XVII

 

Poslije onoga Lunjinog navaljivanja da dobije batine i njezinog neočekivanog bjekstva kroz prozor, učitelj Paprika sasvim se prozlio. Upadao je u razred ljut i mamuran, podozrivo gledao primirene đake pa bi istom prišao bilo kojoj klupi i obratio se uplašenom dječaku:

– Hoćeš li batina?

Ako bi mališan rekao da neće, on bi počeo zlurado da se smješka:

– Nećeš, je li momče? E da vidiš kako ćeš sad htjeti. Deder, ispruži dlan da ti ja pokažem kako nećeš batina.

Prišao bi zatim drugom đaku a kad bi ovaj, uplašen sudbinom svog druga, kazao da hoće batine, podozrivi učitelj bi se razgoropadio:

– Aha, i ti li si kao ona jogunasta djevojčica: tobože hoćeš batine, a ovamo gledaš kako ćeš strugnuti kroz prozor. Stani, sad ćeš dobiti i za prozor i za skakanje.

Zafijukao bi prut, digla se prašina i odjeknula dreka bijenoga, a mračni čiča već je mjerkao novu žrtvu.

– A ti neošišani, hoćeš li batina?

Kukavni đačić nije znao šta da odgovori, jer kako god gukneš, ne gine ti jedna žestoka porcija, zato bi se ućutao kao kornjača, glave uvučene među ramena, praveći se da nikad nije umio ni riječ da proslovi.

– Aha, pa ti, bratac nemušti, nećeš ni da odgovoriš! – zlurado bi zavrečao učitelj. – Ček, ček, onda će ovaj prut da progovori.

Kad bi se tako sit iskalio na djeci, Paprika se penjao za katedru i otud prezrivo gunđao:

– Baš mi je škola za vas divljake seoske! Za vas je šuma i koze, a ne knjiga.

Zastrašeni svakodnevnim batinama, dječaci nastaviše da se odmeću od škole. Dugonogi Stric marljivo je kupio bjegunce, vodio ih u logor Tepsiju i referisao:

– Jovanče, evo još jednog, nov novcat. Batine prekjuče dobio, juče pronađen u šikari više kuća, jutros obećao da neće izdati četu ni logor. Vodi ga da polaže zakletvu.

Izlupani dječak veselo je jezdio na hajdukov grob da se zakune na vjernost četi i trkom se vraćao nazad u Gaj da se nagleda logora i Mačkovih majstorija.

A u logoru je, valja priznati, svaki dan dograđivano nešto novo. Na Žujinoj kućici, na primjer, već nekoliko dana kočila se glatka drvena ploča s natpisom:

 

"Kolibica kuje Žuje.

Nek se vidi nek se čuje."

 

Ovo je, razumije se, sastavio pjesnik Đoko Potrk grickajući zamišljeno kiselu stabljičicu "zečjeg kupusa".

Jovanče i majstor Lazar Mačak bili su neumorni u izmišljanju raznoraznih novina. Kao najuspjelija pokazala im se ipak "Žujina tajna kuća".

Evo kako je došlo do njezine gradnje.

Na pola puta između seoskog druma i logora nalazila se jedna rupčaga od gotovo metar dubine. To je nekad bila jama za hvatanje kurjaka pa se tokom godina zarušila. Kod te rupe Jovanče bi često zastao i zamišljeno je razgledao, dok jednog dana ne reče Mačku:

– Majstore, sad sam se nešto sjetio. Od ove bi se jame mogla načiniti Žujina tajna kuća.

Mačku nije trebalo ništa dalje pričati, odmah se dosjetio o čemu se radi i već je izlagao svoj majstorski plan:

– Treba iskopati bar još jedno pola metra u dubinu, zidove malo nabiti da se zemlja ne ruši, dolje prostrijeti paprati, a odozgo...

– A odozgo pokriti suvim granama i šušnjem (opalim lišćem) da se ne primijeti – dodade Jovanče. – Tu bismo svake noći mogli sakriti kuju, pa bude li neko po mraku pošao prema našem logoru, ima da upadne pravo kod Žuje.

– Bogme će biti dreke i poderanih čakšira! – uskliknu majstor Mačak.

– A i po danu ćemo mi tako prikriti jamu granama da će u nju upasti svaki nezvan gost koji ovuda naiđe – nastavljao je Jovanče. – Tuda je najkraći i najlakši put prema logoru, pa ga treba osigurati.

– To je tačno – složi se Mačak. – A ko jednom bubne u ovu rupu, neće mu, bar tri dana, padati na um da dalje produži.

Jama je iskopana i maskirana sve po Mačkovim uputstvima. Načinjene su čak i male stepenice s tri široke prečage, pomoću kojih će kuja silaziti i izlaziti iz svog tajnog skrovišta.

Prilikom prvog uvođenja Žuje u novi dom nastade jedna nepredviđena teškoća; kuja neće, pa neće ni da priviri u jamu. Priđe samo sumračnom otvoru, nepovjerljivo pomiriše nepoznatu jazbinu i zabrinuto se ogleda na dječake kao da pita:

– Kuda ste vi ovo sa mnom naumili, je li?

Najzad je mali Nikolica morao prvi da siđe u zemunicu i tek se onda Žuja drage volje spustila za njim. Onda je mališan brzo izašao napolje, a za njim su dječaci izvukli stepenice. Sirota kuja, prevarena tako na brzinu, počela je da cvili i da zaskakuje uza strme zadave. Nikolica je uze tješiti:

– Lezi samo, Žuja, lezi, eto nas ujutru. Imaš dolje zdjelu vode i mekan krevet, baš te briga.

Otvor pokriše granama i ovlaš posuše suvim lišćem, a kako je iskopana zemlja već ranije bila sklonjena u jedinu obližnju udolinu, sad se ni po čemu nije moglo opaziti da tu ima bilo šta sumnjivo. Svud po šumi bilo je sličnih gomila suva granja kao i na tome mjestu.

U povratku kući, kad već stigoše gotovo do samog izlaza iz gaja, Nikolica se odjednom nešto dosjeti:

– A šta će biti ako se neko omakne u jamu pa bubne odozgo na Žuju?

– Ne boj se ništa – utješi ga Jovanče. – Žuja će odskočiti u stranu prije nego taj padne na nju.

– A bude li Žuja spavala?

Tu već ni Jovanče nije znao pravog izaza, pa odgovori onako otprilike:

– Kada kuja spava, onda svi spavaju, niko se ne skita po šumi.

Ujutro Žuju nađoše živu i zdravu i prevedoše je u logor, a jamu opet pažljivo pokriše.

Pred samo podne kujina tajna kuća dočeka prvu žrtvu.

U blizini jame dječaci su se već duže vremena igrali žmurke. Lunja je sjedila uz jednu bukvu, plela čarape i pratila ih pogledom. Da bi se pred njom pokazao vještiji od ostalih, dugonogi Stric, izmičući od svog progonioca, trčao je natraške. Odjednom se začu prasak suva granja, Stric iznenađeno viknu i za tren oka nestade ga pod zemljom.

Lunja skoči.

– Ode Stric, upade Stric!

Dječaci se strčaše oko jame. Uz prodor, na granama ležao je samo Stričev slamnato-kartonski šešir s onim neobičnim natpisom:

 

"Ništa nema da te brine,

Od ovoga pacov gine!"

 

– Ej, Striče, jesi li živ? – povika Jovanče. – Javi se.

– Striče! – uplašeno zovnu Lunja naginjući se nad otvor. Umjesto bilo kakvog odgovora, kroz prodor se odozdo pomoli dugačka ruka, pograbi šešir i uvuče ga u jamu.

– Striče, što se ne javiš? – pitao je Jovanče zavirujući u zemunicu.

– Neću! – začu se iz jame naburen glas.

– Evo ti stepenica pa se izvuci.

– Neću!

Kud je upao u jamu, tud je Stric pokvasio i tur u kujinoj zdjeli s vodom, pa ga je sad još više bilo sramota da se pokaže napolju, pred Lunjom. Riješio je zato čvrsto da u jami ostane sve dok ostali ne krenu kući. Natukao je šešir sve do očiju i na sva zapitkivanja tvrdoglavo ćutao ili se otresao kratko i nabusito:

– Neću, odbij!

Tek pošto dječaci odoše za nekim poslom i oko jame se sve utiša, on se popeo uz prvi stepenik, virnu napolje, pa brže-bolje iskoči i zaždi prema ivici šume. Tamo se namjesti iza jedne lijeske i leže potrbuške da na suncu osuši svoju smočenu pozadinu.

