MAJČINA SUZA

     Kad su zimne noći u nas, sjedi se za dugo. Iskupi se u jednu prijateljsku kuću mladeži, a bude i staraca. Starci obično pričaju i kazuju mladeži svoju prošlost. Tako ti se i ja desih jedne zimske noći kod vrlog starca Draga. Tu se bijaše još dosta mladeži steklo. Starac Drago počeo nam je pričati. Mene je to zanimalo, te ću vam evo saopštiti jednu priču, što sam je jedne takve noći od Drage čuo; on me je uvjeravao da je istina, te i ja neću drugo reći.

* * *
     Sad da pojašete dobra konja, ili ko je snažnijeh grudi i pleća, pa da pritegne za noge opanke, a ogrne lahku struku, pa pođe, stigao bi u varoš Mostar za šest sati. Nedaleko od iste, za dva sata došli bi u selo Nevesinje, u kome sada samo srpske porodice prebivaju.
     U njemu nekada življaše Marko Zlatković, bogat i imućan čovjek. U njega nije bila koliba pokrivena slamom kao u drugijeh seljana; u njega je bila prava varoška kuća, pokrivena divno i ozidana krečom i kamenom.
     I on se nosio bogato odjeven.
     A kako i ne bi? - pokraj svojijeh tri hiljade ovaca, koje su mu pasle po širokom polju okružene čilijem čobanima, koji su ih čuvali, svirajući divno uz frulu.
     Kad je bio kakav svečan dan, pa bogme trebalo je ići u crkvu, u varoš Mostar, moliti se Bogu, nije Marko išao pješice i znojio se, kao drugi seljani, nego bi on:
Pojahao svog pomamnog vranca,
Što'no bješe kao munja živa -
I stavio toke na prsima,
Te bi sjale kao žarko sunce;
Jatagana zađo bi za pasa.
Okren'o bi poljem širokijem,
Zapjev'o bi junačkijem glasom,
Da se gore potresahu redom.
Vranac bi se razigrao snažni, -
Tri bi koplja u visinu svak'o,
U duljinu za četiri više!
Pod njime se zemlja uvijala,
Iz nozdra mu plamen udarao.
     Marku su u Mostaru i sveštenici naklonjeni bili. A bogme kako i ne bi, kad Marko vazda, kad bi cjelivao u crkvi evanđelije, dao bi po dvije cvancike?! A osim toga, od njega bi imali, kad je vrijeme: po koju grudu sira mladog i po mlado jagnje.
     Marko je bio oženjen. Njegovoj je stopanici ime bilo Stoja, koja je bila također od bogate porodice i na glasu.
     U duši je bila poštena i čista. Rado je potpomagala sirotana.
     Ona je Marku porodila dva sokola - dva srpčeta. Jednom je bilo ima Žarko - stariji, a drugome Stanko - mlađi.
     Otac ih je namjeravao poslati u Mostar, da tu barem nauče štogođ čitati i pisati, jer je znao: da je učenje "svjetlost i moć".
     Ali se njegova želja ne ispuni, jer:

Kada ono vraška sila
Bješe od svud' navalila,
Da srbina prahu dade,
Da posije njemu jade,
Da mu sruši oltar sveti -
Iz kog tamjan nebu leti; -
Da mu v'jenac plete trna
Da ga muka tare crna:
Tad se hrabri Marko diže,
Među braću svoju stiže,
Pa im reče hrabro, smjelo:
"Ustanimo u boj sveti,
Dušman će nam sve uzeti: -
Djecu će nam prevjeriti,
Na nas će se suza liti,
Suza bratska, suza kletve -
Koja vječno stoji, traje..."


"Ustanimo, za handžara!
Snaga nam je jošte stara.
Još imamo moći žara."
Složno braća poslušaše:
Pod zastavu jednu staše;
Udariše na dušmana,
Zadaju mu teških rana.
A naš Marko s jataganom,
A na grudi jednom ranom,
Kroz dušmanske čete leće
Siječe im snažno pleće.
Dok je junak malaksao:
Pod dušmana mrtav pao.
     Kao što gore u nekoliko stihova navedoh, Marko je poginuo, boreći se za opstanak imena svoga i vjere svete. Tako sada Žarko i Stanko ostanu bez nauke.
     Čim Marko nestade, odma su u njegovoj kući sve promijeni i učini se nered. Sluge i čobani počeše postajati nevaljali, puštali bi ovce, pa bi one lutale same kud im volja; - oni bi legli pa po cijeli dan spavali; nijesu imali brige, što će u veče manji broj ovaca biti. A tako ti je to kad nema domaćina u kući.
     Nisu se više na njezinom licu pokazivali znaci radosti i veselja. Uviđala je da svaki dan upropašćuje se blago, koje je divno napredovalo, dok je njezin muž živio. No su je tješila dva sinčića a lebdila je nad njima svojom materinskom ljubavlju i njegom. Ali joj svanu jednog dana crni i tužni čas.
     Žarko, koji bijaše stigao do svoje dvanaeste godine, razboli se i ispusti dušu na majčinim rukama.
     Sada dobra Stoja osta puna tuge i žalosti s jednijem sinom Stankom, koga ne puštaše ni jednog trenutka ispred svog oka.
     On joj je bio sad jedina nada u koga se uzdala: da će vremenom, dok ojača i umno se razvije, sačuvati dobro, koje mu je ostavio njegov otac.
     Ali to tako ne bi.
     Kad Stanko uzraste i stupi u svoju šesnaestu godinu, počne se družiti sa nevaljalim i skroz pokvarenim društvom.
     Otišao bi u Mostar, ali ne u crkvu, da se pomoli Bogu, nego bi našao raskalašno društvo, - taj izvor zala i nemoći - pa s njima pijančio u mehani i baterisavao novac. Ti su ga drugovi volili, ali ne iskreno i pravedno, nego pritvorno i lažno. - I davali su mu počasno mjesto za stolom. A zašto? Zato što je on sve piće što bi popili za njih plaćao.
     A ko je njemu davao para? pitaće koji od dragih čitalaca; - je li mu mati davala?
     Ne, majka mu ih nije davala, jer štogod je novaca iza pokojnog Marka ostalo, ona ih je izdala za nadnice, čobanima i slugama.
     On je s druge strane njih dobivao, i to od N. Srebroljubovića iz Mostara.
     Ovaj mu je uzajmljivao novaca i govorio mu: što god on, t.j. Stanko čini, da je uljudno i pošteno, jer je vidjela ova grabljiva ptica dobar plijen pred sobom.
     Tako malo pomalo, naš ti se Stanko zaduži mnogo i premnogo kod N. Srebroljubovića, a sve bez znanja materina. A vas novac uzajmljeni od njega potrošio je sa svojim gadnim društvom u mehani.
     Kad mu se navršila 24. godina i postane vlasnik očeva imanja, navali na nj N. Srebroljubović da mu dug isplati, zajedno sa kamatom, koja je s dugom rasla. Ovaj, ne imajući mu vratiti u novcu dug, moljaše ga, da mu dade marve onoliko koliko i njegov dug zasijeca. Ali Nikola ne htje da glavu s marvom razbija i da se oko nje muči, kako će je prodati i izvući iz nje svotu, koju mu Stanko duguje, nego ga potuži sudu, a uz to neke, onda turske, sudnike podmiti parama, da na njegov mlin vodu navrate. Do nekoliko dana, sud rasproda Stankovu marvu i isplati Nikoli svotu, koju je on u pola toliku Stanku kroz nekoliko godina prošlih uzajmio.
     Nikola bi Stanka i prvo tužio, ali je znao, dok Stanko ne postane punoljetan i vlasnik očeva imetka, da bi ga uzalud tužio. Ali ni Nikola nije ostao uvijek bogat. Nikoline kuće i vas imetak u njima izgore, te i on ostade na "goloj godini" bez igdje ičega. Bog ga je kaznio za nepravedno djelo.
     Jadna Stoja sve je već vidjela i doznala, da joj je sin upropastio svoje imanje. Na licu joj se vječna tuga i sjeta stvori.
     Jedne će večeri povikati Stanku, lijući suze tužne.
     "Šta učini sine? Što upropasti očevinu i mene zavi u crno?... Okani se, sine, toga pokvarenog društva, ne idi za njima, ni po njihovoj stazi. Ono te je volilo, ali pritvorno, dok si za nj piće plaćao; - al sad te više ni pritvorno voliti neće, jer nemaš para, da im vina narediš. Popravi se, sinko, i održi ovo još malo imanja što imaš i podaj se u rad, jer će ti on ploda dati"...
     Sad ćete vi misliti, da se Stanko pokajao i iskao oproštenje od majke i da ju je uvjeravao, da će pravim putem poći, kao što bi i trebalo.
     Ali to nije tako bilo: na majčine se riječi Stanko razjari i bi uvrijeđen, jer je on držao sebe visoko i da mu ne treba ničiji savjet, pa ode te iste večeri u varoš Mostar, a majci ne reče ni "zbogom", nego je samu ostavi. Tu nađe nekog trgovca Milu i predloži mu, da će mu prodati svoje imanje. Ovaj mu odgovori, da je njegovu imetku kupac, te se tako odmah pogode. Mile mu uruči svotu novca po pogodbi za imanje.
     Kad se Stanko dočepa novca, bez ikakva razmišljanja krenu se u daleki svijet, a majku, kao što rekoh, - ostavi samu, - ni da joj rekne "zbogom"!...
     Sirota majka Stoja ostane sama bez ikoga svoga i bez ičije pomoći. Dnevi, noći prolijevala je žalosne suze govoreći kroz uzdisaj:
     "Hej, sinko... šta učini? Što me ostavi samu?"
     Ali svačemu dođe kraj, te i njezinu bolu. Jedne zimne večeri ispusti dušu na tuđijem rukama.
     Kad su seljani došli po nju, da je u grob sahrane, vidjeli su joj na licu suzu, koja se bješe smrzla, pa svi rekoše:
     - To je suza za Stankom.

