Rogan:
(Joksimu.)
Kako su vam sela?
Sad mi Stanko reče da je bilo tuče.

Joksim:
Jest, Rogane, bogme! Stradala su polja!
Baš kada sam njive obišao juče
I vidio štetu, skamenih se čisto!

Rogan:
Šta ćeš, brate? To je, zar, božija volja,
A nama je reda sve trpjeti isto!

Joksim:
(Uzme bardak i pruži ga Roganu.)
De, Rogane, malo osvježi se, evo!

Rogan:
(Primi bardak.)
E, zdravi ste, braćo, desno i lijevo!
Sretan bio ovi naš sastanak kao
Hristu i Jovanu na vodi Jordanu!
Domaćin nas vazda na sklad bratski zvao,                           
A Bog prokl'o svake narodne ubice
I svakoga što se kao krvnik sili!
Dok mi jedan drugog ljubili u lice
Kao, biva, sretni a i Bogu mili
Srbi, ako Bog da!

Svi:
(Osim begova.)
Amin! Bog te čuo!

Rogan:
(Produžuje zdravicu jednako držeći bardak.)
Zdrav, Gligore kneže! Ovu ćemo sada
Za zdravlje i život domaćina brata!
Za njegove tvrde glave, dobre sreće!
Sve mu ona dobro primicala veće!
I za njegova visokog šljemena
I svakoga rodnog i plodnog sjemena.
Ako Bog da!

Svi:
Amin!

Rogan:
(Gligoru.)
Zdrav, i vazda sjao
Junačkim poštenjem!

Gligor:
Bog ti zdravlje dao!
(Rogan otpije i preda bardak Gligoru.)
Hvala na zdravici!

Rogan:
Bogu na milosti!

Gligor:
(Roganu.)
U čije ti, brate, danas zdravlje pio,
Bog ga i pomog'o i s njim vazda bio!
Svitalo mu svako jutro u radosti!
Svaka dobra, što se danas ovđe rekla,
Ta se i u Boga, ako Boga da, stekla!
(Okrene se Joksimu.)
Zdrav, Joksime kneže, od krajine krilo!
Što god poč'o sve ti u čas dobri bilo!
Široka ti stada po poljima pasla!
Na njivama tvojim sve pšenica rasla!
U domu ti bilo veselje i slavlje!
Vazda bio dičan glasom i poštenjem,
K'0 Đurđevo jutro žitnijem rođenjem!

Svi:
Amin!

Gligor:
Zdrav sokole!

Joksim:
Od Boga ti zdravlje!
(Gligor otpije i preda bardak Joksimu.)
Hvala na zdravici!

Gligor:
Bogu na milosti!

Joksim:
Sada ćemo ovu u zdravlje nas svije'
I sve srpske braće i svakog što strada!
Nek' nas milost božja od sad bolje grije
I u našem domu nek' berićet vlada!

Svi:
Amin

(Kada Joksim otpije, preda bardak najbližem do sebe. Ovaj isto otpije pa doda bardak drugom, te sve tako, dok se svi vinom ne obrede osim begova, koji ozbiljno ćute i puše na čibuke. Govor lica se ne prekida.)
Gligor:
(Joksimu.)
Pa sad, kneže, ova družina bi šćela,
O seobi ovoj da ti čuje koju.

Joksim:
A jesu li sva tu zastupljena sela?

Mrgud:
Jesu, kneže! Evo, svi smo tu na broju!

Joksim:
Pa, Gligore, dela! U tebe su svježe
Riječi i misli, ti počni!

Gligor:
E, kneže, Stub od stabla prave a nigda od mrva!
Ti si, brate glava! Na tebi je prva!

Svi:
Tako je!

Joksim:
Pa dobro! Kada nije druge,
Poslušati treba mudrije i bolje!
(Malo se premišlja.)
Na grbači mojoj godine su duge.
Znam dušmanska ruka kako steže, kolje
I krvlju se kupa! Pamtim silne jade
I crno prokletstvo, što nam na dom pade;
Al' ovoga jada, što nas sada bije,
Niko nigda ovđe zapamtio nije!

Tahir-beg:
Pravo veliš, kneže. Ovakog zemana
Nigda nije bilo otkô je insana!

Joksim:
Gdje su naše muke! Gdje su naše žrtve?
Zar ne čuje niko: sve više i jače
Krv naših otaca kako ovud plače,
I kako se tresu one kosti mrtve?
Teško nama! Eno, tuđin se veseli
I sva blaga naša otima i hara!
I Bog mu pomaže i njime se stara,
A naš crni narod crna hljeba želi!
Pa kad je ovako, govorite, ljudi,
Možemo li ostat' u gorama ovim,
Da nas svako jutro kukavica budi
I raspinje dušu u ranama novim?!

Svi:
Ne! Nikada kneže! Selićemo listom!

Vučić:
I tražiti sebi postojbinu drugu!
A još ima zemlje đe krv naša vlada,
Ona će nas ovih oprostiti jada;
Primiće nas svakog k'o rođena mati
I u svome domu ognjišta nam dati!

Svi:
(Svi osim begova skinu kape s glave.)
Bog joj sreću dao!

Bećir-beg:
I ja velim isto! I drukčije nije i tako je beli!
Druge nema nego ustaj pa se seli,
Jer je došlo dovlen! Vjerujte mi čisto:
U devletu svakom naći ćemo hair
Bolji nego ovđe! Eto, ja i Tahir
Prodaćemo blago, i njive, i paše,
Ograde i šume, i sve što je naše,
Pa kud vi tu i mi, pa šta Alah dade!
Je l', Tahire, 'vako, reci?

Tahir-beg:
To se znade!
I nas majka rodi pod ovijem nebom;
U mukama jednim lomili smo krila!
S jednog polja jednim 'ranismo se hljebom!
Da, jedno smo stablo a sa jedne grude,
Ista, jedna braća, to jezik svjedoči;
Pa tamo, đe vama grob određen bude,
Neka i mi svoje zaklopimo oči!

Vučić:
(Begovima.)
Svaka vam je zlatna i k'o sunce čista!
Znamo vas i dosad, a otsad još bolje!
I očevi vaši bjehu dobre volje
I življahu s nama kao braća ista.
Kamo sreća da su nekada ovako
Prađedovi naši živili u skladu!
Ovu svetu zemlju, što cvili u jadu,
Niko ne bi mog'o pokoriti lako!

Stanko:
Istina je, kneže! al' još kasno nije
Ovo jedno pleme a od vjere dvije,
Da se spase rana i nađe lijeka
I da bude jako k'o silna rijeka,
Što prepone ruši, vere se i muti,
I sve viša biva što gromovi ljuti
Udaraju više! I sad nije kasno,
Da pružimo ruke pošteno i časno,
Pa da srca naša spoji vjera tvrda,
Da smo jedna braća, jedan list sa gore!
Onda eto sreće, eto naše zore,
Da crn veo zdere s ovih crnih brda!
Ali teško nama! Nas je udes kleti
Okrenuo tamo, gđe provale stoje!
Dok đedovi naši vrelom krvi svoje
Braniše tu zemlju i njen kamen sveti,
Mi je, kao žene, ostavljamo drugom,
Da raspeta trpi u mučenju dugom...
Braćo! Zar vas duša nimalo ne boli!
Zar vam nije žao ovih polja ravnih,
Gđe se jedno more naše krvi proli
I gđe leže kosti otaca nam slavnih?!
Zar vam nije žao na ognjištu onom,
Gđe vas oganj grij'o, što će tuđin stati?!
Što će baše gore pogrebnijem zvonom
Odjeknuti tužno i sinove zvati?!
Il' ne znate da je izdajstvo junaku
Ostaviti grudu gđe ga majka rodi?!
Ostaviti brata, bez snage, u mraku
S nevoljama crnim da sam borbu vodi?!
O, ne dajte, braćo, da Vukova ljaga
Okalja vam obraz čist k'o sunce s neba!
Ne idite, braćo, sa rodnoga praga,
Jer mučenoj zemlji mučenika treba!
Treba muške snage i viteških ruka!
Treba pregalaca i osvetnih lava!
Treba vaše smrti i vašijeh muka,
Jer, tamo, daleko, naše sunce spava...

Mrgud:
Sin vojvode slavnog plemenito zbori!
U njega je snaga velika i jaka!
U njegovoj krvi krv očeva gori
I Bog neka živi takvoga junaka!
Al' reci nam, Stanko, dokle ćemo, dokle,
U varljivoj nadi živiti ovako?
Ovu pustu zemlju davno Gospod prokle
I plemena naša okova u pak'o!
Hljeba! hljeba treba tom narodu gladnom,
Hljeba, da mu suze nevoljničke zbriše!
Đe je naša snaga?! u okovu hladnom
Umrla je ona i nje nema više!...

Stanko:
Ima, ima kneže! Ona mrtva nije!
Ona i sad teče k'o bujica živa!
Zar ne osjećate, da vas i sad grije
Iz grobova onih, što ih trava skriva?
Pogledajte dobro! U dnu duše svoje
Naći ćete njezin plam, gđe jasno trepti!
Pa kada se duše sve u jednu spoje,
Pod nebo će buknut' jedan plamen sveti!
I svijetla jutra prazničnijeh dana
Iz plamena toga granuće nam svijem!
Ja vjerujem, braćo, za novih mejdana
Još divova ima u gorama tijem!

Rogan:
Koliko smo puta sred jada i tuge
S naporima silnim tražili slobode?!
Ali zaman more naše krvi ode,
Mi na nebu svome ne viđesmo duge.
Pa šta ćemo više pod oblakom ovim,
Što nas vječno tuče mukama i gradom?
Ne nadaj se, brate, plodovima novim,
Naša jadna polja zgažena su jadom!...

Mrgud:
De, Joksime, i ti reci koju! Dela!
Znaš, najbolje tebe poslušaće sela!

Joksim:
Što sam im'o reći, ja sam, eto, rek'o!
I nek' svaki znade ovđe na vijeću,
Ja u ovoj zemlji više ostat' neću,
Jer me dosta krvnik na mukama pek'o!
S njim više ne mogu ni za jedno blago.
A vi čin'te, braćo, kako vam je drago!

Svi:
Svi smo s tobom kneže!

Stanko:
Jadna zemljo moja,
Crnu li ti pjesmu crn gavran zapoja!

Mrgud:
Ko s nama ne poš'o on u krvi grezn'o
I skap'o od rđe, i trag mu se ne zn'o!
Od poštenih ljudi uvijek se krio,
K'o izdajnik crni!

Svi:
Bogom proklet bio!

Stanko:
(U bunilu.)
Ču li kako grme glasi anatema?!
Bježi, bježi, Stanko, tu ti mjesta nema!
Bježi i sjen tvoja tvoje bratstvo skvrni,
Ti si proklet! Bježi izdajniče crni!
(Ode u dno bine.)

Mrgud:
Šta bi tebi Stanko?! Amo, čoče, dela!

Stanko:
O, vi ravna polja! O, vi srpska sela!
O, planine, što vam vrh pod nebom sija!
O, dubrave lisne! O, vi bistra vrela,
Prokleti ste i vi kao što sam i ja!
I vi sa mnom ovdje, ostajete, eto,
Izdajete pleme, izdajete brata!
(Čuje se graktanje gavrana.)
Grakći crni vrane! Skupljaj gladna jata!
Obilna je žetva! Plodno ti je ljeto!

Joksim:
Ne nariču tako sinovi viteški!
Tvoja svaka riječ ljuto srce bije!
'Odi, čoče, amo!

Stanko:
Ko je grešnik teški,
Među pravednima njemu mjesta nije!
(Pokazuje rukom na groblje.)
Ja ću tamo, kneže, gđe izdajstva stoje!
Da bratimim vraga, da se s Bogom borim!
S duhovima crnim domovine svoje
Da u crnoj kletvi tamo vječno gorim!
(Ode na groblje i klekne.)

Mrgud:
Bog vi bracka, ljudi, šta se ovo zbiva?!
Je l' maštanje neko, il' je java živa?!

Stanko:
O, grobovi sveti, o, vi humke travne,
Vi svijetle zublje naših mutnih dana,
Što kroz dugo doba, kroz v'jekove tavne,
Vodiste taj narod sred strašnih mejdana!
Vi, o, svete kosti, iz kojih je tek'o
Izvor silnih snaga da se s mrakom bore,
Pod bremenom teškim vaš je porod klek'o
I on neće viđet' sjaj vaskrsne zore!
Čujete li glase pokoljenja tavnih,
Gđe vam kletvu zbore kao crnom Judi?
Jer i vi, o groblja vitezova slavnih,
Ostajete ovđe na rođenoj grudi!

Joksim:
Učitelju Stanko! Ne karaj nas više!
Ne bij gromom! Dosta gromovi nas biše!

Stanko:
(Spazi očev grob.) Ti, vojvodo hrabri! Roditelju! Oče!
S jadom srca svoga tebi sin se jada!
I tvoga su groba oskvrnjene ploče -
Na njih crna kletva tvog plemena pada.
Jer i ti, što mlazom svoje krvi zdrave
Preli ova polja, da rod bolji bude,
Ostaješ tu sa mnom, sred rođene grude,
Da čekaš dok mrtvi novu borbu jave...
Il' ne! Pucaj grobe! Il' plani, izgori!
Po zgarištu dusi neka kolo vode!
Izdajničke kosti u pepeo stvori,
S vjetrovima mutnim nek' u maglu ode!
(Kao da se nečega sjeti, pogleda na jedan stog sijena,
pa utrči u svoju kuću.)

Rogan:
Hvala Bogu, ljudi, šta bi tom čovjeku?!

Joksim:
Strašno, strašno zbori! Svaka gromom bije!
Evo prolih suza čitavu rijeku,
A dosad mi suze niko viđ'o nije!
(Stanko se vrati u bolu i gnjevu. Preko ramena mu očeve
toke; u jednoj ruci nosi očev džeferdar, a u drugoj
glavnju kojom zapali jedan stog sijena.)

Mrgud:
Šta ćeš, šta ćeš, Stanko, sa plamenom tijem?!

Stanko:
Hladno mi je, kneže! Hoću da se grijem!...
(Tokama.)
Vi mi bjeste stara ikona u hramu,
Pred vama se duši o vaskrsu snilo!...
Al' sad, toke sjajne, gorite u plamu,
Pod vama je srce izdajničko bilo!
(Baci toke u plamen.)

Joksim:
E, ovoga čuda nigda bilo nije,
Otkako nas nebo svojim gromom bije!
(Iz polja dotrče žeteoci, žetelice i seoska mladež,
a među njima i Bojana: svi pođu da gase vatru.)

