Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 23. Avg 2025, 16:13:33
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 0 gostiju pregledaju ovu temu.

Ovo je forum u kome se postavljaju tekstovi i pesme nasih omiljenih pisaca.
Pre nego sto postavite neki sadrzaj obavezno proverite da li postoji tema sa tim piscem.

Idi dole
Stranice:
1 2 3 5 6 ... 8
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Branislav Nušić  (Pročitano 63084 puta)
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Variety is the spice of life

Zodijak Aquarius
Pol Muškarac
Poruke 17382
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Opera 9.02
mob
SonyEricsson W610
Istorija

 

Istorija je nesumnjivo na prvome mestu korisna i stoga što se đaci kod nje vežbaju da izgovaraju strahovite reči, te se tako, pošto tu prelome jezik, osposobe da mogu izgovarati razne vratolomne definicije iz hemije, fizike i više matematike. Jer odista vladaoci staroga veka nosili su tako strahovita imena da je čoveku bila potrebna fakirska moć da ih izgovori. A ne samo što su bila strahovita, već nalazim da ta imena nisu bila nimalo vladalačka. Kakav je to kralj, molim vas, koji se zove: Uzprtezen, Čandragupta, ili možda Kudurnagupta? Zamislite oduševljeni narod koji ovako pozdravlja svoga kralja: "Živelo njegovo veličanstvo Uzprtezen i njeno veličanstvo Uzprtezenovica!" Ja mislim da su ovakva imena dovoljan razlog da u narodu klone čak i dinastičko oduševljenje, još kad se uzme u obzir da nije bio samo jedan, no su ti Uzprtezeni usprtili na leđa misirskome narodu i vladali nekakvih dve stotine godina pod tim odvratnim imenom.

I da je to jedan ili dvojica, ali ceo stari vek pun je tako strahovitih imena da je čoveku lakše proći kroz neprohodna američke džungle no kroz stari vek. Sećate se svi možda onoga nesrećnoga Artakserksesa na kome su tolike generacije lomile jezik? Sve dok nismo prvi put čuli za reč Artakserkses, mi smo lomili jezik onim narodnim: "Pop poseja bob" ili: "Ture bure valja, bula Ture gura, niti Ture bure valja, niti bula Ture gura!" Ali otkako smo čuli ime Artakserkses, napustili smo sve narodne brojanice, pa se dočepali Artakserksesa, a na njemu smo jezik lomili i kladili se. Sednemo nas pet-šest u krug, uloži svaki po jedno dugme kao vizu, pa ko izgovori reč Artakserkses, nosi šnjur.

Pomagali smo se, razume se, i na druge načine, kako bismo savladali i sva ostala imena koja su nam zadavala tolike nevolje.

U naše doba nije bila poznata igra futbala, tenisa, niti ma kojega od današnjih sportova. Mi smo tada igrali mete, robova i jenidžajes. Za mete bi se i moglo reći da je gotovo sportska igra, dok robove smo igrali ciglama i gotovo redovno svršavali tu igru po kojom razbijenom glavom. Ona treća igra, jenidžajes, ostala nam je zajedno sa alvom, bozom i doldrmom od Turaka i igrala se na taj način što bi jedan od nas na koga bi pala kocka, povio se, a ostali ga preskakali, starajući se da ga ne dodirnu nogama niti kojim drugim delom tela. Iskupili bi se nas pet i šest i stali u krug, a jedan bi odbrojavao, govoreći ove nerazumljive reči: Igis, Ipik, Ušur, Topidušur, Sojle, Manojle itd. ili ove reči: Endem, dinu, sarakatinu, sarakatika, taka, elem, belem, buf! Na koga bi pala poslednja reč "buf", taj bi morao zauzeti tursku pozu, a mi ga ostali preskakali, izgovarajući pri svakom skoku opet neke nerazumljive reči, koje su koliko ih se sećam, glasile: jenidžajes, mandžebirgebirgovac, bir mamuzlari, bir kapaklari, bir topuzlari itd. Da bi dakle mogli naučiti ona čudna istorijska imena, mi smo pali na srećnu misao da njih upotrebljavamo u igri jenidžajesa, i tako smo mesto dosađanjih reči u brojanici upotrebili ova vladajačka imena: Kleombrot, Kijaksar, Aserhedon, Senoharib, Sezostris, Taharku, Karakala, Artakserkses! I na koga bi pala ova poslednja reč Artakserkses taj je morao poviti leđa, a mi smo ga ostali preskakali i tom prilikom izgovarali ova vladarska imena: Kudurnagunta, Ćandragupta, Asurbanipal, Navukodonosar, Tiglatpalisar, Nabopolasar, Agezilaj, Amenemhat, Uzprtezen!

Na taj način mi smo spojili korisno sa lepim. Našli smo način da naučimo ova kraljevska imena, zamenili smo u igri one nepoznate reči ovim novim i vrlo milozvučnim rečima i dali prilike ovim silnim kraljevima da se i od njih može kakva korist videti.

Kad smo na taj način skrhali jezike, osetili smo se čisto osposobljeni da uđemo i u samo izučavanje istorije, koja inače spada u najzanimljivije od svih gimnazijskih predmeta.

Istorija se, kao što je poznato, deli na stari, srednji i novi vek. Ispred staroga veka, kao neki predgovor istoriji, postoji predistorijsko vreme, a na kraju istorije, posle novoga veka, kao pogovor ili možda kao "ispravka štamparskih grešaka", što se obično i stavlja na kraju knjige, dolazi najnoviji vek. Uostalom, ovaj najnoviji vek, koji počinje revolucijom, i jeste u stvari ispravka štamparskih ili, bolje reći, političkih grešaka prošlih vekova.

Kad čovek, ovako udaljen od obaveze da zna lekciju, posmatra istoriju, ona mu ovako otprilike izgleda:

Stari vek: zidanje piramida, duge i krasnorečive besede, filozofiranje, obožavanje mnogih bogova i mnogih žena.

Srednji vek: vera u jednoga boga i stalni ratovi i pokolji zbog toga jednoga boga. Obožavanje žena i stalna borba i ubistva zbog žena.

Novi vek počinje jednim istorijskim falsifikatom, a svršava se falsifikovanjem istorije.

Istorija beleži početak novoga veka velikim događajem otkrića Amerike; međutim, sudeći po svima posledicama ovoga događaja, izgleda da je Amerika nas pronašla. Amerikanci bar stoje na tome gledištu i tvrde da je to jedan istorijski falsifikat da smo mi njih pronašli. Ja sam se pre više godina upoznao sa jednim, inače vrlo simpatičnim Amerikancem, gospodinom Markom Tvenom, prodavcem limunade, no koji se još bavio i farbanjem, brijanjem i spravljanjem esencije za stavljanje krastavaca u turšiju. Vodili smo razgovor o toj temi, pronalasku Amerike, jednom prilikom kad mi je nudio tu istu esenciju kao američki pronalazak.

– Ne gospodine! – odgovorio sam mu. – Ne vidim nikakva razloga da kupim esenciju iz Amerike. Mi smo Evropljani pronašli kisele krastavce, prema tome mi smo obavezni da pronađemo i esenciju.

– Tako? – odgovori on. – A vi ste tako isto pronašli i Ameriku, čini mi se?

– Da, gospodine, mi smo Evropljani pronašli kisele krastavce, a mi smo pronašli i Ameriku.

– Jest, jest, sećam se toga – odgovori gospodin Tven ljubazno. – Ah, da znate kako je to bilo prijatno iznenađenje za nas Amerikance kad ste nas pronašli.

– Kako?! – učinih ja iznenađeno.

– Da. Mi smo, znate, hiljadama godina očekivali, bili smo već nestrpljivi i jednako smo se pitali: "Hoće li ti ljudi doći već jednom da nas pronađu?" Sećam se baš kad je jednoga dana naišao Hristofor Kolumbo, da ga je moj deda predusreo rečima: "No, jeste li čuli, vi ste se dali dugo očekivati!"

– Ali kako je, zaboga, vaš deda mogao dočekati Kolumba?

– I ja sam se uvek to pitao, ali, znate, u istoriji se mora računati sa tim neobjašnjivim pojavama, koje će istoričari verovatno objasniti.

– To znači, vi ne priznajete veliko delo Kolumbovo?

– Ah. Kako da ne! Tu uskoro jedan moj prijatelj, gospodin Džon Bovters, pokušao je na čamcu da pređe iz Amerike u Evropu, i nije uspeo, što samo uveličava Kolumbov uspeh.

– A kako vi smatrate akciju španskog kralja Ferdinanda koji je novčano potpomagao otkriće Amerike?

– O, ja je neobično cenim, utoliko pre što je u tome preduzeću učestvovao i američki kapital. Ja i sad još imam sedam akcija "Preduzeća za pronalazak Amerike" koje je kralj Ferdinand organizovao, ali mogu vam poverljivo reći da te akcije kod nas u Americi stoje vrlo rđavo.

– Zašto?

– Pa zato. Verovatno što smo mi Amerikanci vrlo razočarani pronalaskom Amerike.

– Razočarani!

– Da, jer sve više dolazimo do uverenja da je Evropa pronašla Ameriku samo zato da bi imao ko da joj daje zajmove, i ja počinjem verovati da Marsovci, koristeći se našim iskustvom, vrlo revnosno izbegavaju mogućnost da ih Evropa pronađe.

Ja mislim da je ovaj gospodin Tven potpuno u pravu, i zato rekoh da je Novi vek počeo jednim istorijskim falsifikatom, pronalaskom sveta koji je već postojao. A taj se vek, kao što rekoh, svršio falsifikovanjem istorije. Krajem novoga veka rodio se jedan čudnovat pisac istorije. Zvao se Napoleon Bonaparta. On nije pisao istoriju kao što je to red, već ju je pravio. Razvalio državne granice, poobarao dinastije, izmislio nove narode i stvorio nove države. Bio je genijalni falsifikator istorije, što mi Balkanci možemo najbolje posvedočiti, i napravio je takav istorijski darmar da se svet počeo plašiti da mu odnekud ne sune u glavu da izmeni oblik globusa. Iako sva njegova radnja pripada najnovijem veku, ipak on svojim rođenjem završava novi vek, i on je njegov dar.

Od svih tih istorijskih vekova, moramo priznati da se nama đacima neobično sviđalo preistorijsko doba. Niti je bilo država, niti vladara, niti su se brojale godine, niti je bilo pismenosti da se zapiše ono što bi zatim morali učiti. Da se istorija čovečanstva i dalje razvijala u tome pravcu, danas ne bi ni postojala kao školski predmet. No ne bi ona ni inače postojala kao školski predmet da se među narodima nije pojavila jedna naročita sekta ljudi, takozvanih istoričara, koji su se, kao oni nesnosni insekti, počeli naglo množiti. Ti ljudi, sagrađeni od radoznalosti i strpljenja, počeli su se kao moljci uvlačiti u stare knjige i među prašnjave listine; počeli su prevrtati kamelije i grebati zidove, uzeli su se peti po bedemima, lutati po razvalinama, kopati temelje i raskopavati grobove, i od istorije, koja se nekada tako prijatno dala slušati uz gusle, praviti školski predmet, koji se s dana u dan proširuje kao harmonika. U starome ih je i srednjem veku manje bilo, te nije, hvala bogu, sve ni zapisano, što čini da je stari i srednji vek dosta prijatna lektira. Kako su nam, na primer, bile mile one lekcije u starome veku koje su počinjale sa: "Malo se šta zna o događajima toga doba", ili možda ovako: "Druga polovina menfijskog perioda, vreme od nekoliko stoleća, pokriveno je tamom i skoro bez ikakvih spomenika". To "pokriveno tamom" tako je prijatna i zgodna fraza za đake da bi i u interesu đaka i u interesu dotičnih naroda, mnogi događaji iz poznate i zapisane istorije bolje bilo da su "pokriveni tamom".

Ali se u zapisivanju događaja novoga veka otišlo veoma daleko, svaki profesor istorije smatrao je za dužnost da poštogod zapiše, a možete misliti koliko ima profesora istorije na svetu! Pa ne samo što svaki događaj opširno zapisuje, već se istorija sve više i više prostire i na one delove sveta o kojima se dosad nije vodilo računa. Pre se istorija razvijala samo na najužem delu istoka, ali se zatim počela sve više i više prostirati na sve kontinente, sve dok nije obuhvatila ceo svet i doprla i u naj zabačenije kutove sveta. E sad, zamislite vekove koji su pred nama, kada će istorici početi da beleže i to kako je njegovo veličanstvo prestolonaslednik Njukanuka ispekao na ražnju njegovo veličanstvo kralja oca Putafutu i zajedno ga, sa svojom kraljevskom vladom, pojeo da bi mu mogao naslediti presto, ili kako je njeno veličanstvo kraljica Paparuka odsekla glavu svome sedamnaestom mužu i uzela osamnaestog, te ga načinila kraljem pod imenom Sisogora I. Zamislite, drugim rečima, kakva će izgledati istorija kroz pet stotina godina, koliko će tu tomova biti, koliko imena, koliko datuma i kakvih sve događaja. I zamislite one grešne đake koji će tada, kroz četiri i pet stotina godina, morati da uče istoriju! Kad god mi, grešnici, padnu na pamet, a ja im se sudbini pakosno nasmejem, kao onaj Ciganin u priči o Mitad-pašinom pravosuđu.

Mitad-paša kao valija niški, neobično je surovo kažnjavao krađe i otimačine. Vešao bi lopova za par pilića, a kraj obešenog stavljao bi predmet koji je ukrao, kako bi svako video zašto je onaj kažnjen. Jednom dovedoše preda nj tri Ciganina, od kojih je prvi krao drenjine, drugi jaja, a treći lubenice. On ih postroji u red i dade prvome jednu drenjinu, drugome jedno jaje, a trećem jednu lubenicu, te im naredi da svako mora progutati, ne žvaćući, ono što je krao. Prvi Ciganin lako proguta drenjinu i udari u glasan smeh.

– Što se smeješ, bre? – pita ga paša.

– Smešno mi, milostivi pašo, za onog trećeg: kako će taj da proguta lubenicu?

E, tim smehom nasmejem se i ja uvek kada se setim onih đaka koji će kroz četiri ili pet stotina godina učiti istoriju. Mi smo progutali drenjinu, ali kako će oni grešnici da gutaju lubenice?

No mi nismo učili samo istoriju sveta, već i istoriju Srba, što bi za nas imalo da bude od većeg značaja. Taj nam je predmet lakše išao, jer smo se valjda osećali kod svoje kuće, a i zato možda što nam je profesor toga predmeta bio simpatičan.

Tada je, ne znam kako je sada, profesor srpske istorije samim tim morao biti veliki rodoljub. On bi držao posmrtne govore na svima pratnjama, zdravice na svima svadbama i pozdravne besede na svima koncertima, i sve te govore, bez razlike, počinjao je sa: "Pet stotina je punih godina kako srpsko pleme stenje pod tuđim jarmom..." Na časovima, kada bi govorio o Dušanovoj pobedi na Velbudžu, kao i o pobedama ostalih Nemanjića, on bi se tako busao u grudi kao da nas je izazvao na megdan, a kada bi se dočepao Ustanka i njegovih junaka, Sinđelića, Rajića, Zeke i Konde, onda bi toliko lupao pesnicama o sto da bi se turska vojska, kad bi odnekud opet naišla, morala preplašiti i razbeći. Razume se da nam je ovaj deo istorije više gudio no što je predavao. Malo-malo pa bi se dočepao narodnih pesama, koje je tako nekako čitao kao da su mu gusle bile na kolenima, pa se tako nekako uneo u tu naviku da bi pogdekad u desetercu počeo i da govori sa nama:

Deder, Ziko, iz četvrte klupe

Ako li si junak od megdana,

Reci meni, moj sokole sivi,

Ko to beše Lazarević Luko?

Zivko, koji je inače uz Užičke nahije, iako nije voleo da deli megdan sa profesorima, prevukao bi u duši gudalom po strunama i počeo takođe desetercom, kao svojim domaćim dijalektom:

Malo bješe takijeh junaka

Ko što bješe Lazarević Luko.

Iz šabačke rodom je nahije,

Iz pitoma sela Svileuve.

Otac Todor, majka Jevrosima

Rodiše ga, diku roda svoga.

U hiljadu i sedam stotina

Sedamdeset četvrtoj godini.

– Tako je, Živko! – oduševio bi se profesor i beležeći peticu, dodao bi:

– Tvoje lice svijetlo na divanu,

Tvoja sablja sjekla na megdanu!

Ali to što je Živku bilo moguće, nije nama ostalima. Tako sam ja jedanput kad me je zapitao o Kondi bimbaši, pokušao da se napravim Užičanin, pa mi nije ispalo za rukom. Počeo sam:

Netko beše Kondija bimbaša,

Beše Konda iz malene Maćedonije,

Iz male Maćedonije kraj Polomlja,

Pa on gde god dođe vodi,

Tu su njemu brodi.

Razume se da ovim divnim stihovima nisam uspeo oduševiti profesora.

Ali, to je tako išlo samo sa lekcijama, koje su se odnosile na Ustanak; sve ostale periode i sve ostale lekcije morali smo učiti napamet, od reči do reči, kao definicije iz fizike ili geometrije. Naučili smo ih tako da bi nas i u sred noći mogao probuditi i mi bi ih naizust kazivali. Ja i dan-danas posle tolikog niza godina, pamtim od reči do reči pojedine mudre zaključke našega profesora istorije. Tako, primera radi, navešću ih nekoliko, onako kako ih je on kazivao:

– Kralj Milutin se četiri puta ženio, ali se to ne smatra kao jedina istorijska zasluga toga vladara. On je još, sem ženidaba, proširio i granice srpskoj državi itd.

– Danas je već istorijski nesumnjivo da je car Dušan silni otrovan. Za to ima vrlo mnogo dokaza, a jedan od njih je i taj što nije umro prirodnom smrću.

– Kralj Vukašin je poginuo u bici na Marici 1871. godine. Taj fakat međutim što je poginuo učinio je da je prestao njegov lični uticaj na državne poslove.

– Stevan Dečanski je u mladosti bio oslepljen. Ali se desilo nešto čudnovato, nešto što kod drugih vladara obratno biva: Dečanski je, čim je seo na presto, progledao.

– Stevan Prvovenčani je umro 24. septembra 1228. godine, ali valja imati na umu da se sva politička radnja toga vladara razvija pre njegove smrti.

Ali, mada su nam i predmeti i profesori bili simpatični, mada sam instiktivno osećao izvesnu građansku obavezu prema ovome predmetu, ipak nisam nikako uspeo podesiti da budem na dobroj nozi sa njom. Profesor nam je doduše govorio: "Samo onaj koji se oslanja na prošlost kadar je graditi budućnost", ali ja, valjda stoga još nisam imao nikakve prošlosti, te nemajući na šta da se naslonim, nisam nikako bio kadar da gradim sebi budućnost.

Baš zbog istorije, "učiteljice života", ja sam ponavljao razred, i to sa jedne dosta čudne okolnosti. Pao sam na ispitu što sam zbrko godine smrti cara Uroša, tako da je po meni izašlo kao da se to desilo posle Maričke bitke. Možete misliti kako se ščepao za kose profesor, koji nam je bar sedam puta pročitao pesmu: "Marko kazuje na kome je carstvo", i koji je u svojim lekcijama bacao teška prokletstva na Vukašina.

– A je l' tebi poznato da je Vukašin ubio Uroša?

– Jeste?

– E pa kako je on mogao potegnuti mrtav sa Marice, gde je poginuo, i doći pa ubiti Uroša!

– Ne znam!

– E, kad ne znaš, a ti čitaj za vreme ferija, pa dođi naknadno da položiš ispit.