* * *
     Stanko ode u daleki svijet, sam ne znajući kud će ni kako će: dok nekako dođe u veliku varoš Trijest, koja leži pri moru. Tu je lutao tamo i amo, bez ikakva svoga druga i poznanika.
     Poče mu čelo savlađivati sjeta. Na licu si mu mogao čitati da se kaje za nešto i da ga bolovi muče.
     U toj varoši bude nekoliko dana, pa mu se dodija, te namisli dalje putovati preko mora.
     Naveze se na jedan veliki parobrod, koji je brodio u Indiju.
     Sam u nekoj tuzi velikoj sjeđaše na krovu parobroda i gledaše uzdrmano more, kako se sa burom bori.
     Parobrod se sve dalje i dalje u daljini gubio, dok se sasvim iz vida izgubio, i zaplovio na golemu pučinu morsku, odaklena se ništa ne vidi, osim neba plavog gori.
     To je prvi put Stanku, da ne vidi ništa osim mora i gori nebo. Obuzimao ga je neki strah i slutnja mu se rđava porodi.
     Vjetar je bjesnio strašno i dizao morske valove visoko. S njima je zapljuskivao preko parobroda i skoro ništa nije na krovu njegovu suho bilo. I Stanka je jedan talas, zaljuljan vjetrom, dohvatio, te primoran bude otalen se dignuti i sići doli u sobu parobroda.
     Tu zateče jednog starca gdje čita knjigu. Približi mu se i nazove mu Boga. Ovaj ga starac uljudno primi i rekne mu da sjedne. Stanko ga posluša. Dok će ti starac njemu:
     - Umiješ li ti mladiću, čitat'? Dao bih ti jednu knjigu, pa da tijem vrijeme skratiš.
     - Ne znam baš ni slova, starče, nego bih želio, da ti na glas - ako ti nije muke - čitaš iz knjige da i ja što čujem.
     Starcu ne bješe nikakve muke, te nastavi glasno:

Grehota je kada mati
Na poroda suze lije -
Njega vječno kletva prati,
A sreća mu ne prosije.
     Još je starac čitati htio, ali se začu mornarska vika:
- "Savijaj jedra!"
- "Kapetane, čuvaj nas!"
- "Bacite lenger u more!"
- "Udariće parobrod u stijenu!"
     Na ovu viku izišli su Stanko i starac, padajući kao da su pijani i ništa nijesu vidjeli do strašnijeh morskih talasa.
     Starac klekne na koljena i stane se moliti Bogu za spas. I Stanko isto učini. Ali ne potraja dugo, parobrod udari o golemu stijenu i probije se.
     Voda poče ulaziti i zalud su se valjani mornari trudili, e da bi joj na put stali.
     Bura sve više i više bješnjaše, dok sa svojom oštrom snagom potjera parobrod uprav stijeni, a ova ga dočepa i sveg razbije. Sve bi izgubljeno: mornari su popadali u more, a bogme i starac i Stanko. Nekom srećom Stanko se bijaše čvrsto uhvatio za kolo, koje je udešeno od gume te ne može potonuti. Naročito ga svi parobrodi imaju, za vrijeme opasnosti, da se ljudi s njime mogu spasavati.
     Bio je strašan jauk od mornara, ali se za časak ništa ne ču. Sve mornari bjehu već zagrlili vječni sanak u dubinama morskim... I starac je potonuo i predao Bogu dušu. A Stanko čvrsto se držao za kolo, talasi su se igrali s njim, bacajući ga sad tamo sad amo. Nedaleko od njega i kapetan istoga broda borio se sa silnijem morskim talasima, držeći kolo onako, kao i Stanko. Ali sad duhne strašniji i silniji vjetar i dizahu se strahovito u visinu valovi, dok im se teret na njima ne dodija - Stanko i kapetan - te ga izbaciše na obalu.
     Kao u nesvjestici ležao je sad Stanko na suhu i još je čvrsto držao kolo u rukama; nije gotovo ni znao šta se s njim slučilo, samo su mu u ušima pokojnog starca riječi:


Grehota je kada mati
Na poroda suze lije
     Vjetar presta, umori se. Talasi sve tišiji bivahu, dok se sasvim ne umiriše.
     Oblaci, koji bijahu nebo prekrili, razagnaše se. Ružičasto sunašce zasja i oživi sve. Vazduh bijaše prijatan. Kad Stanka obasja sunce, podiže se i vidje, da ga je Bog spasao. Pun tuge i žalosti lijaše suze i odavaše Bogu hvalu na njegovoj milosti. Zatim pođe nekoliko koračaji i ugleda pred sobom kapetana. Približi mu se i reče: "Hvala Bogu kad imam druga na ovom pustom ostrovu". Kapetan ga nije razumio, ali mu ipak bijaše milo, kad vidje Stanka i radovaše se. Obadvojica se poljube i čvrsto stisnu jedan drugom ruke u znak iskrenog prijateljstva.
     Bijahu obadvojica umorni te legnu spavati. Tek što su u san zaveli, stignu divljačke čete - ljudožderi - i obadvojicu ih uhvate i odvedu daleko preko ostrova.
     Kako kapetan bijaše veoma kabast i pretio, divljaci ga odma ubiju i pojedu.
     Stanko je bio mršav, te njega ne ubiju, nego ga ostave da im čuva stada. Davali su mu najbolje hrane, ne bi li se utovio, te da i njega pojedu.
     Svaki su ga dan pipali iza vrata i gledali je li počeo debljati.
     Ali Stanko svaki dan gori i mršaviji bivaše. Nešto od straha da će ga divljaci pojesti, a nešto od kajanja, što je majku ostavio i prezreo.
     Svaki je dan plakao i molio Boga, da ga izbavi od ovijeh ljudoždera. I majku je molio govoreći:
     "Oprosti mi, mila mati. Ne lij suza za mnom. Ne kuni me. Ja sam pogriješio i kajem se. Tvoja me suza već stiže. Ubriši je i oprosti mi..."

* * *
     Već je prošlo i šest mjeseci otkako Stanko na ostrovu čuva divljačka stada. Njega bi davno divljaci pojeli, ali bijaše žut kao lala, a suh kao drvo.
     Jednog dana, tek što bijaše sunce obasjalo, ugleda Stanko na moru jedan veliki parobrod, gdje se ostrovu približuje.
     Brže bolje otrči k obali mašući bijelijem rupcem, da ga spaze sa lađe. A kako je u zakonu svakom kapetanu od parobroda, kad ispred tog ostrova plovi da gleda sa durbinom na ostrovo, ne bi li ugledao kog zarobljenog čovjeka u ljudoždera, pa da ga spase, tako i sad sa ovog parobroda kapetan gledao je sa durbinom na ostrovo i spazio je Stanka gdje maše rupcem.
     Za nekoliko vremena, približi se parobrod dosta prilično k ostrovu, a i Stanko je već dotrčao obali i tu čekao na čamac sa parobroda.
     Tek što bijaše zaplovio čamac i udaljio se od parobroda, spaze to divljaci i sa strašnom zvjerskom vikom potrče k obali. Stanko je čuo njihovu zvjersku viku pa dozivaše mornare, da što prije veslaju. Za tili čas su divljaci bili nedaleko od Stanka. Kad se Stanko vidje u nevolji, namisli da skače u more te da pliva k čamcu. Jest, ali ne zna plivati. Nu najedanput sinuše mu oči sa radošću. Jedna debela daska, koju su talasi izbacili od razbijenog parobroda, bijaše blizu njega. Brzo se sagne, zgrabi dasku pa s njom skoči u more. Malo potonu, ali brzo bješe na površini, držeći dasku. U tom i valjani mornari stignu te ga izbave od mora i od gladnijeh ljudoždera. Divljaci su razjareno stajali na obali ostrova i zvjerskim glasom urlali ali ne smjedoše za parobrodom u potjeru iako imađahu dobre čamce, jer su se strašili pucnja koji sa parobroda dolazaše.
     Kad se parobrod već daleko udaljio od ostrova, kapetan naredi te Stanka preobuku, jer su na njemu samo bile male kožne gaće. Dadu mu i hrane, te se malo okrijepi. Počne ga kapetan pitati, šta se s njim slučilo. Ali ga Stanko nije razumio, nego mu kao nijem počne rukama predstavljati.
     Kapetan ga se mane i ostavi u miru.

