VII


Družina malog Jovančeta polako je rasla. Dan-dva poslije Mačka i Potrka, Stric je u logor doveo novog druga, Nik Æulibrka. Ovaj vojnički salutira i pozdravi na engleskom:
— Halo, bojsovi! (Zdravo momci!)
Nikov otac Mile, zvani »Majkel«, radio je dugo godina u Americi kao rudar, farmerski radnik i kauboj (čuvar stoke) a kad se otuda vratio, miješao je u naš jezik mnogo engleskih riječi, ženu Maru zvao je »Meri«. oca Ðurða »Ðan«, a sina Nikolu »Nik«. Zbog toga je čitavo selo, pa i ðaci u školi, dječaka zvalo Nik.
Nik je nosio plave pantalone prekrojene od očeva radničkog kombinezona i kaubojski šešir široka oboda, pa čim je stigao u logor, odmah je pomračio slavu Stričevom priprostom šeširu od slame i kartona. Ono, istina, američki kauboji jašu konje, a Stric je obično jahao magarca, pa je zato i bio red da nosi običan slamni šešir, jer ni pjegav Sivac nije bio baš naročito gizdav.
Ubrzo iza Nika Æulibrka stiže u mali logor i drugi »inostranac«, ðak Ivan Popović, zvani »Vanjka«. Njegov otac bio je u prošlom ratu zarobljenik u Rusiji (»vojenopljeni«) i tamo se oženio Ruskinjom. Ivan-Vanjka bio mu je najmlaði sin, dječak plavokos kao zrela raž i tako krupan i temeljit da su ga sva djeca zvala Vanjka Široki.
Tako je sad mala družina, na veliko Jovančetovo zadovoljstvo, imala svog »Amerikanca« i svog »Rusa«. A zar je lako naći takvu hajdučku družinu?
Jednoga dana za Stricem u logor doskita i jedan nezvan gost, koji ni po čemu nije spadao u ovo odmetničko društvo četvrtoškolaca. To je bio mali Nikolica, ðak prvog razreda, svojeglav i ljut dječačić, crn kao Arapin. On je za sobom uvijek na uzici vodio svoju, svakom poznatu, žutu kuju Žuju i čim bi neko počeo da ga zadirkuje, on je puštao uzicu i podvikivao:
— Drži ga, Žuja!
Vjerna kuja smjelo je jurišala na bezobraznika i tako je mnogi okačenjak odjurio poderana tura, srećan što je čitavo ostalo ono što se krije iza tura.
Zbog te njegove opasne pratnje, Nikolica je u čitavom selu bio poznat po nadimku »Nikolica s prikolicom«.
Nikolica s prikolicom vodio je sa sobom kuju Žuju i u školu i ostavljao je vezanu u školskoj šupi. Njegov otac uzalud se protiv toga bunio. Jednom je bio i prodao kuju čak u drugo selo, ali se dječak od tuge odmah razbolio, legao u krevet i smrknuto izjavio da će da umre bez svoje vjerne pratilice.
— Eto ti baš, kad nema Žuje, nek nema ni mene!
I vjerna životinja nije mogla bez svog malog gospodara, pa je kod novoga gazde čitavu noć zavijala, sve dok nije prekinula lanac i drugog jutra dojurila svojoj kući i strpala se u krevet kod jogunastog bolesnika. Nikolica je, naravno, odmah »ozdravio« i odjurio u školu.
Učiteljica Lana nije imala ništa protiv ove dječakove ljubavi prema vjernom psetu i puštala je mališana da dovodi kuju u školu. Meðutim, novi učitelj opazio je poslije nedjelju dana da Nikolica dovodi Žuju i veže je u šupi, pa je strogo naredio:
— Da te više nisam vidio s tom čobanskom džukelom, jer ću odmah zvati poslužitelja da je umlati, a i ti ćeš dobiti svoje.
Toga dana rastuženi Nikolica uz put reče svojoj kuji:
— Žuja, gotovo je sa školom. Kad ne daju tebi, neću ni ja ići.
Kako je Stričeva kuća bila blizu njegove, Nikolica je brzo zapazio da se svi ðaci, bjegunci od škole, često sastaju sa Stricem i nešto potajno dogovaraju.
— Sigurno se negdje zajedno kriju — dosjećao se mališan. — Kako koji počne bježati od škole, evo ga već kod Strica.
Jednog jutra, kad je bilo vrijeme za školu, Nikolica povede Žuju i uputi se nazorice za Stricem. Kad je stigao već na ivicu Prokina gaja, dugački dječak spazi da mališan s psetom skreće sa seoskog druma pravo za njim.
— Kud si pošao? — okosi se Stric.
— Za tobom.
— Vraćaj se odmah.
— Neću!
— Vraćaj se kad ti kažem jer ako te...
Stric poprijeti šakom i požuri kroz Gaj, ali mali opet krenu za njim.
— Marš natrag, čuješ li! — povika Stric, pa pograbi sa zemlje neki suvarak i baci se na mališana. Kuja skiknu i odskoči u stranu. Nikolica planu i pusti uzicu.
— E čekaj sad! Žuja, drži ga!
Kuja zaurla i jurnu za Stricem. Dugonoga dječačina, videći da nema šale, skoči do prvog stabla i hitro se uspuza na drvo. U posljednjem trenutku Žuja se zaskoči, dohvati ga za nogu i skide mu prostranu stričevu cipelu.
— Ajoj, zakla me! — prepade se dječačina, pa se uspuza sasvim u krošnju drveta i ukliješti se u grane.
— Aha, šta ćeš sad?! — zlurado dočeka Nikolica i sjede pod bukvu zajedno s kujom.
— Odlazi odatle! — povika Stric s grana.
— Neću!
— E, ni ja neću da siðem, šta mi možete ti i tvoja ružna kujetina.
— Ja i Žuja pričekaćemo.
— A ja neću da siðem ni za sto godina! — zainati se Stric.
— A ja i Žuja čekaćemo trista godina! — prkosio je Nikolica. — Mi smo ponijeli ručak.
— A ja ću ostati hiljadu godina! — viknu Stric.
— A ja i Žuja čekaćemo hiljadu stotina i pedeset godina! — glasno se prodera Nikolica kao da je kazao najveći broj na svijetu.
— A ja ću se na drvetu i oženiti, pa kad li te moja djeca pojure štapovima kroz Gaj! — zaprijeti Stric.
Nikolica zabrinuto pogleda uz drvo i zamišljeno čupnu nosić, pa se istom nešto dosjeti i graknu:
— I moja će se Žuja ošteniti, pa kad li štenad zaokupe tvoju dječurliju!
Vidi Stric da s upornim Nikolicom nije lako izići nakraj, pa okreće drugi list:
— Zbilja Nikolica, kud si ti to jutros pošao?
— Pa tamo gdje se vi krijete.
— Ee, pa ti ne možeš tamo! — otegnu Stric s drveta. — Kod nas dolaze samo oni koje je učitelj istukao.
— A meni učitelj ne da da Žuju dovodim u školu — požali se mališan. — Kad ona ne može, neću ni ja da idem.
— Pa šta ćeš onda raditi?
— Sakrivaću se svaki dan u šumi, dok me vuk ne pojede — tužno progunða dječarac.
Sad se i Stric rastuži.
— Ništa se ti ne boj, ne damo mi tebe. Ima nas ovdje... Ih!
— Eh, ima vas, a tjerate jednog malog dječaka da ga vuci rastrgnu.
Stric hitro spuznu s drveta, zagrli mališana i uze da ga tješi.
— Ne damo mi, bogme, svog Nikolice. Hajde ti sa mnom.
— Neću! Baš nek me vuk pojede.
— Ehe, poješće on Žuju, a tebe će ostaviti!
Ovo je upalilo. Dječačić uplašeno pogleda svoju kuju i skoči na noge.
— Hajdemo brzo!
U logoru dočekaše Nikolicu srdačnije negoli se Stric tom nadao. Èim ugledaše njega i njegovu Žuju, diže se vesela graja:
— Ehej, evo Nikolice s prikolicom! — povika prvi voða družine Jovanče i njegovo lijepo crnpurasto lice radosno zablista. Igrao je izvijenim sastavljenim obrvama i u osmijehu pokazivao sjajne bijele zube. — E baš nek ste došli i ti i Žuja.
— Ja i Žuja lovićemo zečeve! — dočeka Ðoko Potrk, uze od Nikolice uzicu i zajedno s kujom pojuri u krug oko čitavog logora.
— Pravićemo Žuji kućicu! — predloži Lazar Mačak.
— Ol rajt! (Vrlo dobro!) — složi se Nik Æulibrk, a Vanjka Široki samo se zadovoljno pljesnu rukom po bedru kao da će reći:
— Kad nešto zagusti, tu sam!
Tako je Nikolica s prikolicom, ðak prvog razreda, na opšte zadovoljstvo čitavog logora Tepsije, primljen u odmetničku družinu četvrtoškolaca.