I čitao sam odista, a kad je došao naknadni ispit, ja sam ne samo kazao da je Vukašin ubio Uroša, no sam išao korak dalje, te sam tvrdio da ga je dvaput ubio: jedanput pre, a drugi put posle Maričke bitke. Ja sam išao i dalje u koncesijama; pristajao sam uz Pantu Srećkovića da je "i po treći put kralj Vukašin ubio Cara Uroša", ali izgleda da mi sva ta moja pomirljivost nije pomagala ništa, i morao sam ponavljati razred.

Samo, sad nastaje jedno zanimljivo i čisto pravničko pitanje, koje sve do danas nisam pokretao, dok nisu došle na dnevni red naknade ratne štete.

Docnije, kada sam ja već izašao iz škole, istorijski se utvrdilo i danas se to smatra kao nesumnjiv fakat, da Vukašin nije ubio Uroša, već da je ovaj umro posle Maričke bitke. To sam ja i tvrdio na ispitu i zbog toga sam ponavljao razred i izgubio godinu dana.

Sad nastaje dakle pitanje: ko je nadležan da meni taj gubitak od godinu dana, koji mi je nanet time što država, u svoje vreme, nije znala svoju sopstvenu istoriju?
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Variety is the spice of life

Zodijak Aquarius
Pol Muškarac
Poruke 17382
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Opera 9.02
mob
SonyEricsson W610
Geografija

 

Kao knjige za izučavanje geografije služe korisno bedekeri i red vožnje na željeznicama. Svi oni koji su propustili da ovaj predmet savladaju u školi, služe se ovim korisnim knjigama, iz kojih se mogu saznati ne samo granice država, veličine gradova, brda, reke, no i mnoga druga korisna znanja. Tako, na primer, iz tih se knjiga mogu saznati cene fijakerske vožnje, cene hotela, pa čak i to gde se nalaze granične carinarnice, kako bi putnik mogao za vremena skloniti predmet koji ima nameru da švercuje. Sva ta znanja međutim nedostaju geografiji koju učimo u gimnaziji.

Ali, da se čovek može pravilno koristiti ovim lepim knjigama, valja mu izneti iz gimnazije bar ona prva, osnovna znanja, koja će mu služiti kao osnova za razumevanje pojedinih pojava. U ta osnovna znanja spada, na primer, to: da reke uvek teku od izvora ka utoku svome; da je zemlja udaljena od meseca toliko isto koliko je mesec udaljen od zemlje; da su planine uvek više no doline; da jezera, bila ona plitka i duboka, moraju sa svih strana biti opkoljena zemljom, i mnoga druga korisna znanja.

U ta osnovna znanja spada i to da je zemlja okrugla, u što je naš profesor na sve moguće načine pokušavao da nas ubedi.

Deca su bliža bogu, pa tim samim bliža i religiji. A deca i religija ispleli su zajedno divnu bajku o beskrajnosti sveta, koju nije bila kadra da razbije čak ni ona priča o čoveku koji je stigao na kraj sveta, stao na ivicu, spustio noge u ništa i zadovoljno pljucnuo u to ništa. I sad, i onu veru u beskrajnost sveta i ovu bajku na jedan mah zameniti time da je zemlja okrugla kao lopta, da se vrti kao luda, premećući se akrobatski na sve moguće načine! U to nas je profesor pokušao da ubedi, pozivajući se na veliki broj dokaza, koje smo mi ipak s nepoverenjem primali.

– Prvi je dokaz – ubeđivao nas je profesor – da je zemlja okrugla taj što su sunce, mesec i sva ostala nebeska tela okrugla, te prema tome i zemlja mora biti okrugla.

Nema sumnje da u tome dokazu ima nepokolebljive logike, ali je nama, deci, to izgledalo kao kad bi nam ko rekao: "Pošto su lađa, čamac i kriška od lubenice duguljastog oblika, to i cipela na nozi mora biti duguljastog oblika".

Drugi i treći dokaz o okruglini zemljinoj također su nam bili vrlo jasni. Kad putuješ lađom morem, ti na dogledu kopna prvo sagledaš vrhove planina, i obratno: kad stojiš na obali pa zapaziš lađu na moru, ti ćeš prvo sagledati njenu katarku, a tek će se docnije javiti i njen trup.

– Jeste li videli, deco, more? – otpočeo bi profesor objašnjavanje tih dokaza.

– Nismo! – odgovaramo mi jednoglasno.

– E, vrlo dobro! Zamislite, dakle, more, i zamislite na velikoj daljini lađu koja se još ne vidi. Jeste li zamislili more?

– Jesmo! – odgovaramo, a bog će sveti znati kako smo ga zamislili.

– A jeste li zamislili lađu koja se vidi?

– Jesmo! – odgovaramo mi iako nam nikako nije išlo u glavu da zamislimo lađu koja se ne vidi.

– E sad, reci mi ti, Milane, šta ćeš prvo sagledati od te lađe?

– Dim, gospodine! – odgovara Milan pouzdano.

– Dim, dobro... recimo, videćeš dim – nastavlja profesor pomalo zbunjen. – Videćeš, recimo dim kad se lađa dimi, ali šta ćeš da vidiš ako se lađa ne dimi. Ajde, reci ti meni: kad se lađa iz daljine približava a ne dimi se, čime će se prvo javiti?

– Zviždanjem! – odgovara Milan još uvek pouzdano.

Ni sa četvrtim dokazom o zemljinoj okruglini nismo prošli srećnije, iako je očigledno taj dokaz najjači. Prema njemu, kad bi neko pošao sa jednog mesta i išao, išao, išao neprestano u istom pravcu, on bi na kraju krajeva opet došao na isto mesto sa kojega je pošao. Mi smo taj dokaz ovako zamišljali; pođem ja, na primer, iz prvog razreda gimnazije i idem, idem, idem, i posle nekoliko godina se opet vratim u prvi razred gimnazije, dok moji drugovi uče već četvrti. Nekako, po našoj dečjoj logici, to nije bilo dovoljno reći: "kad bi neko pošao", jer to znači: kad ne bi pošao da ne bi bilo dokaza i okruglini zemljinoj.

Druge stvari pojmili smo nekako lakše, blagodareći tome što je profesor geografije rado primenjivao očiglednu nastavu.

U našoj gimnaziji postojao je jedan globus, koji je godinama stajao na ormaru u direktorovoj kancelariji, ali je taj globus izgledao tako bedno da ga je žalost bila pogledati. Osovina mu se tako bila iskrivila da bi se, prilikom eksperimenata, uvek drukčije okretao no što je profesor tvrdio da se zemlja okreće. Severnu Ameriku pokrivala je jedna ogromna mrlja od mastila, tako da smo mi bili ubeđeni da je, to upravo Crno more: a tamo gde treba da leži Afrika bila je velika rupa te nisi znao da li su to Englezi iskopali Afriku da nađu faraonske grobnice, ili je kakva amerikanska ekspedicija, po uputstvima Žila Verna, sišla u utrobu zemljinu. Međutim, verovatnije no obe ove pretpostavke, biće da su se profesori između časova objašnjavali o dnevnoj politici, pa upotrebili i globus kao argumenat.

Profesor je u nedostatku globusa upotrebljavao glavu jednog našeg druga, nekoga Sretena Jovića, koji je odista bio tako glavat da je predstavljao pravi pokretni globus.

– Iziđi, Sreto, ovamo! – otpočeo bi lekciju kojom bi, recimo, hteo da nam objasni dan i noć. – Iziđi i stani ovde kraj prozora, da te dohvati sunce.

Globus izađe iz treće klupe i stane kraj prozora.

– E, vidiš, kad ovako desni obraz okreneš suncu, onda ti je cela ova polovina glave osvetljena, a ova druga nije. Je li? E, sad okreni levi obraz suncu, i, eto, sad je ova druga strana osvetljena, a ona nije.

Tako bi nam isto objašnjavao i polove na Sretenovoj glavi.

– Evo ovde, vidiš? – i tu bi upro kažiprst u teme. – Tu je severni ledeni pol. Tu je večita zima, nikad ništa ne cveta, sve je izumrlo, a i ako ima čega to je zakržljalo. To su uostalom neispitani prostori.

Drugi put opet objašnjavao nam je na Sretenovoj glavi putanju onoga putnika koji bi, za ljubav geografije, da bi potvrdio četvrti dokaz o okruglini zemljinoj, krenuo sa jedne tačke i idući uvek u istom pravcu stigao opet na tu tačku. Profesor je pošao od Sretenovog nosa, kao tačka koja je vrlo jasno markirana. To je objašnjenje otprilike ovako izgledalo:

– Uzećemo dakle nos kao polaznu tačku, – i tu nasloni svoj kažiprst na Sretenov nos, pa ga zatim uputi, vukući noktom po licu, ka levom uvu – i krenućemo na istok, to jest na onu stranu sveta sa koje sunce ističe. Zatim ćemo... Sretene, da ispereš uši, pune su ti blata kao da si sad iz svinjca izašao... zatim ćemo obići zemljinu kuglu i doći na suprotnu stranu sveta... ja sam ti, Sretene, još prošlog časa kazao da ošišaš tu kosu. Iako na toj suprotnoj strani sveta žive divljaci, ja ipak neću više da provlačim prste kroz tu tvoju prljavu kosu... To je ta strana gde je noć kad je kod nas dan, i obratno: gde je dan kad je kod nas noć. Zatim ćemo ići sve dalje i dalje, preći ćemo preko Sretenovog desnog uveta pa opet dalje i dalje i dalje, i evo nas na Sretenovom nosu odakle smo pošli!

Sreten je nama đacima neobično imponovao što se profesor njime služio. Izgledao nam je kao odistinski školski instrument, i na to smo se toliko bili navikli da nam je njegova glava odista izgledala kao globus koji predstavlja kuglu zemaljsku. Njegova čupava kosa izgledala nam je kao prašuma u kojoj stanuju divlje zveri, njegovo čelo ličilo nam je na uzorane misirske ravni; nos na nedostiživi vrh Himalaja, a dve reke, koje su se izlevale iz nosa, na Eufrat i Tigar koji su se pred svojim utokom u usta spajale u jednu reku.

Naše ubeđenje da je njegova glava pravi globus bilo je toliko da je, kad mu je jednom u igri neki Stanko Milić razbio glavu, na pitanje profesorovo zašto je to učinio, odgovorio:

– Učio sam geografiju!

Razume se da je profesor tada pustio u saobraćaj glavu ovoga Stanka Milića, ali ne radi očigledne nastave, već radi toga da nam zada strah kako ne bismo ubuduće oštećivali školske instrumente, jer tek ne bi mogao Sretu, sa razbijenom glavom, metnuti na orman u direktorovoj kancelariji, tamo kraj onoga bivšeg globusa.

A valja znati da je naš profesor geografije imao dosta tešku ruku i da se vrlo rado njome služio. Dok bi govorio o zemaljskim stvarima, o rekama, planinama, jezerima i morima – i kojekako, ali kad bi se dočepao neba i nebeskih predmeta, tako bi se razmlatarao rukama i tako bi nas ni za šta ošamario, da nam je izgledalo kao da se na nebu među planetarna dešavaju katastrofalni sudari.

Tako, na primer, jednom kad nam je objašnjavao pomračenje, izveo je nas trojicu ispred klupe. Najpre je pozvao nekoga Živka, najvećega đaka među nama, kome su već i brkovi probili i koga su svi profesori savetovali da se ženi. Prozavo ga i postavio ga tako da ga svi možemo videti:

– Iako si ti inače, Živko, pravi magarac, ali u ovoj prilici predstavljaćeš Sunce! Zatim se okrenuo ostalim đacima:

– Pazite dobro, glava ovoga Živka je Sunce, i ona osvetljava i Zemlju i Mesec. Zemlja će kao i dosad biti Sretenova glava, a za Mesec uzećemo ovoga maloga iz druge klupe.

– E sad, vidite deco: kad Sunce stoji ovde gde je sad Živko, a Zemlja ovde gde je Sreten, i Mesec ovde gde je ovaj mali, onda Sunce šalje svoje zrake i obasjava i Zemlju i Mesec. Je li tako?

Svi ćute, jer ne mogu da zamisle kako to Živko obasjava i čime obasjava.

– Ali – nastavlja profesor – Zemlja na svome putu oko Sunca u jednome trenutku nađe se između Sunca i Meseca... eto ovako i tu nas povrsta u jednu liniju, Živka, Sretena i mene – I onda, kao što vidite, glavati Sreten zaklonio je ovoga maloga, i svetlost Živkova ne može da ga obasja, te usled toga nastaje pomračenje Meseca. Je l' razumete?

– Ja ne razumem! – progunđa Živko, iz kojega ima sva svetlost da poteče.

I baš ta okolnost što mu onaj koji svetlost treba da pozajmi drugima, ne razume, razgnevi profesora i zviznu mu takav šamar koji je kod grešnoga Živka morao izazvati pravu predstavu pomračenja, te on žmirkajući dodade brzo:

– Sad razumem!

I ne samo što je on razumeo šta je to pomračenje, nego smo i mi svi ostali toga trenutka razumeli zašto se ovaj deo geografije zove fizička geografija.

Još gore bi bilo kada bi nam objašnjavao planetni sistem.

– Neka izađu one planete od prošlog časa! – rekao bi.

Te planete bili smo Živko, Sreten i ja.

– Ti Zivko, kao što se zna, ti si Sunce. Stani ovde i tiho, mirno okreći se oko sebe!

– Ti ćeš se, Sretene, takođe okretati oko sebe, a okretaćeš se oko sebe da trčiš i oko ovoga Živka koji predstavlja, kao što znaš, Sunce.

Zatim stavi mene u red.

– Ti si Mesec. Ti ćeš se okretati najpre oko sebe, pa okrećući se oko sebe, okretaćeš se i oko ovoga Sretena, i s njim zajedno okretaćete se oko Sunca, odnosno oko Živka.

On to nama tako objasni, pa onda uzme štap i stane sa strane kao ukrotitelj zverova, kako bi nas kvrcnuo po glavi ako ko pogreši, i onda, na njegovu komandu, stane jedno okretanje i trčanje da te bog sačuva. Okreće se Živko u mestu, okreće se grešni Sreten oko sebe i oko Živka, okrećem se ja oko sebe, pa oko Sretena i s njim zajedno optrčavamo Živka. Ne napravimo ni prvi krug čestito, a mi se sva trojica srušismo onesvešćeni od vrtoglavice. Najpre padnem ja kao Mesec, na mene se sruči Zemlja, a na nju Sunce. Napravi se jedna gomila, niti znaš ko je Mesec, ko Sunce, a ko Zemlja. Vidiš samo: viri jedna noga Sunčeva, ili nos Zemljin, ili tur Mesečev.

A profesor ponosito stoji nad tom gomilom, dok mi stenjemo, on objašnjava ostalim đacima planetni sistem i kretanje nebeskih tela kroz vasionu.

A možete misliti kakvu je paniku taj profesor proizveo kada nam je, polazeći sa toga časa, rekao:

– Idućega časa objasniću vam šta je to vulkan!

S obzirom što je tako revnosno primenjivao očiglednu nastavu, bili smo ozbiljno zabrinuti: ko li će od nas da bljuje vatru idućega časa?
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Variety is the spice of life

Zodijak Aquarius
Pol Muškarac
Poruke 17382
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Opera 9.02
mob
SonyEricsson W610
Jestastvenica

 

U jestastvenicu, ili kao što drukčije zovu: prirodne nauke, spadaju: mineralogija, botanika i zoologija. Sve ostale nauke, kao: matematika, istorija, zemljopis, hrišćanska nauka, spadaju verovatno u neprirodne nauke.

Što se mineralogije tiče, svima su nam se dopadale one pregrađene kutije sa lepo poredanim i numerisanim kamenicama, koje je profesor unosio u razrede za vreme časova i iz kojih bi kutija uvek nestao po jedan egzemplar u toku predavanja.

Botanika je još i mogla biti simpatičan predmet, da nisu profesori i tu, bez ikakve potrebe, utrpali latinski jezik. Po ceo dan učiš napamet: Spinacia olaracea, Raphanus sativus, Curcubita mole, i kad ih izgovaraš, a ono izgledaju u najmanju ruku kao natpisi Horacijevih epistola, dok te reči ne znače ništa drugo već: spanać, rotkva, bundeva. Badava su nam objašnjavali da je to naučno ime toga zelja, to nas je objašnjenje još više bunilo. Okružni načelnik pa se zove prosto gospodin Jakov Marković, i nema nikakvo naučno ime, a jedna rotkva pa da ima naučno ime. A okružni načelnik, to će svako priznati, predstavlja ipak nešto više od jedne rotkve.

Naročito je mene lično bunilo pitanje: što će mi to da znam kako se rotkva zove latinski? Ja ne mogu doći na pijacu pa reći seljaku: "Pošto, prijatelju, jedna pišla raphanus sativus?", a ne mogu ni u restoraciji tražiti da mi se donese jedna porcija raphanus sativus, jer kad bih tako tražio, restorater bi tu porciju naplatio četiri puta skuplje no kad bi mu potražio rotkve. Ne bi mogao te reči upotrebiti ni kao citat u kakvom političkom govoru, kao što je to red da se u političkim govorima navede kakav latinski citat, jer kad bih rekao, na primer: "Gospodo, vama koji verujete da u demokratiji leži moralna snaga jednoga društva, raphanus sativus..." onda bi to još moglo značiti: "Gospodo, vama koji verujete da u demokratiji leži moralna snaga jednoga društva, rotkve vam strugane!"

Dakle, kad su te latinske reči toliko neupotrebljive, ne razumem zašto ih učiti. Možda samo zato da đacima omrzne tako simpatičan predmet kao što je botanika.

Uostalom i sam profesor, koji nam je predavao jestastvenicu, kao da nije bio naklonjen botanici, a još manje mineralogiji. On je bio pasioniran za zoologiju, te smo stoga taj predmet najpredanije učili, i mogu slobodno reći: iz zoologije sam pobrao mnoga korisna znanja.

Tako, na primer, iz zoologije sam izneo kao pouzdano znanje: da čovek ima dve noge, a životinja četiri, što ipak ne znači da je ćuran čovek. Zatim sam naučio šta su to debelokožari, koje sam saznanje tek docnije u životu razumeo. Saznao sam još: da je magarac strpljiv, jagnje pitomo, konj plemenit, tigar krvožedan, lisica lukava, pas veran, zec plašljiv, tvor podao, majmun smešan i da čovek ima sve te osobine sabrane u sebi, te se stoga i smatra višim bićem od životinje.

A kad sam već poneo toliko korisnih znanja iz toga predmeta, pravo je da ovde, sećanjem na njega, odam i dostojnu poštu profesoru zoologije.

Jeste li primetili da je čovek često puta svojom fizionomijom, ponašanjem, držanjem i pokretima, već opredeljen za izvestan poziv u životu? I te se osobine, koje opredeljuju čoveka za dotični poziv, opažaju kod njega još od malena, još od ranog detinjstva. Tako, na primer, ako je neko opredeljen da bude kaluđer, on već od malena ima pritvornu fizionomiju, dobar apetit i naviku da meri tuđe zalogaje; ako je opredeljen da bude policijski činovnik, već od malena prisluškuje tuđe razgovore i optužuje drugove učitelju, ili ako je opredeljen da bude profesor, on već od malena zaboravlja da ponese knjige u školu, uzima u rasejanosti tuđ nov mesto svoga staroga šešira, i rđavo uči predmet koji će docnije u životu predavati.

Otuda se u životu i smatra kao najveća komika obrnuta situacija, to jest kad je neko predestiniran da bude poeta, a on postane kasapin, ili što je kod nas mnogo češći slučaj, kad je neko predestiniran da bude kasapin, a on postane poeta.

Često je komika tu, čak i kad neko ima sve podobnosti za poziv kome se odao ali ne i fizionomiju, držanje ili pokrete. Zamislite, na primer, jednoga krojača ženskog odela, sa svim manirima koje ta profesija nameće, pa vam kažu da je to komandant puka u penziji, ili zamislite čoveka s dobrim apetitom i ovome odgovarajućim trbuhom sa mesnatim, klempavim ušima, zadriglim vratom i kasapskim rukama, pa vam kažu da je to kompozitor.