Ležeći tako s glavom na rukama, zaklonjen šeširom, Stric je zadrijemao i zaspao. Odjednom se granje na ljeskovom žbunu oprezno razmače i kroza nj se pomoli ušiljeno lisičje lice nekakvog starca. On se začuđeno zagleda u natpis na dječakovu šeširu, poče lagano da sriče slovo po slovo, a onda se zlurado isceri:

A tu li se kriješ, ptičice!

XVIII

 

Podozrivi učitelj Paprika ubrzo je opazio da mu se broj đaka u četvrtom razredu osjetno smanjuje. Počeo je zato svakodnevno da ih proziva i ako to ranije nije činio. Primijetio je da u školu ne dolaze uvijek isti učenici: Jovanče, Potrk, Stric, Mačak, Vanjka, Nik Ćulibrk, Lunja. Broj bjegunaca rastao je svakoga dana.

– Aha, znam ja zbog čega je to – dosjećao se on. – Ili oni bježe od škole ili ih roditelji zadržavaju da im rade poljske poslove.

Jednog dana on se uputi seoskom knezu, debelom Valjušku. Nađe ga u krčmi. Pošto poručiše po čokanj nekakve loše rakije, zvane "brlja", učitelj se požali:

– Gazda Valjuško, ovi tvoji šumnjaci ne šalju djecu u školu. Pogledaj, eto ti spisak. Nema ih već danima ni da privire u razred.

Valjuško uze spisak i progunđa:

– Još danas ću svima da zaprijetim globom. Hej, krčmaru, je li tu poljar Lijan?

Odnekle iz ćoška ispade krivonog čičica lisičjeg lica i lukavo upilji u kneza.

– Tu sam, tu sam, kneže viteže. Zalivam dušicu brljom.

– Deder mi za večeras sazovi ove ljude. Evo ti spisak. Poljar se zavuče u konoplje iza kuće i uze da sriče prvo ime na spisku:

– Pe-hehe-tete-a-re ... Aha, Petar!

Ono "Petar" viknuo je tako gromko da oblak vrabaca sunu s obližnje šljive. To se isto ponovilo i s ostalim imenima, ali samo bez vrabaca, jer je ono jato već odavna bilo u nekom kukuruzištu. A kad su najzad sva imena bila pročitana i zapamćena, Lijan zabaci na leđa kožni torbak, minu krčmu i uputi se kroz selo na svojim krivim hodaljkama.

– Hajdemote, nožice lagane, kraj krčmice, kraj moje dragane!

Kad se seljaci iskupiše kraj kneževe kuće, debeli gazda Valjuško strogo ih pogleda sviju redom i zapita:

– A je li, vi, reponje jedne, zašto vi ne šaljete djecu u školu?

"Reponje" se začuđeno zgledaše. Stričev djed Aleksa graknu kao vrana:

– Pa moj unuk svaki dan porani još prije sunca.

– I moj Đoko uvijek odjuri trkom, sve se za njim prašina diže – pohvali se Potrkova majka.

– A moj Lazar okrenuo pa i nedjeljom obilazi školu – javi se kolar, Mačkov otac.

Knez Valjuško šiknu kao gusak:

– Šiii, budale jedne, ko bi znao kud se oni skitaju. Vi mislite da su vam djeca u školi, a oni – šiii! – perjaju kroz selo.

– Ma zar i moj Nikolica? – začudi se Nikoličina mater. – Dok je Žuju negdje sakrio, vidim ja da nešto nije u redu.

– Možda će nam poljar o tome nešto znati da kaže – reče knez. – Ej, ženo, je li tu negdje stari Lijan?

Na poluotvorenim vratima pomoli se starčevo špijunsko lice.

– Tu sam, kneže viteže.

– Deder, poljaru, bili nam znao kazati jesi li u posljednje vrijeme opazio neke dječake da se skitaju oko vode i love ribu? – upita knez.

– Dječake, dječake, dječake! – uze da se prisjeća čuvar polja. – Ne, ne! Vidio sam dosta konja, goveda, dvoje-troje magaradi, ponekog mačora skitnicu i tebe, kneže, kad si, pijan, pao s mosta i valjao se kao... kao...

– Mene preskoči, i to vrijeme – progunđa knez – nego nam onda reci jesi li bar u okolnom orašju ili kestenaru vidio kakve male nevaljalce da se pentraju po drveću?

– Nisam ni to, ni tamo ih nema – odgovori Lijan i dodade sam za sebe. – Tamo često vidim sebe kako berem tuđe orahe.

– A možda si ih spazio negdje na pašnjacima, tamo gdje se dječurlija igraju klisa, žmurke, trule kobile, šapca-lapca i još... i još... Kakvih li smo se ono igara igrali prije trideset četrdeset godina, ej, kolaru?

– Rusa i Turaka! – uskliknu djed Aleksa. – Sjećaš li se, poljaru, ti si bio Osman-paša, a ja general Skobeljev, pa sam jurišao na Plevnu i razbio ti nos.

– E, to su već igre od prije šezdeset godina – odmahnu poljar. – Sad se djeca igraju Francuza i Nijemaca, ali ovih dana ne vidim ih na pašnjaku.

– Sakrili se, znači, negdje – zaključi knez. – Dobro bi bilo, poljaru, da ti pronjuškaš gdje se to bjegunci od škole okupljaju, pa da ih pohvatamo na lijegalu.

– Ihaj, kad li se dokopam svog unuka! – uz viknu Stričev djed. – Nemojte da to hvatanje prođe bez mene.

– I mene da zovnete – viknu kolar.

– Bogme bih i ja volio da se tu nađem – reče Majkel Ćulibrk, Nikov otac.

– Dobro, dakle: biće pronjuškano i vama objavljeno – službeno izjavi poljar. – Polovićemo ih kao miševe. Spremite samo prutove, šibe, opasače, ulare i pljunite u dlanove, jer tu će da padnu grdne batine.

– Oho-ho, već me svrbi ruka! – žestio se Stričev djed.

– Samo da dogovor držimo u tajnosti.

Rastadoše se već u sami mrak, tajanstveni i ćutijivi, a već sutradan lukavi poljar Lijan krenu u izviđanje da uhodi male bjegunce.

XIX

 

Veselo teče život u šumskom logoru. Najranije, čitav sat prije ostalih, stigne Lazar Mačak i prenese u pećinu ponešto od najvažnijih alatki iz svoje radionice. Gurne zatim jedan odsječen trnov žbun u otvor pećine i tako ga prikrije da ga ni iz blizine niko ne bi mogao primijetiti.

Jovanče stigne ubrzo poslije Mačka. Naravno, odmah počinje povjerljiv razgovor o pećini. Spremaju se da uskoro ponovo krenu u istraživanje. Jovanče, opet, jedva čeka kad će i ostalima moći da povjeri šta su otkrili.

– Samo dok vidimo kakvi su ovi naši drugovi, znaju li tajnu čuvati – opominje on Mačka. – Stricu bih već i mogao kazati za pećinu. Mogu i Vanjki i Niku.

– Čekaj dok je mi najprije dobro izvadimo – predlaže Mačak.

Poslije njih dvojice u Gaj stižu Stric i Nikolica. Oni vade kuju iz njezine tajne kuće i ponovo pokrivaju i maskiraju jamu. Čim oni dođu, zna se, tu je već negdje u blizini i Lunja, jer ona je Stricu uvijek za petama.

– Sigurno se ona skitnica Lunja šunja i provlači za nama – upozorava Stric Nikolicu, ali se mali uzalud obzire, ne vidi se baš niko. Tek zadrhti vršak ljeskova žbunja, negdje pukne grana ili nejasna sjenka šmugne iza stabla – možda je to Lunja.

A Lunja se pojavi baš u onome trenutku kad već niko na nju ne misli. Zatreperi lišće i od zašaptana vjetra i uznemirenih sjena – hop! – odjednom se stvori Lunja. Još joj na očnim kapcima igra uzdrhtao list, šunja joj se kroz kosu vjetar, a u oku joj se krije vlažna šumska sjena.

– Lunjo, kćerko šume, kako si to lako iznenada iznikla?

Lunja se prihvaća najobičnijeg svakodnevnog posla: krpi dječacima košulje, čarape, kape, prišiva dugmad. Vazdan se tu ima posla, jer od pentranja, skakanja, valjanja i trke po logoru teško da bi izdržalo i krzno divlje mačke, a kamoli odjeća naših junaka.

