Bogami je ovaj dobro gađao.

Stric klecnu od zaprepašćenja.

– Pa ovo su mene dva zrna pogodila. Gledaj, evo jedne, evo druge rupe.

– He-he, mnogo si mi bistar – nasmija se Nikoletina. – Sve je to od jedne kugle: ovdje je ušla, a ovdje izišla.

– Ustaše idu u tvoj zaselak, to sam pošao da ti kažem – tek se sad sjeti dječak, ali Nikoletina sasvim mirno odgovori:

– Već sam ja vidio dim s Lisine i Golog brda i za svaki slučaj podbrusio od kuće, pa kud oni išli da išli. Ipak ti hvala što si se potrudio.

– I toliku vatru pojeo – dodade Stric i, gledajući rupe na svom šeširu, zamišljeno progunđa. – Ovdje ušla, ovdje izišla, pazi ti nje. Dobro je što mi je šešir visok, pa mu je gornji dio bio prazan, inače – ode glava.

Ustaše i toga dana ostaše kratkih rukava. Tražili su po selu bivše vojnike, među njima i Nikoletinu, tražili su učiteljicu Lanu, ali nikom ni leđa ne vidješe, sve se bijaše posakrivalo.

– Napipaćemo mi već te bjegunce, te vaše vukove i lisice! – zaprijetiše ustaše knezu Valjušku. – Ili će ovo selo predati sve sakriveno oružje ili ćemo mi s vojskom doći da ga od vrha do dna ispreturamo i pretvorimo u prah i pepeo.

X

 

Ustaška pucnjava uzbunila je čitavo selo. Ubrzo se saznalo da su to gađali i progonili Strica, ali gotovo niko nije znao šta je s njim bilo: jesu li ga ranili, ubili ili uhvatili. Da idu Stričevoj kući i da se propitaju, to se za dana niko nije usuđivao, moglo bi se lako naletjeti na ustaše.

Već pred samu noć Jovanče i Lunja stigoše s Lisine u selo i saznadoše za strašnu vijest: nestalo je Strica! Pucali su za njim, gonili ga i – dalje mu se gubio svaki trag.

"Izgubljeni" Stric u to isto vrijeme baš je stražario sakriven za jednim žbunom uza samo raskršće i očekivao Jovančetov povratak. Već unaprijed se sladio svojom pričom o pucnjavi, trci i o svom izrešetanom šeširu.

– Ih, a ja se samo okrenem i jezik im isplazim, a oni iz pušaka – pras, pras! – pa kroz moj šešir.

Drumom se začu razgovor i prije nego se Stric i odlučio da proviri, na raskršće stigoše Jovanče, Lunja i Nik Ćulibrk.

– Eno tamo smo bili sakriveni – pokazivao je Nik na šumarak u strmini poviše raskršća. – Onda smo najprije pošli ja i Nikolica i kad smo već malo odmakli, začusmo ustašku viku i pucnjavu. Najprije smo pomislili da su to nas opazili.

– Ih, vas! – progunđa Stric prisluškujući iza žbuna. – Ne puca se tako lako za svakim.

– Zastanem, oslušnem bolje – nastavljao je Nik – i čujem jasno da to puca ona patrola koja je okrenula u Nikolin zaselak. Pogibe naš Stric, pomislim u sebi.

– Pa dabome da pogibe! – mrmljao je Stric u svom zelenom skloništu. – Ne puca se džabe iz vojničkih pušaka.

– A zar se još uvijek ne zna šta je s njim bilo? – zabrinuto upita Jovanče.

– Kako će znati kad smo tek sad izišli iz šume. Ustaše su sve do prije jedan sat vršljale po selu.

– Pa da sad pođemo gore u šumarak – predloži potištena Lunja. – Možda on, siromah, leži negdje gore ranjen, a mi tu pričamo.

– Pa dabome da leži – naduveno promrmlja Stric i već je zamišljao sebe kako, teško ranjen, poput starinskog junaka leži pod jelom zelenom, a Lunja se naginje nad njegovo lice i tiho pita:

– Hoćeš li mi rane preboljeti?

Na raskršću poče zabrinuto savjetovanje. Suznih očiju Lunja je požurivala svoje drugove:

– Idemo, Jovanče, idemo Nik, možda je naš dobri dječak već odavno mrtav.

– Ih, dobri dječak! Kasno si se toga sjetila! – uvrijeđeno i ožalošćeno prošaputa Stric. – Pa dabome da je mrtav.

Jasno je vidio sebe mrtvog na nekoj zelenoj poljani, a Lunja se nagnula nad njim pa samo gorko suze roni, jer zna da se Stric više nikad neće dići ni progovoriti.

– Pa dabome da neće, nego će ležati mrtav pa makar ti sto godina nad njim sjedila! – poče da šmrkuće Stric i teške ga suze obliše od puste žalosti nad mrtvim sobom.

Plakao je sve neutješnije, poče najzad glasno i da jeca tako da se i ono troje s raskršća prenuše i oslušnuše.