VIII

 

Šumom je šuškalo i švrljalo jesenje jutro ogrnuto prohladnom sjenkom. Družina se tek bila iskupila u Tepsiji i počela da larma kad Jovanče ustade, priđe staroj bukvi i stade uza samo stablo, svečan i ozbiljan. Galama odmah prestade.

– Nešto se sprema – prošaputa Stric.

– Dječaci! – poče Jovanče. – Mi se moramo zakleti da nećemo nikom kazati gdje se nalazi naš logor, da jedan drugog nećemo izdati i da ćemo jedan drugog svuda braniti i pomagati. Tako su radile sve hajdučke čete i družine.

– Ima to i u pjesmi, ja sam čitao! – požuri Đoko Potrk.

– Ol rajt! – složi se Nik Ćulibrk. – I meni je tata pričao jednu takvu priču.

– Pa da se zakunemo – progunđa Stric i presta da štrpka svoju kukuruzu. Hoćemo odmah?

– Hoćemo, ali ne ovdje – reče Jovanče. – Ja sam nešto drugo smislio. Zaklećemo se na grobu hajduka Jovančeta.

Svi se dječaci na prečac uozbiljiše. Sjenka davnog hajduka prominu sjenovitim Gajem. Bljesnu njegovo srebrom okovano oružje. Nešto zaškripa duboko u šumi. Zar to ne vuku glomazni turska top da gađaju hajdukovu kolibu?!

– Jovanče!

Hajdukov grob ćuti u sjenci divlje kruške na ivici Gaja. Tamo se valja zakleti na vjernost četi i drugovima.

– Oho, pa to je nešto ozbiljno! – tiho reče čak i veliki obješenjak, Đoko Potrk.

– A šta ćemo s Nikolicom, on je malen za zakletvu? – sjeti se Stric.

Dječačić se naroguši.

– Šta, ti misliš da ja ne znam ćutati?! Dabogda crkli i ja i Žuja ako riječ proslovimo!

Okupljeni oko groba "slobodarskog hajduka, koji je smjelo prkosio svakoj sili i nepravdi, ovi nedorasli dječaci, istinski uzbuđeni, zarekoše se da će jedan drugom biti vjerni i da se među njima neće naći izdajnik koji će učitelju batinašu odati gdje se kriju mali odmetnici.

– Izdajnik! To niko neće postati!

U ovoj zemlji gdje je sve do juče sijevala sablja tuđinskih porobljivača, drugarstvo i vjernost cijenjeni su iznad svega ostalog. Rasuti grobovi četobaša, ustanika i hajduka nijemo su pričali prolaznicima o vjernim drugovima koji se ni smrti bojali nisu.

S druge strane, opet, krezube zidine i provaljene kapije starih tvrđava sjećale su putnika na izdajnike koji su krišom davali znake neprijatelju i odavali tajne branilaca. Iz mračne pustoši kamenih kula sledi te i danas hladan dah davne kletve:

– Proklet bio izdajica koji je neprijatelja pustio na tajna vrata!

Nije onda ni čudo što su se veseli đaci Jovančetove družine sjetili i tako ozbiljnih stvari kao što su zakletva, drugarstvo ili izdaja. Iako mali, oni su ipak bili djeca svoje zemlje. Zbog toga se, dok su stajali oko hajdukova groba, našem Jovančetu naresila suza na oku. Zbog toga je dugački Stric onako pažljivo skinuo svoj slamnato-kartonski šešir, a Nik Ćulibrk svoj kaubojski. Zato je Lazar Mačak bio tako ozbiljan, Đoko Potrk miran, a Vanjka Široki, ruska duša, onako tužan. Čak je i mali Nikolica s prikolicom ćutao mrko kao da se duri i strogo gledao svoju nerazdvojnu Žuju kao da je opominje:

– Sad ima da se miruje i glavom i repom! Kad su se vraćali natrag u svoju omiljenu Tepsiju, prvi se javi kolovođa Jovanče:

– Sad smo tek prava družina, prava četa.

IX

 

Za malu družinu sad je nastao najzanimljiviji posao: uređivanje logora Tepsije.

Na prijedlog Lazara Mačka najprije se pristupilo izgradnji kolibe. Ide kasna jesen, kiše, vjetrovi, kako ćeš da sjediš samo pod bukvom, pa makar ona bila ne znam kako granata i gusta.

Tek su počeli da planiraju gdje će smještati građevinu, kad se Nikolica nešto prisjeti:

– A kamo kućica za moju Žuju? Zar ona, sirota, da čeči na kiši?!

– Tako je! – složi se Jovanče. – Ona će nam preko noći čuvati logor, kad mi odemo svojim kućama. Slažeš li se, Nikolice?

Mališan zabrinuto pogleda kuju, pa logor, pa Jovanče, pa opet kuju i odvrati teška srca:

– Pa nek ostane.

Kad su počeli da grade pseću kućicu, Nikolica predloži:

– Načinite malo veću da se i ja mogu zavući. Kad bude kiša, ja ću sjediti sa Žujom, ona to voli.

Majstor Mačak pažljivo je izmjerio Nikoličinu visinu i kujinu dužinu i počeo da pravi kućicu, a ostali su mu pomagali.

Nije to bila bogzna kakva kićena građevina. Udarili su u zemlju povisoke kočiće i opleli zidove od pruća, a rupe na njima začepili mahovinom. Krov načiniše od grana i guste divlje paprati, a unutra nastriješe paprat i suvo lišće. Bila je to zaista udobna kolibica, mračna i tiha, prosto da se zavučeš i da odmah zahrčeš.

– Žuja, evo kućice, ulazi.

Nastade sad nova nevolja: Žuja neće, pa neće ni da priviri u kolibu. Mole je, nagovaraju, guraju, vuku – aja! Ona samo podvija rep, zakreće glavu od mračna ulaza i plašljivo skamuče.

Ubaciše unutra komad kukuruze, ali Žuja ni da pogleda.

– Šta da radimo? – zabrinu se Jovanče.

Odjednom Nikolica poskoči i viknu:

– Aha, sad sam se dosjetio!

On se četveronoške uvuče u kućicu i pruži se po šuštavoj prostirci. Žuja odmah uskoči za njim, okrenu se i leže s glavom prema vratima kao svako pravo pseto čuvarkuća.

– Vidi ti nje! – začudi se prostodušni Stric, pa i sam krenu da poviri u kolibu, ali Žuja prijeteći zareža.

– Aha, sad je shvatila da je kućica njezina, brani je! – reče Jovanče.

– Ol rajt! – odobri Nik Ćulibrk, a plavokosi Vanjka samo klimnu glavom kao da i on potvrđuje:

– Harašo! (Dobro je!)

Kad se povede riječ o kolibi za dječake, Stric povika:

– Lazare, načini i nama istu kao Žuji! To će biti najljepša koliba na svijetu.

– Istu, istu! – zagrajaše dječaci. Čak se i Jovanče složi:

– Nema bolje od Žujine. Na posao, momci!

Počeše da rade bradve, sjekire, pila. Radilo se veselo, bez predaha. Mali Nikolica dovlačio je čitava naručja paprati, mahovine i po punu vreću suva lišća.

– Opa, alaj će biti mekano! Spavaćemo po čitav dan.

Razigra se i odomaći i Žuja, pa uze da se valja i prevrće po donesenoj paprati. Od obijesti je vukla Strica za nogavicu, propinjala se uz Jovančeta, gurala Vanjku Širokog. Morali su, najzad, da je vežu za kočić pred njenom kućom jer je smetala u poslu.

Dječaci su se bili toliko zagrijali za posao da umalo ne zaboraviše da pođu kućama u vrijeme kad se i ostali đaci vraćaju iz škole.

Toga dana svima je bilo žao napustiti logor i započetu kolibu. Nikolici je bilo najteže, njemu je valjalo ostaviti i kuju da čuva logor.

Mališan je otišao do skrivenog potočića-ponornice i donio Žuji vode u olupanoj činiji iz Mačkove radionice. Zatim je pokupio sve kore iz školskih torbica svojih drugova i sve to složio pred psećom kućicom.

– Evo, Žuja, večeraj, pa na spavanje. Eto mene sutra rano. Pazi, dobro čuvaj logor!

Iako je iz "razgovora" sa svojim Nikolicom shvatila da joj valja ostati u logoru, Žuja ipak stade žalosno da cvili kad je vidjela da mališan zaista odlazi. Nikolica je morao još nekoliko puta da se okreće i da joj izdaleka dovikuje:

– Mir Žuja, eto mene sutra! Bogami dolazim, ne varam te!

– Istinu ti veli, Žuja, on je čovjek od riječi! – potvrđivao je Stric važnim tonom odrasla čovjeka.