* * *
     Vedra je noć...
      Plavo se nebo zablistalo sa svojim zvijezdama. Po njemu plovi sjajni mjesec, upravljajući svoje zrake po beskrajnoj vaseljeni.
     Svud je mir i tišina, samo što tihi i blagi vjetrić piri.
     Parobrod plovi upravo u Risan i za nekoliko sahati stignuće.
     Samo što krmanoš ne spava i još dva tri mornara, a ostalo sve se u sanak dalo.
     Ali se najedanput začu tihi i uprav iznemogli glas:
     "Hvala ti Bože! što se na me mlađana smilova i izbavi me od divljijeh ljudi da ne slušam njihov gadni glas."
     "Oj mila mati!... ako si već sklopila tvoje blage oči i dala se vječnom miru i spokoju, pa ti se duša po raju kreće, gdje joj Bog mjesto darivao, oprosti mi pred Bogom svetim, za moj teški prestup... ubriši svoju suzu i ne lij je na me, ona je puna kletve!"
     U isti čas kad je ovo izgovorio pade mu na um pokojnog starca izreka, te je nastavi:

Grehota je kada mati
Na poroda suze lije
     I suze je lio tužne i gorke.
     Ni jedan ga mornar nije čuo: tek kad poče zora svićati, opaziše ga mornari. Ali ga ništa nijesu pitali, jer su na njegovom licu tugu i kajanje vidjeli.

* * *
     Sunce povisoko odskočilo i počelo rasturati po prirodi svoje tople zrake, a baš u Risan stiže parobrod.
     Stanko svesrdno blagodari kapetanu i mornarima - iako ga nijesu razumijevali - na njihovu trudu i muci koju su za nj podnijeli, pa ode u Risan - sreća njegova, sačuvao je dobro pare što ih je iz domovine ponio, pa tako sada mogao je za neko vrijeme živiti.
     Ali se naskoro upozna sa nekim trgovcem po imenu Živko Prekomorac i najmi se kod njega kao sluga. Ovaj je trgovac bio iz naših krajeva, pa je govorio srpskijem jezikom, koje je Stanku sasvim godilo.
     No tereti kajanja sve su većma Stanka trli. Neprestano ga je savjest mučila i grizla. Uvjek je bio tužan, a gazda mu je i lijekove davao. Uzalud je sve bilo, njega ništa nije moglo izliječiti od tuge. Kajao se što je majku prezreo i ostavio bez ikoga svoga.
     Jedne mu se noći usnije, da ga majka opet sjetuje i da mu stavlja na glavu vijenac, na kome njezina suza lijevaše se i pisano stajaše:

"Pa ko se kaje vijerno i pravo,
Rado mu višnji oprašta Bog."
                              (Đ. Jakšić)
     On se tada iza sna trgne i počne plakati i moljaše majku, da mu oprosti.

* * *
     Prošlo je već tri godine, otkako je Stanko kod Živka sluga, pa sad namisli od njega se dignut' i sam za se trgovat'. To i učini. Živko mu dade svjedočanstvo, da ga je vjerno i pošteno služio i isplatio mu službu.
     Stanko najprvo počne bakaliti i malo pomalo postane kroz nekoliko godina trgovac i počne na veliko raditi.
     Živko Prekomorac uviđaše da Stanko svaki dan napreduje i da mu budućnost izgleda krasna, na njegovo zahtijevanje dade mu svoju kćer Mariju za suprugu i s njom nešto miraza.
     Iako je Stanka obasjala sreća, opet nije zadovoljan bio; - na licu mu se uvijek pokazivao znak kajanja i tuge.
     Do nekoliko godina okruže ga tri krasna sina i on se iz duše veselio gledajući ih kako se oko njega i majke igraju i vesele.

"Al' mu evo bono pade
U jedanput čedo krasno,
Bono pade ne ustade,
Zađe njemu sunce jasno."
                              (Branko).
     To mu čedo bilo stariji sinčić Ranko. Zaplakao je tužan Stanko i rekao:
     "Teška je suza majčina!..."      Opet do nekoliko vremena zapali mu se dućan. Sva roba izgori, a i para nestane. Sad ga većma no ikada tuga obavije i rekne:
     "Ovako će i naprijed ići... Ostaću bez ništa... Teška je majčina suza!..."
     Zaista nije se ni prevario. Kroz nekoliko godina umru mu i ona dva druga sina, a poslije i dobra njihova majka. Što je još nešto imanja imao proda ga i novac utjera. Zavlada opet njim piće i postane pravi raspikuća. Potroši i ono novca što je imao, a sad? Sad je puki prosjak. Noćivao je pred tuđim vratima, nije se imao gdje skloniti. A bogme već i Živko Prekomorac okrenuo glavu od njega, neće ni da ga zna. Tako ti je to: "nesta para nesta prijatelja..."
     Kao prosjak povrati se trpeći glad i svašta u svoju rođenu zemlju. Stigne u ritama u selo Nevesinje, gdje se rodio i gdje je ostavio majku samu. Ugleda kuću gdje se rodio, a gdje sad stanuje L. Proljetović.
     Plakaše tužno i jadno, gledajući na nebo, sasvijem iznemogao govoreći:
     "Mati! Iako sam te prezreo, ti me nijesi klela; - ti si me opet blagosiljala i Bog mi je bio podario svega, ali tvoja suza nije mi oprostila za moj prestup, nego me je po zasluzi kaznila. Mati! Umoli Boga da mi griješnu dušu bar u raj primi gdje se nalazi tvoja duša i - suza. I suzu moli neka i ona mojoj duši oprosti"...
     Seljani stari, koji su s njim vršnjaci bili, nijesu ga mogli poznati jer je već ostario bio više nego oni; ali im se on kaza ko je i kako je. Zamoli ih kad umre - jer je već osjećao da je već došao kraj njegovom životu - da ga sahrane u grob, ali ne pokraj groba njegove majke, jer reče: "Ja nijesam dostojan kod nje ni mrtav ležati, jer sam je prezreo živu... na meni je kletva majčine suze..."
     Njegova se molba kod seljana usvoji, te kad je umro sahraniše ga u grob po njegovoj želji.

* * *
     Dragi Srpčadi, poštujte svoju majku! Ljubite je; primajte njezine savjete; nemojte je prezreti; čuvajte se njezine suze, jer je puna vječite kletve!

(Golub,1889, br.1)