Tako vam je to oduvijek: u hajdučkoj četi, u družini smjelih pustinjskih konjanika, pa čak i na lađi morskih razbojnika, gusara, uvijek se nađe poneko tiho stvorenje koje mirno radi neki svakodnevni posao, svima potreban. Možda kuva ručak, pere krvave košulje, plete nekom šaren pojas ili prišiva srebrno dugme. Ni najveće junačine ne mogu bez tih običnih usluga.

Široki Vanjka i Nik Ćulibrk dolaze uvijek zajedno. Oni su oduvijek prijatelji, temeljiti, sigurni drugari, i baš ih je briga da li se tamo negdje Rusija i Amerika mire ili svađaju, to ne može da pomuti njihova prijateljstva.

Nik je trezven, brzo radi i lako se odlučuje za svaki nov posao u logoru, a ćudljivi Vanjka, na svaki njegov prijedlog najprije se zaimisli, ali kad jednom krene, iako spor, pristići će i na kraju nadvladati i onoga najvatrenijega.

Posljednji u logor obično stiže Đoko Potrk. On dopada trkom, zaduvan, i začuđeno pita:

– Šta, opet nisam prvi stigao?!

Tog trenutka neko treba samo da pomene kako bi dobro bilo za ručak ispeći krompira, a Đoko već skače i zove Vanjku:

– Široki, ponesi vreću, idemo u crkvenjakovu njivu.

Potrk sukne kroz šumu kao zmaj i dok Vanjka stigne do njive, već je tamo nakopana čitava hrpa krompira. Trpaj samo i nosi. Naravno, Vanjka je taj koji nosi.

Jednom, dok je družina jela pečen krompir, Lunja zamišljeno reče:

– Neko se šunja oko nas, uhodi nas. Traže logor. Svi problijedješe i prestaše jesti. Jovanče pretrnu i oštro pogleda djevojčicu:

– Otkud ti to znaš?

Lunja samo sleže ramenima i odgovori neodređeno:

– Pa tako... Hoda neko, šunja se. Tu je negdje.

Stric se uplašeno obazrije.

– Gdje, gdje? Gdje si ga vidjela?

– Pa još ga nisam vidjela, ali on... osjeća se da je negdje u okolini. Sve kao da mi je iza leđa: pazi, šunja se, viri.

– Idi bestraga! – odahnu Stric. – Nisi ga vidjela, a tu je. Kako to?

– Ni sama ne znam da ti kažem otkud to, ali sam sigurna da ću brzo ili vidjeti ili čuti onoga koji se tajno navija oko nas.

– Može to biti – potvrdi Đoko Potrk. – Ja uvijek naslutim unaprijed kad će me kod kuće tući pa mi noge nikako neće na tu stranu.

Iako je Stric tvrdoglavo dokazivao da se Lunji sve to priviđa zato što je strašljiva, ipak se čitava družina uozbilji i zamisli. Čak se i mali Nikolica zabrinu i prijekorno upita svoju kuju:

– A ti, Žuja, još ništa ne osjećaš? Kamo tvoje uši, kamo tvoj nos?

XX

 

Lukavi poljar Lijan mućkao je bocu s rakijom, potezao iz nje, a zatim bi počeo da mućka glavom i da se domišlja:

– Gdje li se to kriju dječaci, da mi je samo znati? Hm, hm, gdje li sam se ono krio dok sam bio dijete? Aha, sad znam: kad sam dirao očevu kuburu, sakrio sam se u koprive. Hajde, dakle, da pretražim koprive.

Lijan prohoda po svim jarugama, iza seoskih živica i po raznim vrzinama gdje god su rasle koprive, ispeče se i ožari, ali nikog ne otkri. Našao je samo mnoštvo razbijenih lonaca, prošupljenih šerpi, repova od kašika i kašika bez repova, konjskih kostiju, zarđala lima i jedan pozelenio novčić bakrenjak rimskog cara.

– Da je ovaj šašavko bio malo pametniji, pa da izgubi bar neki dukat – progunđa starac. A baš za ovu paricu nije mu se isplatilo da zagazi u ovoliku koprivu.

Poslije kopriva dođoše na red vrbaci i zapušteni uglovi oko rječnih okuka puni visoke travuljine, rakita i divlje loze. Tu se valjalo probijati silom kao kroz afričke džungle i savane. Ovdje poljar pronađe bezbroj sedefastih školjki, puževa, perja, trulih klada, riblje krljušti i vidrinih tragova. Od bjegunaca opet ni traga. Našao je samo staru vršku za ribolov, rad Lazara Mačka, i zlovoljno povirio u nju.

– Puna je lišća, odavna nijesu lovili. Znači – ne dolaze ovamo.

Pretražio je zatim kukuruzišta, usamljene ljeskare ivicom livada, najzad i crkveni tavan, ali je tamo samo poplašio nekog pobožnog mačora koji je lovio crkvene vrapce.

– Vidi, molim te, čak ni ovdje ih nema. Gdje bi onda mogli da budu?

Kad se prvi put sjetio Prokina gaja, samo je odmahnuo rukom.

– Kakav Gaj? Tamo ne smijem ni ja zbog drekavca, a otkud bi se tek djeca usudila.

Nastavio je da se skita poljima i da razmišlja, a kad mu Prokin gaj ponovo pade na um, on mudro zaključi:

– Možda ih je strah od ovoga novog učitelja čak i tamo otjerao, što ga znaš. Kad li taj malo popije pa pograbi šibu i razviče se, gori je od svakog drekavca. Ehe, baš takav i treba za ovu raspuštenu dječurliju.

Poznato je da poljari, čuvari polja, livada, usjeva i voćaka, vječito ratuju s djecom. Mali čobančići zaigraju se gdjegod na poljani, a ovce i goveda začas provale u nečije žito pa sve izgaziše i popasoše. Čitavo selo digne onda viku na poljara da slabo čuva seosko dobro, a poljar – kud će, šta će! – pa po djeci. Vija ih štapom oko živica i plotova i prijeti:

– Kožu ću vam odrati čim vas ukebam!

Juri poljar djecu i s tuđih voćaka, iz vinograda, brani im da love ribu (jer on je, donekle, i čuvar ribolova), a kad bi čobančićima palo na um da love i medvjede, taj bi morao i medvjede da štiti. Vragometan posao, nema šta!

Boreći se vječito s djecom, nije onda ni čudo što poljar, s vremenom i sam podjetinji i upušta se u prava dječja lukavstva, smicalice i doskočice. Umije taj da vreba iz visoke trave kao pravi osnovac, da se provlači kroz plot, krije se tako vješto kao da igra žmure, a po potrebi će se i na drvo uspuzati i to zajedno s torbakom i štapom, a to je već nešto – ehe! – što ipak svako ne može.

Naš Lijan bio je upravo jedan takav poljar. Već više od trideset godina ratovao je sa seoskom djecom. Prvi dječaci koje je jurio oko živica već su bili odavna zreli ljudi, a sad je poljar jurio njihovu djecu. Naravno, nije uhvatio ni jedne ni druge, ali se tješio da će bar njihove unuke jednog dana stići i pohva­tati. Alaj će tada pljuštati batine, kao grad nebeski!

Domišljati Lijan i sam je krao voće, lubenice i krastavce, a onda je po selu dizao dreku i "tražio" lopove.

– Ehe, dok samo ulovim onoga dječaka koji je obrao popove kruške, noge ću mu prebiti!

I žurio je drumom svojim krivim hodaljkama da "prebije noge" onome koji je pokrao voće, ali umjesto toga, te iste noge odnijele bi ga ponovo na nečiju jabuku ili u baštu s lubenicama i opet bi se nastavljala stara igra.

U potragu za odbjeglim dječacima on je, istina, pošao po kneževom naređenju, ali mu je, kao pravom djetetu, više bilo stalo do toga da napipa i otkrije gdje li se to samo kriju ti lukavi đavoli: Jovanče, Stric, Potrk, Lazar! Pa zar on već godinama najviše ne ratuje i ne nadmudruje se baš s njima! Kako bi on onda i mogao da živi na zemlji a da ne zna gdje su oni, čim se bave i kakve podvale smišljaju. Tužan bi život bio bez toga.

– Ehe, Jovanče, taj će se usuditi čak i u Prokin gaj. Njegov je čukundjed bio hajduk i tamo je poginuo. Kako se toga ranije nijesam sjetio.

Praveći se da ide za nekim drugim poslom, poljar je stao poizdalje da se navija oko Prokina gaja, a kad je vidio da nikog nema u blizini, on se brzo uvuče u ljeskar na ivici šume. Tu se malo pritaji i poče da kroji plan:

– Najprije ću pregledati ivicu Gaja. Najvjerovatnije će biti da se kriju tu, jer ni đavo ne smije u dubinu šume. Tamo je ona duboka jaruga, ponor gdje uvire potočić, drekavac, uuh!