Kad logor potpuno iščeznu iz vida, Nikolica uze kradom da briše suze. Jovanče ga prijateljski zagrli.

– Šta je, Nidžo?

– Ne znam ni ja sam: možda mi je mušica upala u oko ili me je ubo trn u petu.

Vanjka Široki, koji je čitavo vrijeme ćutao, odjednom se javi:

– Naš je Nikolica najmlađi među nama, a ipak je učinio za naš logor više od nas sviju. Ostavio je tamo ono što najviše voli.

– Bogami, baš jesam! – iskreno priznade mališan. – Nikad ja ne bih plakao zbog trna i mušice, ali Žuja... Plakaću noćas dok ne zaspim. Neću ni večerati… samo ću malo gricnuti ako bude pite.

X

 

Šta je kuja Žuja proživljavala one prve noći svoga usamljeničkog stražarenja u logoru Tepsiji, to bi, kazano na psećem jeziku, bila priča puna tihog cviljenja i čežnjivog zavijanja, priča više tužna nego strašna. Istina, promicale su oko logora mnoge sjajne oči i očice, buljile su, gorjele, žižile, svjetlucale, palucale i krijesile se tako jezivo da se i paprat na krovu pseće kućice dizala uvis od užasa, ali Žuja je sve to postojano izdržala. Samo bi izduboka zarežala kad bi se neko noćno tumaralo primaklo i odviše blizu:

– Grrr, šta tražiš, zlikovče?!

Nepoznata skitnica sunula bi na to kroz mrak poput svjetlice, a Žuja bi nastavila da sanjivo cvili:

– Nikolica, Nikolica!

Kolika li je onda njezina radost bila kad je ujutru, od ivice šume, čula Nikoličin glas. Poskočila je uvis, pretrgla uzicu i kao sumanuta jurnula kroz Gaj i strpala se na svog nerazdvojnog drugara. Valjala se i prevrtala s njim po mekom prošlogodišnjem šušnju, lajala, skičala, skamukala, cviljela, štektala. Nikolica je dobro razuo taj njezin zadahtani i oduševljeni razgovor.

– Ehe-hej! tu li si opet! – klicala je ona. – Došao si, dojurio, dotrčao! Sram te bilo, stid te bilo, bruko jedna! Jao-jao-jao, kako sam noćas tugovala, i kako sam samo cviljela. Zlikovče, nevaljalče, skitnico, buvolovče!

Dugonogi Stric, koji je došao zajedno s Nikolicom, zavidljivo uzdahnu:

– Eh, kad bi mene neko tako volio! A mene svako pseto, čim me opazi, odmah drž za nogu, za tur, za taban, gdje prije stigne. Dosad bih triput optrčao zemaljsku kuglu, toliko sam se nabježao pred psima.

– Zato tebe voli tvoj Sivac – tješio ga je Nikolica.

– Eh, čudne mi njegove ljubavi! Dosad mi je pojeo dva i po šešira, rukav od košulje, bukvar i moj najbolji crtež, na kome je bila naša kuća, drvo, bunar, čovjek i moj potpis.

– Vidiš, moja Žuja ne jede crteže – pohvali je Nikolica. – A ni ja još ne znam da crtam.

Posao na kolibi nastavljen je s istim žarom kao i prošlog dana. Građevina od jaka kolja i vitka pruća brzo je rasla uvis. Kad su zidovi od pletera dostigli Stričevu visinu, Lazar Mačak naredi:

– Sad postavljamo krov. Naprijed momci!

Krov je pravljen od jakih zelenih grana s lišćem oborenim nadolje da bi se niza nj slivala kiša. Odozgo ga još pritiskoše suvim ograncima i sve skupa dobro uvezaše vrežama divlje loze, kojih je po ljeskarama, ivicom Gaja, bilo na pretek. Tako je dobijena solidna građevima koja bi mogla odoljeti vjetru, kiši i svakoj drugoj nepogodi čak da se nalazila i na otvorenom polju. Ovako, zaštićena bukovom šumom, ukrivena u dolini i s moćnom krošnjom nad sobom, ona je bila prava tvrđava, koja može prkositi svakoj oluji, čak i prolomu oblaka.

– Evo, sad imamo kuću! – uzviknu Jovanče i zadovoljno pljesnu rukama. – Hajde da je pogledamo malo poizdalje.

Iziđoše iz Tepsije i odmakoše se od logora jedno pedeset koraka. Gledana odatle, koliba je samo gornjim dijelom virila iz udoline. Stric, kao najviši, vidio joj je čak i vrata, a mali Nikolica samo krov. Žuja, vjerovatno, nije vidjela ni toliko, možda samo vrh krova.

– Ovakve nemaju ni ćumuraši u planini – reče Jovanče, koji je sa svojim ujakom odlazio ljeti u goru, do ugljarskah koliba.

– Prava hajdučka! – šaputao je Stric. Da su dječaci čitali knjige o Indijancima i o američkom Divljem zapadu, njima bi njihova građevina ličila na (kolibu nekog trapera, lovca na medvjede, ili na maskiran indijanski šator, a ovako… Oni su znali samo za hajduke i ćumurdžije – a to su, mora se priznati, tajanstveni ljudi vezani za noć, duboku šumu i skrivene puteve.

Jedini koji je u čitavoj ovoj đačkoj graji ostao tih i ozbiljan bio je Lazar Mačak, glavni majstor. Koliba je, u stvari, bila njegovo djelo, pravljena po njegovom planu, i zato je on, kao i svaki pravi stvaralac, posmatrao svoju tvorevinu s mirnim ponosom, a i pomalo nezadovoljno kao da veli:

– Pa... dobro je, ali može i bolje.

Dugački Stric protrlja nogu o nogu kao skakavac i predloži:

– Da metnemo na kolibu neki natpis kao što ima na školi, ljepše će izgledati.

– Natpis, natpis! – zagraja čitava družina. Jovanče se okrenu Đoki Potrku.

– Ti si najveće spadalo među nama, smisli nešto.

– Ja sam zbog smišljanja i dobio batine od učitelja Paprike – veselo dočeka Potrk. – Bojim se da zbog toga i od vas ne izvučem.

Zaista, novi učitelj iznenadio je Đoku baš kad je ovaj pred čitavim četvrtim razredom glasno recitovaio svoju najnoviju "pjesmicu":

 

"Naš učitelj baš je slika,

nos mu crven k'o paprika!"

 

– Sad će se tebi crveniti nešto drugo! – dreknuo je iza njegovih leđa učitelj i prutom tako stao da vošti pjesnikovu pozadinu da je ovaj zaista pocrvenio i tamo gdje mu ni na um nije palo.

– Hajde, Đokane, hajde, molim te, smisli nešto da i ja čujem! – uze da moli Nikolica s prikolicom. – Ne boj se, niko te ne smije dirnuti, jer ja odmah puštam Žuju.

– Dobro, hajde da se počne – pristade Đoko. – Dajte mi samo kakvu slamku.

– A šta će ti sad slamka? – zinu Stric.

– Kad smišljam pjesmice, ja moram da žvaćem slamku, inače posao ne ide – objasni Potrk. – Kad hoću nešto veselo, uzmem pšeničnu slamku, za tužne stvari najbolja je gorka stabljičica kantariona koji raste na brdskim sjenokosima, a za sasvim šašave stvari dobro dođe i to kad se gricka trava "hoću-neću".

– Hajde onda da se traži kakva pogodna slamčica, travka ili tako nešto slično – reče Jovanče i dječaci se raziđoše po gaju čupkajući i kupeći pažljivo kao ptice kad traže materijala za gnijezdo.

Prvi se vrati Lazar Mačak i donese tananu stabljičicu zečjeg kupusa. Đoko gricnu i reče zabrinuto:

– Ovo ne, ispalo bi mnogo neveselo, nešto kao zec noću, osamljen, sjedi u mladom žitu i mrda ušima.

Stric je našao pero divljeg luka. Pjesnik tek što ga omirisa, već se namršti.

– Phi, od ovoga bi samo dobio volju da se svađam. Nosi mi ga dalje od nosa ili ja nosim nos dalje od njega.

Neiskusni Nikolica donio je otrovnu buniku i ljekovito velebilje, ono od koga se kozama rašire zjenice. Đoko zagrize i jedno i drugo i razroko se zagleda u mališana.

– Taman posla, Nikolice, da ovo žvaćem i nešto smišljam, niko mi ni riječ ne bi razumio. Pomiješao bih buve i slonove.

Tek pošto mu Jovanče donose neku divljačnu biljčicu opora okusa, nađenu u procijepu jedne stijene, Potrk se razvedri.

– E, ovo će već ići.

Grickao je zamišljeno tvrdu stabljičicu nepoznate biljke i odjednom se oglasio:

 

– Ovdje živi hrabra četa

harambaše Jovančeta.