AMAZONKA
- CRTICA IZ HERCEGOVINE -

     Baš bio snijeg kao i danas.. Studeno, brate, da ti srce puca. Udarila božja mećava, pa ne da oko otvoriti. Na putovima stoje smetovi za dva čovjeka, pa izgledaju kao brežuljčići bijeli. Pomamio se vjetar, pa se digao dim od snijega, e ne vidiš pred sobom ama ništa.
     Ja sam se vraćao iz Nevesinja, da budem o Božiću kod kuće. Poda mnom je bio dobar mrkov, što ga je pokojni otac uzeo u Lijevnu na pazaru. Prtio je i grabio dobro. Moj putovođa Stanko Bošković, koji bješe odmah tu iza sela, išao je preda mnom. Zavio se crvenijem pojasom, samo mu se oči vide, a crnom dosta potankom vunenom strukom ogrnuo se pa taljiga.
     Žao mi ga bijaše, pa da bih mu ma koliko toliko pomogao, izvadim iz bisaga bocu lozovače i pružim mu:
     - Ela, Stanko, deder malo nagni, nećeš li se, jadan, zagrijati.
     Vjere mi, gazda, ne zagrija ti mene na ovakvom elametu ni sa tri oke; a daj da malo pinem, ako ništa, bolje ću disati.
     Bila su neka doba a mi na po puta. Sve je bilo pusto i strašno...
     Niđe žive duše da nam nazove Boga. Samo po đe koji kos prhne ispred nas i odleti u pustu i nijemu šumu.
     Najedanput se moj konj nešto uzvijeri, počne zastajati i ćuliti uši. Mišljah, da je i njemu studen dodijala. Stanko se dobro držao i išao malo poguren preda mnom, dok iznenada odskoči na stranu i zavika:
     - Bježi, gazda, natrag, pogibosmo!
     U taj mah moj mrkov frknu na nozdre, i izvi se poda mnom tako, da se jedva održah na njemu.
     Kosa mi uzraste a srce mi zalupa kao tokmak, e ne znadijah šta bi sa mnom, đe sam i kako sam. A kad pogledam, a ogromni vuk čuči baš pokraj puta, kojim ćemo mi. Do duše ja sam i prvo gledao vuka, naravna stvar u - menažeriji, jer ne bijah toliko odvažan, da ga iđem po gorama tražiti i gledati, ali ovaj put vidio sam kako vuk u prirodi izgleda. Oštrim svijetlim očima presijeca nas, pa tek, ja mislim, sad će da jurne i onda: s Bogom svijete!... Da imam barem livor, ja štogod, čime bih mogao pucati, hajde, hajde,; čovjeku bi lakše bilo. Ali niti u mene niti u Stanka ni jednog oružja. Samo u njega za pojasom malen nož i tu je sav naš arsenal. Elem šta ću vam kazati, ja živ umro, pa eto ti!... Dok Bog naredi, te ti se moj Stanko razadrije iz petnijeh žila, koliko ga grlo nosi:
     - E ha! E ha! E ha!
     A i ja to isto učinim i na našu veliku radost i sreću, na naše hokanje, vuk savi like pa uzbrdice i izgubi se u pustinji, a moj se mrkov stiša i umiri.
     - Nema vajde, gazda, mi danas ne stigosmo u Mostar. Nismo daleko od mraka, a na svakom kroku možemo glavom platiti. Nego znaš šta: imam ja jednog kuma, Jovana Pudara, ovđe u selu, odmah s puta, možemo s lulom duvana doći. Pa hajdmo mi lijepo, da kod njega prenoćimo. Čovjek je dobar i gostoprimljiv; biće dobro nama i konju; jer vjere mi, gazda, ja te ne bih savjetovao, da iđemo dalje, no na pošljetku, kako ti hoćeš.
     - Hoću, Stanko brate, hoću. Samo ti hajde naprijed a ja ću za tobom.
     Čisto mi laknu i život mi se povrati. Potegoh opet lozovače i nagnusmo i ja i Stanko, i za po sahata stigosmo do mete.
     Nisam se nadao da je kum Stankov tako dobar čovjek. E primi nas kao svoju braću, uvede u kuću, a sluge mu priskočiše pa mi skidoše čizme, te ti ja i Stanko pokraj dobre vatre, koju zatekosmo, isparimo tabane i krv nam se povrati.
     - Gazda - reče meni domaćin - mi postimo a vi ste putnici, neće vam Bog valjda u grijeh upisati, ako se omrsite. Daj da se stavlja.
     Domaćica Vida donese siniju i stavi je pred nas. A za tim dođoše uštipci, prigana jaja na maslu, sir, mlijeko i suvi volujski pršut. Šta da vam pričam?! Slađe sam jeo, no da su bile najljepše đakonije. Sve se lijepo slagalo: uštipci, sir, mlijeko, prigana jaja i pršut, a Boga mi, imali smo i dobra vina, te smo valjano zalijevali gotovo svaki zalogaj. Nutkanju nije bilo kraja; sve Jovo i žena mu Vida preda me guraju pobolji uštipak, kao vele: ovo je gazda, pa da se ne osramotimo!
     I meni ti bijaše dobro, kao bubregu u loju.
     Jovino petoro djece, tri sina i dvije šćeri, šćućurili se pokraj vatre, pa ti sve u mene gledaju; e beli misle, da sam kakav Švabo, jer na meni bijahu njemačke haljine.
     Razgovarali smo o svačem, pa i o vremenu i našem putu i vuku.
     - E, moj gazda, reče Jovo, vuk je mirno zvijere a da te Bog sačuva međeda i njegova udarca. To je opasan i zao gost. Baš ću da vam pričam o toj hali.
     Ustade, pa otvori jelov sanduk i izvadi golemu međedinu.
     - Gledaj, gazda; gledaj ove šape, pa čeljusti, kako je sve strašno!
     - Jesi li ti, valjda, ubio toga međeda?
     - Ne ja, brate, nego ću ti pričati kako je to bilo! Moj sin Petko, koji je juče otišao u Nevesinje i oćerao šest tovara glavatog kupusa, da ga u čaršiji proda, po nesreći, da rečem, svojoj, uzme ti lani, nekako pred Aranđelov dan, sjekiru i ode tu odmah u šumu da nasiječe drva. Moja šćer Gordana, koju sam ljetos udao u Bijelo Polje za sina Petra Vulića, baš blizu te šume čuvala je stoku. Kad ti, moj brate, ona ču neku lomnjavu i čovječi glas da zove u pomoć. Hrabra je, pa se približi bolje šumi - a kad tamo: na Petka nasrnuo gladan međed i hoće da ga zakolje. Sreća te je Petko snažan i imađaše pozamašnu sjekiru. Udarao je međeda što je mogao bolje.
     Ali ko će toj strvini odoljeti?! Međed se propne na stražnje noge i bijesno režući zgrabi Petka šapama za mišice, na to Petko ispusti sjekiru i dade se u očajnu i samrtnu borbu. Krv mu je lopila i još malo i nikad ga više kuća ne bi živa viđela. Ali moja Gordana - Bog da joj dade zdravlje i dug život! - priskoči svome bratu u pomoć. Zgrabi sjekiru i iznaramice stane udarati međeda u čelo, koliko je ikad mogla. Međedu se zavrti mozak, zanesvijesti se i posrne. Gordana spazi u Petka za pojasom nož, hitro ga trgne i malaksalom zvijeru prekolje grkljan sve do kosti. I ovo je koža toga krvnika, koja će me vječito sjećati na moju Gordanu, jer da nje ne bi, Bog zna bi li mi Petko danas živio.
     Sve nam je to pričao u živu oduševljenju i s nekim ponosom. Ja sam cijelo vrijeme pažljivo gledao Jovana i radoznalo slušao svaku njegovu riječ. Ne mogoh se načuditi snazi njegova sina i još više smjelosti njegove šćeri i ljubavi njene spram brata. Od srca sam žalio, što nije tu, da je vidim i da joj rečem:
     -Živjela, Srpkinjo i vjerna sestro!
     Meni je jednako zvonila priča Jovanova i kad smo legli da spavamo, ja sam često ispod kabanice, kojom se bijah pokrio, pogledao na vrata, jesu li zatvorena. Sve mi se činjaše, da čujem urlik vukova; pa opet međed... pa svašta može biti... I pravo da vam kažem, malo sam spavao i jedva dočekao dan.
     Hvala Bogu, mećava je popustila i pomalo se đe đe vedrilo. Zahvalimo domaćinu i domaćici i ja se bacim na odmorenog mrkova i sa Stankom rekoh im: "s Bogom!"
     U mrak stigosmo u Mostar, jer od velikog snijega, što bješe napadao, ne mogasmo brzo grabiti.
     Kod kuće zatečemo sve zdravo i veselo. Bilo je badnje veče i poslije malog odmora priveselim badnjake s bratom starijim i prelijemo ih vinom, a djeca se veselo stadoše valjati po slami.
     Sutra dan, na Božić, kad sam našao društvo kod našeg pope, ispričam im put. Junaštvo, smjelost i odvažnost Gordanina i njena sestrinska ljubav čisto ih zanese. Uzeše pune čaše i kliknuše:
     - E to je sestra! To je Srpkinja!
     A ja dodah:
     - Amazonka!
     Na Badnju veče 1893.