Moj profesor zoologije, bio je bogom opredeljen da bude to i ništa drugo. Kao da je usud onoga trenutka kad se rodio spustio ruku na nj i rekao: "Ti ćeš biti profesor zoologije!"

Bio je krupan, koščat, uznetih ramena i unapređ opuštenih dugačkih ruku, te je izgledao kao da je dosad išao na četiri noge i maločas se propeo, kad je govorio, podvriskivao je nekako, te je izgledao kao da, bože me prosti, rže, a kad se smejao, on je prosto njakao. Jednom rečju, pljunuti konj sa cvikerom.

Kada nam je predavao o pojedinim životinjama i njihovim osobinama, plemenitostima konja, marljivosti mrava, vernosti psa, oštroumnosti lisice, filozofskoj strpljivosti magarca, – on je sve to sa takvim oduševljenjem govorio, toliko nam je gustirao, da čovek čisto dobija volju da postane životinja.

Uostalom mi smo đaci to i bili za njega. Nikoga od nas on nije zvao krštenim imenom: svakome je pridenuo po jedno ime iz zoologije i tim nas je imenom i zvao i prozivao, tako da za njega nije ni postojao prozivnik sa našim krštenim imenima. On bi doduše zagledao u prozivnik i povlačio pisaljkom po imenima, ali kada bi se na kome ustavio rekao bi:

– Izađi ti, vepre, i odgrokći nam što znaš o...! A vepar bi se digao iz klupe, opuštena repa, izašao bi pred tablu i počeo groktati lekciju. Drugome bi opet rekao:

– Ja ću tebi, orangutanu moj, zabeležiti jedinicu: neka ti bude malo duži rep, da možeš njome pokriti revolucionarnu zadnjicu!

Orangutan bi trepnuo i zažmirkao očima, počešao bi se hitro iza uveta, iskezio se na nas i uvukao se na svoje mesto.

Ovakav profesorov način ophođenja sa nama imao je tu korisnu stranu što smo se, gotovo mimogred, mnogo čemu naučili. Tako, na primer, naučili smo da svinja grokće, da orangutan ima crveno zadnje lice, da krava teli ("Jedva si otelio trojku!"), da tvor smrdi, da kukavica podmeće jaja i mnoge druge korisne stvari.

No taj njegov način ophođenja sa đacima imao je i drugi uticaj na nas. Svako od nas počeo je polako, neosetno i postepeno da se privikava imenu koje je nosio, pa ne samo imenu, već i svima osobinama dotične životinje. U početku se, razume se, svako bunio, ali se zatim navikao, pa onda izmirio i najzad podao, dok nije navika već postala tako jaka da je počela da prelazi u prirodu.

Tako, na primer, Ljuba Slon, koji je u početku školske godine bio živahan i okretan dečko, poče polako, neosetno i postepeno da prima slonovske manire, da se kreće tromo, da leno misli i da dobroćudno žmirka očima, pa čak poče i koža da mu postaje neosetljiva, a nos da mu se pušta u surlu. Jovica Orangutan poče takođe da stiče neke čudne pokrete koje dotle nije imao. Svaki čas bi se češao rukom po leđima, žmirkao bi očima i kezio bi se na drugove, pa čak poče, naročito pri tučama, da upotrebljava nogu mesto ruke, da sa izvesnom lakoćom preskače školske klupe, iskače kroz prozor, da se prevrće preko stolica tako da ti je sve izgledalo kao da bi mu trebalo metnuti lanac oko vrata. Sredoje Tvor nije baš morao da ulaže neki naročiti trud da bi se prilagodio osobinama životinje čije je ime nosio; a Jova Magarac, koji je doduše, dolazeći u školu, već bio doneo izvesne magareće osobine, neobično se izvežbao u strpljenju. Ne samo ceo profesorski kolegijum, već ga je i ceo razred tukao, i dok je ranije donekle i reagirao, docnije se potpuno izmirio sa sudbinom i odista je stoički podnosio.

Taj uticaj zooloških imena koje smo nosili bio je opšti, te smo mu se svi, voljno ili nevoljno, potčinjavali i prilagođavali se karakteru koji tome imenu odgovara.

A interesantno je: docnije kad smo već ušli u život, ma koliko da smo se starali da te utiske izgladimo i uništimo, ipak smo sačuvali nešto od onoga karaktera i onih navika i potražili sebi u životu puteve i pozive koji su nam odgovarali i kojima smo mogli da poslužimo osobinama stečenim u detinjstvu. Tako, na primer, Sima Ćuran je otišao u diplomatiju i postigao je tamo lepe i znatne uspehe; Jova Magarac je postao ministar prosvete, i izvršio je mnoge i mnoge korisne reforme u toj struci; Pera Som je postao član Akademije nauka gde i danas ćuti kao riba; Spira Preživar je postao okružni prota i već je odavno odlikovan crvenim pojasom; Toša Kameleon se bacio sav na politiku i neobično je uspešno vodi; Sredoje Tvor uvukao se u policiju, i gde god je bio sa službom, osećao se njegov trag; Andra Krokodil je, kao tutor, progutao čitavu jednu masu, veliku dvospratnu kuću i sedam hektara zemljišta. I svi redom tako: svako je pošao još u detinjstvu određenim putem.

Stoga što sam bio najmanji u razredu, profesor zoologije mi je dao ime: miš. To je ona domaća životinja koju žene kad spaze vrište i zadižu suknje uvis, i to je ona domaća životinja što gricka mrvice bačene sa tuđeg stola. I najzad, da mi je sudbina dodelila u životu samo to da žene kad me spaze vrisnu i zadižu suknje, to bi se još dalo trpeti, ali izgleda da je sudbina iskoristila samo onu drugu osobinu ove životinjice. Na osnovu toga što životinjica gricka mrvice bačene sa tuđega stola, sudbina mi je odredila da budem – srpski književnik.
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Variety is the spice of life

Zodijak Aquarius
Pol Muškarac
Poruke 17382
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Opera 9.02
mob
SonyEricsson W610
Strani jezici

 

Nekako u to doba je uveden francuski jezik kao nastavni predmet u naše srednje škole, te je bila velika oskudica u nastavnicima koji bi ga predavali. Ali ta okolnost nije nimalo bunila niti školsku upravu niti nas đake. Školska je uprava određivala jednoga grešnika iz nastavničkog veća, kome je stavila u dužnost da sa nama zajedno uči, francuski, a nama je to dobro došlo, jer nam na taj način predmet nije zadavao nikakve teškoće. Naprotiv, čas francuskog jezika služio nam je kao prijatan odmor od ostalih časova i na njemu smo se vrlo lepo zabavljali.

Kada bi profesor naučio lekciju, i bilo je još povuci-potegni, ali kad je ni on ne bi naučio, onda je lako išlo, jer se i on sam snebivao da govorimo o francuskom jeziku, već bi zaveo govor na sasvim druge stvari. Pričao nam je, na primer, kako Mitridat VI, kralj pontski, koji je vladao čitav vek pre Hristova rođenja, znao dvadeset i dva jezika, pa nam je pričao kako je on lično znao jednoga Crnogorca koji je mnogo lutao po svetu i znao pet stranih jezika da govori, ali ih je sve govorio crnogorskim narečjem.

A kad bi znao lekciju, otvarao je čas naročitom besedom, koju bi uvek počinjao ovako:

– Deco, francuskom jeziku treba da poklonite naročitu pažnju. On vam nije neophodno potreban ako će, recimo, ko od vas biti ministar spoljnih poslova, ali ako ko ima ambiciju da bude portir u hotelu, onda znajte da bez francuskog jezika to ne možete biti.

Zatim bi, posle ovako mudre besede, stavio preda se poznatu knjigu "Olendorfova metoda za učenje francuskog jezika", koja je kao jedini udžbenik tada postojala, i iz koje smo i mi i profesor učili francuski, i tada bi između nas otpočeo ovakav dijalog od reči do reči, po Olendorfovoj metodi:

Pitanje: Brat vaše žene, ima li on jednu pticu koja lepo peva?

Odgovor: Da, brat moje žene ima jednu pticu koja lepo peva?

Pitanje: Nije li vaša sestra od tetke rod sestri od tetke mojega nećaka?

Odgovor: Da, moja je sestra od tetke rod sestri od tetke vašega nećaka!

Pitanje: Jeste li videli nožić moga strica?

Odgovor: Da, video sam nožić vašega strica na klupi u bašti moje tetke, koja je juče pojela jednu jabuku.

Pitanje: Vaš stariji brat, govori li on francuski?

Odgovor: Moj stariji brat ne govori francuski, ali on ima jedan perorez.

Pitanje: Jede li vaša sestra rado sira?

Odgovor: Da, moja sestra jede rado sira.

Kao što se iz ovo nekoliko primera može videti, ova je Olendorfova metoda neobično podesna i dobra za učenje francuskog jezika, a ja se sećam jednoga našeg mladog diplomate koji je po Olendorfu naučio francuski i koji je, prilikom jedne diplomatske posete, vodio ovakav razgovor:

– Vaša država, nije li ona voljna biti u dobrim susedskim odnosima sa našom zemljom? Vaša država, nije li ona voljna učiniti izjavu našoj državi da je ona, vaša država, voljna živeti u dobrim susedskim odnosima sa našom državom?

Razume se da se mladi diplomata koristio znanjem francuskoga jezika po Olendorfu i prilikom diplomatskih večera. Tako je, jednom prilikom, papskome nunciju, koji je sedeo s njegove desne strane rekao:

– Jede li vaša sestra rado sira? A kada ga je markiza Ines od Herera, žena španskog poslanika zapitala:

– Govorite li engleski?

Diplomata joj je opet po Olendorfu odgovorio:

– Ne, ja ne govorim engleski, ali ja sviram u flautu!

Nemački jezik već nam je išao nešto teže, a savladali smo ga jedino blagodareći okolnosti što smo imali profesora koji nam je neobično lepo umeo da objasni mnoge stvari koje bi nam inače bile nejasne.

Primera radi samo, da navedem kako nam je lepo i razumljivo objasnio šta znači u nemačkom jeziku: pomoćni glagol.

– Pomoćni glagol, deco, to je onaj glagol koji pomaže glavnom. Na primer, ja kopam vinograd, i onda ja sam glagol graben, dakle: ich grabe. Jest, al' graben ne može da stigne da okopa sam vinograd, kratak dan pa ne može da stigne. Šta će, kako će, nego ajd' da pozove svoga komšiju habena. Veli mu: "Učini mi toliko, komšija haben, pomozi mi da okopamo vinograd!" Haben, kao dobar komšija, pristane, i onda zapnu na rad zajedno, i to je onda: ich habe gegraben. Haben je dakle u ovom slučaju pomoćni glagol, to jest, glagol koji je pritekao u pomoć grabenu. Jest, ali nije bio onda samo kratak dan kad je graben okopavao vinograd; ima još kratkih dana u godini. Tako opet jednom prilikom, ima graben da okopa kukuruz, pa zapeo, zapeo, ali ne može da stigne. Kratak dan pa ne može da stigne. Šta će, šta će, domišlja se on, jer ne biva da opet zove habena, pošto mu je on već jedanput učinio ljubav i pomogao mu okopati vinograd. Tad se seti graben da zovne drugog komšiju werdena. A werden, neki dobar čovek, pa se i on odazove molbi i dođe svome komšiji u pomoć, i zapnu zajedno da rade, i to je onda ich werde graben. Werden je dakle u ovome slučaju tako isto pomoćni glagol. Jeste li sad razumeli, deco?

– Razumeli smo! – odgovaramo mi jednoglasno, jer odista smo neobično dobro razumeli ovo objašnjenje.

Kada je, na primer, idućega časa profesor zapitao Sretena Jovića: šta su to pomoćni glagoli u nemačkom jeziku, on je sa dubokim uverenjem da je objašnjenje potpuno razumeo, odgovorio:

– Pomoćni glagoli, to su komšije. Kad neko ne može sam da svrši okopavanje vinograda, to on zove komšiju pa ga zamoli i ovaj pristane, te zajedno okopaju vinograd. Drugi put kad opet ne može da svrši okopavanje kukuruza, a on zovne drugog komšiju pa mu on pomogne. Prema tome, svaki pomoćni glagol na nemačkom jeziku jeste komšija.

– Pa dobro, Sretene, kaži ti meni – veli mu profesor – koga ćeš ti da zoveš u pomoć kad ne znaš lekciju?

– Komšiju Živka! – odgovara Sreten.

– Ovoga Živka što sedi do tebe u klupi?

– Jeste!

– A kako ti on može pomoći?

– Da mi šapne.

– Šta da ti šapne?

– Ono što ne znam.

– I onda bi Živko bio tebi pomoćni glagol?

– Jeste.

– E pa hajde ti, pomoćni glagole, ustani i šapni da čujemo svi. Reci, dakle, šta je ono glavno što je Sreten zaboravio da kaže?

– Zaboravio je, – ustaje Živko – zaboravio je da kaže da je bio kratak dan i zato onaj čovek nije mogao da stigne da okopa vinograd.

Razume se da mi nismo učili samo pomoćne glagole. Bilo je i drugih muka i nevolja. Profesor bi nam, na primer, zadavao svake nedelje po dvadeset reči koje smo morali naučiti napamet, i da smo to uspeli postići, svaki od nas bi morao postati živi džepni rečnik. Možete misliti kakvi su izgledali onih četvrt sata odmora ispred časa nemačkog jezika. Nastala je jedna paklena dreka, zujanje i mumljanje, jer bi tada ceo razred zapeo da nauči zadatih dvadeset reči, kako bi ih odmah po svršenome času zaboravio. Kroz tu opštu dreku, zujanje i mumljanje, čule bi se milozvučne nemačke reči: Cerkvečen, entvurceln, rikzihtslozigkajt, rikšrilpartaj, margkrafšaft, itd. U značenje tih reči nismo se ni upuštali, jer smo bili duboko uvereni da ovakve reči ne mogu ništa značiti i da su ih izmislili profesori samo da bi otežali lekciju, đacima. Mora se ipak priznati da je bilo nemačkih reči koje bi se i dale naučiti, stoga što su vrlo mudro i praktično smišljene. Nemci su, verovatno iz ekonomskih razloga, jednoj reči dali po dva i tri značenja, i uz to još, valjda radi toga da bi se lakše naučile, udesili da ta značenja imaju izvesne veze među sobom. Tako, na primer: zamak se kaže nemački Schloss, a tako se isto kaže i brava kojom se taj zamak zatvara. Ili na primer: pad, runiranje, kaže se Verfall, i tako i tako se isto kaže nemački i rok, što je u tesnoj vezi sa padom. Tako isto versetzen znači založiti, a versetzen se kaže isto i premestiti stvar iz kuće u založnu banku. Unterhalten znači zabavljati se, a znači i izdržavati, što, je također u vrlo tesnoj vezi, jer onaj ko se zabavlja s devojkom sasvim prirodno treba da izdržava dete.

Najviše jada i nevolja su nam zadavali izuzeci, koji su prosto bili grobnica u koju je legao čitav jedan razred, ako ne i čitavo jedno pokoljenje. Ono i u drugim gramatikama ima izuzetaka, ali su nekako uljudni i pristojni, ali ovi u nemačkom jeziku – prosto osećate da su ih Nemci izmislili kao jedno od svojih militarnih sredstava za uništavanje neprijatelja. Ili ako ne to, a ono kao bodljikavu žicu kojom je nemački jezik ograđen, kako se ne bi moglo olako prodreti u znanje istoga. Znojiš se, znojiš i znojiš dok ne skuhaš jezik i naučiš izvesno pravilo, te sav srećan staneš pred profesora, pa sve ližući prste od zadovoljstva govoriš što si naučio očekujući da će ti sad profesor reći: "Dobro, vrlo dobro, idi na mesto!" A on tek, mesto toga, reče ti: "E sad, reci ti meni, ima li ovo pravilo svojih izuzetaka i koji su to?" A to mu dođe kao kad sa najvećom slašću posrčeš kompot od bresaka, a onaj koji te služi kaže ti: "E ajde sad da progutaš i ovu zelenu oskorušu!"

Zbog tih izuzetaka u nemačkom jeziku, đak sa dobrom ocenom iz toga predmeta u našem razredu bio je pravi izuzetak.

 

 

 

– Hm! Hm! – razmišlja zabrinuto doktor, i dodaje: – Dovedite vi meni mladoga pacijenta da ga lično ispitam.

Ulazi bled i ispijen mladić, lekar ga pipa, kuca po grudima, zagleda mu jezik i prevrće mu očne kapke.

– A rđavo spavaš, je li?

Đak potvrđuje.

– Bi li mogao reći kakvi su to snovi, šta je to tako strašno što sanjaš?

Đak se prestravljeno obzire levo i desno, pa onda počinje poverljivo:

– Sanjam neku grdnu ženturinu, sa oštrim, gvozdenim zubima, sa zmijama mesto kose, topovskim đuletom mesto. srca, rukama u vidu gvozdenih vila i fosfornim očima koje se u mraku svetle kao mačje oko, i sa stomakom od goveđe kože, punim raznih cifara koje ta nakaza bljuje na usta.

– To je matematika! Da, to je matematika! – vrti brižno glavom lekar, sećajući se svoje mladosti. – Poznam tu bolest, vrlo je dobro poznajem, preležao sam je i sam. A kakvoga si duševnoga raspoloženja, mladiću, kad si budan? Jesi li sačuvao pamćenje, znaš li, na primer, da mi recituješ štogod?

– Znao sam, ali sam zaboravio.

– Možda si upamtio kakvu narodnu pesmu?

– Znao sam, ali sam zaboravio.

– Ili ma šta drugo, ma kakvu pesmu, reci šta znaš?

Dečko se domišlja, domišlja, pa tek zapne:

Kvadrat od hipotenuze,

To zna svako dete,

Ravan je kvadratima

Od obe katete.

Lekaru se muti čelo brigom i obraća se roditeljima, kao čovek koji je već postavio dijagnozu, ovim savetom:

– Dajte mu da jede kuvane suve šljive, upišite ga u kakav sportski klub i budite izmireni s tim da ove godine padne na ispitu.

Eto takvi smo pacijenti bili svi koje je ova boljka, opasnija i od tetanusa i od kočenja vrata, zahvatila. Svi smo mogli jesti kuvane suve šljive i biti izmireni s tim da ćemo pasti na ispitu. Svima nam je matematika bila vrsta aveti od koje se noću trzamo iza sna, u mraku je se plašimo i usred dana dršćemo kad

 

 se isto kaže nemački rok, što je u tesnoj vezi sa padam. Tako isto versetzen znači založiti, a versetzen se kaže i premestiti stvar iz kuće u založnu banku.
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Variety is the spice of life

Zodijak Aquarius
Pol Muškarac
Poruke 17382
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Opera 9.02
mob
SonyEricsson W610
Matematika

 

–  Ja bih vas molio, gospodine doktore, da dete svestrano pregledate, jer počinje već da me brine njegovo stanje.

–  Šta je to, dakle, što vas brine; kakve ste promene zapazili na njemu?

– Dete je bilo vedro, veselo, raspoloženo, pa odjednom postalo sumorno i ćutljivo. Nekako mi je rasejano, ne ume ni da razgovara kao pre, ne čuje kad ga pitam i vrlo rđavo spava. Sanja, veli, neke strašne snove i u snu se tako pogdekad prepadne da često skače sa kreveta, pa ga jedva možemo umiriti.

–  Hm! Hm! – razmišlja zabrinuto doktor i dodaje: – Dovedite vi meni mladoga pacijenta da ga lično ispitam.

Ulazi bled i ispijen mladić, lekar ga pipa, kuca po grudima, zagleda mu jezik i prevrće mu očne kapke.

– A rđavo spavaš, je li?

Đak potvrđuje.

–  Bi li mogao reći kakvi su to snovi, šta je to tako strašno što sanjaš?