Pažljivo razmičući ljeskove grane, on se šunjao ivicom gaja, zagledao tragove, tražio nije li negdje nedavno sječeno. I upravo kad je bio izgubio svaku nadu da će išta otkriti i umorno razmakao granje na jednom žbunju, spazi pred sobom u travi nekog zaspalog dječaka. Kako mu je šešir bio namaknut na lice, poljar ga nije mogao prepoznati. Njegovu pažnju naročito je privlačio baš taj dječakov čudni šešir okrpljen debelim kartonom. Ličio je pomalo na Stričev, ali otkuda taj karton s natpisom. Ko bi to mogao da bude?

– A tu li se kriješ, ptičice!

Poljar se nagnu di polako poče da sriče natpis:

"Ništa nema da te brine,

od ovoga pacov gine."

– Gle, šta mu sad ovo znači? – uze da gunđa čiča. – Sigurno neki bapski zapis protiv miševa ili... možda ovaj dječak sve svoje protivnike naziva pacovima, pa i mene, poljara? Hm, hm, baš sam radoznao. Šteta što više nemam uza se rakije da nešto pametno smislim i da podvalim ovome spavaču.

Poćutao je malo, a onda se ipak odlučio:

– Poraniću sutra prije sve djece, pa ću ovamo u zasjedu. Ako se zaista kriju u Gaju, vidjeću kad budu dolazili... Hm, a ovaj ovdje, pa to je glavom Stric. Poznajem ove dugačke noge.

XXI

 

Pljuska se rakija u zelenkastoj boci, klima se boca u džepu od kaputa, ljulja se kaput na pogurenim leđima poljara Lijana, gega se poljar na krivim nogama, žure noge uzanom stazom, penje se staza prema Prokinu gaju, otkriva se Gaj u modrom svitanju.

Krenuo je, dakle, stari Lijan da uhodi dječake u samom Gaju. Postaviće zasjedu na zgodnu mjestu i odatle osmatrati. Ni ptica mu neće promaći.

Ušunjao se starina u šumu i krenuo naprijed plašljivo se obazirući. Pod gustim svodom starih bukava još uveliko je bilo mračno. Vidjelo se taman toliko da ti se od nekog žbuna učini da je mečka, a od mečke da je žbun. Prekrasna rabota, nema šta!

– Hm, najprije bi trebalo da svane ovdje u šumi, a tek onda tamo napolju – mudrovao je čiča. – Izvan šume ionako nema neke naročite opasnosti, a u šumi...

Tu se poljar odjednom sjeti drekavca, koljena mu klecnuše i on se brže-bolje prihvati boce.

– Rakijo, prijatelju u dobru i zlu, pomagaj, nešto me noge ne drže!

Dobro je potegao iz boce i brzo se okuražio.

– Ehe, sad ćemo da vidimo gdje bismo postavili zasjedu. Svakako u blizini ove staze, jer njome je sa seoskog druma najkraći put u šumu. Tuda moraju naići oni đavoli ako već hoće u Gaj.

Krenuo je malo dublje u šumu, baš u pravcu logora Tepsije. Gegao se kroz mračan bukvik i ne sluteći da je negdje pred njim Žujina tajna kuća i u njoj vjerna Nikolicina pratilica, utonula u dubok san.

– Ha-ha-ha, nevaljalci, bogme ste... – zlurado poče on, ali neko granje na koje je nagazio odjednom s praskom popusti i poljar se stropošta u kujinu kuću, bubnu pravo u zdjelu s vodom i tek tu dovrši započetu rečenicu – ... pro­pali!

Istog trenutka odjeknu strašan arlauk. Trgnuta iza sna, Žuja obnevidjelo skoči prema nezvanu gostu i zgrabi ga zubima za torbak.

– Drekavac! – dreknu poljar i tako luđački đipi kako nikad u životu đipio nije, dograbi se rukama za ivicu jame i poput zeca iskoči napolje i dade se u divlje bjekstvo.

Jurio je kroz Gaj kao poplašeno ždrijebe, ali mu se od straha sve činilo da on to još uvijek stoji u mjestu, kraj strašne rupčage, a drveće šašavo juri kraj njega, poskakuju žbunovi, nalijeće i šiba ga ljeskovo pruće. Kad šuma sasvim promače iza njegovih leđa, ispred njega poče s tutnjem da trči gola poljana, naletješe zatim šuštavi kukuruzi a onda se neki plast sijena zaleti pravo na nj i nabi mu se na glavu.

– Hvali ti, brate, što me sakri! – dahnu poljar gnjurajući se sve dublje u meko sijeno. – Stigao si baš u pravi čas.

Ćutao je tako neko vrijeme dopola zavučen u plast, a kad se konačno uvjerio da ga za onu drugu, otkrivenu, polovinu nije pograbio ni drekavac niti kakvo drugo čudovište, on se malo-pomalo ohrabri i lagano izvuče napolje. Zabljesnu ga rana jutarnja svjetlost i on začuđeno zatrepta.

– Pazi ga, svanulo! A gdje li sam ja ovo? Pipnu se je li ostao čitav i ruka mu dodirnu hladan grlić boce.

– Oho, i ti si se sledila od straha, sirotice moja! – progunđa on s puno nježnosti, pa diže glavu i taman da će nategnuti iz boce kad se iza plasta ukaza nekakva ogromna čupava i rogata glavurda s izbečenim očurdarna i poput zmaja snažno dunu na nj iz vlažnih širokih nozdrva.

– Drekavac! – pomisli poljar nijem od straha i pade na leđa. Ovo je zaista bilo i previše poslije čitave one malopređašnje trke.

– Davite me, koljite me, nosite me! – mrmljao je sklopljenih očiju, ali kako čudovište nije ništa preduzimalo, on se malčice osmjeli i proškilji na desno oko kao da nišani u nebo. Kakvo iznenađenje!

Nad njim je stajala jedna krupna dobroćudna – krava.

XXII

 

Nije minuo ni jedan dobar sat od onoga poljarevog stradanja i bjekstva iz Gaja kad u šumu stiže dugonogi Stric. Toga jutra on je namjerno bio poranio prije ostalih i odmaglio od kuće da ga djed Aleksa ne bi poveo u berbu drenjina, a kad se našao pred Žujinom tajnom kućom, on sav pretrnu.

– Evo ga, neko upao u jamu!

Sa strahom je zurio u provaljen pokrivač zemunice, osluškivao neće li se odozdo nešto čuti, a onda tiho zovnu:

– Ej, Žuja!

Iz mračna otvora začu se veselo cviljenje vjerne kuje.

– Ehej, živa si, dakle? – obradova se Stric. – A ko je to upao dolje kod tebe?

Umjesto bilo kakva odgovora, Žuja razdragano zakevta.

– Šta kažeš? Ne razumijem te! – povika Stric. Opet veselo kevtanje kao da se kuja nalazi u potjeri za zecom. Stric nadiže obrve.

– Ta šta kažeš?! Nije moguće da je zec. Prodor je toliki kao da je dolje upala u najmanju ruku ovca ili divlja svinja.

Dječak se pruži potrbuške i nadviri se nad otvor u granju. Dolje u rupi sjedila je u ćošku samo kuja. Pored nje prevrnuta zdjela.

– Pa gdje ti je taj koji je upao? – zabezeknu se Stric. – Ta nijesi ga valjda već čitavog pojela. Ili možda jesi, a?

Stric izvadi dz džepa koru kukuruzna hljeba i baci je kroz otvor. Kuja je dočeka još u vazduhu i stade slatko da hrska.

– Ehej, pa ti si gladna. Nijesi ga smazala, znači. Ali gdje je onda?

– Evo ga! – grmnu iznad njega neki glas. Istog trena neko ga odalami po turu tako da Stric skoči na noge brže od zeca. Pred njim je stajao Jovanče.

– Šta je, dugajlija, za koga to pitaš?

– Ama upao neko noćas kod kuje, a sad ga više nema dolje – uzbuđeno poče Stric.

– Da to nijesi bio ti, kao i prošli put? Možda si jutros bio pospan kad si tako rano stigao, pa nabasao na jamu?

– Ne, ne, evo pitaj kuju.

Sad se i Jovanče uozbilji. Poviri u rupu, zaobiđe je i pokaza rukom na odvaljenu ivicu i razrivenu zemlju pred zemunicom.