(Stražilovo,1894, br.40)

LJUBAV SIROTICE
- CRTICA IZ MOSTARA -

     Upravo joj je kuća bila u našem sokaku, odma treća vrata. Poznajem je kao sebe; a kako i ne bi, kad sam, da kažem, i odrastao s njom?
     Ta koliko smo puta, kao djeca, iza proljetne kiše brčkali su u lokvama i jedno drugo prskali vodom!
     Kao da je i sad gledam: u maloj tankoj košuljici, bosonogu i gologlavu, đe leti za leptirom da ga uhvati. A kad bi je sreća poslužila, njezinom radovanju ne bijaše kraja.
     Pa ko bi se nadao, da iz onog malog, zabrljanog đeteta, postane divna mirisna ruža, kakvoj treba para tražiti!
     Do duše, Mara Kamenkovića, Tarsa Pelina, Joka Pavišina, lijepe su i valjane, ali bogme ne mogu se one nikad sravniti sa mojom komšinicom Milkom!
     E, daj dva oka da je se nagledaju! Kao upis! Tanka, pa malo visoka, a okretna kao plašljiva srna. Taku kosu više nećeš viđeti; crna kao krila gavranova. A kad u neđelju stavi mali fesić na glavu, i obuče dimije od ružičastog kumaša, pa izađe pred vrata, pa se igra žutom narančom i baca je s ruke na ruku, e Boga mi, ako si od mesa i krvi, moraš zadrhtati.
     Pa iako je vrlo siromašna, iako njezin pokojni otac ne bijaše tako sretan, da nakom sebe ostavi svojoj jedinici sretstva, koja bi je obezbjedila od truda i briga, ona je bila zadovoljna i vesela. Sama je zarađivala svojim radom i rukama sebi i svojoj majci hljeb. Kao i druge sirotice išla je u doganu (tvornicu duhana) i služila pod nadnicu.
     Na njenim malim usnama treptio je vječito slatki osmijak, a po lijepom oblom licu prosipala je zora svoje raskošne draži. Oči crne pa svijetle, pa kad te njima pogleda, dušu ti zagrli najljepši proljetni san.
     Svakog jutra iskupilo bi se nas poviše pred salepčinicu, a stari Ibrahim točio bi nam fildžane.
     To nije, da smo mi baš tako volili salep, ali eto, tuda prolazi u doganu Milka, pa da je vidimo.
     Tako jednog jutra, bio je poneđeljak; iskupili se mi kod Ibrahima i pijemo salep, dok jedan od nas zavika:
     - Eto je!
     Mi svi istrčasmo da je vidimo.
     Ona prođe i skromno nam nazva Boga.
     Među nama bijaše i Simo, sin gazda-Luke Sivića, koga računaju na 30.000 forinti.
     Svi smo ga voljeli, jer se bogatstvom nije ponosio, a uz to je bio pravi drug i veseljak.
     On je ovo jutro prvi put vidio Milku i uvjerio se što smo mu o njoj kazivali. I čudo božje, kako se on promijeni! Oborio glavu, gleda preda se i šuti...
     Mi smo od prilike znali, ko je prouzrokovao tu promjenu. Nijesmo mu ništa rekli, samo smo šaptali između sebe, da ga je Milka zanijela.
     - Ajd', ne budali, reče meni Risto, to nije njegova prilika. On može, ako će, i Joku Pavišinu uzeti, koja nosi sobom, kako kažu, 2000 dukata.
     - Ama nemoj ti to zboriti. Čovjek je čovjek, a srce je srce. Ko ljubi ne traži dukata nego đevojku. Milka, iako je sirota, bogata je ljepotom i dušom. Ako mu i ne bi donijela dukata a ona bi ga obdarila mirom i ljubavlju, a to je, mislim, najviše blago jedne đevojke. Ta eno, kad se oženi Rajko Ković sa Rosom Nevićevom, pa mu donese miraza preko 2000 dukata, ali dan po dan a ona poče hasiti i svakom u kući zapovijedati, dok se stvori "krvno kolo" u kući, te se najpošlje morade odijeliti od oca i majke i sam s njome živiti i ugađati njezinoj ćudi.
     - E Boga mi pravo imaš - odgovori Risto, i tako se rastanemo.

* * *
     Dan je za danom prolazio i gazda Lukin Simo sve brižniji i brižniji. A jednog jutra puče glas po Mostaru, da se Milka Vidina udaje za Simu i da je već isprošena.
     Momci se užurbali i svaki je o tome govorio: neko je vjerovao a neko ne.
     Ja sam se iz duše radovao, što će moja komšinica Milka biti sretna i bogata, te odem upravo kući njezinoj da joj čestitam. Tu ti zatečem gotovo sve njezine prije: Anu, Savku, Anđu i Ristu. Došle i one na čestitanje. Milka stidljivo stoji, tužna i nevesela, a oči kao da bjehu od suza pocrvenile.
     - E, sretno Milko, da Bog da! - rekoh joj, a ona više šapćući odgovori:
     - Fala! i ponudi me kafom.
     Majka joj je čisto od radosti igrala, što će tako veselje dočekati od svoje šćeri.
     - Sretne si ti glave bogme! - reče prija Ana - ispijajući kafu.
     - U dobri si se čas rodila! - dodade prija Savka.
     - Takog momka malo koja će imati! - reče Anđa.
     - Bogme ga nema u cijelom Mostaru - pridoda Rista - ako ćeš bogat, bogat; valjan, pošten, pa kud ćeš više! -
     Milka je samo šutila kao da i nije čula što se govori. Njezine misli bijahu na drugom mjestu. Njezino srce bijaše ranjeno. Vijenac, koji joj se spremaše na glavu, bijaše za nju trnje, koje joj dušu bode najvišim mukama.

* * *
     U kući gazda-Luke sve se pripravlja za dan svadbe. A Simo veseo, Bože moj, ne zna šta radi.
     Iako je bilo muke i prigovora, opet se otac smilovao i dopustio mu da uzme sirotu Milku, koju on toliko ljubi, da mu se činjaše e bez nje ne bi mogao živiti. A s tom đevojkom on još ni riječi ne progovori, niti se nađe s njom na samo. Nije je upitao da li ga voli ili ne. Mislio je: ja sam bogat, pa šta tu treba dalje; ona jedva čeka tako bogatog momka.
     Bilo je dva dana do vjenčanja. Milka je bila tužna i plačna. Krila se od svoje majke i u samoći kvasila suzama svoje lijepo lice, koje se bijaše pretvorilo u blijedi jesenski dan. Besanica je pomutila njezine svijetle oči.
     Ona je ljubila al' ne Simu. U hramu njezine duše življaše najsvetija slika, slika sirotog al' valjanog momka Zdravka, koji služaše kod gazda Ilije. On joj je blago, bogatstvo, novac - ljubav.
     Pa kako će ona da dade ruku onom koga ne voli, koga ne poznaje, koji joj je tako stran?
     - Ja bih ga samo unesrećila, šaputaše ona sama - jer ga ne bih nikad iskreno ljubila; ja ga moram spasti da ne propadne. Moram mu kazati i to večeras, da spase i mene i sebe. Neka se mane one, koja ga ne može ljubiti.

* * *
     Sunce je padalo a proljetna veče spuštala se na brda i poljane.
     Simo je bio kod kuće. Sio na sofu pod murvu, pa udara uz šarkiju i ispija "mehku". I baš kad zapjeva "Nije blago ni srebro ni zlato, već je blago što je srcu drago", a stara Tomana, što služi po gazdinskijem kućama i donosi s Neretve u burilima vodu, dođe, pa krijući predade mu jedno pismo i udalji se.
     U pismu je stajalo:
Poštovani gospodine!
     
Molim vas, da večeras u 10 sahata doćete k nama; čekaću vas pred vratima.
                                                                         S poštovanjem
                                                                         Milka.

