XXI

 

Svake večeri, vraćajući se s predavanja na kursu, Stric je prolazio kraj kuće one "debele Marice" zbog koje se nekad, toliko prepirao s Lunjom.

Istinu govoreći, Marica baš nije ni bila tako debela. Bio je to zdrav okrugao djevojčurak, plave kose i modrih očiju, nasmijana i dobrodušna. Čitala je babama iz kalendara kad je koji praznik, branila prolaznike od pasa, pomagala čobanima da savladaju nepokorna goveda, jednom riječju: uživala je u tome da se nekome nađe pri ruci.

Kad već zadugo ne bi bilo nikoga kome je trebala pomoć, djevojčica bi u ćošku svoje bašte čistila put kojim su prolazili mravi i pričala:

– Brzo, brzo, mraviću, evo, sklonila sam ovaj veliki kamen. Evo, i travku ću iščupati. Hajde, požuri. Mravko Mravkoviću iz mjesta Mravinjaka.

Kad bi spazila Strica kako nailazi drumom, curica bi sva zablistala.

– Striko, svrati da pričamo.

– Ta kom je danas do priče, rat je – pravi se Stric vrlo zaposlen.

– Ih, pa nek rat malo pričeka – čavrljala je Marica. – Nisam te vidjela još od sinoć.

Stric je, oklijevajući, prilazio, a djevojčica je, krijući nešto u šaku, naređivala:

– Hajde, zini, imam nešto za te.

Metala mu je u usta jezgru od oraha, krišku jabuke ili štogod slično, a dječak je, slatko meljući jakim zubima, samo mumlao:

– Gle, otkuda ti ovo? Baš je bilo dobro.

Jednom, dok su iz tamnog večernjeg neba prolijetale krupne kišne kapi, Marica uvuče svoju plavu glavicu pod Stričevu ruku i zagrguta:

– Sakrij me od kišice.

– Gle, đavo je odnio, kako je umiljata! – progunđa u sebi dječak topeći se od milja. – I kako samo ima meku kosicu, kao svila.

U sjećanju mu trenutno minu Lunja ali samo kao laka sjenka, a zlatasta Maričina kosa bila je tu, živa i opipljiva. Pa ko da sad misli na nešto drugo!

I navadi se tako Stric da se svakog predvečerja susreće s Maricom na drumu, pod baštenskom ogradom. Blaženo žmureći, otvarao je usta, pa da mu je ona stavila u njih makar i metalno dugme, on bi i njega čini mu se, u slast pojeo. Ta kakvo dugme! Progutao bi i čitavu nisku cijelih oraha kao ćurka koju hrane za praznik...

Maštajući svakodnevno o Marici, Stric je prolazio kroz selo sav zanesen kao da ne gazi po zemlji, nego po meku oblaku iznad koga trepti i preliva se obasjana glavica njegove plavojke. Opaziše to čak i njegovi u kući, pa ga djed upita začuđeno:

– Časte li vas to na kursu rakijom kad si tako usvijetlio očima? Možda ta je kakva curica štogod uvračala?

Tu promjenu na Stricu najprije i najbolnije uočila je obavještajka Lunja. Brzo je saznala ko je bio i uzrok toj Stričevoj neobičnoj zanesenosti. Naravno, Marica, ko će drugi biti. To se moglo i očekivati.

– Ukrali su mi, dakle, najboljeg druga iz djetinjstva – razmišljala je ona idući kroz polja na ivici sela. – Ode moj Stric, a ja ostadoh sama.

Da je tih dana odakle naišla čitava neprijateljska patrola, mogla je neopaženo promaći pored Lunje, rastužena djevojčica, to ne bi opazila. Ona više nije gledala ni polja, ni živice, ni staze, bila je s tugom zagledana samo u svoje malo opustošeno srce.

– Striče, zašto si otišao a da se ni obazreo nisi?

Jednom je, tako zamišljenu, iznenadi Jovanče. Šunjao se njoj iza leđa očekujući svaki čas da će se oprezna djevojčica, kao i uvijek, okrenuti još prije nego on do nje stigne, ali ništa ne bi od toga. Već je sasvim prišao i stao iznad nje, ali je djevojčica i dalje pogruženo sjedila ništa ne primjećujući.

– Lunjo!

Djevojčica podiže oči nimalo iznenađena. Činilo se da joj je svejedno ma šta se događalo na svijetu.

– Lunjo, šta je to s tobom? – zabrinuto upita dječak i saučesnički je pomilova po kosi.

Dirnuta njegovom brigom, Lunja sakri glavu na Jovančetove grudi i tiho zaplaka.

– Lunjo, dušo, šta ti je?

– Svi ste vi mene ostavili, čitava družina! – promuca Lunja.

Jovanče se sjeti skorih priča o Stricu i Marici, pa reče s prijekorom:

– A zar sam ja svoju Lunju zaboravio? Zar sam nekog više volio nego nju? Koga, reci mi?

Lunja se još više priljubi uza nj i protepa:

– Otkud ja znam, ta ti uvijek ćutiš.

– Da, ćutao sam – priznade dječak. Tebe je moj drug volio pa zato...

Lunja se trže, uvrijeđena i ljuta:

– Niko mene više ne voli, nit ja koga!

Jovanče se netremice zagleda u njezine uplakane sjajne oči i upitno nadiže obrve:

– Zar ni mene ne voliš?

Lunja obori pogled i lagano, sasvim lagano nasloni glavu na njegovu mišicu.

– Ti si nešto drugo. Ja sam se tebe pomalo bojala. Sjećaš li se kako si ono nekada skočio kroz školski prozor? Niko se nikad to nije usudio.

– Pa tako si i ti uradila.

– To je bilo samo zbog tebe – priznade Lunja i osmjehnuvši se pogleda ga velikim sjajnim očima.

Ne znajući ni sam što čini, ali osjećajući da tako treba, Jovanče se prignu i poljubi je u kosu.

– Eto, sad vidiš da te volim.

Lunja je ćutala, umirena, tiha i srećna, a kad Jovanče ustade i krenu, ona ga predano pomilova po rukavu.

– Navrati nekad ovim krajem. Tu ćeš uvijek naći mene i strica Lijana. Ja ću te svaki dan čekati.

XXII

 

Krajem jeseni od četiri omladinske čete stvoren je Omladinski udarni bataljon, ponos čitavog odreda. Za komandanta je postavljen Nikoletina Bursać, slavni mitraljezac i nadaleko poznata i čuvena partizanska delija.

Čim je primio novu dužnost, Nikoletina je zamolio komandanta odreda:

– Druže komandante, kako bi bilo da mi dadeš kurire iz bivše Jovančetove družine.

– A zašto baš njih? – začudi se komandant.

– To su mi komšije, prijatelji i pomagači iz najtežih dana okupacije. Imam u njih puno povjerenje.

– Pa dobro, Nikola, povedi ih sa svojim bataljonom. Pred polazak u bataljon, čitava družina iskupi se kod Jovančetove kuće.

– Dječaci, sjutra ćemo svi u vojsku – reče Jovanče. – Kako bi bilo da se poslije podne svi iskupimo kod našeg starog logora i da se oprostimo s Prokinim gajem?

– Hoćemo, hoćemo! Zovnućemo i Lazara Mačka i Lunju.

– I poljara Lijana – dodade Jovanče. – On je naš stari saveznik.

Poslije podne, kad se družina poče iskupljati pored svog starog logora, pretvorenog u radionicu, zajedno sa Stricem pojavi se i njegov djed s jagnjetom na ramenu.

– Ehej, šta ti je to? – graknu poljar Lijan.

– Kako šta! – radosno povika čiča. – Ispraćam unuka u vojsku, valja to proslaviti.