Stanko:
Ne gasite! Hoću da prinesem žrtve!
Da opojem žive a oplačem mrtve!
(Džeferdaru)
Čuv'o sam te sinu, kad na snagu stane,
Da se krene s tobom po gorama ovim,
Da jednom, k'o i ti, svetom vatrom plane
I poleti nebu s orlovima novim!
Al' tvoj odjek neće, kao odjek groma,
Odjeknuti više u klancu u gori!
Ti drugaru vjerni vojvodina doma,
(Poljubi džeferdar.)
Sa prokletstvom sada u ognju izgori!
(Zamahne da baci džeferdar u plamen, a Bojana
pritrči i uhvati Stanka za ruku.)

Bojana:
Nemoj, brate Stanko! Zar ti stalo nije,
Za svetinjom doma?! Za ponosom našim?!

Stanko:
(Otrgne se Bojani.)
Spomen očev đecu sada sramom bije -
Na nj je kletva pala! Ja se kletve plašim!
(Stanko baci džeferdar u vatru, a Bojana plačući ode u družinu.)

Joksim:
O čem zboriš, Stanko?! Kakva kletva je li?!
Vjeruj, mi te nismo vrijeđati šćeli!

Stanko:
(Jurne za Bojanom, zgrabi je za ruku i istrgne iz družine.)
Ne odlazi tamo, gđe ti mjesta nije!
Izdajnička šćeri ovamo se vrni!
Dahom svojim čisto pleme ne oskvrni!
Mi smo dva grijeha! Crne duše dvije!
(Skida joj prsten s ruke.)

Bojana:
Šta ćeš, Stanko, brate?! Jao meni, jao!
(Plače)

Stanko:
Da anđelu vratim što je vragu dao!
Na, Milenko, eto, pa se s drugom vjeri!
(Baci prsten pred jednog seljaka.)
Za junake nisu izdajničke šćeri!
(Svi se u čudu gledaju, a neki klimaju glavom.)

Joksim:
Šta bi ovo ljudi? Da, udesa kleta!
Šta učini, Stanko, kad ti nismo krivi!
I nama je brate ova zemlja sveta,
Al' u jadu ovom iskopnjesmo živi!
Ne prokletstvo! Tebe naš blagoslov prati!
Svako srce ovo krv će za te dati!
Evo, mi svi oči upiremo u te,
Vodi nas iz magle na svijetle pute!
Reci, šta da čini ovaj rob do roba?

Stanko:
(Pokaže rukom na groblje.)
Ono, što nam zbore očevi iz groba:
Ostajte ovđe! Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat' k'o što ovo grije!
Grki su tamo zalogaji hljeba,
Gđe svoga nema i gđe brata nije!
Od svoje majke ko će naći bolju?
A majka vaša zemlja vam je ova!
Bacite pogled po kršu i polju,
Svuda su groblja naših prađedova.
Za ovu zemlju oni bjehu divi,
Uzori svijetli, što je branit' znaše!
U ovoj zemlji ostanite i vi
I za nju dajte vrelo krvi vaše!
K'o pusta grana kad jeseni krila
Trgnu joj lišće i pokose ledom,
Bez vas bi majka domovina bila,
A majka plače za svojijem čedom.
Ne dajte suzi da joj s oka leti,
Vratite joj se u naručja sveta!
Živite zato da možete mreti
Na njenom polju, gđe vas slava sreta!
Ovđe vas svako poznaje i voli
A tamo niko poznati vas neće!
Bolji su svoji i krševi goli,
No cvjetna polja gđe se tuđin kreće!
Ovđe vam svako bratsku ruku steže, -
U tuđem svijetu za vas pelen cvjeta!
Za ove krše, sve vas, sve vas veže:
Ime i jezik, bratstvo i krv sveta!
Ostajte ovđe! Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat' k'o što ovo grije!
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gđe svoga nema i gđe brata nije!

(Dok Stanko govori, mnogi plaču i brišu suze.
U pošljednjim stihovima Joksim prileti Stanku i poljubi ga.)



1907.

HASANAGINICA


Ova dramska slika prikazana je prvi put u Srpskom Narodnom Pozorištu, 20. novembra 1910.


LICA:       
Hasan-aga
Hasanaginica
Zlatija - njihovo djete
Zerina - njihovo djete
Rašid - njihovo djete
Merima - Hasanagina mati
Emina - Hasanagina sestra
Hamid - Hasanagin seiz
Adem - Hasanagin kapudahija
Hatidža - sluškinja
Prvi momak
Drugi momak
Treći momak
Momci

(Bogata turska soba. U pozadini dva rastvorena prozora što gledaju u baštu uz čije se demire, spolja, vije procvali đulbehar. Ispod prozora minderluk sa jastucima. U desnom uglu, pred minderlukom, jedna oveća muntafta, na kojoj je nargila, nekoliko fildžana u žutim zarfovima i jedna srebrna kutija za šećer. S lijeve i desne strane, u dnu vrata, a više njih, rafovi po kojima je poređano razno starinsko posuđe, između koga proviruje po koja naranča, limun i dunja. O desnom zidu visi starinsko bogato oružje: jatagani, džeferdari, male puške kremenjače i jedan vezen silah. Ispod oružja starinski sto zastrt zelenom čohom; na njemu više testa fišeka, a uz to i pribor za čišćenje oružja. Naprijed, pred stolom, zeleni bosanski sanduk. S lijeve strane, naprijed, starinska kolijevka pokrivena granatim vezenim jorganom, od crvene svile, zelenih ivica. Za kolijevkom, na dušecima, spavaju Zlatija i Zerina. Po podu teški granati ćilim. Soba miriše uvehlim bosiokom. Osvitno je doba, te se po prozorima zaigrava rana zorina crven, dok se iz bašte na mahove čuje pjevanje ptica. Prije nego li se zavjesa digne, orkestar svira uvertiru pjesme uspavanke.)


Merima:
(Sjedi uz kolijevku, ljulja Rašida i uz tihu pratnju orkestra pjeva)

"Majka sina u ruži rodila,
Ružica ga na list dočekala,
B'jela vila u svilu povila,
A pčelica medom zadojila,
Lastavica krilom pokrivala."

(Kad svrši pjevanje, polako otkrije malo kolijevku
i prisluškuje, da li je Rašid zaspao.)

Lijepo dijete! Jedva sklopi oči!
Ginulo je svu noć, k'o što gine sama
Premrznula biljka na studenoj ploči...

O jadno siroče, tebe goni tama
U časima prvim... Zima, mrazom svojim,
Pun zàmetak bije...

(Ustane, uzdahne i gleda okolo.)

O kućo haráma,

Kako te se plašim, kako te se bojim!
Nad zaspalom djecom kad ovako bdijem,
Sve mislim k'o humke da su, a ja stojim

Kao bašluk jedan okrnjen i nijem...

Hatidža:
(Dotrči na lijeva vrata pa povjerljivo i uzbuđeno kazuje Merimi.)

Hanuma, hanuma! Zle nam tice slute
O nesreći novoj!... Biće krvi ljute
I mejdana!

Merima:
(Zaprepašćeno)

Kakva?! O nevolje moje!

Hatidža:
Silni momci doli pod oružjem stoje
I šapću -
(Okreće se i gleda da ko ne bi bahnuo.)

Merima:
Šta, kaži! Neće niko znati!

Hatidža:
Kad jutros najezde kroz mahalu svati,
Hasan-aga hoće, sa momcima svojim,
Da učini juriš!

Merima:
Šta!

Hatidža:
Moga mi imana,
Sve sam tako čula!

Merima:
(Kršeći ruke)
Da, grdna zemana!

Hatidža:
Pazi! Jer goleme krvi ja se bojim!

Merima:
Teško meni, kakva nevolja se pope
Na moj vrat, pa tišti sve teže i teže
I bez nje ne mogu jedne cigle stope!
Kućo moja, gdje su tvoje zore svježe?!
Gđe je tvoj rahatluk?! Ko ti hair uze?!
Ništa više nemaš do jada što reže
I čemera ljuta i te ljute suze!...

Hatidža:
Nevolja je ovo!...

Merima:
Muka! Muka, prava!...
Je li Hasan-aga budan il' još spava?

Hatidža:
Ne čuje se. No ja mislim
Svu noć oka stisn'o nije,
Jer je jadan!

Merima:
B'jedan, jadan,
Pa mi jadom srce bije,
K'o što gromom biju tame!...

(U daljini se čuje molitva mujezina.)

Sabah-zora... Idem, idem,
Da u bašti klanjam, pusta,
Ne bi li me Alah čuo
I pogled'o okom na me!...
(Ode na desna vrata.)

Hatidža:
(Rasprema i uređuje sobu.)

Ej, zavali dani, ej, zavali doba,
Kad nam puna pjesme bješe svaka soba,
K'o zumbul mirisa, k'o šedrvan vode,
Kao gora hladna!... No sve prođe, ode!...
I sada po svakoj sobi k'o da vrâni
Sve grakću i lete!... Ej, zavali dani!...
(Spolja se čuje kako Hasan-aga kašlje i hoda.)

On je!

(Hasan-aga uljegne na lijeva vrata, sav blijed i iznuren.
Hatidža metne pred sredinu minderluka muntaftu
i okrene se Hasan-agi.)

Hoćeš kahvu?

Hasan-aga:
(Klimne glavom, na što Hatidža ode na lijeva vrata.)

Niđe, niđe mira!...
Sve crnja i crnja soba mi je ova!
Svakog dana jedna tamnica je nova,
Gđe me memla bije i zveka sindžira...

(Hatidža donese mangalu u kojoj je uza žeravicu
pristavljen jedan žuti ibrik kahve,
pa je pusti pokraj muntafte.)

Gđe je Hamid?

Hatidža:
Doli.

Hasan-aga:
Nek' dođe.
(Hatidža ode, a Hasanaga sjedne na minderluk, prekrsti noge,
zapali nargilu, puši i srče kahvu.)

O, što me
Svakog dana jadom krhaš, pusti dome!...
(Iz bašte se čuje gukanje kumra.)
Kumre guču. Sabah. Svud miriše badem...
Sve pjeva u nebu i na zemlji doli -
Sve je sretno!... Samo mene jedu boli
...Ej, proljeće moje, kako si daleko!...
(Na lijeva vrata uljegne Hamid, i učini temenah.)
Je l' Hamide, hazur sve k'o što ti reko'?

Hamid:
Valahi, sve hazur i svi smo na broju!
Svi čekamo na te i na riječ tvoju!

Hasan-aga:
Aferim! Sad hajde, pa kad haber dadem,
Po fišeke momke nek' dovede Adem!

Hamid:
(Klimne glavom, učini temenah i pođe pa zastaje,
okreće se na Hasan-agu, pa sve tako, dok se ne usudi,
pa se opet vrne i stane pred Hasan-agu.)

E, nikako, aga, moga mi ćitaba,
Ne begenišem ti konta ne esaba!

Hasan-aga:
Zar, Hamide, ne znaš - - -

Hamid:
Rahmeta mi babê
I tako mi dina i tako mi ćabe,
Vjeruj mi, to za me selamet bi bio!
Ja lje u se ne bi' tako kahar lio,
Niti li bi' stoga ja činio svađe,
Niti li bi' muku ja mučio dugu!
Te pušćati ženu a uzeti drugu,
Izbirati voće koje ti je slađe;
Il' k'o demek, da ja staru kapu ovu
Sad zavitljam s glave pa obučem novu,
Šta mi je to, biva?!

Hasan-aga:
Hamide, a ko bi
Više 'naku naš'o!

Hamid:
Alahovoj robi Nema ti karara! Za sedam denika
Sedam bi' ih, valah, doveo tebika!
Vlah bio te nebi! Odmah me iz topa!
Ima ih, k'o Mostar smokava i dropa!

Hasan-aga:
Tebi je do šale!

Hamid:
A zašto bi zaman
Kahario sebe?! Džanum, šta su žene?!
Evo mi je sada uprav altmiš sene,
A dosad ih sedam promijenih taman!
Pa šta mi je bilo, eto, znadeš je li?!
A, imšalah, mislim još i osmu, beli!
Jer je ova mertek, pa sam od nje jandal...

Hasan-aga:
Ne zavrzuj tuda poput kakve lude!
Hajde!

Hamid:
(Učini temenah i odlazeći okrene se publici.)

E, dina mi moga, baš je pravi mandal!
(Ode)

Hasan-aga:
(Viče za Hamidom)

Neka mi u redu spreman đogat bude!
(Povuče dva tri dima iz nargile)

Ej, đogate vjerni, ej, ti moje krilo,
Gđe je doba ono, gđe su dani oni,
Kad je puno srce rahatluka bilo?!

Kao laki vjetar, što oblake goni,
Nosio si dugo svoga gospodara
Jutrom, i večerom kad se sunce kloni!

Svud sam brao đule i grozde behara -
Mojoj sreći ravne nigđe nije bilo,
Sve od Banje Luke pa čak do Mostara!...

Ej, đogate vjerni, ej, ti moje krilo!

Merima:
(Uđe na desna vrata; Hasan-aga je susretne i poljubi u ruku.)

Živ mi bio!

(Sjedne na minderluk s desne strane Hasan-agine. Hasan-aga
natoči fildžan kahve i posluži je
posmatrajući njezino blijedo lice.)

Hasan-aga:
Što si tako
Vazda mutna i blijeda?!

Merima:
Jer me, sine, svuda goni
Samo studen i bijeda...

Hasan-aga:
Kako?!

Merima:
Sada baštom prođoh,
Pa sve dršćem...

Hasan-aga:
S čega?!

Merima:
S mraza...

Hasan-aga:
S mraza, sada kad sve cvjeta!

Merima:
Cvjeta, cvjeta svaka staza...
Svaki budžak... Sve je isto,
K'o što bješe davnih dana;
Po ružama lako prska
Bistra voda šedrvanâ;

Ispod rose zumbul gleda,
Iz behara miris vije;
No sve, sine, k'o da cvili
I u bolu suze lije...

Sve k'o da je srce jedno
Pa ga neko ljuto bode,
Te sve plače i sve pita:
Kuda, kuda Zejna ode?...

Hasan-aga:
(Nabre čelo)

Ne spominji! Jer to ime
Kada čujem, k'o da kane
Rastopljeni kuršum vreli
Ovđe (uhvati se za prsi) na sred ove rane...

Merima:
Sa bezumlja svoga, sine,
Ne pati se i ne trpi!
Povrati se polju sreće
Gđe ti zlatni trepte srpi!...

Gđe si poš'o?! O ne huli
Onog što nas gleda svijeh!
Prespi dušu blagom sunca
I ne čini mračni grijeh!...

Hasan-aga:
Grijeh?! Grijeh u praznini
Njezinog se srca krio!...
Želio sam tople vatre
A tamo je ugljen bio...