 

– Ol rajt! – povika Nik Ćulibrk. – To će biti dobro.

– To, to! – povikaše i ostali.

Već poslije jedan sat nad vratima šumske kolibe bio je prikucan poklopac od kutije za cipele na kome je stajao natpis od krupnih štampanih slova ispisan širokom majstorskom olovkom Lazara Mačka:

 

"Ovdje živi hrabra četa

harambaše Jovančeta."

XI

 

Nastavljalo se uređivanje logora. Poslije kolibe i pseće kućice, načinjeno je jedno malo ozbiljno ognjište za vatru. Bila je to, u stvari, prava peć od kamena, oblijepljena ilovačom iznutra i spolja, s okruglim otvorom na vrhu, u koji je metan mačkov plehnati kotao kad bi se za družinu kuvao krompir ili kukuruz.

Opasan i škakljiv posao oko nabavke hrane preuzeo je na sebe glavom sam vođa grupe, Jovanče. On je upadao najprije u svoju njivu, drugog dana u Stričevu, pa u Mačkovu i tako redom, birao kukuruz, kopao krompir i čupao rotkve i slatku repu. Sve je to trpao u dvije stare vreće majstora Mačka, pa su on i Vanjka Široki nosili u logor. Đoko Potrk i Nik Ćulibrk čuvali su za to vrijeme stražu i čim bi se čuo ugovoreni znak, glas kukavice, Jovanče i Vanjka brzo bi klisnuli u najbliži šiprag, u jarak, ili popadali po zemlji tamo gdje bi se zatekli.

Mali odmetnici nisu baš bili uvijek gladni, niti bogzna kakve izjelice, ali kako je samo bilo prijatno, poslije trke kroz šumu, sjediti pored kotla koji krčka nad ognjištem i čekati da se krompir skuva. To ni izdaleka nije ličilo na onaj krompir koji se kod kuće kuva i peče. Ovo je bilo jelo koje se sprema u slobodnoj divljini, u šumi, jede se kad hoćeš i koliko hoćeš, niko te na to ne goni.

– Volim da jedem krompir skačući s noge na nogu, onda mi je najslađi – mudrovao je Đoko Potrk – ali zbog toga su me kod kuće stalno grdili. Ja zgrabim krompir, poigram i taman da ću s njim u usta, a djed prutom – švic, švic po nogama!

– Bogami ću i ja potražiti prut, jer ti ćeš tako, poskakujući, izjesti čitav kotao – pribojavao se oprezni Stric.

Nikolica je dijelio svoju porciju s kujom. Žuja jedino nije htjela da jede luka, samo bi omirisala svoj dio i ostavila.

– Boji se da ne pokvari njuh – tumačio je Stric. Jovanče je pravedno dijelio svu donesenu hranu. Kad bi svakom dao svoj dio, pitao je:

– Je li pravo, dječaci?

– Pravo je! – obično je jednoglasno odgovarala vesela bratija i navaljivala na jelo.

Kako li je sve to drukčije bilo nego u selu. Kod svoje kuće neko se na jelo durio, drugi se svađao s braćom i sestrama, treći je gledao da zdipi veći komad, a ovdje u logoru – ta svakog bi bilo sramota da tako nešto uradi.

– A od koga sramota? – pitao bi neko. – Možda najviše od Jovančeta, od Strica...

– Ne, ne, ni od koga pojedinačno! – priznao bi svaki dječak. – Mi se stidimo najviše od naše družine, od čete.

Tako je četa prekonoć, neopazice, postala za dječake nešto mnogo moćnije, vrednije i draže nego ikoji pojedinac iz nje. Šta je prema njoj bio čak i vođa Jovanče! Četa je mogla da pohvali, da osudi, da odbrani, a kad četa nešto kaže, to je onda – ehe! – nisu to priče Đoke Potrka.

Čak i naveče, kad bi se koji od naših dječaka zatekao gdje podalje od kuće i morao da se vraća sam, po mrklu mraku, nije se više plašio kao nekad. Ranije bi često prezao od svakog šušnja, zaobilazio šumarke, jaruge i pusta mjesta, a sad bi se samo sjetio da pripada četi – Jovančetovoj četi – i već bi hrabro udario posred najgušće šikare, kroz tamu i huk vjetra. Ta šta mu ko može! Uza nj su Jovanče, dugački Stric, Vanjka, Đoko, Nik, a eno, sasvim na kraju, i Nikolice s kujom, s ljutom Žujom! Deder, ko je taj ko ih smije dočekati?

– Ehej, gdje si sad, vuče, kad je tu Žuja?!

Đoki Potrku, kao i mnogom drugom, ranije su se u mraku pričinjavala sve nekakva čudovišta: te nekakav div s glavom kao plast sijena, te strašan bradonja s lepezastim rukama i kandžama, te crna baba s torbom. Premirao je na svakom koraku, zaustavljao dah i zatvarao oči samo da što lakše promakne kraj uklete prikaze.

– U-uh, umakoh živ! – odahnuo bi samo za trenutak, a već mu je onaj strašni Neko pristizao iza leđa i spremao se da ga poškaklja iza vrata.

Međutim, otkad je pristupio četi, Đoki kao da se smače ispred očiju prozirna siva zavjesa kroz koju je večerom gledao čudovišta i prìkaze. Sad je vidio samo tamne krošnje drveća zgusnute sutonom, sanjive lijeske, zaspale bregove. Noć više nije bila strašna, bila je samo zamišljena, tiha, a ponekad i tužna. Nepoznati Neko nije mu više u tmini bio za petama. Đoko je sam imao svoju četu i pred sobom i za leđima.

– Ehe, dođi sad, strašni starče! Gdje si, babo s torbetinom?!

Majstor Lazar Mačak načinio je u logoru i ljuljašku, pozabijao u stablo prastare bukve gvozdene klince da se lakše može popeti gore, u široku krošnju, a jednog dana izgubio se nekud prema sjenovitoj jaruzi kroz koju je romorio taman potočić. Satima se nije vraćao.

– Kud li se to izgubi Mačak? – zabrinu se Jovanče, koji je jedini primijetio nestanak majstora, jer su ostali bili zabavljeni igrom. – Da mu se nije što desilo.

Pošao je u potragu na onu stranu kud je iščezao Lazar. Kad je stigao na ivicu duboke jaruge, u početku nije ništa naročito zapazio. Jaruga je vijugala, tajanstvena, sumračna, puna raspucalih krečnjačkih stijena, ispunjena grgorenjem crne vode. Dječaka podiđe laka jeza.

– Ovdje, kažu, živi drekavac!

I on je često, za kišovitih proljetnih noći, slušao iz Prokina gaja otegnuto i prodorno kričanje nepoznatog stanovnika mračne noćne šume. Ovdje on, dakle, živi.

– Drekavac!

Odjednom se Jovančetu slediše noge. Spazio je kako ispod jedne veće sive stijene izlijeću grudve zemlje i ruše se prema potoku.

– Eno ga! Drekavac kopa jazbinu!

Da je neko drugi bio na Jovančetovu mjestu, zaždio bi odmah trkom natrag u logor da uzbuni ostale, ali odvažni dječak brzo savlada prvi strah i pomisli:

– A šta će biti ako je samo obični jazavac ili neka još bezopasnija životinja? Smijaće mi se čitava četa što sam strugnuo.

Počekao je još malo, a kad zemlja poče ponovo da izlijeće ispod stijene, on uze poveći kamen i hitnu ga u jarugu. Kamen zveknu o samu ivicu stijene i rasprsnu se kao bomba.

– Ehej, drekavče, drži se! – povika on ohrabren praskom svoje "bombe".

U istom trenutku ispod stijene se začu ljutit glas:

– Čedo ti je drekavac! Ej, ko se to baca?

– Jesi li ti to, Lazare?

– Ja sam, ja. Ej, ne bacaj se!

Iza stijene, sa strane, pomoli se oznojeno lice Lazara Mačka.

– Šta to radiš dolje? – začudi se Jovanče.

– Dođi da vidiš.

Jovanče se spusti u jarugu. Ispod nagnute stijene, zaklonjena gustim žbunom crnog graba, kukrike, zijevala je poširoka tamna rupa.

– Šta to kopaš, majstore?

– Proširujem otvor na ovoj pećini. Ovo sam još neki dan otkrio.

Jovančetu zažagriše oči.

– Ček da zavirim... u, pa ovo je otišlo duboko pod brdo.

– Bog te pita koliko. Samo je otvor zasut zemljom, zaustavila je ova kukrika.

– Ko bi znao šta unutra ima! – uzbuđivao se sve više Jovanče. – Možda jazavac, lisica ili nešto još opasnije? Da možda nema zmija?

Majstor Mačak ozbiljno zanijeka glavom:

– Zmija sigurno nema. U jarugu nikad ne dopire sunce, a u pećini je uvijek hladno.