– He-he, moj dragi, ipak si nešto zaboravio – zavreča poljar. – Kamo ti rakija za nas, čestite starce?

– Tu je rakija – namignu djed. – Evo je. Starina zavuče ruku u džep od čakšira gotovo do koljena i otud izvuče punu puncatu bocu.

– Vidiš li je, čista kao suza.

Dok se jagnje okretalo na ražnju, okupljena družina pretresala je svoje uspomene iz veselih i uzbudljivih dana svog odmetništva. Rakijska boca šetala je od poljara do Stričeva djeda i natrag, sve dok se, ispražnjena, nije konačno smirila između dvojice nakićenih starina.

– E, sad se najzad smiri, stara glupa i prazna boco! – povika poljar. – Tvoja pamet sad se preselila u naše mudre glave,

Stric je kradom, poput krivca, bacio pogled na Lunju, ali djevojčica se pravila kao da ga i ne vidi. Sjedila je pored Jovančeta, tiha, srećna i zanesena, kao da su sami na svijetu.

– Gle kako je danas krasna ova naša obavještajka! – prošaputa Đoko Potrk, uvijek osjetljiv na svaku ljepotu.

– Ih, baš mi je nekakva – kiselo smrsi Stric.

– Za nas će uvijek biti ljepša od tvoje Marice! – dobaci mu Đoko peckajući ga.

– Tako je, i ja velim, bojs! – ozbiljno dodade Nik.

Stric samo ućuta. Morao je priznati da njegovi drugovi imaju pravo. Iznenada se rastuži. Njegovo, u osnovi dobro srce žalilo je iskreno za svojom dobrom drugaricom iz teških dana odmetništva. Ona ga je nekad voljela predanije i s više požrtvovanja nego što će ga više iko u životu voljeti.

Jedva je uhvatio zgodnu priliku da joj prošapće:

– Lunjo, ne ljuti se bar sad na rastanku. Oprosti. Djevojčica ga pogleda, toplo i milo, kao i onih minulih dana i reče:

– Striče, neću te zaboraviti, ali znaj: nikad više nećeš naći one svoje nekadašnje Lunje.

Na rastanku ga je još jednom pogledala ozbiljno i tužno i jedva čujno protepala:

– Ne, neću te zaboraviti.

Otišao je Stric noseći u duši prvu istinsku tugu u životu i neizbrisiv lik tihe djevojčice, koja ga je nekad predano voljela i koju on ipak nije umio sačuvati.

XXIII

 

Iza brda tresu i odjekuju topovi. Bije se velika bitka. Na slobodnu partizansku teritoriju navaljuje njemačka divizija "Princ Eugen".

Omladinski udarni bataljon kreće na put. Još noćas biće ubačen u borbu na najopasnijem sektoru bojišta.

Lazar Mačak i Lunja, stoje na uzvišici više druma i pogledom ispraćaju bataljon.

– Eno ih! Eno Nik i Vanjka! Eno Đoke Potrka! Mačak u koloni otkriva jednog po jednog svog druga. Najzad je sasvim na začelju druge čete, spazio Jovančeta i Strica.

– Eno i našeg harambaše zajedno sa Stricem!

– A gdje li je Nikolica s prikolicom? – upita Lunja. – Njega još uvijek ne vidim.

– Ostavili su ga kod štaba odreda – odgovori Mačak. – Premlad je još, pa mu Nikoletina ne da u borbu.

Jovanče spazi prijatelje na onoj uzvisini i domahnu im rukom. Okrenu se i Stric, a onda pokaza prstom u pravcu onih brda otkud se čula topovska grmljavina kao da bi da kaže:

– Čujete li samo, tamo se za nas kuva popara.

Tiha i blijeda, Lunja je ćutke gledala za kolonom. S njom su, možda zauvijek, odlazili oni koje je najviše voljela u životu. Odlazio je dugački Stric, koga je već prežalila, ali ga nije zaboravila. Odlazio je ponosno hrabri Jovanče, koga će ona nositi na srcu čak ako se više nikad i ne vrati.

– Ako se ne vrati?

Kao da joj odgovara na to njezino tajno pitanje, Mačak odjednom progovori:

– Vratiće se opet naši dječaci, treba u to vjerovati.

Na začelju posljednje čete klimalo je nekakvo konjče pretovareno kotlovima i kojekakvom starudijom. Za njim je bodro koračao poljar Lijan, šešira zabačena na potiljku.

– Ehej, kuda šefe? – povika Lunja.

Lijan, njen dotadašnji "šef" u obavještajnoj službi, veselo odvrati.

– U boj, dušo, u revoluciju!

– Zbogom, šefe! Ne zaboravi me!

– Zbogom, dušo, pamtiću te!

I tako se rastadoše djevojčica Lunja i njezin "šef", dugogodišnji poljar, beskućnik i vesela skitnica, ispičutura Lijan.

Tutnji u noći bitka, trza se Lunja iza sna, lomi se odjek u Prokinu gaju. Nema više nekadašnjih bezbrižnih dana ni obijesnih dječjih igara, u rat je otišla Jovančetova družina.

Držite se dobro, moji dječaci! Jovanče, Striče, Đoko, Nik, Vanjka Široki, mi vas čekamo da se opet vratite.

Nek bude onako kako ste se dogovorili na posljednjem sastanku u Gaju: oni koji ostanu živi, sastaće se jednog dana opet u Prokinu gaju, naložiće vatru u logoru Tepsija i oko nje će pričati o onima koji se nisu vratili. Pričaće dugo i s ljubavlju, ali samo lijepe stvari. Samo lijepe stvari, jer to jedino ostane iza čovjeka i to je bilo jedino bogatstvo naših dječaka.


Kraj

Sadržaj:


Vjesnik Proljeća
Žuća Račundžija
Pauk, Bubica I Vjetrovi
Medvjed I Kruška
Hrabri Mita I Drekavac Iz Rita
Priča Starog Druma
Živa Vatra I Ris Usamljenik
Sunčev Pjevač
Posljednji Potomak Velikog Borca
Mačak Otišao U Hajduke
Hvalisavac I Pjesnik
Cvrčak Traži Sunce
Vodeničar I Njegov Mačak
Vidra I Varalice



Vjesnik Proljeća

Daleko na jugu, dolje pored mora, Proljeće se smijalo pod sunčanim nebom, šetalo po maslinovim gajevima i ispod tamnih čempresa na grobljima i odmaralo se u hladovini pored kamenih crkava na čijim su tornjevima ćutala zvona od starosti. Šetalo se tako Proljeće i mislilo o svom skorom putu na sjever.

– Uskoro će vrijeme da pođem gore na svoj dragi sjever. A koga da pošaljem da objavi moj dolazak?

– Da li ćeš ti poći, mala moja prijateljice, da javiš da ja dolazim? – obrati se proljeće jednoj lasti koja je upravo toga trenutka vijala jednu bubu oko crkvenog tornja.

– Ah, ah, pusti me samo još malo da se nagledam nemirnog mora, a ove godine pošalji nekog drugog umjesto mene – zamoli lasta tako umiljato, da joj niko na svijetu ne bi mogao odbiti molbe. – Pošalji, na primjer, dugonogu rodu, ona je i onako jača od mene.

– Rodu? Ko da sad nju nađe; ona je negdje u Egiptu, šeta obalom velike rijeke Nila i gleda krokodile kako se sunčaju u toplome mulju. Moram da potražim koga drugog.

To reče Proljeće i pođe uzduž mora da potraži nekog ko će biti njegov ovogodišnji vjesnik. Molilo je mnoge ptičice, ali svaka je htjela da još bar malo ostane u sunčanom primorju: jedna se bojala da je na sjeveru još hladno, drugoj je bilo žao južnog sunca, neke su opet bile zaljubljene u vitke čemprese i tako Proljeće već umorno i tužno od traženja sjede u jedan maslinjak i doboko se zamisli.