Merima:
Je li grješna sabah-zora,
Tiha večer i zvijezda;
Je li grješna tica ona
I glas topli iz gnijezda;

Je li grješna rosna grana
I melekše plava svila?
Onda, sine, vjeruj majci
I Zejna bi grješna bila!

Hasan-aga:
Mnogi cvijet opija nas
I ljepotom svojom mami,
A ne znamo da u sebi
Tajno krije otrov sami...

Merima:
Tako zboriš jer zla sumnja
Tvoju plahu dušu muti...

Hasan-aga:
Što je braniš?! Kad u gori
Ja bolovah s rana ljuti'.

Sva rodbina oblazi me,
Samo ona, kamen goli,
Mene nigda da obiđe!
Ah... to boli... boli... boli...

Merima:
Namoj tako! Srce njeno,
Kao školjka, biser krije!...
Obišla bi ona tebe,
No od stida mogla nije...

Hasan-aga:
(Sa ironijom)

Kakva stida?!

Merima:
Ti znaš svijet,
Pameti si dosta stek'o!
"Azgin kada, pa bez muža
Mogla nije!..." To bi rek'o

Hasan-aga:
Mati, mati, da sam samo
U njezinom srcu bio,
Ona ništa čula ne bi,
Pa nek' zbori svijet cio!

Obišla bi, žalila bi,
I uza me suze lila!
Njezina bi ljubav viša
Od njezinog stida bila!...

Merima:
Ne griješi, sine dragi,
I ne trpi s kobne tuge!
U oblaku srca tvoga
Nek' zaigra kolo duge!...

Hasan-aga:
Ne zbori mi o njoj više!

Merima:
Je li igda srce tvoje
Zakucalo za njom jače?!
Voliš li je?

Hasan-aga:
Volim li je?!
A otkuda rane ove?!
Otkud, majko, na mom čelu
Svakog dana bore nove?!

Volim li je? A ko drugi
Pokori me, ko li svláda?!
Volim više od očiju,
Od života i evlada!

Merima:
O pa zašto ludo gineš
Skrhan kao grana neka?
Pozovi je! Ona samo
Na tvoj cigli haber čeka!

Hasan-aga:
Sabrana si! Riječi ti
samo tihom dobru uče!...
No moje su prsi mrtve
Kao polja pošlje tuče...

Vaj, ti ne znaš za junaka
da je bruka i rugoba,
Poljubiti ružu danas,
Što je nogom zgazi juče!
Gđe bi ponos?! Gđe bi ime?!
Ne, nikada, ni do groba!

Merima:
A ti, sine, ne ostavljaj
Više 'vako majku samu!
Nećeš Zejne? Uzmi drugu
Prema sebi i svom namu!

Hasan-aga:
Drugu! Drugu! Ne vrijeđaj,
Ne vrijeđaj rane gole!
Jer suviše one tište
Jer suviše, puste, bole...

Merima:
Gledaj, bistru rosu rano sunce pije,
Vjetar behar kida, i noć i dan cio
u mirisu ruža leptir krila mije...

Gledaj, ovđe svaki stvor svoj ima dio,
Ko za nj ne zna sliči mezaru i robu
I cijeli vijek u lancu je bio...
Podigni se, živi! Ne čami u grobu!
Ima đula - kidaj i vijence pleti
A sa duše makni taj mrak i tegobu!...

Hajde, moj leptire, po svoj danak leti!...

Hasan-aga:
Povehle su bašte moje,
Opalo je lišće s grana...
Odletile zlatne tice
Sa premrzlih jorgovana...

I dok sunce svuda trepti
I radošću grije druge.
Mene samo oblak sreta
I jauci zime duge...

Merima:
Zašto cviliš kao ptići
Kada panu iz gnijezdâ?!
Imaj krila, za oblakom
Na te čeka sjaj zvijezda!

(Zlatija čupava i bosonoga, u noćnoj košuljici, dotrči
i zagrli Merimu, dok međutim Hasan-aga skida oružje
sa zida, zagleduje ga i čisti, a zatim skine i silah
pa ga pripaše. Govor lica ne prestaje.)

Merima:
Oči moje!

Zlatija:
Je li davno sabah bio?

Merima:
Nije, zlato. Tek je leptir poletio.

Zlatija:
Da znaš, samo, neno, šta sam noćas snila!

Merima:
Pričaj, dušo! Tvoja priča mi je mila!

Zlatija:
U kafezu mome jedna tica poja.
Ne znam kako, samo prhnu tica moja.

Onamo je, gori, magle zakloniše;
Ja plači! No ona ne vrati se više.

O, da znadeš neno, kakva li je bila!
Grlo joj crveno, a zlatna sva krila!

Merima:
Kako ti je govor sladak!
K'o da, negđe, ispod grma,
Nešto šapće potok mali,
Čist i sjajan kao srma!
Pjevala bih, plakala bih,
Kad ti slušam riječ meku! -
Gle, za tvojom zlatnom ticom
Sad i moje suze teku...

(Ubriše suze i okrene se Zerini, koja se probudila,
podigla glavu pa se osmjehuje.)

Ustaj i ti, zlato! Hodi neni, hodi!

(Zerina dotrči, bosonoga i čupava pa zagrli Merimu.
Merima je poljubi pa onda ode na
lijeva vrata i doziva)

Hatidža! Hatidža!

(Hatidža dolazi.)

Tamo đecu vodi,
Doručak im podaj, haljine obuci,
Pa onda nek' skaču po bašti
(djeci)
Sad ruci
Očevoj pristup'te.
(Djeca dotrče i poljube Hasan-agu u ruku a on ih pomiluje.)

Hasan-aga:
Žive bile!

Merima:
Tako!

(Hatidža povede djecu; Merima je isprati
i kod vrata nešto šapće s njome.)

Hasan-aga:
(Za se)
Kako mi se srce para,
Kako li me duša boli!
O, moj dome, kućo stara,
Ti si meni čemer goli!...

Ispod krova đedovskoga,
Gđe sam dugo sretan bio,
Od poroda srca svoga
Bježati bih samo htio...
(Pogleda djecu.)

One oči, pogled oni!
Ona kosa, meka, gusta!
Ono lice, ona usta!
Glas, što tako milo zvoni!
Sve je, sve je, kao ona!...
Ona... ona... Ah... sve ona...
(Hatidža ode sa djecom.)

Merima:
(Gleda kako Hasan-aga za silah zadijeva
male puške i jatagan.)

Gđe se spremaš?

Hasan-aga:
(Zbunjeno)

U lov, mati,
Jer odavno nisam bio.
(Tapše rukama primičući se lijevim vratima.)

Merima:
U lov ideš?

Hasan-aga:
(Izbjegavajući pogled Merimin.)

U lov...

Merima:
Zbilja?

Hasan-aga:
(Sve više zbunjen)

Ne vjeruješ?! Što bih krio?!
(Na lijeva vrata ulazi prvi momak i učini temanah.)
Hajde reci nek' sve momke,
Odmah amo vodi Adem!
(Momak ode)

Merima:
A šta će ti?

Hasan-aga:
Da im praha
I olova za lov dadem...

Merima:
Zar sve momke vodiš sobom?

Hasan-aga:
Vodim, jer sam željan s nova
Hitre družbe i veselja
I u gori dugog lova...

Adem:
(Sa velikom naoružanom grupom momaka uljegne na
lijeva vrata i učini temanah. Svi momci, kao i Adem,
drže po jedan džeferdar.)

Svi smo hazur!

Hasan-aga:
Tako treba!
I fišeka evo svijem!
(Uzme sa astala fišeke i dijeli ih momcima, pokazuje
kradom očima na Merimu.)

Ne kazujte njojzi ništa!

Merima:
Ti mi kriješ ---

Hasan-aga:
(Trgne se zbunjeno)
Što da krijem?!

Merima:
(Pogleda Hasan-agi u oči.)

Ti se spremaš na zlo neko,
A ne u lov! Na zlo! Na zlo!

Hasan-aga:
(Pogleda oštro na momke misleći da je
koji otkrio Merimi njegovu namjeru.)

A ko ti je, mati, rek'o?!

Merima:
(Metne ruku na prsi.)

Znaš li šta je ovđe, znaš li?!
Srce, srce, majke tvoje!
Ne varaj ga! To je dženet,
Gđe anđeli tvoji stoje!

Kada noću spavaš, ono
Uz jastuk se tvoj prikrade,
Pa ti gladi lik i kosu
I sve tvoje misli znade!...

K'o Alah te svakog časa,
Iz svakoga gleda kuta!
Ne varaj ga!... Okani se
Zla juriša i zla puta!

Hasan-aga:
(Zbunjeno)

O čemu zboriš?

Merima:
O mukama,
O nevolji svojoj zborim!
Zar da opet raskidaš mi
Jadno srce jadom gorim?!

Put svatova momke kupiš
I o svojoj radiš glavi!
Okani se zla mejdana
I drumove ne krvavi!

Hasan-aga:
(Bolno i gnjevno.)

Mejdan, mejdan! Nek' u krvi
Utope se boli dugi!
Zar za moje žive glave
Da je sebi vodi drugi?!

Ne! Ponosa ne dam svoga,
Ni obraza, niti nama!
Kada više moja nije,
Nek' do smrti bude sama!
(Zgrabi sa astala svoj džeferdar.)

Hajte, momci!

(Pođe naglo na desna vrata a momci za njim;
no Merima im put presiječe, stane na vrata i raširi ruke.)

Merima:
Ni koraka!
Natrag! Natrag! Znajte, samo
Preko svoje mrtve glave
Pustiću vas!

Hasan-aga:
Mati ---

Merima:
(Srdito mahne rukom prema Hasan-agi.)

Tamo!
(Pogleda na momke koji su ustuknuli.)

Momci vrsni! Ne bila vam
Materina teška hrana,
Ne činite grdne kavge,
Ni juriša, ni mejdána!

U mene je sin jedinak,
Može ludo glavu dati!
Na dušmana kad bi iš'o
Žalila ga ne bi mati!

No svatovsku krv da lije,
To su meni muke tvrde!
Jer mejdani taki, momci,
Glas junački ruglom grde!

Ovaj dom je vazda bio
Na ponosu i na námu!
Pa zar jutros da se sruši
U rugobi i u sramu?!

Zar bih više igda mogla
Među svoje druge stati?!
Ne koljite srce majke,
Ako znate što je mati!
(Zaplače)

Adem:
Hasan-aga, ne ljuti se,
Nek' ti nas žao nije!
Tvoja volja, naša volja!
Ali ko će, ko li smije
Pregaziti srce ovo,
Što ga pred nas majka meće?!
Tvoja riječ velika je,
Al' je srce majke veće!

(Uz desni zid prisloni i ostavi svoj džeferdar.)

Evo puške! Ja koraka
Dalje neću!

Prvi momak:
Neću ni ja!

Drugi momak:
Ni ja!

Treći momak:
Ni ja!

(Svi momci prisloniše svoje džeferdare uz Ademov
džeferdar, dok Hasan-aga za cijelo vrijeme hoda gore dole,
mrko pogledavajući na momke.)

Merima:
Tako, momci,
Nek' vam svaka sreća sija!

Gđe kročili, svuda na vas
Pad'o zlatni behar s grana!
Sretao vas miris ruža
I pjevanje šedrvanâ!

Ko bi milost vašeg srca
Nagraditi ikad znao?!
Hoćete li blagoslova,
Blagoslov vam Alah dao!

Hoćete li blaga?
(Trgne sa grla zlatnu ogrlicu.)

Evo!
Halal bilo!

Adem:
(Ganuto odbijajući dar.)

Hvala, hvala!
Ne trebamo ništa više,
Srce si nam svoje dala!

Hasan-aga:
(Merimi)
Ti mrijeti ne daš robu,
A smrt mu je život cio!
(Jurne sam sa džeferdarom na vrata,
no Merima mu put prepriječi.)

Merima:
Učiniš li tu rugobu,
Proklet, sine, proklet bio!

Adem:
(Hasan-agi)
Nemaš kuda! Svi bi s tobom,
Nit' se kogod smrti boji!
No ovo je božji bedem -

(Pokaže rukom na Merimu.)
Gledaj, ovdje majka stoji!

Hasan-aga:
(Ljutito zavitla svoj džeferdar.)
Za kadiju Imotskoga
Zar da onu vode svati,
Što je silnom Hasan-agi
Ljuba bila, znaš li, mati?!

Merima:
Je li ona kriva za to,
Je li, reci?

Hasan-aga:
Pitaš jošte?!

Merima:
Ona tebe i sad ljubi!

Hasan-aga:
Ljubi srcem bez milošte!...

Merima:
Ne griješi! Što na čisto
Sunce bacaš sram i rugu?!

(Na avlijskim vratima čuje se halka.)

Neko zveči. Ko će biti?

(Promoli glavu kroz prozor i viče sluge.)

Otvorite!

(Vrati se Hasan-agi, koji je međutim zlovoljan
i namršten sio na minderluk pa puši.)

Makni tugu,
Makni oblak s čela svoga
I utoli bol očajni!
Budi more, što u času
Zlih vjetrova i olujâ,
Na žal baca biser sjajni!...

Hasan-aga:
Zar veseo mogu biti,
Kad sam ljuti čemer pio?!
Obrazinom nigda majko,
Ja nijesam lice krio!...
(Na desna vrata uljegne Emina i zbaci feredžu.)

Merima:
Gle, Emina!

(Emina joj pristupi i poljubi je u ruku a ona nju u čelo.)

Šta te jutros
Tako rano goni nama?!

Emina:
Ne pitaj me! Sva se, evo,
Ledim poput hladna kama!...

Merima:
Je li ti na domu štogod bilo?

Emina:
Nije!
Slušaj! Jutros Zejna poruči mi rano
Da joj dođem. Odoh... Jao, kakva li je,
Da je vidiš, mati! Sva blijeda, kano
Smrt blijeda što je!

Merima:
Moja grdna rano!...

Emina:
Niko ne zna nit' je znao
One bole, one jade!...
Jecajući zagrli me
I cviljeti ljuto stade:

"Šta mi rade đeca moja?
Jesu li mi tužna bila,
Što im više majka ne da
Zagrljaja, niti krila!"

"Šta mi rade?... Majku zovu...
Studena ih zima bije...
Ali puste majke nema
Na njedrima da ih zgrije"...

Hasan-aga:
(za se)
Suze... suze... ženske suze...

Emina:
"Hajde, reče, o tako ti
Dvori bili sreće puni!
Hasan-agi hajde, sestro,
Pa ga moli, pa ga kuni!"

"Kuni, moli, suzom mojom,
Uzdasima, bolom svijem!
Crnim glasom, crna srca
I ranama dubokijem!"

