Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 28. Mar 2024, 22:40:47
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Ovo je forum u kome se postavljaju tekstovi i pesme nasih omiljenih pisaca.
Pre nego sto postavite neki sadrzaj obavezno proverite da li postoji tema sa tim piscem.

Idi dole
Stranice:
1 2 4 5 ... 8
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Branislav Nušić  (Pročitano 58286 puta)
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
mob
Apple iPhone 6s
Vlast

Branislav Nusic



Arsa:   I sta ja hocu od vlasti? To, brate, da je iskoristim.
Miloje: Ama kako? Kako se moze iskoristiti?
Arsa:   Moze, nego. Zar ti, bogati, nisi nikad muz'o krave?
Miloja: Nisam, ali sam gledao.
Arsa:   E, a ja sam muz'o.
Miloja: Dobro, za kravu razumem, al' kako vlast da muzem?
Arsa:   Evo kako: ti hoces, recimo, da se premestis iz unutrasnjosti u
        Beograd, dobro! Treba neko da progovori ministru. Ko bi bolje
        do cika-Arsa, ministrov rodjeni stric. "Molim vas, cika-Arso,
        progovorite to i to za mene!"
Miloja: Ko to kaze?
Arsa:   Onaj sto hoce da se premesti. "Hocu, brate, kako da necu; samo,
        mislis li da kazes hvala, ako ti svrsim posao?
Miloje: To pitas ti njega?
Arsa:   Jes! "Pa mislim, dabome!" veli. "Znam ja da ti mislis, nego
        koliko?" (Prstima odbrojava novac.) Onaj se cese i domislja.
        "Nema sta da razmisljas, nego spremi dve-tri hiljade, a dve-
        tri hiljade to ce reci dve hiljade i pet stotina.""Mnogo!"
        "Kako mnogo, zar to mnogo? Ni brat bratu ne bi jeftinije
        ucinio. Zar da te izvucem iz palanke, gde cesljas po ceo dan
        katre i ogovaras sreskog nacelnika, apotekarku, marvenog lekara
        i skolskog nadzornika; da te izvucem, je l' otuda pa da te
        bacim ovde na plaze, na korzo, na filharmonije, na bioskope -
        pa mnogo zar?"I naposletku, onaj pristane, a ja pomuzem dve
        i po hiljade.

        -------------
Arsa:   U tome se, vidis, i sastoji vlast: da umes s visine govoriti,
        da bi ovi dole osetili koliko su nizi.
Miloje: Kako to s visine? To ne razumem!
Arsa:   Eto, vidis, nas smo dvojica ravni; ne mozes ti meni ni ja tebi
        s visine govoriti, ali... (Uzme jednu salmicu i metne je pred
        Miloja.) Popni se, molim te!
Miloja: Ama...
Arsa:   Popni se, kad ti kazem! (Posto se Miloja popeo): Osecas li
        sad da se visi od mene?
Miloje: Pa osecam.
Arsa:   E, vidis, to je, recimo, prvi stepen vlasti: sreski nacelnik
        ili predsednik opstine u sreskoj varosi, ili tako nesto. Ja
        ostajem dole, ja sam narod, a ti, ti si visi od mene, ti si,
        recimo, drzavna vlast. Vidis li preko moje glave?
Miloje: Vidim!
Arsa:   E, pa to toliko! Vlast treba da gleda narod preko glave. To
        ti je, tako reci, prvi stepen; a sad, popni se na ovu stolicu.
Miloje: (brani se) Ama, covece bozje, gde cu ja...?
Arsa:   Penji se, molim te, penji se!
Miloje  (nevoljno, ali se popne).
Arsa:   A sad, je l' osecas da si jos na vecoj visini?
Miloje: Osecam.
Arsa:   To je, recimo, visina okruznog nacelnika ili narodnog poslanika.
        Ja, narod, gledam tebe u trbuh, a ti mene?
Miloje: U teme!
Arsa:   Tako je! Ali sad, prijatelju moj, sad tek ima da vidis...
Miloje: Sta sad, pobogu brate?
Arsa:   Sad ces tek da vidis sta znaci to s visine govoriti. 'Ajde,
        'ajde, popni se na sto.
Miloje: Ama nemoj, pobogu covece!
Arsa:   Sve ovo dosad ti ne vredi bez ovoga, jer to je, vidis,
        ministarska visina; treba da vidis kako se s te visine gleda.
Miloje: Ne treba mi, sta ce mi to?
Arsa:   Popni se kad ti kazem! Nije to nista, samo zakoraci, ako
        hoces pravilno da shvatis. 'Ajde, 'ajde!...
Miloje: O, brate!... (Penje se vrteci glavom.)
Arsa:   E prijatelju, sta vidis sad?
Miloje: Ne vidim nista.
Arsa:   Tacno, tacno! Vlast s te visine ne vidi nista. A vidis li
        narod, odnosno mene?
Miloje: Vidim te onako ispod oka i, pravo da ti kazem, izgledas mi mali.
Arsa:   I ovako kad uspravno stojim, a kad me ono, sto ti kazes, zacne
        u kicmu pa se pogrbim? (Sagne se.) Pogledaj!
Miloje: Izgledas mi jos manji.
Arsa:   (uspravi se i stane uz njega) A ja, vidis, kad pogledam tebe,
        ne vidim ti glavu, jer si na velikoj visini; zato, vidis,
        narodu i izgleda da vlasti nemaju glave, jer je ne vide.
Miloje: More, da sidjem ja, meni se vrti u glavi.
Arsa:   Hoce i to; na ministarskoj visini hoce kojiput da se vrti
        u glavi.
Mara    (nailazi ispred gostiju iz svoje sobe i, kad spazi Miloja
        na stolu, ona cikne) Ju! Ju!
        (Svi ostali takodje se zaprepate i preneraze.)
Mara:   Miloje, tesko meni, sta ces tu?
Miloje: Ja sam na visini!
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Variety is the spice of life

Zodijak Aquarius
Pol Muškarac
Poruke 17382
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Opera 9.02
mob
SonyEricsson W610
Autobiografija



Sadrzaj


Piščev Predgovor

Od Rođenja Do Prvog Zuba

Od Prvog Zuba Do Pantalona

Čovek U Pantalonama

Suđaje

Školovanje

Osnovna Škola

Hrišćanska Nauka

Srpski Jezik

Istorija

Geografija

Jestastvenica

Strani Jezici

Fizika I Hemija

Mrtvi Jezici

Prva I Poslednja Pesma

Druga Ljubav

Od Treće Do Zaključno Dvanaeste Ljubavi

Tamnica

Vojska

Brak

Neispisana Glava

Pogovor




Piščev predgovor

 

Ja mislim da uopšte nema smisla pisati predgovor autobiografiji. Ako život čovečji i ima kakav predgovor, on je tako intimne prirode da se o njemu uopšte i ne piše. Ali se meni predgovorom valja opravdati što sam preduzeo ovaj posao – pisanje biografije – kojim se obično bave propali političari, prognani vladari, besposleni penzioneri, bivše dvorske dame i članovi Akademije nauka. I, eto, toga opravdanja radi ja moram ovu prvu glavu posvetiti predgovoru.

U jedno doba nastala je bila čitava hajka na mene. Sve što je dobilo svrab za pisanje uzelo je da se češe o mene, tako da sam bio postao neka vrsta pismenog zadatka za sve one koji su – to se već razume – počinjali kritikom svoja literarna vežbanja. Svi su oni i na sav glas tvrdili: da ja nemam ni duha ni talenta. Kako su mi na taj način stvorili donekle reputaciju čoveka bez duha i talenta, poče se šaputati da mi ta reputacija daje dovoljno kvalifikacija za člana Akademije nauka i umetnosti, te sam svakoga časa mogao očekivati da budem i izabran. Pa kako svaki akademik mora da izradi svoju autobiografiju, i kako je našim akademicima za taj posao potrebno po nekoliko godina, pa ih ima koji su i umrli a taj toliko veliki i važan posao nisu dovršili, te se ni dan danas ništa ne zna ni o njihovom životu ni o njihovom radu na nauci, – to sam odlučio da za vremena piberem građu za svoj životopis.

Eto to me je uglavnom rukovodilo kada sam seo da pišem ovu knjigu.

Opis ovoga života otpočeo sam sa rođenjem, nalazeći da je to najprirodniji početak. Polazeći od toga fakta, ja se nisam upuštao u stvari koje su prethodile mome rođenju, pošto o tome verovatno i nema nikakvih podataka. Autobiografiju sam završio ženidbom, nalazeći da posle ženidbe čovek i nema autobiografije

Uostalom, vreme od rođenja do ženidbe i jeste jedan period (sa mnogo potperioda) u istoriji čovekovoj. Onako otprilike kao što u istoriji Srba vreme od doseljenja na Balkansko Poluostrvo do propasti carstva na Kosovu čini jedan veliki period sa mnogo potperioda. Čak bi se i u životu čovekovom taj period od rođenja do ženidbe mogao, kao i u istoriji, zvati period "od doseljenja do propasti". Kao što bi se i period koji zatim nastaje mogao tako lepo i u životu, kao i u istoriji, nazvati: period "robovanja i patnji".

Stoga sam se ja i zadržao samo na prvome periodu: od doseljenja do propasti. Dalji opis moga života poverio sam jednome svome prijatelju, vrlo talentovanome i otmenome gospodinu, za kojega sam se uverio da nijednu stvar ne kazuje onako kako je ona bila, već je uvek dopunjuje, namešta i zamazuje, ne bi li je ulepšao. Takvi su ljudi neobično podesni za biografije književnika i umetnika, jer je kod tih biografija pravilo da se svaka stvar tako ulepša kako bi veliki pokojnik potomstvu izgledao što uzvišeniji i što plemenitiji. Biografi književnika i umetnika imaju u tome pogledu neobičnu sličnost sa mašamodama i krojačicama. I kod njih postoji onaj krojački ukus: "Ovo vam lepo stoji!", te biografiju tako kroje i doteruju kako bi što lepše stojala onome o kome pišu. Ako je dami ružan struk, krojačica će napraviti hiljadu mašnica da ga pokrije; ako je književniku ružna prošlost, biograf će izmisliti hiljadu anegdota da je zamaže: ako dama ima malo grbava leđa, krojačica će joj izmisliti takav kroj da se to i ne opazi; ako umetnik ima malo grbav moral, biograf će izmisliti takva objašnjenja da će takav moral izgledati kao vrlina

Sećam se, na primer, jednog slučaja kojega sam ja savremenik i svedok, a koji sam zatim prerađen čitao u biografiji.

Lirski pesnik N. N. jedno jutro, trešten pijan, sreo se sa svojim budućim biografom. Veliki pokojnik bivao je često puta u životu svinja, ali je ovom prilikom naročito bio zabrljavio, tako da nije umeo čak ni kuću da nađe.

– Slušaj, prijatelju, – reći će on, posrćući i naslanjajući se svom težinom na budućeg biografa – oni što su pili sa mnom napustili su me, stoke božje, pa nema ko da me odvede kući. A ja, vidiš, znam na nebu da nađem velikog medveda, ali svoju kuću ne mogu nikako da nađem!

Ta je epizoda u biografiji ("Uspomena na pokojnog N. N.") glasila ovako:

"Jednog jutra sreo sam ga sumorna i brižna; čelo mu je bilo mutno, a oči – one oči kojima je on tako duboko ponirao u dušu čovekovu – bile su pune nekog čudnog izraza bola i prekora. Kada sam mu prišao, on se osloni na mene i reče mi:

– Posrćem, posrćem kroz život, jer su me svi prijatelji napustili. Ah, lakše mi je naći pute nebeske no staze života. Osećam se usamljen, povedi me, povedi me!"

I na to je biograf nadovezao svoj opširan komentar, objašnjavajući dubinu misli u ovim rečima pokojnikovim.

U biografiji jednog slikara čitao sam kako je u životu imao teških neprilika, usled sukoba zastarelih pogleda našega društva sa njegovom uzvišenom umetnošću. Ove su neprilike čak imale uticaja i na sam pravac rada njegovog. Dotle portretista Rembrantovih boja i manira i kompozitor zamašnih invencija, prešao je odjednom na "plener" pun sunca i svetlosti Međutim, meni je poznat jedan od tih sukoba njegove uzvišene umetnosti sa zastarelim pogledima društva. On je sedeo kod jednog krojača, koji mu je za četrdeset dinara mesečno, sem sobe, davao svako jutro po jednu kafu i uz to mu besplatno peglao pantalone. Iz blagodarnosti prema toj pažnji, on je izradio portret krojačev i njegove žene. Verovatno tom prilikom nastalo je i malo bliže poznanstvo između njih, te mu je od toga doba krojačeva žena služila kao model. I krojača nije nimalo bunilo kada bi zatekao svoju ženu sa pozorišnim šlemom na glavi i kopljem u ruci, u položaju Palade Atine, ali su u njemu pobunili zastareli pogledi našega društva, kada ju je jednom zatekao u položaju spartanske kraljice Lede, a slikara kraj nje kao labuda. Tom prilikom je krojač, bez obzira na to što će doći u sukob sa uzvišenom umetnošću, tako isprebijao labuda kako može samo jedan čovek zastarelih pogleda učiniti. Onom istom utijom, kojom mu je svako jutro peglao pantalone, ispeglao mu je ovom prilikom rebra, a šivaćom iglom sistema "Singer i komp.", toliko ga izbo da je slikar morao šest nedjelja ležati u bolnici, i od toga doba je sasvim napustio portrete i kompozicije, a odao se "pleneru", iskorišćujući kao modele krave, koze i ždrebad, uveren da na taj način neće doći u sukob niti sa zastarelim pogledima našega društva, niti pak sa ljubomornim krojačima.

To isto, samo malo drukčije, i sa jednim kompozitorom. Čitao sam mu biografiju, po kojoj je u njegovoj aktivnosti posle prvih snažnih i emotivnih kompozicija, nastala bila izvesna stagnacija, posle koje je komponovao liturgiju. Biograf tu stagnaciju objašnjava nedaćama bračnog života, jer ga njegova bivša supruga nije umela dovoljno da razume. Kompozitor je imao da spremi jednu sopranistkinju za izvesno "solo" u jednoj svojoj kompoziciji. To je spremanje nešto poduže trajalo, i na kraju sopranistkinja izgleda da je dobro shvatila "solo", ali ga kompozitorova žena nije shvatila. I mesto aplauza i kite cveća, što je sopranistkinju očekivalo na koncertu, kompozitorova je žena, na glavnoj probi, razbila o njenu glavu nov novcat kišobran. I posle toga slučaja, a usled toga što ga nije supruga dovoljno razumela, nastala je ona stagnacija u kompozitorovoj aktivnosti, posle koje je komponovao liturgiju, i to ne toliko iz osećanja pobožnosti, koliko što je sudijama duhovnog suda, prilikom brakorazvodne parnice, dao reč da će komponovati novu liturgiju ako spor u njegovu korist reše.

Eto tako se kroje haljine velikih ljudi, eto tako se pišu biografije u krojačkim radnjama za izradu biografije. I to je dobra strana tih biografija, koju istorija književnosti prilično iskorišćuje, ali ti biografi imaju i jednu rđavu stranu, koju pošto poto treba suzbiti ili je bar onemogućiti. Ti biografi naime imaju običaj da se posle smrti koga poznatijeg čoveka uvuku u njegovu kuću i sa jednom policijskom revnošću ispreturaju mu fijoke i sve hartije i hartijice koje se po kući nalaze. No i to im je malo, već razviju pravu sudsku istragu, te počnu po celome svetu pribirati pokojnikova pisma, školske svedodžbe, priznanice i sva druga dokumenta, pa ih zatim sa istrajnošću jednog pasioniranog islednika, dešifriraju, komentarišu, objašnjavaju, obrću reči, premeću rečenice i na kraju krajeva, na osnovu novih podataka, tako izmoluju pokojnika, i tako prevrnu biografiju, koja je dotle bila napisana, da bivša biografija liči prosto na prevrnut kaput, sa drugim džepom koji je s leve strane grudi prešao na desnu, sa novom somotskom jakom i sa novom postavom. Jer, valja znati da te biografske krojačke radnje ne kroje samo nove biografije, već vrše i sve ostale poslove: prerađuju stare, peglaju, vade fleke, prevrću ih i krpe tamo gde se na kojoj biografiji pojavila rupa.

Ja se, na primer, sećam biografije jednoga našeg zaslužnog čoveka, poznatog naučnika, profesora Stojana Antića, koja je u svoje vreme bila sasvim uljudno napisana i koja je, kao što sam čuo, i sam pokojnik, dok je bio živ, pročitao u jednome kalendaru i nije se bunio protiv nje. Po toj biografiji, pokojnik se rodio 1852. godine u Petrovcu, od majke Angeline i oca Miljka, koji je bio svinjski trgovac. Stojan je svršio osnovnu školu u Petrovcu, nižu gimnaziju u Požarevcu, višu i veliku školu u Beogradu. Kako je po struci bio prirodnjak, to mu je odmah čim je postao nastavnik dodeljeno da predaje jezik i gimnastiku, i u tom pravcu je razvio toliko svoju delatnost da je čak i izradio jednu iscrpnu naučnu studiju o tragovima srpskih reči u sanskritskom jeziku.

No dvadeset godina docnije, pošto su se biografi dočepali raznih njegovih privatnih pisama, ja sam na osnovu "novih podataka" čitao sasvim drugu i drugačiju njegovu biografiju. Po toj novoj biografiji, pokojnik se nije zvao Stojan nego Spira; on je pogrešno nosio prezime Antić, jer njegovo je prezime u stvari Nikolić. Njegova se majka nije zvala Angelina, jer mu je to bila maćeha, već Marija; njegov se otac nije zvao Miljko, već Mijat, i nije bio svinjski trgovac, već pop. Pokojnik se Spira nije rodio u Petrovcu, u Požarevačkom okrugu, već u Rekovcu, Jagodinskom okrugu; nižu gimnaziju nije učio u Požarevcu, već u Jagodini; Veliku školu, nije učio u Beogradu, jer je svršio ratarsku školu u Kraljevu. Kao nastavnik nije predavao nemački jezik i gimnastiku, već hršćansku nauku i notno pevanje. Pokojnik nije pisao studiju o tragovima srpskih reči u sanskritskom jeziku, već o uticaju šuma na klimatske odnose.

Mene, verujte, ne bi iznenadilo kada bi ti biografi, na osnovu podataka koje su sabrali iz pisama i drugih svojeručnih napisa koji bi zaostali iza smrti koga velikog čoveka, utvrdili da pokojnik uopšte nije ni postojao. Jer možete misliti šta su sve ti biografi kadri pronaći u privatnim pismima pokojnikovim a naročito u onima koje je pisao dok još ni sam nije slutio da će biti veliki pokojnik. Jer, kad već neko postane Veliki čovek, on onda, razume se, i svoja privatna pisma udešava tako da bi se mogla objaviti, otprilike kao što se žena koja je stekla priznanje da je lepa udešava da bi tome i odgovorila. Čitao sam tako, na primer, pismo jednog velikog čoveka, akademika, koji je od svoga kirajdžije tražio neplaćenu kiriju. Veliki je čovek u pismu svome kirajdžiji pisao kako je život sa svoje materijalne strane odista odvratan, kako dnevne brige zamaraju velike duše i još puno drugih aforizama o životu, a sve s obzirom na eventualno štampanje toga pisma. Kad je tako napisao puno ružnih stvari o životu, prešao je na frazu: "ali postoji izvestan red stvari u životu koji se ne da izbeći", i na osnovu te fraze tražio je od kirajdžije tromesečnu dužnu kiriju. Razume se da je kiriju dobio tek kad je sreo lično kirajdžiju i usmeno (što se ne može štampati) mu opsovao sto bogova i popratio da će ga kao mačku isprebijati.

Drugi jedan veliki čovek, iz obazrivosti da mu se ne štampaju pisma posle smrti, završavao ih je uvek frazom: "Molim da mi po pročitanju ovaj list hartije vratite." To mu je postala takva navika da je jednom, izdavajući priznanicu za izvestan honorar, završio ovu: "Molim da mi po pročitanju ovaj list hartije vratite" Znao sam i jednog uglednog naučnika našega kod kojega je bojazan da ostavi pismene tragove posle smrti postala prava manija, tako da se odrekao uopšte pisanja i umro je kao priznat naučni književnik.

Eto uglavnom, svih dobrih i rđavih strana toga kada čovek dozvoli da postane žrtva biografa. I zar onda nije bolje napisati autobiografiju, te na taj način izbeći sve eventualnosti?

Ali ja bih bio neskroman kad bih rekao da su gornji razlozi jedini koji su me rukovodili da napišem autobiografiju. Pre svega, nisu ni stoga što ja sebe ne smatram velikim čovekom, te sam sa te strane bezbedan i miran, uveren da će moja privatna pisma izvesno korisnije poslužiti piljarima za fišeke no biografima za vađenje kakvih podataka.