– I ti bi se usudio da se unutra zavučeš? – pogleda ga Jovanče zadivljeno.

– Bih, ali samo s fenjerom ili s baterijskom lampom. Baterija će biti bolja, lakše ću je sakriti od ostalih.

– A što da kriješ? – začudi se Jovanče. – Zar ostalim dječacima nećemo kazati za ovu pećinu?

– Bolje je da ne govorimo – predloži Mačak. – Ja bih ovdje sakrio glavni dio svoje radionice, ono što mi baš ne treba u logoru, a bude li mnogo djece znalo za pećinu, brzo će se čuti i u selu.

– E, pa ti si to krio i od mene – ožalosti se Jovanče.

– Ne, ne! Htio sam samo da izvidim, pa da te onda iznenadim. Eh. zar od tebe da ja nešto krijem? Hajdemo sad kući, vrijeme je, a sutra ćemo nastaviti.

XII

 

Čitave noći Jovanče je nemirno spavao. Tek zatvori oči, i već se nađe u nepoznatoj sumračnoj pećini. Iza kamenita stuba viri lisica, kezi se. Dječaka hvata strah: evo je, sad će skočiti! Uto odnekle ispada Nikolica s kujom. Jovanče mu, sav srećan, đipa u susret i... bubne s kreveta pravo na zemlju.

– Vrag s tobom i tvojom kujom! – gunđa on u mraku i pipa čvorugu na glavi. – Bogme ćeš sutra platiti za sve ovo!

Ali već ujutru Jovanče zaboravlja i strašan san i svoju čvorugu i trkom juri u Prokin gaj. Tamo ga čeka neugodno iznenađenje. Đoko Potrk javlja da majstor Mačak neće doći. Zadržao ga otac da mu pomogne u nekom hitnom poslu oko jednih kola.

– Onda danas nema ništa od ulaska u pećinu – ožalosti se Jovanče. – Da sam bar ja ponio neki fenjer i sam samcat pokušao da se uvučem tamo.

Dok je tako sjedio neveselo oborene glave, trže ga iz misli Stričev prestrašen uzvik:

– Eno je!

– Šta je?! Ko je?! – poskakaše dječaci.

– Ona! Ona glavom!

– Zar lisica? – uskliknu Đoko.

– Da puštam Žuju? – požuri Nikolica.

– Kakvu Žuju! – viknu Stric. – Neće Žuja na nju.

– Pa ko je onda? Mečka? – prepade se Đoko. – Gdje je? Ništa ja ne vidim.

– Eno je iza one bukve. Sakrila se čim sam ja povikao.

– Ama ko je, kazuj?! – pograbi ga Jovanče za rame.

– Pa zar već nisam rekao da je ona! – naljuti se Stric – ona glavom!

– Ma koja ona, slone jedan?

– Lunja, čovječe! Ko će drugi biti nego Lunja – Jovanče se uozbilji.

– E, onda smo propali, otkrila je logor.

Svi potrčaše onoj bukvi i sjatiše se oko djevojčice, koja je stajala uza samo stablo i skromno i stidljivo pritiskivala lice vuz glatku koru drveta.

– Šta radiš tu? – strogo poče Jovanče.

– Došla sam da vas vidim – tiho reče Lunja i pogleda ga tako dobrodušno svojim velikim tamnim očima da Jovanče, već spreman da vikne, samo grgutnu kao mlad pjetlić i nastavi mnogo mekše:

– A zašto da nas gledaš?

Umjesto Lunje, u razgovor se utače nakostriješeni Stric:

– Došla je ona da nas špijunira, znam ja nju. Lijepo se provukla nazorice za nekim od vas, za nekom budalom koja se nije obazirala da je neko ne prati.

– Je li tako, Lunjo? – upita Jovanče. – Za kim si došla?

– Za Stricem. On se nikad ne obazire, samo pruža korake.

Čitava družina prsnu u smijeh i sabi se u čvrst krug oko pocrvenjelog Strica, koji je samo zbunjeno zvjerao oko sebe kao da je pao s kruške.

– Aha-ha-ha, došla za budalom, veliš!

– Ko li je ta budala, ej Striče?

– Ja sam budala! – odjednom dreknu Stric, munjevito priskoči stablu i dok se još dječaci nisu ni snašli od iznenađenja, on je već okretno puzao uz bukvu. Zaustavi se tek u prvim granama i zlurado se isceri:

– Nek sad za mnom dođe, špijunka jedna! Uh, što je mrzim!

– A mrziš li ti, Lunjo, njega? – zagrajaše dječaci. Djevojčica podiže prema krošnji svoj miran pogled i odgovori tiho i sasvim prijateljski: – Ne, ja volim našeg Strica.

Pod bukvom uzavri još veća graja.

– Ehej, Striče, voli te, voli te!

– Silazi dolje da te ženimo.

Postiđeni Stric navali da se pentra još više uz drvo i najzad sasvim iščeznu u lišču. Poslije kraće stanke odjeknu njegov glas negdje s vrha drveta:

– Nek ide ona kud hoće, dabogda crkla!

Na te njegove riječi djevojčica pokorno, oborene glave, krenu kroza šumu. Jovanče se uozbilji.

– Lunjo, kuda ćeš?

– Šta ja znam kuda ću. Idem kad me tu ne vole.

– Šta ne vole! Ko ne voli! – povika Vanjka Široki. – Striče, magarče jedan, ožalostio si djevojčicu, eno je – ode bogzna kuda.

– He, a šta ona tu priča – nabureno otegnu Stric. – Jest, pa mi se onda svi smiju.

– Hajde, boj (momče), silazi odozgo, nećemo se više rugati – zovnu Nik Ćulibrk.

Lunju nekako vratiše natrag. Brisala je malu, malecnu suzicu u uglu oka i, još uvijek krišom, gledala Strica, koji se pravio da je ne vidi. Ona se onda pribi uz Vanjku Širokog, svog zaštitnika, a na to Stric ljutito lupi dlanom po stablu i zaprijeti:

– Drugi put ću skočiti s vrha bukve, pa nek bude milo onima koji me mrze!

Djevojčici zaigraše usne. Ona pogleda po svima redom da se uvjeri uzimaju li oni ozbiljno to što Stric govori. Najzad zaustavi pogled na njemu, kos, ispitivački i mučenički pogled onoga koji strada i voli.

Zapazio to i Stric, ali se ipak pravio da ništa ne vidi, iako mu je srce igralo da od radosti umalo nije sunuo uz bukvu i gore na vrhu raširio krila i poletio čak do Amerike. Tako se njemu bar činilo.

– Pa deder, šta ćemo sad s Lunjom? – upita Jovanče. Dječaci su ćutali oborenih glava. Lunja i sama obori pogled i reče sasvim tiho:

– Pustite me blizu vas… Samo da gledam šta radite.

– Pa da je pustimo? – javlja se Vanjka Široki.

– U četu može samo onaj koji je tučen – opomenu ih Jovanče. – Lunjo, je li tebe učitelj tukao?

– Nije.

– E, onda ne možeš s nama.

Lunja se trže, poigra obrvama i namršteno reče:

– Neka znate, i mene će istući. Doći ću ja ovamo.

Okrenula se, odlučna i ljutita, i bez riječi se uputila kroz Gaj. Dječaci su začuđeno gledali za njom. Ko bi se to od Lunje nadao, od one tihe ćutljive Lunje. Jedini Nikolica napući usne.

– Ih, da mi žensko dođe u logor!

– A tvoja Žuja? Valjda nije ona neki muškarac! – zajedljivo dočeka Stric.

Nikolica ubrzano zatrepta i u čudu se zagleda u svoju kuju. Pazi, molim te, pa i Žuja je žensko, a on se toga dosad nije sjetio.

XIII

 

Lunja je stigla u školu ozbiljna, stisnutih usana, a čim je učitelj ušao u razred, ona ustade sa svog mjesta i priđe katedri.

– Šta je? – zlovoljno promrsi učitelj i ne gledajući je.

– Hoću da dobijem batine.

Učitelj se trže, zatrepta i, ne vjerujući da je dobro čuo, naheri glavu i zakloni uvo dlanom.

– Šta kažeš? Ponovi! Šta si to rekla?

– Hoću da me istučete, batine da dobijem! – glasnije ponovi Lunja.

Učitelj Paprika pogleda je najprije uplašeno, pa zabezeknuto, zatim razroko kao da mu je muva sjela na crveni nos, a onda se zabaci natrag, na naslon stolice, lupi rukom po stolu i luđački stade da se smije:

– Aha-ha-ha-ha, hoće djevojčica batine! Aha-ha-ha!

Lunja je čekala da on prestane sa smijanjem, ali kako učitelj nije prekidao, ona uze kredu i sunđer s police pred tablom i baci na zemlju.

– Oho-ho-ho, baš neću da te tučem! – grohotao je Paprika.