Merima:
Smiluj mi se, smiluj, sine,
O tako ti tvog evláda!
(Plače)

Emina:
(Zagrli Hasan-agu)

Ne muči je, brate, više,
Jer u jadu svisnu mlada!...

Hasan-aga:
Neka svisne!... Ne moli me!
Zaboravi i ne boluj!
Sve vrtove naših ruža
Pobio je grad i oluj...

Emina:
O kako si pust i hladan
Kao ona hladna tama!
(Plače)

Merima:
Teško, teško, jadnoj djeci!
O grijeha!... O, haráma!

Hasan-aga:
Što me traži?! Što me moli?!
Kada, eto, prima svate!

Emina:
Nemoj tako, nemoj brate,
Ona i sad tebe voli!
Za svatove kriva nije: -
Znaš joj braću! Da što prije
Osvete se tebi mladu,
Nagnaše je ljutom silom!
Vrati majku svom evládu,
Vrati sreću domu milom!
(Plače)

Hasan-aga:
Pustite me!... Za žeđ ovu,
Što me davi, što me peče,
Nema vrela, nema kupe!...
Pećina je srce moje,
Gđe se samo gladni boli
K'o panteri gladni kupe...

Merima:
Za junaka velikoga
Ne priliče ženske boli!
Ranjen or'o suncu leti
I tek mrtav pada doli!...

Hasan-aga:
Pa ako sam junak velik
I moj bol je velik tako!
Silan, velik,
Ljut, k'o čelik,
Visok, širok, kao pak'o!...
On je požar, vatra adska,
Što se penje, bukti, praskâ,
I do samog neba stiže,
I baca me, ruši, diže,
Bije,
Rije,
Para,
Zgara
I mod mene pep'o stvara!...
...Ah...

Emina:
O, čuj barem jednu molbu,
Ako znadeš šta je mati!
Pa kad jutros prođu s njome,
Ispred tvoga dvora svati:

Na rastanku, još jedanput,
Nek se jadnoj đeci svrne!
O smiluj se, preklinjem te,
Na bol crni majke crne!...

Merima:
O čemerna jutra! O čemerne čaše!

Emina:
(Zagrli Hasan-agu)

Ne razmišljaj više, ljubavi ti naše!

Hasan-aga:
(Odmahne rukom.)

Eto, nek' se svati...
(za se)
Muči muko! Muči,
Raskini me svega!...

Emina:
(Ogrćući hitno feredžu.)

Idem, nek' bar kane
Kap sunca sred bola i njezine rane!...

Merima:
(Upada u riječ.)

Kap najcrnje sreće... Kap najcrnje žuči...

(Emina ode a Merima se okrene Hasan-agi.)

Moli se Alahu nek' ti prosti!...

Hasan-aga:
(Sa bolnim prijekorom.)

Mati ---

Zlatija i Zerina:
(Dotrče na lijeva vrata, Zlatija nosi granu beharaa Zerina
drži za krilo jednog bijelog leptira koji treperi.)

Neno, neno! Vidi, vidi!

Merima:
(Spusti se na koljena pa prigrli i ljubi djecu, dok je
mračan i blijed Hasan-aga klonuo na minderluk
i uhvatio se za čelo.)

Srca moja! Krila moja!

Zlatija:
(Pružajući behar.)

Ubrala sam tebi, neno,
Evo: na ti!

Merima:
Neka, neka,
Mile oči! Dušo meka!
Nije, nije behar za me,
Nit' ga staroj neni nudi!
Ti ga nosi i miriši
I k'o behar tako vazda,
Mila dušo čista budi!

Zerina:
A gle, neno, ja leptira
Uhvatila!
On na đulu a ja lako
Pa za krila!

Merima:
E. vješta si, blago moje
Najmilije!
Kad i sreću vidiš tako
Uhvati je!

A sad pusti, pusti krilo
Svom leptiru!
Neka leti svojoj kući,
Svome miru!...

Zerina:
A zar leptir ima kuću?

Merima:
Ima dušo.

Zerina:
A gđe mu je?

Merima:
Tamo, gđe se bumbul čuje
I kosovci iz gnijezda...
Danju mu je krov od sunca
A u noći od zvijezda...

Zerina:
Pa kako on spava, neno?

Merima:
Spava, blago, kao i ti!

Zerina:
Je li 'vako, (pokaže rukom na dušek) na dušeku?

Merima:
Radoznale oči moje,
On postelju ima meku:
Dušeci mu rosni đuli
I zumbuli,
A jastuci, ljiljani rani
I melèkša...

Zerina:
A ima li leptir neno,
I pokrivač kada spava?

Merima:
Ima dušo! Pokrije ga
Tihog neba svila plava!...
Pusti, pusti, ne muči ga,
Zlato više!
Na domu ga majka čeka,
I uzdiše...

(Zerina se propne na minderluk, provuče ruku kroz
demire prozora, pusti leptira, pa pošto malo postoji gledajući
kako leptir veselo otreperi preko behara, vrati se opet
Merimi. Iz daljine čuje se po koji svatovski metak i glas zurne,
našto se Hasan-aga trza, ustaje, prisluškuje i nemirno hoda.
Govor lica ne prestaje.)

Zlatija:
Pa zar leptir ima majku?

Merima:
Ima râno!
Ona misli na leptira
Neprestano...

Zlatija:
Pa imamo i mi majku,
Je li, neno?

(Hasan-aga se trgne i uzdahne.)

Merima:
(Gotovo kroz suze.)

Ah... imate, moje srce
Razoreno!...

Zerina:
Pa kada će doći? Hoćeš li je zvati?
Otišla je davno!...

Merima:
(Ganuta do suza okrene se Hasan-agi, koga
također duboko diraju riječi Zerinine.)

Hasan-aga, ču li?!
Pitaju te đeca kud im ode mati!
Odgovori đeci gdi je majka, gdi je?!
(djeci)
Sad će, sad će doći, otrgnuti đuli,
Tugo, tugo moja!...

Zlatija:
Pa znaš li k'o prije,
Neka, neno, vazda s nama majka bude!

Merima:
Hoće dušo!...
(Grcajući)
Ko bi sada nijem bio?
Ko na ove glase ne bi suze lio?
(Okrene se Hasan-agi.)
Hladan li si, sine, poput hladne grude!

(U blizini začuje se tiho svatovsko pjevanje: "O jabuko
zelenilo, zelen ti si rod rodila! Na tri grane tri
jabuke na četvrtoj soko sjedi." &Čim se pjesma začuje
Zerina i Zlatija potrče i propnu se na miderluk, provuku glave
kroz demire prozora i slušaju. Govor lica ne prestaje.)

Hasan-aga:
Ono nije pjesma, nije!
Ono grakću tice crne...
I motika tvrda na me
Sada hladnu zemlju grne...

(Pjevanje se sve više i više gubi i nestaje ga,
samo na mahove čuje se po koji metak u daljini.)

Hasanaginica:
(Dođe sa Eminom na desna vrata i zbaci feredžu. Sva
je blijeda i bolom istrzana, te njezina rijetka ljepota još
većma zanosi. Na njoj treperi bogato nevjestinsko ruho.
Pri zbacivanju feredže, odmah ugleda Merimu i pane joj
jecajući u zagrljaj.)

Mati moja, mati moja!...

Merima:
(Ljubi i grli Hasanaginicu.)

Moje sunce! Moje milovanje!
Moja Zejno, moje radovanje!...

Hasanaginica:
(Istrgne se iz Merimina zagrljaja.)

Gđe su đeca, gđe su đeca moja?!

Zlatija:
(Na glas majke trgne se i zajedno sa Zerinom
potrči sa prozora Hasanaginici.)

Mama, mama! Blago nama,
Blago nama!

Zerina:
Mama! Mama!
(Oboje panu glavama u krilo majčino i obgrle je.)

Hasanaginica:
Đeco moja! Đeco moja!
(Jecajući klone uza djecu pa ih grli i ljubi.
Merima i Emina neprestano plaču i brišu suze.)

Hasan-aga:
(Za se)
Ni rane me nisu pekle,
K'o što ovaj glas me peče...

Hasanaginica:
Otrgnuta srca materina,
Izvađene oči materine,
Kako ću vas pregorjeti tužna?!...

Merima:
Teško meni šta sam dočekala!...

Hasanaginica:
Od kad vas ostavila majka,
Od tad majku sunce ostavilo!
Od kad majka ne čuje vam glasa,
Od tad majka radovanja nema!
Od kad pusta ne grli vas majka,
Od tad majci srce prepuknulo!...
Otrgnuta srca materina,
Kako će vas pregorjeti majka?!

Merima:
(Hasan-agi)
Kako su ti srca otkucaji tupi!...
Još jedanput evo na domu ti sreće!
Još jedanput Alah na te ruku meće -
Osvrni se, vidi i suncu pristupi!...

Emina:
(Hasanaginici koja se priljubila uza djecu
i ne pušta ih.)

Hajde, Zejno, čekaju te!...

Hasanaginica:
Čekaju me grude zemlje
I mezari, rane ljute!...
(djeci)
Zbogom mili tići moji, -
Kratko li vas, jadna hrani'!...
Zbogom moji đuli prvi,
Zbogom moji jorgovani!

Zbogom krvi srca moga, -
Bog vam svaki hair dao!...
Zbogom moje radovanje!...
...Jao meni... jao... jao...

(Jedva se digne i njezin boni i očajni pogled
susretne se s pogledom Hasanaginim i posrćući jedva
dođe do kolijevke i uza nju klone, otkrije je do polovice,
i jecajući počne ljubit Rašida.)

Zlatija:
(Zbunjeno i ne znajući šta se događa,
dođe sa Zerinom Merimi.)

Zašto, neno, majka plače?

Merima:
(Grcajući i ljubeći djecu.)

Od radosti... jer vas dugo
Milovala majka nije...

Hasanaginica:
(Gleda Rašida)
Kako si mi zlatan, sine!
Kako si mi tih i miran,
K'o da tiha kaplja rose
Na zelenom listu spava!

Kako si mi lijep, snago!
Kako si mi sjajan, dušo,
Kao da je u bešici
Oči svela sabah-zora!
(ljubi ga)

Hasan-aga:
(Za se)
Ništa više ne znam, ništa!
Gđe sam ovo, gđe li stižem?!
Il' po meni zemlja pada?!
Il' se opet mrtav dižem?!

Hasanaginica:
Spavaš, moje krotko janje!
Spavaš, moje milovanje,
I ne znadeš da te suzom,
Moj ljiljane, majka rosi...
Spavaš... Sanjaš majku svoju...
A ne znadeš, dušo moja,
Da pošljednjim poljupcem te
Na rastanku majka ljubi...
I da više nikad neće
Milovati tvoje kose,
Niti će te, mili sine,
Ikad više tužna majka
Uspavati pjesmom slatkom!...
Nikad više... nikad više...

Emina:
(Koja od bola ne može da sluša više
naricanje Hasanaginice.)

Hajde, Zejno! Dosta... dosta!...

Hasanaginica:
Pusti sestro, još jedanput
Da napojim ljiljan rani...
Da mi ne bi žedan bio
Tihe rose, suza mojih!...

Pusti samo još jedanput
Da ižljubim oči svoje!...
Još... jedanput... zbogom... sine...
Još... jedanput... zbogom... dušo...

(Izdahne držeći pošljednji poljubac na licu Rašidovom.)

Hasan-aga:
(Sav ganut do suza dotrči Merimi, zgrabi joj ruku i poljubi.)

Majko, majko, ja joj praštam!

Merima:
(Kao da je van sebe od radosti)
Praštaš sine?!

Hasan-aga:
Praštam, majko!

(Pojuri Zlatiji i Zerini i toplo ih počne ljubiti.)

Merima:
Blago meni, danas i do vijek!

Emina:
(Radosno drmajući Hasanaginicu za rame.)

Ustaj, Zejno! Veseli se!
Zejno, Zejno!

(Sagne se, uzme Hasanaginicu za ruku, gleda je,
drma i kad vidi da je mrtva vrisne.)
Jao majko, jao!
Zejna mrtva! Zejna ti je mrtva!

Hasan-aga:
(Skoči sav poražen.)
Zejna mrtva! Veliš, Zejna mrtva!

(Spusti se uz Hasanaginicu, uzme je za ruku,
drma je i gleda. Govor lica ne prestaje.)

Emina:
(Plačući)
Mrtva, brate!...

Merima:
(Koja je skoro van sebe i još kao
da ne vjeruje u kobni glas.)

Nije mrtva, nije!...
Vara ona... vara... sine... je li?!...

Hasan-aga:
(Grcajući bolno i očajno okrene se Merimi.)
Ne vara te, ne vara te, mati,
Mrtva Zejna, mrtva nam je Zejna!...

(Zagrli i poljubi Hasanaginicu, pa žalošću
porušen ode i prisloni čelo uza zid i jeca.)

Merima:
(Kao pokošena klone uza Hasanaginicu.)

Moje sunce, kratko li mi sinu,
Moja srećo, brzo li mi minu!...

(Od bola i plača sva se strese.)

Zlatija:
(Koja ne pojmi užasnu katastrofu, ali videći kako
svi plaču i ona hoće gotovo da plače, pa pođe Merimi,
dok je međutim Emina prigrlila Zerinu pa je jecajući ljubi.)

Šta je, neno, majki?...

Merima:
(Zagrli Zlatiju i ljubi je.)

Sirotice moja,
Spava... spava majka: - tica, što ti poja,
Odletila nebu... oblaci je skriše...
I nje nema više... i nje nema više...

Hasan-aga:
(Blijed kao smrt, porušen i od bola kao van
sebe uhvati se za kose, i kroz suze gleda na
mrtvu Hasanaginicu.)

I nje nema više... i nje nema više...


                     - ZAVJESA -


1910.

ANĐELIJA



Mistična dramska slika s pjevanjem


LICA:
Vojvoda Pavle
Anđelija - njegova žena
Milojko - njihovo dijete
Radul - brat vojvode Pavla
Margita - njegova žena
Jelica - sestra vojvode Pavla i Radula
Ivka - stara vračara
Grozdana - seoska djevojka
Ružica - seoska djevojka
Mirčeta - stari sluga u dvoru vojvode Pavla i Radula

Mnoštvo sluga, sluškinja, seljaka i seljanaka

(Predsoblje. U pozadini starinski okrnjeni stubovi, dva prozora i velika vrata na svod. S lijeve strane, nešto dublje, stepenice koje vode u gornji boj dvora. Na istoj strani sprijeda, starinski odžak sa ognjištem, a blizu njega jedan teški hrastovi astal na kome gori lojana scijeća posađena u žuti čirak od tuča. S lijeve strane u dnu, do stubova, jedna sobna vrata i jedna sprijeda. O desnom zidu visi razno oružje i oklopi. Ispod oiružja starinska klupa. Napolju je predosvitno doba, no još mjesec nije zašao, te se kroz prozore probijaju i prosipaju bijeli sanjivi zraci. Od časa do časa odnekuda čuje se glas buljine.)