A što sam i pored toga napisao ovu knjigu, to je samo zato što sam njome hteo da obeležim šezdesetogodišnjicu života, te – osvrćući se u ovom trenutku za sobom i prelazeći preko jučerašnjega i prekjučerašnjega dana – da dogledam čak daleku mladost, najdragoceniji deo života. I mada mi je poznata mudra reč francuskog pisca Gi de Mopasana, po kojoj "nema ničega strašnijeg do kad čovek ostari pa zabada nos u svoju mladost", ja ipak to činim, po onome nagonu koji kod davljenika, za ono nekoliko trenutaka rastajanja od života, izaziva pred očima sliku prošlosti, pa čak i daleke mladosti.

Ali ne osvrćem se ja za sobom zato da zaplačem za onim što je prošlo. Naprotiv, osvrćem se da se nasmejem smehom za koji se ovde, pre no ma kad inače može reći: "Ko se naposletku smeje, najslađe se smeje!"

Nas trojica smo iz jedne duše krenuli u svet, još odmah po mome rođenju. Čim sam se prvi put u krilu majčinom nasmešio, iz toga osmeha ponikao sam ja i pošao svojim putem u svet; čim sam se prvi put u krilu majčinom zabrinuo, namrgodio i uozbiljio ponikao sam opet ja i pošao svojim putem u svet, i čim sam se prvi put u krilu majčinom zaplakao, iz tog plača ponikao sam opet ja i pošao svojim putem u svet.

Putevi su nam bili različiti.

Ono što je poniklo iz mog prvog plača, prošlo je kroz život zahvaljujući suzama. Ono je u svetu videlo samo zlo i nevolju; sve mu je bilo mračno, sve turobno, sve sumorno. Nebo večito zastrto oblacima, zemlja večito orošena suzama. Ono je saosećalo svačiji jad, bolela ga je svačija nevolja, tištala ga je svačija beda. Ono je plakalo sa tuđih nedaća i busalo se na tuđim grobovima.

Ono ja što je niklo iz trenutka moje zbilje, pošlo je u život pod teškim teretom i posrtalo je pod brigom. Ono se brinulo o suncu da li pravilno hodi; njega je mučilo što se zemlja drugačije ne okreće, što su reke krive; što su mora duboka i što su gore visoke. Sa dubokim brazdama ispisanim na čelu, ono se zadržavalo pred svakom pojavom i ulagalo sve svoje napore da je reši; ono se zarivalo u svaki problem, zastajalo pred svakom teškoćom, i tako hodilo kroz život pregibajući se pod teretom briga.

Ono ja što je niklo iz prvoga moga osmeha, prošlo je kroz život sa osmehom na usnama, gledajući sve oko sebe veselim pogledom i vedre duše. Ono se smejalo slabostima kao i vrlinama, jer su ljudske vrline često veće slabosti od njihovih mana. Ono se smejalo uzvišenome kao i uniženome, jer uzvišeni je često manje duše od onoga koga on sa visine pogleda. Ono se smejalo ludosti kao i mudrosti, jer mudrost je ljudska često puta zbir ljudskih ludosti. Ono se smejalo nepravdi kao i pravdi, jer pravda je često puta teža ljudima od nepravde. Ono se smejalo istini kao i zabludi, jer istina je često puta nepostojanija od zablude. Ono se smejalo ljubavi i mržnji, jer ljubav je često puta sebičnija od mržnje. Ono se smejalo tuzi kao i radosti, jer tuga često puta ume biti i lažna, dok radost retko kad. Ono se smejalo sreći kao i nesreći, jer sreća je gotovo uvek varljiva, a nevolja ne. Ono se smejalo slobodi kao i tiraniji, jer sloboda je često fraza, a tiranija uvek istina. Ono se smejalo znanju kao i neznanju, jer znanje ima granice dok neznanje ih nema. Ono se smejalo svemu, smejalo se svačemu, smejalo se, smejalo, smejalo...

A kad je prošlo šest punih decenija, – vele to je prosečan čovečji vek – sastala su se tri putnika, sabrala su se u istu dušu iz koje su krenula u svet i svela su račune o onome što su videla u svetu na svome dugome putu.

Uze reč prvi, onaj što je brinuo brigu celoga sveta:

– Izmorio sam mozak i izlomio dušu brinući ljudske brige!

– A jesi li ih bar zbrinuo te olakšao čovečanstvu?

– Ne, jer briga je nerazdvojna od čoveka. U brizi je uslov za napredak čovečanstva. Uvideo sam da je greh prema čovečanstvu oduzeti čoveku brigu.

– A jesi li bar poznao život kroz koji si prošao?

– Ne, jer od brige nisam mogao dići glavu.

Uze reč, zatim, onaj što je plakao:

– Iscedio sam ženice plačući, istočio sam dušu jadajući nad ljudskim bolovima!

– A jesi li bar iskupio ljudske bolove?

– Ne, bolovi su i dalje ostali među ljudima, jer, vele, život je bol i bez bola nema života.

– A jesi li bar poznao i video život taj?

– Ne, jer nisam kroz suze mogao ništa poznati i ništa videti.

Uze reč i onaj treći što se smejao:

– Razglavio sam vilice smejući se, jer toliko je smešnoga među ljudima i u životu ljudi. Sve što sam više upoznavao život, što sam bliže upoznavao ljude, sve sam se slađe smejao. I sada još kada sam stigao na odmorište, te se osvrnem za sobom, ne mogu da ne prsnem od smeha!

Tome trećem, koji je smejući se kroz život i životu, prošao svoju stazu, poveravam da ispiše ove listove moje jubilarne knjige, jer on je jedini video život.
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Variety is the spice of life

Zodijak Aquarius
Pol Muškarac
Poruke 17382
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Opera 9.02
mob
SonyEricsson W610
Od Rođenja Do Prvog Zuba


Mada je smrt jedini i najpouzdaniji fakat u životu svakoga čoveka, ipak pišući autobiografiju, svako obično izbegava da počne sa tim faktom. Moram se dakle i ja izmiriti sa tim već usvojenim načinom pisanja i početi sa rođenjem, mada je baš rođenje često puta sporan fakat u životu čovečjem. Kod mene se, na primer, dugo i dugo nije bilo na čisto sa godinom moga rođenja, te se najzad jedva uspelo utvrditi, da sam se rodio 8. oktobra 1864. godine.

Ranije tvrdnje mojih biografa da sam se rodio 1866. godine, otpale su blagodareći brižljivom ispitivanju profesora g. Milenkovića. Ti raniji biografi izvodili su svoju tvrdnju na osnovu pronađenih podataka po kojima sam ja prvi razred gimnazije završio 1878. godine. Pretpostavljajući da sam u školu pošao u sedmoj godini, to sam po njima, četiri razreda osnovne škole i jedan razred gimnazije svršio u dvanaestoj godini, što znači da sam se rodio 1866. godine.

Da spor reši, g. Milenković se upustio u istraživanje po starim arhivama, preturajući sve školske protokole, gde je najzad utvrdio nesumnjiv fakat: da sam ja prvi razred gimnazije učio pune tri godine, iz čega se dâ izvesti jasan zaključak: da sam se morao roditi 1864. godine. Hvala g. profesoru i sa moje strane što je to pitanje rasvetlio, te nam je stvar sad već svima jasna i neće nas više dovoditi u zabunu.

Kao uzgred pominjem ovde da je iste godine kad sam se ja rodio umro Vuk Karadžić. To je jedna očevidna slučajnost, jer ja nisam imao tih pretenzija da se kakav literat na taj način skloni da bi mi napravio mesta u literaturi. Pa ipak me je ta slučajna veza između mene i Vuka nekada ispunjavala ponosom, te sam i u mladosti čeznuo za tim da mi ko prebije nogu, smatrajući da je dovoljno biti ćopav pa biti Vuk. Jednom čak, mal' mi se nije desilo da mi prebiju obe noge, ali ne u težnji da se zadovolje moje literarne ambicije.

Još jedna uzgredna napomena. U doba kada ću se ja roditi i nešto pre, začela se među narodima Balkanskoga Poluostrva ideja o zbliženju i zajednici, te da udruženi pregnu na zajedničko delo oslobođenja. Kao prvi eksperimenat toga zbliženja izgleda da sam bio ja, predstavljajući u neku ruku personifikaciju balkanske zajednice. I da nije nešto srpska narodnost bila ta koja me je u prvim danima detinjstva snabdevala mlekom, čime me je neobično obavezala, ko zna ne bih li ja sad već bio streljan kao grčki ministar, ili ne bih li kao lažni rumunjski knez trošio u svetskim banjama novac matorih francuskih udovica, ili ne bih li se, subveniran od raznih država, krvavio po planinama kao šef albanskih bandita, očekujući zgodan trenutak da od svoje hajdučke čete obrazujem ministarski savet.

Kod moga rođenja nije samo datum bio sporan, već i samo mesto. Jedni su biografi beležili Beograd kao mesto moga rođenja, a drugi Smederevo. Celu zabunu u tom pogledu načinilo je to što me se oba pomenuta grada odriču i nijedan ne priznaje da sam se u njemu rodio, već me potura onome drugome. U pogledu toga pitanja, ja ne mogu da se oslonim na svoje sećanje, ali sam u porodici saznao za izvesne okolnosti koje stvar objašnjavaju. Naime, moj je otac bio imućan trgovac u Beogradu, i baš kada sam ja trebao da se rodim, on bankrotira pa pokupi svu svoju bankarsku imovinu – u koju sam i ja spadao – i pređe u Smederevo da živi. Taj postupak nikad u životu nisam mogao oprostiti mome ocu. Naterati me da se rodim pod pretpostavkom da sam bogatog oca sin i onda, kada sam već rođen, kada se već ne može natrag, staviti me pred fakat da sam puki siromah. To ocu nisam mogao da oprostim utoliko pre što je imao dosta dece, pa nije među njima morao baš mene izabrati da napravi tako pakosnu šalu.

Kad je već reč o mome ocu kao šaljivčini, moram pomenuti da su, kako po svemu izgleda, i moji dalji preci bili u neku ruku šaljivčine. Ja to samo pretpostavljam, jer o mojim precima vrlo malo što znam, sem fakta da nisu nosili isto porodično ime koje Ja nosim. Ni dan danas se ne zna kako je moje pravo prezime, a čije je ovo što ga ja nosim, bog će ga sveti znati. Nastaje dakle interesantno pitanje: ko je taj od mojih predaka koji je sam svoje prezime zaboravio i pod kakvim je okolnostima on to mogao učiniti? – Znam da je jedan moj rođak zaboravio svoje prezime kad je napunio dvadesetu godinu i kad se okružna komanda nešto o njemu raspitivala. Dobro, to još razumem; ali takav razlog nije mogao postojati u doba kada je dotični moj predak zaboravio svoje prezime. Ostaje mi, za rešenje ove zagonetke, jedina pretpostavka: da je taj moj predak morao umreti gdegod u inostranstvu, i to pod tuđim imenom, što će reći pod lažnim pasošem.

Kad god sam o toj okolnosti iz moje biografije razmišljao, uvek mi je padalo na pamet kako to odista mora biti dobra šala: umreti pod tuđim imenom. To mora biti jedno naročito zadovoljstvo za mrtvaca koji bi uspeo da zavede okolinu da ga pod tuđim imenom sahrani. I koliko i kakvih sve zanimljivih komplikacija može tu nastati! Zamišljajući pogdekad sebe u tome položaju, ja sam već unapred uživao u zabludi mojih poverilaca, koji bi me i mrtva smatrali za dužnika, iako sam ja i za života bio za njih uvek mrtav, pa onda, u položaju moje žene koja, i pored toga što bi odista bila udovica, ne bi nikako mogla biti udovica; pa onda, u razočarenju profesora Sime Mitrovića, koji sa izvesnim pakosnim zadovoljstvom već nekoliko godina beleži fraze za posmrtni govor koji namerava da mi održi pred crkvom, i najzad, u mnogim i mnogim drugim zamršenim i nerazrešivim odnosima.

Rodio sam se u jednoj staroj kućici, u blizini beogradske saborne crkve. Ta je kućica docnije zbrisana sa zemlje i namesto nje se sada diže velika palata Narodne banke, tako da su danas bančini trezori tačno tamo gde je bila soba u kojoj sam se ja rodio. I sad, kad bi naišlo jedno blagorodno pokolenje i htelo, recimo, da označi spomen-pločom mesto gde sam se ja rodio, ta bi se ploča, sa natpisom "Ovde se rodio" itd., morala uzidati u Narodnu banku tačno iznad onih suterenskih prozora, sa debelim gvozdenim šipkama, gde su trezori u kojima počiva bančina zlatna podloga. Zamislite samo u kakvu bi to zabunu moglo dovesti kakvoga poznijega moga biografa, koji bi može biti, na osnovu ovakvih fakata, dokazivao da sam ja vanbračno dete iz divljeg braka između guvernera Narodne banke i portirove udovice. Portirova udovica, da bi prikrila guvernerovu bruku, koja bi mogla imati uticaja na bančin kredit u inostranstvu, sakrila se, po rešenju upravnog i nadzornog odbora bančinog, između kasa u kojima je bančina zlatna novčana podloga. Tu je mene rodila i strpala me u jedan trezor, gde me je zatim pronašla komisija kad je prebrojavala državnu gotovinu, i uvela i mene u bilans na strani primanja. Razume se, izići u život iz trezora Narodne banke i nositi na sebi potpis guvernera Narodne banke, lako mi je bilo održati se na dobrome kursu, – tako bi otprilike završio svoje rezonovanje taj budući moj biograf. Ali, hvala bogu, kod nas nema izgleda da će uskoro naići kakvo blagorodno pokolenje, što daje dovoljno garancije da se takva zbrka u mojoj biografiji neće ni desiti.

Rodio sam se u ponoći, prema čemu se ne bi moglo u biografiji reći: "On je ugledao svetlost dana 8. oktobra 1864. godine", već "On je ugledao svetlost milikerc-sveće 8. oktobra 1864. godine."

Odmah na prvome koraku po rođenju, no bez mojega učešća i krivice napravio sam zbrku u kući. Babica, koja je bila kraj postelje moje majke, krepeći se rumom, objavila je da je dete koje se rodilo žensko. Na glas da sam žensko, moj otac pljunu, počeše se iza uva i opsova nešto ružno, što ja onda nisam razumeo ne poznavajući dovoljno materinji jezik. Docnije sam saznao da je moj otac bio jedan od naprednijih ljudi, te užasno mrzeo onaj ostatak varvarskog običaja: davanje miraza uz devojku.

Ja nisam nikada, ni docnije, raspitivao kako se to mogla babica zbuniti oglašujući me za žensko, ali mislim da će to biti usled rasejanosti. Babica je bila stara, usedelica devojka, a kod ovih, vele, nije nemoguća takva rasejanost da muško smatraju za žensko, i obratno: žensko za muško.

Možete misliti kako smo se svi u kući iznenadili kad smo sutradan, još rano ujutro, saznali da sam muško. Babica se za svoju pogrešku izvinjavala slabim osvjetljenjem koje je prošle noći bilo u kući; ocu je neobično prijatno godila ova ispravka, a ja sam se u stvari ljutio na babicu što zabada svuda svoj nos, te mi je otkrila pravi pol, ubeđen da bi za mene mnogo bolje bilo da sam ostao žensko. Kako sam danas plodan pisac, verovatno bi bio i plodna žena, te bi u tom slučaju dosad već imao kompletno izdanje svojih celokupnih dela, dok ih ovako, kao pisac, još nemam. Babica je tom prilikom konstatovala i to da sam sa rođenjem zadocnio punih sedam dana. Ja ne znam po kome sam redu vožnje ja trebao da stignem sedam dana pre, ali znam da sam u tom pogledu celoga svoga života ja video jednu tragediju. Zamislite, molim vas, debi, prvo stupanje na pozornicu, prva pojava u životu, pa zadocnjenje od sedam dana, i to u doba kad nisu postojale naše državne železnice. Pa onda, – ja sam negde napred to pomenuo – da je moj otac sve do moga rođenja bio bogat čovek i da je nekako baš tih dana bankrotirao, što znači: da nisam imao zadocnjenje od sedam dana, ja sam se još mogao roditi kao bogatoga oca sin. Ovako izgledam sebi kao onaj koji, pozvan na bogat i raskošan ručak, stigne čitav sat kasnije, kad je sav ručak pojeden, pa mu ponude da mu obare tri jaja i još ga ljubazno pitaju želi li rovita ili tvrdo skuhana?

Smatrajući to zadocnjenje kao jednu težu tragediju u svome životu, ja sam se uvek i docnije raspitivao može li se nekako od sudbine dobiti satisfakcija, drugim rečima: može li se nekako naknaditi taj gubitak od sedam dana koje mi je nanelo zadocnjenje.

– Može, kamforom! – tešio me je moj kućni lekar.

– Kako kamforom?

– Pa kad budete umirali, možemo vam uštrcati malo kamfora, te da vam produžimo život za jedno sedam dana, koliko ste izgubili pri rođenju.

Od toga časa, kada mi je lekar ovu utehu saopštio, ja sam postao najodaniji poštovalac medicinske nauke, očaran njenim napretkom, koji joj je dao mogućnosti da pruži ljudima tako obilnu moralnu satisfakciju. No ono što me je, i pored ove utehe, još uvek uznemirivalo, bila je pomisao da je moje zadocnjenje od sedam dana, koje me je sprečilo da se rodim kao sin bogata oca, možda kakav neodoljivi fatum koji lebdi nada mnom; tako da predosećam da mi se pred kraj života može još i to desiti da na sedam dana posle moje smrti moj loz dobije glavni zgoditak. I tada će se reći, ne samo da sam pri rođenju sedam dana zadocnio, već i da sam sedam dana ranije umro, a to bi već bila strahovito bezdušna igra sudbine.

Krštenja se ne sećam dovoljno, jedva pogdešto od toga obreda ako sam upamtio. Tako, sećam se kad je pop sručio na mene, onako gologa, čitav bakrač hladne vode, da sam mu u duši opsovao tako nehrišćanski, da to ne bi ni u kom slučaju moglo poslužiti kao moja izjava prilikom stupanja u hrišćanstvo. Kako sam tada, prilikom ovoga lepoga hrišćanskoga obreda, dobio kijavicu, ja je se više nikad nisam oprostio, i evo je kroz ceo život vučem, te mogu slobodno reći da sam ja svoju religiju iskijao.

Interesantna je pojava da sam se ja, došav na svet, ubrzo svikao na novu okolinu. Majka, otac, braća i sestre bili su mi nekako, već od prvog poznanstva sa njima, vrlo simpatični, i osećao sam se među njima kao kod svoje kuće. Čim sam se, prva dva tri dana, upoznao sa kućnim prilikama, nastojao sam energično da učinim izvesne izmene u načinu života i redu koji je dotad vladao. Tako na primer, moja je majka dotle spavala po celu noć, što sam ja smatrao za nehigijenski i počeo sam je buditi po pet i šest puta noću. Oca sam pustio do ponoći da spava, odmarajući se od svojih dnevnih briga, ali je od ponoći on morao uzimati svoj pokrivač i ići čak u treću sobu, legati na divan i pokrivati se preko glave, ako je ràd bio da spava i dalje.

Inače je moje prvo detinjstvo bilo vrlo monotono. Ne sećam se ničega važnijeg iz toga doba, izuzimajući izvesnih sitnijih avantura. Tako, na primer, jednom sam pao pod krevet i nisu mogli čitav sat da me nađu; jedanput sam progutao cvancik i zbog toga sam morao da ispijem sto grama ricinusa (od tada mi ni danas ne valja stomak), a jednom sam opet pao u fras, i to bez ikakvog naročitog razloga, već više iz pakosti prema doktoru, koji me je na po sata pre toga pregledao i rekao da sam zdrav kao tresak.

Jedina stvar koja me je u to doba naročito nervirala, to su bile porodične konferencije, koje su redovno održavane oko moje kolevke. Tema razgovora koji se u tim prilikama vodio bila je uvek pitanje: na koga ličim? Ja lično bio sam duboko ubeđen da ne ličim ni na koga i ni na šta; ja sam imao utisak da ličim na testo naraslo u naćvama, koje će tek docnije veliki pekar, gospod bog, modelirati. Ali, oni koji su se okupljali oko moje kolevke, pronalazili su uvek ponešto novo na svakome mome delu tela, i uzvikivali:

– Ju, ju! Gledaj molim te: očevo čelo, tetkin nos, teča Simine uši, ujina usta, i tako redom dalje.

I u tom se pogledu tako daleko išlo da sam slušajući svakodnevno to pa to, počeo najzad sticati uverenje da sam ja u stvari neka nakaza, skrpljena iz raznih delova tela cele moje mnogobrojne porodice.

U to doba pada i moje dobijanje prvih zuba. Oh, to vam je bila čitava komedija, tako da smo svi popucali od smeha. Ja lično nisam bio toliko pretenciozan da što pre dobijem prvi zub, ali mi je otac dosadio zavlačeći mi neprestano kažiprst u usta i pipajući me po desnima.