Lunja onda zgrabi s katedre razrednicu, ukoričenu tešku svesku, i tresnu je o zemlju. Poletje oblak prašine na sve strane kao da je bomba pala.

– Eto, sad ću dobiti batine!

Učitelj kihnu od silne prašine i uhvati se za katedru od zagrcnutog smijeha.

– Ha-ha-haaaa! E, đavo te odnio, ovo ti vrijedi Carigrada! Ama ko bi te tukao kad si takva. Aha-ha-ha!

Namrštena Lunja odlučno popade tablu za nogu i povuče je. Ploča se s treskom sruši na pod. Paprika prosto podivlja od smijeha, izbulji oči i stade tako da urla da od toga zazveckaše bočice s mastilom po klupama. Za njim udari u grohot čitav razred.

– O dijete, o đavole, prestani već jednom, jer ću inače pući! Aha-ha-haaaj!

– Hi-hi-hi! – njištao je razred.

Učitelj se toliko smijao i smijao da mu najzad udariše četverostruke suze. Dugo ih je brisao, hohotao i hohotao sve tiše, a kad se konačno potpuno smirio, on začuđeno pogleda oko sebe kao da se budi iza sna i buljeći oči zapita:

– A kakav je ovo nered? Ko je srušio tablu, ko je bacio razrednicu?

– Hi-hi-hi-hi! – zacilika razred.

Paprika skoči i popade prut.

– Pravite lom i još se smijete, a! Čekajte, sad ću ja vama pokazati!

Jurnuo je uzduž klupa i – švic, švic! – raspalio lijevo-desno po đačkim rukama, po leđima a negdje, bogami, i po glavi. Smijeh prestade kao da ga zasu pljusak.

– Pravite nered i još se smijete, je li!

Kad se vratio za katedru, on izbulji oči u Lunju kao da je sad prvi put vidi.

– A ti? Šta ti tu čekaš, a?

Pa kao da se odjednom dosjetio, on zlurado zaškilji:

– Aha, sad mi pade na um: batine, batine, je li!

Počeo je da se obazire oko sebe za onim glavnim prutom, "paradnim". Lunja se prepade. Sve do tada bila je uporna, hrabra, ali sad... Odjednom je spopade takav strah da joj se učitelj učini veći od planine.

– Šta bi sad, kuda bi?

Istog trena sjeti se Jovančeta i onog nezaboravnog dana kad je taj hrabri dječak pred samim učiteljevim nosom iskočio kroz prozor i pobjegao!

– A kako bi tek bilo da ja djevojčica, i to još najmlađa u razredu, skoknem kroz prozor? Ala bi to bila priča!

Lunja ponovo baci jedan brz pogled na učitelja. Sad joj se više nije činio kao planina. Kakva planina! Pa to je samo jedan zloćud mamuran čiča, od rakije propao, vječito kiseo i ljut. Gle ga kako zaviruje iza ormara, traži prut.

– Hop, sad je vrijeme!

Lunja sunu prema širom otvorenom prozoru, pope se na prozorsku dasku i – duć! – skoči u mekanu leju, pored bokora perunika.

– O, pa ovo nije baš tako strašno. Samo se zemlja malo zatresla. I planina u daljini poskočila je uvis i opet pala natrag, a nije se razbila! Kako li je divna stvar skakanje, znaju dječaci šta je dobro!

Ne gubeći mnogo vremena, Lunja skoči na noge, otrese suknju (kao što bi uradila svaka djevojčica, pa makar s neba skočila!) i trkom pojuri u prvo ljeskovo šipražje.

Zabezeknuti učitelj nije skočio iza katedre i pojurio za Lunjom kao ono nekad za Jovančetom. Ovome se on ni u snu nije nadao od jedne djevojčice. Zato je i ostao mirno na svome mjestu, žmirkao, klimao glavom i najzad progunđa:

– Tako me lijepo molila da je izmlatim, a ja umjesto toga zapucao prutom po čitavom razredu. I eto ti, stigni je sad!

Stigni je! Lako je to reći, ali zaista teško izvršiti, jer je Lunja kao krilata jurila pravo u Prokin gaj. Upala je u Gaj sa zapadne strane kud gotovo niko ne zalazi. Okretno je preskakala kamenite krečnjačke škrape, rupe i pukotine. Tako je stigla i nadomak jaruge potočića ponornice kad joj se na nekom glatkom žbunu omače noga i ona kliznu u duboku rupu skrivenu u gustu paprat. Otiskivala se i kotrljala nekoliko metara niz tijesno grotlo ponora i najzad se našla na dnu jame, u gustoj hladnoj tami.

XIV

 

Sljedećeg jutra nestrpljivi Jovanče prvi je stigao u logor Tepsiju, a kad se uskoro kroza šumu ukaza i Lazar Mačak, on mu potrča u susret.

– Lazare, brzo u pećinu dok ostali nisu stigli. Nosiš li bateriju.

Mačak izvadi iz njedara električnu lampu i svečano je podiže uvis.

– Evo je! Nov novcat umetak u njoj. Sija kao sunce. Dječaci trkom krenuše kroza šumu. Nad jarugom je još ležala jutarnja sjenka. Jovanče se naježi.

– Ko bi znao šta nas čeka danas?

– Težak posao, kopanje – odgovori staloženi majstor Mačak. – Valjaće dobro zapeti.

Spustiše se u jarugu ispod nagnute stijene i naizmjenice stadoše da kopaju naoštrenim Lazarevim ašovom. Otvor u pećinu lagano se širio. Svaki čas bi, sad jedan sad onaj drugi, kleknuo na koljena i povirio unutra. Iz pećine je udarala hladnoća, prijetio zagonetan mrak.

Kad je otvor već toliko proširen da bi se mogao uvući čak i odrastao čovjek, Lazar Mačak pusti ašov.

– Sad je dosta, možemo unutra. Evo, ja ću prvi.

– A zašto ne bih ja? – pobuni se Jovanče.

– Ja sam pronašao pećinu, pravo je da ja pođem prvi.

– A ja sam i bateriju donio – prijekorno napomenu Mačak.

Protiv tako jakih razloga Jovanče nije mogao ničim istupiti. Zato on samo sleže ramenima i pristade:

– Pa dobro, idi. Nego... a šta se ono priča o drekavcu u ovoj tu jaruzi? Da se on možda ne krije baš u ovoj pećini? Mačak odjednom poblijedje i ustade.

– Pa drekavac je tamo dolje gdje uvire potok. Tako svi kažu...

– Kažu, ali... Je li ga ko vidio baš dolje?

– Ih, možda njega i nema – neuvjerljivo poče Mačak. – Sjećaš li se što je učiteljica pričala da je to neka ptica koja živi po močvarama...

– Pa da, tako je – složi se Jovanče. – Hajde onda ulazi.

– Hajde ti prvi – poče da zateže Mačak.

– Pa ti si se otimao da prvi uđeš, ti si otkrio pećinu, lampa je tvoja.

– A ti si naš komandant – prekide ga Mačak. – Ti treba svuda da si prvi.

Kad mu drug pomenu njegovo komandantsko zvanje, Jovanče odjednom prestade da bude običan dječak iz četvrtog osnovne koji se plaši mraka, pećine i drekavca. On je komandant, vođa družine, čitave čete, a takvi se ne smiju ničeg bojati. Hrabro, dakle, naprijed!

Upalio je baterijsku lampu i četveronoške se uvukao kroz tijesan otvor u pećinu. Puzio je tako na koljenima i laktovima sedam-osam metara, dok mu je lampa osvjetljavala samo gole zidove niskog kamenitog hodnika. Odjednom, naglo, hodnik se završi kao da je odsječen, nestade zidova, a lepezast mlaz nje­gove lampe prosu se po ravnom patosu nekakve podzemne prostorije.

– Šta li je ovo sad? – s jezom upita Jovanče, pa diže lampu malo više i baci snop svjetla lijevo-desno od sebe. Pred njim se otkriše žućkasti zidovi neke dosta prostrane pećine, nešto malo manje od njihovog razreda u školi.

– Lazare, ideš li? – zovnu on šapatom.

– Tu sam – isto tako šapatom odazva se Mačak.

– Pogledaj ovo!

Jovanče se lagano ispravi i bojažljivo poče da kruži raspršenim snopom svjetlosti po zidovima. Pred njima se iz vječitog mraka pokazivala ovisoka podzemna dvorana sa čijeg su stropa visile debele kamene svijeće. Upravo toga trenutka s najdeblje od tih svijeća otkide se teška vodena kaplja i s čudnim zvukom probi tajanstvenu tišinu: strop!

– Šta je to? – lecnu se Mačak.

– Kaplje! – izreče Jovanče svečanim šapatom. Oprezno, korak po korak, uputiše se u razgledanje dvorane. Iznenada Mačak se trgnu i vniknu:

– Jao!