– Evo, ovuda je izašao.

– Ko, ko? – zabrza Stric.

– Onaj ko je upao u Žujinu kuću. Dugajlija samo začuđeno huknu:

– Uhu, kako se toga nijesam sjetio? Eto, dosjetio sam se da je neko dolje upao, a da je izašao – toga vidiš, nijesam.

Dok su oni tako razgovarali, stigoše, jedan za drugim, i ostali. Svi se zabrinuto naredaše oko Žujina provaljena skrovišta.

– Kažem ja da se neko šunja oko našeg logora – reče tiho Lunja. – Odmah ja to osjetim. Sve mi se čini kao da me neko škaklja po leđima.

– A ko te škaklja, kaži? – nabureno dočeka Stric.

– E, to ne mogu znati kad mi je taj uvijek iza leđa – objasni Lunja.

– Pa onda će jedino znati kuja, ona ga je vidjela – dosjeti se Stric.

– Ni ona ga nije u mraku poznala! – skoči Nikolica u odbranu svojoj Žuji.

– Samo se vi šalite, ali ako nas neko zaista uhodi, neće dobro biti – opomenu ih Jovanče. – Valja nam biti na oprezu.

– Možda je neko prolazio kakvim drugim poslom pa slučajno upao – reče Đoko Potrk.

– Obnoć niko nema posla u Prokinu gaju – trezveno dočeka Nik Ćulibrk. – To samo može biti uhoda ili kakva skitnica, a ni jedno ni drugo nije dobro za nas.

– Tako je – složi se Jovanče. – Odsad svi dobro pazite kad ovamo dolazite.

Čitav taj dan prođe družini u nekom nelagodnom očekivanju. Nikom se nije igralo. Lazar Mačak nije se prihvaćao nikakve nove majstorije. Đoko Potrk grickao je zamišljeno tanku ljeskovu grančicu i uporno se trudio da smisli kakvu veselu pjesmicu. Umjesto nečeg vedrog, na koncu mu se u glavi složi samo ova zabrinuta žalopojka:

"Čekam napad, slutim šibe,

sve se vrtim poput ribe."

– Ta idi bestraga! – ukori ga Stric. – Nisi ni mogao nešto pametnije smisliti kad grickaš tu prokletu ljeskovinu, kojom učitelj Paprika najradije mlati đake.

A toga istog dana, kad se zabrinuta družina već razišla kućama, iz jednog žbuna na ivici Gaja izvuče se neka pogurena prilika i brzo šmugnu u šumu. Žurila je baš u pravcu odmetničkog logora.

Ko je to bio? Niko ga nije vidio, niko pratio, ali kad sutradan dječaci stigoše u svoje tajno skrovište, zatekoše iznad samih vrata kolibe prikucanu poveliku cedulju na kojoj je bilo naškrabano nečijim teškim i nevještim rukopisom:

"Nadmudriste me sonom Jamom, ali i Ja ću vam Podvaliti. Čeka Vas Veliko Iznenađenje. Čuvajte se.

Čovjek iz jame."

XXIII

 

Ona opomena tajanstvenog "Čovjeka iz Jame", ostavljena u đačkom logoru, nije bila samo obična šala ili prazna prijetnja. Mala družina, sva izuzev Lunje, nije ni slutila šta im te sprema.

Međutim, u selu se kovala velika zavjera protiv malih bjegunaca. Njezino sjedište bila je kneževa kuća i u toj kući velika soba, a u sobi sam knez Valjuško. On je bio stub čitave zavjere, a njezina desna noga i desno oko bio je lukavi poljar Lijan. On je tražio i uhodio naše dječake.

Jednog dana poljar je dojurio kneževoj kući bučno kao južni vjetar. Sve je za njim letjela prašina, perje i kovitlac opala lišća.

– Našao sam, našao! Kriju se u Prokinu gaju!

Tako veselu i vrtoglavu trku-viku od strane jednog starca ova je zemlja vidjela vjerovatno jedino prije nekoliko hiljada godina kad je ono slavni starac-naučnik Arhimed bio pronašao nešto važno u nauci pa pojurio kroz svoj rodni grad Sirakuzu i razvikao se:

– Eureka, eureka! (Našao sam, pronašao!)

– Ama, je li to istina, stara skitnico? – povika knez Valjuško i skoči na noge.

– Živa živcata istina baš kao li to da ćeš me i ti sada častiti rakijom.

Knez je počastio poljara šljivovicom i poslao ga u selo da sazove sve staratelje odbjeglih dječaka. Starac je veselo pojurio da izvršava povjereni zadatak, ali kada je vidio kakva se vojska od očeva, strina, tetaka i djedova iskupila kod kneževe kuće, on je odjednom objesio nos.

– Siroti dječaci, nastradaće kao vo u kupusu.

Da se on sam nadmudruje s dječacima, da ih progoni i juri s tuđih voćaka, iz bašti i oko potoka, to mu je bilo sasvim prirodno i na mjestu. Ta zato poljar i postoji na ovome svijetu da pripazi da mu dječaci ne puštaju stoku u tuđe usjeve, da ne kradu voća, da ne love riba, da ne preskaču živica... jednom riječju: da ne prave sve one zanimljive obješenjakluke kakve izvode svi dječaci na ovoj planeti i kakve su radili svi poljari dok su bili djeca.

– Jadni dječaci! Baš im je krasan onaj logor. Šteta što sam ja već malo poodrastao da ne mogu da im se priključim.

Žaleći dječake, poljar nije mogao da izdrži a da ih na neki način ipak ne obavijesti o tome šta im se sprema. Zbog toga je s velikim trudom napisao onu cedulju i brzo je odnio do đačkog logora, koji je toga dana otkrio. U cedulji je, kao što smo vidjeli, bilo i ljutine zbog poljareva stradanja kod Žujine tajne kuće, i začikavanja da će dječacima podvaliti, i napomene o velikom iznenađenju i, konačno, opomene da se čuvaju. Kratko rečeno: govorila je iz nje poljareva nesmirena, još uvijek dječačka duša, željna obješenjakluka.

"Nadmudriste me sonom Jamom; ali i Ja ću vam Podvaliti. Čeka Vas Veliko Iznenađenje. Čuvajte se.

Čovjek iz jame."

Kada se poljar vraitio iz Gaja kneževoj kući, tamo je već uvelike razrađivan plan napada na Jovančetov logor.

Odlučeno je da skrovište naših dječaka bude opkoljeno sa svih strana i da se na dati znak preduzme istovremen juriš iz svih pravaca kako bi što više zbunili i što lakše pohvatali male bjegunce. Napadom će komandovati sam knez Valjuško, bivši austrougarski podoficir. On je u svjetskom ratu, na frontu kod rijeke Soče, jedanaest puta vodio Bosance u napad na talijanske položaje, učestvovao je čak i u bici kod Kobarida (Kaporeta), gdje je zarobljeno na stotine hiljada Talijana. Prema tome, imao je potrebno iskustvo i spremu i za hvatanje jedne ovako malobrojne i slabo naoružane grupe kao što je bila Jovančetova družina.

– Nek svako ponese odgovarajuće oružje? – savjetovao je on svoju šaroliku ordiju.

– A kakvo je to odgovarajuće oružje? – pitala je baba Vanjke Širokog.

– Pa ono koje odgovara dotičnom neprijatelju – tumačio je Valjuško. – Kako idemo na odbjegle dječake, naoružaćemo se štapovima, opasačima, ularima, šibama, bičevima; za ovaj posao dobra je i neka podugačka ruka da malog odmetnika zgrabi za vrat.

– Ja ću onda, znači, morati ponijeti jedne veće ljestve, merdevine – povika Stričev djed Aleksa.

– Šta, zar ti ljestvama mlatiš svog unuka? – upita knez i pogleda starca s velikim divljenjem.

– Ne, nego će on sigurno pobjeći na prvo drvo, pa ja moram imati pri ruci ljestve da bih ga stigao i ulovio.

– Imaš pravo – poučno će knez. – Još stari narodi služili su se ljestvama pri opsadi gradova.

– A moj se brani kamenjem – reče jedna strina. – Moram zato ponijeti kakav stari lavor da zaštitim glavu.

– I štitove su stari ratnici sa sobom nosili – dodade knez.

– A ja ću se naoružati bocom dobre rakije – javi se poljar Lijan.

– Gle, šta će ti to? – začudi se knez. – Rakija nije nikakvo oružje.

– Kako da nije – povika Lijan. – Znaš kako su Bosanci u ratu govorili: "Dok je ruma, biće šturma"! (Šturm – juriš.) Kako bih inače jurišao na ona prokleta spadala ne budem li se potkrijepio rakijom.