Što se tiče zuba, ja sam se na njima uverio da nauka o poznavanju čoveka nije tačna, jer ja nikad nisam uspeo da imam trideset i dva zuba, koliko ta propisuje, sve dok nisam platio zubnom lekaru dve hiljade dinara. Patio sam večito od zubobolje, možda i sa prokletstva koje je otac bacio na mene kada sam ga, iz blagodarnosti, svojim prvim zubom ujeo.
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Variety is the spice of life

Zodijak Aquarius
Pol Muškarac
Poruke 17382
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Opera 9.02
mob
SonyEricsson W610
Od Prvog Zuba Do Pantalona


Razume se da nisam ostao samo na prvome zubu, već sam ubrzo iskitio vilice još nekolikim, što mi je dalo mogućnosti da izustim po koju reč. Ja sam doduše, već ranije puštao neke životinjske glasove od sebe, u kojima je majka nalazila izvestan smisao i gostima tumačila šta sam ja time hteo reći, – što mi neobično liči na slučaj sa zelenim papagajem gospođe Mile apotekarice, koju sam docnije u životu poznao. Gospođa je imala jednoga zelenog papagaja koji je, po njenom uverenju, govorio, i kad god bi on zakrečao: "La-ra-ro-ra-ro-ra!", gospođa bi nam objašnjavala da on to kaže: "Dobar dan želim!", što mi, naprežući do najveće mere i pažnju i sluh, nismo mogli nikako da razumemo. Tako i moje prve izraze: "Du, mu, gu, do, po" itd. moja je majka prevodila i tumačila kao da tim hoću da kažem: tata, mama itd. Stoga ja ne beležim ta kreštanja kao prve reči. Prva reč koju sam, svestan njenoga značaja, rekao, bila je: "Daj!", i od toga doba pa kroz ceo život tu reč kad god izgovorim, izgovaram je svestan njenog značenja.

No važnije nego to je da sam ja, posle prvih zuba, i na kraju prve godine, već stao na svoje noge i prohodao. Moram priznati da sam u prvi mah išao četvoronoške. Vele: da bi se stalo na dve noge, potrebno je najpre ići na četiri, ili, drugim rečima, da bi se čovek u životu mogao ispraviti, potrebno je najpre da puzi, kao što mora najpre poklecnuti onaj koji hoće da skoči. Ja ne znam odista nije li to puzenje, kojim čovek počinje svoje prvo kretanje u životu, izvesna vežba za praktičan život, ili je to možda tako sudbinom određeno da čovek u doba kada je najiskreniji, u doba kad još ne ume da se pretvara, kad je najbliži čoveku, uđe četveronoške u život?

U to doba kada sam prohodao, najvažniji događaj je bio: postupaonica. To je onaj lepi naš običaj da se detetu kad prohoda lomi pogača nad glavom. Ali pre što će se pogača prelomiti, na nju se stavljaju razni predmeti i stavlja pred dete, te se pusti da se samo maši, i ono čega se maši – tako se tumači – biće mu poziv u životu. Na pogači koja je pred mene bila stavljena, bila je jedna knjiga, novac, pero i ključ, kao atributi: nauka, bogatstvo, književnost i domaćinstvo. Ja sam, razume se, bacio oko na paru, i od tada pa sve do sada taj mi je ukus ostao neoslabljen. Ali u trenutku kad sam koračio da uzmem paru, nje nekom mađijskom silom nestade sa pogače. Tražili smo je i tražili, ali je ne nađosmo. Docnije smo tek saznali da je moj stariji brat, u momentu kada sam ja pošao pogači i kada su svi pogledi i sva pažnja bila upravljena na moje podvige. – ukrao paru, iako za to nije imao opravdanih razloga, jer je on davno već bio prohodao. Morali su metnuti drugu paru, jer sam ja udario u takvu pisku i dreku kao da mi je toga časa menica bila protestovana. Predviđanja koja se za ovaj čin vezuju ispunila su mi se odista u životu: od tada pa sve do danas, za koju god se paru ja mašim, izmakne mi nekako.

To doba kad čovek prohoda, pa sve do prvih pantalona, izgleda da je najinteresantnije u čovječjem životu. To je doba kada čovek nije ni muško, a nije ni žensko, te mu je naša gramatika velikodušno obezbedila pribežište u naročitome, srednjem, rodu, što su propustile učiniti gramatike mnogo većih i kulturnih naroda. Glavne odlike ovoga gramatičkog oblika su:

a) imenice toga roda prilagođavaju se zamenici"ono";

b) imenice toga roda, bez obzira na pol, sve nose suknjice, i

v) imenice toga roda nose obično takva neka, budite bog s nama imena, da ni iz njih ne možeš saznati koja je od tih imenica muško, a koja žensko. Takva su imena na primer: Dudu, Bibi, Lulu, Lili, Popo, Coco, Koko i tome podobna.

Ne sećam se kako su me zvali kad sam bio u srednjem rodu, ali vam mogu reći da sam se u suknji neobično dobro osećao i tako navikao da me ni docnije u životu suknja nije mogla zbuniti. I što je glavno, možda i pod sugestijom babičine zablude prilikom moga rođenja, a da bi se štoviše prilagodio zbrci koju srednji rod pravi u polovima, ja sam tada dugo vremena verovao da sam žensko. Iz te zablude me je izvelo jedno stvorenje, koje smo zvali Lulu. Kako je Lulu došlo do tog otkrića, to ni dan danas ne znam; sećam se samo da mi je jednoga dana šapnulo: "Ti si muško!", na što sam se ja strahovito zastideo. I dugo još zatim, kad god bi sreo Lulu, ja sam se, ne znam zašto, stideo toga što sam muško.

Vele: kad čovek ostari da se njemu ponovo javljaju nekadašnji detinji osećaji, i što više stari, sve sa više vraća u dečji mentalitet. Ja to donekle primećujem na sebi, bar u pogledu osećaja. Biva, na primer, i danas pogdekad da me obuzme osećanje stida što sam muško, kao nekada kada sam bio dete.

No čitave dve decenije, od onoga doba kada sam se izvukao iz suknjice, sreo sam se sa onim malim stvorenjem Lulu, nekadašnjim mojim drugom u srednjem rodu, i uvidevši da je Lulu lepa i prijatna dama, sa ushićenjem sam joj uzviknuo:

– Vama imam da zahvalim što sam saznao da sam muško!

Još sam jedan tako prijatan susret imao. Upoznao sam se sa jednom neobično lepom i interesantnom mladom gospom, i iz dužeg razgovora saznali smo da smo vršnjaci i da smo u detinjstvu zajedno pripadali srednjem rodu i drugovali. Zvali smo je Bibi. Slatko smo se smejali sećajući se svih pojedinosti iz toga doba. I ona mi reče da je tad verovala da sam žensko Mada sam ja sad već imao duge ispeglane pantalone i nešto neispeglanih brkova pod nosom, te očigledno pretpostavljao imenicu muškog roda, ipak mi je stalo bilo do toga da kod mlade gospe razbijem potpuno eventualnu zabludu. Kako su utisci iz ranog detinjstva obično vrlo duboki i trajni, uložio sam bio naročiti trud da mladu gospu ubedim da sam muško.

Ja sam se u svojoj brbljivosti upetljao u suknje mladih dama, dok je ova glava autobiografije namenjena samo onim suknjicama koje služe kao uniforma srednjem rodu u gramatici. Vratimo se dakle u tu malu suknjicu, u doba posle prvoga zuba, posle prvih reči i posle prvih koraka u život.

To je doba kada se kod čoveka javljaju prvi instinkti koji zatim ni život, ni vaspitanje, ni obrazovanje ne mogu suzbiti niti uništiti. Jedan od najosnovnijih je sujeta, koja je utoliko uočljivija što se javlju naporedo sa onom prostosrdačnom iskrenošću koja je tako slatka u detinjstvu, da je prava šteta što se i osobina gubi odmah posle prvih detinjskih dana.

Vi nesumnjivo poznajete svi onoga maloga tiranina koji, tek što ste došli gdegod u posetu i otpočeli vrlo prijatan razgovor sa njegovom mladom mamom ili najstarijom sestrom, strpa vam se među kolena, osloni se rukom prljavom od pekmeza na vaše pantalone, digne nožicu u vis i drekne: "Ja imam nove pipe!" Vi mu, razume se, učtivo i koliko je moguće slađe, odgovorite: "Au, kako su lepe pipe!" i time mislite završili ste razgovor sa njim, te možete nastaviti onaj interesantniji razgovor sa njegovom mladom mamom ili najstarijom sestrom. Ali se varate, jer mali tiranin sad tek počinje svoju uporna akciju. On naslanja ruku namazanu pekmezom i na drugu nogavicu vaših novih pantalona i opet diže nožicu sa uzvikom: "Ja imam nove pipe!" Vama se već prevrće u stomaku, ali iz obzira prema mladoj mami ili najstarijoj sestri, vi i dalje pravite ljubazno lice, milujete malu nakazu po kosići i odgovarate joj: "Jeste, jeste, dušo, video sam, vrlo lepe pipe, osobito lepe pipe!" Ali se vi i drugi put varate ako mislite da je to njemu dovoljno i da će vas sad već jednom pustiti da nastavite razgovor sa njegovom mladom mamom ili najstarijom sestrom. Ne, ne, ono (srednji rod) vam neće dozvoliti ni reč više da progovorite, ono će se uspuzati uz vaše koleno, sešće vam u krilo, dići akrobatski nožicu, podmetnuće vam je pod nos i zahtevaće od vas da govorite o njegovim cipelama, i samo o njegovim cipelama, i ni o čemu drugom do samo o njegovim cipelama.

Uostalom, samo bez te prostosrdačne dečje iskrenosti, zar se ta ista sujeta ne javlja uvek i docnije kod čoveka? Mlada gospođa Olga dobila je o rođendanu brilijantske butone i zadela ih je u rumene ušne rupice. Vi dođete da joj čestitate dan, a ona u razgovoru okreće vam čas jednu, čas drugu stranu profila, nećete li opaziti butone i nećete li joj se diviti. Ako ste vi toliko nesmotreni pa ne opazite, ona će ma kako, ma na koji način izvesti razgovor koji će vam svratiti pažnju. Ona ne može dići nogu uvis i reći vam: "Ja imam nove pipe!", ali će, recimo povesti razgovor o posljednjoj premijeri: govoriće vam o dubokom značaju problema koji komad tretira i o snažnoj kreaciji naše protagonistkinje, i čim uspe da vas uvuče u taj razgovor, ona će preći na toaletu koju je imala protagonistkinja, i da vidite kako će smišljeno, lukavo, izdaleka, povući liniju koja se svršava na njenim butonima.

– Pa ipak, – reći će vam – ima nečega što nije uvek u skladu u prikazu protagonistkinje. Ja ne bih umela reći šta je to, ne bih umela odmah naći, ali osećam taj nesklad. Možda je to i toaleta. Glumice često puta oblače haljine one boje koja odgovara njihovome licu, ali je pitanje da li ta boja uvek odgovara i onome psihičkom raspoloženju koje ona u toj haljini preživljuje. Zamislite veselu, raskalašenu ženu u crnini, ili razočaranu, prokazanu, životom satrvenu ženu u kakvoj leptirastoj haljini otvorene boje. Je l' te da tu može biti nesklada?

– Pa razume se! – odgovarate vi najljubaznije i ne sluteći da ste sad već zavukli nos u mišolovku i počeli da ližete smrtonosnu slaninicu.

– Pa onda i frizura; zar ne nalazite da je protagonistkinja imala u drugom činu suviše sređenu, zalizanu, nekako domaćičku frizuru. Zar tu nije trebalo malo više nereda, malo nemirnija frizura, malo neuređenih vlasi, među kojima bi, recimo, u ušima sjala dva brilijantna butona? Zar ne, zar ne bi to glavu činilo interesantnijom?

Ako vi ni pri tim recima ne primetite butone u njenim ušima i ne zadivite se, radi čega se ceo ovaj razgovor i vodi, onda, razume se, ona će nastaviti:

– Možda bi to bilo preterano, – ja ne znam, ja nisam kompetentna. Ima ih, na primer, koji nalaze da je minđuša ostatak varvarstva... možda... ali se ipak mora priznati da je lep ukras? Zar ne nalazite?

I zar vam, posle ovih poslednjih reči, ne izgleda kao da je mlada gospođa digla nogu do samoga vašeg nosa, govoreći vam: "Ja imam nove pipe!"

To mlada gospa; ali će to isto činiti i njena gospođa mama, koja svakojako želi da izazove od vas bar ovu frazu: "O, gospođo, koliko je mladih koje bi vam mogle pozavideti!" Pa to isto hoće i njena stara majka, koja je rada bar da joj se kaže da se još vrlo dobro drži.

No nemojte misliti da je ova ljudska slabost, koja se među prvima javlja još u najranijem detinjstvu i prati čoveka sve do smrti, pa često i pošle smrti, svojina samo ženskoga roda. Poeta koji vam čita svoj proizvod, moleći vas za "iskreni sud", pretpostavljajući, razume se, da on bude povoljan; državnik koji u plaćenim novinama piše članke o svojim uspesima; dendi koji se sebi divi u ogledalu i nameće se da mu se i vi divite; vojnik koji se isprsava ne bi li mu spazili medalju na grudima, koju je, ni sam ne zna zašto dobio, i svi drugi i mnogi drugi. Zar svi oni ne dižu nogu uvis i ne kazuju vam: "Ja imam nove pipe!"

Ja sam u tom pogledu, tako bar pričaju moji roditelji i ostali koje se moje mladosti sećaju, bio čak i agresivan. Ako je došao gost u kuću, pa sam mu se pohvalio novim cipelama, a on ne bi ni obratio dovoljno pažnje, ja sam ga, vele, gađao papučama, četkom, vatraljem i svim što bi mi došlo do ruku i što bi se moglo sa poda skupiti. Meni čak nije bilo dovoljno ni to da čekam hoće li gost naići ili neće, te da im se pohvalim novim cipelama, već bih seo pred kućna vrata, na ulici, i ko god bi od prolaznika naišao, ja bih dizao nogu i očajno vriskao: "Ja imam nove pipe!"

No to nije bio jedini moj podvig u doba kada sam u suknjici gegucao po kući i zabadao nos u sve. Ja sam zatekao čitavu generaciju lutkica moje sestre, koje su sve u društvu, kao o kakvome žuru, sedele u jednome prozoru. Sećam se dobro toga odvratnog buržoaskog društva. Na jednome plavome jastučetu, u levom krilu prozora, sedela je ostarija dama, sede kose, u širokoj cicanoj haljini. Ona u svoje vreme nije bila tako seda, ali sam joj ja, još kad sam joj prvi put bio predstavljen, počupao crne vlasi, te da bi umirio sestricu, stariji je brat brzo iščupao pamuk iz postave očevog zimskog kaputa i nalepio ga po lutkinoj glavi. Iako pokrivena sedom kosom, ova matora dama bila je nafrkana lica kao da je nalepila dve kriške kuvane cvekle na obraze. Na grudima je nosila jedan pokvaren broš, iz kojega je ispao kamen, a u kosi udenutu jednu staklenu perlu. I po toaleti i po izrazu lica ličila je na ženu kakvoga bogatoga zajmodavca, za kojega se šapuće da je na vrlo misteriozan način došao do bogatstva i za kojim sa ne šapuće, no se zna, da je dva puta odležao u hapsu, jedanput za lažno bankrotstvo i drugi put za zlonamernu paljevinu prethodno osigurane radnje.

Druga dama, koja je sedela do nje, imala je tršavu plavu kosu, sa crvenom mašnom u frizuri i vrlo jako navučene obrve. Kad je kupljena, ova je lutka sklapala oči kad bi se položila, te je "umela da spava", ali kako sam joj ja još prvoga dana, čim sam joj bio predstavljen, sipao punu čašu vode u oči, mora da joj se u očima nešto pokvarilo, te ih je od toga doba uvek držala poluotvorene, te je izgledalo kao da miga ili bar kao da koketira. Ličila je nekako na strankinju iz bolje porodice, raspuštenicu kakvoga direktora banke koji je uhvatio na delu i odjurio iz kuće.

Treća je bila devojka od porculana, vrlo svetlih očiju i sa osmehom na usnama. Ona je uvek stajala, uspravljena, naslonjena na zid. Devojka od porculana imala je jednu lepu osobinu: kad se uprlja, može se ubrisati ili čak i vodom oprati. Otuda i dolazi valjda da se kod tih porculanskih devojaka nikada i ne vide mrlje u životu. Meni se nisu nikako sviđale njene svetle oči, a još manje onaj njen porculanski osmeh. Nekako su isuviše osećalo da je taj devojački osmeh napravljen u fabrici.

Četvrti je u tome društvu bio jedan bajaco sa šiljatom kapom na glavi, jednom žutom, a drugom crvenom nogavicom i raširenim rukama koje drže male, metalne tasove. Mada je prezren ležao na zemlji, on je jedini u ovome društvu imao dušu. Sećam se, dok je bio nov, kad bi mu pritisnuo grudi, iz grudi mu se izvijao glas, i živo je kretao rukama te udarao tasovima. Razume se da smo mi deca, uostalom kao i ljudi, hoteći da vadimo čega to ima u umetnikovoj duši, razdrli mu grudi i iščupali dušu. Od toga doba, otkako ne može više da dâ glasa od sebe, preziru ga i moja sestrica i njene drugarice, a izgleda da ga prezire i ona buržoazija u prozoru, zajmodavčeva žena, raspuštenica direktora banke i porculanska devojka. U meni se javio neki revolucionarni instinkt i tu sam besposlenu buržoaziju u prozoru strahovito mrzeo. Osećao sam potrebu da joj se, uime prezrenoga umetnika, osvetim. I kada sam se jednog dana našao sam u sobi, izveo sam pravu Bartolomejsku noć. Pootkidao sam im glave, noge, ruke, počupao kose, pocepao odela, i uopšte izveo krvoproliće dostojno jednog krvoločnog pivara Santera ili nemilosrdnog glumca Kolo Debroa, posle čega je, razume se, nastalo u istim srazmerama suzoproliće.

No, razume se, to nije jedini moj podvig kojim sam zaradio batine. Bilo ih je još vrlo mnogo. Koliko sam puta, na primer, nove novcate očeve cipele vezao kanapom za ušicu, napunio vodom i vukao kao kolica. Jednom je majka mesila, i metnula testo u karlicu, pokrila maramom i stavila kraj peći da joj testo naraste. Ja sam, igrajući se oko karlice, seo u to testo i dao mu takav oblik kakav se nijednom "modlom" ne može postići, nastranu još što su jedva posle odlepili testo sa mene. Drugi put sam opet dočepao kutiju "fiksa" za cipele i namazao hlebac za užinu, te su mi posle pet dana ispirali stomak. Jednom sam opet, kad sam ostao sam u sobi, bacio kroz otvoren prozor saksiju sa cvećem, jedne makaze, jedno vezeno jastuče i majkin kurjuk koji umeće u kosu, te radoznao da vidim gde leže ti predmeti, nagao se pa i sam strmeknuo kroz prozor na ulicu.

Mogla bi se čak napraviti i statistika tih mojih podviga. Tako, na primer, zna se ovo: šesnaest puta sam prevrnuo tanjir i prosuo supu sebi u krilo; tri puta sam upadao u kazan, u kome je bila spremljena voda za pranje rublja; jedanput sam ispao kroz prozor; jedanput turio sestri prst u oko; dva puta sam pao niz stepenice gornjeg sprata i otkotrljao se na donji.

Povodom ovih podviga, roditelji moji i svi ukućani utvrdili su da sam "vrlo živo dete", te se majka čak i prilikom poseta brižno vajkala: "Ja ne znam šta ću, moram otvoriti četvore oči, ovaj moj mali je neobično živo dete!"

Meni je naročito godilo što sam u tako ranim svojim godinama stekao izvesnu reputaciju koju sam se, u svima prilikama, revnosno starao da održim, te sam zatim još češće razbijao sebi nos, čupao sestri kosu, uganuo jedanput palac na ruci, a drugi put nogu u članku, dok najzad nisam jednoga dana prosuo žar iz peći te upalio prostirač na podu, zatim čaršav na stolu i zavesu na prozoru, tako da je to, može se reći, bila jedna iluminacija većega stila, iako toga dana nije bio nikakav državni praznik.

No nisu ovakvi podvizi jedina karakteristika deleta u doba dok nosi suknjicu. Podjednako su radoznala i podjednako nesnosna tom svojom radoznalošću i muška i ženska deca u to doba. Time bi se zar dalo objasniti što u to doba i muška i ženska deca nose suknje.

Ja ni u tom pogledu nisam izostajao iza već stečene reputacije. Zasipao sam pitanjima roditelje, sve ukućane i sve goste koji bi u kuću dolazili; zasipao sam ih toliko da sam već bio postao prava napast, od koje im je valjalo spašavati se. Ja nisam više bio samo mali radoznalac, već prava mašina za pitanja, koja se u jutru navije i jedva uveče prestane raditi. Razume se, mene nisu interesovala prosta i jednostavna pitanja, već sam se starao da ona budu što komplikovanija, i činilo mi je naročito zadovoljstvo da onoga kome postavljam pitanje dovedem u što veću zabunu.