Đak se prestravljeno obzire levo i desno, pa onda počinje poverljivo:

– Sanjam neku gadnu ženturinu, sa oštrim, gvozdenim zubima, zmijama mesto kose, topovskim đuletom mesto srca, rukama u vidu gvozdenih vila i fosfornim očima, koje se u mraku svetle kao mačje oko, i stomakom od goveđe kože, punim raznih cifara koje ta nakaza bljuje iz usta.

–  To je matematika! Da, to je matematika! – vrti brižno glavom lekar, sećajući se svoje mladosti. – Poznajem tu bolest, vrlo dobro poznajem, preležao sam je i sam. A kakvoga si duševnoga raspoloženja, mladiću, kad si budan? Jesi li sačuvao pamćenje, znaš li, na primer, da mi recituješ štogod?

–  Znao sam, ali sam zaboravio.

– Možda si upamtio kakvu narodnu pesmu?

– Znao sam, ali sam zaboravio.

– Ili ma šta drugo, ma kakvu pesmu, reci šta znaš? Dečko se domišlja, domišlja, pa tek zapne:

Kvadrat od hipotenuze,

To zna svako dete,

Ravan je kvadratima

Od obe katete.

Lekaru se muti čelo brigom i obraća se roditeljima, kao čovek koji je već postavio dijagnozu, ovim savetom:

–  Dajte mu da jede kuvane suve šljive, upišite ga u kakav sportski klub i budite izmireni s tim da ove godine padne na ispitu.

Eto, takvi smo pacijenti bili svi koje je ova boljka, opasnija i od tetanusa i od kočenja vrata, zahvatila. Svi smo morali jesti kuvane suve šljive i biti izmireni s tim da ćemo pasti na ispitu. Svima nam je matematika bila vrsta aveti od koje se noću trzamo iza sna, u mraku je se plašimo i usred dana dršćemo kad nam se samo pomene njeno ime. Matematika nam je svima izgledala nekako kao more bez horizonta i bez dna, u koje su nas bacili te se davimo ili očajnim i bezumnim naporima spašavamo; ličila nam je na zamršeni lavirint, u koji su nas ugurali te se zbunjeno teturamo, udarajući čas u jedan, čas u drugi zid, i ličila nam je na neprohodnu džunglu, punu krvožednog zverinja, u koju smo zalutali i ne znamo naći izlaza, pa smo stoga valjda i verovali da je ona kazna koju je gospod bog izrekao prilikom izgnanja iz raja, kada je za prvi greh ženu kaznio porođajnim mukama a čoveka matematikom.

I onda, zar je čudo što smo se u snu trzali, što smo zaboravili i narodne pesme i očenaš; pa često i svoje sopstveno ime i prezime, i mesto rođenja, i imena svojih roditelja.

– Odakle si rodom, Spiro? – pita profesor matematike Spiru Najdanovića.

Spira ćuti, trepće i gleda u tavan.

–    Odakle si rodom, Spiro? – ponavlja profesor.

Spira ćuti, trepće i gleda u tavan.

– Zar ne znaš, pobogu brate, odakle si rodom?

–  Zaboravio sam.

– Pa šta onda znaš? 'Ajde reci mi da čujem šta ti znaš, kad već ne znaš ni odakle si rodom?

– A plus b na kvadrat ravno je a na kvadrat plus ab plus b na kvadrat! – odgovara Spira kao iz topa. I dok se profesor zgranjavao pred pojavom što je Spira zaboravio svoje mesto rođenja, dotle smo se divili Spiri što je tako lepo znao ovaj binomni obrazac, jer mi nismo ni toliko znali.

Ako smo i znali što, znali smo samo ono što su ranije generacije, one koje su pre nas lupale glavu sa matematikom, stavljale u stihove. Jer valja znati da smo se mi vratili onome lepom običaju srednjega veka, stavljanju nauke u stihove, kao jedinome načinu da pojedine teoreme, principe i zakone naučimo napamet.

– Šta biva sa zagradom kad se pred njom stavi plus? – pita profesor.

Đak odmah prošapće u sebi stih: "Kad je pred zagradom znak više, zagrada se briše!" i izvrši tu radnju.

Tako isto i Pitagorino pravilo glasilo je u stihu:

Kvadrat od hipotenuze,

To zna svako dete,

Ravan je kvadratu

Od obe katete.

A nesrećna Karnova teorema glasila je:

Kvadrat nad jednom stranom

– Veli Karno, ćorava mu strana –

Jednak je kod trougla

Sa zbirom kvadrata drugih dveju strana itd.

A, dopustite, da nije ovih lepih i vrlo glatkih stihova, ko je taj koji bi se smeo poduhvatiti da nauči napamet taj isti Karnov princip, koji u prozi glasi ovako: "Kvadrat nad jednom stranom trougla jednak je sa zbirom kvadrata drugih dveju strana smanjenim za dvostruki proizvod iz tih drugih dveju strana i kosinusa ugla koji zaklapaju."

Ali, ma koliko da smo se spomagali stihovima, te su nam teoreme ipak zadavale ogromne glavobolje. Sećam se, na primer, one Pitagorine hipotenuze, koja me je toliko izmučila i sa kojom sam se toliko rvao, pa ipak, evo, ni dan-danas ne znam šta je to hipotenuza, sem što mi je ostalo u pameti da je to nešto što je ravno zbiru kvadrata obeju kateta. Meni je uvek izgledalo kao da je ta hipotenuza sestra od tetke hipopotamusu.

Sećam se da sam jedanput, na času opšte istorije, dobio pitanje:

– Deder, reci ti meni imena devet mitoloških muza?

Ja sam prema boginjama lepih veština imao naročitih sklonosti i trudio sam se, više no inače, da tu lekciju dobro naučim, pa ipak nisam upamtio ime jednoj od njih i moj je odgovor glasio:

– Erata, Kaliopa, Klija, Melpomena, Polimnija, Talija, Terpsihora, Uranija i Hipotenuza.

Uostalom, nisam ja jedini bio kome su hipotenuza i katete poremetile normalno rasuđivanje. Bilo je i drugih koji su, učeći matematiku, potpuno zabrljavili. Jedan moj drug, neki Nenad Protić, nazvao je osnivaoca francuske dinastije Ljudevitom Katetom i uporno je ostajao pri tome da su svi francuski Lujevi katete.

Ta hipotenuza postala mi je toliko odvratna da sam je počeo smatrati kao reč koja, bačena nekome u lice, može značiti samo uvredu i ništa drugo. Tako sam je ja jedanput i primenio i zbog te primene imao teških neprilika u porodici.

Došla nam je bila u goste neka strina, jedna zrela devojka od četrdeset godina, koja se nije udala jer "nije smela da se odvaži na to". A ta neodvažna strina bila je inače neobično dosadno stvorenje, koja je zasipala pitanjima kao mećava i koja se interesovala za sve, počevši od pitanja: ko svlači mitropolita uveče kad hoće da legne, pa do pitanja: da li kokoška oseća izvesnu prijatnost kad snese jaje?

I takva jedna strina i sa takvim navikama pala mi je u kuću baš kad sam se spremao za ponovni ispit iz matematike i kad mi je glava vrela od raznih sinusa, kosinusa, konusa, paralelopipeda, segmenata, tangenata itd. Podnosio sam, dokle se dalo podnositi, da me zasipa smetovima pitanja, ali kad mi dosadi, kad neodvažna strina prevrši svaku meru, prekipe nešto u meni i, da bih je kakvom teškom uvredom ućutkao, ja dreknuh:

– Vi ste hipotenuza!

– Juh! – vrisnu i inače vrlo osetljiva strina i zaklati se da padne u nesvest.

Na njen krik dotrča iz druge sobe majka i strina joj se uze gorko jadati:

– Ja, ja, koja tvoju decu volim kao oči u glavi, ja to da doživim! – jecala je strina i, razume se, iz očiju je lila kiša suza kao iz rešetke za tuširanje kad se povuče onaj lančić.

–  Crni sine, šta si joj kazao? – pita očajno majka.

– Rekao sam joj da je hipotenuza.

– Ju, a šta je to?

– Što ga pitaš šta je; to je izvesno kakva stonoga, ako nije još i gadnije – pišti strina.

– Šta je to, kaži mi odmah šta je to? – navalila majka na mene, ne bi li izgladila uvredu. – Nemoj da ćutiš, nego, reci šta je to?

–  Kvadrat od hipotenuze ravan je zbiru kvadrata od obe katete!

–  Eto, eto, kažem ja da je to neka stonoga! – pišti i dalje strina, koja zbog te teške uvrede sve do svoje smrti nije govorila sa mnom, živeći u dubokome uverenju da je hipotenuza neka odvratna životinja.

I to je samo jedan, jedan jedini pojam iz matematike koji je mojoj strini ličio na stonogu, a zamislite na šta bi joj ličila tek cela matematika, koja je i nama izgledala kao najkrvoločnija životinja. I, ako bismo joj tražili sličnosti u životinjskom carstvu, ona bi najpre bila slična odvratnome oktopodu koji je pružio osam krakova sa sisaljkama na vrhu, od kojih svaki posebice pije krv nesrećnoj žrtvi koja bi upala među krakove te opasne životinje. Tih osam krakova predstavljaju: aritmetika, algebra, geometrija, trigonometrija, stereometrija, goniometrija, planimetrija i analitična geometrija. Pa izvolite sad sami izabrati koji od ovih pipaka želite da vam se zarije u mozak, pa izvolite sad sami reći: da li je moguće izbeći smrt kad čovek zapadne u kandže ovoga odvratnoga oktopoda?

Zamislite, na primer, neka takav oktopod pruži samo jedan od svojih pipaka i kljucne vas u glavu. Jauknućete, verujte, kao da vam se u mozak žarilo pedeset zmijskih žaoka, a ako zapitate šta je to što vas je tako teško ozledilo, dobićete odgovor da je to nepoznata količina.

Ah, te nepoznate količine, koliko li su nam one samo jada zadale! I, kako tada tako i docnije u životu, uvek su to nepoznate količine koje čoveku zadaju nevolje i brige! Jer odista, u životu, to ste izvesno svi zapazili, te nepoznate količine igraju često vrlo veliku ulogu. Tako, na primer, u politici nepoznate količine imaju pogdekad presudnu reč; u javnome životu nepoznate količine dostižu pogdekad vrlo veliki ugled; u literaturi nepoznate količine uznose gdekad visoko glavu, pa najzad i sam brak, kao osnovica čovečjeg života, nije ništa drugo do zajednica nepoznatih količina.

To u životu biva i, kad već čovek zagazi u život, on se, hteo - ne hteo, miri s tom okolnošću, ali se mi u školi nismo mogli da izmirimo sa tim nepoznatim količinama, a još manje s tim da čitava jedna nauka počiva na nepo­znatim količinama. Kad sam jedanput, u svojoj naivnosti, zapitao na što te nepoznate količine, kad već postoje poznate i kad one vrlo lepo i korisno služe, jedan profesor matematike mi je rekao:

– Kad bi sve količine bile poznate, onda matematika ne bi bila nauka.

A bar da su samo nepoznate količine u matematici, pa čovek i da joj oprosti nekako. Ali je tu takva gužva i takva zbrka raznorodnih i svakojakih količina da je čoveku lakše okom sagledati ceo planetni sistem u vasioni no mozgom shvatiti sve te količine u matematici. Tako, na primer, sem poznatih i nepoznatih, ima još i pozitivnih i negativnih količina, pa ima količina beskonačnih (beskonačno malih i beskonačno velikih), pa ima imaginarnih (uobraženih) i najzad kompleksnih količina, a to su one koje nisu ni realne a nisu ni uobražene, nego nešto otprilike kao pola riba a pola devojka. I što je najgore, sve se te količine među sobom sabiraju, oduzimaju, množe, dele, stepenuju i uopšte su u tako srdačnim odnosima da ne možeš nikad znati koje kome rod a ko nije. I iz te mešavine porađaju se takve nekakve odvratne nakaze, tako neki čudnovati zakoni i principi, da bi u svakoj drugoj prilici, kad bi ih ko postavio, trebalo u najmanju ruku da bude upućen u bolnicu na posmatranje. Iz te mešavine i odnosa među ovim raznolikim količinama, kao ono kad pomešaš sodu, loj i kišnicu pa dobiješ sapun, dobijate na primer ovako čudnovata pravila, udaljena hiljadama kilometara od zdravoga razuma: "Nula podeljena sa nulom može da bude nula, a može da bude i jedan, može dva i tri, četiri i pet i može da bude sve što god hoćete", ili: "Četiri podeljeno nulom daje beskonačno veliki broj", ili: "Uobražena količina stepenovana uobraženom količinom daje realnu količinu."

A kad već u toj nauci nema nemogućnosti, kad ona iz poznatih količina iznalazi nepoznate a iz uobraženih dobija realne, onda po čemu bi u matematici bio nemogućan i ovakav zadatak, na primer: "Kad je šofer gospodina ministra socijalne politike star 40 godina, 3 meseca i 12 dana, a most je u varoši Kvibeku, u državi Kanadi, dug 577 metara, onda koliko žumanaca treba razmutiti u supi od rezanaca spravljenoj za četiri osobe raznolike starosti, s obzirom na to što je širina uskoga koloseka bosanskih železnica 0,70 m?" Ili zar je onda nemoguće i rešenje jednoga zadatka iz više matematike koji sam tu skoro čitao u nekim novinama, a koji glasi: "Kad pomnožim datum mog ro­đenja sa brojem moga telefona, dobijam iz kvadratnog korena od toga, minus godine moje tašte, tačno broj moje kuće."

Vi ćete se možda ovim zadacima nasmejati, smatrajući ih kao izmišljene toga radi da bi se persiflirala matematika kao nauka, međutim, kao potvrdu da ovakve stvari, kad je reč o matematici, ne spadaju u oblast izmišljenoga, priđite prvome matematičaru koga sretnete i zamolite ga da vam objasni Zenonov zakon. Ali, toplo vam preporučujem, pre nego to učinite da uzmete jednu dozu broma za umirenje živaca, jer će vam taj matematičar dokazivati takve stvari da će sasvim nesvesno vaša ruka tražiti u okolini kakav predmet, pivsku kriglu, stolicu ili u najmanju ruku kakvu ciglu, sa željom da ga klepnete u glavu.

Taj Zenon, kao bajagi znameniti grčki filosof, bio je neki matematički luđak, koji je živeo nekoliko stotina godina pre Hrista. On je još tada, pre dvadeset i četiri veka, izmislio jednu matematičku zagonetku, koju su svi oni koji ne znaju matematiku davno i davno rešili i sa kojom svi oni koji znaju matematiku još i dan-danji lupaju glavu. Zenon je, naime, matematički utvrdio da zec nikad ne može da stigne kornjaču. Po njemu, ako kornjača sa jednoga mesta pođe, a zec recimo, na sto metara za njom potegne u istom pravcu, onda dok zec učini polovinu puta od sto metara, dotle kornjača izmakne dve-tri stope i time je produžila prvašnje rastojanje: dok zec savlada polovinu novoga rastojanja, dotle je kornjača učinila dva ili tri koraka, te opet postavila novo rastojanje. I to tako ide u beskonačnost. U životu, razume se, jasno je kao dan, dok vi dlanom o dlan, da će zec stići, preteći i ostaviti daleko za sobom kornjaču, ali u matematici to ne može nikako da se desi.

Imam jednoga prijatelja matematičara, pa sam ga u ime prijateljstva, u ime zdravoga razuma i u ime čovečnosti molio i preklinjao da prizna da je zec kadar stići kornjaču, ali je on uporno ostajao pri svome tvrđenju:

– U životu može, ali matematički ne može!

Kada sam već pao u očajanje, a pošto sam popio dve doze broma, ja sam ga prosto ucenio prijateljatvom, pa je najzad jedva pristao da nešto malo popusti:

– Pa ono, moglo bi! Moglo bi se možda i matematički dokazati da bi zec jednoga dana, posle višegodišnjega trčanja, stigao kornjaču, samo što je to jedan beskonačno dug i vrlo komplikovan račun, tako da bi pre crkli i zec i kornjača, i đak kome bi taj zadatak bio zadat, i profesor koji bi ga zadao, no što bi se taj račun mogao dovršiti!

A nije to jedini slučaj, taj Zenonov zec i kornjača, gde matematika ne priznaje nešto što je inače očigledno. Ona uzme, na primer, loptu pa vas pita:

– Je li ova lopta okrugla?

–  Potpuno okrugla! – odgovarate vi ubeđeno.

– E nije! – odgovara vam matematika. – Matematički ona nije okrugla.

Tako isto za liniju pravu kao strela reći će vam da je ne priznaje za pravu; tako isto za površinu ravnu kao staklo reći će vam da ne priznaje da je ravna, pa će najzad, u toj svojoj negativnoj upornosti ići tako daleko da će i ono čemu vas je sama ona učila sporiti.

Dok ste u geometriji učili da su paralelne linije one koje podjednako odstoje i nikad se ne seku, dotle će viša matematika reći da se paralelne linije u beskonačnosti seku.

Kada sam toga moga prijatelja, matematičara, pitao kako je to moguće da matematika ne priznaje ono što se tako jasno može i okom videti i rukom opipati, on mi je odgovorio:

– Matematika ne veruje čulima!

Nisam mogao u početku da se izmirim s tim da jedna nauka ne priznaje čula, te da za ono što očima vidiš tvrdi da ne postoji, ali sam se setio da to često biva i u životu. Sećam se, na primer, jedne takve matematičke ljubavi doajena beogradskih boema, moga prijatelja čiča-Ilije Stanojevića. On je imao jednu prijateljicu, koja je s obzirom na njegove godine i na umetničke napore, kojima je istrošio svoje namučeno telo – bila isuviše mlada. Ta okolnost, verovatno, dovela je do toga da je čiča-Ilija, vraćajući se jedne noći posle ponoći kući, zatekao pred vratima svoje sobe jedan par naredničkih čizama. Možete misliti kako su te čizme potresle umetnikovu dušu. Banuo je gnevan u sobu i tamo je video svojim rođenim očima narednika bez čizama. On se još jednom zatrese celim telom od gneva, i pred umetnikovim očima zaigraše krvavi koluti. Za časak samo, za trenutak, promišljaše kako da odmazdi uvredu. On u tome trenutku vide svega dva načina: ili da izađe u hodnik, unese čizme i zamoli narednika da ih navuče i da mu napravi mesto, kako bi on mogao leći, ili, ne uznemirujući narednika, da se vrati u kafanu i potraži sebi utehe. On izabra ovaj drugi način kao težu i suroviju kaznu za nevernicu i ode ne bacivši ni poslednji pogled na svoj rođeni jastuk, na kome su počivale njihove dve glave. Ode i nastavi da pije tri dana i tri noći, osećajući stalno nezasićenu žeđ. On je menjao kafane, ali svoju nameru da i dalje pije nije menjao. Četvrtoga dana, on dobi poštom jednu kartu adresiranu: "Gospodinu Iliji Stanojeviću, glumcu, Beograd, Kafana Ruski car. Postrestante." Karta je bila njena i ona mu je pisala: "Dragi Čiča, ono što si video nije istina" itd.

Kao što vidite, matematički princip ignorisanja čula našao je u ovoj ljubavi svoju najbolju primenu i, kako je čiča-Ilija čovek koji duboko ceni nauku, kao i sve grane njene, nije imao gde no da, posle ovako matematički ubedljivoga razloga, ode kući.