– Koga, koga da pošaljem na sjever? – uzviknu ono glasno i skoro u očajanju.

– Koga, pitaš? Ta zar se na mene zaboravilo? – javi se nečiji veseo glas iz maslinovih grana.

Začuđeno i obradovano Proljeće podiže glavu, ali na svoje veliko čudo ne ugleda nikog.

– Hej, ko je to, ko to misli dobrovoljno na moj dragi sjever? Gdje si, junače, ne vidim te?

– Otkuda da me i vidiš. Ja sam vjetar Jugo. Jug je moj zavičaj, obišao sam ga već uzduž i poprijeko, poznajem sve zalive, bio sam u svim gradovima, prošao sam kroza sve maslinjake, bezbroj puta obletio sam stare kule i bedeme i već mi je ovdje postalo dosadno. Velim ti, drage ću volje poletiti na sjever da javim tvoj dolazak.

– Ali kako će na sjeveru doznati da ja dolazim, kad tebe, moga glasnika, niko ne može da vidi? Lastu bar svak ugleda i onda kaže: "Eto Proljeća, dolaze laste."

– Ne brini ti ništa – radosno povika Jugo, diže se visoko u sunčan vazduh i poleti put sjevera.

Za kratko vrijeme Jugo stiže na vrh prve planine na sjeveru. Najprije ga osjeti snijeg i odmah stade da se topi.

– Ne znam ni sam šta mi je – prošapta on vrlo začuđen – postaje mi tako toplo kao da sam bolestan. Biće sigurno da Proljeće dolazi.

U dubokoj mračnoj pećini probudi se zlovoljni medvjed, omirisa vazduh i radostan krenu izlazu.

– Osjećam da će uskoro Proljeće. Golica me u nosu topli južni vjetar.

Podigavši se s visoke litice, orao krstaš veseo zaokruži nad planinom.

– Ohoho, čini mi se da Jugo duva u moja krila, a to je znak da je Proljeće blizu.

S planine se Jugo spusti u nizine još ponegdje pokrivene slojem tanka snijega.

– Ko me je to zovnuo? – prošapta visibaba začuđeno provirivši ispod snijega. – Gle, ko me je to zovnuo, sve mi se čini da sam čula nečiji glas?

– I mene je neko probudio, lijepa susjetko – začu se sneni glas jednog starog drijena. – Moram da požurim da razvijem svoje zlatne cvjetove, jer čim se ja probudim, znači da će ubrzo Proljeće, a ja među prvima moram da ga pozdravim.

– Ti da ga prvi pozdraviš! To pravo pripada samo meni i mojim bijelim cvjetovima – povika jedan crni trn iz obližnje živice poznat inače kao velika svađalica.

– A možda i meni – ču se iz blizine jagorčevina. – Svak će reći da su moji žuti cvjetovi najljepši dar Proljeću.

Zadovoljan Jugo je slušao njihovu prepirku, osluškivao kako pucketaju pupovi na drveću, gledao vesele vrane kako se dižu iznad oranica, pa se onda odjednom i sam zamisli: koji li je to najljepši dar koji se sprema Proljeću?

Zamisli se tako Jugo, duboko se zamisli i krenu da pogleda ko je to spremio najljepši dar za Proljeće. Lutao je nekoliko dana, divio se zlatnim cvjetovima drijena, bijelim visibabama, žutoj jagorčevini, rascvjetalom crnom trnu, i tek jednog sunčanog jutra, dok je lutao kroza žbunove na ivici jednog brežuljka, on zadivljen zastade opijen divnim mirisom. Ispod žbuna ga je gledao skroman cvjetić modar kao njegovo rodno more daleko tamo dolje na jugu.

– Gle, evo ga, našao sam ga. Zar ovo nije najljepši dar Proljeću? – povika on radostan i podiže se visoko u sunčan vazduh noseći sa sobom miris ljubičice. – Ah, ah, ne vjerujem da je ljepšeg mirisa našao čak ni moj daleki rođak, vjetar iz Indije.

Pijan od radosti on čak zaboravi i na koju stranu treba da duva i stade da se vrti u krug baš kao obijesni vihor. I zabavljen tako svojom igrom nije ni opazio, da Proljeće već bješe stiglo i u ozbiljni sjeverni kraj.

Žuća Račundžija


Žuća, veseli ovčarski pas, odveden je da čuva vinograd. U jednom uglu vinograda, do druma kojim prolaze skitnice i lopovi, namjestili su pseću kućicu, pored nje su udarili kolac, za kolac su svezali lanac, a na kraju lanca – Žuću. U vinogradu nema ni ovaca, ni mačaka, ni ostalih pasa – ničega, i zato je Žući bilo strašno dosadno. Da laje na cvrčke – ne ide, to nikad ne rade pristojni ovčarski psi; da obnoć broji zvijezde – sačuvaj bože, da skiči – uzalud. Elem, prava nevolja, pa to ti je.

Sjedi tako Žuća pred kućicom, gleda jednim okom u nebo, pa onda sa oba oka osmotri drum, da vjetar slučajno ne bi nanio kakvog kradljivca grožđa. Ali kao za pakost, nikog ni na nebu, ni na drumu.

– Au-vau, ko će ovako sam živjeti – zijevnu on od puste dosade progutavši zauzgred jednu bezobraznu muvu. – Baš je teško biti sam.

– Niste sami, mnogopoštovani – začu se iza njega nečiji sitan učtiv glas. – Tu je još i moja neznatna malenkost.

Žuća se iznenađen okrenu. Na vrh gomilice izrivene zemlje stajala je jedna mlada krtica i začuđeno ga gledala.

– A ko si ti? – obradova se Žuća neobičnom gostu. On dotad ne bijaše vidio nijednu krticu.

– Ja sam, uvaženi prijatelju, krt koji živi pod zemljom. Zovu me Dvaput Dva Jeste Pet.

– Dvaput Dva Jeste Pet – začuđeno promrmlja Žuća koji je inače odlično znao račun. – Čudno ime, druže, a uz to još pogrešno.

– Možda je zaista tako, veleučeni – skromno priznade krt. – To ime dao mi je naš učitelj iz Velikog Krtičnjaka zato što slabo znam račun.

– Aha, aha! – uskliknu Žuća. – Sad razumijem. Ti si, dakle, nekakav opasan račundžija.

– Tako je, premudri. A ko ste vi, ako smijem da znam? Nikad još ne vidjeh tako veliko stvorenje.

– Ja sam ovčarski pas, zovu me Žuća. Čudiš se koliki sam? A šta bi tek rekao da vidiš mog brata. On je dugačak dvaput toliko koliko polovina mene.

– Jao, jao, ta nije mogućno – zaprepasti se krt. – To je onda prava grdosija.

– Tako je, druže – nasmija se Žuća raspoložen da zbija šalu s rđavim račundžijom. – A kako bi se tek ti začudio, kad bih ti ispričao kako sam jurio strašnu zvijerku kratkouhog i dugorepog zeca.

– Hajde pričaj, veleumni – zamoli na Dvaput Dva Jeste Pet, koji je neobično volio priče.

– Dobro, slušaj. Poranim ti ja jednog jutra i to vrlo rano, tačno u pet sati i stodvadeset minuta, preskočim baštenski plot visok triput po četvrtinu metra i – bub u baštu. Kad tamo, ima šta i da se vidi. U kupusu gricka strašna zvijerka zec. Uši mu dugačke dvadeset i dva decimetra manje dva metra, a rep, strašno dugačka repina, čitav metar manje devedeset devet centimetara.

– Auh, auh, da strašne zvijerke, da grdnog reponje! – prenerazi se Dvaput Dva Jeste Pet.