– Jesu li sunce i mesec muž i žena?

– Zašto žene nemaju brkove?

– Uči li magarac škole?

– Ko je natakao volu rogove?

– Zašto gospa Stanka ima nadut trbuh?

I još masa takvih pitanja kiptila je iz mene, tako da je sasvim razumljiv onaj oglas u novinama koji je dao jedan nesrećan otac, a koji je glasio: "Stan, hranu i dobru nagradu daću onome ko se primi da odgovara na pitanja moga trogodišnjeg sina".

I mada takva dečja pitanja izgledaju besmislena i smešna, ja ipak nalazim da ona nisu bez izvesne logike, koja je detetu jasna, jer gleda na stvari i pojave nepomućenim pogledom, a koja je starijima nejasna, jer što dublje ulaze u život, sve više gube sposobnost da stvari i pojave logički shvataju. Uzmimo baš kao primer ovih četiri-pet pitanja koja sam ja gore slučajno nabacao, pa ćemo videti da su ona ne samo za mene već i za svako drugo dete bila sasvim logična.

Tako, na primer, ja sam morao postaviti pitanje jesu li sunce i mesec muž i žena verovatno na osnovu toga što sam zapazio da muž – sunce – nije nikad noću kod kuće, a žena – mesec – nije opet nikad danju kod kuće. Pa onda pitanje: zašto žene nemaju brkove, moralo se u mojoj detinjoj duši javiti kao daleko predosećanje poznijeg, feminističkog pokreta koji bi, to nema sumnje, daleko brže napredovao, i možda već pobedio, kada bi žene imale brkove. Pa onda, ne samo tada, već i dan-danas, toliko je magaraca na visokim položajima u državnoj službi, da sam ja bio prosto prinuđen postaviti pitanje: da li i magarci uče školu. A pitanje: ko je volu natakao rogove, jedno je od redovnih pitanja koje sva deca postavljaju i na koje obično dobiju odgovor kad odrastu i malo dublje poznadu život.

Ono poslednje pitanje: zašto gospa Stanka ima nadut trbuh, već je pitanje užega, porodičnog značaja, koje mi je uz odgovor donelo i batine. Gospa Stanka je bila jedna mlada, otmena gospođa, prijateljica naše kuće, koja nam je češće dolazila. Jednoga dana, kada sam zapazio na njoj izvesnu promenu, postavio sam materi pitanje:

– Zašto gospa Stanka ima nadut trbuh? Majka da bi izbegla pravi odgovor, jer je pitanje dovelo u zabunu, odgovorila mi je:

– Tako, kaznio je bog.

– Bila valjda nestašna? – dodao sam ja svoje rezonovanje, a mati je pobegla iz sobe da bi izbegla odgovor na ovo naknadno pitanje.

I da je ceo razgovor ostao samo na ovome, nikome ništa. Ali sam ja nastojao svima silama da svoje novo saznanje i primenim. Već kad je pred podne došla tetka, ja sam joj rekao da znam zašto nema nadut trbuh, a kad je posle podne došla gospođica Savka, protina ćerka, ja sam joj rekao:

– Pazi da ne budeš nestašna, jer će da ti se nadme trbuh!

Razume se da mi je na to odgovorila mati, i papučom izjurila iz sobe, što meni nije bilo nikako jasno.

A nije to jedini slučaj kod kojega je moja radoznalost bila nagrađena batinama. Ta se radoznalost nije ispoljavala samo u beskonačnim pitanjima, već u još jednoj osobini koja je takođe odlika suknje koju sam tada nosio. Ja sam za ručkom, večerom, pa i inače, sa osobitom pažnjom pratio svaku reč koja bi se između oca i majke vodila, ma da su oni pogdekad i šaptali, očevidno zato da ja ne bih čuo. Ali, u pohvalu sebi, moram reći da sam imao neobično dobar sluh i da sam svaku reč koju sam čuo uvek vrlo korisno upotrebio. Tako, na primer, gospođi Milki udovici, koja je uvek lepo obučena i jako namirisana dolazila k nama u posetu, rekao sam jednom:

– Jesi li ti rod sa Prokinom kobilom?

– Iju! Kakvo je to pitanje? – zgranula se namirisana udovica.

– Pa mama kaže da si ti matora kao Prokina kobila.

Tako isto, okružnog načelnika kad je o slavi došao pitao sam:

– Da l' imaš ti, čiko, rupu na glavi?

– Ne!

– Pa odakle ti je izvetrio mozak?

– Kako?

– Tata kaže da je tebi izvetrio mozak.

Razume se da su mi posle ovakvih mojih, inače vrlo iskrenih izjava, odmah zadigli suknju, bilo otac ili majka, često čak otimajući se ko će pre to učiniti. To često zadizanje suknje kompromitovalo je u mojim očima njen ugled, što uostalom i u životu biva.

I jednoga dana, učinio sam prvi muški korak u životu. Stao sam odlučno pred majku i izjavio da neću više da nosim suknju. Ja ni sam ne znam kakav je neposredan povod toj mojoj odluci, da li baš to često zadizanje suknje, nalazeći da je lakše zadići suknju, no svući pantalone, prema čemu pantalone garantuju više bezbednosti izvesnom delu tela koji roditeljima i učiteljima obično služi kao sredstvo za vaspitavanje. A može biti da su moju odluku diktovali i drugi motivi. Tako, na primer, jedna od mojih tetaka, kako se od mog rođenja navrzla na mene dokazujući da na nju ličim, tako je neprestano terala. Ja sam naravno u tome da uopšte ličim na tetku gledao čitavu tragediju i verovatno hteo sam da skinem suknju kako bi i taj trag sličnosti otklonio. A možda sam i zato poželeo pantalone jer se u meni počeo javljati nagon za preskakanjem tuđih plotova. Taj nagon se u životu čovekovom svega dva puta javlja, jedanput kad oseti potrebu da krade tuđe kruške, orahe i jaja, i drugi put: kad oseti potrebu da krade tuđu čast. Dakle, kao što vidite, može se radi suknje preskakati plot, ali se to ni u kom slučaju ne može činiti u suknji.

Razume se, majka je moj zahtev da skinem suknju posmatrala sa druge tačke gledišta. Preda mnom je bila sestra, i ja sam nosio sve suknjice koje su njoj okraćale; ako ih napustim, nema ko da ih nosi. Ali sam ja, i pored tih materinskih razloga, odlučno ostajao pri svome zahtevu, derao sam se, plakao, pištao, vrištao i valjao se po patosu, sve dok majka nije najzad donela jedne oveštale pantalone moga starijeg brata i natakla mi ih, proklinjući me:

– Da bog da, sinko, poželeo suknju!

I odista, uklela me je
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Variety is the spice of life

Zodijak Aquarius
Pol Muškarac
Poruke 17382
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Opera 9.02
mob
SonyEricsson W610
Čovek U Pantalonama


Neverovatna je ali istinita pojava – koja se uostalom kroz ceo čovečji život javlja – da čovek postaje odmah odlučniji i mužanstveniji čim se oslobodi suknje. Suknja se nekako prepliće, uvija, zateže i smeta odlučnome koraku, dok u pantalonama čovek slobodno i nesmetano korača u život. Moj jedan prijatelj, sećam se, napravio je u mladosti jedan korak u život bez pantalona, i vrlo je rđavo prošao.

Pantalone su ne samo izraz pola, već i izraz vrste, jer tek kad obučeš pantalone vidi se jasno da si dvonožac. Pantalone su nekako i moralnije, ne zato što su zakopčane, već što je čovek u njima obučen pa stojao na nogama, ili na glavi. Pa onda, pantalone su i izdržljivije, otpornije, ne zato što bi suknja bila izraz popustljivosti, već zato što ona čoveka nekako razneži i omekša. Zato ima čak i istorijskih dokaza. Svi klasični narodi koji su nosili suknje propali su i izumrli. No tragedija čovečanstva ne leži toliko u njihovoj propasti koliko u tome što su ti narodi propali a suknje su ostale. I jedna još čudna okolnost u toj pojavi: ako je suknja odista simbol popustljivosti i mekušstva, zbog kojega su narodi koji su je nosili propali, otkud da nju i danas još zadrže kao nošnju predstavnici sile: vladari, popovi i žene?

Ne izlažem ja sve ove dobre osobine pantalona kao neprijatelj suknje, naprotiv: ja mislim da ću se time baš deklarisati kao prijatelj suknje što budem više dobrih osobina pantalona pronašao. Ističući naročiti značaj pantalona, ja niti mislim da potcenim značaj suknje, niti mislim da ih zavadim i pomutim dobre susedske odnose koji vladaju izmeđ suknje i pantalona. Ja sam ovim hteo samo sam pred sobom da opravdam onaj ponos koji sam osećao kada su mi prvi put navukli pantalone.

Međutim, nisam imao mnogo razloga da budem toliko ponosan na te pantalone koje su mi navukli. To su bile pantalone moga starijega brata, na kojima je bila ispisana cela njegova kratka ali burna biografija. Kolena su bila izlizana od klečanja u školi, a od očevih batina toliko se istanjio i prosenuo tur, da sam stalno osećao neku promaju koja mi je pogoršavala onu kijavicu što je već od krštenja vučem.

Ja ne znam da li je u tim pantalonama bilo kakve tradicije kojoj sam se ja potčinio, ili je u meni bilo kakvih nagona koji su samo čekali pantalone pa da se ispolje, tek ja sam, pošto sam ih navukao, za noć postao takav odmetnik i razbojnik da mi nisu mogle, dosaditi ni hajke, ni potere, ni ucene. Dok sam imajući na sebi suknju sve svoje delanje razvijao u sobi, sada sam već svu akciju preneo u dvorište naše i svih susednih kuća. Ja sam zamišljao da su pantalone upravo zato i izmišljene da bi se lakše mogli preskakati plotovi, te za mene nikad nije bilo granice između naše i ostalih suseda bašte.

Jedna od prvih mojih vežba u pantalonama bilo je penjanje uz drvo, što se u praksi pokazalo vrlo korisno, jer sam tako dospevao na susedne orahe, trešnje i kruške. Ta vežba mi je donela i druge koristi. Kada god bi me poterala kakva organizovana porodična hajka, ja bih se kao mačka gonjena psom uspeo na visoki orah, seo bih gore na grane i gađao bih orasima svoje gonioce. Pa ipak se vlast doselila kako da mi dosadi. Kada bi na sve pozive mojih gonilaca da siđem, radi predaje, ja uporno ostajao gore, – oni bi doneli pun tanjir kolača, metnuli bi ga pod orah i svi se povukli u kuću i prikrili. I ja bih, kao svaka nevina ptica, misleći da nikoga nema, sišao polako da se dočepam kolača, dok bi me ujedanput potera iznenadila, opkolila, obezoružala, i sprovela u kuću na isleđenje. Tada sam već stekao uverenje da ljudi sa sitnim slabostima nisu podobni za krupne podvige.

A imao sam i drugih nevinijih zabava. Tako, na primer, jedanput sam belu, kolmovanu, čistu, maltene pudrovanu pudlicu gospođe Vujićke, prema kojoj sam pudlici osećao neku naročitu odvratnost, – namazao tako mastilom da je gospođa Vujićka pala u nesvest i godinu dana nije mogla čestito da ispere svoje ljubimce. Drugi put sam nalio u novu novcatu cipelu moga starijega brata katran, tako da su morali seći cipelu da bi mu je skinuli s nogu. Jedanput sam opet, za vreme večere, na kojoj su bili okružni prota i sve moje tetke upalio pod stolom raketu te se napravila takva jedna gužva da bi se čovek morao prosto zaplakati od žalosti. Sto se prevrnuo i sručio sve posuđe u krilo moje najstarije tetke i pretrpao pod sobom moga najstarijeg brata; jagnjeća čorba izlila se u krilo moje srednje tetke (one što ja ličim na nju); okružnome proti uletela cela celcata sarma od kisela kupusa u dušnik; majka mi je dobila lupanje srca, a najmlađa tetka ubola se viljuškom u jezik. Jedini koji je srećno prošao, bio je moj srednji brat (onaj što mi je u svoje vreme uzeo novac sa postupaonice), koji je sa jednim tanjirom kolača ujedanput nestao i dugo zatim niti su mogli da pronađu njega niti kolače. Razume se da sam lepo bio nagrađen za ovo duhovito preduzeće.

U moje nevine zabave spadalo je i to, na primer, da se uvlačim u kuhinju kad tamo nikoga nema i da bacim pet-šest šaka soli u ono jelo koje ne volim, a zatim, za ručkom, da uživam u izrazima lica kad okuse presoljeno jelo. Pa onda, nabavljao sam odnekud lisičje repove, zakačio ih čiodom i ovu iskrivio, pa stao pred vrata na ulici sa rukama na leđima i čekao ujutru i po podne sudsko i sresko činovništvo, koje je kraj naše kuće prolazilo, te im kačio rep odostrag. Činovnici bi otišli s repom u kancelariju, izazivajući usput silan smeh kod prolaznika. Razume se da se ubrzo saznalo ko ta odličja deli, i ja sam zato nemilostivo isprebijan, premda ja još uvek nalazim da je mnogima i mnogima taj rep odlično pristajao.

Imao sam i jedno originalno zadovoljstvo kad nam dođu gosti na večeru da im preturim džepove zimskih kaputa i izmenim stvari koje nađem po džepovima. Koliko je puta gospodin sudija odneo kući kutiju sa puderom gospođe načelnikovice, a gospođa Stana, udovica, futrolu od muštikle profesora srpske istorije; pa onda, gospođa popadija kutiju sa burmutom sreskog načelnika, a sreski načelnik započetu čarapu sa četiri igle i klupčetom gospođe Mare, žene carinikove. Razume se, sutradan je nastala jurnjava oko razmene stvari, razna sumnjičenja i porodične neprilike, što se sve svršavalo na mome turu, na kome je već bila ispisana tradicija prošlih vremena.

Vrlo bih se rado zavlačio i pod sto za vreme večere ili ručka kad je bilo gostiju. Bože, da sam tada razumeo čemu li sam se sve mogao naučiti prilikom tih svojih ekskurzija. Jer ja sam znao da postoji govor brojeva, pa govor cveća, ali nisam znao da postoji i govor nogu pod stolom. Ja tada nisam ni obraćao pažnju na nogu apotekaričinu i nogu sudijinu, koje su se tako prijateljski ophodile kao rođeni brat i sestra. Pa onda, protina noga koja je virila ispod mantije, i za koju sam ja u prvi mah držao da je noga moje tetke, te sam se čudio što se toliko natura nozi učiteljice trećeg razreda osnovne škole, kad sam znao da moja tetka i ova učiteljica nisu inače na dobroj nozi. Šteta što sve to što se dešavalo pod stolom ja tada nisam razumeo, a docnije, sasvim docnije kada sam razumeo, nisam već više mogao da se zavlačim pod sto.

No sve su to bile moje zabave manjega značaja; one širega značaja razvijale su se napolju, van sobe. Tamo je mene očekivala uvek čitava četa odmetnika od roditeljske vlasti, sa kojima sam izvodio ekskurzije po tuđim baštama, tavanima i krovovima i sa kojima sam izvodio sve moguće igre, počevši od igranja piljaka pa do igranja vlade. Razume se da smo najradije igrali ono što se oko nas dešavalo. Ako bi naišao kakav cirkus, odmah sutradan mi smo se prevrtali, krhali stolice, sekli konopce razapete za sušenje rublja, izvaljivali burad iz podruma i hiljadu drugih šteta činili da bismo mogli izvoditi cirkuske veštine. Ako bi naišlo pozorište, stradale bi, razume se, hartije iz očeve kancelarije, ćilimi i jastuci iz kuće, daske iz šupe, brašno iz kuhinje, vuna iz jastuka (za brkove i brade), pa onda suknje, stari kaputi, kurjuci od kose i svi drugi predmeti koje mali odmetnici poberu i donesu iz svojih kuća. Tako isto, ako se u varoši vrši rekrutacija, mi ćemo igrati rekrutaciju; ako se u planini pojave hajduci, mi ćemo igrati hajduke.

Sećam se, na primer, da smo jednom igrali i krize. Kriza je pojava koja traje od samog postanka ove države i trajaće sve dok država ustraje, kao ono kad se dete rodi "s falinkom" pa je vuče celog života. I politička deca najradije igraju tu igru, pa zašto je ne bismo i mi igrali?

Razume se da sam ja bio uvek taj koji je obrazovao kabinet. Ta moja misija nije imala za sobom poverenje nikakve skupštine, ali to nije nimalo neobična pojava u našem političkom životu. Pošto smo igrali u mojoj avliji, to sam ja, opravdanije no Ljudevit XIV mogao reći: "L'état s'est moi!" i na toj osnovi prigrabiti svu vlast u svoje ruke.

Svi koliko god nas je bilo hteli smo da budemo ministri – što uostalom nije samo dečja slabost – i onda, razume se, pošto nismo imali podanika, jer to niko nije hteo da bude, nije ni moglo biti skupštine.

Sve i kada bi računali u svoje državljane guske, ćurke, plovke i druga dobroćudna stvorenja, kojih je bilo puno dvorište i koji bi sa svoje lojalnosti bili vrlo podesni podanici, šta bismo učinili sazivom njihovim u skupštinu? Oni bi izvesno obrazovali poslaničke klubove, tj. klub ćuraka, klub gusaka i klub plovaka. Ti klubovi ne bi nimalo uticali da se promeni poverenje koje smo, mi, vlada, sami sebi prisvojili, jer, kao što je poznato, politički klubovi su ustanove u kojima se članovi disciplinišu da ne misle svojom pameću i da ne štrapaciraju svoju savest. Gusan, ćuran i plovan, koji bi recimo bili šefovi klubova, dobili bi od nas poverljivo obećanje da će im se, njima lično, poboljšati hrana, i eto ti većine, eto ti poverenja.

Doduše, u dvorištu je među domaćim životinjama bio i jedan jež, koji je, s obzirom na svoju spoljašnost, mogao eventualno predstavljati opoziciju, ali je on po ceo dan spavao, a opozicija koja spava nije nikad opasna. A najzad, ni ta njegova spoljašnost nije predstavljala bogzna kakvu opasnost, jer ne treba se nikad plašiti opozicije kojoj bodiljke služe samo kao nakit.

Prema tome, mi smo za sebe imali sve uslove koji su nam dozvoljavali da budemo neustavni, a neustavnost, kad to nema ko da spreči, izgleda da je jedno naše tradicionalno zadovoljstvo.

Imajući dakle sve povoljne uslove za to, ja sam ubrzo rešio krizu i obrazovao sam vladu. Sebi sam zadržao portfelj spoljnih poslova. Tada još niko od nas nije znao za onu lepu i tako korisnu ustanovu ministra bez portfelja. Mi smo doduše znali za portfelje bez ministra, ali ministar bez portfelja izgleda da je docniji pronalazak. Da je toga tada bilo, ja bih, razume se, na sebe primio tu tešku brigu da upravljam ministarstvom bez portfelja, bez resora i bez kancelarije. Ovako sam primio na sebe spoljne poslove s obzirom na to što sam bio "dete iz bolje kuće" i vrlo sam rđavo učio strane jezike, što je također jedna od kvalifikacija naše diplomatije.

Sem ovoga, vladu su činila još svega četiri ministarstva: policije, finansija, prosvete i vojske. U to doba kada smo se mi kao deca igrali vlade, nisu postojala ministarstva. Tako, na primer, nije postojalo ministarstvo narodnog zdravlja, jer izgleda da tada nije ni postojalo narodno zdravlje. Pa onda nije postojalo ni ministarstvo saobraćaja. Drumovi su doduše postojali, ali smo mi već uveliko pevali uz gusle: "Drumovi će poželet' Turaka, jer neće imati ko da nas natera da ih opravljamo". Šume su doduše (postojale, ali su njima upravljali hajduci, a tek u najnovije vreme hajduke su smenili ministri, te je obrazovano i šumsko ministarstvo. Rude – kažu takođe da su postojale, ali kako se tada uredno plaćao porez nije postojala nikakva potreba da se kakve druge rude istražuju. Vode su takođe postojale i služile su, kao i danas, kao sredstvo za poplave, samo se nije osećala potreba da poplavama upravlja naročiti ministar.