Ali sem tih poznatih i nepoznatih količina, sem konačnih, beskonačnih, uobraženih i poluuobraženih količina koje su, kao što vidite, do temelja zaljuljale naše zdravo rasuđivanje, bilo je u matematici i drugih bauka, aždaja, stonoga, psoglava, guštera, krokodila, gvozden-zuba, meduza, škorpija, kerbera, punoglavaca, ajkula i, vrh svega toga, kao zmaj sa sedam glava i sa sedam plamenova, koje svaka glava bljuje iz čeljusti, bila je: rektifikacija kruga. Taj se zadatak uzdizao nad nama kao, recimo, nepristupačni vrh Himalaja, do kojega su razne ekspedicije težile da dopru, ali su propadale, strmoglavljivale se u ponore, bivale zatrpavane usovima i umirale od gladi u smetovima, a vrh Himalaja ostajao i dalje neispitan i nepoznat čovečanstvu.

I sada se tek može zamisliti koliko to mora biti natčovečanski napor: preko svih ovih teškoća i nepogoda prebroditi i dopreti do maturantske svedodžbe? Zar vam ceo taj napor, taj podvig i taj trud ne liči na jednu ogromnu trkačku stazu sa pobednim stubom na kraju i sa nama, grešnim učenicima matematike na početku, odakle će nas pustiti te ćemo nekoliko godina trčati ka stubu, zaplićući se, padajući, prevrćući se, lomeći usput noge, ruke i rebra ili ostajući nasred puta onesvešćeni od iscrpenosti snage?

I kad još na toj stazi zamislite sve one silne prepone, nameštene i udešene isključivo da trkač skrha vrat? Zar vam, na primer, izvlačenje korena ne predstavlja već prvu strahovitu preponu na toj trkačkoj stazi? Nama bar, đacima, to izvlačenje korena bila je operacija sasvim slična izvlačenju kutnjaka iz korena, i to zdravog kutnjaka nespretnim, kovačkim kleštima. Ako ne verujete, onda izvolite vi da izvučete kvadratni koren iz minus četiri, pa ćete se zgranuti kada vam profesor reče da kvadratni koren iz minus četiri niti je pozitivan, niti je negativan, niti je uopšte broj.

A to je samo prva prepona, a gde su tek ostale? Zamislite jedan širok i dubok rov, iz kojega viri čitava šuma opasnih i smrtonosnih šiljaka, sinusa, kosinusa, logaritama, radiksa, dijametara, segmenata, sektana, sektora, normala, konusa, piramida, paralelopipeda, tangenata, hiperbola, parabola, diferencijala, integrala itd. I tu šumu smrtonosnih šiljaka u rovu treba po cenu života preskočiti. Pa onda, kad ste već i taj napor postigli, vi nailazite na treću preponu: jedan širok prostor i po njemu rasuto ogromno stenje i kamenje beskonačnih i uobraženih količina, a preskočiti jednu beskonačnu ili uobraženu količinu teže je mnogo nego neuobraženu. Pa kad ste i taj natčovečanski napor učinili i tu preponu savladali, onda tek nailazite na jedan ogroman zid, koji se niti može obići, niti preskočiti, niti glavom razbiti. To je: rektifikacija kruga, račun koji možeš pisati celoga života, predati o smrti kredu sinu da on nastavi, s tim da on preda svome sinu, pa ipak da se to beskonačno pisanje beskonačnih količna ne svrši ni u sedmom kolenu.

I onda, kad tako stoji stvar, nastaje odista zanimljivo pitanje: kako smo se mi mogli provući, kako preko svih tih prepona dospeti do mature, a kako tek dočepati se maturantske svedodžbe? To je pitanje utoliko zanimljivije što i ja sam tu čudnu pojavu ne mogu ni dan-danas da objasnim, a verovatno je ne ume objasniti ni svako drugi iz moje generacije, kao ni iz generacije koja nam je prethodila, niti pak iz one koja nam je sledila.

Ima odista pojava u prirodi koje su, kraj svih napora nauke, ostale neobjašnjene čovečanstvu. Takve su izvesne svetlosne, pa izvesne psihičke i mnoge druge pojave. I verovatno u red tih pojava, koje će čovečanstvu ostati zauvek neobjašnjene, spada i ta: kako sam ja, i kraj svih tih prepona, prebrodio matematiku i dočepao se maturantske svedodžbe.

Pa ipak, matematici kao nauci ja bih želeo da odam ovde i jedno duboko priznanje. Ona je ta koja je našoj mladoj književnosti dala mnogi i mnogi dragoceni talenat i ona je ta koja je mladoj našoj pozorišnoj umetnosti dala mnogog i mnogog velikana, kojim se ta umetnost i danas ponosi. Da nije bilo matematike, ti bi dobri ljudi, današnji pesnici i glumci, nastavili svoje školovanje i bili bi možda veliki i čestiti činovnici.

Jedan od tih, lirski pesnik, nije umeo u školi da reši ni ovaj najobičniji računski zadatak iz niže matematike: "Kad ti dnevno zarađuješ pet dinara a trošiš dvadeset, kolika je to razlika na kraju meseca?" I kako taj zadatak nije umeo tada da reši, nikad ni docnije u životu nije uspeo rešiti ga.

A jedan naš veliki tragičar, koji je dogurao bio do viših razreda gimnazije te okusio i višu matematiku, eno ga još i dan-danas vodi jednu tragičnu borbu sa nepoznatim i uobraženim količinama.

Kao što vidite, dakle, matematika ima i svojih dobrih strana.
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Variety is the spice of life

Zodijak Aquarius
Pol Muškarac
Poruke 17382
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Opera 9.02
mob
SonyEricsson W610
Fizika i hemija

 

Ja ne znam mogu li se ta dva predmeta, fizika i hemija smatrati kao ortaci, te da l' bi im firmu trebalo tako zajednički ispisivati, mada se još sećam neke definicije po kojoj one čine zajedničku grupu prirodnih nauka, kojoj je cilj ispitivanje prirodnih zakona. No i bez toga, ta dva predmeta bila su mi uvek tako nerazumljiva i tako su mi podjednako zadavala muke da sam ih ja još tada smatrao kao dve sestre usedelice, pakosne na sve što nastaje da živi, te upravo stvorene zato da zagorčaju mladost.

Meni je izgledalo da je fizika nauka kojoj je zadaća da zdrave pojmove o poznatim i jasnim pojavama, koje đak donese u školu, tako zbrka i komplicira da đak, koji je po zdravome razumu znao i razumevao izvesnu stvar, tu istu stvar više ne razume čim mu je fizika objasni.

Ja sam, na primer, vrlo lepo, kao i svi moji drugovi što su, znao šta je to svirala; cev od drveta koja svira kad se u jedan njen kraj duva. Eto, to je i tprosto i lepo i jasno. Međutim, po fizici to nije tako. Po fizici: "Duvanjem u jednu dužu ili kraću cev proteruje se vazdušna struja kroz uzani kanal u gornjem delu svirale, i udarajući na oštru ivicu otvora, ova se vazdušna struja cepa na dva dela. Jedan deo izlazi iz svirale na mali otvor, a drugi ulazi u cev i tu proizvodi zgušnjavanje vazduha. Ovako zgusnut vazduh će za neko vreme sprečavati oticanje nove struje u cev. Kad pak ova zgusnuta partija ode duž cevi, onda će na tom mestu nastati razređivanje vazduha, posle čega će neprekidnim duvanjem opet nastati zgušnjavanje. Na ovaj način proizvedeni longitudinalni talas reflektovaće na kraju svirale. Ovi reflektovani talasi sa novima, koji postaju neprekidnim duvanjem, obrazovaće u svirali, interferencijom, talase što stoje. Ovi će talasi imati neku izvesnu dužinu i vreme treptaja, pa će prema tome biti određena i visina tonova".

E, eto, molim, pa sami iskreno priznajte: je l' te da posle ovoga objašnjenja sad već niko ne zna šta je to svirala?

Ali, veli se: pred naukom se moramo pokloniti i njenu reč smatrati kao stariju, jer, vele, čovečanstvo ima nauci da blagodari za svoje velike napretke, a primenom u životu i praksi donela je ona mnoge i velike koristi. Stoga, dakle, nauku treba ne samo poštovati, već je i popularisati, kako bi doprla u najšire krugove naroda te suzbila neznanje. To je sve lepo, i tako je, ali zamislite jednog profesora fizike, koji, pun ideala da populariše nauku u što šire krugove, siđe u, selo i zateče tamo, recimo, nedeljom po podne, kolo koje se vije oko svirale. Profesor, recimo, prilazi momku koji duva u frulu, koju je sam gradio, pa joj poznaje ne samo svaki usek već i samu dušu, priđe mu i veli:

– Slušaj, na tvojoj svirali longitudinalan talas ne reflektuje dovoljno!

– Šta veliš? – pita ga momče.

– Mislim da talasi obrazovani interferencijom nemaju dovoljnu dužinu.

Ja ne znam šta bi momče i oni oko njega okupljeni na to odgovorili, ali znam da bi kmet pozvao dva pandura da vežu ovoga begunca iz ludnice.

A nemojte misliti da je to samo svirala tako objašnjena. Bože sačuvaj! Objašnjava nam fizika na isti način i sve drugo, o čemu smo mi dotle imali čiste, jasne i zdrave pojmove. Eto, na primer: čigra s kojom smo se mi deca tako lepo i krasno zabavljali, pa i ona mi je, posle objašnjenja fizike, toliko omrzla da je docnije nisam hteo ni da pogledam. Ja sam dotle znao da je čigra naprava od drveta, na dnu zašiljena, a u vrhu proširena, koja se pod udarcem biča divno okreće, a ako je ne udaraš, klone na zemlju kao pijan čovek. I taj tako prost i jasan pojam o čigri fizika mi je prosto zbrkala time što sam o njoj morao na pamet da naučim "da će takva tela biti u indiferentnoj ravnoteži kad bude momenat konusne zapremine ravan momentu polukugle, oba momenta računata od oslonca".

I sećam se, kad god sam docnije, kao đak koji već uči fiziku, viđao dečicu gde igraju sa čigrom, kako sam ih sažaljevao.

– Ah, dečice, – mislio sam u sebi – kako vas žalim, kako vas žalim!

I sve me je kopkalo da im rečem još:

– Kako li će ta nevina igra da vam presedne, mila dečice, kad budete saznali da je čigra u indiferentnoj ravnoteži onda kad bude momenat konusne zapremine ravan momentu polukugle!

Ili, molim vas, ima li što prostije na svetu nego što je klatno? O klatnu stiče dete pojam još u kolevci. Najpre mu nad kolevkom obese o kanap kakvu stvarčicu, te se ona ljulja, a dete je prati pogledima i zabavlja se. Kad malo odraste, dete tom napravom zabavlja mačku; obesi o bravu od vrata parče papira o kanapu, pa se od svakoga dodira mačkine šape ljulja tamo i amo. Pa onda, koliko smo se mi deca u staro, dobro doba zabavljali "kretanjem klatna na tadanjim zidnim satovima, a zabavljali smo se i pokretima sunđera koji je na kanapu visio o školskoj tabli. A već i da ne govorimo o dobu kada bi se dočepali crkvenog tornja, obesili se o uže i po ceo dan ljuljali crkveno zvono. Sve je to u nama utvrdilo pojam o klatnu. Taj pojam je doduše bio vrlo jednostavan: klatno je ono što visi pa se klati, ali je za nas on bio jasan i pojmljiv.

I sad, da bi tu tako jasnu predstavu pobrkala, dolazi fizika i natera vas da o klatnu naučite ovo: 1) Vreme klaćenja nekoga klatna izvrgnuto je srazmerno kvadratnom korenu iz ubrzanja zemljine teže; 2) Ubrzanja na raznim mestima imaju se kao dužine sekundnih klatna; 3) Za jedno isto klatno koje se klati na raznim mestima, proizvod iz kvadrata vremena klaćenja i ubrzanja teže stalna je količina ili proizvod iz vremena klaćenja i kvadratnog korena iz ubrzanja; 4) Energija klatna u svakoj tački putanje je stalna količina, i 5) Amplituda oscilacije opada u geometrijskoj razlici kad njihov broj raste u aritmetičkoj.

E, izvolite, molim vas, pa recite sami: zar vam posle ovoga neće postati odvratno ne samo klatno, nego uopšte sve što se klati?

A varate se ako mislite da je to sve čime se fizika postarala da vam objasni pojam o klatnu. Da bi zbrku komplikovala ona još i deli klatno na razne vrste. I kad bi vas ko zapitao, kakvih sve klatna ima, vi biste, je l' te, odgovorili:

– Klatna ima na duvarskom satu, na uskršnjem zvoncetu, na crkvenim zvonima itd.

Ali fizika kaže: ne, nije tako! Klatna se dele najpre na matematičko i fizičko klatno, pa zatim postoji: reverziono klatno, pa konično, pa bifilarno, pa torsiono, pa diferencijalno i, najzad, cikloidno klatno.

I onda, ono što nam je najviše omrzlo fiziku, to je ono što se cela sastoji iz a, b, c. Ne možeš nijedno pravilo da naučiš a da ti ne natovari na vrat i a, b, c. I onda, razume se, ako i naučiš glavno pravilo ti se moraš skrhati ili na a, ili na b, ili na c, tako da su nam a, b i c, izgledali kao zasede mimo kojih ne možeš proći.

– Šta je to klin? – pita profesor.

– Klin je trostrana prizma koja se jednom svojom ivicom zavlači između dva otpora koje hoćemo da savladamo! – odgovaraš ti od reči do reči kako si naučio. Ali to nije dosta, profesor te sad tek navlači na zasede i postavlja ti pitanje:

– Kakvi mogu biti slučajevi što se tiče dejstva otpora na klin?

– Mogu biti ovi slučajevi – odgovaraš, ako znaš – a) otpori dejstvuju upravno na strane klina; b) otpori dejstvuju upravno na visinu klina, i c) otpori dejstvuju ma kojim pravcem.

Eto, to a, b i c provlači se kroz celu fiziku, i nas je profesor toliko mučio tim trima latinskim slovima da smo ga čak i prozvali: profesor Abeca. Njemu je to a, b, c prešlo toliko u naviku da bi, kad bi me prozvao da govorim, posle postavljenih pitanja na koja ja, recimo, ne bih odgovorio, ovako završavao:

– Ti brajko: a) ne znaš današnju lekciju; b) nisi znao nijednu lekciju do sada, i c) po svemu sudeći, nećeš znati ni ubuduće nijednu lekciju. Iz svega toga da se izvesti kao zaključak da tebi treba dati dvojku i da ti možeš ići na mesto.

Što se tiče one rođake fizike, hemije, koja se u srednjem veku drukčije zvala, pa pošto se kompromitovala a ona promenila ime, – ni za nju. iako sam daleko od namere da ogovaram, nemam mnogo pohvalnih reči. Evo otprilike šta iz nje čovek može da nauči i korisno u životu da primeni:

– Heksoze su derivati manita koji je šesthidroksilni alkohol: CH2 (OH), CH (OH), CH (OH), CH (OH), CH (OH) CH2 OH i to, grožđani je šećer manitov aldehid: CH2 (OH) CH (OH), CH (OH), CH (OH) CH (OH) CHO, a voćni je šećer manitov keton: CHa (OH), CH (OH) CH (OH), CH (OH), CO, CH2 OH; diheksoze su anhidriti heksoza: C6 H11 O5 OH + HO, C6 H11 O5 – H2 O = C6 H11 O5 . C6 H11 O5 i to običan je šećer anhidrit grožđanog i voćnog šećera:

       CH2CH (OH) CH (OH), CH(OH)CH(OH)CHO

C     

      CH2CH (OH), CH (OH), CH(OH). CO. CH2 OH,

 

maltoza je anhidrit grožđanog šećera i galaktoze:

 

       CH2CH(OH)CH(COH)CH(OH)CH (OH) CHO

C

       C6 H11 O5.

 

Da su diheksoze anhidriti, tvrdi to što se pri kuvanju u zakiseljenoj vodi u dva heksozna molekula hidrolizuju: C6 H11 O5 O C5 H11 O5 + H2O = C6 H12 O + C6 H12 O6. I poliheksoze su anhidriti heksoza: nC6 H12 O6-nH2O = (C6 H10 O5)n i zato se i one hadrolizuju u heksozu (C6 H10 O5) + nH2O = nC6 H12 O6. Vodeći računa o zdravlju mojih čitalaca, ja ne smem nijedan više primer iz hemije da im navedem, ali mislim da je dovoljan i ovaj da ih ubedi kako je hemija korisna nauka, jer ja mislim da bi se ova mala lekcija mogla vrlo korisno da upotrebi u životu, na primer, kao vrlo praktično sredstvo za redukciju činovnika. Fakat stoji da se činovništvo jako namnožilo, i fakat stoji da je teško naći način kako da se država toga tereta oslobodi. Dok uredbe i zakoni jedne reduciraju, dotle narodni poslanici, šefovi klubova, tetke i metrese uvlače druge u službu, te redukcija liči na ono čišćenje državnih vagona od stenica: dok direkcija jedne uništi, dotle putnici, koji su noćivali po hotelima, unose nove u vagone. Mora se dakle upotrebiti kakva drastičnija dezinfekcija za uništavanje činovnika, a to bi verovatno moglo biti ova lekcija iz hemije koju sam naveo. Moglo bi se narediti činovništvu da ovu lekciju nauči napamet i da je objasni; ko to ne uspe, gubi sve kvalifikacije za državnu službu. Na taj bi način izvesno devedeset od sto državnih činovnika sišlo sa državnog budžeta.

Ali grešni činovnici imaju i inače dovoljno nevolja na grbači, pa bi grehota bilo još i ovu im tovariti. Pre bih ja ovu lekciju iz hemije upotrebio kao kvalifikaciju za narodnog poslanika, ili za državnog savetnika, a na prvome mestu možda i za episkopa. Da vidimo ko bi se onda pograbio za ta mesta kad zna da mora ovu napast od lekcije da nauči. Ako ne to ali bi u svakome slučaju zahtevao da svi članovi Prosvetnog saveta, oni što kroje nastavne programe, moraju znati ovu lekciju napamet.

Kada nam je tu lekciju profesor izgovorio on je polazeći sa časa pružio prst na mene i rekao mi:

– Spremi se, ti ćeš idućega časa govoriti.

Mene prođe kroz telo groznica, kao optuženoga jer sam ja već unapred znao i dan i čas kad ću poginuti, dok osuđeni na smrt to ne zna, pa se zavarava nadom.

Teške i sumorne misli su me spopale, ali nisam ni pokušavao da pristupim učenju ove lekcije, jer zašto bi se upuštao u tako vratolomne nemogućnosti. Domišljao sam se da li da se javim policiji tražeći zaštitu, ili da se javim Društvu za zaštitu životinja, ili možda da se odmetnem u hajduke. Došao sam bio i na misao da napišem profesoru Abeci jedno vrlo učtivo pismo i napisao sam ovako:

 

"Poštovani gospodine profesore,

Lekciju o heksozama koje su derivati manita, koji je šesthidratni alkohol, i o manitovom aldehidu i ketonu, kao i diheksozi koji su anhidriti heksoza, – nisam naučio jer CO64 (OH) CO (OH), O72 H112 OH + HO, C36 H606 O17 = C14 CH (OH) O46 OC52 H343. Vi ćete to razumeti i pojmiti, jer CH (OH) CH (OH) CH (OH), OH + CH2 O5 = C18 H27 O72 + C32 H17 O9. Stoga molim da me izvinite.

Vaš nesrećni đak

CH (OH) CH (OH) + C14 O72 = O19 H32 OH."

 

Mislio sam, ovo bi pismo moglo profesora tronuti, a ako ne to, a ono da mu njime zadam glavobolju, kao što je i on meni zadao lekcijom. Ali, pismo nisam poslao. Resio sam se da odem na čas, i kao pravi Špartanac, da mirno, bez uzbuđenja, ne govoreći ni reči – poginem. I tako je i bilo, poginuo sam a reči nisam izustio.
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Variety is the spice of life

Zodijak Aquarius
Pol Muškarac
Poruke 17382
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Opera 9.02
mob
SonyEricsson W610
Mrtvi jezici

 

Kao ostaci izumrlih naroda, rimskoga i jelinskoga, žive i danas, rasuti po raznim gimnazijama, profesori latinskoga i grčkoga jezika. Da nisu Ciceron i Tacit, Omir i Demosten, Tit Livije, Seneka, Marko Avrelije, Ovidije i drugi napisali nekoliko školskih zadataka, kojima se vekovima ubijaju u glavu mlade generacije, ovi ostaci starih Rimljana i Jelina, profesori, sasvim bi izumrli.