Napad je bio određen već za sutrašnji dan, pred sam ručak, jer se posigurno moglo računati da će čitava družina baš u to vrijeme biti na okupu u svom logoru Tepsiji.

– Sastanak ovdje, kod moje kuće – objavi na kraju knez, a zatim se, po gustu mraku, ratnici raziđoše.

XXIV

 

Kao da su omađijani, dječaci su zurili u tajanstvenu cedulju prikucanu nad vratima svoje kolibe. Ko li je to pisao, ko li se to šunjao po njihovu logoru?

– Šta da radimo, otkriveni smo? – potišteno upita Stric obraćajući se Jovančetu.

– Moramo još danas nešto smisliti – zabrinuto reče mali harambaša i zovnu na stranu Lazara Mačka. – Šta misliš, majstore, bi li sada valjalo kazati za pećinu pa da se svi tamo sakrijemo?

Mačak odlučno zanijeka glavom.

– Ne, to nikako. Uhoda koji nas je pronašao sigurno i sad pazi na nas pa će nas vidjeti kada se budemo uvlačili u pećinu, a onda je sve gotovo: na ulaz će biti postavljena straža, a onda smo sigurno pohvatani.

– A ovako?

– Ovako se bar možemo razbježati na sve strane po šumi, pa nek love. Bar će neko pobjeći.

– Tu imaš pravo – složi se Jovanče. – Ako nas napadnu prije nego nađemo drugo sklonište, prsnućemo kud koji. Neće nas valjda sa svih strana opkoliti.

Svi se dječaci okupiše oko velike kolibe, posjedaše u krug i počeše da se dogovaraju gdje bi sad premjestili svoj logor. Jedni su predlagali da se kriju u kakvom gustišu pored potoka, drugi su bili za neke okolne šumarke, dok su oni najzagrijaniji bili za to da se bježi čak u planinu.

– Ali da najprije iz ove pucaljke potprašimo tabane onome koji nas je špijunirao! – reče Lazar Mačak poigravajući se svojom teškom kuburom.

– Ni to ne bi bilo loše – potvrdi Jovanče i taman htjede da još nešto novo predloži kad Žuja, vezana pred svojom kolibicom, odjednom poče da reži i da zateže lanac.

– Šta je, Žuja? – uznemireno upita Stric.

– Nekog je opazila! – objasni Nikolica uplašeno trepćući.

– To je sigurno ona prokleta uhoda, opet je došao – namršti se Jovanče. – Lazare, dajder tu kuburu.

– Bogami je mene otac jutros nekako čudno gledao – zabrinuto reče Đoko Potrk. – Sve me mjeri ispod oka, pa nekako ukrivo, pa nahero, pa se smješka, pa brk čupka.

– Šunjaju se oni sa svih strana – šapatom reče Lunja.

– Kako ti to znaš – obrecnu se Stric i pretrnu.

– Znam. Osjećam da dolaze.

– Dolaze?! Ko dolazi? – skoči Stric i poče da zvjera oko sebe.

U to isto vrijeme napadači su se zaista prikradali kroza šumu. Raspoređeni u četiri grupe, oni su se šunjali od jednog do drugog drveta i, primičući se jedni drugima, polako zatvarali krug oko logora. Kad se obruč konačno zatvorio, knez Valjuško gromko se prodera:

– Juriiiš! Drži svaki svoga!

Šarolika vojska očeva, matera, tetaka, strina, stričeva, djedova i raznih drugih rođaka jurnu s tutnjem, drekom i vikom vitlajući svaki svojim oružjem.

– Juriiiš Jur... – još jednom, u trku, prodera se knez, naleti na granje nad kujinom kućom i s praskom propade u jamu. Stričev djed Aleksa, koji je trčao pored njega, preplašeno viknu:

– Ehej, pogibe komandant! Uloviše komandanta!

– Ovamo ljestve, živ sam! – kliktao je Valjuško iz rupe. Djed Aleksa brže bolje spusti ljestve u jamu i veselo zagrakta:

– Na sunce, komandante, da ih pohvatamo!

– Vataj pa mlati! – razdera se Potrkov otac. Istog trena, kao odgovor na tu viku, odjeknu iz logora Jovančetov oštar glas:

– Ne daj se, družino! Udrite krompirima!

Kraj kolibe je ležala poveća vreća krompira koje je tih dana Vanjka Široki dovukao kao rezervnu hranu. Dječaci se složno strpaše na tu neobičnu municiju i po napadačima pljusnu čitava kiša od krompira. Zveknu od pogotka stari lavor kojim se štitila ona domišljata strina, a odnekle iz blizine začu se dreka poljara Lijana:

– Vojsko, povlači se! Pobiše kamenjem!

– Naprijed, nema povlačenja! – povika knez Valjuško iskačući iz jame i rušeći se prema logoru poput usova. Za njim je trčao djed Aleksa s ljestvama.

U logoru nastade gužva i krkljanac. Napadači su već grabili pojedine dječake. Lazar Mačak branio se uspješno raspaljenim ugarkom da su sve iskre letjele. Jovančeta neko pograbi za jaku, ali on se snažno istrže, jurnu u kolibu s kuburom u ruci, probi glavom suprotni zid i poput metka izleti napolje. Odjednom se, na pet metara pred njim, stvori poljar Lijan s visoko uzdignutim štapom i zavreča kao jare:

– Predaj se, kopaču jama!

Ošamućen od udarca glavom kroza zid kolibe, Jovanče samo uperi kuburu put uzdignuta poljareva štapa i viknu:

– S puta! Ne predajem se!

Grunu kubura kao grom, zadimi se bojište, izleti štap iz čičinih ruku, a poljar, padajući od straha na zemlju, samo što ciknu:

– U pomoć, pogiboh!

Od snažnog pucnja iznenađenom Lazaru Mačku odletje iz ruku zavitlan ugarak i pade na krov kolibe. Zapucketa i planu lišće i sasušena paprat, diže se uvis lagan dim.

– Navali, vojsko! Neprijateljski logor gori! – kliknu knez Valjuško.

Jedan po jedan, dječaci su padali u ruke napadača. Videći da nema izlaza, dugonogi Stric obuhvati rukama i nogama prvo stablo i poče hitro da puže uvis. Bio je stigao već do prvih grana kad pristiže njegov djed Aleksa s ljestvama i stade da ih namješta uz drvo.

– E, baš nećeš! – viknu Lunja, koja se istog časa stvori pored njega i povuče ljestve nazad. – Nećeš ga uhvatiti!

– Ej, šta to radiš?! – zagalami djed Aleksa. – Drži je, tetka Stevka.

Lunjina tetka pograbi djevojčicu za ruku, ali se ona i dalje otimala i cičala:

– Ne dam, nećeš ga uhvatiti!

Nikolicu je mati već bila skopala u šake iako je on ujedao i otimao se. Njoj u pomoć priskoči jedan njezin kum. Videći gužvu oko svog malog ljubimca, Žuja navali na gomilu kao bijesna. Jednog zgrabi za nogu, drugog za tur, nekoj strini podera suknju. Moradoše joj zato nabaciti na glavu staru Mačkovu vreću, ugurati je unutra i vreću zavezati. Pa ipak je kuja i unutra đipala i urlala da je vreća sve poskakivala. Smiri je najzad sam Nikolica, koji potišteno viknu:

– Prestani, Žuja, zarobljeni smo!

Djed Aleksa krenuo je uz ljestve, za Stricem, ali kako je plamen zapaljene kolibe sve više rastao i ponesen lakim vjetrom lizao ukoso baš pod njegove tabane, čiča se brzo dohvati prvih grana i baš pođe naviše uz bukvu kad odozgo odjeknu zapovjednički glas:

– Natrag, dušmanine, jer ćeš dobiti po glavi! Nad njim je u granama sjedio Stric i u ruci stezao podebeo suvarak. Djed se prepade.

– Ama nemoj biti lud. Vidiš da me davi dim, gori mi pod nogama.

– I meni gori zbog tvog opasača – priznade Stric.

– Unuče, jabuko moja, pusti me samo gore kod sebe, neću te ni dirnuti! – molio je djed Aleksa sve više kašljući.

– Dobro, hajde penji se – pristade dobrodušni dječak pa i sam krenu uz bukvu.

Djed i unuk stigoše tako na vrh drveta i gore se smjestiše kao dvije vrane. Tek malo kasnije, kad napadači porušiše kolibu i rasturiše vatru da se šuma ne bi zapalila, djed Aleksa promeškolji se na svojoj grani i pipnu se za opasač.