Anđelija:
(Izlazi na prednja desna vrata,
sva iznurena od potajne duševne borbe.)

Sve zaludu... Nigdje mira
Ja ne nađoh zlatne ključe...
(Hvata se za čelo.)
Ah... k'o da mi sve sindžira
Tvrdi kolut čelo tuče...

Kako za čas, k'o zle kobi,
Umorne se oči sklope,
S nova čujem po svoj sobi
K'o šum njene mrske stope...

Ona, ponos braće svoje,
U ovome dvoru vlada...
Pred njom samo ruže stoje,
A preda mnom trnja jâdâ...

Je li bilo gozbe jošte
Kad ne sjede uz gospodu?!...
Ona braći sjaj milošte,
A ja?... Ja sam prah na podu...

Sve grozdove mog behara
Raskid'o je taj crv grubi,
Pa i Ratka, barjaktara,
Sebi mami, njega ljubi...

Ona ne zna, vitez oni
Mome srcu da je mio,
Njemu da me vječno goni
Moje žudnje plamen cio...

Ona ne zna da ga volim
U ludilu i u žaru...
I za nj samo da se molim
Svome Bogu i oltaru...

Ona ne zna, k'o trn sami
Da me oštra ljubav para
I na strašne pute mami...

(Na ulaznim vratima začuje se kucanje.
Anđelija se trgne i približi se vratima.)

Ko je?

Ivka:
(iza vrata)
Ja sam, Ivka stara.

Anđelija:
(Kao da se sjeti.)
A da, ti si!
(Otvori vrata i poštapajući se uljegne Ivka.)
Hodi! Hodi!

Ivka:
Što me pozva?

Anđelija:
(okrećući se da ko ne bi čuo.)
Ti me vodi
Ili paklu ili Bogu!
Još se samo u te nada
Srce ovo...

Ivka:
Sve što mogu,
Učiniću, ženo mlada!...

Anđelija:
(okrećući se da ne čuje kogod.)
Ti znaš čine svake?

Ivka:
Znadem,
No po volji višnje sile,
Svaki savjet što ja dadem
Nebeske su želje mile...

Anđelija:
(uzimajući za ruku Ivku.)
O čuj onu koja prosi!
Smakni oganj što me prži,
Vihor jadâ što me nosi
Od vihora sviju brži!...

Ivka:
Oganj?!... Vihor?!... Reci bolje!

Anđelija:
Ovu neman što me bije,
Ovu avet što me kolje
I u srce nokte rije -
Ovu mržnju, čudovište,
Što k'o bolnik pomoć ište...

Ivka:
Mržnju?!...

Anđelija:
Mržnju što me kinji!...
Ovu vatru mukâ sinji'!

Ivka:
Ne buni se! Hodi bliže,
Pa mi pričaj sve po redu!
Ja znam lijek što sve diže
S duše maglu i bijedu...

Anđelija:
(zagrli Ivku.)
Je li vjera, Ivko, zbori?!

Ivka:
Kunem ti se kao mati!

Anđelija:
Niko neće ništa znati?

Ivka:
Onoga mi tamo gori!
(Digne ruku.)

Anđelija:
Zbilja?... Ivko, da l' se zakle
Sa dna duše, srca svoga?
Ivka:
Poput kama nijemoga
Biću, šćeri!... Vjeruj kao
Sestri svojoj!...

Anđelija:
(Okreće se i gleda naokolo da nema koga.)
Slušaj dakle!...
Ti znaš sestru Pavla moga?

Ivka:
Ko Jelicu ne bi znao?!

Anđelija:
Zbog nje... zbog nje... Ivko... Zbog nje...
(Uhvati se za prsi.)

Ivka:
(Kao čudeći se.)
Zbog Jelice?!... Šta ti radi?

Anđelija:
Ubija mi život mladi...

Ivka:
O njoj samo dobro zbore...

Anđelija:
Jest... dobra je... svakom dobra...
Ali za me nema gore...
Ona moje ruže pobra...

Ivka:
Ruže?!...

Anđelija:
Ruže sreće, mira!...
Sve darove zorâ plavi'!...
Moj je život sužanj pravi,
Što sve sluša zvek sindžira...

Ivka:
Šta ti skrivi!

Anđelija:
Svako doba,
Jetko, teško i sve teže,
Ovdje (hvata se za prsi) Ivko, nokte grube
Bode, rije i sve reže...

Ivka:
Kaži jasno...

Anđelija:
(Okrećući se da vidi nema li koga.)
Čuj! Nju oba,
Oba brata silno ljube...

Ivka:
(za se)
To je, dakle!...

Anđelija:
Blagom svojim
Svi je zovu, paze na nju...
Dok u kutut ja sve stojim
K'o buljina na svom panju...

Ivka:
(vrti glavom.)
Ružno, ružno!...

Anđelija:
Je l' pir koji,
Nju sjedaju uz gospodu!...
Svuda ona prva stoji,
A ja?... Ja sam prah na podu...

Ivka:
Prokletnica!

Anđelija:
Zmija sama,
Što mi truje vrelo krvi
I stegama kosti slama...

Ivka:
Vješta budi, pa je smrvi!...

Anđelija:
Kako, kad je braća vole?!
Bez nje im se um pométe!...
Prizivlju je, maze, mole
I miluju k'o dijete...

Poklonâ joj nose skupi'
A u meni boli grme...
Najpošlje joj Pavle kupi
Nož od zlata i od srme...

Zaželi li samo nešto,
Pogovora za to nije!
Pa šta mogu?!

Ivka:
Mudro, vješto,
Pa kod braće omrazi je...

Anđelija:
Zaludu su i ti puti!...
Kušala sam... (metne prst na usta.) Ali ćuti!...

Ivka:
Biću poput kama stanca.

Anđelija:
Na livadi jednom zbodoh
Vojvodina konja vranca...

Ivka:
(Upadajući u riječ.)
Na nju reče?...

Anđelija:
Pavlu odoh
I zavapih: "Pavle jao,
Na zlo sestru milovao
I sjed'o je u vrh stola,
Sestra ti je vrâna zbola!"

No Jela se kleti poče
I to Pavlu dosta bilo,
I dar, pojas zlatne pločê,
U njezino baca krilo...


Ivka:
Možda nosi bilje neko,
Pa je stoga braći draga?!

Anđelija:
Ne znam, Ivko, nož je sjek'o!
S nje mi ode život, snaga!

Ivka:
Zar nikakve nemaš moći
Kako bi je s puta makla?!

Anđelija:
(Očajno)
Nemam... Eto, jedne noći.
I sokola našeg zakla'.

Pavlu rekoh: "Pavle jao,
Na zlo Jelu milovao
I na zlo se tobom klela,
Sokola ti smače Jela!...

No ona se kleti stade
I to bratu dosta bilo,
Pa joj zlatnu grivnu dade
I u njeno baci krilo...

S toga, eto, u gorčini,
Noću, danju, kopnim mlada...
O pomozi! reci! čini!
U tebi je sva mi nada!

Ivka:
Želja moja stiže meti...
Mudro, Ivko, pa osveti
Svoje bole, svoje jade!...
(Uzdahne)
Njen mi otac kletvu dade,
Pa prevari... obraz uze...
Na moj vapaj osta nijem...
Nad porodom njegovijem
Nek' se vrši moje suze
Kletva duga
(Pogleda gori.)
Prosti, Bože!...
(Okrene se Anđeliji.)
Učiniću što se može
K'o što djeci čini mati...

Anđelija:
Čini!... Ti me, ti uputi!
Išti blaga! Štogod bude
Ivka šćela, ja ću dati!...

Ivka:
Neću ništa...
(Okreće se da ne bi bahnuo kogod.)
Samo... ćuti...
(Meće prst na usta.)

Anđelija:
Biću poput hladne grude!

Ivka:
Smiješ li se zaklet'?

Anđelija:
Smijem!
I kunem se Bogom svijem!

Ivka:
Dobro... Sada slušaj bolje:
Sve što ću ti sada reći,
To mi šapće Onaj gori!
Bez Njegove ništa volje
Na zemlji se neće steći!...
Vjeruješ li?...

Anđelija:
Samo zbori,
Nauči me, Ivko mudra,
I ugasi ovaj plamen!
(Hvata se za prsi.)

Ivka:
Sad na pos'o... Jedan pramen
Odreži mi tvojih kudrâ...

Anđelija:
Odmah!... odmah!...
(Otrči i uzme nožice sa stola,
i odstriže pramen kose.)

Ivka:
(za se)
Ti me prati
O Satano!

Anđelija:
(pruži joj pramen kose.)
Evo, na ti!...

Ivka:
(Uzme Anđeliju za ruku i odvede je
pred odžak i pogleda gore.)

Bože, budi naš drug treći!

(Izvadi iz džepa neko kresivo i
čučnuvši pokraj ognjišta zagleduje ga.)

Sve što bukne plamen veći
Milosti su srdžbe veće!...
Sve se bliže
Polju stiže -
Zlatnoj žetvi plodne sreće!

(Uz pratnju mističnih zvukova muzike
počne kresati i zboriti slijedeće,
što samo ona do kraja razumije.)

Kreši, kreši!
Iskre, sjajte!
Ognju, prodri!
Ustaj, bodri!
Brzo, brzo, čini, leši!
Višnjom voljom put nam dajte!

(Pri pošljednjim riječima, uz čudesno hujanje
i tutnjavu, na ognjištu bukne jak crven
plamen i u njemu pokaže se ljudska lubanja.)

Anđelija:
(Vrisne, ustukne nazad i pokrije lice rukama.)
Jao!...

Ivka:
S čega da se prèdâ?!
Nije ništa!... nije ništa!...

Anđelija:
Uh!... Kako me strašno gleda
Ta lubanja sa ognjišta!...

Ivka:
Što se bojiš kosti ove
Lik su samo jave nove
Vječnog žića iza groba...

Anđelija:
Strah me hvata i tegoba!...

Ivka:
Budi mirna! budi smjela...
Sad ću pramen ognju dati,
Pa što sudba reći htjela
Brzo ćemo, brzo znati...

(Baci u plamen ostrižak Anđelijine kose,
koji uz mistične kreštave zvukove muzike izgori,
a zatim se odmah uz lobanju javi jedna
ustrijemljena zelena zmija.)

Anđelija:
(Odskoči na stranu, ponovo vrisne
i pokrije lice rukama.)

Zmija! zmija!

Ivka:
(Ne osvrćući se na Anđeliju, zbori za se.)

Tako! tako!
Svi su čini sad na broju
I Satana i moj pak'o!...

Anđelija:
(pokazuje prstom na zmiju.)

Što će zmija?! Gledaj, eno!

Ivka:
(utješljivo)
Ona samo, mlada ženo,
Znači ljutu mržnju tvoju.

Anđelija:
Sva se mrznem, Ivko draga,
Kao da mi treba mrijet'!...

Ivka:
Ne buni se! Rosni cvijet
Pošlje mraznih niče korâ...
Poštuj sudbu što nam veli:
Preko zmija ići mora
Onaj koji cilju želi...
(Udara jednim prutićem po ognjištu.)
Dosta, dosta, čini moji!
Ustavite živo vrelo!
(Pogleda gori.)
Tvoje želje moje djelo,
S blagoslovom, Višnji, spoji!
(Na ognjištu nestane svijeh mađija.)

Anđelija:
Studena me minu strava!
Svršila si?!...

Ivka:
(Ustajući kao zlovoljno.)
Bogu slava.
Jesam... Ali...
(Zamisli se i vrti glavom.)

Anđelija:
O ne ćuti!
Kaži, šta nam sudba zbori,
Koji li su naši puti?...

Ivka:
(uzdahne)
Teški... mračni... oštri... ljuti...
I od grdne zmije gori...

Anđelija:
(začuđeno)
Kako?!

Ivka:
S njima svi su jadi...
Ne smijem ti ništa reći...
Puti kobni... Ali, znadi,
Oni najzad vode sreći...

Anđelija:
(obradovana)
Kamo moja sreća, kamo?!
Zbori, Ivko!

Ivka:
Ja se bojim...
Pretrnućeš...

Anđelija:
Kazuj samo,
Na sve spremna davno stojim!
Oprosti me ovih muka!...

Ivka:
(kao žaleći je)
Nevoljnice moja puka!...
Moraš tonut' u rijeci,
U dubini silnih žrtvâ,
Dok zavadiš s Jelom braću...

Anđelija:
(hvatajući se za prsi.)
Evo mesa pa sijeci!
Biću kao spila mrtva!...

Ivka:
To je malo!...

Anđelija:
Oko, daću,
Nek, duboko bude zjalo!...

Ivka:
Još je malo!...

Anđelija:
Još je malo?!
Pa šta mogu više dati?!...

Ivka:
(Razgleda okolo da se kogod prikrio nije,
pa se onda primakne Anđeliji
i govori joj tiše na uho.)

Moraš čedo žrtvovati...

Anđelija:
(trgne se sva zaprepašćena.)
Svoje čedo?! Ko to zbori?!
Žena, demon?... Ko to smije?!
To je porok od svih gori,
Od svih crnji!

Ivka:
(smješkajući se lukavo)
Nije, nije...
Nebesa nas tako uče...

Anđelija:
Kako?!...

Ivka:
Slušaj! Klas, što juče
Sobom sazda Bog i dâde,
Danas ništi zrnom tučê...

Topli cvijet prepun blaga
Suncem hrani, rosom poji,
Pa najednom ubija ga
Hladnim mrazom srdžbâ svoji'...

Pa Bog je li igda bio
Grešan s toga?!... Misli bolje!...
Ja ti rekoh što je htio
Glas Njegove svete volje...

Anđelija:
O, šta ti je na um palo?!
Ko ti groznu mis'o zače?!
Ja ne mogu!...

Ivka:
(Gledajući pažljivo okolo, izvadi iz
džepa jednu bočicu u kojoj je neka
slatka tečnost i pruži je Anđeliji.)

Kušaj malo,
Pa će srce biti jače...

Anđelija:
(sa nepovjerenjem uzme bočicu i gleda je.)
Šta je ovo?

Ivka:
Melem pravi!
Lijek svake ljudske rane!
Izvor vilâ, što bol davi!
Gdje kap jedna cigla kane
Tu se ruža sreće njiše...

Anđelija:
Ja to nigda nisam pila...

Ivka:
Da si jednom, nigda više
Ne bi tako slaba bila...

Anđelija:
Zbilja, Ivko?
(Anđelija otvori bočicu i pije.)

Ivka:
(miluje Anđeliju po licu.)
Snago mlada,
Vjeruj! kušaj!...