Latinski i jelinski smatraju se i danas kao mrtvi jezici. Meni ni danas još nikako ne ide u glavu taj pojam: mrtav jezik. Ja razumem da izumre jedan jezik a da živi narod, ali da izumre narod a da živi jezik, to nekako ne razumem. I još, da taj jezik živi pod imenom mrtav jezik! Zamislite, molim vas, kakvo je to zanimanje: profesor mrtvog jezika? Jer, ja mislim da mrtav jezik i ne može za što drugo biti upotrebljen do kao profesorska profesija. Ne možete ga, na primer, upotrebiti u službenoj konduiti kao kvalifikaciju, jer ne bi mogli u dotičnoj rubrici napisati: "Sem maternjeg, služi se još i mrtvim jezicima". A ne možete ga ni u praktičnom životu upotrebiti, jer ja mislim da vam ne bi ništa vredeo ovakav oglas, recimo: "Mlad i sposoban čovek, koji sem maternjeg zna i jedan mrtav jezik, nudi se itd."

Pa i kraj svega toga, profesori ovih mrtvih jezika, to ste izvesno i sami primetili, žive u dubokom uverenju da su deca data u školu isključivo zato da te jezike nauče. Sve su druge nauke sporedne za njih, sve je drugo suvišno, a jedina i neminovna potreba za život, to je znanje grčkoga i latinskoga jezika. Šta ti vredi čitati i pisati, šta sabirati, oduzimati, množiti i deliti, ako ne znaš besedu Antonijevu, filipiku Demostenovu ili filosofiju Demokrita, takozvanog smešnog filosofa! Imami, učitelji korana u Aja Sofiji i na bagdadskoj teologiji, mnogo su milostiviji u tom pogledu. Tamo, kad mladi softa ne zna koju suru napamet, učeni imam pogleda u nebo i progovori: "Neka te alah umudri da naučiš!" A profesor latinskoga jezika, kad te uhvati da ne znaš Cicerona od reči do reči, sa odvratnim zadovoljstvom trlja ruke što mu se dala prilika da ti sto i četrdeset šesti put, u toku tekuće školske godine kaže: "Quosque tandem abutere, Risto Janjiću, patientia nostra".

Jer valja znati da ti profesori latinskog jezika ne umeju više ni o najobičnijoj stvari da govore bez latinskog citata. Kada bi nas, na primer, naš profesor opominjao i savetovao da prilježnije učimo njegov predmet, taj bi njegov savet ovako otprilike glasio:

– Pazi šta radiš, jer qui llibet fortunae suae. Moraš zapeti, učiti, raditi jer non volet in buccas tuas assa columba. I onda moraš misliti šta govoriš, a ne tek quidquid in buccam, jer valja znati i upamtiti da će ti sve to u životu trebati. Non scholae sed vitae discimus!

Drugi put, kad bi nam govorio o vladanju, rekao bi nam:

– Na što ti dobra beleška kad si inače nevaljalac. Qui proficit in literis et deficit in moribus, plus deficit quam proficit!

Otuda valjda i dolazi da mu ni jedan savet nismo poslušali, jer ga nismo razumeli, a tek nije se moglo zahtevati od nas da se zarijemo u rečnike zato da bi prevodili profesorske savete.

A valja posmatrati te profesore i videti sa kakvim sadističkim zadovoljstvom uvlače polako đake u sve dublje i dublje virove i matice, pružajući im pogdekad i ruku ne bi li ih samo doveli do sredine reke, gde su ogromne dubine i gde će ga dočepati čevrntija i okretati u mestu, a profesor se sa zadovoljstvom izmaći i posmatrati davljenika. Jer valja videti kakvim se zadovoljstvom ozari lice tih profesora kada vas jednom uvuku do druge deklinacije ili do treće konjugacije. A treća konjugacija, to je smrtonosno mesto u latinskoj gramatici, koje je teže preplivati no kanal Lamanš. To je ta konjugacija zbog koje su verovatno i izumrli narodi koji su se morali služiti latinskim jezikom. Kao što ima naroda koji su izumrli od kuge ili od čume, tako je latinski narod i umro od accusativ cum infinitivo i konjugacije perifrastične, aktivne i pasivne.

U srednjem veku, za vreme znamenite inkvizicije, consecutio temporum je služio kao jedna od najopasnijih sprava u mučilištu. Dođe, na primer, velikom inkvizitoru kaluđer-tamničar da mu referiše o stanju stvari, i ovaj ga pita:

– Je li živ Don Miguel Fernandes, graf od Sakramenta?

– Jeste!

– A priznaje li da se zanimao bezbožnim mislima?

– Ne priznaje.

– Jeste li ga razapinjali na točak?

– Jesmo.

– Jeste li mu stavljali žeravicu pod tabane?

– Jesmo.

– Jeste li mu udarali klince pod nokte?

– Jesmo.

– Jeste li mu sipali vrelo ulje u grlo?

– Jesmo.

– Pa ipak ne priznaje?

– Ne!

– Tad – grmi veliki inkvizitor – neka mi bog oprosti što moram upotrebiti i poslednje sredstvo da isteram demona uporstva iz toga bezbožnika. Dajte mu konstrukciju akuzativa cum infinitivo u konjugaciji perifrastičnoj, pasivnoj, iz treće konjugacije. Ako zna perfektum i supinum, prašta mu se, oslobodite ga!

Tako je izgledalo u srednjem veku, ali i u naše dane pokušavano je nešto u tom smislu. Kada je Nemačkoj, u toku dugotrajnog rata, zapretila oskudica hrane, kada su se nemački naučnici ozbiljno bacili na to da izmisle i hlebac od hartije, tada je jedan nemački ekonom predložio da se zarobljenicima, kojih je bilo vrlo veliki broj, zada da menjaju treću perifrastičnu konjugaciju – kako bi se proredili. Taj predlog nije usvojila nemačka vrhovna komanda iz razloga što bi se tada neprijateljska vojska upornije borila, jer bi svaki neprijateljski vojnik radije poginuo no što bi dozvolio da bude zarobljen, znajući da bi morao menjati treću perifrastičnu konjugaciju. A tome je predlogu bila protivna i sama carska vlada, bojeći se da bi tom varvarskom merom izazvala celu svetsku štampu protiv sebe.

A koliko je to odista bezdušna mera, ta treća konjugacija, najbolje se vidi po teškim posledicama koje učenje latinskoga jezika ostavlja na našoj omladini. Žalosno je po koji put pogledati tu decu osuđenu da uče latinski. Sa njihovih se usana obično izgubi osmeh mladosti, sa obraza im iščezne rumenilo, u očima ugasi sjaj i mlado im se čelo izbrazda. Kreću se blesavo, rasejana pogleda, bez volje su i bez apetita, i po cele noći, od mrkla mraka pa do rane zore oni u snu šapću: falio, felelli, falsum, i tango, tetigi, tactum.

Takva su deca prava napast u roditeljskoj kući, jer uče latinski naglas; iz dana u dan, iz noći u noć, i to mesecima, mesecima, mesecima, tako da, hteli ne hteli, svi po kući nauče latinski. Otac napušta naše lepe nacionalne psovke, koje su nas kroz toliko vekova održavale, i počne psovati latinski, a tako isto pri igri "šansa" u kafani, umesto maternjeg, počne upotrebljavati latinski, naročito ako mu rđavo ide; majka, potpletajući čarape peva Ovidijeve Eksponte na glas guslarskih pesama, a služavka perući rublje, drži takt u klasičnome heksametru ili, seckajući crni luk, izvodi nežnija mesta iz "Pirama i Tizbe".

Pa onda, treba videti ono uzbuđenje koje obuhvata celu kuću kad naiđu ispiti. Roditelji ne spavaju ni dan ni noć, i sklanjaju revolvere, kuhinjske noževe, sodu, kreč i sva smrtonosna sredstva, jer poznata su već đačka samoubistva zbog latinskog jezika, sa oproštajnim pismom koje glasi:

"Dragi roditelji,

Voleo sam život, ali me latinski jezik otera u grob. Bog ubio Latine, i neka im nikad nije prosto što su svoj jezik izmislili. Oprosti, majko, i čuvaj ostalu decu od latinskog jezika!"

Tako oni koji padnu, ali nisu nimalo bolje sudbine ni oni koji polože ispit iz latinskog jezika; izgledaju kao da su preboleli najteže zapaljenje, od kojega se godinama ne mogu da oporave. Bilo bi odista i opravdano i čovečanski ustanoviti jednu naročitu banju za đake koji su položili ispit iz latinskog jezika; jednu, tako reći latinsku banju, sa hladnim tuševima i dobrom, snažnom hranom, da se takva deca povrate u život.

Kad god sam razmišljao o tome, uvek sam se pitao: zašto "Društvo za zaštitu napuštene dece" ne bi uzelo pod svoje okrilje i ovu decu koja su osuđena da polažu ispite iz latinskog jezika? To bi društvo moglo, na primer, da izda naročito ilustrovane plakate slične onima protiv alkohola. Na tim plakatima bi mogao biti nacrtan mlad čovek, ispijena lica, ugaslih očiju i povijene grbače; jednom rukom čupa kosu, a drugom drži revolver. Pod slikom bi se moglo krupnim i uočljivim slovima napisati: "Ne uči latinski!" I takve bi se plakate mogle lepiti svud po javnim mestima, na železničkim stanicama, po restoracijama, na trgovima, po vestibilima i foajeima javnih zgrada, i uopšte svud gde bi palo u oči, te skrenulo pažnju svetu da se čuva ove smrtonosne opasnosti.

Ali nemojte misliti da ja ovako govorim sa one opravdane srdžbe svih onih kojima je latinski jezik zagorčio mladost. Ne, ja tako govorim sa uverenjem, koje sam doduše stekao u mladosti, ali koje je docnije u životu, našlo puno potkrepljenje. Ja sam pažljivo pratio one koji su sa položenim ispitom iz latinskog jezika ušli u život da svoje znanje korisno primene na osnovu onoga non scholae sed vitae discimus. Mene je naročito interesovalo šta je ko od znanja latinskog jezika sačuvao i koliko je toga sačuvanoga znanja primenio u životu.

Jedan bivši sreski načelnik, koji je triput iz službe isteran, a četiri puta krivično optuživan, kazivao mi je da je u svojim protestima zbog isterivanja, i odbranama protiv optužaba preko javnosti, vrlo korisno upotrebljavao jednu jedinu frazu koju je upamtio: Fiat justitia, pereat mundus! Jedan advokat mi je priznao da je upamtio i da je uvek kad bi advokatskim nagradama punio džepove, šaptao reči iz Persiusovih satira: O, quantum est in rebus inane! Jedan bivši ministar, koji je u političkoj borbi pao kao kosovski junak, pošto je zadobio sedam teških afera, rekao mi je, uzdišući, da je iz latinskog upamtio samo frazu: Sic transit gloria mundi!, a jedan viši oficir, kome su oduzeli komandu i bacili ga u nekakvo ekonomska odeljenje, šaptao je stalno frazu: Quintile Vare, redde mihi legiones!, dok jedan vladika Hristovu reč "Ljubi bližnjega svoga!" izgovarao je na latinskom jeziku ovako prevedenu: Proximus sum egomet mihi!

A jedan novinar mi reče:

– Sve sam drugo pozaboravljao, ali dve latinske fraze vrlo dobro pamtim, jer ih vrlo često upotrebljavam u svojim napisima. Jedna je: De gustibus nihil nisi bene!, a druga: De mortuis non est disputandum!

Međutim, ipak ima profesija koje odista znanje latinskog jezika primenjuju u životu, ili, takoreći žive od latinskog jezika. Takvi su, sem profesora latinskog jezika, još i doktori i apotekari. Poznata je stvar, na primer, da obično đak koji u petom razredu gimnazije padne iz latinskog jezika, ako ne izvrši samoubistvo, ode u apotekarske pomoćnike, gde posle kratkog vremena nauči toliko latinski da čak i istucati pirinač zove Pulveris risense i prodaje ga skupo pod tim imenom.

Što se tiče lekara, sećam se da je moja pokojna majka tvrdila: "Čim čuješ da doktori kraj bolesnika govore među sobom latinski, znaj da će skuplje naplatiti vizitu!" I ja sam, pravo da vam kažem, to donekle i iskusio. Bio sam ozbiljno bolestan i moji su se neobično zabrinuli. Naš kućni lekar prepisivao mi je neke praškove, pilule i slane vode; oblagali su me mokrim zavojima i vršili su na meni neke odvratne operacije, i sve i sva činili, ali se bolest sve na gore razvijala. Najzad, došao je i dan krize, i lekar toga jutra reče: "Ako se mali danas oznoji, svaka je opasnost prošla!" Toga radi on propisa i nove lekove, ali se ja, uprkos tih lekova, nikako nisam znojio, i na licima se mojih roditelja od časa do časa, ispisivala sve veća zabrinutost. Najzad se odluče da sazovu konzilijum i predveče se skupiše tri lekara oko moje postelje. Pošto su me svestrano pregledali, oni ponoviše mišljenje našeg domaćeg lekara: "Dajte mu i dalje ove lekove koje je lekar prepisao. Ako se mali oznoji, onda je svaka opasnost prešla!" Ali, da bi konzilijumu dali što veći značaj, i stekli pravo i na naplatu pojačane takse, oni progovoriše među sobom i latinski:

– Volete ire, colleguae, ad bibendum pivae?

– Ego praefero ante vesper bibere aquam slivovensem.

– Cum cucurbitis aegris ex aqua.

Sve su to govorili tajanstveno i poverljivo, tako da je pravilo utisak kao da se razgovor odnosi na moju bolest. A kad onaj treći pomenu "cucurbitis aegris ex aqua", oni odobravajući klimnuše glavom, kao da su toga časa doneli odluku po kojoj treba da se oznojim.

Ali, i uprkos te njihove odluke i uprkos svima praškovima koje sam jednako gutao, ja se nikako nisam znojio. Najzad, pokojna majka, strepeći pred opasnošću pred kojom sam bio, pozva neku tetka Nastu, ženu Steve sapundžije, da mi gasi ugljevlje.

Tetka Nasta dođe, sede kraj moje postelje, donese joj jedan zemljani sud pun vode, i ona počne bajati i šaputati:

Trčak, natrčak, protrčak.

Protrč', groznice

Kraj glogove kućice... itd.

Nisam je dalje ni slušao. Osetio sam samo da mi je ovlažila šakom čelo, slepoočnice i obraze, a zatim me prekrstila i pokrila preko glave.

Tako, pod pokrivačem a od duga vremena i dosade, pokušah da ponovim u sebi reči tetka-Nastine, ali od svih ostade mi u pameti samo reč natrčak, i ta se reč strahovito okomi na mene. Pokušavao sam da je se otresem, pokušavao sam da mislim što drugo, da govorim razne stihove, da čitam "očenaš", da brojim do pet stotina, ali sve to nije pomagalo; reč natrčak mi je lebdila na usnama i jednako sam je šaputao. Prevrtao sam se, smejao sam se bez ikakva razloga, ne bi li samo odagnao od sebe napast, ali se ona kao konjska muva navrzla na mene i nisam mogao da je se odbranim. Da bi se stvar još više komplicirala, meni pade na pamet najluđa misao na svetu: kako li bi se ta reč menjala po drugoj deklinaciji? A kad me i to već osvoji, ja zapadoh u jedan natčovečanski napor, s obzirom i na to što ja drugu deklinaciju nikad nisam znao. I ja počeh pod pokrivačem da šapćem:

– Nominativ: natrčkus, genitiv: natrčkusi; dativ: natrčkuso... i u tome očajnome naporu spopađe me težak znoj.

Majka diže pokrivač sa mene i sinu joj lice srećom.

Sutradan pošto je bilo utvrđeno da je kriza već prošla, svi smo bili zadovoljni. Doktor je verovao da su to praškovi koji su doneli uspeh, a tetka-Nasta je verovala da je to njeno gašenje ugljevlja. Ja jedini sam znao da sam se oznojio od druge deklinacije, i to je ujedno bila i jedina prilika kojom sam ja korisno primenio svoje znanje latinskoga jezika.
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Variety is the spice of life

Zodijak Aquarius
Pol Muškarac
Poruke 17382
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Opera 9.02
mob
SonyEricsson W610
Prva ljubav

 

Ja sam o prvoj ljubavi trebao već ranije da pišem, jer i ona ide uporedo sa školovanjem, i moglo bi se čak reći da i ona spada u školske predmete, ali nisam hteo da prekidam onaj niz školskih predmeta koji tek tako u grupi izložen daje jasnu sliku onoga bezizlaznoga labirinta kroz koji smo se u mladosti provlačili, nazivajući taj mučni put školovanjem.

O ljubavi sam ja imao prve osnovne pojmove već za ranoga detinjstva. Tada smo ja, naša služavka i jedan praktikant iz načelstva svako predveče razgovarali iza kapije o ljubavnim stvarima. Štaviše, ja sam taj koji je i dao povoda ovoj ljubavi, jer se praktikant prvo sa mnom upoznao, a ja sam ga tek predstavio našoj služavci. To je poznanstvo bilo sasvim slučajno. Ja sam bio pred kućnim vratima u naručju kuvaričinom. Praktikant, prolazeći ulicom, prišao je meni, pomilovao me je i rekao:

– Kako je slatko ovo dete, je l' to vaše?

– Iju! – ciknula je služavka – otkud bih ja mogla imati dete kad nisam ni udata!

Na osnovu toga pitanja da li može ili ne može imati dete iako nije udata, oni uđu u dublji razgovor, koji sutradan nastave, a prekosutra su već bili u najtešnjem prijateljstvu. Od tada smo se nas troje svako predveče sastajali iza kapije.

O, kakvih ti tu sve razgovora nije bilo, da me je koji put bilo sramota pogledati u oči našoj služavci. A bivalo je da sam se po koji put i ja umešao u razgovor, za koji slučaj praktikant je imao spremne bombone u džepu, te čim bih ja zinuo da što kažem, on bi mi strpao šećer u usta, iako nisam ja već on imao nameru da govori slatke reči.

Može se smatrati kao šteta za literaturu što sam ja tada bio još nepismen, te nisam bio u mogućnosti da zabeležim pogdekoje razgovore koje smo vodili iza kapije.

– Joco – rekla bi naša služavka praktikantu – dođi posle večere, kad polegaju moji, ostaviću ti šniclu od večere.

– Oh, dušo moja, – odgovorio bi on – zar je meni u ovome trenutku do šnicle, al' ako je budeš ostavila, ostavi i malo salate. Meni je do tebe, samo do tebe, samo do tebe. Jedva čekam da te pritisnem na grudi, pa makar se šnicla i ohladila.

Bilo je i drugih, još nežnijih razgovora. Tako se sećam kad je praktikant jednom pitao:

– Julo, hoće li se skoro kod vas u kući prati veš?

– Hoće, a što?

– Pa ako bi mogla da poturiš i moj, da ne bih plaćao pranje.

– Donesi! – odgovorila je ona ljupko.

– Oh, dušo moja, kako si dobra. Doneću tri košulje i četiri para gaća, anđele moj!

Najzad, ti su me razgovori mogli i zanimati i pružati izvesnu praktičnu pouku, koja će mi docnije u životu trebati, ali je bivalo i drugih stvari, naročito nedeljom popodne kad nikoga od mojih nije bilo kod kuće. Tada bi mi svi troje ušli u kuvaričinu sobu; mene bi metnuli na klupu, a oni bi seli na krevet. U takvim prilikama ja sam smatrao za najprobitačnije da žmurim, starajući se samo brižljivo da ne padnem sa klupe.