– Nije to ništa, moj druže – nastavlja Žuća. – Ja zalajah tako gromovito da se čulo deset puta manje od deset kilometara, zadrhtaše sve zvijezde koliko ih je god toga jutra bilo na nebu, a moj ti zec, kad to ču, skoči, skoči čitav jedan hiljaditi dio kilometra, a ja ne bio lijen, pa i ja skočih čitav metar, a zec opet hiljaditi dio kilometra, a ja opet jedan metar...

– I zec, razumije se, pobježe, jer je bio mnogo brži – uskliknu Dvaput Dva Jeste Pet.

– Jeste vraga. A ja ti onda prikupih svu svoju snagu i skočih devet stotina i devedeset i devet milimetara.

– I prestiže zeca – obradova se krt.

– Ama ni blizu – nastavi Zuća. – Moj ti zec onda stade da skače četiri puta po četvrt metra, a ja samo dvaput po pola metra... Jurili smo se tako dvadeset i pet sati manje jedan dan i zec mi već bijaše odmakao stoti dio metra.

– Jao, jao, koliko ti je samo odmakao – začudi se mladi krt. – Pa da li si ga ikad stigao?

– Da li sam ga stigao? Evo, pa sam izračunaj. Kad smo stali da trčimo, on je bio deset metara ispred mene, a dok smo trčali, on je pretrčao deset kilometara, a ja pet puta po dva kilometra više deset metara. Sad ti je jasno, da li sam ga stigao.

– Auh, pa odmah se vidi da si ga prestigao i to vrlo mnogo.

– Prestigao! Čuješ, mladiću, pogriješio je onaj ko ti je dao ime Dvaput Dva Jeste Pet. Ja bih te nazvao Dvaput Dva Jeste Šest. Baš ništa ne znaš računa.

– Ček, ček, zbunio sam se – promuca krt i stade u sebi da računa. – Aha, sad znam, on je tebi daleko izmakao.

Žuću začudi toliko neznanje.

– Izmako! E, ti si pravi Dvaput Dva Jeste Sedam.

– Pa šta je onda bilo? – plačno upita radoznali krt.

– Šta je bilo? Da znaš samo šta je dalje bilo. Ah, to je najdivnija priča koju su ikad čule uši, ali ja ti je neću kazati sve dok ne naučiš dobro da računaš i dok sam ne izračunaš da li sam stigao zeca. A kad sve to lijepo svršiš, dođi k meni pa ću ti pričati priču o mački i goveđoj glavi. A sad, doviđenja, neću više da razgovaram s neznalicom. Kad naučiš da računaš, prijavi se.

I Žuća dostojanstveno uđe u svoju kućicu, a Dvaput Dva Jeste Pet vrati se pokunjen u svoju rupu i ode u mjesto Veliki Krtičnjak, da traži učitelja.

Sljedeće godine Dvaput Dva Jeste Pet došao je u posjetu Žući, ali sa novim imenom; zvao se Dvaput Dva Jeste Četiri. Postao je najbolji račundžija među svim krticama i Žuća mu je nastavio priču o sebi i zecu, o mačku i goveđoj glavi i još o mnogim stvarima koje je mogao da zna samo jedan stari ovčarski pas koji je čuvao stado toliko godina, da je već dobio i pseću penziju i otišao da čuva vinograd.

Pauk, bubica I vjetrovi

 

Ispod niske strehe jednog starog hambara, tamo gdje se čak ni vjetar ne sjeti da češće zaviri, stao je da plete mrežu jedan stari pauk, čuveni razbojnik, koga su ljudi već desetak puta protjerali iz svojih kuća. Pleo je mračni lovac mrežu i srdito gunđao:

– Provrijedniću se, pa ću premrežiti čitavo nebo, zakloniću sunce i ljudi će onda da sjede u mraku. Tako im treba, kad su toliko puta pokidali moju divnu mrežu. Aha-ha-ha-ha...

Jedna mala bubica tvrdih krila, koja je bila toliko siromašna da nije imala ni kuće, ni pravog zavičaja, pa čak ni imena, baš je milila uz brvna hambara, a kad je čula šta pauk govori, jako se začudi.

– Ali, dragi prijatelju, zašto hoćeš da svojom mrežom zakloniš sunce? Zar nije ljepše kad je sunčan dan i kad svaka travka pjeva i veseli se?

– Hu, kakvo sunce, kakve travke! – namršti se pauk koji je uvijek živio po sumračnim uglovima. – Živjeti u mraku i plesti mreže, to je prava radost. Prezirem iz dna trbuha one paukove koji pletu mreže po seoskim živicama; tamo je suviše svijetlo za jednog pauka.

– I zar baš misliš da premrežiš nebo i da zakloniš sunce? – sa strahom pripita bubica uplašeno gledajući velikog pauka.

– Oho-ho, ti još sumnjaš u to! Pričekaj samo, za dva dana sve će biti gotovo i onda će u čitavom svijetu biti sumračno i tiho, tako ću gustu mrežu oplesti. Zemlja će onda postati carstvo Velikog Pauka. I svi će se onda klanjati moćnom osvajaču neba.

Kad ču te riječi, bubica se jako, jako sneveseli, jer niko više od nje nije volio sunčane dane. A kad bi pljusnula kiša, ona je šćućurena i tužna sjedila pod kakvim mokrim listom i zabrinuto provirivala kad će se pokazati vedro nebo.

– Oh, oh, kako da spasim nebo, kako da zaštitim sunce? – vajkala je sirota bubica silazeći niz hambarska brvna. – Idem da potražim nekog ko će da uplaši ovu strašnu životinju i da je natjera da se ostavi svoje zle namjere.

Lutajući kroz travu bubica u čitavoj šumi zlatnog maslačka naiđe na bumbara koji se, zujeći po čitav dan uokolo, samo hvalisao svojom odjećom i svojim junaštvom.

– Prekrasni bumbaru, stara delijo i junače, treba mi pomoć protiv jednog rđavog stvorenja – obrati mu se bubica.

– Hr-vr, zuu-zuu, koji je to rđavko, pokaži mi ga samo, pa ćeš da vidiš šta će od njega biti – važno zagunđa bumbar.

– Znate, mnogopoštovani bumbaru, to je jedan rđav stvor koji plete veliku mrežu kojom će da pokrije čitavo nebo i da zakloni sunce.

– Au, au, zrr-vrrr, kakva li je to životinja, kad toliku mrežu plete? – prestraši se bumbar. – Oprostite, ovaj, ali ja... hm, nije da ne smijem, nego, eto, tako... nemam vremena da dođem i da ga izlupam.

I zbunjen bumbar se podiže i odleti kroz plavi vazduh.

Rastužena bubica krenu dalje da traži spasioca. Ali kome god se obratila, svak je sa strahom odustajao od borbe čujući da taj razbojnik plete mrežu kojom će premrežiti čitavo nebo.

– Kolika li tek mora da bude ta životinja, kad joj je tolika mreža – pomišljao je svak već unapred drhteći od straha. A kad čak i ponositi jelenak odbi da se bori s takvim čudovištem, sirota bubica se vrati u blizinu hambara i već u samu noć skloni se pod jedan list opao s lipe. I tek što je počela da drijema, spolja se začu tiho šušketanje i nečiji tanak glasić zacvili nad samom bubicom:

– Hej, ima li koga ovdje?... O, dobro veče, domaćice. Izvinite, ja sam povjetarac Noćnik i vrlo sam radoznalo stvorenje... Ovaj, onaj... ne ljutite se možda što sam vam uznemiravao san?

– O, izvolite samo, izvolite naprijed – ponudi ga gostoljubiva bubica. – Istina, moj noćašnji stan vrlo je skroman, ali... ali, gdje ste vi, zaboga, ne vidim vas?