Lista moje vlade ovako je otprilike izgledala: spoljnih poslova, kao što rekosmo, ja; za ministra prosvete uzeo sam nekog Čedu Matića stoga što je ponavljao i prvi i drugi razred gimnazije, pa se duže bavio na školovanju no mi ostali; pa onda bio je i dva puta iz škole otpušten te znao u prste školske zakone, a najzad i zato što je pismenost smatrao kao luksuz, što je uostalom bilo mišljenje i tadanjih odistinskih ministara. Za ministra policije uzeli smo Simu Stankovića, sina jednog sreskog pandura pretpostavljajući da je policijska struka u njegovoj porodici jedna tradicija i da je vaspitanje koje mu je njegov otac pandur mogao dati sasvim dovoljno da može biti ministar policije u Srbiji. No sem svega toga, on je imao i drugih osobina. Tako, na primer, on je tako goropadno umeo psovati, počevši od gospoda boga pa do najmanje buvice u ćebetu, a umeo je, bogami, potegnuti i pesnicu, pa i perorez potrgnuti iz džepa. Sve to nekako davalo mu je dovoljno kvalifikacija za ministra policije i svi smo smatrali da smo njime učinili srećan izbor ličnosti za taj položaj. Za ministra finansija uzeli smo nekog Pericu iz trećeg razreda osnovne škole, koji je još natrag nosio razrezane pantalone, kroz koji je razrez stalno visio rep košulje, koji je samo nedeljom dopodne mogao biti nešto čist. Taj Perica nije imao nikakvih kvalifikacija, kako za resor koji je primio, tako ni za ma koji drugi resor, ali to nikad nje bila smetnja ni kod sastavljanja izistinskih ministarstava. Onaj prljavi rep, koji mu se vukao odostrag, ne samo da nije bio smetnja, već je bio i izvesna kvalifikacija, i to tako karakteristična kvalifikacija da bi mogao poslužiti kao stalna uniforma svih ministara finansija.

Za ministra vojnog uzeli smo našeg druga jevrejske veroispovesti, Davida Mešulama. To nije bilo bez izvesnih razloga. Na taj način hteli smo najpre da izbegnemo svaku mogućnost da zaratimo sa kojom drugom stranom državom, a drugo: da bi svome drugu Davidu dali neposredne prilike da učestvuje u licitacijama koje raspisuje ministarstvo vojno, znajući da bi on to i inače činio.

Tako sklopljeno ministarstvo držalo je sednice gdekad na drvljeniku, ali mnogo češće čak gore na orahu, na kome bi svaki ministar uzjahao po jednu granu. Ovo bi drugo mesto bilo za preporuku uopšte vladama, jer samo gore, na kakvom orahu ili na krovu četvorospratne kuće, mogli bi biti obezbeđeni od radoznalih novinara.

Imajući Davida Mešulama na čelu vojske, mi smo slobodno smeli davati izjave o miroljubivosti svojoj i ne sluteći šta se tamo u dubini duše našega ministra vojnog krije. A jednoga dana, baš kada je na dnevnom redu ministarske sednice bilo pitanje da celokupna vlada preskoči plot Miloša pekara i da mu iz bašte pokrade trešnje, koje su već bile zrele, rumene i tako sočne da bi primamile i svaku drugu vladu, – David Mešulam iznese jedan slučaj međunarodnog značaja, pri kome je jedan naš podanik teško stradao, radi čega moramo, ugleda našega radi, pribaviti satisfakciju.

Slučaj koji nam je Mešulam izneo, a koji je uostalom i svima nama bio poznat, bio je ovaj: naš plovan provukao se jednoga dana ispod plota i otišao u susedno dvorište u trenutku kad susedni plovan nije bio među svojim plovkama. U kakvoj je nameri naš plovan otišao među tuđe plovke, vladi nije bilo poznato, ali je na njega tamo krvnički nasrnuo plovan-domaćin i tamošnji gusani i tako isprebijali i raskrvarili našeg plovana da se ovaj sa pola repa i polugole glave jedva živ vratio u otadžbinu. Ministar vojni je predlagao da oglasimo susedima rat, i to sutra, u četvrtak posle podne. Toga dana iz dva razloga: prvo, što u četvrtak popodne nemamo škole, a drugo: što je Mešulam, na osnovu poverljivih dostava, obavešten da će susedi sutra posle podne ići u vinograd te nikoga neće biti kod kuće.

On je svoj predlog završio Mojsijevim načelom: "Zub za zub, oko za oko!", tj. tražio je da mi za počupano pola repa i nešto malo perja na glavi našega plovana očupamo potpuno sve guske susedove. On je naročito insistirao da se guskama osvetimo, jer najzad, rekao je on, susedov plovan imao je donekle i razloga da napadne našega, u odbranu svoje domaće časti, ali su se guske bez ikakvoga naročitog razloga u tu stvar umešale.

Pošto je predlog bio primljen, Mešulam je izradio i strateški plan. Po tome planu, ministar finansija, kao mali i nejak, ne bi sudelovao aktivno u ekspediciji, već bi ostao gore, na vrhu plota i čuvao stražu, te da nas izvesti ako bi ko naišao. Ja, ministar prosvete i ministar policije imali bismo za dužnost da čupamo guske, i on, ministar vojni, skupljao bi perje Plan je bio usvojen, i sutradan po podne ministar vojni došao je na urečeno mesto sa jednim praznim jastukom. To nam je ujedno bila i cela ratna sprema.

Tačno u 2 časa i 17 minuta otpočeo je napad. Ne znam baš da li je toliko sati bilo, ali kad je na crkvi izbilo dva, krenula su u vinograd kola sa susedovom porodicom i odmah, malo zatim, mi smo preskočili plot, pošto je ministar finansija ostao na plotu. Stavljam u 2 časa i 17 minuta jer obično tako počinju raporti sa bojnih polja. U 2 časa i 20 minuta, već sam ja čupao jednu gusku, ministar policije drugu i ministar prosvete treću. Guske su očajno pištale, ali smo mi, držeći se onoga: "Zub za zub, oko za oko i perje za perje!" nastavili posao sve dok guske ne bi ostale gole kao da su se toga časa iz jajeta izlegle. Ministar je vojni, međutim, revnosno kupio perje u jastuk. U 2 časa i 32 minuta izvršili smo napad na druge tri guske. Borba se vrlo pravilno razvijala i klonila se našoj pobedi, ali – kao što to obično u strategiji biva u takvim prilikama – ministar vojni nije predvideo savezničku pomoć neprijatelju. Ujedanput i sasvim iznenada, pojavi se s boka našem razvijenom frontu domaći pas, koji je dotle spavao negde u kuhinji. Taj iznenadni napad unese donekle zabunu u naše redove, i ministar policije, na kojega je pas prvo nasrnuo, napusti pola očupanu gusku, dohvati jednu kamenicu i primi na sebe otvorenu borbu sa psom, braneći naš bok. Da je na takvoj situaciji ostalo, mi bismo iskoristili pobedu do kraja, ali je došlo još jedno iznenađenje. Lavež psa probudio je i momka koji je spavao u kuhinji i ovaj se pojavi na bojištu sa jednom motkom u ruci.

Pod tako teškom artiljerijskom vatrom posrnula bi i svaka druga mnogo iskusnija vojska. Ja ne znam šta je dalje bilo, sećam se samo da sam čuo udarac motke o leđa ministra prosvete i čuo njegovo očajno: "Jaoj!" Ministar policije ispuzao se kao mačka uz jedno drvo i odvažno skočio sa ovoga na krov, jer ga je momak kamenicama gađao, a ja sam srećno preskočio plot, pošto sam i sam osetio na leđima dejstvo teške artiljerije. Ministar finansija udario je u takvu vrisku i plač kao da se nalazi pred skupštinskom anketom, i potegao je da pobegne s plota, ali se onim repom koji mu odostrag visi zakači za jedan ekser i ostade viseći na plotu. Ja sam znao da će mu taj rep, koji se za njim vuče, smetati ma kad tad u životu, i evo gde se to i ispunilo. Momak je susedov, razume se, prišao, skinuo ga s plota, kao kad bi uzabrao zrelu krušku, i propustio ga kroz šake kako ni krajnji opozicionar sa levoga krila ne bi učinio, i kad je taj posao završio, on je ministra finansija, jednim zgodnim udarom, prosto prebacio preko plota kao futbalsku loptu. Ministra vojnog niko nije video gde se u toj gužvi deo, niti smo dugo i dugo mogli saznati šta je s njim.

Kada smo se, posle ovoga teškoga poraza, jedva mogli pribrati od straha, sakupili smo se na mome tavanu da utvrdimo stanje naše vojske. Utvrdili smo ovo: moralno stanje vrlo rđavo, brojno stanje: svi na licu mesta, jedan teško ranjen i jedan mrtav. Ministra vojnog smatrali smo kao mrtvog, i ja sam zato odlučio da se o državnom trošku sahrani, što je bilo nemoguće izvesti samo stoga što nije mogao leš da mu se pronađe.

Tek docnije smo saznali da se ministar vojni, čim je opazio momka, srećno sakrio iza drvljanika, i tek kad se sve stišalo izvukao se i odneo kući pun jastuk guščjeg perja. Prema poverljivim saznanjima koja je docnije ministar policije pribrao, mi smo ceo ovaj rat i vodili zato što je majci Davida Mešulama trebalo da napuni jedan jastuk guščijim perjem. Tako se još jednom potvrdila ona istorijska istina da često mali uzroci nose velike posledice.

Razume se, naš se poraz nije samo na ovome završio. Posledice velikih svetskih sudara osećaju se tek posle rata. I mada mi, prema načinu na koji je obrazovana, činimo utisak jedne neustavne vlade, ipak vas uveravam da smo mi jedina vlada u Srbiji, koja je u ovome slučaju gorko osetila svu težinu ministarske odgovornosti.
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Variety is the spice of life

Zodijak Aquarius
Pol Muškarac
Poruke 17382
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Opera 9.02
mob
SonyEricsson W610
Suđaje

 

Razume se da su ti moji podvizi u spoljnjem svetu imali odjeka ne samo na mome turu, već i u duši mojih roditelja i cele moje porodice. Zavladala je među njima nekakva neopravdana briga o mojoj budućnosti, kojoj je otac davao izraza često ponavljanim uzvikom: "Taj će na vešalima svršiti", a majka uzvikom: "Bolje da sam ga rođenim rukama zadavila čim je zapištao, nego što sam zadojila razbojnika!"

Ja se nisam slagao sa takvim roditeljskim mišljenjem, a nisu bile istog mišljenja sa njima ni moje tetke, koje su me branile – naročito ona što je uvrtela u glavu da ja ličim na nju – i tvrdile da sam ja vrlo napredno i bistro dete.

Kako je već poznata stvar da obično napredna i bistra deca zadaju roditeljima glavobolje, nije ni čudo što su moji roditelji pitanje moje budućnosti smatrali kao jednu od najtežih briga.

Tu brigu pokušala je moja tetka da ublaži time što bi zavirivala u moju budućnost, i stoga je jednoga dana otkinula končić sa moje košulje, dala ga vračari, ova ga bacila u pun tanjir vode, promešala vodu štapićem i zadubila se duboko, čitajući moju sudbinu:

– Preležaće tešku bolest, ali će se spasti; pašče u jednu tešku bedu, ali će se spasti; pašče u ruke ljudi koji bi da ga ubiju, ali će se spasti; doživeće tešku buru na moru, ali će se spasti; oženiće se, ali se neće spasiti! – Izgleda da su bile proročne reči vračarine koje su se sve odista i obistinile u mome životu.

– Biće bogat, te će mu se prelivati, biće srećan te će mu ceo svet zavideti – izgleda da su bile proročke reči vračarine koje se nisu obistinile u mome životu.

Ako je majku takvo proročanstvo i umirilo, oca nije moglo, i zbog toga su u porodici vrlo često vođeni razgovori o toj temi. Time se uostalom svi roditelji vrlo rado zanimaju, određujući unapred sudbinu detinju. Sećam se jednoga moga kuma koji je imao tri sina, moje drugove, kako je vrlo često govorio:

– Ovaj mi je mudrica, njega ću u profesore – ukazujući na najstarijega; ovoga drugoga ću u trgovce, a ovoga najmlađega, đidu, u oficire!

Da li sudbina nije čula te njegove želje, ili je došao u kakav nesporazum sa sudbinom, ne znam, tek znam da je onaj najstariji, profesor, postao bakalin, onaj mlađi, trgovac, postao podnarednik u vojnoj muzici a treći je doduše obukao uniformu, samo ne oficirsku već onu sa dvadesetim slovom iz azbuke na leđima.

A kao god što roditelji imaju svojih želja za budućnost svoje dece, imaju ih tako isto i deca, samo što su deca mnogo skromnijih pretenzija od roditelja Tako, na primer, dvadeset od sto dece želi da bude; vatrogasac, odžačar, žandar, kolačar i muzikant, dok istovremeno devedeset od sto roditelja žele da im deca budu: ministri, đenerali, mitropoliti, direktori banaka i tome podobno. I možete misliti kako se u svakoj porodici nezgodno sretaju želje: otac želi da mu sin bude mitropolit, a sin želi da bude odžačar; otac želi da sin bude ministar, a sin želi da bude žandar; otac želi da mu sin bude đeneral, a sin želi da bude kolačar. Sudbina, međutim, obično ide po sredi, između želja dječjih i roditeljskih i retko kad zadovoljava roditeljske želje, a vrlo često dečje.

Biva, razume se, da se u sukobu roditeljskih i dečjih želja sudbina prosto zbuni, te ispunjavajući pogdekad roditeljske želje ne propusti da zadovolji bar donekle i dečje želje. Otuda često sretate u životu ministre koji potpuno liče na žandarme, mitropolite koji potpuno liče na muzikante, i đenerale koji potpuno liče na kolačare.

Pa još kad roditelji sami dosuđuju sudbinu svojoj deci, to se da nekako trpeti. Ali se stvari često komplikuju što se u rešavanju obično upletu i oni koji su najmanje nadležni za to. Najpre sve tetke, i strine, a zatim i oni besplatni porodični savetnici od kojih gotovo svaka porodica pati. Razume se da je kod mene stvar komplikovala i okolnost što sam u detinjstvu imao tako raznolike sklonosti da je to moralo dovoditi u zabunu kako roditelje, tako i sve one koji su hteli da se unesu u to pitanje svojim savetom.

O mojoj sudbini vođen je naročito jedan opširan razgovor, posle jednoga burnoga dana, kada me je opštinski pandur, zbog neke sitnice, doveo za uši kući, pa majka tri puta očajno uzviknula: "Šta ga nisam zadavila čim je zapištao, nego sam još zadojila razbojinka!" To je, razume se, bio strašan udar za sve u kući kad je već i policija počela da se meša u moje vaspitanje, te pošto sam dobio propisne batine i pošto su me i bez večere strpali u krevet, – iskupili su se, kako moji tako i mnogi gosti, u drugu sobu, da provedu ne znam čiji rođendan.

Dok su oni mislili da ja ugušen suzama spavam, dotle ja nisam mogao mirno zaspati sve dok se ne osvetim zato što sam isključen sa večere na kojoj ima i kolača. I dok je gospodin prota držao zdravicu, – a znajući koliko je on uvek opširan – izvukao sam se ja iz kreveta, uvukao se neopažen u kuhinju i zamazao šakama sve šare i ukrase na torti, koju je ona tetka što ličim na nju celo posle podne strpljivo šarala, pa pošto sam još i prstom napravio četiri rupe u torti, pošto sam sručio pola kile soli u sladoled, pošto sam sipao sirće u već skuvanu kafu, i pošto sam petroleumom iz lampe zalio salatu, – vratio sam se mirne duše i savesti, kao čovek koji je neki važan posao svršio, i legao u krevet žmureći, kao da najdubljim snom spavam.

Razume se da je za mene to bila sjajna satisfakcija i neobično zadovoljstvo kada sam zatim iz druge sobe slušao očajne vriske: "Iju! Iju! Iju!" pa zatim objašnjenja i izvinjenja, i najzad padanje u nesvest one tetke što je celo posle podne šarala tortu.

Odmah zatim, što sam uostalom ja i očekivao, ušla je čitava komisija u moju sobu da se uveri da li ja spavam. I tu, kraj moga kreveta, otpočela je komisijska polemika o pitanju, da li me treba ovako u snu istući, ili treba stvar odložiti za sutra ujutru. Ja sam se slagao sa većinom u komisiji da je bolje istući me sutra, računajući, razume se, na to da se ujutru pre zore izvučem iz kreveta.

Na taj način stavio sam ja svoje pitanje na dnevni red pred suđaje, te je u onoj drugoj sobi gde se večeralo prekinut svaki dalji razgovor o udaji jedne moje sestre od tetke, koji je dotle vođen.

Diskusiju su otvorili moji roditelji na taj način što je otac ponova izjavio: "Taj će na vešalima svršiti!" i što je majka ponova rekla: "Što ga nisam zadavila čim je ciknuo, nego sam još zadojila razbojnika!"

Gosti su, razume se, kao što je i red, utešili sa nekoliko reči ojađene roditelje. Tako, na primer, naš komšija, inače bakalin, rekao je: "Malo je nestašan, ali to ne mari. Eto ja, na primer, dok sam bio mali, krao sam gde sam što stigao, pa evo danas sam gazda i ništa mi ne fali. Sve je to u božjoj ruci!" Prota je sa svoje strane potvrdio to navodeći kao primer svoga mezimca: "Nema mu više od tri i po godina, tako psuje boga kao da je svršio potkivačku školu. A ja, eto što kažu, nisam opsovao boga sve dok nisam stupio u bogosloviju. I molim vas, to je svešteničko dete, pa eto tako. Al' takva su današnja deca, napredna su i bistra, pa moramo s tim da se izmirimo!"

I pošto su se svi složili s tim da su današnja deca "napredna i bistra", otpočelo je rešavanje o tome šta bi najprobitačnije bilo da budem. Sednici je predsedavao sam prota, a u kraju jednom sedele su tri tetke, kao tri mitološke parke koje predu sudbinu, i mešale su se u svačije mišljenje. Klota, ona parka koja drži povesmo, bila je moja najstarija tetka, koja je imala nečega mitološkog na sebi i već po tome što je pod nosem imala brkove kao devetnaestogodišnji mladić; Hezis, ona što ispreda konac, neobično je odgovarala mojoj srednjoj tetki, jer je ona i u životu umela ne samo da ispreda no i da mrsi konce, a Atropa, ona što drži makaze da odseče dužinu veka, moja najmlađa tetka, bila je kadra i inače skratiti čoveku vek, te su joj makaze bile sasvim izlišno oruđe.

Debatu je otpočeo moj otac izjavom:

– Ja ću njega u kovačke šegrte, pa kad previje leđa, smiriće se!

Na tu izjavu vrisnuše sve tri parke i odmah izneše svaka svoje mišljenje:

– Ja mislim, najbolje je da ide u oficire, – izjavila je Klota. – Ima lepu platu, ima posilnog i ima oficirsku čast. Komanduje, svira mu muzika i ide na parade.

– A rat? – uzvikuje komšija bakalin sa izvesnim urođenim osećanjem odvratnosti prema ratovima.

– Pa ako i bude rata, zašto je oficir nego da se zavuče u kancelariju i čita depeše sa bojišta. A posle, rat je prilika da dobije i orden! – brani svoje gledište Klota.

– Ja mislim da bi bolje bilo kad bi bio činovnik! – stavlja svoj predlog Hezis. – Ne mora se bar mučiti da svrši škole.

– Da, ali kakav činovnik, ima svakojakih struka, a nisu sve jednake! – upada komšija bakalin. – Eto na primer, carinik, a, to, čast i poštovanje. To je struka za moj račun. Pregleda tuđe stvari, hvata šverc i zadrži sve što se njemu dopada. Posle tek vidiš: on nosi šešir uhvaćen u švercu, a njegova žena svilenu haljinu opet uhvaćenu u švercu. To priznajem, to je dobra struka, a dobro je i poštar.

– Oh, to nije ništa, – primjećuje Hezis – po ceo dan lepi marke, pa mu se jezik uštirka kao kragna.

– To jeste, lepi marke i guta tutkalo – brani svoje mišljenje bakalin – priznajem, ali mu, brate, prolaze kroz ruke tolika novčana pisma.

– Jes' ali zatvorena pisma, – upada moj teča – a ako pismo otvoriš, oni onda tebe zatvore. Pa biraj, hoćeš pismo da bude zatvoreno ili da budeš zatvoren. Neko mora biti zatvoren, onda bolje da radi s otvorenim parama, na primer blagajnik. Eto, to je dobro da bude blagajnik.

– Blagajnik ne može! – dodaje odlučno prota. – Za to treba da se rodi, to je naročiti dar. Po ceo dan pipaš tuđu paru, a ne možeš da je uzmeš. To je, bože me prosti, kao kad neko po ceo dan pipa tuđu ženu a ne može... – i tu prota prekine svoje tako sretno upoređenje, jer sve tri parke, Klota, Hezis i Atropa, povikaše jednoglasno: "Iju!" pre no što je čovek mogao i završiti misao.

Treća parka, ona što skraćuje čoveku vek, bila je za to da ja budem profesor:

– Ništa lepše od toga! – uzvikivala je ona.

– Pa jest! – dodao je na to prota, sa tradicionalnom pakošću crkve prema prosveti. – Jest, to je dobro, jer što je glavno ako si profesor, ti ne moraš ni da znaš predmet koji predaješ. Ja, na primer, ne mogu prilikom venčanja da pevam posmrtno opelo, je l'? A profesor može; dođe na čas računice pa govori o hrišćanskoj nauci, dođe na čas crtanja pa govori o pomračenju sunca, i nikakva vlast ne može tome stati na put. A onako, lepo je biti profesor, to priznajem; deca mu skidaju kapu; roditelji čija deca uče školu, ljubazni s njime, a kakav god odbor da se bira, mora i profesor da bude član odbora. Pa onda, ima ferije; deset meseci ne brine ništa, ne misli ništa i dva meseca se odmara. Šta ćeš lepše!