– Hej unuče, kako bi bilo da te sad malčice isprašim? Eno, vatra se već ugasila.

– Ali nije tvoja zadata riječ! – dočeka Stric – kao iz puške. – Ti uvijek držiš obećanja.

– He-he, tako je – složi se djed. – Hajde silazimo, zaista te neću taći.

Kad se spustiše na zemlju, nađoše se u krugu pohvatanih dječaka. Nedostajao je samo Jovanče.

– A gdje je samo onaj moj hajduk? – začuđeno je pitao njegov otac.

– Gdje je! Mene je ranio i odmaglio! – zavreča poljar Lijan pokazujući prebijen štap.

– Šta, zar u štap ranjen? – počeše da se smiju ostali ratnici.

– U štap, u štap, što se čudite! – viknu poljar. – Svak zna da je poljaru štap desna ruka. Ranjen sam, dakle, u junačku desnicu.

Knez Valjuško najzad izdade naređenje:

– A sad: vežite hajduke i marširajte: pravac škola! Vodimo zarobljenike da im sudi učitelj Paprika.

XXV

 

Iz Prokina gaja izmilje na drum neobična kolona. Vezani kanapom sve dvojica po dvojica, ćutke su koračali mali odmetnici. U posljednjem paru u povorci išao je mali Nikolica. Za ruku mu je bila vezana njegova vjerna Žuja, koja se, eto tako, ni u ovoj ljutoj nevolji nije odvajala od svog malog prijatelja.

Na repu kolone koračala je Lunja. Knez Valjuško bio je naredio da i nju vežu, ali je poljar Lijan viteški mahnuo patrljkom svog štapa kao nekom sabljom i odbio da izvrši naređenje:

– Poljari ne vežu djevojke, pa makar to bile i hajdučice!

Na čelu zarobljenika ko će drugi biti nego glavom dugački Stric sa svojim strašnim kartonsko-slamnatim šeširom "ništa nema da te brine, od ovoga pacov gine". On je, ruku vezanih sprijeda, koračao sam, bez svoga para, a za desnu ruku bila mu je vezana Jovančetova kapa, koju je na proboju izgubio,

– Evo, nek ova kapa stoji tu, na desnoj strani, gdje bi inače, bilo mjesto vašem harambaši, koji je pobjegao – rekao mu je domišljati knez Valjuško. – Ona tu ide mjesto njega, a umjesto njega dobiće i batine.

Potišteni Stric žalio se kapi sasvim ozbiljno kao da je pored njega živ živcat Jovanče:

– Sad nam ne ginu batine k'o kiša nebeska. Isprebijaće nas Paprika k'o mačke.

Oko zarobljenika je išla stroga i neumoljiva pratnja od očeva, stričeva, tetaka, strina, baba i djedova naoružanih svim i svačim, počevši od ljestava djeda Alekse pa do kuke za čupanje sijena koju je jedna bakica ponosno nosila na ramenu. Izdaleka posmatrano, sve je to ličilo na nekakvu starinsku povorku Turaka i hajduka o kojoj pjesma pjeva: ...Kad prođoše Turci Lijevljani, provedoše iz gore hajduke...

Kad neobična povorka izbi na jednu raskrsnicu u blizini same škole, pred njima se odjednom stvori Nikoletina Bursać, krupna i kosmata seoska momčina, Stričev rođak. On je bio tek nedavno stigao iz vojske i još je uvijek, po navici, marširao vojnički oštro i govorio glasno i odsječno.

– A tebe ne bi, Nikoletina, da nam pomogneš u hvatanju ove družine – prekori, ga knez Valjuško.

– Zar ja ovoliki pa da na dječicu jurišam! – grmnu Nikoletina kao iz kace. – Nemam o šta sablje krvaviti.

– Bogme će uča imati po čemu drugom prašiti! – zlurado dočeka knez. – Ih, alaj će biti dreke!

– Jest mi i to neki kićen učitelj kad mu tolika djeca od škole pobjegoše – zabrunda Nikoletina češući uvo. – Ja sam negda iz kuće u školu bježao toliko sam volio svog učitelja Stojana.

– I ja sam u školu bježao dok je tamo bila naša učiteljica Lana! – dočeka Stric kao iz puške.

– Ćuti ti, zarobljeniče! – povika knez Valjuško.

– Dobro kaže moj brat Stric – dočeka Nikoletina. – Nikad iz našeg sela nijesu djeca bježala iz škole sve dok nije došao ovaj pijanac, koji više viri u rakijsku bocu neg' u knjigu. Je l' ikad naša škola vidjela ovo čudo od učitelja, kažite?

– Bogami, pravo kažeš – dočeka djed Aleksa. – Meni je svaki učitelj dosad nedjeljom čitao novine, a ovaj bulji u mene kao rak i pita: "Hoćemo li da trgnemo po jednu ljutu?"

– Baš se vi prostaci razumijete u školu! – podrugljivo dočeka knez.

– Razumjeli il' ne razumjeli, ali ja svog burazera Strica ne puštam s ovoga raskršća da ga tamo štokakvi zlovoljni pijanci mlate! – nakostriješi se Nikoletina i nabra svoje guste obrve.

– Imaš pravo, ne dam svog unuka, svog Strikana! – sad se pobuni i djed Aleksa.

– Ne dam ni ja svog Nikolice! – povika mališanova mater. – Nijesam ja ovo odgajala zato da ga štokakvi pijanci biju. Knez Valjuško povisi glas šišteći kao gusak:

– Šššta! Pa ovo je pobuna! Nikoletina, ti buniš ljude protiv škole.

– A ne, ne, nije tako, brajkane! – zapjevucka momčina. – Ja sam samo protiv mlaćenja naše djece, protiv ovakvog učitelja. Nek oni nama vrate našu učiteljicu Lanu, pa neće biti ni bune ni bježanja.

– Lanu, Lanu! – ote se Stricu.

– Čut, zarobljenik! – viknu knez.

– Svi ćemo u varoš da tražimo Lanu natrag – dosjeti se djed Aleksa.

– Idemo već sutra! – dočekaše neki.

– Povedite onda i njihovog vođu, onoga što je utekao! – podrugljivo reče knez.

– Tu sam ja! – začu se iza kneževih leđa nečiji odrešit glas i iz guste šikare ispade na put Jovanče, gologlav, izgreban i garav. U ruci je čvrsto stezao kuburu, gledao kneza prkosno i stao izazivački pored samog Nikoletine, koji je, onako raskoračen i širok, zatvarao tijesan put prema školi.

– Tu sam! – ponovi dječak. – Nijesam pobjegao, probio sam se.

Začuđeni knez nije u prvi mah znao šta da kaže. Povezani dječaci veselo zažagoriše. Jovančetov otac, i nehotice, s ponosom izbaci:

– Pazi samo moga hajduka. Ne da se taj.

– Ima i pravo dječak! – graknu Nikoletina. – Danas te tuče ovaj, sutra onaj, udri, dok najzad ne zaboraviš da si čovjek. U vola se pretvoriš.

– De ti de, Nikola, samo ti buni. Mogao bi se kajati.

– Oho-ho! plašiš mečku rešetkom! – graknu Nidžo. – Daj brzo, puštaj te dječake pa da se ide kući. Nijesu djeca ni ručala. Hajde, razvezujte!

Poljar Lijan jedva dočeka da se prihvati oslobađanja dječaka. Nije više mogao da ih gleda ovako vezane. Nisu mu uopšte ličili na onu bezbrižnu živahnu i domišljatu dječurliju koja znaju bezbroj smicalica i obješenjakluka.

– Ropstvo je teško i kakvoj šašavoj ptičici, a kamoli neće biti ovim bistrim stođavolima – gunđao je on srećan što će se već kroz koji trenutak ovi veseli bjesovi razletjeti selom kao čvorci.

– Zar i ti, Lijane, na strani buntovnika? – ožalošćeno zacvili knez. – Pa ti si poljar, ti uvijek moraš biti na strani vlasti

– Šta ću kad mi je srce uz ove dječake – iskreno priznade starac.

– E, onda će sutra žandari imati posla i s tobom i s Nikoletinom! – ljutito puhnu knez i dunu mimo Nikolu u pravcu škole.

– Dječurlijo, put pod noge, vatru tabanima, petama vjetar, hvataj maglu! – sav srećan razvika se poljar. – Sutra ćemo svi u varoš da tražimo Lanu.