– He-he, he-he, ja sam, znate, nevidljivo stvorenje. Svi su vjetrovi nevidljivi.

– Hm, da, da, razumijem – zbunjeno mu se opravda bubica. – Ja sam brižna, pa se toga nisam ni sjetila.

– Brižna si? A radi čega, ako se smije znati? Ja nikad u životu nisam bio brižan, pa sam već i zbog toga radoznao.

– Bezbrižni moj goste, strašne se stvari događaju. Tu gore pod hambarskom strehom jedno čudovište plete mrežu kojom će zakloniti nebo, sakriti sunce, a po svoj prilici i sve zvijezde i Mjesec.

– Gle, gle, gle, baš sam radoznao da vidim kako izgleda to čudovište, baš sam radoznao – i Noćnik tako brzo odleti da čitav list zadrhta, a bubica ne stiže ni da se začudi.

Gunđajući pauk se upravo spremao da spava u jednom uglu svoje mreže, kad Noćnik doleti pod strehu i povika:

– Hura, hura, stanuje li ovdje budući osvajač neba? Htio bih da ga vidim.

– Auh, trista mu stršljenova, kakva se to bitanga dere iz mraka? Ala me uplaši, skitnice noćna, lopove... Sijevaj odavde, pa ma ko to bio da bio. Ne primam goste koji noću dolaze, njima savjest nikad nije čista.

– A, tako ti dakle – naljuti se Noćnik. – Čekaj samo, čekaj, idem ja u planinu da pozovem svog starog rođaka Velikog Vjetra. On će već naučiti pameti one koji misle da premreže nebo.

I Noćnik poleti put daleke ljubičaste planine i ubrzo pronađe Velikog Vjetra u dubokom gorskom klancu. Velikom Vjetru bilo je tijesno u vlažnoj guduri, pa se po svu noć svađao s drvećem.

– Hej, rođače, imam za nešto da te molim – javi se zadihano Noćnik.

– Ne čujem; glasnije, mladiću, jer sam već napola oglušio u ovoj guduri – prodera se Veliki Vjetar.

– Rođače, rođačino, jedan pletač mreža sprema se da premreži nebo. Molim te, pođi i nauči ga pameti – povika Noćnik što je mogao glasnije.

– Aha-ha-ha, to je onaj mračnjak pauk. Znam ja njega dobro. Odavna bi on nešto tako učinio da nije nas vjetrova koji počistimo sve što ne valja u svijetu.

I pošto se još jednom gromko nasmija, Veliki Vjetar jurnu iz planinskog klanca, prohuja preko brežuljaka i polja i kad stiže do onoga hambara, dunu pod strehu, počisti za trenutak i pauka i njegovu mrežu, pa od obijesti ponese sa sobom čak i onaj list pod kojim je spavala brižna bubica.

Umorna bubica čvrsto je spavala te noći, pa nije ni opazila kad je prošao Veliki Vjetar, a kad se ujutru trgla iza sna, grdno se začudi ugledavši iznad sebe modro nebo i sunce koje se rađalo.

– Bože, bože, da čudnih stvari: neko mi je odnio krov iznad glave dok sam spavala. I sva sreća što sam noćas bila pokrivena nebeskim svodom, inače bih, bez sumnje, jako nazebla.

I mala buba, još snena, zijevnu, junački protegnu sve svoje noge i stade da se penje uz hambar.

– Hajde da vidim šta je uradio onaj pakosnik.

Ali kad se pope pod strehu, buba se jako iznenadi kad pauka ne nađe na njegovom starom mjestu.

– Gdje li je samo onaj pletač mreža? – glasno se začudi ona.

– Pletač mreža? Ohoh-ho, odnio ga je noćas Veliki Vjetar – začu se iza nje tih glasić.

Bubica se začuđeno okrenu. Iza nje nije bilo nikog.

– Hej, ko to sa mnom zbija šalu? Gdje si ti, ljubazni govorniče?

– Ho-ho, ho-ho, ja sam Jutarnji Povjetarac, brat Noćnikov. I ja sam takođe nevidljiv. Moj brat otišao je već na spavanje, a mene je zamolio da ti kažem što se desilo zlobnom pauku. Doviđenja, mali druže, letim da vidim šta rade golubovi na tornju.

Odleti Jutarnji Povjetarac, a mala crna buba izmili na sunce i sva blažena stade da šapuće:

– Oh, dobri vjetrovi, vi koji čistite svijet od mreža i paukova, kako vam je zahvalno moje malo srce. Oh, veliki vjetrovi...

Medvjed i kruška

 

Živio na jednom kraju Grmeč-Planine medvjed Gunđalo, živio onako kao i toliki ostali medvjedi u toj planini: čitave godine, osim zime koju bi cijelu prespavao, brinuo se samo o tome šta će da pojede, pronalazio stare šuplje bukve u kojima su stanovale divlje pčele i otuda vadio med kad gazde nije bilo kod kuće. Razumije se da je tom prilikom ponekad i nastradao napadnut od divljih pčela, ali sve mu to nije smetalo da se po volji širi i dulji u tome dijelu planine, sve dok mu se jednog dana nije prohtjelo meso od ovaca i pošto je već zaklao dvije-tri ovce, seljaci se odlučiše da takvog štetočinu protjeraju iz svoga kraja. Diže se jedne nedjelje čitavo selo sa čupavim ovčarskim psima, sa budžama, puškama škljocarama i starim kantama u koje su tako lupali da se Gunđalu dlaka ježila od straha i on je onako trom i težak stao da bježi tako žurno i bezobzirno, da su mu se poslije čitava tri dana smijale sve šumske životinje počevši od vuga koje su sjedile u svojim gnijezdima obješenim visoko u rašljama drveća pa sve do debelih prugastih jazavaca koji su povazdan kopali rupe ispod žila drveća, a noću išli u polja i krali seljacima kukuruz. Brbljive svrake začas su raspričale Gunđalovu sramotu po čitavom tome kraju, da su za nju čule čak i divlje svinje koje su živjele duboko u vlažnom šumskom gustišu i inače nikad nisu znale nikakvih novosti.

A naš Gunđalo od velike sramote pobježe daleko, čak na drugi kraj Grmeč-Planine, nađe tamo neku staru pećinu i odluči da se tu stalno nastani.

Već sljedećih dana pošao je Gunđalo da malo pobliže upozna okolinu svog novog boravišta. Hodajući tako tamo-ovamo po šumi Gunđalo se vrlo obradova kad na jednom proplanku, pokraj nekakvog starog puta, ugleda jednu veliku staru krušku koju tu bijahu još davno zasadili neki ugljenari koji su u tome kraju dugo vremena živjeli i spremali ugalj.

– Hura! – povika on sav radostan videći drvo okićeno krupnim, tek dozrelim plodovima – evo me.

I odmah se prope uza stablo i stade da drma drvo, ali kako je kruška bila stara i debela, ona se samo malo strese i jedva tri-četiri natrula crvljiva ploda otpadoše i bubnuše u travu ispod drveta.

– Gle! – pomisli srdito Gunđalo – kako se ne da stresati; ali čekaj, čekaj, sad sam se sjetio kako ću ipak doći do krušaka.

I rekavši to on u blizini nađe jedan golem težak kamen i svom snagom grunu njim o stablo. Zastenja bolno i strese se do korijena veliko drvo, sunuše s njega kruške kao gràd, a na stablu ostade bijela rana, jer kamen bijaše razmrskao i odvalio veliki komad kore.

– Jao, zašto me udari? – zašumori tužno stara kruška. – Šta sam ti ja kriva? Ako hoćeš mojih plodova, a ti pričekaj dok potpuno sazru, i oni će već sami otpasti. Inače, ako me budeš ovako udarao, mogla bih se još i osušiti, pa dogodine nećeš imati nijedne kruške.