– Neko plače! – šapatom reče Lunja. – Eno, iza onog žbuna.

– Da pogledamo – reče Jovanče nešto uzbuđenim glasom i odlučno zakorači put zelenog gustiša, a za njim u skoku Nik i Lunja.

Videći da je otkriven, Stric leže u travuljinu licem okrenut zemlji i umiri se.

– Eto ti baš, nek vide da sam mrtav! Jovanče poviri iza žbuna, stuknu i prošaputa:

– Pst, evo nekog, leži!... Pazi, pa ovo je Stric. I Nik poviri i reče, također šapatom:

– Pa da, to je njegov šešir. On je.

Lunja se prva osmjeli, zakorači iza žbuna i prodrma Strica za rame.

– Ej, Striče!

– Je li živ? – plašljivo upita Jovanče.

– Ne znam, ne miče se – zabrinuto reče djevojčica.

– Ta vidiš li da sam mrtav, 'budalo! – u sebi, ljuteći se, reče Stric.

– Striče, ej Striče! – zvala je Lunja drmajući ga. Od njezina drmusanja neka kopriva stade da žari Stričevo uvo, ali je on samo stiskao zube i junački trpio, a u sebi psovao:

– Đavo je pojeo, trese me kao da sam vreća, a ne pokojnik! U-uh, kako peče, kao živa vatra.

Priđe i Jovanče, uze Strica za ruku i neodlučno reče:

– Kanda je živ. Još je vruć.

Nekakav mrav, mileći kroz travu, bio je stigao do sama Stričeva nosa i počeo da ga škaklja po nozdrvi. Dječak je neko vrijeme junački podnosio i tu napast i trudio se da ne diše, ali ne izdrža dugo. Povuče duboko vazduh, a s njim i mrava u nos i dvaput gromko kihnu:

– Aćhi! Aćhi!

– Živ! Živ! – povikaše i Lunja i Jovanče pa na silu prevrnuše Strica na leđa, iako se on, kradom i ćutke, trudio da ostane potrbuške prikovan za zemlju.

– Evo ga, mrda nosom! I gleda, gleda! – veselo viknu Lunja.

Stric još jednom kihnu i, videći da je sad konačno propao kao "mrtvac", zaškiljii na jedno oko i jeknu:

– Joooj, što me mučite!

Lunja brzo sjede u travu, spretno namjesti njegovu glavu u svoje krilo, pomilova ga po licu i bolećivo upita:

– Striko, Stričiću, šta te boli? Jesi li ranjen?

– Oho-ho-jooj! – ote se Stricu nešto između pokušaja da zapjeva i da zaplače u isti mah. Ležeći na Lunjinu krilu, milovan njezinom ručicom, on se od sreće počeo tako topiti da mu se činilo ranjen je iz četrdeset pušaka i evo mu isteče sva krv. Zažmuri od blaženstva, uzdahnu i – sasvim se rasplinu, pretvori se u razliveno sjajno jezerce po kome trepti još sjajniji zračak, možda od sunca ili on Lunjina pogleda.

– Ranjen je, ranjen! Daj ga ovamo da mu pogledamo ranu! – zabrza Jovanče, uplašen i zbunjen, i prihvati dječaka za ramena, ali se Stric ljutito otrese:

– Ostavi me na miru. Ovako mi je sasvim dobro.

Lunja se na to samo trže, pažljivije zagleda dječaka na svom krilu, pa brzo skoči tako da Stričeva glava bubnu u travu kao neka bundeva.

– Ništa njemu nije, pretvara se! – oporo reče ona otresajući ljutito suknju.

Ljut i posramljen, Stric se ispravi, sjede i razvika se:

– Ništa, ništa! A ove rupe na šeširu? Pogledajte samo! Je li ovo od pušaka ili od mačkova repa?!

Nik i Jovanče stadoše radoznalo zagledati prorešetani šešir, dok je Lunja prezrivo zurila nekud u stranu kao da se tu zaista radi o nekom tamo mačkovom repu, a ne o puškama i pogibiji.

– Pogledaj samo, Lunjo, – zvao je Nik.

– Nek mu gleda njegova debela Marica! – otrese se Lunja sjećajući se Stričeve priče o plavoj Marici i o njezinim jabukama koje mirišu kao đulovi.

Nadureni tako jedno na drugo, Stric i Lunja već pred sam suton odvojiše se od Nika i Jovančeta i krenuše u svoj zaselak. Stric je šutke grabio naprijed, dok odjednom, kao da se nešto dosjeti, prezrivo pljucnu:

– Ih, Maričine jabuke! Dala mi je samo jednu šugavu kiseljaču, odmah sam je bacio preko kuće.

Lunja se pravila kao da ništa ne čuje, ali kad iziđoše na zaravam, blizu prvih kuća, ona kao da se nešto prisjeti:

– Zbilja, daj da vidim taj tvoj šešir. Jesu li to baš puknuli u nj?