Majka je moja bila za to da budem ili doktor ili mitropolit.

– Doktor je odista zgodna stvar, – dodaje teča. – Isplaziš mu jezik, naplati ti tri dinara; zavuče ti dršku od kašike u usta, uzme ti pet dinara; pipne te za ruku, uzme ti deset dinara, i to gleda na sat da ne bi duže držao ruku no koliko treba za deset dinara; a ako ti nasloni uvo na leđa, uzme ti petnaest dinara, a ako napiše dve-tri reči, koje niko pod bogom ne može pročitati, on ti uzme dvadeset dinara. I onda, što je glavno, ako bolesnik ozdravi, on veli: ozdravio od njegovih medecina, a ako umre, on veli: umro od prirodne smrti.

I pored ovih primamljivih reči za lekarsku profesiju majka je u stvari više naginjala da budem mitropolit.

– Poštuje ga ceo svet i svi ga ljube u ruku, – govorila je ona. – Pa onda, ne radi ništa, zapeva koji put o velikoj nedelji "amin", i to mu je sav posao.

– Bojim se, mnogo je živ, a mitropolit treba da je smeran! – reći će prota, kao najnadležniji da o tome da svoje mišljenje.

– Pa ako! – teši se majka. – Baš ako i pogreši što, mantija sve to pokrije!

Moj teča, onaj što o doktorima ima dobro mišljenje, bio je odlučio za to da budem ministar.

– Ništa lepše od toga, – tvrdio je on. Imaš vlast u rukama pa radiš šta hoćeš, a ne odgovaraš nikome. Lakše je biti ministar no berberin. Berberin prvo mora znati brijati, a drugo: mora paziti da koga ne poseče, a ministar, brate, niti mora znati brijati, niti mora paziti hoće li koga poseći, jer i ako poseče, nije kriv.

Komšija bakalin, koji je dosad govorio samo o tuđim predlozima, tek sad stiže da iznese svoje sopstveno mišljenje:

– Ja bih njega u trgovce, ali ne da bude bakalin kao ja. To su sitna posla; kilo pirinča četiri groša, zakineš mušteriji na meri nekoliko grama, pa šta, jedva mu zakineš deset i dvadeset para. A tako ti je i šećer i brašno i sve ostalo. Metneš u brašno malo peska, pomešaš sa pirinčom malo ovsa, dodaš u kafu malo sitnih šljunaka, sipaš u petroleum malo vode, – što je sve to, ne zaradiš ni nekoliko dinara dnevno. A ne vredi mu ni galanterista da bude. Jer meri na metar, a mušterija ovolike oči. Kad se na kantar meri, može pogdešto i da se zajede, ili zadebljaš olovom onu stranu na kantaru gde stavljaš espap, ili udariš malim prstom, ili... ali na metar ne možeš baš ništa, ne možeš skratiti metar. Nego ako će da bude trgovac, da bude angro, pa kad zakine, da zakine angro. A po mome mišljenju, od svih trgovina je najbolja apoteka. Eto, neka bude apotekar!

– Ah, apotekar! – uzdahnu Atropa. – To je odista divno! Živi među samim parfemima!

– Dabome da je divno! – nastavi bakalin osetivši se potpomognut. – Prodaje: prašinu, suvo lišće, paučinu i sve tako nešto. Niko mu ne razume espap, može ti dati što hoće. Napiše ti doktor nešto budibogsnama, salvatus purtatus ili porkalija omalija, a ti odeš kod apotekara i on ti da šta hoće, meri kako hoće i naplati pošto hoće. Šta mu možeš! Ne poznajem espap pa, recimo, da mu primetiš: "Ovaj vam salvatus purtatus kao da je malo prokisao" ili recimo: "Ova vaša porkalija omalija kao da se užegla". Jok, ne možeš da mu primetiš. A ne možeš mu ni ceni zameriti; otkud mu ti znaš šta košta. Ne možeš tek reći: "Slušajte, vi ste skupi, Mita bakalin prodaje mnogo jevtinije salvatus purtatus!"

Bakalinova tirada naišla je manje više na opšte odobravanje. Jedino je moj otac vrteo glavom, baveći se uporno svojom prvašnjom idejom: da bi me trebalo dati na kakav zanat koji bi me smirio.

Ja ne znam dokle je cela ta debata trajala, jer me je, posle velikih dnevnih napora, uhvatio bio san i zaspao sam slatko, kao što čovek mirne savesti, svestan da je sve svoje dužnosti ispunio, može zaspati.

Razume se da sam te noći sanjao čudnovate snove. Sanjao sam kao da sam ministar, pa dohvatio našega okružnog načelnika, uglavio mu glavu među kolena i brijem ga. On vreči kao jare, pršte mu varnice iz obraza, ali ja, svestan svoje ministarske neodgovornosti, brijem i dalje. Pa onda, sanjao sam kao dalje, kako sam mitropolit, pa uhvatio protu za bradu i psujem sto bogova, kao da sam svršio potkivačku školu, pa onda kao sipam brašno u pesak, a u petroleum vodu, i uopšte sanjam takve neke čudnovate snove, kao čovek koji je zaspao pod utiscima najlepših perspektiva za budućnost, a koga će probuditi očeve batine.
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Variety is the spice of life

Zodijak Aquarius
Pol Muškarac
Poruke 17382
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Opera 9.02
mob
SonyEricsson W610
Školovanje

 

Kad sam dostigao za školu, svi su u kući danuli dušom, uvereni da je škola kalup u koji se dete, kao prokislo testo, metne, pa mu škola da formu i vrati ga roditeljima pečeno.

Moje školovanje, to je upravo moja borba za opstanak i samoodržavanje. Ta se borba javlja najpre u sukobu između mene i moga oca, koji se neobično ponosio time što mu sin ide u školu, dok ja, posmatrajući stvar sa realnije tačke gledišta, nisam nalazio da otac ima dovoljno razloga ponositi se. Zatim se ta borba razvila i u borbu sa famulusom koji me je, na molbu moga oca, prosto odvukao u školu i kojega sam ja tom prilikom ujeo. On mi reče da je tako isto celu moju porodicu morao vući u školu. Ali se glavna borba razvila u toku samog školovanja, kojom su se prilikom sukobile dve teške i nepomirljive okolnosti: pizma pojedinih profesora na mene i moja pizma na pojedine predmete.

To je upravo bila neprekidna i dugotrajna borba, u kojoj su s jedne strane bili profesori i nauka, a s druge ja sam. Razume se da sam u tako neravnoj borbi gotovo ja morao da popustim, tešeći se pritom i onom mudrom narodnom izrekom: da pametniji uvek popušta. Uostalom, morao sam popuštati već i stoga što su se profesori u borbi sa mnom kao svojim protivnikom uvek služili jednim, u njih omiljenim ali vrlo nečasnim sredstvom, a to je: da svoga protivnika, bilo na časovima bilo na ispitu, uvek pitaju ono što ovaj ne zna. Na taj način oduzeli su mi mogućnost da u ovoj borbi za samoodržavanje postignem ma kakav uspeh.

A ta borba, to je upravo tradicionalna borba u mojoj porodici, u kojoj su toliki moji preci, a naročito njihovi potomci, učestvovali. Jedan moj rođak, na primer, kako je ušao u prvi razred gimnazije, nije ga pune četiri godine napuštao; otprilike, kao kad čovek ne napušta njivu ili livadu koju je posle dugih i mučnih parnica dobio. On je, tako isto, prvi razred gimnazije smatrao kao nasledstvo i kao posed sa kojega ga niko živi nema prava da krene. Badava su ga profesori ubeđivali da se gimnazijski razred ne može smatrati kao nepokretno imanje; uzalud su ga uveravali da on i na osnovu samoga zakona školskoga mora jednom napustiti taj razred, on je ostajao dosledan svome mišljenju i upravo i dalje odlazio u isti razred. Najzad su profesori digli ruke i strpljivo očekivali da moj rođak doraste za ženidbu, te će ga valjda to izvući iz škole.

Drugi moj rođak opet, toliko je zavoleo školu da se čak primio za famulusa.

No jedan je ipak doveo u nepriliku i same profesore. Tri godine svoga školovanja on je uporno ćutao. Bilo je profesora koji su bili radoznali da mu čuju glas, bilo ih je koji su izašli iz strpljenja te ga preklinjali da kaže ma šta. Profesor matematike, na primer, pokušavao je čak da ga očajno vuče za uši, ne bi li pustio glas, onako otprilike kao kad se pritisne u dugme da bi zvono zazvonilo. Ali je on i na to uporno ćutao, a profesora gledao drskim pogledom koji je svojstven mojoj porodici. Zbog toga njegovoga ćutanja profesori su bili utoliko više u neprilici što nisu nikako mogli saznati prema kojoj grani nauke on ima sklonosti, a on je, vidi se, ćutanjem to vrlo vešto prikrivao.

Ne napuštajući ovako svetle tradicije, ja sam se kroz osnovnu školu provukao nekako blagodareći ne toliko mojoj prilježnosti koliko očevoj pažnji prema učiteljima. Kroz četiri godine škole, ja sam revnosno hvatao muve, pravio na propisima ogromne krmače, rezao perorezom školske klupe i vraćao se svakoga dana kući tako ubrljanih prstiju od mastila kao da sam izučavao farbarski zanat a ne školu.

Na kraju četvrte godine, obukla me je majka u nove haljine, zakopčala me pažljivo odostrag, strpala mi u džep čistu i lepo savijenu maramu za nos, očešljala me sa razdeljkom na sredi i odvela lično u školu, gde sam pred mnogobrojnim gostima deklamovao nešto rodoljubno iz lire, zbog čega me je prota poljubio u čelo, okružni načelnik pomilovao, a otac se zaplakao. To je bio čin koji je označio da sam od toga časa gimnazijalac.

Pre no što ću poći u gimnaziju, otac mi je održao jednu dužu reč, ubeđujući me da sad već moram biti ozbiljniji i misliti na svoju budućnost; majka me je blagoslovila, a tetke su potresene plakale, saučestvujući valjda u mučeništvu koje mi predstoji. Otac je naročito u svojoj reči naglašavao kako sad treba da mu osvetlim obraz, i ja sam to vrlo svesrdno primio k srcu i verovatno bih i ispunio očeve želje da su samo i profesori na to pristali. Jedanput sam samo, sećam se, na času gimnastike osvetlio ocu obraz a sebi razbio nos, inače je sa drugim predmetima išlo da bog sačuva. Što ono kaže prota za profesore: da na času računice govore o hriščanskoj nauci, a na času crtanja o pomračenju sunca, to se kod mene obratno dešavalo: ako me je profesor pitao iz hrišćanske nauke, ja sam odgovarao o pomračenju sunca, a ako me je pitao iz računice, ja sam odgovarao iz katihizisa. Da je kod profesora bilo malo dobre volje, oni bi baš u tome što nikada ne odgovaram na ono o čemu me pitaju zapazili kod mene izvestan politički talent, ali oni to nisu opažali, i tu je ležao zametak svima nesporazumima između profesora i mene. Prema tome, samo se po sebi razume da sam na kraju prve godine pao na ispitu iz tri predmeta i ostao da ponavljam prvi razred.

Sećam se lepo toga svoga uspeha u životu. Kada sam to jutro polazio na ispit, majka mi je opet obukla nove haljine sa štirkanom kragnom od čipke, podsekla mi nokte, očešljala me sa razdeljkom, stavila mi u džep čistu maramicu za nos i poljubila me u čelo, uz reči:

– Osvetlaj mi, sine, obraz!

A otac kad sam prišao da mu poljubim ruku, rekao mi je:

– Sinko, ovo je u stvari tvoj prvi ozbiljni ispit i prvi korak u životu, te želim da ti uspeh nagradim. Kad se vratiš sa ispita i javiš mi da si ga položio, dobićeš ovaj zlatan dukat, – i pokaza mi nov novcat zlatan dukat – a ako ne položiš, slobodno mi nemoj ni dolaziti kući jer ću te isprebijati na mrtvo ime.

Kada sam srećno pao na ispitu stao sam pred gimnazijska vrata i ovako razmišljao:

– Batine mi ne ginu, a dukat neću dobiti, to su dve štete. Kako bi bilo kad bih ja to sveo na jednu štetu. Neka dobijem batine, kada već tako mora biti, ali neka dobijem i dukat!

I odmah mi sinu srećna misao kroz glavu, pa se otisnuh niz ulicu sve skačući s noge na nogu; doleteh veseo i ushićen ocu i majci izljubiv im ruke i uzviknuh:

– Položio sam, odlično sam položio!

Majci i ocu skotrljaše se niz obraze suze radosnice, te otac spusti ruku u džep, izvadi onaj nov novcat dukat i predade mi ga ljubeći me u čelo.

Ja sam, razume se, pojeo zatim batine, ali sam bar pojeo i dukat. To je uostalom sitnica koju uzgred pomijnem, koliko da konstatujem da sam Jedan put u životu i batinama zaslužio honorar.

Drugom jadnom prilikom, a to je bilo već u trećem razredu, do kojega sam se ipak nekako dokoturao, saopštio sam ocu da mi je potrebno i privatno učenje iz računice, koja mi je, kako tada tako i kroz ceo život, zadavala glavobolje. Radi toga uzeo sam "najodličnijeg" đaka iz razreda da me poučava i otac mu je za to plaćao trideset groša mesečno. Razume se da je to bio moj drug koji je bio još gori đak no ja i sa kojim sam ja, za vreme privatnih časova, igrao mice, a na kraju meseca delio honorar. Na taj način sam ja za rđavo učenje obezbedio sebi platu od petnaest groša mesečno, sa kojom sam sumom mogao lepo urediti svoj život. I to bi moglo još vrlo dugo da traje da se o ispitu nije stvar otkrila time što ja i moj učitelj nismo podjednako znali ni reči da odgovaramo iz predmeta kome me je on podučavao.

Eto tako je to nekako išlo, pa ipak se guralo iz razreda u razred. Kako, to ni dan danas ne znam da objasnim. Jedino što mogu reći, to je da se u stvari nije prelazilo iz razreda u razred, već se osvajao razred po razred. Svi mi koji smo učili jedan razred izgledali smo kao četa dobrovoljaca kojoj je stavljeno u zadaću da osvaja rov po rov neprijateljski. I mi smo odista, stopu po stopu, korak po korak, sa teškim naporima i nečuvenom hrabrošću, osvajali rov po rov. Borbe su bile očajne, bivalo je i ranjenih, bivalo je i mrtvih, koji su usput ostajali; ali mi ostali, koje je nekako mimoišlo smrtonosno tane, nadirali smo dalje predosećajući da što bliže pobedi, tim bliže sve većoj i većoj opasnosti. Jer kad smo već osvojili nekoliko rovova niže gimnazije, pred nama se uzdizalo ogromno utvrđenje više gimnazije, naoružano najmodernijim spravama za uništavanje đaka. Na bedemima i kulama toga utvrđenja bili su načičkani razni sinusi, kosinusi, hipotenuze, katete, koreni, logaritmi, deklinacije, konjugacije i razne smrtonosne nepoznate količine. Možete misliti koliko je tu trebalo hrabrosti i koliko požrtvovanja da se udari golim grudima na ovakvo jedno utvrđenje kakvo je predstavljala viša gimnazija.

Ali mi nismo malaksavali; padali smo, ali smo se ipak dizali; bili ranjavani, te po čitave ferije lečili se i pribirali snagu za ponovne napade; bili zarobljavani i ostajali po dve godine u ropstvu, u istome razredu, ali, nas je ipak naša istrajna sedmogodišnja vojna dovela najzad do odlučne bitke, do mature.

Ako vi zahtevate od mene da vam kažem i to kako sam ja mogao položiti maturu, onda znajte da mi postavljate pitanje na koje je nemoguće odgovoriti, onako kao kad bi me upitali: na koji je način moguće naučiti slona da udara u tamburicu? Na takva se pitanja obično ne odgovara. Po zdravoj pameti, po logici, po mome ličnome dubokome uverenju, po svima zakonima i božjim i ljudskim, i po svima pravilima, ja sam trebao da padnem na maturi, ali eto – nisam pao. Znači odista, dakle, da svako pravilo ima izuzetaka. To je toliko mudra reč da se njome, sećam se, pravdala i opravdala preda mnom i jedna mlada devojka koja je – obratno mome slučaju – pala, a po svima pravilima nije trebala pasti. Ona doduše nije pala na maturi, već na onome ispitu pred koji život tako često stavlja mlade devojke, ali i ona je za svoje opravdanje upotrebila gornje mudre reči: "Ja znam da nisam trebala, trebala sam sačuvati svoj ugled, čast, da, znam, to je pravilo, ali svako pravilo ima izuzetaka!"

A steći maturantsku svedodžbu nije tako obična i tako mala tekovina. Ta je svedodžba, zvaničan dokumenat, izdat od nadležne državne vlasti, kojom se čoveku priznaje zrelost. Poznat je onaj beogradski tip, kavgadžija Dragoljub Avramović-Bertold, kojega su izvesni režimi trpali čak i u ludnicu, a drugi oslobađali. Kako su se u nas režimi često menjali, te Bertold čas odlazio u ludnicu čas izlazio, jednoga dana kada mu je to dosadilo prijavi se vlastima i zatraži zvanično uverenje da je pametan, te se od tad Bertold, imajući takvo uverenje, busa u grudi tvrdeći da je on jedini čovek u Srbiji kome je zvanično priznato da je pametan. Slično tome izgleda mi i maturantska svedodžba, koja priznaje zrelost. Kada sam je dobio, ja sam predosećao da je ta diploma zrelosti dokumenat na osnovu kojega mogu u životu činiti svakojake lakomislenosti.

Mojoj radosti, razume se, nije bilo kraja. Odjurio sam kući te zagrlio i poljubio majku, sestru, a mlađemu bratu od uzbuđenja opalio šamar, pošto sam prethodno, još pred školom, zagrlio i poljubio famulusa, koji mi nikakav predmet nije predavao i koji nimalo nije bio kriv za to što sam stekao diplomu zrelosti. Terao sam i dalje u tome oduševljenju: zagrlio sam i poljubio komšiju bakalina; pa sam zagrlio i poljubio i jednu udovicu, majkinu prijateljicu, uzvikujući:

– Gospođo, ja sam zreo, ja sam zreo!

To sam isto posle dokazivao i našoj kuvarici.

A zagrlio sam i poljubio i berberina. Jer, posle prvih manifestacija radosti i uzbuđenja, setio sam se i prve maturantske dužnosti, – brijanje. Ja za to nisam imao nikakve naročite potrebe, ali je brijanje nekako u mojim očima i u očima svih tadanjih maturanata bio kao neki spoljni znak zrelosti.

– Mladi gospodin želi da se šiša? – predusreo me je berberin, sa pakošću svojstvenom tome zanatu.

– Ne. Želim da se brijem! – odgovorio sam ja gordo i seo u stolicu, žderući se u sebi što ne mogu nogama bar da dohvatim pod, no mi vise u vazduhu.

Tim rečima: "Želim da se brijem!" meni je izgledalo kao da sam u tome času nešto vrlo krupno kazao, kao da sam izvršio izvestan prelom u životu; kao da sam, posle mučnih napora, otvorio teška gvozdena vrata, kroz koja ću sada stupiti u nove, nepoznate predele, kao da sam zakoračio prag iza kojega nastupa život. Meni su u tome času reči: "Želim da se brijem!" izgledale značajnije i sudbonosnije od Cezarovih reči: "Jacta est alea!"

Međutim, kad je berberin svršio brijanje i isprao me od sapuna, niti je bilo kakve promene na mome licu, niti u mojoj duši. To neočekivano, to nepoznato koje je bilo preda mnom, taj život u koji sam ja trebao da stupim, izgleda kao da je bio još daleko, vrlo daleko. I jedino osećanje koje sam imao kada sam izašao od berberina bilo je to: da sam obrijan i da imam dokumenat o zrelosti u džepu.

Ovim dovde nisam kazao sve o školovanju. Preda mnom je još bio univerzitet, ali univerzitet nekako nismo smatrali kao školu u kojoj se uči, već samo "studira", a to nam je izgledalo nešto lakše, nešto što se da prebroditi. Čak i ako bi se ostalo na univerzitetu koju godinu više, to ne bi bilo zazorno, jer čovek stupanjem na univerzitet postaje "građanin", a biti "građanin" koju godinu više ili manje nije nimalo teška stvar. Često puta čak, bolje je biti građanin univerziteta no policijski pisar u Arilju ili suplent u Brzoj Palanci.