     Simo ni sanjao nije, da se sprema grozna bura, koja će mu razduvati sve snove, svu sreću i radost. Po pismu nije mogao ništa sumnjati.
     Noć je sve više grabila i Simo bude tačan.
     Milka ga je dočekala na vratima.
     On je mislio da će mu se u naručje baciti, da će ga to divno stvorenje zagrliti i vatreni mu poljubac dati.
     Al' kakvo čudo! Milka mu hladno pruži ruku i pogleda ga, ne pogledom ljubavi, nego više pogledom odbijanja i mrtvila.
     - Srećo moja, živote moj, zašto me ne zagrliš? Valjda se stidiš; pa ja ću tebe! -
     I on raširi ruke i poleti da je stisne na grudi.
     - Ako ste pošten čovjek, ni koraka naprijed. Ja vam zabranjujem to, jer na to nemate prava. Čujte me, gospodine, pisala sam vam da dođete, ali ne da me grlite.
     Moja majka, kojoj sva sreća izgleda u novcu, obećala vam je mene dati i vi ste me isprosili kod nje i dali amanet. Ja sam je poslušala, nijesam joj riječi rekla, nijesam se šćela neposlušnom pokazati. Vi ste me isprosili i eto zarekli ste svatove prekosjutra, a vi još ne dođoste, da upitate mene, da li ja pristajem. Pa kad vi to ne učinjeste, evo učinih ja i dozvah vas da vam sve kažem. Ako ste mene kod majke isprosili, a vi nijeste moje srce, moju dušu i osjećaje. Nijeste, gospodine, isprosili ljubav moju, i kažem vam, zato me nemate prava ni zagrliti, jer ja vas, gospodine, ne ljubim! Vijenac, koji mi se sprema, nije vijenac sreće i mira, to je trnje koje me bode; to je demon, koji me u ponor baca. Ja sam sirota a vi ste bogati. Al' ne mislite zato, da novcem možete kupit' ljubav moju! Ja ne osuđujem vašu ljubav, tim više što sam ja sirotica, al' ja je odbijam i ne primam! Ljubav svoju, gospodine, dala sam drugom, a sa njome i sebe, i misli, i dušu svoju. I više ljubavi za vas nemam, jer s njom nisam raskošna i obilna, da je na više mjesta dijelim... Zato vas molim, odrecite se mene; spasite me! A mislim da imate toliko muškog ponosa, da ne uzmete onu, koja vas ne voli. Za ljubav majke svoje, da joj ne mutim pošljednje dane života, ja bih vam pružila ruku. Ali vjerujte, gospodine, nikad... nikad vas ne bih iskreno ljubila. Sa mnom biste bili nesretni a i ja s vama. Ne vrijeđajte se od ovih riječi iskrene đevojke, koja hoće da spase i vas i sebe. Dajte mi ruku, ali ruku prijatelja i brata i izbavite me! -
     Tavna je jesenska noć, al' tavnije postade čelo Simino. Blijedo je jesensko lišće, al' je bljeđe bilo njegovo lice. Strašna je proljetna bura, al' je strašnija tuga, što mu raskida dušu i u crnu pretvori noć. On nije znao da li stoji pred demonom il' dželatom, koji mu zabada nož u srce ili pred zemaljskim stvorenjem, il' pred anđelom. On bi je kleo, al' i blagosiljao, on bi je mrzio al' i ljubio. Njegova prezrena ljubav stvori se u divljeg lava, koji hoće krvave žrtve. A kao da mu glas savjesti šaputaše: "Pred tobom je Bog istine, prekloni se pred njime i poslušaj ga i učini kako zapovijeda, jer si drukčije propao..."
     Tavan, pogružen, tužan i blijed, a više očajničkim glasom reče:
     - Evo ti ruke, prijateljske ruke! Blago onom kome si dala ljubav svoju! Blago onom - prijateljice - koga će ova ruka grliti! Blago onom, koga će te oči gledati. Blažen onaj, koji će imat' taku saputnicu! Taka ljubav viša je od novca, viša od krune, skiptra i žezla. Ja odlazim prezren al' i spasen; tužan al' i radostan, što ćeš ti biti spokojna i zadovoljna. Zbogom i budi srećna u naručju tvoje ljubavi!...
     Simo je otiš'o a zvijezde su mi pričale tihim tajanstvenim šapatom, da je Milka cijele noći plakala. Al' te suze ne bjehu suze tuge, nego suze radosti. Ona je cijelu noć blagosiljala svoga prijatelja.

* * *
     Pogledaj tamo onu kućicu malu, baš pokraj crkve, na koju su pala dva bijela goluba; tu radosno Milka pjeva svome malom sinčiću Brani pjesmu o Milošu i Marku; a sretni Zdravko svojim trudom i radom ispunio kućicu svakim izobiljem, te spokojno i mirno živi sa svojom Milkom, a ljube se baš kao onaj bijeli golub i golubica, što stoje na krovu kućice im male.

19. Januara 1894.

(Bosanska Vila, 1894, br. 4-5)