Anđelija:
(zadovoljno smijući se govori za se.)
Tako! tako!
Svaka kaplja razum svlada...
Svaka kaplja nosi pak'o...

Anđelija:
(pritiskajući njedra rukom.)
Kako snaži! Kako prija!

Ivka:
Rekoh li ti tako i ja?!
(Primi od Anđelije bočicu i metne je u džep.)

Anđelija:
Izvor vilâ?

Ivka:
Sveto vrelo
Ispod zv'jezda, sa vrh gore...
Sad na pos'o pođi smjelo,
Jer su blizu pjesme zore!

Anđelija:
(misli se i lomi.)
Pa šta ono reče, je li?...

Ivka:
Ono što su bozi htjeli!
To ti treba jednom znati -
Moraš čedo žrtvovati!

Anđelija:
Jao! jao!

Ivka:
(uhvati je za ruku.)
Ja ti htjed'o
Pružit' mira carstvo dugo,
A ti cviliš!... Jedno čedo...
Izgubiš li, biće drugo...

Anđelija:
Pa kako ću?

Ivka:
Stani čvršće!
Što ti tako tjelo dršće,
K'o zarobljen tić u ruci?!
Ne skanjuj se, šćeri! Radi!

Anđelija:
(još u bunilu i neodlučna.)
Šta?

Ivka:
(šapće)
Jeličin nož ukradi...

Anđelija:
Pa šta onda?

Ivka:
(okrećući se lukavo i gledajući u budžake.)
Njim prevuci
Ispod grla čedu...

Anđelija:
(trgne se sva zaprepašćena.)
Lele!

Ivka:
Što u vječnoj gineš stravi?!
Nek' ti budu misli smjele!
(Opet uzme Anđeliju za ruku.)
Slušaj!... Zatim Jeli stavi
Pod uzglavlje nož...

Anđelija:
(trgne ruku sa prezrenjem gledajući Ivku.)
O kuku!
Zar grijeha, vječnu muku
Sve da nosim, zmijo, je li?!
Akrepi te gladni jeli!

Ivka:
(kao uvrijeđeno.)
Ja ti savjet davah dugo,
A sad neću jedne više...

Anđelija:
S očiju mi bježi, kugo!
(Zgrabi je za ramena i izgura na vrata.)

Ivka:
(vješto se povrati i prikrije za jedan stub i poviruje.)
Grmi, grmi... Biće kiše...

Anđelija:
(uzbuđeno)
Šta mi reče pogan stara?!
Bog je kleo! Bog je kleo!

Ivka:
(smijući se viri na publiku.)
Izvor vilâ čuda stvara!
On na oči meće veo...

Anđelija:
(ponavlja riječi Ivkine)
"Ispod grla nož prevuci
Čedu svome"... Jao! jao!
(Pokrije lice rukama.)

Ivka:
(jednako viri iza stuba i za se
odgovara na riječi Anđelijine.)

U mojoj si ipak ruci!
Sve zaludu.

Anđelija:
Ko bi klao
Sina svoga?!

Ivka:
Ti ćeš klati!...

Anđelija:
Ko bi grijeh uz'o na se?!

Ivka:
Mati! Mati!...

Anđelija:
Bog neka me toga spase!

Ivka:
Neće! neće!

Anđelija:
(poslije izvjesne pauze trgne se i misli.)

No ta živa
Mržnja iznad mržnja svijeh,
Više muči, viša biva,
No najcrnji zemni grijeh...

Kao žedna zvijer neka
Što joj plamti duša tupa,
U zasjedi sve me čeka
I mojom se krvlju kupa...

Jela... S nje me ognji prže!...
Mrska li je, gadna, gruba!...

Ivka:
Sve je kolo pakla brže -
Već se čuje crna truba!...

Anđelija:
Ona domu sva milošta!...
A ja?... Trunak!...

Ivka:
Tako! tako!

Anđelija:
(lupne nogom)
Nek' se surva i stropošta,
Ma ja pošla i u pak'o!...

Ivka:
Izvor vilâ čuda stvara!...
On na oči meće veo...

Anđelija:
(misli se)
Šta mi ono reče stara?

Ivka:
Raste, raste oganj vreo...

Anđelija:
"Topli cvijet prepun blaga
Suncem pita, rosom poji,
Pa najednom ubija ga
Hladnim ledom srdžba svoji'"...

"Pa Bog je li igda bio
Grešan s toga?!... Misli bolje!...
Ja ti rekoh šta je htio,
Glas njegove svete volje."

Ivka:
(radosno)
Tako! Biće šta ja htjedo'!
Mreže moje - polje dugo,
Love... love...

Anđelija:
(Jednako misleći na Ivkine riječi.)
"Jedno čedo
Izgubiš li, biće drugo."

Ivka:
Već Satana s njom se spoji!

Anđelija:
(odvažno)
Čega više da se plašim?!
To je volja Onog, koji
Nad glavama lebdi našim!...

Ivka:
Kosa zvoni smrtnih njiva -
Biće žetve... ja to znadem!...
Biće... biće...

Anđelija:
(Stoji pred donjim vratima desne strane
što vode u Jeličinu sobu i prisluškuje.)

Tvrdo spava...
Idem da joj nož ukradem...

(Polako i sa strahom otvori vrata
i uljegne u sobu.)

Ivka:
(Izađe iza stuba i uz pratnju mističnih zvukova zbori)

Kreši! kreši!
Iskre, sjajte!
Ognju, prodri!
Ustaj, bodri!
Brzo, brzo, čini, leši!
Višnjom voljom put joj dajte!...
Ha!... Ha!... Ha!... Ha!...
(Sakrije se opet za stub i viri.)

Anđelija:
(Vraća se i drži nož Jeličin gledajući ga.)
Tu je!...

Ivka:
(vireći na Anđeliju)
Već se pakla brazda
Za njom vidi...

Anđelija:
(Stala pred vrata gornje svoje sobe,
hoće da uljegne, ali se bori i opet natrag trza
i zatim polako sjeti se Ivkinih riječi.)

"Klas što juče
Sobom dade Bog i sazda,
Danas ništi zrnom tuče"...

(Uljegne u sobu. Tajanstveni šum prohuji kao zadah
smrti. Zatim se čuju bolni i crni zvukovi, koji izražavaju
užasan čas pogibije djetinje. Svijeća se na astalu
ugasi sama. Kroz prozore već je probila zora
i po oknima kao da pada krv.)

Ivka:
(Izađe iza stubova i s paklenim smijehom
gleda prema vratima Anđelijine sobe.)

Kolji! Ta krv tako prija!...
(Hvata se za prsi.)
I tvoj otac mene zakla...
Ostavi me... I sad i ja
S njim ću biti u sred pakla!...
Ha... ha... ha... ha...
(Ode na izlazna vrata, tu se prikrije i ponovo viri.)

Anđelija:
(Izgleda kao poluluda s ukočenim očima,
u kojima se već vidi griža savjesti, gleda krvavi nož.)

Krv... krv... Sina... sina prekla'!...
Teško meni šta se steče!...
O grijeha, srama, jada!
Gdje ću sada?!... Gdje ću sada,
U prokletstvu, crnoj stravi?!...
Kako ono Ivka reče?!
(Sjeti se jedva.)
"Pod uzglavlje nož joj stavi".
To je rekla... to je rekla...

(Sva dršćući otvori polako vrata
Jeličine sobe i uljegne.)

Ivka:
(Izaće na pola bine i pakleno se zasmije.)
Nek' svak drži u pameti:
Izvor vilâ čudo stvara!...
Osveta je stigla meti!
A sad bježi, bježi, stara!
(Ode naglo na izlazna vrata i zatvori ih.)

Anđelija:
(Kao smrt blijeda, iskolačenih očiju, sva
usplahirena izađe iz Jeličine sobe i zatvori
vrata i potrči uza stepenice i viče.)

Gospodaru! Pavle, jao!
Na tvoj krov je oblak pao!
Pavle! Pavle! Jao! Jao!

(Vrati se sa stepenica očekujući na Pavla, dok se
međutim odmah na njezino zapomaganje u gornjem
boju dvora čuje žurba i hitni koraci.)

Vojvoda Pavle:
(Sa Radulom, Margitom, Mirčetom, i mnoštvom sluga
i sluškinja dotrči niza stepenice.)

Anđelijo, šta je tebi?!

Anđelija:
(čupajući kose.)
Desno ti se krilo prebi!...
Na zlo sestru milovao
I milost joj donosio!...

Vojvoda Pavle:
Kako?!

Anđelija:
O čuj, Pavle mio,
O čuj kobne glase pakla:
Jelica ti sina zakla!

Vojvoda Pavle:
(Sav se zatrese i problijedi.)
Što to reče?!

Anđelija:
Svoje jade
I grom što nam na dom pade!
U koljevci, rano živa.
Sin ti, eno, mrtav sniva...
Tvoji dvori vatrom gore...
Sad su oni gluha jama
I grobište...

Margita:
(koja je sa svima ostalim na kobnu vijest
bila zaprepašćena, pokrije lice rukama.)

Teško nama!...

Radul:
Strašna časa!... Strašne zore!...

Vojvoda Pavle:
(Stoji kao skamenjen i strašnim
očajnim pogledom gleda na Anđeliju.)

Jela?!... Jela?!... Veliš Jela?!...

Anđelija:
Ona, Pavle! Krv je klela!

Vojvoda Pavle:
(kao da još ne vjeruju kobnoj vijesti.)

Ona veliš, je li?!

Anđelija:
Ona!

Margita:
(sklopi ruke i gleda gore)
Care silni s jasnog Trona,
Skloni svaki udes hudi!

Radul:
Bog neka joj za to sudi!

Svi:
(osim Anđelije, Radula i vojvode Pavla)
Ko je kriv Bog nek' mu sudi!

Vojvoda Pavle:
(hvatajući se za kose, jurne u djetinju sobu.)
Moj sin mrtav!... Stub moj pao!...

Radul:
Kakav udes crn i zao!

Margita:
Srce će mi s bola pući!
(jeca)

Anđelija:
Čedo moje! tico moja
Što mi svake zore poja
Radost milu!... Lele kući!...
Njojzi jutros gavran leti!...

Margita:
Ja se kunem: Jela nije!
Ja znam njenu dušu sjajnu!

Vojvoda Pavle:
(izađe iz sobe, donese kolijevku
i spusti je pred okupljene.)
Pogledajte!

Margita:
(sa Radulom, slugama i sluškinjama
nadnese se nad kolijevku i zajeca.)

Bože sveti!

(Sve sluge i sluškinje plaču i taru suze.)

Mirčeta:
(klekne i gleda gori plačući)

O ti, s koga sunce grije,
Otkri ovu kobnu tajnu!

Svi:
(osim Radula, Anđelije i vojvode Pavla)
Otkri ovu kobnu tajnu!
I čuj srcâ vapaj dugi!

Vojvoda Pavle:
(koji je međutim klečao uz kolijevku
gledajući mrtva sina, okrene se Anđeliji
i ustane.)

Jela?!... Jela?!...

Anđelija:
Niko drugi!
Kunem ti se nebom svijem!
No ako te sumnja davi,
Hajde vidi nož krvavi
Pod uzglavlju njezinijem!

(Vojvoda Pavle kao van sebe
odjuri u Jeličinu sobu.)

Radul:
(očajno i bolno.)
Jela?! Ona?! Ponos doma?!...
O strahote! kletve! groma!

Anđelija:
Milošta je naša smela!...

Margita:
Sva zla božja kazna čeka!
No s tim kolom nije Jela!
Ja se kunem, Jela nije!
Tu je samo zvijer neka
Što krvave nokte krije!

Anđelija:
Ti je braniš?! moji jadi
Ne bole te niti kose!...

Margita:
Ne branim je. Ali znadi
Da je čista k'o kap rose!

Vojvoda Pavle:
(viče iz sobe Jeličine)

Amo! amo! Ti od svijeh
Gora, crnja!

(Izađe vukući jednom rukom Jelicu, a
drugom držeći krvav nož.)

Gledaj grijeh!
Svoj! O gledaj čudovište!

(Prema kolijevci gurne Jelicu koja posrne.)

Jelica:
(koja ne može da pojmi šta se s njome
zbiva, pogleda na kolijevku i vrisne.)

Jao, brate! Šta je ovo?!

Vojvoda Pavle:
Tvoj nož što ga demon skov'o!...
Krv nevina što krv ište!...

Anđelija:
Teci, moja suzo, teci!

Jelica:
Gdje sam ovo, gdje li bivam?!
Je li java ili snivam?!...
Ne znam ništa! Pavle reci!

Vojvoda Pavle:
To je čas tvog crnog dana,
Tvoje smrti hladno krilo!...
Što sokola i mog vrâna
Tajno smaknu prosto bilo!

No što moga sina zakla,
Moga sina, Bog te klao?!

Jelica:
Tvoga sina?! Jao! jao!
Ko ti reče, gdje je, ko je?!
Svog Milojka, oči svoje,
Jela smakla... Jela smakla!...
(Plače i sva se od bola trese.)

Anđelija:
Ti! O nek' te vječno prate
Kletve moje!

Jelica:
(Sva zabezeknuta pogleda u Anđeliju
pa onda u Pavla.)

Nisam, brate,
Ljubavi mi!

Vojvoda Pavle:
(pokazujući krvavi nož.)
Nož svjedoči,
I krv ova što se toči
Ovdje gledaj!
(Pokaže rukom na kolijevku i
zamahne nožem da ubode Jelicu.)

Margita:
(priskoči i zadrži ruku Pavlovu.)
Ne krv novu!
Imaj srca! ne griješi.
(pogleda gori)
O ti, Bože, razdriješi
Spletke ove, tajnu ovu!

Jelica:
(klekne, sklopi ruke i podigne oči.)
Bože, otkri duha zloga,
Ovaj zločin od svih gori!

Vojvoda Pavle:
Zločin, koji s noža tvoga
O zločinstvu tvome zbori!

Radul:
Voljasmo te srcem svijem,
A ti ljubav krvlju vrati,
Bog neka ti za to plati!

Anđelija:
Ti mi, zmijo, sina uze!

Jelica:
(gleda gori)
Bože, što si tako nijem?!

Vojvoda Pavle:
Našto vapaj lažne suze?!
Tvoje smrti konjic rže!

Margita:
Šta ćeš, Pavle?!

Mirčeta:
Lele nama!

Margita:
O ne budi poput kama!

Vojvoda Pavle:
Gdje ste sluge?! Amo brže!
Konopom je vežte krutim!
Za repove konj'ma ljutim!
Nek' je niz to pusto polje
Rastrgaju! Brže bolje!

Margita:
(podigne oči)
Gdje si, Bože?! Maglu goni!
I nevine ti zakloni!