Ja sam, dakle, tako praktično izvežban i očiglednom nastavom o ljubavi opremljen, ušao u život potpuno spreman, te nije nikakvo čudo što sam se već u prvom razredu gimnazije zaljubio. Nisam ja to naročito odredio da se zaljubim baš kad pređem u gimnaziju. Prema spremi koju sam iz najranijeg detinjstva izneo, mogao sam to i ranije učiniti. Ali sve do gimnazije nosio sam pantalone natrag razrezane, pa mi nikako nije išlo u glavu da budem zaljubljen sa natrag razrezanim pantalonama. Tek kad sam u prvom razredu gimnazije dobio pantalone koje se napred zakopčavaju i otkopčavaju, osetio sam da je vreme da se zaljubim.

Zaljubio sam se u Persu, našu komšiku, jer ona mi je bila najbliža. Persa je bila pegava, nosila je žute čarape i uvek su joj bile iskrivljene štikle na cipelama. Dok se nisam zaljubio, nisam ni obraćao pažnju na nju, ali od časa kad sam se zaljubio, izgledala mi je božanstveno lepa, i dovoljno mi je bilo da je vidim, ma i iz daleka, da vidim samo njene krive štikle, pa da se odmah uzbudim i pohitam joj u susret, ne bi li što presreo osmeh na njenome pegavome licu.

Ona je bila ćerka profesora koji nam je predavao računicu i koji o meni, ne znam zašto, nije imao tako dobro mišljenje. Bilo joj je devet godina i učila je treći razred osnovne škole. Ljubav sam joj iskazao na jedan neobično romantičan način. Jednom prilikom kada smo igrali žmurke, mi se zajedno sakrijemo u jedno bure, u kome je moja majka zimi kiselila kupus. Tu, u tome buretu, ja sam joj iskazao ljubav, i zbog te mile mi uspomene, i danas me još trone kad god prođem kraj kakvog bureta.

Jedanput se nađemo posle škole i pođemo zajedno kući. Ja joj dam jednu kiflu, koju sam joj svakog petka kupovao, jer sam četvrtkom posle podne zarađivao na krajcaricama bar toliko da sam mogao po jednom nedeljno kiflom da joj izrazim simpatiju i pažnju. Tom prilikom sam je ozbiljno zapitao:

– Šta misliš, Perso, hoće li mi te dati tvoj otac ako te zaprosim?

Ona pocrveni, obori oči i u zabuni prebi legištar na tri parčeta.

– Ne verujem! – odgovori mi poluglasno.

– A zašto? – zapitah je uzbuđeno i pođoše mi suze na oči.

– Zato što si kod njega rđav đak!

Zakleo sam joj se da ću i noću i danju učiti računicu samo da popravim belešku. I učio sam, ali zar sam ja mogao savladati ono na čemu su toliko i njih slomili svoju snagu, – zar sam mogao izmiriti ljubav i računicu? Imajući da biram između ljubavi i računice, izabrao sam kao lakšu – ljubav, i idućega časa, mesto dvojke koju sam dosad imao, dobio sam jedinicu.

Idućega četvrtka nisam ništa dobio na krajcaricama, zato se u petak ujutru uvučem u šifoner i poodsecam sa očevih zimskih haljina dvadeset dugmeta te ih prodam u školi za deset para, koliko mi je trebalo za kiflu. Na podne sačekam Persu pred njenom školom i, prateći je, priznam joj da sad još gore stojim jer sam dobio jedinicu iz predmeta njenog oca. Ona bolno reče:

– Onda, nikad neću biti tvoja!

– Ti moraš biti moja, pa ako ne na ovome, a ono na onome svetu! – uzviknuh ja ove reči koje sam nekoliko dana ranije čuo na pozorišnoj predstavi.

– Kako to može da bude? – upita ona radoznalo.

– Otrovaćemo se, ako pristaješ.

– A kako ćemo se otrovati?

– Tako! – nastavih ja sve odlučnije, – popićemo otrov!

– Dobro! – odgovori ona rešena – pristajem! A kad?

– Sutra, posle podne.

– E, sutra posle podne imamo škole – priseti se ona.

– To jeste – pade i meni na pamet. – Ne mogu ni ja sutra, jer bi mi zabeležili otsustvo, a imam ih već dvadeset i četiri, pa bi me mogli isterati iz škole. Nego, ako hoćeš u četvrtak posle podne, onda nemamo škole ni ja ni ti.

Ona pristade i sporazumesmo se da ja pripremim sve za trovanje.

Idućega četvrtka posle podne, ja ukradem od kuće kutiju palidrvaca i pođem na urečeni sastanak sa Persom, gde ćemo zajedno otići na onaj svet.

Sastali smo se u našoj bašti i seli na travu, a iz duša nam se otimao duboki uzdah bola i čežnje. Ja izvadih iz džepa kutiju sa palidrvcima.

– Šta ćemo sad? – pita Persa.

– Da jedemo palidrvca.

– Kako da jedemo?

– Eto ovako! – odgovorim ja, pa otkinem glavić i bacim ga, a ono drvce pojedem.

– A što to bacaš?

– Pa to je gadno.

I ona se reši i pruži odlučno ruku. Ja otkidoh glavić sa palidrvca i dadoh joj drvce. Ona uze i poče odvažno da ga jede. Pojela je tri, pa joj udariše suze na oči.

– Ja ne mogu više! Nikad u životu nisam jela drva, ne mogu više.

– Onda, ti mora da si već otrovana.

– Može biti! – odgovori ona. – A osećam da me nešto grebe u guši.

– E, to je. Ti si već otrovana! Ja nastavih istrajno i pojedoh devet drvaca, pa i ja izgubih apetit i osetih da me grebe u grlu.

– Svršeno je! I ja sam otrovan! – rekoh svečano, kao što u takvome trenutku treba reći.

Nastade zatim jedan trenutak mukle tišine, pri kome sam ja razmišljao koliko je četiri puta sedam, i nikako nisam mogao da se setim, a ona ne znam šta je mislila, ali znam da je čačkala zube, jer joj se bilo zaglavilo između zuba jedno drvce. Najzad, ona prekide tu svečanu tišinu pitanjem:

– Pa šta ćemo sad?

To me pitanje dovede u užasnu zabunu, jer odista, pošto smo trovanje kao glavni posao završili, ja nisam znao šta bi sad drugo imali da radimo. Najzad, pade mi srećna misao na pamet.

– Znaš šta, pošto smo već otrovani, 'ajde prekrsti se!

Ona se prekrsti, a to isto učinih i ja.

– A sad – nastavih ja – da idemo svojoj kući da umremo. Sramota je, znaš, da umremo ovde, u bašti. Mi smo deca iz boljih kuća, pa je sramota da umremo u bašti!

– Jeste! – reče ona i pođosmo.

Cela se stvar, međutim, svršila ovako:

Ona je otišla kući i zamolila majku da joj spremi postelju da umre. Tom prilikom joj je priznala da se otrovala, odnosno da je jela drva sa mnom. Majka njena, bez ikakva obzira na njen položaj i na njene osećaje, reče:

– E, kad si mogla da jedeš drva u bašti, ješćeš ih i ovde u sobi!... Zadigla joj je zatim suknjicu i počela joj s te strane isterivati one osećaje koji su Persi duboko u srcu bili usađeni.

Zbog tih batina Persa me je omrzla i tako se svršila moja prva ljubav.
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Variety is the spice of life

Zodijak Aquarius
Pol Muškarac
Poruke 17382
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Opera 9.02
mob
SonyEricsson W610
Prva i poslednja pesma

 

Napisao sam svega dve pesme u životu i sa obema sam toliko stradao da sam se zarekao čak i da ne čitam više stihove, a kamoli još i da ih pišem. O, koliko me je puta gonilo i golicalo nešto u duši, koliko puta me je dražila inspiracija, koliko puta mamila kakva prilika, ali sam se uvek junački uzdržavao.

Zar može, na primer, biti uzvišeni je inspiracije do kad vam kakva gospođa, sanjalačka pogleda i topla osmeha, podnese svoju lepo ukoričenu "spomenicu", na kojoj zlatnim slovima piše: "Poesie", a koja predstavlja tako raskošnu kolekciju ljudskih gluposti. Ah, ta knjižica, koja je ispunjena sa bezbroj lepih želja i nakaznih stihova, u kojoj kipte "ah" i "oh", i u kojoj se ritmovi tako milozvučno slikuju na reči: mojim – tvojim, neću – sreću i rujna – bujna.

Koliko sam puta bio već i zamočio pero u mastilo, pa se ipak uzdržao.

– Ali zapišite, molim vas, zapišite makar jedan stih! – šapću vam njena usta "rujna".

Ja ponovo umačem pero u mastilo i ponova se uzdržavani.

– Molim! – ponavlja ona.

– Izvinite, ali ja sam na dijeti! – pravdam se.

I odista, to je bila jedna vrsta dijete koju sam ja izdržavao. Doduše, ja nisam odlazio lekaru da mu isplazim jezik i da mu se požalim na rđavo varenje, jer bi mi on u tom slučaju najpre prepisao da ne čitam stihove naših poeta; već sam izdržavao sasvim suprotnu dijetu, – nisam pisao stihove, što je neobično dobro činilo i meni i mojim čitaocima.

Napisao sam svega dve pesme u životu, i obe su mi toliko škodile da sam morao pribeći merama koje bi me okrepile i oporavile. Moja prva pesma bila je uvreda jedne žene, a moja poslednja pesma bila je uvreda jednoga kralja, a kad se uzme u obzir da su kraljevi i žene najosetljivija i najosvetljivija stvorenja, onda već možete misliti kako sam prošao. Moj jedan drug, koji je također napisao svega dve pesme u životu, mnogo je bolje prošao, ali je on prvom pesmom čestitao sedamdesetgodišnji rođendan jednoj svojoj vrlo bogatoj tetki i poželeo joj je još "mnogo, mnogo leta", a drugom pesmom čestitao je jednome ministru naimenovanje, završavajući stihove sa: "Takvi sinci ponos su roda svoga". Taj moj drug nije morao izdržavati nikakvu dijetu, već je uspešno nastavio pisanje stihova, te eno ga i danas još piše stihove za nadgrobne spomenike i natpise na opštinskim slavolucima prilikom velikih svečanosti.

Prvu sam pesmu napisao još vrlo rano, još kad sam ponavljao prvi razred gimnazije.

Ja ne znam kako se kod mene javio taj nagon da pišem pesme. Jedni vele da se to javi kod čoveka kao svrab, što kod mene nije bio slučaj, jer sam ja osetio svrab i češao sam se tek pošto sam napisao prvu pesmu i shvatio njene posledice. Drugi kažu da je poetski nagon jedna vrsta kijavice koja je vrlo prilepčiva. Možda, samo što kod obične kijavice kad kineš, a ti izvadiš maramicu i ubrišeš nos, a kad iskijaš rđavu pesmu, onda ti kritičari tako izbrišu nos, da ti kijanje nikada više i ne pada na um. A čuo sam da vele i to kako mladi poeta oseti u duši neko nadahnuće, otprilike kao što žena oseća začeće u četvrtom mesecu. Stvar se i dalje, izgleda, razvija kao i kod porodilje. Bremeni mladić počne osećati izvesne teškoće, gađenje, pa zatim i bolove, i najzad leže u postelju i porađa se.

Upoređenje bi moglo biti tačno s obzirom na pojedine pesme u našoj literaturi, pa ipak neće biti da tako postaju prve pesme. Pisanje pesama se javlja kao kolektivna bolest čitavih razreda gimnazijskih, koji se na prvom mestu inspirišu onim stihovima koje su njihovi prethodnici napisali na zidovima skrivenijih odeljenja. O, kolika i kolika zbirka nežnih lirskih pesama, izdanih docnije u životu, ima svoj zametak u toj dalekoj, u toj prvoj inspiraciji. Taj se trag od pojedinih pesama u našoj literaturi čak i oseća. Pa onda te se mlade poete inspirišu takođe i sa korica starih knjiga, jer tradicionalni je običaj u našim školama, čim svršiš jedan razred, ti prodaješ knjige onima koji u taj razred stupaju, a ti kupuješ knjige od onih koji su stupili u stariji razred. A na koricama tih knjiga, pa često i na unutarnjim listovima, gde ima samo malo više mesta, leže dragoceni tragovi nekolikih generacija. Ima tu stihova, ima mudrih izreka, ima aforizama i ima vrlo korisnih zapisa. Ima kraj pojedinih lekcija, iz kojih je nekoliko prethodnika, imalaca dotičnih knjiga, palo na ispitu, i vrlo korisnih opomena, sličnih onim tablicama na ulici koja je raskopana zbog kanalizacije, na kojima piše: "Pazi, ne idi levo!"

Eto, tu leže prve inspiracije, koje zaraze ceo gimnazijski razred te propeva. Razume se ima ih koji se već kod prvog pokušaja zaustave, ima ih koji šaraju stihovima ne samo svoje no i tuđe knjige, a ima ih i koji se navrzu pa uporno nastave pisanje stihova i onda kad već svi ostali te zaludice napuste, te đaci dotičnoga proglase za pesnika svoga razreda. Ako ovaj u upornosti ustraje i dalje, on postaje pesnik dotične gimnazije, i onda već pušta dugu kosu, počne se aljkavo nositi, simulira rasejanost i tako postaje poeta sa svim kvalifikacijama.

Interesantno je ipak da se još kod tih prvih pojava gimnazijskog pevanja često naglašava kako pravac kome će dotični, ako ostane pesnik, pripadati, tako i sredina koja pesmu inspiriše.

Zar, recimo, ovaj stih, kojega se tako dobro sećam, ne ukazuje jasno i precizno kako na poetski pravac tako i na sredinu koja je mladoga poetu, moga tadanjega druga, inspirisala:

Volem i sutlijaš i kiselo mleko,

A volem i kiseo kupus sa slaninom.

Volem i rezance a i pitu s mesom.

Al' najviše volem đuveč s govedinom.

Na unutražnjoj strani korica jedne latinske gramatike koja je po svoj prilici pripadala nekome popovskome sinu sa sela, sećam se da sam pročitao ovakav stih:

Gospode nebeski, koji vladaš svetom,

Milošću okrepi celu našu naciju,

I pomozi meni u nevolji teškoj

Da naučim treću konjugaciju.

Tako isto sećam se moga druga, sviračevog sina, koji je pred kraj školske godine često puta pevao:

Opa cupa, kolo igra,

Momak do devojke.

Opa cupa, ispit ide,

A ja imam dvojke.

Oni koji su ponavljali razred, obično su pevali guslarskim desetercem. Ne znam da li zato što se njime bolje izražava nacionalni bol. Tako je, na primer, onaj Živko, inače Užičanin, saznavši da mora ponavljati treći razred, ovako zacvileo:

Lele mene otsad pa doveka

Đe pogibo, za boga miloga,

Ni u boju niti na megdanu,

Nit od puške, niti ljuta noža,

Već od ruke profesora Luke,

Sa prokleta latinska jezika!

I ja sam svoju prvu pesmu napisao desetercem. Ne znam samo da li sam je zato napisao desetercem što sam ponavljao razred, ili sam ponavljao razred zato što sam napisao tu prvu pesmu.

I kao što se onaj što ga maločas navedoh inspirisao kuhinjom kao svojom sredinom, jer je verovatno gdegod posluživao; kao što se onaj popov sin inspirisao psalmima, a sviračev poskočicama, izvesno sam se i ja morao inspirisati ogovaranjem, kao sredinom u kojoj sam se kretao između mojih tetaka i strina. Moja prva pesma, koje se ja ne sećam dovoljno, rekonstruisana bi otprilike glasila:

 

Poranila gospođa Anica

U nedjelju prije jarka sunca,

Na kući je otvorila prozor,

Na prozor se mlada isturila,

Glavom šeta i levo i desno,

Očekuje Paju sekretara,

Jer će tuda u Načelstvo proći.

 

Pesma je napravila senzaciju, kao što je uostalom i red kad se jedan nov i mlad talenat javlja. Najviše su se u mojoi kući zgranuli i počeli uzvikivati: "Iju, iju, iju!" Ti uzvici nisu značili divljenje, već pre jednu preneraženost, kao kad bi, recimo, razbio veliko ogledalo u sali.

– Kako si mogao tako što napisati! – uzvikivale su sve tri tetke u jedan glas.

– Što da ne pišem kad je istina? – branio sam se ja.

– Iju, a otkud ti znaš da je to istina?

– Pa vi ste govorili.

– Ali, zaboga dete, ono što mi govorimo ne mora biti istina! – brani se srednja tetka.

– Iju, iju! Sad će još izići da smo mu mi kazali da napiše pesmu! – uzvikuje najstarija tetka, koja je inače u duši bila zadovoljna pesmom i koja će izvesno tu pesmu pustiti u cirkulaciju, starajući se da dopre i do ruku same gospođe Anice.

I, odista, pesma je doprla do gospođe Anice pre no što sam ja i slutio, i načinila čitav lom u dotle mirnoj apotekarovoj kući. Gospođa je vriskala i valjala se po podu, čupala je kose, prevrnula je divan, razbila lampu, gađala je cipelom kućnog momka, ujela je apotekarskog pomoćnika i, najzad, ispila je čitav sifon sode da bi se otrovala. Apotekar je morao da se zakune pred ikonom svetoga Arhanđela Mihajla, svoje kućne slave, da će me kao mačku isprebijati.

Znajući da su apotekari uopšte krvožedni, a imajući pritom na umu da je gospodin Sima još i zakletvom na to vezan, ja sam morao uložiti sav trud i sve napore da izbegnem ove batine.

Zaobilazio sam ulice odlazeći u školu, preskakao plotove da bih izbio na drugu ulicu, provodio po čitave sate skriven na tavanu, i uopšte činio sve čime bi se mogao spasti nevidovne bede. Sedeći tako pogdekad satima na tavanu, razmišljao sam o zloj sudbini literata kod nas. Mesto da jednoga mladoga poetu okolina podrži i ohrabri, a ono, eto, ta ista okolina ga juri da ga bije. Zamislite, kada bi to bila opšta pojava, kada bi poete za svaku svoju pesmu morali izvlačiti batine! Verovatno bi u tom slučaju bilo vrlo malo pesama, ali ono što bi bilo, bar bi vredilo batina.

Kada je apotekar iscrpeo sve moguće načine da otkupi svoju zakletvu, kada je već počeo bio da postavlja i zasede, da se krije u razne kapije, da se iznenadno pojavljuje po ulicama koje nikako ne vode njegovoj kući, i kada je, najzad, uvideo da ja svaku njegovu poteru vešto izbegavam, da mu svaku zasedu pažljivo obilazim, rešio se on na druge i drukčije korake. Optužio me je direktoru gimnazije.

Izveli su me pred čitavo profesorsko veće, kao da sam u najmanju ruku spalio aleksandrijsku biblioteku. Svi ozbiljni, natmureni i brižno oborili glave, tako da sam ja dobio utisak kao da će me osuditi da budem živ spaljen na lomači, i već sam video masu sveta kako se skupila oko lomače, video sam moje tri tetke kako leže onesvešćene na zemlji, video sam Maricu, poštarevu ćerku, kako gorko plače, i video sam apotekara kako časti narod sirupom za pokoj duše moje.

Uze najpre reč direktor, obraćajući se ostaloj gospodi profesorima oko zelenog stola:

– Gospodo, u našoj se školi zacarila jedna ružna pojava, kojoj treba svim silama stati na put. Đaci su počeli da pišu stihove, i to ih pišu gde stignu, po knjigama, po školskim tablama i po zidovima. Naročito su ispisani stihovima od vrha do dna zidovi u intimnim odeljenjima ove zgrade i ti su stihovi često bezobzirni. Eto, pre neki dan naredio sam famuluzu da izgrebe jedan stih koji se odnosio na vas, gospodine profesore, – obrati se direktor profesoru latinskog jezika – i u kome se odvratno govori o vašoj već poznatoj navici da popijete koju rakiju više no što vam dostojanstvu odgovara.