– Šta je?! – prepade se Jovanče.

– Jao, nešto me ubode za vrat! U-uh, što boli... Jao, jao, evo ga mili niz leđa.

Jovanče mu brže bolje posvijetli iza vrata, pa i nehotice prsnu u smijeh. Pećina odjeknu kao da neko lupi daskom o dasku.

– Šta se sad smiješ?

– Aha-ha, pa to je kaplja s tavanice pala za vrat!

– Ma ne može biti! – dahnu s olakšanjem Lazar i pipnu se za "ubodeno" mjesto. – E jest, vjere mi. Đavo je odnio, alaj me prestraši!

Strop! – pljesnu opet iza samih Mačkovih leđa i on odskoči kao da ga nešto lupi.

– Al' si strašljiv, majstore! – podrugnu se Jovanče.

– Eh strašljiv! Ne bojim se ja, neg ovo iznenada…

– Pa da, iznenada. Kladim se da ćeš se opet prepasti kad nešto iznenada... – uze da ga začikuje Jovanče, ali ga Mačak brzo prekide:

– Kladim se da neću!

Kvrc! – odjednom pećina iščeznu u potpunoj tami. Mačak dreknu:

– Ajoj, pali lampu!

Tišina. Iz gluve vječne tame nikakva odgovora.

– Jovanče! Jovanče, gdje si?!

Opet ni glasa. U hladnoj tami odjeknu samo jedno: strop!

– Ajoj, brate Jovanče, javi se! – povika Mačak gotovo kroz plač. – Samo se javi!

– Aha, jesi li se uplašio, kažem li ja! – jeknu Jovančetov glas kraj samog njegovog uva i lampa ponovo sinu. Ne boj se, evo mene.

Krenuše dalje sve pored zidova pećine. Na jednome mjestu pred njima se u neravnoj stijeni ukaza velika pukotina od vrha do dna podzemne prostorije. Pri zemlji ona se širila stvarajući neku vrstu ukrivena ulaza u nekakvu odaju, tunel ili bog te pita kakvu tajanstvenu rupu.

Jovanče zastade.

– Da virnemo tamo, a?

– Čekaj, da ti se prihvatim za opasač – prošaputa Mačak. Pažljivo osvjetljavajući ispred sebe, Jovanče učini korak-dva, pa stade.

– Šta je? – šapnu Mačak iza njegovih leđa.

– Nekakva jama, šta li je – progunđa Jovanče u nedoumici, pa se nagnu naprijed i poče da šara lampom po nečem ispod svojih nogu. – Pazi ga, voda, jezerce.

Mačak provuče glavu ispod njegova pazuha i ostade zablenut, upola otvorenih usta. Pred njim, poput nekog bunara, zijala je široka rupa, a u njoj, na dubini od najmanje tri metra, bliještala je voda obasjana Jovančetovom lampom.

– Jezero! – prošaputa Mačak obuzet svečanom jezom pred tim smirenim ogledalom podzemne vode. – Bogzna koliko je duboko. Sigurno sto metara.

Jovanče se još više nagnu i posvijetli.

– Nije duboko. Eno, vidi se dno. Nema ni pola metra. Pogledaj.

Zurili su dugo u tajanstvenu bistru vodu bez riba, bez žaba, bez ijedne travke. Sve je bilo mrtvo i tiho u plitkom jezercu, koje se pružalo nekud u nedogled kroz kamenit hodnik niska svoda.

– Da imamo kakve ljestve, pa da se spustimo u jezero, mogli bismo da zasučemo nogavice pa kroz vodu dalje – reče Jovanče.

– Bogami, ja se ne bih usudio – prošaputa Mačak. – Naročito ne bih bez rezervnog umetka za lampu. Zamisli: izgori ti baterija, a ti ostaneš u mraku, u vodi.

– Toga se nisam ni sjetio, majstore, – reče Jovanče i strese se od jeze.

Kako se više nije moglo dalje, morali su opet natrag, u veliku dvoranu. Ona im sad, poslije čudnog ćutljivog jezera, dođe nekako poznata i bezopasna pa počeše razgovarati mnogo slobodnije i glasnije. Ispitivali su i dalje neravne zidove sve dok, na suprotnom kraju od prolaza za jezero, ne otkriše novi hodnik nešto niži i tješnji od onoga prvog. Jovanče se morao dobro sagnuti da bi se unutra zavukao.

– Ej, čuvaj se opet kakvog jezera! – glasno viknu Mačak, koji se već bio odomaćio u pećini i prestao da se plaši. – Gledaj dobro preda se, ej!

Tek što je to izgovorio i (počeo da se smije, kad iz dubine hodnika, iz neodređene daljine, kao neki odgovor na njegove riječi, doprije jedno tanko, podzemno:

– Ej!

Dva mala istraživača skameniše se u mjestu. Jovanče samo što okrenu glavu i ukočeno se zagleda u Mačka kao da nijemo pita:

– Šta je sad ono?

– Gasi! – prošišta mu Mačak u samo uvo. Prekidač kvrcnu. Tama potrpa dječake. Istog trena iz dubine hodnika začu se jasno i ponovljeno:

– Ej, ej!

XV

 

Jesenje sunce već je bilo ugrijalo prohladnu sjenovitu jutarnju šumu, a od Jovančeta i Mačka još ni traga ni glasa. Treperile su po Gaju zlataste sunčane pjege, mamile u igru, ali dječacima se nikud nije polazilo. Svi su već odavna na okupu, ali nema dvojice najglavnijih: vođe Jovančeta i majstora Mačka.

Šta se može početi bez njih dvojice?

– Da nijesu stigli prije nas pa nekud otišli? – upita Nik Ćulibrk.

– Teško da jesu – promuca Stric.

Nemirni Đoko Potrk, kome su se po glavi vječito vrzmale najčudnije misli, odjednom se nešto prisjeti:

– A šta će biti ako su oni jutros otišli u školu da se predaju?

– To Jovanče nikad ne bi uradio – ozbiljno dočeka Vanjka Široki. – Onaj ko je tučen, više se ne vraća u šake učitelju Papriki.

Potrk odmahnu rukom.

– Ehej, znam to i ja. Mi, koji smo dobili batine, ne okrećemo više tamo, ali Jovanče se može prevariti. On jedini među nama nije bio tučen.

– Kako da nije? – zinu Nikolica.

– Pa čitav četvrti razred zna da je on pobjegao kroz prozor prije nego ga je učitelj i takao prutom. Stric zinu od čuda i zabaci šešir na potiljak.

– Au, au, ja se toga dosad nijesam ni sjetio! Zaista. Jovanče uopšte nije dobio batina, nijedne zvrčke.

Svi se dječaci grdno zabrinuše i sneveseliše. U njihovoj sumnji još ih više učvrsti Đoko Potnk kada ih podsjeti:

– Jeste li vidjeli kako su se oni prošla dva dana nešto dogovarali i sašaptavali? Ima tu nešto.

Vanjka Široki opet se usprotivi.

– Iako nije tučen, Jovanče ipak zna da ga u škola čekaju batine. Zašto bi se onda predavao?

– E, zašto! – poče da mudruje Potrk. – Ako on učitelju izda gdje se nalazi naš logor, možda ga neće ni tući. On i Mačak reći će da su se pokajali, a mi... onda ćemo mi za sve platiti.

– Zaista, nešto su se često sašaptavali – potvrdi Nik Ćulibrk.

– Braćo moja, dok mi ovo pričamo, možda se već potjera primiče Gaju – opomenu Đoko. – Kako bi bilo da se mi sakrijemo?

– Na drveće! Svi na drveće! – veselo dočeka Stric već unaprijed srećan što će se pentrati po drveću pa ma zbog čega bilo. – Idemo malo dalje od logora, pa na bukvu. Odozgo ćemo viriti kako nas traže.

Bojeći se iznenadnog dolaska potjere, družina žurno krenu kroza šumu. Na jedno pedeset koraka od logora Stric odabra jednu bukvu niske i vrlo guste krošnje na koju se lako moglo popeti.

– Evo je! Tu nas neće naći ni sveti Pantelija. Nikolica odjednom zaprepašteno izbeči oči.

– A šta ću ja s mojom Žujom? Ona se ne zna penjati.

– Pa da je svežemo pod bukvu – bubnu Stric.

– Ehej, a kad je oni nađu, pa pogledaju gore i vide nas! – dosjeti se Đoko Potrk.

– A mi nećemo da siđemo, pa im je opet džabe! – zainati se Stric.

– Oni mogu posjeći bukvu! – prepade se Nikolica.

Najzad se dogovoriše da kuju vežu za jedno drvo desetak metara dalje od njihovog. Tako se nisu morali bojati da će biti otkriveni. Ko bi se dosjetio da pregleda sve bukve u okolini.