PRIPOVJETKE II




OČE BLAGOSLOVI
- PRIPOVJETKA IZ MOSTARA -

     E ko bi se mogao nadati, da će gazda Simina šći Koviljka, koju on voli kao zenicu oka svoga, poći za korovođu, kome je sav imetak u violini!?
     Po cijelom Mostaru pukao glas, a ta novost bijaše ženama glavni predmet razgovoru.
     Baš je bila neđelja, kad se iz crkve navratih malo kod moje tetke Vase na kafu. Ona ni pet ni šest, već onako bez pozdrava i začuđeno upita me:
     - Ta molim te, je li istina, da će se Koviljka Simina sa onijem Čehom korovođom vjenčati?! Jao, jao lude druge! Ta ona može imati od prvije' gazdića najljepšega.
     Ja slegoh ramena i rekoh joj da o tome ništa ne znam.
     Meni to ne bijaše vjerovatno, te kad se pozdravih sa tetkom, odem upravo u rodice Koviljčine Mile, s kojom sam još od đetinjstva poznat, Držao sam stalno, da ona o tome sve zna, a nisam se ni prevario. Evo kako je bilo:
     Bedžih Kuzmik, korovođa pjevačkog društva, nastanio se baš u kuću, koja gleda u Koviljčine prozore. Divan mladić, da mu treba tražiti takmaca. E ne zna se, brate, da li je širi, da li je viši! Snažan, lijep i dobar mladić, a mlad, tek ako mu je dvadeset i dvije. Njegovo veliko čelo izdaje ga za umjetnika, a u očima mu sija pjesnički žar. Bio je rodom iz Češke, a prešao je bio u pravoslavlje.
     Svako, ko je prolazio ispred kuće stare Krune, gazdarice ovog mladog Čeha, osvrćao se na prozor. otkuda se ljevahu tihi zvuci violine, puni svete tuge, čežnje i ljubavi. Ti zvuci stvarali su se pod vještim prstima mladoga Čeha. No bila je jedna duša, koju su ti zvuci vodili daleko, daleko, neđe, đe nikad ljudska noga kročila nije; đe vječno buji miris zlaćanog maja; đe pjevaju bezbrojna jata šarenih ptičica. Ti zvuci otvarali su joj dveri nebeskog raja. Ona se s njima zajedno gubila u beskonačnom prostoru plavetnoga neba. Njezino srce bijaše harfa, koja brujaše pod dodirom tijeh umilnijeh zvukova. Njeno srce odletilo je kao ptičica i opijeno ljepotom mladoga Čeha palo mu na grudi, veselilo se i plakalo onđe...
     Njihovi su se pogledi susreli i bez riječi kazali su jedno drugom tajnu svojih duša. Njihove duše zagrlile su se kao dva cvjetića pa se tako ljubile.
     Koliko li je puta uzdahnuo mladi Čeh, gledajući mlade bogataše i oplakivao sudbinu, što ga je stvorila umjetnikom. On bi volio, da je sin bogata gazde, pa bi onda lako Koviljka bila njegova. Često u očajanju zboraše:
     - U svijetu danas samo bogatstvo i novac rešava, a umjetnost je ljudima komedija, s kojom se u času odmora zadovoljavaju. Oh, kad bih i ja samo bio bogat, pa eto sreće! Kako bi moje srce gorilo pokojem i zadovoljstvom! Na svojim grudima grlio bih onaj raj, što mi ote srce, misli, dušu i pokoj snova mojih. Njezine mile ruke savijale bi se meni oko vrata; njezina usta zborila bi moje ime; ona bi mene zvala svojim. O, Koviljka, ti bi tada bila moja... Ali ovako, za jadna i siromašna umjetnika tvoj te otac nikad neće dati. Ti me ljubiš, ja to znam... To sam pročitao iz sjajnog i sjetnog pogleda tvoga, što mi ga šalješ; to mi je kazala ona tiha i beskrajna sjeta, koja treperi na božanskom tvom licu. Jeste, bez riječi kazala si mi sve. Oh, pa kad me ljubiš, onda čuj ovaj glas, što ti ga duša sprema: dođi k meni i hajdmo, hajdmo daleko... daleko, đe nas ljudi neće stići. Na ove grudi dićiću te i čuvaću te kao svoje blago, da mi te ljudi ne ukradu. Sa mnom ćeš tako sretna biti. Ovo čelo mislilo bi samo za te; ovo srce gorilo bi samo za te; ova duša molila bi se samo za te; ove ruke radile bi samo za te. O, dođi, dođi!...
     Tako tužaše mladi umjetnik, a sama ruka hvatala se violine, a tužni zvuci popunili bi riječi njegove tuge.
* * *
     Bila je blaga proljetna veče.
     Prohladni vjetrić sletao je sa cvijetka na cvijetak, ljubio ih i s mirisom njihovim lepršao po zraku.
     Ni jedan glas malih ptičica nije se čuo, samo što je slavuj pjevao o svojoj gordoj ružici u gradini, a sitne se zlaćane zvijezde nizale po plavetnom svodu oko blijede mjesečine. Silan je svijet otišao u polje da se prošeta i rashladi od od dnevne žege i omare i da udiše svježinu pitome noći. Pa i stara Kruna, gazdarica mladog Čeha, otišla je do svoje komšinice Naste, da se s njome malo porazgovara u njezinoj kitnoj bašči. I gazda-Simu pozvao je njegov stari jaran Lazo, da odu u vinograd te da iskape koju u hladovini.
     Samo mladog Čeha ne pozivaše srce, da se odmara u hladovini poljskog zraka. On je ljubio samoću i bio je blažen, ako ga kogod nije bunio u njegovim mislima. Violina, tuga i čežnja bili su mu najmiliji drugovi njegovi.
     Baš te večeri stajao je na prozoru, a blijeda mjesečina bacila na nj svoje zrake i ljubljaše mu visoko čelo. Kao da se zaustavila, da uživa skladne zvuke, što ih širom noći nosijaše svježi vjetrić sa njegove violine.
     On stajaše nepomično na jednom mjestu. Lijevom rukom zagrlio violinu, a desnom prevlači lagano preko tananih žica. Njegova glava bijaše sanjivo zabačena i pogledi uprti u svijetlu beskonačnost, gdje se zlaćane zvijezde prelivahu miljem rajske draži; pa i tamo među zvijezdama on gledaše samo lik svoje Koviljke, koja se na nj tako ljupko osmjehuje i kao da mu šapće: "Tvoja sam, tvoja!..."
     Dok je mladom umjetniku tonula duša u moru nemirnih snova; dok su njegovi sjetni zvuci sa violine bludili po krilu blage večeri, mlado i dražesno djevojče kvasilo je svoje lijepo rumeno lice čistom kristalnom rosicom - suzama. To nisu bile suze koje obični smrtni stvor prolijeva, to su bile suze anđeoske ljubavi i duše. Ona je jecala gorko i bono, a svoju malu glavicu obarala je na podglavlje svoje postelje. U tome je času zaželila da postane vjetrić, pa da odleti na grudi mladog svirača i tu da izdahne, a ta bi smrt bila slatka, tako mirna i bez bola...
     Ljubav je bura, koja opustoši i raskida cvjetiće u perivojima naših duša, a u tu se pustinju nastani kukavica - tuga... Koviljka plakaše tajno i bono. Ali najedanput sinu njezino oko vatrenije nego ikad, a u tom plamenu stajahu riječi: odvažnost i rad! Srce joj zakuca onom snagom, koju krije junak u svojim prsima.
     Začešlja svoju meku i gustu, svilenu crnu kosicu, stavi na glavu malen fesić, a oko vrata kitni đerdan, pa se lagano i pažljivo ukrade iz svoje sobe; siđe niz stepenice i kao leptir pretrči u vrata stare Krune. Lagano na prstima uzađe uza stepenice i stade pred sobu lijepoga stranca.
     O, ko će opisati njezino duševno stanje u ovom času?! Ko će da pogleda kroz njezine grudi, da vidi onu buru straha, koja još savlađivaše njezinu odlučnost?! Kao plašljiva košuta osvrtala se na svaki i najmanji šušanj. Kako bi to za nju bilo, da je tu kobac zateče?! Pa stara Kruna! Šta bi rekao svijet? Pa njezin otac, kako bi u nj mogla pogledati?! Pa njezin djevojački ponos! I može li se ona kao Srpkinja tako upustiti da strancu otkriva svoju ljubav?
     Sve to u jednom času, kao usijana šipka, prohuja kroz njene mlađane misli. Srce joj je kucalo više nego ikad. Njezine pune grudi talasahu se i dizahu se burno, kao morski vali. Dah joj zastajaše, a vrela krvca juraše munjevitim letom u njenu ubavu glavicu.
     Po ravnom, bijelom i glatkom njenom čelu probi vreli znoj i ona ga drhtavom rukom brisaše bijelim rupcem. Ali najedanput kao da je ohrabri nova misao:
     - Griješim li ja zaista, ako ljubim? Zar je ljubiti sram i poruga? Zar nas ljubav ponižava? Jeste, ljubav nas ponižava ako nije sveta, istinita, čista, vjerna i božanska, ako se igramo s njom, tad nas ona ponižava. Ali moja ljubav nije nevjerna, ona je čista i svijetla kao rosa na proljetnjem cvijetu, ona mene poniziti neće! Pa nek sav svijet zbori o meni što mu drago, moje poštenje postaće svijetlo, moja ljubav neće mene Srpkinju poniziti, jer Srpkinja ljubi časno i pošteno!
     I ona diže ruku i uhvati za bravu na vratima, koja je dijeljahu od njena najdražeg blaga na svijetu.
     Vrata se lagano otvoriše i ona uđe u sobu. Zaneseni mladi Čeh trgne se. Njegovi prsti na tananijem žicama stadoše i zvuci umriješe... On šćaše kleknuti i moliti se sveto i pobožno pred slikom boginje, sa koje isijava najljepši zrak mira božjega, za kojom toliko gine i umire; koja mu je otela srce i misli, koja je učinila te se razbuktio plamen u njegovoj duši i koja njegovijem osjećajima postade kraljica. On nije znao šta da čini. Zborio bi ali riječ zastaje a usne drhću. On bi joj poletio da je zagrli, ali ona bješe tako sveta, e mu se činjaše, da se on grešnik ne smije približiti tome nebu. Njegova prsa disahu u nekom nejasnom strahu, kao u grešnika kad cjeliva sveto raspeće Mučenika Čovjeka i Boga. U kolebanju svoje duše osjeti najedared bijelu vruću ruku, kako mu se oko vrata svija. Osjeti na rasplamćelijem grudima laki teret njene mile glavice. Ču sveti i beskrajni uzdah gdje se izvi, kao ptičja molitva u sjajnom sunčevom zraku. Dva svijetla oka, dvije blistave zvijezde gledahu ga i šaptahu mu: Ljubim te...
     Jeste, nježno i lijepo djevojče palo mu na grudi, zagrlilo ga, gleda ga, ne zbori ni riječi.
     On bijaše tako blažen, tako utješen, kao trudni mornar, kad pošlje teškog bjesnila bure i oluja stigne u mirno pristanište. I poleti riječ sa njegovih nijemih usta:
     - Koviljka!
     Zatim je zagrli grčevito i njihove se usne spojiše i planu prvi slatki poljubac, a mlado djevojče kroz suze radosnice prošapta:
     - Je li, nas dvoje se nećemo nikad rastati?