No ni o onome školovanju u srednjoj školi, gde čovek skrha najlepše svoje godine, ja ovim nisam kazao ni sve ni dovoljno. Škola i brak predstavljaju dva najvažnija perioda u životu čovečjem, jer, veli se, dobro svrši školu i srećno se oženi, taj je zbrinuo život. Čak štaviše, škola i brak imaju i puno zajedničkih osobina. Tako, na primer, u školi, kao i u braku, učiš se dogod si živ bez nade da ćeš što naučiti; i u braku, kao i u školi, ima strogih i blagih profesora, teških i lakih predmeta; i u braku kao i u školi, možeš dobiti dobru, a možeš i rđavu ocenu; ne smeš zadocniti na čas i beleži ti se svako otsustvo. I u braku, kao i u školi, ocenjuju ti vladanje; i u braku, kao i u školi, možeš pasti na ispitu; i u braku, kao i u školi, raduješ se ferijama. Jedina bi razlika bila ta što brakorazvodna parnica sa ženom traje vrlo dugo, a brakorazvodna je parnica sa školom jedna od najkraćih procedura na svetu, kao i ta razlika što čovek kad dogura jedanput do kraja sa školom, on tek onda vredi nešto, a kad dogura do kraja brakom, onda tek ne vredi ništa.

Prema svemu tome ja moram još mnogo strana ove knjige posvetiti školovanju. U jednome trenutku mislio sam da idem redom od razreda do razreda, ali kad sam se setio koliko sam napora ja uložio provlačeći se kroz razrede, izgubio sam svaku volju da se još jednom vraćam u njih. Radije ću učiniti pregled školovanja po predmetima. Tako će mi se bar dati prilika da se pojedinim predmetima sa kojima sam bio u neprijateljstvu osvetim za sve one muke koje su mi nekada zadali.

Ali da pođemo redom, od osnovne škole.
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Variety is the spice of life

Zodijak Aquarius
Pol Muškarac
Poruke 17382
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Opera 9.02
mob
SonyEricsson W610
Osnovna škola

 

Dete u osnovnu školu polazi sa izvesnim predosećanjem da će izvlačiti batine. Badava su sva ubeđivanja roditelja da to ne mora biti: predosećanje je tako duboko usađeno u detinju dušu da gotovo uvek ono postaje stvarnost, a roditeljska uveravanja zabluda. Pa ipak, učitelj osnovne škole kome sam ja dopao šaka bio je dobar kao dobar dan, tako da je onaj štap što je visio ispod ikone Svetog Save bio više jedna pedagoška dekoracija, a jedva pogdekad instrument za vaspitanje.

Kada smo ušli u razred, učitelj nas je povrstao po veličini i tako uterao u klupe. Najmanji su zauzeli mesta u prednjim klupama, a sve veći i veći u zadnjim. Docnije će nas tek klasificirati po znanju, te će najbolji đaci sesti u prve klupe, lošiji za ovima, a najgori u poslednjoj, koja se zvala magareća klupa. Tada kada sam ja učio osnovnu školu postojala je kao vaspitno sredstvo i ta magareća klupa, u koju bi učitelj upućivao one koji odista ništa ne bi znali. Ja nalazim da je to bila vrlo dobra ustanova, jer su se neznalice na taj način navikavale na to da su magarci. Otkako je to ukinuto, neznalice se nekako neće da izmire s tim faktom, te i u životu obično magarci sede u prvim klupama.

Poredani tako u klupe po veličini, izgledali smo kao semenke u lubenici. Svi jednaki, svi bezizrazni, i svi balavi, pa ipak – ko bi to tada rekao! – tu su, jedan kraj drugoga, sedeli: budući ministar i budući razbojnik, budući episkop i budući zajmodavac, budući robijaš i budući berzanski milijarder. Koliko bi sreće po čovečanstvo bilo kada bi se još kod tako male dece znalo šta će ko biti, pa ako ništa drugo a ono bar dok smo deca da se siti natučemo budućeg ministra, episkopa i berzanskog milijardera.

U početku nismo ništa učili, učitelj nas je samo propitivao o našim imenima, ali radije nego to o zanimanju naših očeva.

– Šta je tvoj otac?

– Kočijaš.

– Dobro, sedi! A tvoj!

– Kobasičar.

– A, tako, kobasičar? E pa pozdravi oca! A tvoj!

– Piljar.

– Piljar, je li? Pozdravi i ti oca!

Mi u početku nismo razumeli te pozdrave. Jedva nešto docnije, kada smo već svi upamtili jednu priču o dobrom i rđavom detetu i kada smo zapazili da pri svakom novom pričanju učitelj menja poreklo junaka priče, prema tome kako su dotični roditelji otpozdravljali na njegove pozdrave. Tako na primer, kada mu je kobasičarev sin jednoga dana doneo četiri para kobasica, ta je priča glasila:

Bila dva dečaka. Sima i Nenad. Sima je bio sin jednoga kočijaša, neposlušan, glup i nevaljao, a Nenad je bio sin jednoga kobasičara, vrlo čestitoga čoveka, valjanog i primernoga građanina, pa je, razume se, i sin bio na oca, valjano i dobro dete...

Ako, recimo, piljarev sin ne bi znao lekciju, a doneo mu je danas, juče ili tih dana, dvadeset glavica kupusa i tri venca luka, onda bi ga ovako savetovao:

– Vidiš sinko, ti imaš čestita i valjana oca, pa bi trebalo na njega da se ugledaš. Danas ti ne zameram što ne znaš, ali gledaj za sutra da naučiš. Pozdravi oca!

A ako grobarev sin ne bi znao lekciju, onda bi učiteljev prekor ovako glasio:

– Od tebe sinko neće nikad ništa biti. Ni tvoj rođeni otac neće uspeti da ti iskopa grob, jer ćeš na vešalima svršiti!

Prema zanimanju očeva bio nam je određen i rang u učenju i vladanju. Tako, na primer, najbolji je đak bio kobasičarev sin, a odmah za njim kasapinov, zatim sin jednoga bakalina, a piljarev (i to otkako je, sem zeleni, počeo slati piliće i ćurke), a tek u poslednjoj klupi sin grobarev, svirčev, kočijašev i uopšte sinovi očeva neproduktivnih zanimanja.

U neproduktivna zanimanja spadao je u početku i moj otac, kao trgovac, i prema tome i ja sam bio rđav đak. Ali kad sam jedno dva tri puta (o Božiću, Uskrsu i Novoj godini) doneo učitelju nešto zavijeno u maloj, beloj koverti, ja sam prešao u prvu klupu, i ona je priča glasila:

– Bila jednom dva dečka, Sima i Nenađ. Sima je bio sin jednoga kočijaša, rđav, neposlušan, glup i nevaljao, a Nenad sin jednoga trgovca...

Mogli smo čak, po svršetku osnovne škole, i izračunati šta je koga od nas koštalo to što je naučio čitati i pisati... Tako, na primer: Simu Jankovića koštalo je: 380 jaja, Peru Vukića: dva para gusaka, pet pari pilića i 140 jaja; Milenka Purića: 100 glavica kupusa, sedamnaest venaca crnog luka i deset pari telećih nogu za piktije; Janka Popovića 294 pari kobasica, četiri šunke, četiri švargle, dve slanine i jedanaest pari suvih rebara,

To bi bila na neki način vrednost pismenosti izražena materijalnom vrednošću. Šteta je što se danas izgubio taj idilski odnos učitelja i đaka, pa na taj se način izgubila i mera kojom bi se dala ceniti pismenost, te je otuda valjda i dobila nepismenost tako veliku cenu.

U osnovnoj školi naučili smo: "očenaš", azbuku i brojeve do sto.

"Očenaš" smo naučili napamet i izgovarali smo ga kao neke tajanstvene reči, otprilike kao što gatara govori reči kojima niti zna smisao ni značaja. Tom molitvom, koju nismo razumevali, obraćali smo se, svi u jedan glas, svaki dan bogu. Ali to je još najmanje što je mi nismo razumevali, no ja sam uveren da je ni sam gospod bog, kome smo je upućivali, nije razumeo, i da mu je to bilo moguće, izvesno bi policijski zabranio onu dernjavu koju smo mi smatrali kao molitvu.

Što se tiče azbuke, tu se desila izvesna pometnja. Kada sam ja počeo učiti osnovnu školu, zatekao sam trideset i dva slova u azbuci. Nekako ubrzo zatim, nestalo je dva slova, i sećam se da se učitelj grdno ljutio što su mu ta dva slova nestala.* Mi nismo bili načisto da nije ko od nas ukrao i, recimo, progutao ta dva slova; da li nisu možda pala sa učiteljevog stola te ih famulus počistio i bacio na đubre, ili ih možda učitelj drži zaključane u fijoci pa neće da nam ih pokaže.

*Primena Vukove reforme kojom su otpali iz azbuke debelo i tanko jer.

 

Izmirili smo se sa tim faktom na jedan čudan način. Učitelj nam je jednom prilikom objašnjavao da čovek ima trideset i dva zuba, što se poklapalo sa trideset i dva slova u azbuci, pa se nama, u dečjoj mašti, činilo kao da svako slovo visi okačeno o jedan zub. Izgledali su nam zubi kao dirke od klavira, i čak neki Sreten Aleksić koji je sva jotovana slova (ć, č, đ, i dž) izgovarao kao jedno jedino, ne mogući da ih razlikuje, pravdao se učitelju da su mu ispala tri zuba, kao da bi time hteo reći da su mu iz klavijature ispale tri dirke, te jednu koja mu je ostala upotbeljava za sva tri slova. Kad nam je još učitelj dodao da čovek u stvari ima trideset zuba, a da dva umnjaka tek mnogo docnije, u punoj zrelosti dobija, – onda smo došli do punoga uverenja da je učitelj ona dva slova sklonio u fijoku, pošto za njih nema zuba.

Inače smo azbuku dosta lako savladali, blagodareći metodi kojom nas je njoj učitelj privikao. On bi počeo ovako:

– Milane, jesi li video koji put žabu!

– Jesam, gospodine!

– Jesi li je upamtio?

– Jesam!

– Je l' ima ovako: gore glavu, dole rep, a sa strane četiri noge, dve unapred pružene, a dve unazad:

– Jeste,

– Eto ovako! – i napiše kredom na tabli slovo K, koje nam je u tome času odista svima izgledalo kao žaba sa glavom, repom i četiri noge. I odista, mi smo na taj način slovo 3+1 dobro upamtili.

Tako je on za sva ostala slova našao upoređenja: Б na primer, bila je budža kojom cigani udaraju u bubanj; T – vešala; O – rupa; Ш – plot kojim je ograđen šljivak; X – nogare za struganje drva; Y – rakije za ražanj; T – čiviluk za vešanje odela; Д– turski nužnik; a Ф – tetka Persa famulusova žena, koja je odista nesnosno ziparala po školskom hodniku, naslanjajući uvek ruke na kukove, te ličila na slovo Ф.

I kako smo mi sve to upamtili, to se on vrlo lako spomagao kada bi nas izveo na tablu.

– Napiši, Ivane reč bog!

Ivan bi se, razume se, najpre zbunio, a učitelj bi tada dodao:

– Budža, rupa, vešala.

I reč bi odmah bila napisana.

– Deder ti, Pero, napiši reč dud! Razume se da bi se i Pera zbunio, dok mu ne bi učitelj rekao:

– Zamisli jagnje na ražnju između dva turska nužnika.

I Pera bi se odmah setio te reč napisao.

Tako nekako učili smo mi i naučili najzad azbuku.

Sa ciframa takođe nije bilo velikih teškoća. Za pojam jedan učitelj bi nam pokazao jedan svoj prst, za pojam dva – dva prsta, i tako redom, dok nije upotrebio pet sa jedne i četiri sa druge ruke. Ali je nastala prava pometnja, koja je i samoga učitelja dovela u zabunu, kada je trebalo da nam objasni značaj nule. Pokušao je na razne načine, ali mu to ili nije polazilo za rukom ili ga mi nismo dovoljno mogli da razumemo.

– Nula, deco nije ništa, a opet može da bude nešto. Kad je sama nije ništa, ne vredi ni pola lule duvana, a kad je metneš uz jedan, onda je deset, a kad je metneš uz dva, onda je dvadeset. Zašto, bog će sveti znati, ali tako je! Nije to lako ni objasniti! Al' eto, na primer, moja žena... recimo moja žena dok se nije udala za mene, bila je niko i ništa, je li, a kad je stala uz mene, ona je gospođa učiteljica. Je li tako?

– Tako je! – odgovara ceo razred.

I razume se da smo od trenutka ovoga objašnjenja svi smatrali nulu kao supruga, a svaka desetica izgledala nam je kao bračni par. U našoj dečjoj mašti su sad već sve gospođe u varoši ličile na nule, a sve cifre kraj njih na njihove muževe. Čak su nam pojedini ljudi izgledali slični dotičnim ciframa. Tako, na primer, okružnoga načelnika i njegovu suprugu, smatrali smo kao broj 90. Ali to nije bilo proizvoljno smatranje, niti smo mi tako visoku cifru uzeli iz obzira na visoki činovnički položaj načelnikov, već stoga što je gospodin načelnik odista ličio na deveticu. Imao je kratke i tanke noge, a iznad ovih trbuh, grudi i glava, sliveni jedno u drugo, izgledali su kao bure koje je svojom težinom preteglo unapređ. Doktor sa gospođom bio je za nas broj 70, jer se iz cele njegove tanke figure, kao ona kuka kod sedmice, izdvajao jedan od onih noseva koje su njegovi praoci preveli negde neokvašen preko Crvenoga mora, a zatim prešli preko Jonskog mora u Evropu i odomaćili ga. Direktor gimnazije sa gospođom ličio nam je na 10, ne zato što je jedan bila njegova omiljena beleška koju je obilato darivao đacima, već zato što je, suv i štrkljast, odista ličio na telegrafski direk. Tako isto, direktor banke sa gospođom ličio nam je na broj 50, po tome što je on tako nekako izgledao kao da mu je trbuh odnatrag, te je potpuno ličio na peticu. Tako smo u svakoj drugoj desetici našli odgovarajući par i jedino nas je dovodio u zabunu prota, koji se zbog mantije nije izdaleka razlikovao mnogo od svoje žene, te su nam izgledali kao dve nule.

Mi smo se ovim upoređenjima neobično lepo koristili, jer kad bi nas učitelj izveo na tablu i rekao, recimo, da napišemo 70, mi smo se samo setili doktorovog nosa i odmah umeli da napišemo zadati broj.

I stvar je sve dotle lepo išla dok jednoga dana učitelj ne ispisa na tabli broj 100. To nas dovede u užasnu zabunu, jer tu poligamiju nismo mogli nikako da razumemo.

– Ne razumete, dabome! – reći će učitelj, predviđajući svu teškoću objašnjenja. – Znao sam ja da to nećete razumeti. A šta bi vi kazali kad bih vam rekao da postoji i ovakva cifra! – i on uze kredu pa na tabli ispisa 7,000.000.

Mi se zgranusmo. Zamislismo grešnoga doktora sa ogromnim haremom i – nedovoljno upoznati sa dobrim i rđavim stranama čovečjeg života – svima nam je u tome času bio odvratan. Učitelj uvide da nam ipak na neki način mora da objasni cifru 100, koju smo morali naučiti i uze ovako da je tumači:

– Jedan je, recimo, muž. Je l' tako?

– Tako je! – odgovara razred horom.

– Ova prva nula, to je recimo njegova žena, je l' tako?

– Tako je!

– E, ova druga nula, to mu je svastika, koju po koji put izvede sa ženom u šetnju. Je l' razumete sad?

– Razumemo!

Derali smo se iz glasa da razumemo, iako nismo razumeli, jer najposle, ako se i dopusti da se jedna svastika pridruži ženi, ali kakav bi izgledao, na primer, grešni direktor banke, sa trbuhom odnatrag, u onoj cifri gde se uz ženu priključi još pet svastika? Zar ne bi ličio na remorker koji sa nadčovečanskim naporom plovi uz vodu vukući šest šlepova?

Sve su to stvari koje su našu dečju maštu neobično zanimale, ali moramo priznati, i pomogle da kraj azbuke naučimo i cifre i da tako svršimo i osnovnu školu.

Hajdemo dakle u gimnaziju!
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Variety is the spice of life

Zodijak Aquarius
Pol Muškarac
Poruke 17382
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Opera 9.02
mob
SonyEricsson W610
Hrišćanska nauka

 

Učeći hrišćansku nauku, meni je neobično omilela neznabožačka vera. To dolazi verovatno otuda što nas je katiheta, koji nam je taj predmet predavao, tako nehrišćanski tukao da se ja i dan-danas u crkvi kad slušam propoved o hrišćanskom milosrđu, osvrćem na sve strane zazirući da me ne zvizne mitropolit pataricom ili đakon kadionicom. Ta je pojava jedan dokaz više da utisci iz rane mladosti ostavljaju vrlo dubok trag u duši.

Sećam se, na primer, da sam, zbog sedam mršavih krava izeo sedam tako debelih batina da o debelim kravama nisam smeo ni govoriti. Pa onda, Marija i Magdalena mal' mi nisu došle glave. Zbog ove poslednje, to jest zbog Magdalene, morao sam jedanput da svlačim pantalone pred celim razredom, da se povalim po klupi i da izdržim dvanaest udaraca po golome telu. Od toga doba uhvatio sam takav strah da ni docnije u životu, kad god bih sreo žensku koja se zove Magdalena, ja ne bih smeo pred njom da svlačim pantalone.

Bilo je i lekcija koje mi nisu pravile teškoće. Tako, na primer, Adam i Eva, bili su mi vrlo simpatični, verovatno sa svoje naivnosti, a možda i stoga što je prvi greh jedne žene uopšte simpatična stvar. Ali, dok su mi Adam i Eva bili simpatični, dotle su mi njihova deca pravila užasne malere. Zbog poznate firme "Kain & Avelj" izvukao sam triput batine. Jedanput zato što sam kazao da je Avelj ubio Kaina, drugi put što sam kazao da su Kain i Avelj bili apostoli, a treći put, ne sećam se, a čini mi se zato što sam kazao da je Kain prodao Avelja misirskirn trgovcima za trideset srebnika.

Na godišnjem je ispitu, razume se, bilo grdne smejurije. Predsedavajući profesor hvatao se rukama za trbuh i uzvikivao: "Idi, dete, dođavola, nisam se ovako slatko nasmejao već toliko godina!" – a ispitujući profesor, odnosno katiheta, triput je stezao pesnice i zaletao se na mene, ali se uvek uzdržavao s obzirom na svečanost trenutka. Jedva što mi je onako kroz zube pomenuo nešto oca i majku.

Razume se, kad sam se već jedanput zbunio da je posle sve išlo naopako. Tako, na primer, kad mi je katiheta postavio pitanje o Adamu i Evi, ne bi li me tom najlakšom i meni inače najsimpatičnijom lekcijom pomogao da se izvučem, ja sam počeo ovako:

– Adam i Eva bili su ljudi... prvi ljudi... Adam je bio prvi čovek, a Eva je bila prva žena. I oni su, kao prvi ljudi, živeli u raju. I oni su vrlo lepo živeli, ali jednoga dana Adam zagrize Evu... zagrize Evu, i zbog toga mu gospod bog prebije jedno rebro...

I zatim je, na zadovoljstvo predsedavajućeg, sve u tome tonu išlo. Ja sam na ispitu jednostavno izmešao stari i Novi zavet tako vešto kao što bi dobar kockar izmešao dva pakla karata. Katiheta me je dvaput zaustavljao da ne govorim, ali me je predsedavajući hrabrio i terao da nastavim, obraćajući se katiheti rečima: "Ama pustite ga, molim vas, da se bar slatko nasmejemo!"

Ja sam, kao što rekoh, strpao dvanaest Kristovih apostola u Nojev kovčeg; za Sodomu i Gomoru rekao sam da su to dva sveta hrama u kojima je Isus sa uspehom propovedao svoj nauk: "Ljubi bližnjeg svog!"; za Hrista sam još rekao da je četrdeset dana proveo u kitovoj utrobi pripremajući se za svoju božansku nauku; za deset zapovedi božjih sam rekao da ih je Juda prodao na gori Araratu, i najzad sam celu stvar završio time što sam, na pitanje šta znam o Pilatu, rekao da je Pilat sin Mojsijev, da je izrodio veliko pleme i, kad je taj posao svršio, da je oprao ruke.

Uostalom, ja ni danas ne razumem čega u svima ovim mojim odgovorima ima smešnoga i čemu se upravo predsedavajući profesor tada onako slatko smejao? Hrišćanska nauka za mene je – kao što je to za vrlo veliki broj hrišćana i dan-danas – bila jedna zbirka raznih čudnovatih i neverovatnih priča, i ja ne vidim da je to bio neki strahoviti greh izmešati sve te priče kao što sam to ja učinio. Ne vidim, naime, šta bi više o hrišćanstvu znao onaj koji bi sve priče ispričao onako kako su, one u knjizi zapisane?

Ali, ruku na srce, nije se naš katiheta zadržavao samo na biblijskim pričama; ulazio je on i u suštinu Kristove nauke, i upravo zbog te suštine mal' ne izgibosmo svi do jednoga. Tako, na primer, on nam je govorio dugo i opširno o osnovnim načelima Kristove nauke. Mi smo vrlo pažljivo pratili njegova predavanja, to jest vrlo pažljivo smo posmatrali svaki pokret njegovih ruku bojeći se da ne zvizne koga.