– Šta je mene briga za dogodine – odvrati joj grubo Gunđalo. – Ja hoću sad da se najedem.

I ponovo stade onim kamenom da udara jadno drvo.

Tako je radio iz dana u dan sve do duboke jeseni, a kad vrijeme zahladni, on se zavuče duboko u svoju pećinu, sklupča se i pade u dubok zimski san.

Potkraj drugog ljeta opet se prisjeti Gunđalo da obiđe onu krušku i vrlo se začudi kad ugleda na njoj tek ponegdje sitan kržljav plod. Drvo je tužno šumilo na vjetru.

– Eto, medvjede, vidi sad što si od mene uradio, da si me lani poslušao i ove bi godine imao sočnih i krupnih krušaka.

– Šta! – povika srdito Gunđalo – ti mene, dakle, da učiš, glupa, hrapava kruško? Ti nisi htjela da rodiš samo meni za inat!

I ponovo zgrabi onaj veliki kamen i stade još jače da udara u stablo kruške tako da je izranjavio svu koru i prestade tek onda kad se već bijaše sasvim umorio.

Prođe opet jedna godina i nastupi već i treća jesen otkad se Gunđalo bijaše nastanio u svom novom obitavalištu.

Pronašavši negdje duboko u bukovoj šumi, u jednom šupljem drvetu, napušteno ležište divljih pčela, Gunđalo se tako najede starog saća i pokvarenog meda, da ga je trbuh žestoko zabolio, i pošto je tri dana ležao u svojoj pećini, a trbuh ga nikako nije prestajao, on pođe da traži savjeta od jednog vrlo starog lisca koji po čitavoj šumi bijaše poznat kao odličan ljekar.

– Hm – reče ljekar pošto ga je dugo pregledao i pipao po trbuhu – svemu je kriva tvoja proždrljivost! Možeš brzo da se izliječiš jedino sočnim zrelim kruškama.

– Kruškama! – uskliknu radosno medvjed. – Baš imam u blizini svoje kuće jednu divnu krušku. Idem odmah tamo.

I brzo požuri kroza šumu put one kruške, ali kad dođe na proplanak gdje je ona stajala, Gunđalo se grdno zaprepasti i sneveseli. Stara kruška bila se već gotovo sasvim osušila i tek su se na jednom kraju vidjele dvije-tri zelene grane.

– Šta je to s tobom?! – povika preplašeno medvjed. – Ja došao da se liječim tvojim kruškama, a ti, gle, osušila se!

– Da – šapatom odgovori kruška – umirem. Upropastila me je tvoja nerazumna proždrljivost. Još malo i ja ću već biti mrtva! Eto ti što si učinio...

Čuvši te riječi Gunđalo neveselo sjede ispod drveta i ćuteći slušaše kako kruška tiho šumeći čita svoju samrtnu molitvu. I mjesec je već odavna bio izišao i smijao se na svoju sliku koju bijaše ugledao u jednoj lokvici na proplanku, a Gunđalo je još uvijek tužan sjedio ispod umirućeg drveta i, po prvi put dotada, njegovo se tvrdo srce razmekšalo i on je, kajući se iskreno, plakao na jasnoj žutoj mjesečini za starom kruškom koja je umirala.

Hrabri Mita i drekavac iz rita

 

Jedne mlake proljetne večeri, dok je grupa ribara sa svojim malim čamcima loveći ribu vukla mreže po širokoj razlivenoj Savi u blizini jednog velikog rita obraslog šašom, trskom i kojekakvim drugim kiselim barskim travama, odjedanput se iz mraka u ritu začuo takav prodoran i snažan krik i nekakva piskava dreka, da su ribari svi do jednog zadrhtali, problijedili i stali se preplašeno zglêdati.

– Drekavac! – prošaptao je uplašeno najstariji ribar, starac druge sijede kose.

I na to su se ostali ribari još više prestrašili i problijedili kao zimska zora, jer su svi odreda, kao nepismeni i prosti ljudi, bili vrlo praznovjerni i vjerovali su u priče o čudnoj i neobičnoj prikazi koja se zove drekavac i koja svojom drekom predskazuje bolesti i nesreće, potapa čamce siromašnih ribara i u pomrčini navodi seljake sa njihovim kolima u glibovite opasne močvare i kanale.

Svi su hitro stali da skupljaju i privlače u čamce svoje mokre teške mreže i ne obraćajući pažnju na to što su im iz mreža svaki čas iskakali krupni blistavi šarani i ostale ribe, a onda su žurno zaveslali na suprotnu obalu, tamo gdje se nalazilo malo ribarsko seoce.

I već odmah te iste večeri čitavo je seoce saznalo da se u ritu na suprotnoj obali, tamo gdje je bilo najviše ribe, pojavio zloglasni drekavac. Svi su se pozatvarali u svoje kućice, niko nije smio ni da proviri napolje, a kamoli da pređe sokakom do susjedne kuće, a pustim blatnjavim ulicama sela šetao se jedino Strah zamotan u tamni ogrtač i provirivao na čvrsto pritvorene prozorčiće kuća.

A jedini u čitavom ribarskom seocetu koji nije povjerovao u priču o drekavcu niti se bio uplašio – to je bio mali Mita, dvanaestogodišnji sin jednog ribara. On je jedini iz sela išao u školu u dosta udaljeno susjedno mjesto, bio je već u četvrtom razredu, pa je iz učiteljevog pričanja i iz knjiga koje je pročitao znao da ne postoje vještice, vukodlaci, gvozdenzube, drekavci i ostala izmišljena čudovišta kojih se praznovjerni svijet plaši. A inače, on je u čitavom seocetu bio poznat kao najjači i najhrabriji dečko koji je sam samcat usred noći smio da obiđe čitavo selo i da se čak čamcem prošeta po Savi.

I kako ribari već treće večeri nisu smjeli da idu da love ribu, a u selu se sve više počela da osjeća oskudica u hrani, jer je selo uglavnom živjelo od prodaje ribe, to mali Mita odluči da se uveče uputi čamcem u rit i da vidi kakvo je to stvorenje koje se noću onako užasno dere i kriči plašeći ribare.

Dok su mu otac i majka spavali, Mita se krišom izvukao napolje, prošao kroza selo i izbio na savsku obalu. Iznad čamaca, nad vodom, drijemale su u noći pognute vrbe i zelena kosa spuštala im se čak do površine rijeke. Svuda mir i tišina, samo Sava jedva čujno šumori. Prelijeću oblaci i svaki čas zaklanjaju mjesec. A onda tišinu raspara snažan glas iz rita sa susjedne obale. Mali Mita zadrhta, ali ipak odvažno sjede u očev ribarski čamac i zavesla preko Save put rita. Čas bi ga sakrila pomrčina, a čas bi ga opet obasjao krupan pun mjesec koji bi iznenada izronio iza teških oblaka i začuđeno gledao malog junaka kako se povija veslajući preko rijeke.

– Kud li se to uputio mali Mita? – pitali su se među sobom talasići, zapljuskujući bokove čamca.

– On ide u rit da bije veliki boj s čudovištem koje diže glupu dreku i plaši ribare! – odgovorila im je s vrbove grane mudra sova i nečujno sunula nekuda u noć.

A mali Mita doveslao je do suprotne obale i njegov čamac nečujno je uplovio među trske i zaustavio se na muljevitom dnu plitke močvare. I tek što je bosim nogama stupio napolje zagazivši do koljena u meki mulj, sasvim u blizini javio se onaj strašni krik tako da se našem malom junaku koža od straha naježila, ali je ipak stao oprezno da se šulja prema onome mjestu odakle se glas čuo, sam sebe usput hrabreći:

– Nema drekavaca, to je izmišljotina. Ovaj glas liči na glas divlje patke, samo je mnogo jači.