Vezaše kuju i jedan za drugim popeše se na drvo. Gore, u gustoj hladovitoj krošnji bukve, bilo im je nekako mnogo ljepše nego na zemlji. Bili su kao u nekom začaranom lisnatom carstvu.

Odjednom se u blizini začu neko neobično cviljenje. Svi se trgnuše.

– Šta je ono? – promuca Đoko.

– Pa to je Žuja! – dosjeti se Nikolica. – Zove mene.

– Umiri je, vrag s njom! – prošišta Stric.

Nikolica se spusti na najdonju granu i proviri. Kuja je netremice piljila u pravcu njihove bukve, zatezala uzicu i žalosno cviljela. Mališan viknu:

– Mir, Žuja, da ćutiš! Sad ću ja doći.

Vjerna kuja veselo zamaha repom, leže i spusti glavu na šipe, ali joj oči i dalje ostadoše prikovane za drvo na kome se krio njezin voljeni Nikolica.

XVI

 

Ostavili smo Jovančeta i Mačka u pećini baš u onome strašnom času kad su ugasili lampu i u istom trenutku ponovo čuli iz podzemnog hodnika onaj tajanstveni uzvik:

– Ej, ej!

Dječacima se slediše i ukrutiše noge kao one kamene svijeće koje su visile sa stropa pećine. Da im je sad neko priskočio iz tame, mogao ih je slobodno makljati kao dva govečeta, oni se ne bi umjeli ni pomaći s mjesta.

– Ej, upalite opet lampu! – sad nešto bliže ču se tanak piskav glas.

– Ne pali! – samu Mačak.

Jovanče je napeto osluškivao. U nekoj knjizi, dobijenoj od učiteljice Lane, on je čitao o patuljcima, malecnim dobrodušnim ljudima koji lutaju šumom. Ovo je možda jedan od njih. Izgubio se u mraku i sad zove u pomoć. Zašto da ga se dječak boji? Glas mu je tako djetinjski, nimalo strašan.

– Ej, vi tamo, upalite! – molio je glasić.

– Sad ću da se javim – prošaputa Jovanče. – Ono je patuljak. Znaš, onaj iz priče.

Mačak mu čvrsto steže ruku i promuca:

– Hajde pa šta nam bude. On je jedan, a nas dvojica, bićemo jači. Upali samo da ga vidimo.

Jovanče štrecnu lampom i zovnu trudeći se da mu glas bude što deblji:

– Ehej, ko je to?

Iz hodnika, još bliže njima, dođe odgovor.

– Ja sam, zar ne vidite.

Dječaci se zagledaše blijedi nešto od straha, a nešto od odbljeska sa zidova. Krug svjetlosti njihove lampe oprezno pođe u dubinu hodnika.

– Ehej, gdje si?! – viknu sad i Mačak malčice okuražen.

– Evo me, Mačak, idem – odgovori glas. Lazar Mačak zbunjeno pogleda u Jovančeta.

– Otkud patuljak zna da je meni nadimak "Mačak"?

– Svašta oni znaju – prošaputa Jovanče, pa se odjednom okuraži i uperi lampu pravo u dubinu hodnika. U krugu svjetlosti naže se nešto živo, pomično.

Zabezeknuti dječaci samo zinuše, a onda viknuše u jedan glas:

– Lunja!

Djevojčica je šepala hodnikom pognuta, razbarušene kose. Jovanče od iznenađenja jedva povrati dar govora.

– Ej, otkuda sad ti?

– Svuda se ta nađe – progunđa Mačak. Lunja se oprezno izvuče iz hodnika u dvoranu, obrisa lice i mirno objasni:

– Bježala sam iz škole ovamo u gaj, pa upala u jamu, u ponor.

– Kad si upala? – nepovjerljivo zaškilji Mačak.

– Maloprije. Najprije sam plakala, onda sam probala da se izvučem gore pa nisam nikako mogla, a onda…

– Pa što onda? – ispitivao je Mačak.

– Onda sam opet plakala, pa sam onda čula vas, vidjela svjetlost i pošla na tu stranu.

– I-ih vidi je! A zar se nijesi bojala? – čudio se Mačak.

– Šta da se bojim kad imam ovo – reče Lunja i ispruži dlan.

– Šta ti je to? – radoznalo se nadviri Jovanče.

– Ukosnica. Gle kako je oštra. Kad god idem kuda kroz mrak, ja samo izvadim ukosnicu, držim je u ruci i ničeg se onda ne bojim.

– Kako ne bojiš? – zinu Mačak.

– Lijepo. Nek samo nešto naiđe, ja ga odmah bocnem pa da vidiš! – kuražno se napući curica.

– A drekavac? – upita Mačak.

– I drekavac! – odgovori Lunja i ne trepnuvši. – Boc, boc, pa će odmah krepati!

– Idemo mi brže napolje dok nije došlo nešto gore od Lunje – predloži Jovanče.

Mačak odjednom sjede i huknu:

– Ja više ne mogu nikud ni maknuti. Tek sad su mi se odsjekle noge od onoga straha od maloprije.

– Daj ruku, ja ću te povesti – protepa dobrodušna Lunja. Mačak frknu kao pravi mačor:

– Zar mene žensko da vodi! Neću, pa makar išao na glavi. Skočio je kao oparen i kočoperno se isprsio.

– Idemo. Lak sam kao zec.

Kad se iz pećinskog mraka izvukoše napolje, pred njima blještavo sinu zeleni Gaj, čist i veseo kao da je toga trenutka stvoren i stavljen pod sunčan svod neba.

– Ih, dosad nijesam ni znao kako je lijepa ova naša šuma – ote se i nehotice Jovančetu. – Čini mi se da sam tek sad progledao.

– Bogme sam ja zaista tek sad i progledao, i pročuo, i prohodao, i srce mi je prokucalo! – iskreno priznade Mačak. – Živ me strah pojeo u ovoj pećinetini.

– A šta ćemo sad? – zabrinu se Jovanče. – Rekli smo da nikom ne pričamo o ovoj našoj pećini. Mačak iskosa pogleda u Lunju.

– Sad smo gotovi, ona će sve ispričati. Znam ja kako se djevojčice rastorokaju.

Lunja ga iskosa pogleda i tužno reče:

– Zbog vas ja sam po razredu sve porušila, naljutila učitelja i onda iskočila kroz prozor, a vi sad tako. Kad kažete da se ćuti, ja ću ćutati, pa makar mi u njedra stavili miša.

Kad Lunja ispriča sve šta joj se toga jutra dogodilo u školi, Jovanče ozbiljno reče:

– Lazare, sad joj možemo vjerovati, i ona je naša.

– Hajde, de! – složi se Mačak. – A šta ćemo u logoru kazati ostalima kad nas vide da ovako utroje dolazimo?

– Reći ćemo da nam je Lunja povjerila šta će jutros u školi zakuvati, pa smo išli u ljeskar blizu škole da je dočekamo.

– To si se dobro sjetio – složi se Mačak. – A ti, Lunjo, dobro upamti šta smo se dogovorili pa nemoj šta drugo kokodakati.

– Ih, kokodakati! Nemoj ti mijaukati! – dočeka ga Lunja a poče da pocupkuje i da se ruga, ali bez imalo zlobe. – Mačak, mačak, mačak!

Kad su se vraćali natrag, u Tepsiju, začuše u blizini logora nekakav neobičan žagor koji je dopirao odnekle s visine, iznad šume. Mačak se trže.

– Koji je sad ovo đavo? Da to nijesu oni nesrećni patuljci, pa se popeli nekud gore?

– Ne znam ni ja – uozbilji se Jovanče. – Tiše malo da čujemo.

Na prstima su se šunjali u onome pravcu otkud je dopiralo ono neobično žagorenje. Odjednom se ono pretvori u pravu galamu. Neki ljutit glas dreknu visoko iz krošnje drveta, na desetak metara ispred njih:

– Ako to bude istina, odraću živa Lazara Mačka!

– Opet nešto po mojim leđima! – prepade se Mačak. – Šta je ovo jutros, ljudi moji?!

– Ono je Stričev glas! – tiho uskliknu Lunja i sva sinu od radosti.

– Tebi se svuda priviđa taj tvoj Stric! – okosi se Mačak. – Otkud Stric gore na nebesima?

– Čekajte, idem ja da vidim – reče Jovanče i kuražno zakorači prema onome stablu iznad koga se čula galama. Stao je pod samu bukvu, pažljivo se zagledao u njezinu krošnju, a onda glasno viknu:

– Ej, šta vi radite gore?!

Galama u visini odjednom zamrije, a onda se zaori vesela graja:

– Evo Jovančeta! Aha, evo ga! Evo ga, silazite!

Iz krošnje su, poput prezrelih oraha, sipali članovi družine: Stric, Vanjka, Potrk, Nik, Nikolica. U blizini veselo zalaja Žuja.