Svi:
(osim vojvode Pavla, Radula, i Anđelije kleknu i mole.)

Gdje si, Bože?! Maglu goni!
I nevine ti zakloni!

Mirčeta:
(tarući suze, stane pred vojvodu Pavla.)

Zar krv sestre?! Ko to smije,
Gospodaru?!

Vojvoda Pavle:
Krv!

Anđelija:
Krv samo!

Jelica:
Pavle brate!
(Potrči Pavlu da ga zagrli.)

Vojvoda Pavle:
(odmahne gnjevno rukom.)
Tamo, tamo!

Jelica:
(potrči Radulu, misleći na njegovu zaštitu.)
O, Radule!

Radul:
(mrko je gledajući.)
Dalje! dalje!
Paklu! gdje te pak'o šalje!

Jelica:
(sva blijeda iznurena potrči Anđeliji.)
Anđelijo!

Anđelija:
Ne zovi me!
Ne spominji moje ime!
Odalji se, crna sjeni!

Jelica:
(sva poražena klone u naručje Margiti.)
O Margito, teško meni!
(Margita je ljubi i s njome jeca.)

Mirčeta:
(Vojvodi Pavlu i Radulu)
O tako vam hljeba soli!
Ne činite grešnu muku!

Vojvoda Pavle:
(Mirčeti i ostalim slugama)
Vodite je!
(Lupne nogom o pod.)

Margita:
Kuku! kuku!

Vojvoda Pavle:
(hvatajući se za mač, pogleda sluge)
Ili će vam glava doli!

Jelica:
(gledajući kroz suze braću, dok su
se okolo nje iskupile snuždene sluge
da je na gubilište vode.)
Zbogom braćo!

Margita:
Jao! jao!
(jeca i drži Jelicu za ruku.)

Jelica:
Mir i sreću Bog vam dao!...
Ja sa ove grešne grude
Svome Ocu idem čista!
A sudija kazna Hrista
Klevetniku mom nek' bude!...
(zagrli i ljubi Margitu koja jednako
jeca, kao i sve sluge i sluškinje.)

Zbogom!... Sreće i pokoja
Svud te zlatne tice srele!...

Vojvoda Pavle:
(gnjevno lupne nogom, pogleda na sluge
i hvata se za mač.)
Vodite je!
(Mirčeta sa ostalim slugama otrgne
Jelicu iz zagrljaja Margitina i odvuče je napolje.)

Margita:
(čupajući kose gleda za Jelicom i viče.)
Lele!... lele!...
Jelo moja!... Jelo moja!...
(Sluškinje plačući i brinušući
suze odu uza stepenice.)

Radul:
(Margiti)
Zar žaliti treba onu
Koja dušu krvlju skvrni?!...

Vojvoda Pavle:
(očajno)
O moj dome, jade crni!...

Margita:
Vaše duše u krv tonu
A Jela je sveta, čista!
K'o pod rosom cvijet rani,
K'o pošljednja suza Hrista!...

Anđelija:
Ču li, Pavle?!... Još je brani?!...

Vojvoda Pavle:
Kriva nije?! Buncaš samo!
Ko ti reče?!

Margita:
(pokazujući rukom na nebo)
Onaj tamo!
Njene suze sunca pune -
Kap kojom se cvijet kune...

Vojvoda Pavle:
(pokazujući joj nož Jeličin)
A gle gvožđe što se mije
Krvlju čeda?!

Anđelija:
(kao žaleći sebe upada u riječ)
Jadna mati!

Margita:
Vidim... Ali Jela nije!

Vojvoda Pavle:
Jela nije?!... Onda ko je?!

Margita:
Ne znam. Al' će Onaj znati!
U Njega su oči dvoje!...
(Čudesni šum prođe po predsoblju i
Anđeliji se pričuje kao da je njezin
sin Milojko zove "Mama, mama!"
te vrisne i pokrije lice rukama.)

Vojvoda Pavle:
(priskoči joj i uhvati je za ruku.)
Anđelijo, šta je bilo?

Radul:
Šta je snaho?!

Anđelija:
(tarući čelo)
Ne znam sama...
(za se)
Moga pakla teško krilo...
Vječni ponor, mrak i tama...

Margita:
(koja je međutim jecajući klekla uz
kolijevku i nadnijela se nad mrfvtog Milojka.)

O kako si klon'o, sveo!
Ko nevinu krv ti uze,
Bog ga kleo, Bog ga kleo!

Vojvoda Pavle:
(brišući suze)
I vapaji naše suze!...

Margita:
On ne im'o nigda mira!
Nigda sreće, nigda stanka!
Crna kletva bez prestanka
Sve ga tukla, k'o sindžira
Kolut ljuti!...

(Anđeliji se ponovo pričuje glas djetinji i vrisne.)

Vojvoda Pavle:
(pritrči Anđeliji i pipa je po čelu.)

Šta te plaši?!

Anđelija:
(zbunjeno)
Ništa... Čedo, jadi naši...
Teški boli moje rane...

Radul:
(brišući suze)
Zna Margita, zna da gane...

Grozdana:
(sa Ružicom i mnoštvom seljaka i seljanaka
dotrča spolja sva usplahirena
i zaduvana mašući rukom.)

Amo! amo! pa gledajte,
Čudo iznad čuda svije'!

Vojvoda Pavle:
Kakvo čudo?!

Ružica:
Čudo, znajte,
Kakvog nigda bilo nije!

Anđelija:
(za se hvatajući se za čelo.)
Kako mi se svijest muti!

Vojvoda Pavle:
(Grozdani)
Šta je, curo? zbori bolje!

Grozdana:
Kad Jelicu niz to polje
Rastrgoše konji ljuti -
Gdje kap njene krvi kanu,
Sve lučama zlatnim granu,
K'o zvijezda da se prosu!
I k'o čisti snijeg rani
Svud prekrili i sve osu!...
(Svi na ovu vijest ostanu zaprepašćeni i zacipljeni.)

Anđelija:
(kao luda u groznoj griži savjesti zbori za se.)

Vječne kazne glasi grokte!
Uh!... kako me sve po kosi
S neba suze Jele prže!...
O sotono, amo bržê!...
U srce mi zarij nokte
Pa ga svome paklu nosi!...

Margita:
(skrušeno gleda gori)
Pravda sveta pravdi stiže!

Grozdana:
(nastavlja svoj govor)
A gdje sobom pade Jela
Mramorna se crkva diže!...

Anđelija:
(za se, sve cepteći)
Gdje su gromi?! Gdje strijele?!

Ružica:
K'o stopljena srma čista,
Sva se crkva sjajem blista!

Vojvoda Pavle:
(preneražen ovim čudom izgleda kao van sebe)
To je varka!

Svi:
(Seljaci i seljanke)
Nije! Nije!
Svud pred crkvom zlatne ploče!

Margita:
Crkvo sveta, zle oglasi!

Grozdana:
(odlazeći žurno sa družinom
okreće se i maše rukom)
Amo! amo!

Glasovi s polja:
Vječni oče,
Pomiluj nas ti i spasi!

Vojvoda Pavle:
Ništa više ne znam... jao...
Mrak me hvata... mrak je pao...

Anđelija:
(poražena čudesnim događajima i
grižom savjesti, klekne pred vojvodu Pavla.)

Ne, ne mogu kriti više!
Kao pljusak crne kiše,
(Hvata se za prsi)
Ovdje crna savjest pljušti...
Pljušti i k'o potok sušti
Poplavlja mi duše polje...
Pavle! Pavle, za mač bolje!
Evo srca pa probodi!
Za mač, Pavle! Hodi! Hodi!

Vojvoda Pavle:
(kao van sebe)
Što to zboriš?!

Anđelija:
Čuj riječi
Glas što tako kobno ječi
Iz ponora moga pakla:
Ja... ja... Pavle... čedo zakla'!
(svi se užasnu.)

Vojvoda Pavle:
Ti?!

Anđelija:
Ja, Pavle! niko drugi!
Ja - crn otrov što prosuše
Oštri zubi zmija dugi'...

Vojvoda Pavle:
Grdne žene! grdne duše!
Ti?!...

Anđelija:
Ja... moje ruke gnusne...
Za mač! neka krv mi pljusne
I poštrapa crno t'jelo!...

Margita:
(jeca)
Moja Jelo... moja Jelo...

Vojvoda Pavle:
I ti bješe moja ljuba,
Tako gadna, tako gruba?!
(zajeca i pokrije lice rukama)

Margita i Radul:
Pomiluj nas vječni Bože!

Vojvoda Pavle:
To, što samo zvijer može.
Ti si mogla, ružna mati!

Radul:
Tu krv ništa neće sprati!...

Vojvoda Pavle:
(vas razbarušen i ustrijemljen)
Što... što smače ludo čedo?!

Anđelija:
Ocrniti Jelu htjed'o
Jer zavidna bijah slavi
Mladosti joj i ljepote...
Ja krvavi nož joj stavi'
Pod uzglavlje...

Radul:
(gnušajući se)
O strahote!

Anđelija:
(puzajući pred vojvodu Pavla)
U vrele me baci ključe...
Gdje je dželat? Dželat kamo?
Na lomaču nek me vuče...

Vojvoda Pavle:
Ne pristupaj,zmijo, amo!
Pogledom me nemoj bosti!
Sve puzala i krv pila!
Tvoja njedra i srž kosti
Akrepima leglo bila!...

Anđelija:
Kuni! kuni i prokuni!
Nek' paklene slete tame!
Svi prostori neka puni
Budu vječne muke za me!...

Vojvoda Pavle:
O, Margito, šta ću?! gdje ću?!
(jeca)
Ubih sestru... ubih sreću...
Svoje srce ožalosti'...

Margita i Radul:
Crkvo sveta, krv oprosti...

Vojvoda Pavle:
(klekne uz kolijevku jecajući)
Što ne letiš, tiću mio?
Ko ti zlatna slomi krila?

Grozdana:
(koja je međutim potleušice ležala, podigne
glavu, nasloni se jednom rukom o pod, pa
razbarušena i izgrebana lica i iskolačenih
očiju gleda na vojvodu Pavla.)

Majka...

Vojvoda Pavle:
Ko je krvnik bio?!

Grozdana:
Majka bila... majka bila...

Margita:
(gledajući na vojvodu Pavla i kolijevku, jeca.)

K'o da Boga vidim viš' nji'
Kako plače... Lele, Jelo!...

Glasovi s polja:
Pomiluj nas, Bože višnji!...

Vojvoda Pavle:
(Margiti i Radulu)
Hajdmo... s bolom srca svoga
Da priklonim grešno čelo
Na prag hrama čudesnoga!...

(Sa Margitom i Radulom pođe na izlazna vrata.
Anđelija gledajući za njima vrisne i stropošta
se na pod. Vojvoda Pavle okrene se i stane.)

Pišti zmijo!... Nigda Oni
(pokazujući rukom gori)
Ne pogled'o okom u te!
Krv nevina nek te goni
U sve čase na sve pute!...
(Sa Margitom i Radulom izađe.)

Anđelija:
(Očajna, razbarušene kose, izgrebana i krvava
lica nasloni se na ruku i gleda kao luda oko sebe.)

Prop'o je svijet i svuda je prazna tama...
A ja još živim... Još zmija puže sama...

Hor anđela:
Nigda i nigda, u vječnosti svoj,
Prostiti neće nebo grijeh tvoj!

(Uz čudesni blijesak i mistični šum, pozadine nestane i ukaže se polje. U dnu polja, na desnoj strani, vidi se bijela crkva čudesno osvijetljena. Pred crkvom kleči mnoštvo muškog i ženskog seoskog puka. Klečeći, na prag crkveni vojvoda Pavle skrušeno oborio čelo, a do njega Margita i Radul. Lijevo od crkve ravan sva osuta čistim srebrnim ljiljanima.)
Hor puka:
Molitve naše primi, Bože, glas!
Pošlji nam - sreću, utjehu i spas!

Anđelija:
(U času kad pozadine nestane, skoči sva zabezeknuta
i uhvati se rukama za glavu i začuđeno gleda kao u snu
i kad ugleda crkvu potrči i sklopi ruke.)

O sveta crkvo, smiluj se, smiluj na me!
I pošlji sunca nek' moje ozari tame!

Glas iz crkve:
Ne idi!... Na te vječna kletva i sram!
Ne skvrni Bogom darovani hram!

Anđelija:
(zastane i sva u bjesnilu i ludilu
zarije ponovo nokte u lice.)

Amo! svi amo, vi moji pakleni jadi
Sotono dođi i crnu dušu mi vadi,
Gdje grijeh crni k'o crne zmije se smot'o!
Hodi je zgrabi i u svoj baci kot'o!
Potakni glavnje velike mučenja svije',
Na njima neka vječno ključa i vrije -
Vječno i vječno...

(Na crkvenom prozoru ukaže se duh Jeličin.
Anđelija klekne i sklopi ruke prema duhu.)

O čista i sveta sjeni,
Pristupi amo i grešnoj sudi meni!
Krvnici svojoj hodi smrt crnu javi!
(Zarije nokte u grlo i stane se daviti.)
Hodi me kolji... kolji... davi... zadavi!...
Hodi! i kaznu pravednu zmiji daj!...
I gnusnoj... majci... nek' gnusni bude kraj!...

(Zadavljena pane, a na tom mjestu stvori se crno jezero. "Po jezeru vranac konjic pliva, a za njime zlaćana kolijevka; na koljevci soko tica siva, u koljevci ono muško čedo, pod grlom mu ruka materina, a u ruci tetkini noževi.".)
Hor naroda:
Molitve naše, Bože, primi glas!
Pošlji nam sreću utjehu i spas!
(Sa crkvenog prozora nestane duha Jeličinog.)       


              1911.

PRED KAPIJAMA
SV. PETRA




- Jedna scena. -


LICA:
Sv. Petar
Anđeli
Netko

(Prvi sunčani zraci. U pozadini, visoko, diže se i trepti crveno-zlatna fasada. Uza nju preko smaragdovih zidova bašta prevesile se grane sa zrelim plodovima jabuka, naranača, limunova, šipaka, belog i rumenog grožđa, dok uz to vise i zavese ladoleža sa snežnim, plavim i purpurnim bronzama iz kojih proviruju, gde-gde, male kudrave i nasmejane glave serafima. Ozdo, iz zemlje, uz koralne stepenice, zapaljene vatrama sunca, stupa pred fasadu Raja i kuca na vrata Netko suh i dug u izveštalom fraku, kratkih pantalona do blizu kolena, te mu se vide goli gnjati. Na nogama su mu nanule.)


Netko:
(Skida kapu i viče)
Slava ti, i dobro jutro, o kapidžijo raja!
Ljubim ti ruke i skute!
Tebi dolazim, evo, iz jugoslovenskog kraja
I oči upirem u te!