I kad je, oprezno razmičući trsku, već sasvim blizu prišao onome mjestu, iznenada iziđe mjesec iza oblaka i Mita dva koraka ispred sebe ugleda neku pticu malo poveću od divlje patke: glave dignute put neba ona je resko i zaglušno kričala tako da je Mita opet zadrhtao od njenog neobičnog glasa.

– A to li si ti, gospodine drekavče, čekaj, sad ćeš da vidiš ko je Mita! – prošaputao je u sebi naš mali junak.

Kako mu je ptica bila okrenuta leđima i nije ga vidjela, on se lagano nagnuo i čitavom dužinom pao po njoj zgrabivši je snažno objema rukama za vrat. Zamro je krik u grlu neobične ptice i ona je stala očajnički da se otima lepršajući krilima i prskajući Mitu blatnom vodom, ali je on nije puštao iz ruku. Odnio je pticu do čamca i zamotao je u komad stare poderane mreže, a onda je veselo zaveslao natrag put sela.

– Hej, ustajte, ulovio sam vašeg drekavca! – povikao je Mita u prozore prvih seoskih kuća i začas se oko njega sjatilo čitavo selo.

U kućici njegova oca, pokraj male škiljave lampe, okupljeni seljaci začuđeno su razgledali barsku pticu koja se još uvijek otimala puštajući katkad svoj neobični snažni krik.

Sutradan su pticu odnijeli u grad gdje im je jedan stari bradati gospodin rastumačio da je to ptica zvana bukač ili nebogled, dosta rijetka u našim krajevima, koja se pojavljuje obično u proljeće po močvarnim predjelima i svojim snažnim i neobičnim glasom plaši noću praznovjerni svijet koji misli da je to nekakvo čudovište zvano drekavac.

Junaštvo malog Mite pročulo se ubrzo po čitavom tome kraju, a slavonski Cigani koji su kroza selo prolazili na svojim malim šarenim kolima raznesoše mu slavu još i dalje i tako je priča o njegovu junaštvu doprla čak i do nas.

A od toga dana u njegovu selu niko više ne vjeruje u drekavca.

Priča starog druma
 

Njiše se u šumi zlatna pšenica u noći punoj mjesečine. Talasa se teško sazrelo klasje i čitava njiva pjeva pjesmu o vrijednim i neumornim rukama i o tome kako se u rano jutro diže seljak na rad sa svojim šarenim volovima i pozdravlja sunce na izlasku. Pjeva plodna njiva veliku pjesmu o znoju i radu, a pored nje se otegao ćutljivi prastari kameniti drum sav bijel od prašine i pažljivo sluša pjesmu. Osluškuje stari drum sav preliven srebrnom mjesečinom, drhti od tihe radosti čak i njegovo kamenito srce i on uzbuđen pita njivu:

– Zašto se veseliš noćas? Kakva je to čudna pjesma koja dira čak i moje granitno srce?

– Radujem se, jer sam plodna i donosim korist! – odgovori mu njiva. – Seljak koji me je obradio uložio je u mene sve svoje nade i one su se danas ispunile, sazrelo je zlatno žito. Radujem se, jer više nisam pusta i besplodna kao nekad.

– Razumijem dobro tvoju radost – reče joj stari drum. – Ej-hej, i ja sam tugovao mnogo stotina godina pa sam se tek od lani razveselio i moja je tuga pobjegla daleko, daleko, mislim da se više nikad neće ni vratiti. Stara je to i dugačka priča, draga moja.

– Pa hajd' mi je ispričaj, noć je tako lijepa, a ja od radosti ne mogu da zaspim, slušaću te – zamoli ga njiva.

– Pričaj, pričaj – saleti ga i sanjivi mjesec – čitavu noć putujem pa mi se drijema. Razdrijemaj me svojom pričom pa ću te svake noći politi svojom srebrnom rijekom da ćeš biti ljepši i od same duge.

Zamisli se stari drum, duboko se i daleko zamisli, dok se sjeti početka svoje priče, a onda stade da pripovijeda.

"Još davno, tako davno da se jedva sjećam toga, sagradiše me od granita stari umješni Rimljani. I tek što se zabijelih preko brda i dolina, tek što se htjedoh obradovati modrom nebu, kad preko mene zatutnjiše kopita rimske konjice i zazvoni bat koraka oklopljenih rimskih vojnika. Odoše vojske na sjever i ubrzo se vratiše prorijeđene, s mnogo ranjenika i mnogo roblja i plijena. Plakalo je roblje boso gazeći po mojim tvrdim leđima, kapale su u prašinu tople suze, mukala su opljačkana goveda, a vojnici su mirisali na krv i na paljevinu. Duboko se rastužih i bi mi vrlo teško.

– Zar sam zbog ovoga sagrađen? – tužno pomislih.

Dugo su po meni gazile vojske Istočnog Rimskog Carstva krećući se iz ponositog Vizanta, a onda jednog dana osvanuše na meni prve čete sa sjevernih strana, ljudi plave kose i širokih pleća – Sloveni. I opet se stala prolijevati krv, još mnogo puta sinuo je ubilački mač i zazvonio bronzani lûk, dok najzad zauvijek nije nestalo blistave vojske Vizanta.

Ali se još uvijek po meni prolijevala krv: zapamtio sam još mnogi bratoubilački plemenski rat, galopirale su po meni čete skitničkih naroda – Tatara, Avara i Kumana – jašući konje, brze kao vjetar, a jednog dana zadrhtao sam pod silnom vojskom turskog sultana. Vidio sam i velikog vezira Kara Mustafu i Sulejmana Sjajnog kad su silne vojske na Beč predvodili, stenjala je zemlja pod njihovom silom, a danas ih, eto, više nema.

I vidjeh još mnogo sile i sjaja, i krvi i suza, i carskih napada, i trgovačkih karavana iz Dubrovnika, i tužnih povorki roblja, ali se nikad ne obradovah, jer je na meni uvijek neko tužio, patio, strahovao i plakao, i nikad me nije pohodio srećan i veseo stvor. I tek lani se prvi put u životu iskreno obradovah."

– Gle! A radi čega? – prekida ga mjesec. – Svakako se po tebi provezao carević u zlatnoj kočiji?

– Ne, nije bilo nikakvih carevića – nastavi drum – nego je uz moju desnu ivicu, na kraju ovoga sela, lani bila sagrađena visoka svijetla škola; nasmijala se na me jednog dana sa svojih desetak visokih prozora, već potpuno dovršena. I tada, jednog jutra u ranu jesen, veselo sam se probudio od nestašnog topota mnogobrojnih dečjih nogu; sa svih strana sela slivala su se na me radosna dječica i trčeći prema školi radosno su uzvikivala:

– Da divnog druma, kako je lijepo po njemu otrčati do škole. Deder, potrčimo još.

Čisto sam oživio i podmladio se od njihove vesele cike i nevinog nestašluka, bio sam radostan kao kakav stari sijedi djeda okružen unučićima, radovao sam se zajedno s malom školskom djecom koja su uživala da trče po meni idući u školu i iz škole kući. Tada tek uvidjeh da služim na pravu korist i po sto puta blagoslovih vrijedne i umješne ruke onih starih davno pomrlih Rimljana koji me nekad sagradiše. Samo sam tada preko ljeta malo tužan i osamljen, jer djeca ljeti ne idu u školu i sada razgovaram jedino s točkovima natovarenih seoskih kola koja mi ispričaju po koju novost iz sela i okoline.

– A kad će djeca opet ponovo poći u školu? – upita radoznali mjesec.

– Kad? Kad ti još pedesetak puta preputuješ čitavo nebo i kad ova njiva već odavna bude požnjevena.