Idućega časa, razume se, nastalo bi propitivanje onoga što smo prošloga časa slušali.

– Koje je prvo osnovno načelo Kristove nauke? – pita gospodin katiheta prvoga među nama sa kojim mu se sretne pogled.

Onaj grešnik diže se sa mesta i ćuti kao zaliven. Katihetu već podilazi gnev i ponavlja pitanje.

Đak uporno ćuti, sa istrajnošću prvih hrišćana pred sudom mnogobožačkih tirana.

– Koje je prvo osnovno načelo Kristove nauke, zvekane jedan! – ponavlja gnevno katiheta, i već mu se stežu prsti u pesnice.

Pa kad đak ipak ne odgovara, on rukne:

– Milosrđe! – i tako nemilosrdno zvizne đaka po glavi da ovome pokulja mlaz svetlaca iz očiju. Tad se katiheta okreće drugome:

– Reci mi ti: koje je drugo osnovno načelo Kristove nauke?

Onaj se grešnik češe iza uveta i vrdara pogledom da po pokretu ruke katihetine vidi s koje li će ga strane da fljisne drugo osnovno načelo Kristove nauke.

– Ljubav prema bližnjem, magarčino jedna! – dere se katiheta kad ne dobije odgovor, a onaj grešnik pipa se po nosu da vidi nije li načelo ljubavi prema bližnjem obojeno crvenom bojom.

Treći đak, razume se, takođe ćuti na pitanje: koje je treće osnovno načelo Kristove nauke.

– Velikodušnost, uštvo jedna, ali za tebe je velikoušnost! – dere se katiheta i tegli grešniku uši kao da se dočepao krajeva hozentregera.

Mi ostali premrli živi. Ima nas trideset i četvoro u razredu, i ako Kristova nauka ima slučajno trideset i četiri osnovna načela, vidimo da ćemo izginuti svi kao prvi hršćanski mučenici bačeni u arenu na milost i nemilost divljih zverova.

Eto u takvim prilikama ja sam zavoleo mnogoboštvo i žalio sam što nismo ostali u toj veri. Prvo: što više bogova, to manje osnovnih načela; drugo: mnogi bogovi ne mogu nikada biti tako opasni kao jedan jedini bog, i treće: kad bi bili u mnogoboštvu, ne bi se u gimnazijama učila hrišćanska nauka.
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Variety is the spice of life

Zodijak Aquarius
Pol Muškarac
Poruke 17382
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Opera 9.02
mob
SonyEricsson W610
Srpski jezik

 

– Beše li ti ono magare što ni prošloga puta ne znađaše lekciju?

– Jest, ja sam taj! – odgovaram ja ushićen zadovoljstvom što me se profesor tako dobro seća.

– A nađoh li ja kanda na tvome pismenom zadatku onu mastiljavu mrlju, koju vi đaci krmačom nazivate?

– Da, da! – tvrdim ja, sav ushićen što me se profesor tako dobro seća.

– Ja tada rekoh tebi: "Ako budeš bio i dalje tako nemarljiv i nebrižljiv da ću te kazniti".

Ja i to potvrđujem, ali bez ushićenja, a on uzima pisaljku i meni, "bude bio" beleži jedinicu i upućuje me, jednom čisto gramatičkom rečenicom, da klečim iza table.

– Ostaćeš klečeći do kraja ovog časa, učeći za to vreme sklanjanje zamenice sebe ili se. Budeš li bio kadar naučiti to sklanjanje, javićeš mi se i ispraviću ti belešku a dalju kaznu oprostiti.

Kako ni do kraja časa nisam "budem bio" naučio to prokleto sklanjanje, ostao sam na kolenima sve dok nije zakucalo zvonce.

To sklanjanje nam je zadavalo naročite glavobolje. Sećam se, na primer, mojih muka da naučim peti padež od imenice pas. Svi ostali padeži išli su kojekako ali peti padež jednine, pokojni zvatelni nikako mi nije išao u glavu, niti sam umeo da ga pogodim.

I ne samo meni, već i svima u mojoj okolini zadao je taj padež glavobolju. Moj najstariji brat koji je već bio u starijim razredima, izgleda da se provukao i nije u životu imao posla sa tom imenicom; moj mlađi brat mi reče da je od imenice pas peti padež: kuče. Otac mi nije umeo kazati ništa, pošto gramatika nema nikakve veze sa trgovinom, već izgleda da tu čak važi pravilo: što manje gramatike, to više zarade.

Pitao sam i bakalina, našega komšiju, pošto sam mu prethodno objasnio šta se petim padežom zove, i on mi reče:

– Ja kad vabim kuče, ja mu kažem: kuc, kuc, kuc; a kad teram, ja mu kažem: šibe! A bog će ga sveti znati koji je to padež!

Pitao sam najzad i gospodina protu, jednom prilikom kada je bio na večeri kod nas, verujući neobično u njegovu učenost, pa se i on zbunio i nije umeo da me nauči.

– Peti padež, peti padež! – uze da zamuckuje prota, brinući se da pred mojom porodicom sačuva autoritet učena čoveka. – Pa koliko padeža vi učite?

– Sedam.

– Sedam? – zgranu se prota. – E, to je mnogo, to je baš mnogo!

– Mnogo! – uzdišem i ja.

– Ja ne znam samo – okreće se prota mojim roditeljima, – što će im toliki padeži. To je prosto, profesorski bes. Uzmite samo: jedna Nemačka, koliko je to prostrana i silna carevina, pa nema više nego četiri padeža; pa onda Francuska, pa Engleska, sve velike i moćne države, pa nemaju više nego četiri padeža. A šta smo mi, jedna takoreći mala zemlja, tek nekoliko okruga, pa sedam padeža. Pa zar to nije, molim vas, bes kad se ne prostiremo prema svome guberu?

Te su protine misli bile u stvari vrlo utešne za mene, ali mi pred profesorom nisu mogle ništa pomoći. On je odlučno tražio od mene da mu kažem peti padež od imenice pas, čemu sam se ja odlučno odupro beskrajnim ćutanjem, jednom od onih mojih osobina kojom sam se često u školi odlikovao.

A koliko je ovaj profesor imao pik baš na padeže, pokazaće i slučaj nekoga Stanoja Stambolića. Jedno popodne, za vreme velikoga posta, on diže ruku i zamoli:

– Molim, gospodine, da idem u avliji.

– Reci, Stamboliću, tu rečenicu pravilno, pa ću te pustiti – odgovori mu profesor.

Stambolić se zbuni, uzvrda se pa očajno ponovi:

– Molim, gospodine, da idem u avliji!

– Reci pravilno pa ću te pustiti. Stambolić poče da se znoji i previja, koje zbog padeža a koje zbog nevolje radi koje je molio da izađe. Šapću mu drugovi i dobacuju, a Stambolić se oznojio, pocrveneo, digao jednu nogu i uvio je oko druge, pa dreknu:  – U avliju!

– Tako, sad je pravilno, sad možeš ići! – veli profesor.

– E, sad je dockan! – odgovara Stambolić sav opušten i otromboljen.

A nisu to samo padeži sa kojima smo se borili. Bilo je u gramatici i puno drugih kukica i eksera, i ako ne paziš dovoljno mogao si se svaki čas ne samo ogrebati već i nabosti.

Ima, na primer, reči koje su tako kapriciozne i prevrtljive kao histerična žena; javljaju se u svima mogućim toaletama. Ovo nije slučajno upoređenje, jer sam ja, učeći gramatiku, zapazio da ova nauka ima mnogo ženskih osobina, ili ako hoćete, žene imaju mnogo gramatičkih osobina. Ne mislim ja na neodređeni i zapovedni glagolski način, za koji bi se moglo reći da je isključivo ženski način, ali mislim na ono što se oko svake žene, kao oko imenice u gramatici, vrzma po jedan član po kome možeš poznati kog je pola žena, a mislim i na to što i žene, kao i (imenice u gramatici, uvek imaju nastavak i što taj nastavak vrlo rado menjaju pri svakom novom padežu.

Ima među rečima i takvih koje se pojavljuju, à la Fregolli, u svim mogućim oblicima. Iziđe profesor na tablu i napiše reč: crno, pa onda počne da razvija neku matematičku formulu, prateći je nerazumljivim objašnjenjima: "Staroslavensko on pred muklim jus pretvara se u novoslavensko... itd."; ili: "Jus se pretvara u cis, cis se pretvara u bis itd ...", i na kraju krajeva, reč crno sad glasi belo.

Sećam se jednoga predavanja iz istorije Srba, koje je profesor ovako završio: "U bici na Velbuždu 1330. godine, u kojoj je poginuo bugarski car Mihajlo, odlikovao se naročito mladi srpski kralj Dušan. Grad Velbužd, gde se ta bitka desila, danas se zove Ćustendil. Kako je od reci Velbužd postala Ćustendil, to istorija ne ume da objasni, ali je gramatika kadra i to objasniti".

Profesori u tom pogledu idu tako daleko da su oni već pre Voroncova, kadri bili pretvoriti petla u kokošku, i obratno, i onda nikakvo čudo nije što sam ja, kao i mnogi moji drugovi, vraćao se sa table gde sam govorio lekciju sa uverenjem da sam dobio četvorku, a ona se – jus u on, on u debelo jer, debelo jer u tanko jer – na kraju tromesečja pretvorila u dvojku.

Koliko su nam jada zadavale te prevrtljive reči u gramatici, toliko još više i razni znaci koji su, izgleda, zato izmišljeni da naprave što veću zbrku. Tačke, zapete, pitanja, divljenja i još čitava gomila raznih znakova, koje je grešni đak morao znati gde da postavi, bez obaveze da ih i docnije, u životu, upotrebljava. Ja i danas poznajem jednoga činovnika koji je učio gramatiku kad i ja i koji mi se žalio da ga ona samo buni u životu.

– Uzmi, molim te, samo one znake, – žalio mi se on. – Ja sam pre pisao, pisao, pisao, pa napišem reči kao ženski tepeluk. Pa eto, molim te, sam reci: da l' bi na ženskom tepeluku lepo stajale tačke i zapete? Razumem još znak divljenja, to se još i može upotrebiti. Kad god pišem nekom starijem po činu od sebe, ja metnem znak divljenja. Ali naš sekretar ide tako daleko da stavlja znak divljenja čak i kraj fraze: "Ti si magarac!" E pa zar to ne znači kompromitovati ne samo taj znak, već i celu gramatiku, jer ako je ko magarac, on ne mora biti baš gramatički magarac.

A poznat je i onaj slučaj gde komandiru jedne pogranične čete vraća komandant raport da stavi tačke i zapete, jer je ovako napisan raport potpuno nerazumljiv, tako da se nikako nije moglo razabrati da li je u pograničnom sukobu koji se desio poginuo šef krijumčarske bande, ili je poginuo sam komandir koji raport podnosi. Komandir, koji se nikad u životu nije družio sa tačkama i zapetama i, moglo bi se reći, bio čak i njihov protivnik, došao je ovim komandantovim zahtevom u veliku zabunu. Njemu bi mnogo lakše bilo voditi celu noć borbu sa dvadeset i pet pograničnih bandita, no razmestiti u svome raportu toliki broj tačaka i zapeta. Da se izvuče iz teške situacije, a i da odgovori zahtevu komandanta, on previ jedan čist tabak hartije i na njemu ispisa deset tačaka i petnaest zapeta, pridruži to svome raportu i vrati ga komandantu s molbom da komandant, svojom naredbom, izvrši raspored priloženih tačaka i zapeta i svaku od njih uputi odgovarajućoj jedinici, dodajući još i molbu da komandant tačke i zapete koje bi pretekle, te ostale neupotrebljene, nadležno rashoduje.

Ja ne mogu da razumem zašto su nam te tačke i zapete pravile toliko neprilika, kad se vrlo dobro sećam da nam je profesor neobično jasno objasnio njihovu upotrebu. Ovakvo nam je govorio:

– Jedan železnički voz, na primer, ima da prođe put od Beograda do Niša. Lepo. Kad izvede taj put, to jest kad stigne u Niš, on je onda svršio ono što je hteo; njegova je misao bila da otputuje iz Beograda u Niš i on je tu misao ispunio. A jedna misao izvedena i iskazana, to je rečenica. Voz je na kraju svoje misli stao i ne ide dalje, a to znači: i na kraju rečenice treba kazati: stani, ne dalje! E, to "stani i ne dalje" beleži se tačkom. Na kraju rečenice, dakle, beleži se tačka. Da, ali voz ne može da potegne iz Beograda pa pravo u Niš a da se nigde usput ne zaustavi, jer to je vrlo dug put. Ima usput da se ukrsti s drugim vozovima, pa mora mašina uzeti vodu, pa se mora negde ustaviti da siđu putnici i da nove primi, da se štogod istovari ili utovari. Mora se dakle voz zaustaviti gdegde duže a gdegde kraće, koliko samo da iskoči ili uskoči putnik. Zato, vidite, na putu ima većih i manjih stanica, takozvanih postaja. Svaka takva velika stanica gde se, recimo, ukrštaju vozovi, gde ima i restoracija te se putnik može i potkrepiti, to vam je tačka i zapeta, a postaje gde se voz zaustavi samo za trenutak, to su vam zapete. Dakle, jedna velika rečenica može biti sastavljena iz više manjih rečenica od kojih je svaka odvojena tačkom i zapetom, kao što u jednoj rečenici može biti više ili manje zapeta kod kojih se predahne. Je li vam sad jasno?

Razume se da smo svi kazali da nam je jasno, iako sad tek nismo ništa razumeli, jer smo posle profesorovog objašnjenja vodili među sobom ovakve razgovore:

– Da li ona niska tačka, sasvim na kraju puta, mora biti krupnija od mladenovačke ili ćuprijske? – pitao je Živko Janjić.

– A da li tamo gde je tačka i zapeta možeš da ručaš supu, govedinu i pečenje, ili imaš vremena samo da pojedeš perecu? – domišljao se Steva Radojčić.

– E pa dobro, ako se tamo gde je tačka i zapeta ukrštaju vozovi, to i onaj drugi voz ima svoju tačku i zapetu, i onda tu se sretnu dve tačke i dve zapete, od našeg i od onog drugog voza! – rezonovao je Jovica Stanković.

Znak divljenja i znak pitanja profesor nam je sa manje teškoća objasnio, ali smo docnije, u životu, videli da to objašnjenje nije tačno. Po profesoru, na primer, znak pitanja bi trebalo uvek staviti na kraju upitne rečenice, dok u životu, znak se pitanja može staviti iza reči: poštenje, ljubav, rodoljublje, plemenitost, dobročinstvo, vernost, prijateljstvo i tako dalje, pa bile te reči u sredini ili na kraju rečenice. Ili, ako hoćete, znak pitanja u životu možete staviti svud gde vam je volja i, verujte, uvek će biti na svome mestu. Počev od rođenja pa sve do smrti, svakoj pojavi u životu pristaje znak pitanja.

Što se tiče znaka divljenja, on je u životu najviše u upotrebi na proklamacijama, partijskim zborovima i pri izjavama ljubavi, pa zato smo njegovo značenje vrlo lako shvatili.

Dve tačke, kao gramatički znak, naučili smo tek kad smo počeli učiti fiziku, jer se cela ta nauka sastoji iz raznih a, b, v. Svako pravilo, svaka definicija, ima svoje a, b, v. Stane profesor na katedru pa izgovori pravilo: tako i tako, tako i tako, pa onda doda: prema tome: a) to i to; b) to i to; i v) to i to. Tako smo nekako shvatili da posle onoga "prema tome", treba uvek staviti dve tačke.

Tačka i zapeta je neki hermafroditski znak koji nije ni tačka, a nije ni zapeta. Možeš ga metnuti gde god ti je volja, ništa ne menja stvar. Jedan od mojih drugova, neki Ilija Sušić, stavljao je pri potpisu tačku i zapetu na kraju prezimena i, da vidite, vrlo je lepo stajala i tu.

Više tačaka je znak koji označava nezavršenu misao. Nije nam nikako išlo u glavu kako može biti nezavršenih misli: kad si je već počeo, završi je. Da smo pitali profesora, on bi nam verovatno rekao:

– Pođe voz iz Beograda za Niš, ali kod Stalaća se desi sudar vozova, tri mrtva i jedanaest ranjenih, i voz ne može da nastavi put. To je eto nesvršena misao, i tu dođe nekoliko tačaka!

A takvih iznenađenja kao što je sudar vozova ima često u životu, te prema tome znak više tačaka odista može da bude vrlo koristan. Tako, na primer, lopov zavuče ruku u tuđu kasu, a naiđe iznenada policija; to je onda odista nedovršena misao, koja se označava sa nekoliko tačaka... Pa onda, dečko izjavljuje ljubav svojoj koleginici, studentkinji, iza kapije, i pri prvom zagrljaju naiđe njen otac. I to je nedovršena misao, koja se označava sa nekoliko tačaka... Ili, uvuče se gospodin kod mlade žene, kad joj muž nije kod kuće, i taman mlada gospođa sela u krilo razneženome ljubavniku, a neočekivano nailazi muž. I tu je misao nedovršena, i ta se rečenica u životu svršava sa nekoliko tačaka, a gdekad možda i sa nekoliko udivitelnih.

Eto, to je znanje koje smo o znacima izneli iz škole i dopunili ga u životu.

Ali, da bi nam dali prilike da nam ti znaci zadadu što veću glavobolju, profesori su, osim predavanja o njima, zadavali nam još i pismene zadatke, da bismo se navikli da iskazujemo svoje misli i da primenjujemo ove znake.

Ti stilistički zadaci, koji tako često služe profesorima kao zabava, da bi se izmeđ časova, u profesorskoj kancelariji, slatko smejali, obično su slični po stilu ljubavnim pismima koje odžačari pišu kuvaricama; molbama koje piljari pišu opštinama, i raportima koje noćne patroldžije podnose komandama. I profesori srpskoga jezika, možda baš zato, zadaju vrlo često takve zadatke kako bi što više upotpunili svoje kolekcije đačkih gluposti. A da bi te gluposti bile što deblje, da bi se profesori što slađe smejali, oni obično zadaju takve pismene zadatke na koje mnogi od njih ne bi umeli ni sami odgovoriti. Sećam se samo koliko nam je nevolja doneo pismeni zadatak: "Ispeci pa reci!" Profesor je prosto, završavajući čas, rekao: "Deco, za iduću nedelju pismeni zadatak: "Ispeci pa reci!", što nam je bilo tako isto jasno kao da nam je kazao: "Deco, za iduću nedelju pismeni zadatak: "Bifurkacija Patoganaca u odnosu prema oscilaciji Eskima".

Pitao sam starijega brata, koji je zamakao već u školi, šta je to: "Ispeci pa reci", ali mi ni on nije umeo objasniti. Veli:

– Reč može biti pečena, može i kuvana, može pržena, a može i pohovana.

Možete misliti već kako su glasili ti pismeni zadaci na temu: "Ispeci pa reci". Neki Živko Sredojević napisao je ceo pismeni zadatak u nekoliko reči. Taj je zadatak glasio:

"Najzdravija je reč kad je pečena, i onaj se može smatrati za mudra koji govori samo pečene reči!"

Drugi opet, neki Sima Jagodić, ko zna gde se inspirisao tom filozofijom, ovako je rešio zadatak:

"Reč ne treba izvaditi iz usta sve dok ne bude sasvim pečena. A reč može da se ispeče ako se zagreje stolica kod kuće, pa se na toj stolici sedi sve dok se ne ispeče reč, i za to vreme se uči srpska gramatika kao najvažniji predmet, pošto bez jezika čovek ne može živeti!"

Treći opet, neki Ostoja Popović, sin seoskog sveštenika, ovako je narodski objasnio stvar:

"Sve što ulazi u usta treba da bude pečeno. Tako u usta ulazi pogača, pa ulazi rakija, pa ulazi jagnje s ražnja, i zato i sve što izlazi iz usta treba da bude pečeno. Kako iz usta, osim ostaloga, izlazi i reč, to i reč treba da bude pečena!"

Drugi put opet profesor bi nam zadao temu: "Poznaj samoga sebe!" Na tu temu sećam se samo jednog odgovora, koji je glasio:

"Kad čovek nema prilike da pozna koga drugoga, nije rđavo, od dugoga vremena, da pozna samoga sebe. Najlakše čovek može poznati samoga sebe na ogledalu. Ako je dobro ogledalo, čovek može tom prilikom da vidi svoje dobre strane, a ako je rđavo ogledalo, čovek može da vidi svoje rđave strane!"

Ja na tu temu: "Poznaj samoga sebe!" nisam podneo nikakav odgovor, jer nisam umeo da ga nađem. Kako tada, tako evo sve do danas ja na tu temu ne umem da nađem odgovor.
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
1 2 4 5 ... 8
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 28. Mar 2024, 22:40:47
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.164 sec za 18 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.