Talac sam i ja bio, i besom divljim i holim,
I mene griz'o je Švaba
Jer sam Srbiju vol'o, k'o što je i sad volim,
Bez konta i esaba.

Pa zašto nisi, džanum, i meni poslati hteo
Jedan ćup makar sve pleta?
Pa da bih i ja rahat u aščinici jeo
Bureka i ćuftétâ!

*                                   
Zbog aprovizacije sam babine prodao ploče,
I pusat i nikšan dede...
Kao nargila sad mi klokinja trbuh, oče,
I jokluk jede me, jede.

*                                   
I meni jednu, biva, dvokatnu kuću sagradi,
S doksatom, to se već znade!
I moju celu baštu ježevinom ogradi,
Jer Jéka kupus mi krade. -

I u te ugursuz Jeke, iz tvoga azilskog hlatka,
Sa svetih rajskih međa,
Pogodi jednom strelom onoga klipana patka
Što smerne kokoške vređa...

*                                   
Spremi mi pet-šest kvintala cukra i dva-tri arara
Kahve i masla dosta!
I za pastrve vola, i jednu junđu hajvara,
Da imam za časnog Posta!

Svu robu vozom opremi i muhurom je naznači,
Jer može putem da štukne...
Ali pre toga, oče, željeznicu oplači,
Jer tukne, vrlo tukne...

*                                   
Sve poglavare Juga pozovi sebi lepo -
Nek jednu učine tour-u,
Pa ih povali dole i svakom udari slepo
Pedeset i pet po turu.

I džeridlije naše, što se kolju k'o pekse,
Zovni na rajski jemek,
Pa svakom po jedan dobar priušak podaj, nek' se
Tobe dozovu, demek.
*                                   
Pošlji mi sa parasolom auto, s dva-tri jarana
Da uvek budem na putu,
I liferujem ćiriš braći s Kalimegdana
Da slepe našu valutu...

I da se dokoturam na Konferenciju Mira,
Pa, pobratime vrli,
Jednim glogovim kocem da maznem toga vampira
Što noktima nas grli...

No najpre Ilija sveti nek' s topovima svrne
Malo u naše sfere,
I spali po hotelima gamadi hordije crne
I s njima hotelijere.

*                                   
Go sam kao šišana.
jednu mi dolamu skroji,
I jedno svaljaj mi ćebe - - -

Sv. Petar:
(Otvori prozor više rajskih kapija i promoli glavu.)
Ma. ko se to krivi? (Okrene se anđelima)
Deco! Gde su ti đozluci moji?
(Jedan mu anđeo donese naočari i stavi mu ih na nos
i SV. Petar opet promoli glavu i gleda.)
A! Ti si vagabundu!
Pa koji vrag šalje tebe?

Hoćeš da ti ja zidam kuću za svoje banknote
I da tražim hajvara?
Vuci se, gurbete jedan, jer zlo će biti po te
Moga mi džeferdara!

Sabahile si doš'o i kao kvočka sa smeta
Kvočeš, krivo ti na raj!
sam trči, njuši i traži bureka i ćufteta
I za svoj trbuh se staraj.

Misliš li: Ja sam ćehaja Jugoslavije, je li,
Gde bi svi vaši džambasi
S derneka i ćepenjaka ministri biti hteli
Sa britvom o kajasi?!

Za glavarima vašim, budalo jedna, kreni
I njine uči zanate,
Pa ćeš imati kuća i biti svuda na ceni,
I orden skovaće za te...

Ja da ti hizmet činim i da besleišem tebe!
K'o da sam fabrika neka,
Gde za te čekrci zvrče, i gde te dolama i ćebe
I šofer s autom čeka!

Jolpaze! Šta me se tiču Konferencije Mira!
Ta to su tendžere stare,
Gde one bezbrke gazde Indije i Misira
Za sebe pihtije bare...

(Stiska nos)

Pi! Kako zemlja ćuhne zadahom gnjilih dela.
K'o Augijina staja!
Tako da rubac na nosu drže stoleća cela
Sve moje duše Raja...

Pa i ti ćuhneš i hoćeš da ti se staram za Jeku.
Za patka, maslo i vola?!
Još taku drskost nikad ja ne čuh u svom veku.
Apostolskog mi stola!

(Baca mu ozgo jedne stare dokolenice od belog sukna)

Eto ti tozluka tijeh! Baš su za tvojih gnjata -
Poklanjam ti ih rado!
I na ti marijaš jedan (baci mu marijaš) pa odmah ispred vrata
Tornjaj se stara klado!


(Srdito zatvori prozor. Iz ladoleža anđeli se smeju i gledaju kako Netko bezbrk silazi i tapka u nanulama niz stepenice i oborene glave, rondajući, drži pod pazuhom dokolenice.)



Mostar, 1919.

PRIPOVJETKE I    



OSVETA
PRIČA IZ NARODA

     Neki seljak, kad je kosio na svojoj livadi travu, spazi jedno leglo (gnijezdo) lasice. U leglu spavahu goli mali lasići, ali sami bez svoje majke. Seljak se sagne i uzme leglo te ga prenese na drugo mjesto, da ga ne bi sa nepažnjom kakogođ kosom utamanio. Seljak nastavi opet svoj rad sa kosom. Najedanput spazi, gdje ide lasica i približuje se svome mjestu, na kome je ostavila leglo sa mladijem. Seljak stane posmatrati, šta će lasica raditi kad ne nađe svoje leglo. Lasica došavši na ono mjesto, na kome je ostavila svoje mlade, vidje da joj je neko digao njezine drage lasiće. Uzvrti se i počne tražiti tamo amo svoje mlade, ali joj bi uzaludu traženje. Onda počne gledati na svaku stranu stojeći na jednom mjestu; dok najedanput poleti i uspuže se uz jedno drvo o kome je bio ovješen istog seljaka jedan kabao (vedro) pun mlijeka. Stane na kabao te otruje sve mlijeko nekom travom. Dok je to ona činila, seljak brzo uzme leglo sa lasićima i stavi ga na ono mjesto, odaklen ga je digao. Lasica kad siđe s drveta ode opet tražiti svoje drage lasiće, i na radost njezinu nađe svoje male, gole lasiće. Omiluje ih i nahrani. Sad se lasica opet odvoji od mladijeh. Uspuže se ponovo na isto drvo, gdje visaše kabao pun mlijeka, i grizući zubima duže vremena kanavu (konopac), kojom je bio privezan kabao, prekine je a kabao pane na zemlju iz koga se proli sve mlijeko.
     Seljak, kad je vidio ovu mudrost ovako male životinje, reče: "Čini dobro ne samo ljudstvu, nego i životinji, pa će ti biti dobro". "Zlo čini, zlo će te i snaći". Životinja, pa i ona zna šta je "osveta".


(Golub,1887, br.5)

KRADLJIVCI

     U lijepoj gorama okruženoj varoši A..., živio je jedan bogat čovjek po imenu Luka. Njemu je Bog dao svega, mogao je živjeti sasvim bezbrižno. Ali, i pokraj tolikog bogatstva, bješe ipak nezadovoljan, jer ne imađaše od srca poroda. U istom mjestu nalazaše se i jedan siromašan ali vrlinama obdaren mladić, Milan. On je svršio tri razreda osnovne škole; znao je prilično čitati, pisati i računati. Budući ne imađaše od srca poroda, a upoznav u njemu pošteno srce, dobru dušu, blagu narav i poslušnost, Luka zavoli Milana, te ga posini, i očinski blagoslov na nj izlije. Preda mu svu radnju i imućstvo u njegove ruke, da svijem upravlja. Milan je svoju zadaću vazda tačno vršio, i starao se, kako će bolje ugoditi svome poočimu Luci.
     Nedaleko od iste varoši A... stanovahu u selu B..., Đuro i Marko, koje je cijelo selo mrzilo zbog nevaljalog ponašanja i nepoštenja. Malo se ko s njima sastajao i niko nije želio, da s njima posla ima; svak ih je živ prezirao i svak izbjegavao njihovo društvo.
     "Boga mi lijep šićar šićarili!...A! šta veliš Marko!? Koliko samo Luka ima u kasi dukata i ostalijeh para!... Samo kad bi nas sreća poslužila, te bi to mogli učiniti!"
     "Ti lijepo legni u sanduk", produži Đuro, - "zaključaj se, a ja ću te metnuti na kola. Kad dođemo u varoš A..., ja ću naći jednog hamala, te ću ga zametnuti sa sandukom i s njim otići u magazu Lukovu. Kad dođem u magazu njegovu, zamoliću ga, da mi sanduk prenoći kod njega, a ti samo pazi da te ne bi u sanduku primjetili; pa kad bude noć, već znaš šta ćeš raditi".
     Ovaj se razgovor čuo iz Đurove kuće. Što namisliše, to i učiniše. Kad je svanulo i sunce ogrijalo zemlju, letila su jedna kola iz sela B..., na kojima, osim kočijaša, bijaše bogato odjeven Đuro i jedan sanduk. Kola juriše brzo; dizaše se za njima prašina i za nekoliko sahata stignu u varoš A... Bilo je već sunce spustilo se k zapadu, kad stiže Đuro sa jednijem sandukom - koga hamal nosaše - u magazu poštenoga Luke.
     - Dobro veče, gazda Luka.
     - Dobra ti sreća. Bi odgovor Lučin.
     - Došao sam, gazda Luka, da vas za jednu stvar molim a to je: sutra polazim rano sa željeznicom u N..., pa budući je vaša magaza blizu štacije željezničke, da mi dozvolite, da ovaj sanduk u vašoj magazi prenoći, jer su u njemu skupocjene stvari, te ga ne smijem nikom drugom povjeriti, osim vama.
     Dobri starac, ne sumnjajući ni o čem rđavome, da mu se od toga dogoditi može, dozvoli mu, da sanduk kod njega prenoći. Dozove Milana - koji pisaše - i naredi mu da sanduk na zgodno mjesto stavi.
     Milan ustane i izvrši tu poočevu zapovijest, kao i svaku drugu.
     Kad se spuštalo veče i kad zađe sunce, Luka i Milan, zatvore magazu i odu kući, ne znajući da su lupeža zatvorili. Kad je nastalo gluho doba - ponoć, Marko polahko otvori sanduk i izađe iz njega. Drhćući rukom zažeže svijeću i pođe na rđavi posao, koji će skupo platiti, kao što ćemo docnije vidjeti. Približi se kasi - koja je dobro u zid utvrđena bila - i nakon dužega vremena, pomoću nekakve sprave, otvori je. Pograbi dukate i ostavi pare dobroga Luke; opet zatvori kasu, kao da nije ni otvarana. Malo počine a zatim ode opet u sanduk; dobro se zabravi i ušuti, kao da nije ništa ni bilo. Ali teško njemu, ostavio je trag svog rđavog djela: grabeći iz kase dukate, nekoliko ih se prospe, da on ni čuo nije. Može biti sami Bog tako je šćeo, da oni osvjedoče Markovo rđavo djelo. Svanu, svjetina poče hodati. Milan već došao u magazu. Premećući nekakva pisma slučajno okrene se baš uprav kasi i začudi se kad smotri pred njom prosute dukate. Pitaše sebe: "Odakle su tu!?" i prozbori: "-Ovo mene moj poočim kuša, da li ću ja ove dukate sakriti, te ih s toga ovđe prosuo... daklen, on nema u mene uvjerenja..."? Tu uzdahne i obliše mu suze zažareno lice. Eto ti Luke. - "Dobro jutro, sine!... Šta si neveseo."? Milan šuti, ne odgovara, neće ga u ruku da poljubi.
     - Ama šta ti je, dragi sine; što si se na mene razljutio? Pripita ga opet starac. - "Kad ti o meni sumnjaš i nemaš uvjerenja, onda ja neću više biti tvoj sin... Ti si sinoć ispred kase prosuo dukate, da vidiš hoću li ih ja sakriti jutros", reče kroz plač Milan. - "Ja nijesam tako mi Boga, vjeruj mi, sine; ja te nejmam šta kušati, ja sam u te uvjeren kao u moje srce i sve sam ti predao... Otvori kasu, da vidimo šta bi moglo biti u stvari i da nije ko pokrao novce, te može biti, da su se dukati prosuli, kad ih je iz kase vadio". To reče pošteni starac Luka. Milan brzo ustane, otvori kasu i užasne se, kad spazi da su svi novci pokrađeni. Ali, Bog pravedne čuva. Najedanput Milan upita, kao da mu sami Bog napomenu: "Je li tu onaj sanduk, što ga je sinoć onaj putnik donio, i zamolio nas, da mu prenoći u našoj magazi do jutros"? "Gledajmo!" "Ovđe je; a što će ti sanduk"? upita ga Luka. "U njemu će izvjesno biti lupež", - odgovori Milan. - "Evo traga kuda je iš'o sa svijećom, pod je pokapan... Zovi policiju brzo". Luka odma spremi, da dođe policija, a on i Milan metnu na sanduk nekolike teške stvari, da se ne bi lupež izvukao i na silu pobjegao. Iz sanduka se već čuo glas Markov: "Nijesam ja kriv ništa,... mene je Đuro na ovo naveo... Molim vas pustite me, evo vam svijeh novaca".
     "Nećemo te, lupežu, puštati, nek' te sud kazni za tvoje nevaljalo djelo", odvrati mu Milan. Eto vam i Đure, pokretača tog rđavog djela, vodi jednog hamala.
     "Dobro jutro, gazda Luka, jesi li dobro spavao?" "Šta me pitaš lupežu jedan; jesi li se mislio obogatiti sa mojijem novcima, koje sam sa trudom stekao?" I govoreći to već je na nj skočio i pomoću Milana bi svezan Đuro. On se sa svom snagom odupirao da pobjegne, jer vidje, da su mu raboti u kraj stali; ali mu sve uzalud bi. "Nećeš, nećeš pobjeći od nevaljalog djela, čovječe; mogao sam ja zbog tebe stradati, ali me Bog sačuvao" - reče mu Milan.
     Stiže policajni upravitelj-komesar sa nekoliko oružanika. Nazove Boga i upita: "Đe su lupeži?" - "Eto jednog svezana, a drugog evo u sanduku", odvrati Milan. Oružnici odmah sanduk otvore i, zaista, Marko u sanduku sa dukatima. Brzo ga svežu sa Đurom zajedno i odvedu ih sudu. Luka i Milan kažu sve sudu kako je stvar tekla. Sud im povrati novce od lupeža, a lupeže Đuru i Marka preda mračnoj tavnici da kaju grije svoje. Milan se radovaše u svojoj duši, što onaj koji čini zlo djelo mora stradati, a onaj koji dobro misli i radi neće nikada zlo proći.


(Golub,1887, br.