– A bove maiori discit arare minor! – gunđa u sebi latinac, hoteći kao da prebaci kolegama da su đački stihovi posledica njihovih ogovaranja.

– Pa onda, – nastavi direktor, – već sam ove godine dvaput krečio ta odeljenja zbog stihova koji se odnose na vas, gospodine katiheto, i na neku Rosu udovicu.

– To su oni iz trećeg razreda, da im... i – sasvim zaboravljajući da sam i ja prisutan sednici profesorskog veća, katiheta opsova kolektivnu majku trećem razredu gimnazije.

– Pa onda – nastavlja direktor i fiksira profesora zemljopisa – ne mogu da se setim, ali bilo je stihova i o drugoj gospodi nastavnicima...

– Ja ih se sećam – priskače profesor zemljopisa, osećajući šta je direktor hteo. – Bilo je, na primer, i ovakvih stihova:

Škola hladna k'o štenara.

Peći nikad tople nisu,

Mrznemo se na hemiji, istoriji, zemljopisu.

Mrznemo se isto tako i na matematiki,

A direktor školska drva šalje svojoj svastiki.

– Pre svega, to nije pravilno, moralo bi biti: matematici i svastici, jer slovo k pred i pretvara se u c, – objašnjava profesor srpskog jezika.

– A zatim, – dodaje gnevno direktor – nije ni istina, niti je uopšte bilo takvih stihova na zidu, no ste ih vi sami izmislili.

– Bilo je, i zbog tih stihova ste i naredili da se okreče ona odeljenja.

– Dabome, – dobacuje katiheta, – a ne zbog Rose udovice.

I nastaje jedna paklena gužva i podvikivanje, i lupanje pesnicom o sto, i jedva se na kraju krajeva setiše da sam i ja prisutan sednici i izguraše me iz kancelarije. Bura je i dalje trajala, kroz opštu larmu čule su se pogdekad reči: drva, Rosa, rakija, a po svemu sudeći, izgleda da je i onaj globus silazio sa direktorovog ormana i uzimao učešće u objašnjenjima. Najzad, kad se bura stišala, pozvan sam ja opet unutra, gde sam zatekao ozbiljna sva lica, kao da su do maločas raspravljali o nastavnim metodama. Direktor opet poče:

– Gospodo, u našoj se školi zacarila jedna ružna pojava ... – ali njegov uvod sad već nije bio dug, već je odmah prešao na samu stvar – ... I pred nama je, evo, jedan od tih što piskaraju pesme, a koji je inače, prema školskom dnevniku, vrlo traljav, ili, bolje reći, rđav đak.

Svi profesori digoše glave, pogledaše me i svima im se razvukoše usne, kao da bi hteli reći: "Jest, znam ga, i kod mene je rđav đak"

– Jesi li ti napisao ovu pesmu? – otpoče isleđenje direktor i pokaza parče hartije, koje mu je verovatno apotekar dao.

U meni se toga trenutka pojavi očajna borba između dva bića, čoveka i poete. Čovek me uze savetovati da se prosto odričem pesme, da kažem da nije moja, već sam je od drugog čuo, recimo od moje najstarije tetke, i da izjavim svoju odvratnost prema tako ružnim pojavama: poeta uze da golica moju sujetu, uze me savetovati da se ne odričem svog prvenčeta, jer preda mnom leži velika budućnost. I kao što uvek u borbi između čoveka i sujete, ova druga pobeđuje, tako je i ovde bilo, te ja priznadoh direktoru da sam pisac pesme.

– Eto, gospodo, on priznaje! – okrete se direktor profesorskom kolegijumu.

– To mu može poslužiti kao olakšavajuća okolnost! – reći će profesor geografije, koji već četiri godine tera brakorazvodnu parnicu sa ženom, te pretenduje da je ušao u duh našega zakonodavstva.

– Pred nama je dakle jedan autentičan slučaj, i prema njemu treba primeniti što strožiju kaznu, kako bi ista poslužila kao primer i svima ostalima anonimnim piscima stihova po anonimnim mestima! – reče direktor, i ja ponovo sagledah lomaču i osetih plamen kako me liže, i videh tri onesvešćene tetke prostrte po zemlji, i videh Maricu uplakanu, i videh apotekara kako služi narod sirupom, za pokoj duše moje.

– Ja bih želeo da čujem i mišljenja gospode nastavnika po ovoj stvari! – nastavi direktor, i počeše da se nižu profesorska mišljenja, koja su otprilike ovako glasila:

Katiheta: Treba ga isterati iz škole, nek ide u tamburaše, pa nek izmišlja pesme! Ili, ako ne to, onda ga bar osuditi na jednonedeljni post.

Istoričar: On je učinio dva zločina. Jedan, manji, što je uvredio jednu apotekarsku porodicu, i drugi, veći: što je stih kojim je opevan Kraljević Marko, Sinđelić i Hajduk Veljko, oskrnavio opevajući Paju sekretara. Za ovo drugo ga treba kazniti.

Prirodnjak: Čovek se uzvišenošću osećaja razlikuje od životinje. Otuda, na primer, kod čoveka svih stupnjeva poezije, dok je magarac nema. Kao što je poznato magarci ne pišu pesme. Ali biva pogdekad da ljudi pišu takve pesme da bi se moglo pomisliti da su ih magarci pisali. Prema takvim poetama treba primeniti iste metode koje se prema magarcima upotrebljavaju, tj. treba im izvući uši. To bi se moglo i prema ovome mladome poeti učiniti.

Matematičar: Ja bih iz ove pojave izvukao koren, odnosno ne koren, nego bih ja izvukao jednu korist. Mi imamo ovde dve poznate količine: uvređenu apotekarsku porodicu, i pisca pesme, plus samu pesmu. Mi bismo iz tih poznatih mogli dobiti nepoznatu količinu, tj. saznati koji su oni ostali što pišu pesme o svojim profesorima.

Geograf: Ja bih njega u apsu, u školski podrum, pa da se potpuno uveri o pomračenju sunca. Jer takve su pesme kadre da bace ugarak u domaći život, i onda nije nikakvo čudo što kod nas ima toliko brakorazvodnih parnica.

Latinac: Mada Horacije veli: Pictoribus atque poetis quidlibet audendi semper fuit aequa potestas, ipak ovaj đački bezobrazluk premaša sve granice. Ja sam za vrlo strogu kaznu.

Nastavnik srpskog jezika: Njega na prvome mestu treba kazniti što nije zapetama odvojio sporedne rečenice koje se nalaze u glavnoj, a zatim: što nije na kraju druge strofe stavio tačku. Inače je stih, može se reći, dosta tečan; misao je u svemu izražena, i s obzirom na to, mogla bi se na njega primeniti i blaža kazna.

Posle ovako pribranih stručnih mišljenja, direktor mi se okrete, i posle nekoliko roditeljskih saveta, dočepa se mojih ušiju i poče ih tegliti (prirodnjakovo mišljenje), a zatim mi izreče kaznu: tri dana školskog zatvora (geografovo mišljenje).

Tako me je prva pesma oterala u aps, a to će me isto postići i sa poslednjom pesmom. Punih sedam godina ja sam se, mada me je to grdnih muka stalo, uzdržavao da pišem pesme, pa ipak sam jednog dana podlegao onome nagonu po kome se čovek rado vraća svome prvom grehu. Kada sam ovu drugu, odnosno poslednju pesmu napisao, ponovilo se gotovo isto što je bilo i kod prve. Nije me doduše jurio nikakav apotekar, ali su me jurili žandarmi; nisu me izveli pred direktora gimnazije, ali su me izveli pred predsednika prvostepenog suda.

– Jeste li vi pisac ove pesme? – pitao je predsednik onako isto kao i direktor.

– Jesam! – odgovorio sam, pošto je u meni opet sujeta pobedila čoveka. – Ali, molim vas, to je jedna šaljiva pesma, nema smisla shvatiti je tako ozbiljno.

– To je tačno, – veli predsednik – ali, vidite, krivični zakon za optužbu, – odgovara mi predsednik.

– Pa onda, – branim se ja dalje – ta pesma i ne odgovara potrebnim uslovima za jednu pesmu.

– Ali ona potpuno odgovara uslovima koje traži krivični zakon za optužbu, – odgovara mi predsednik.

– Pa onda, vidite, gospodine predsedniče, ja se u neku ruku osećam nevin, jer tu mi pesmu nije diktovala nikakva namera, već više jedan nagon.

– Da, da, razumem vas ja, prekide me predsednik – ali krivični zakon, vidite, baš taj nagon kažnjava.

– Čudnovato! – iznenađujem se ja.

Pošto me je na taj način predsednik upoznao sa svima dobrim stranama krivičnog zakona, izjavio mi je da me taj isti krivični zakon kažnjava sa dve godine tamnice za uvredu "Veličanstva".

Eto, tad sam se zarekao da nikad više ne napišem pesme, i od tada pa do danas uporno održavam tu dijetu i da vidite, dobro mi zdravlju čuni!
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Variety is the spice of life

Zodijak Aquarius
Pol Muškarac
Poruke 17382
Zastava Srbija
OS
Windows XP
Browser
Opera 9.02
mob
SonyEricsson W610
Druga ljubav

 

Prva je ljubav onaj požar za koji policijski raport veli da mu je uzrok nepoznat. Ona se pali čim se ukreše, kao palidrvce, i gasi se sama, kao dogoreo alkohol u špiritusnoj lampi.

Prva ljubav liči na onaj svrab kod mladog ovna, koji nabada prvi predmet koji sretne ne bi li počešao rogove koji mu se pomaljaju.

Prva je ljubav ujed komarca, koji ne inficira krv, već te samo natera da se počešeš.

Prva je ljubav jedna vrsta regrutacije, pri kojoj se neko oglasi za sposobna, s tim da odsluži rok kad bude pozvan.

Prva ljubav je opasna samo kada je ujedno i poslednja.

Druga ljubav je u stvari prva.

U drugoj ljubavi čovek se oseća kao da ponavlja razred, poznati su mu svi predmeti, a ipak nema pouzdanja da će ispit položiti.

Druga je ljubav nedolečena bolest, koja se sa nepažnje rekonvalescenta povratila.

Druga je ljubav odsluženje roka u stalnom kadru, obaveza za sve koji misle da stupe u državnu službu.

Ali, i bez obzira na sve ove mudre reči o prvoj i drugoj ljubavi, kod mene se prva ljubav javila kao pokušaj a druga već kao navika. Posle tragedije kojom se završila moja prva ljubav, ja sam osećao potrebu da se opet u nekog zaljubim. Tražio sam na sve strane u koju bih se zaljubio, i kada sam jednoga dana sreo pred školom jedno plavo devojče koje gorko plače, odlučio sam da se u nju zaljubim.

Kaže se: devojka koja plače ima osećaja, žena koja plače nema ih. To me je opredelilo da se zaljubim u devojče sa osećajima.

Plavo devojče zvalo se crnomanjastim imenom Marica, i ja ga upitah:

– Zašto plačeš, Marice?

Ona bolno zajeca i ispovedi mi se:

– Gospođica me pred celim razredom nazvala guskom... rekla mi je da sam glupa guska... i sve se smejale... i...

– Pa to nije ništa! Zbog toga ne vredi plakati. Šta je to guska, ništa! O, koliko puta je meni profesor, pred celim razredom, rekao da sam glupi magarac, a magarac je mnogo krupnija stvar nego guska. Pa eto, ništa. I tvojoj učiteljici, kad je bila mala rekla je njena učiteljica da je glupa guska, pa eto, ona je danas učiteljica.

Izgleda da su moje reči utehe blagotvorno delovale na dušu plavog devojčeta. Ona diže uplakane oči i pogleda me sa puno pouzdanja, tako da sam ja u tome trenutku osetio dužnost da nastavim tešiti je.

– Pa onda... guska... – nastavih, tražeći šta bih još mogao kazati – Guska baš nije ništa tako... to nije uvreda. Eto, ja, na primer... ja volim gusku.

Ona me pogleda značajno, hoteći valjda da pronikne nije li to izjava ljubavi.

– Jest, ja volim gusku, – nastavih, ne bih li iskoristio i sam to kao izjavu ljubavi. – Naročito volim batak.

– Kako batak? – upita plavo devojče iznenađeno.

– Pa tako, kad majka ispeče gusku na pirindžu, ja uvek tražim batak.

Sutradan sam opet sreo plavo devojče, i zatim gotovo svakoga dana. Mi smo se voleli i bez izjave ljubavi. Ona je moje reči utehe kojima sam joj prvi put prišao, smatrala već kao izjavu ljubavi. Ta se pojava javlja i kod udovica, koje često puta reči utehe smatraju već kao izjavu ljubavi. A u plavoga je devojčeta bilo već udovičke sentimentalnosti, jer kao što mi je docnije priznala, ona je pre mene volela jednoga đaka prvoga razreda gimnazije.

Iako smo se sastajali svaki dan posle škole, i ja je pratio do kuće, osećali smo ipak potrebu da se sastanemo nasamo. Ljubav samo onda ima prave draži kad se zaljubljeni sastanu nasamo. Ugovorili smo da se sastanemo u četvrtak posle podne, na starom groblju. Groblje je, kao mesto sastanka, nekako odgovaralo zaljubljenoj plavoj devojci s osećajima i zaljubljenome mladom momku koji voli batak od guske.

Sastali smo se i razgovarali, razgovarali dugo i mnogo. Govorili smo o ispitima, o njenoj gospođici kako je stroga. Kazivala mi je zatim da je njena mama danas za ručak pravila punjene tikvice, a ja sam joj se hvalio da smo mi sinoć imali štrudlu sa sirom. Razgovarali smo još o nekim stvarima, a zatim smo se rastali.

Sastanak nam je, kao što se vidi, bio sasvim uzaludan, jer na takvim sastancima treba govoriti ljubavne reči, a mi smo razgovarali ono što smo mogli i ulicom kad je pratim do kuće.

Ali je teškoća ležala u tome što ni ja ni ona nismo znali ljubavne reči. Lupao sam glavu nekoliko dana kako li bih došao do ljubavnih reči, i najzad mi pade na pamet jedna knjiga koju moja tetka čita svako veče, i pri čitanju uzdiše i plače, a kad svrši čitanje, stavlja knjigu pod jastuk. U toj knjizi mora da ima ljubavnih reči, jer samo pri čitanju takvih knjiga matore devojke plaču.

Ukrao sam dakle jedno popodne tu dragocenu knjigu, zavukao se u šupu i počeo je brižljivo prelistavati, zaustavljao sam se naročito na stranama koje su ovlažile tetkine suze, i na takvoj jednoj strani nađoh odista puno ljubavnih reči, i, što je još mnogo zgodnije, govorili su ih jedno drugom dvoje zaljubljenih koji su se sastali na groblju. Ovako je otkrilike glasio taj razgovor u knjizi, između Don Rodriga Montega i Huane, sirote devojke, grobareve pastorke:

Don Rodrigo: Devojko! Ispovedam ti se ovde, pred ovim mrtvim svedocima, da je moja ljubav iskrena i duboka, kao što je tuga koja na ovim mrtvim poljima počiva.

Huana: Ah, kad bih smela tim rečima verovati!

Don Rodrigo: Te reči teku sa usana i iz duše jednoga plemića, kome je reč svetinja, a zakletva ravna veri.

Huana: Toliko je za mene sreće u tvojoj ljubavi, da ja nemam dovoljno hrabrosti toj sreći da se podam.

Don Rodrigo: Al' imaj bar hrabrosti reći ono što ti duša oseća...

Huana: Volim te!

Don Rodrigo: Ah, draga moja Huano!

Huana: Slatki moj Rodrigo!

Sve, su to bile reči kao napisane za nas. Prepisao sam lepo u dva egzemplara i knjigu ostavio opet pod tetkin jastuk. Zatim sam jedan prepis dao Marici, a drugi zadržao sebi, da do idućeg četvrtka naučimo napamet kako bismo i mi mogli na groblju govoriti ljubavne reči.

Kada smo se idućega četvrtka sastali, prvo što sam je zapitao bilo je:

– Jesi li naučila ono?

– Jesam!

– Daj da te slušam!

Divno je znala, od reči do reči napamet. Zatim sam ja njoj dao moj prepis da me sluša, i mada sam po navici, koju sam u školi stekao, mucao malo, ipak sam znao dosta dobro. I onda, kad smo već obezbedili da sve glatko ide, počeli smo kazivati jedno drugome ljubavne reči, isto onako kao Don Rodrigo Montega i Huana, sirota devojka, grobareva pastorka.

Cela stvar je neobično uspela, izgledali smo kao odistinski ljubavnici. Ona je vrlo slatko izgovarala ono: "Volim te!", a i ja nisam mucao kad sam kazao: "Oh, draga moja Huana!" I meni se i njoj dopalo i odlučili smo da stvar u tom smislu nastavimo.

Odmah dakle posle ovoga sastanka, ja sam prepisao iz ove knjige drugo mesto, koje je bilo još mnogo bolje, i dao ga Marici da ga za idući četvrtak nauči.

Ah, kako bi tek taj četvrtak uspeo, ali – ja nisam otišao na groblje, gde me je plavo devojče očekivalo više od jednog sata. Nisam mogao da naučim ljubavnu lekciju napamet i postupio sam isto onako kao što bi u školi u takvome slučaju postupio, – izostao sam sa časa. Bolje je dobiti otsustvo, no jedinicu, mislio sam ja, zaboravljajući da su otsustva u ljubavi najopasnija stvar.

No drugačije nije moglo ni biti, čim su se u našu ljubav uvukle lekcije. Čak i ljubavi koje se brakom svršavaju, lekcije su kadre upropastiti, te neće zar moju, kad se zna da sam ja prema lekcijama imao istu odvratnost kao i prema kininu, i kad se zna da su mene uvek silom terali da progutam lekciju kao god i kinin.

A šteta je velika što nisam mogao otići na sastanak, jer u ovoj drugoj lekciji, koju smo imali da izgovorimo jedno drugom prilikom sastanka, bilo je mnogo slađih ljubavnih reči. Don Rodrigo je svoju reč završavao ovim: "Odi, 'odi, ljubljena Huana, na moje grudi, nasloni tvoje usne na moje, neka nam se kroz prvi poljubac sliju duše jedna u drugu!" – i zatim su se, iza jednoga nadgrobnoga spomenika, dugo grlili i ljubili. Ali, kao što bi mi to mesto bilo neobično slatko, bilo je i jedno smrtonosno mesto u toj lekciji, koje mi je bilo nemoguće naučiti napamet. Naime, Don Rodrigo, da bi uverio Huanu u svoju ljubav, dovodi je do spomenika, na grobu svoga dede, i ovako joj se zaklinje:

– "Kunem ti se imenom Don Alguacila od La Fuente, koji vodi poreklo od znamenitoga Kastilijanca Don Hiacinta Huneca de Korkuele, koji je lično svojim mačem odsekao glavu Muhamed abu-Sahibu Barbarosi, a čiji je unuk, Don Pelazio od Mondoneda, sa Špancima iz Kastilje, opkolio Grenadu i proterao preko Gibraltara Abu-Abdalu Boabdila!"

Možete misliti šta je za mene bilo naučiti tako vratolomnu lekciju, za mene koji sam šest meseci lomio jezik da naučim reč Artakserkses i koji sam, zbog misirskog kralja Uzprtezena triput dobio dvojku.

Razume se, kad sam izostao na zakazani sastanak, počeo sam da izbegavam plavu devojku, a kada sam se jedanput ipak odvažio da joj izađem na oči, bilo je dockan. Plavo devojče zaljubilo se u drugoga.
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
1 2 3 5 6 ... 8
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 23. Avg 2025, 16:13:33
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Nova godina Beograd :: nova godina restorani :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Sudski tumač Novi Beograd

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.139 sec za 14 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.