Tutanj bosih nogu, prašina na drumu, sijevanje tabana i – družina se za tren oka izgubi s očiju svojih udobrovoljenih staratelja, malopređašnih gonilaca.

XXVI

 

Sutradan zora je zatekla kneza na putu za žandarmerijsku kasarnu, a seljake na drumu za varoš. Knez je žurio da tuži Nikoletinu i poljara, a seljaci su išli da traže Lanin povratak u selo.

Žandari su stigli strogi i naoružani, ali prekasno: Nikoletina je već bio odmaglio s nekim ćumurdžijama čak na drugi kraj planine da u nekoj šumskoj uvali pali ćumur, drveni ugalj. Tražiti ga tamo bilo bi isto tako uzaludno kao praviti potjeru za mravom koji je još prije tri dana otišao u njivu s pšenicom.

– Čekaj, onda će nam poljar za sve platiti! – naljutiše se žandari i pođoše da se raspituju za njegovu kuću, ali im u selu rekoše da poljar nikad nije ni imao svoje kuće. Spava gdje stigne, jede gdje ga ručak zateče, pere ga i krpi svako pomalo, a svi putevi vode ga u krčmu.

– Deder ti sad njega nađi tamo gdje on stigne, gdje ga ručak zateče i gdje se pomalo krpi – vajkao se žandarmerijski narednik Dane Nakarada i od pusta jada odmah je skrenuo u seosku krčmu. – Čekaćemo ga ovdje, tu njega dovode svi njegovi puti.

Narednik Nakarada i njegov drug, žandarmerijski kaplar Mane Varalica, svratiše u krčmu i udariše po svetoj velikomučenici Prepečenici Šljivić. Međutim, lukavi poljar Lijan čuo je od Jovančeta kud su žandari okrenuli, pa je sa svojim novim štapom odveslao na sasvim suprotnu stranu, u rakite pored potoka, stavio torbak pod glavu, pokrio lice šeširom, a dječacima je prikričao:

– Dođe li opet do kakve bune, probudite me da ne zakasnim na paradu. A budu li žandarmi za mene pitali, recite da sam otišao u zemlju Bestragiju da potkivam buve.

Na uporno navaljivanje seljaka, učitelja Papriku najzad povukoše iz njihove škole i vratiše u varoš da čeka kud će dalje s njim. Takvom brzom rješenju doprinijelo je i to što se zloćudi Paprika, ljut što se nije mogao dočepati dječaka, od puste muke napio zajedno s knezom i crkvenjakom, pa su se sva trojica uvalila u jamu s razrijeđenim gašenim krečom i odatle, po mraku, pogodila u seosko groblje i grdno uplašili neke kasne prolaznike. O toj bruci narednik Dane Nakarada izvještavao je višu vlast, između ostalog, i ovim riječima:

... "A zatim, u neoznačeni sat iste noći, ove tri pijane figure izvukoše se pomoću svojih nogu i vlastoručno iz jame i sasvim bijeli od kreča, ličeći na vukodlake i tome slična praznovjerna priviđanja, uputiše se u groblje. Međutim, mimoprolazeći prolaznici iz istog sela, videći to, dobiše silnu sumnju u glavi i strah u duši, pa proizvedoše veliko bježanje i uzbunu po predjelu u čitavoj okolini. Tom prilikom baba Staka, udova poč. Jove Batića, naleti u mraku na jednu krmaču i pade preko iste zadobivšli ozljedu tupim predmetom po glavi."

Ova učiteljeva najnovija pustolovina zaista se nije mogla sakriti. Ozlojeđena baba Staka, po nečijem nagovoru, otišla je sudu da tuži za "tešku tjelesnu povredu", a kako joj se, prilikom pada, valjda bio pokvario aparat za ćutanje, ona se po varoši tako rastorokala da je svak živ čuo za Paprikin neprilični doživljaj. Nije bilo druge, valjalo ga je povući iz sela.

Onoga jutra kad je Paprika putovao iz sela, "stara garda" Jovančetove družine – Stric, Mačak, Potrk, Vanjka, Nik, Nikolka, Lunja i sam Jovanče – bili su na okupu u jednom ljeskaru blizu Prokina gaja. Videći kola s učiteljem i njegovim prtljagom, Jovanče zamišljeno reče:

– Eto ti, ode i on. Sad je sasvim gotovo s našom hajdučijom.

Dječaci se nisu baš naročito veselili učiteljevu stradanju. Što da se raduješ tuđoj nevolji, pa ma iko to bio. Čak im je pomalo bilo i žao što, eto, odlazi onaj zbog koga su se odmetnuli u šumu, izgrađivali logor i doživjeli mnogo uzbudljivih i neobičnih stvari.

– Sad će nam naša Lana opet doći – reče Lazar Mačak. – Moj otac odlazi sutra kolima po nju.

E, zbog toga se već valjalo radovati. Ta neće proći ni dva dana, a Lanina zlatna kosa opet će bljesnuti iza katedre u razredu i svi će čuti njen mio gugutav glas:

– Kako su naši dječaci? A moje djevojčice?

Lazar Mačak povede Jovančeta u stranu i šapnu mu:

– A šta ćemo sad s našom pećinom, s mojom radionicom, koja je tamo ostala? Da prenesem bar neke stvari kući?

– Nešto možeš, a ostalo nek čeka. I ne kazuj nikom za pećinu. Ko bi znao zašto nam ona još može trebati.

Otresiti vođa družine nije ni slutio kakvi teški dani dolaze i kakvu će ulogu pećina u njima igrati.

U Evropi je već bjesnio drugi svjetski rat a njegov strašni požar sve se bliže primicao domovini naših dječaka, nesrećnoj Kraljevini Jugoslaviji, nepripremljenoj za odbranu.

Došla je zima, razigrana, blistava, hučna, s vjetrovima, snježniim kovitlacem i fijukanjem oko svačijih prozora. Obnoć, sve bliže selu, čulo se zavijanje vučjeg čopora. Od toga se psima ježila dlaka u hrbatu i oni se prestrašeno pribijali na kućna vrata. Ozeblo je štektala lisica i ponekad se šunjala do pod sam kokošinjac i osluškivala kako se unutra meškolji pijetao spremajući se da objavi kasni noćni sat.

Oko Prokina gaja množili su se i ukrštali tragovi zečeva, vukova, lisica, čak i vjeverica. Prosto ne znaš ko je koga gonio, ko od koga bježao. Glava da ti se zavrti pred tom zamršenom mrežom bjegunaca i gonilaca.

Drumom podno Gaja svakog jutra osviće novoutaban trag dječjih nogu. Đaci prolaze u školu. Da poljar Lijan negdje u selu ne spava svoj zimski san, on bi vam odlično znao da protumači ove tragove.

– Evo, vidite li ovaj trag odraslog čovjeka? – pitao bi on. – To je prošao dugonogi Stric u stričevim opancima. Ovaj sitan zadahtan trag: to je projurio Đoko Potrk. A ovi ivicom druma, prepleten dječji i pseći trag: svak u selu zna da je to trag Nikolice s prikolicom; pošao je u školu sa svojom Žujom.

Nijedan dječji trag ne odvaja se više prema Prokinu gaju.

Tamo u dubini šume, zavijan snijegom, potopljen tišinom, ćuti ispod otežalih bukava razbijeni logor Tepsija. U ruševinama Žujine kućice nastanio se stari zec. Zamislite šta bi se samo desilo da za tu nečuvenu drskost čuje Nikoličina kuja! Vijala bi ga kroz pet sela.

Zavijano hajdučko gnijezdo ne priča više ništa o dječacima, ne zove više nikog u svoje okrilje.

Jesu li ga, možda, svi zaboravili?

Ne, ne. Jednog dana mogli ste šumom pratiti trag nekog dječaka. Stigao je do samog logora, prošvrljao ga unakrst i okrenuo prema koritu potoka ponornice. Tamo se zadržao nad jarugom poviše same pećine. Tu je snijeg bio prilično utaban, znači da se dječak poduže zadržao i na nešto se odlučivao, a onda je okrenuo natrag.

Znamo, Jovanče, da si to bio ti. Nemirna tvoja duša povukla te je jednog nedjeljnog jutra do tajanstvene pećine prema mirnoj vodi neispitanog podzemnog jezera.

Ipak nisi dolje sišao, bio si oprezan. Seoski lovci mogli su se uputiti za svojim tragom i onda bi sve bilo otkriveno.

Znamo Jovanče, ti čekaš proljeće pa da kreneš u istraživanje, u nove doživljaje.

A šta li će nam donijeti to novo proljeće, proljeće hiljadu devetsto četrdeset prve godine?