– Oh, bogami, još mnogo, često me zabole noge kad pomislim na toliki put – prošaputa mjesec koji već bijaše stigao na zapad pa se spusti za drveće na brijegu i ugasi svoj žuti fenjer.

– Hvala na priči, susjede drume! – sneno se javi njiva. – A sad je vrijeme da se spava. Laku noć.

– Laku noć – odvrati joj stari drum i potonu u duboku tišinu.

Živa vatra I ris usamljenik

 

Mladi nemirni divlji mačak zvani Živa Vatra, sin mnogohvaljene i na tri dana hoda čuvene mačke Stare Prelje, posljednji put srdito frknu na dvojicu svoje braće i krenu kroz gustu hladovitu šumu.

– Neću više da živim s vama dvojicom, lopovi jedni! Ne mogu po volji da se širim i duljim na ležaju – vi mi smetate; ne mogu da pojedem svu lovinu koju mati donese – vi je sa mnom dijelite; a najsunčanija mjesta pred našom kućom vi ste zauzeli. E, pa ko će onda da živi s vama... idem lijepo u daleki svijet, tamo će svakako bolje biti... Uostalom, zar mati nije pričala o nekoj zemlji gdje ševe same lete u usta.

– Ha, ha, ha, ha, idi samo, idi, svađalico jedna. A s kim ćeš se tamo igrati? – povikaše za njim braća.

– Igraću se sam još ljepše nego s vama.

– A ko će ti uveče pričati priče? To naša majka najbolje zna.

– Naći ću već nekog ko ljepše priča od nje.

I namršteni mladi mačak sam krenu kroza šumu. Prošao je pored mnogo studenih šumskih izvora, posvađao se s jednom vjevericom koja mu je na glavu bacila prazne orahove ljuske, osluškivao je kako lisica priča svojoj djeci priču o debeloj glupoj kokoški, divio se jednom šarenom tetrijebu, i kad god bi ugledao nešto neobično, prohtjelo bi mu se da to nekom ispriča. Ali kad bi se god okrenuo, iza njega nije bilo ni Munje ni Žiške – njegove braće.

– Hm, baš bi valjalo da su sad oni lopovi ovdje.

I što je dalje odmicao kroz šumu, osjećao se sve usamljeniji i toliko puta na kakvoj čistini među starim bukvama poželio je da se bar malo poigra. Ali ko bi se igrao sam u pustoj šumi.

Na puteljku više jednog izvora susrete se s medvjedom.

– Hajde, čiko, ispričaj mi nešto lijepo. Dosadilo mi je samom u šumi.

– Aha, ha, ha! – zasmija se medvjedina – otkud bi moja dugačka priča mogla da stane u tako malu smiješnu glavicu s brkovima. Moje su priče samo za mlade mečiće – dodade on poučno i produži put.

Ožalošćen i posramljen, Živa Vatra krenu dalje. Iza jednog kamenjara susrete ga debeli prugasti jazavac.

– Hajde, striko, ispričaj mi nešto lijepo.

– Hm, nešto lijepo – zamisli se dobroćudni jazavac.

– Eto, bila jednom jedna njiva puna žutih zrelih kukuruza...

– Kukuruza! The, zar mi je to nešto lijepo – kiselo procijedi Živa Vatra. – Ne valja ti priča, idem ja, brate, dalje. Zbogom.

– Da čudna stvorenja, braćo moja – začudi se jazavac gledajući za njim – ne voli priče o kukuruzima. Ta šta je ljepše od toga.

U močvarnom šumskom gustišu Živa Vatra nabasa na divlju svinju.

– Um-hrum, ko je to? – skoči svinja nakostriješene dlake, već spremna za bitku.

– Živa Vatra, sin Stare Prelje iz roda mačaka – predstavi se mladi mačak. – Tražim nekog ko bi mi ispričao štogod lijepo, dosadno mi je samom u šumi.

– Stara Prelja? – zamisli se svinja. – Čini mi se, ovaj, da sam još nešto načula za nju. Znam, ovaj, lani je ovdje imala gnijezdo neka jako brbljiva ptica, pa je, ovaj, mnogo pričala... Hm, ovaj, žao mi je što ti ništa ne znam ispričati.

Znaš, ovaj, mi svinje uopšte malo razgovaramo... Doviđenja, stranče, želim ti da do jeseni dobiješ što deblju slaninu i, ovaj...

I nespretna divlja svinja, i ne završivši razgovor, utonu u kaljugu, a Živa Vatra još tužniji produži put.

– Hej, što si tužan, mladiću? – zacrvkuta s grane jedna radoznala krstokljuna.

– Nemam nikog svog da se sa njim poigram i porazgovorim – odvrati joj tužni mačak.

– Kako da nemaš! – ukliknu ptica. – Baš maloprije vidjela sam gore na jednom drvetu neko stvorenje, čini mi se da je od tvog roda, samo, kako da kažem, ima brkove na ušima. Hajde, pođi gore pa pogledaj.

Živa Vatra hitro ustrča uza strminu. Gore, na krivu nisku drvetu, ležao je jedan ris.

– Hej, ko si ti? – obradovan povika mačak. Ris je ležao na krivom drvenom ogranku s glavom tužno položenom na prednje noge. Kad ču pitanje, on umorno otvori oči.

– Ja sam ris Usamljenik. A ti, ko si ti, mladiću?

– Ja sam Živa Vatra, sin Stare Prelje iz roda mačaka. Nisi li ti, možda, neki naš rođak? A zašto si tako tužan? Zašto se ne igraš?

– Nemam s kime, mladiću. Moje je pleme već izumrlo, ja sam, evo, ostao posljednji... Nema više u šumi negdašnjih ljutih risova i zato je moje srce tužno.

– A znaš li da pričaš tako lijepo kao moja majka Stara Prelja?

– Da pričam! A kom da pričam? Ne igraju se više pred mojim ležajem okretni mladi risovi i zato su najljepše priče već davno otišle iz moje glave.

– Ihaj, pa ti si, dakle, sam. Ne moraš ni s kim da dijeliš ni ležaja ni ručka. Baš si srećan! – uzviknu Živa Vatra.

– Eh, moj žutokljunče! – uzdahnu ris Usamljenik – zelen si kao ovogodišnje lišće. Gorak je ručak kad ga sam jedeš, a ležaj je prazan i pust bez mojih nekadašnjih drugova. Šest ljutih risova spavalo je zajedno sa mnom dok sam bio mali, a sad mi je srce tužno kad se toga sjetim.

Te Usamljenikove riječi podsjetiše Živu Vatru na njegovu braću i majku, i on duboko u srcu zaželi da se opet s njima poigra na sunčanu proplanku, da se pogrebu oko ručka, a uveče, u mraku, da, ležeći zajedno, slušaju sanjivu priču svoje majke.

– Ah, ah, sad tek osjećam koliko su mi draga moja braća i čitav moj rod – zažmirka on gotov da zaplače. – Stari Usamljeniče, hajde pođi sa mnom da zajedno živimo.

Na te riječi Usamljenik ponosito podiže glavu i zasvijetli očima.

– Hvala ti, mali moj rođače, ali moje mjesto je ovdje. Ris Usamljenik do kraja će čuvati stanište svojih starih. Zar da se u kuću mojih predaka useli kakva lukava lija ili debeli jazavac? Ne, to se neće dogoditi, dok je god mojih zuba i šapa. Idi kući, mali moj prijatelju, valjda si već nešto naučio od svog starog rođaka...

Toga večera Živa Vatra pokajnički se vrati svojima. Usamljenikove riječi duboko su se zasjekle u njegovo malo srce, i kad je odrastao, postao je najbolji i najhrabriji mačak u čitavoj planini. S njim se ponosio čitav njegov rod. I na pet dana hoda uokolo širila se njegova slava po svim jazbinama, gnijezdima i brlozima šumskih stanovnika.