     - Nikad, Koviljka, nikad! Mi smo stvoreni jedno za drugo i niko mi te neće otrgnuti. Mi ćemo zajedno živiti i umrijeti... Spasiteljko moja! Spasiteljko, da, jer si mi vratila sve što sam sahranio: nadu, snove i pokoj duše moje, i ja te nemam čime drugim da nagradim, do li vjernošću srca moga... Ali jedna misao, kao otrovna guja, pije moju krv... Tvoj otac... zar će on dopustiti, da pred oltarom gleda svoju jedinicu sa strancem, sa siromašnijem umjetnikom?
     Djevojče se trže, i nehotice se sa njenih malenih usana ote riječ: "Otac!"... i zaćuta zamišljeno... Ali s nova joj oko sinu svetim žarom odrešite volje i njene anđeoske riječi zabrujaše:
     - Dok sam bila maleno i ludo dijete, razmaženo čedo roditelja svoga, slušala sam ga u svemu. Njegova volja bila je moja volja. Svaki mig njegova oka ispunjavala sam poslušno i bojala sam se da ga u čemu ne uvrijedim. I sad, zahtijeva li poslušnost od mene, sve ću mu ispuniti, sve učiniti po njegovoj želji, pa i život svoj na očev zahtjev žrtvovaću, ali se od tebe rastati neću. Otac ima pravo nada mnom, ali nikad nad mojim srcem, nad mojom ljubavi i dušom. Bog je ljudima dao srce, da njime osjećaju slobodno i da ljube. Ljubav je kao ptica, leti i pane onamo, kud je želje vode. I meni je Bog dao ljubav, a ona je izabrala svoje mjesto u tebi. Oh, ja ipak ne sumnjam u dobrotu njegovu. On mene voli kao život svoj, on će moju želju ispuniti. Pašću mu pred noge, ljubiću ga i moliti, da nas blagoslovi. Ne htjedne li, nisam ga dužna više slušati, a tada neka ne kune mene, zato neka kune nebo, koje nam je dalo srce da po svojoj volji ljubi i osjeća. Ali jednu mi želju moraš ispuniti; ako me ljubiš, ako ti je moja sreća mila, obećaj mi u ovom najmilijem trenutku, u prvom poljupcu našem, da ćeš uvijek moj mili srpski narod ljubiti kao svoj; da ćeš ga braniti i vjerno zastupati kao njegov sin i poštovati ga, kao što poštuješ svoju milu Češku, koja je i meni sveta i draga. To mi obećaj i biću sretna i biću tvoja!
     O, kako je božanstveno bilo vidjeti onaj ushit, što zatreperi na lijepom licu mladićevu! Njezini glasi bili su mu zvuci čista heruvima, što oblijeće prijestole vječitoga Boga... On je prigrli jače, a sa usta mu sađe glas:
     - Hoćeš li život, daću ti. Hoćeš li krv moju, proliću za te. Ovo srce iz svojih grudi išćupaću za tvoju volju. Koliko si svojom ljepotom nadmašila sve svoje drugarice, toliko i još više veličinom svoje rodoljubive duše. O, blago onom narodu, u kome se rađaju take djevojane! Ja sam srećan, od svega svijeta srećniji, kad me ljubi taka duša. O, Koviljka, kunem ti se svetinjom ljubavi moje, kunem ti se svojom čašću, da ću ti želju ispuniti. Tvoj srpski narod uvijek je svakom poštenom Čehu bio bratski i mio narod, i ja ću ga uvijek ljubiti kao svoj, tim više što si ti cvijet toga velikog nesavladanog i slavnog stabla. Ljubiću ga, Koviljka, ljubiću ga kao i ti; ljubiću ga kao što ljubim tebe!...
     Njihove usne spojiše se i zaćutaše, a srca su bila žarko i vrelo...
* * *
     Te je večeri gazda Sima spokojno ispijao rakiju u hladovini vinograda sa svojim prijateljem Lazom. On nije ni sanjao, da u tom času stranac grli njegovu jedinicu.
     Njih se dvoje razgovarali i pijuckali, dok će ti njemu Lazo:
     - Vjere ti, Simo, nešto mi pade na um. Ko je onaj mladić, što stanuje prema tvojoj kući u babe Krune? Vidim ga uvijek na prozoru. Taj ti i ne ostavlja sobe, nego se cijeli dan zavuče pa svira uz ćemane.
     Gazda Simo kao da se sjeti nečega:
     - Da, da, to ti je, brate novi korovođa pjevačkog društva. Baš mi je neki dan pričala baba Kruna o njemu. Kaže da je vrlo dobar momak. I ja ga često vidim na prozoru. Po licu mu sudeći, rekao bih da nije loš.
     - Ama, brate Simo, nešto ću ti kazati.
     - Šta Lazo?
     - Ama sve mi se čini...da ovaj...tvoja...znaš ovi...Koviljka...
     - Šta, Koviljka?! - pogleda ga začuđeno gazda Simo.
     - Baš nekijeh dana išao sam poslom pa prođem ispred tvoje kuće. Tvoja Koviljka bijaše na prozoru. Ona me nije spazila, jer je zacipljena gledala u prozor onog momka, a on je svirao uz ćemane. Ja sam odma pomislio, da tu ima neka, te sam ti baš naumio kazati. Gledaj, Simo, da kakogod svoje dijete odvratiš od toga, jer đavo ne spava; sve može biti, mladost ludost, a krv je krv...
     Ovo nimalo ne bi milo gazda-Simi, nego mu zadade brige. Ta on bi za svoju Koviljku dao život i sve, ali za ponos i čast imena svoga on bi i rođeno čedo zaklao rukama svojim, pa ma mu srce prepuklo.
     Već je bilo vrijeme i njih se dvoje uputiše kući. Ko poznaje hod gazda-Sime, primjetio bi, da su mu ove večeri koraci bili brži nego inače. Kroz uši su mu neprestano zujale riječi Lazine.
     On nije sumnjao u svoju šćer, ali tek onako nešto ga je ljutilo. On se žurio i sav zaduvan dođe kući. Stari zeljov zalaja, a kad viđe domaćina poče vrtiti repom i umiljavati se.
     - Koviljka! - pola ozbiljnim glasom zovnu Simo, ali odgovora nema.
     - Koviljka! - jače zavika gazda Simo, a kuharica Rosa odazva se:
     - Gazda, Koviljka će možda biti kod babe Krune. Možda joj se dosadilo samoj, pa je otišla prijeko da joj malo prođe vrijeme.
     Njegovo se nabrano čelo naoblači, a u očima je sijao roditeljski gnjev. I ne čekajući ni časa ode i uljeze u vrata babe Krune. Nadao se da će zateći svoju Koviljku, gdje se razgovara sa Krunom, ali niti Krune niti Koviljke. U svaki i najmanji budžak zavirivao je, ali nje nema te nema.
     Sad je bio na čisto.
     O, šta bi najedared od tog čovjeka! Izgledao je strašan i mračan, kao duboka jesenska noć. Pogled mu je bio plamen, koji uništava i kosi. Tijelo mu je drhtalo a otrov gnjeva kipio mu u duši. Riječi njegova prijatelja ispunile su ga. Ljutit, strašan i odvažan kao div, lupi rukom na vrata sobna, u kojoj bijahu zagrljeni. Vrata se širom otvoriše i lupnuše.
     On šćaše jurnuti kao gladan lav na svoj plijen i prstima iščupati dah života onom, koji u tom času grljaše njegovo najmilije na svijetu.
     Ali kao da mu na put stade neka tajna sila, koja mu šaptaše: " Ne stupaj naprijed, grešniče! Ovo je raj, u kom se dva anđela mole Bogu svome; ne buni im molitve, jer će se Bog gnjeviti! "
     Njegovi ukočeni pogledi spaziše njegovu jedinicu u zagrljaju mladog Čeha. A kao da mu je blijeda mjesečina šćela potpuno tajnu da otkrije, obasjala je kroz prozor svojim laganim zrakom dvoje zagrljenijeh, te izgledahu sveti i veličanstveni.
     Kad se vrata rastvoriše, ubavo se djevojče izvi iz zagrljaja mladićeva; snaga je šćaše iznevjeriti. Ona drhtaše kao prut, a strah joj ispi sa bijelog lica slatku rumen. Skupivši pošljednju snagu, poleti ocu, kleče mu pred noge, ruke diže i sklopi ih, kao pobožni kaluđer na molitvi, te dršćući i zbunjeno reče:
     - Oče, blagoslovi i oprosti! Ako ti je mila sreća tvoje jedinice, ako se tvoje roditeljsko srce stara za budućnost svoga đeteta, i ako ti je milo, da tvoja Koviljka zadovoljno proživi na ovom svijetu; ako si ikad, oče, ljubio; ako znaš šta je ljubav, a ti, oče, blagoslovi ove dvije duše, koje je Bog sjedinio. Smiluj se, oče, i ne griješi! Dopusti, da tvoja Koviljka pred oltarom pruži ruku onom, koga voli. O, oče, on je tako dobar, tako pošten i uzoran, da će ti biti kao sin! On će te ljubiti, kao što te ja ljubim. Spasi me, oče; spasi mene i sebe, jer je u ovoj našoj ljubavi Bog. Čuvaj se, oče, da tome Bogu ne zgriješiš, jer je strašna kazna njegova. Oče, blagoslovi!
     Za cijelo je to vrijeme mladi Čeh stojao ukočen i blijed, a u njegovu se oku zasjale suze, koje je izazvao anđeo molitvom svojom. Grudi su mu disale naglo; on je slušao glas, koji se za njega moli, koji za njega pred roditeljem svojim drhti i on skupi snagu, kroči i kleče, pored svoga anđela, pred zbunjenog oca, sklopi ruke i ponovi:
     - Oče, blagoslovi!
     Ko bi mogao misliti, da se odlučna volja gazda-Sime može porušiti i njegova ljutina rastopiti u blagu pitomost?! Ko je vjerovao da će njegov gnjev, što maloprije sijevaše u oku, zamijeniti topla suza! Ko li je u snu snio, da će sa njegova čela minuti strašni oblak!
     Buru njegove srdžbe utišala je riječ njegova čeda. Sunce ljubavi roditeljske vaskrse u njegovoj duši i rasvijetli je. Niz koštunjavo njegovo lice stadoše se roniti tople suze i on diže svoje roditeljske ruke nad glavama dvoje dragih, oči k nebu uprije i jecajući zavapi:
     -Oče, blagoslovi!
     A blijeda mjesečina provirivaše kroz prozor i gledaše, kako na starčeve grudi padoše dvije mlađane glave, a kroz tišinu blage i pitome noći kao da i slavuj u svojoj miloj pjesmici zboraše:
     - Oče, blagoslovi!

(Stražilovo, 1894, br. 12)

POŠLJEDNJI POLJUBAC

I
     - Ustajte, djeco! Zdravko! Borko! Milivoje! Milutine! Rastko! Spremajte se! Od čestitoga kneza doš'o je glas i nalog, da se sve diže, ko se dići može i da ide na Kosovo ravno, a ko ne dođe: u domu mu ništa ne ostalo; u polju mu ne rodila šenica bjelica; ne imao od srca poroda i sve mu prokleto bilo, ko ne dođe na boj na Kosovo; - eto, tako poručuje naš čestiti knez Lazo svojijem vjernijem. Pa ne oklijevajte, djeco, spremajte se u ime božije. Stavite oklope i čelenke. Uzmite ubojita koplja i pojašite konjice lagane. I ja bih s vama, djeco, ali rana, koju na Marici zadobih, ne da mi da kopljem vladati mogu. No fala Bogu, kad ste mi vi zdravi, da zdravom mišicom branite Srbiju. Hajte, djeco, u ime Boga!
     - Ustajte, čeda moja - upade u govor vojvode Dragutina njegova vjerna Borislava.
     - Majka vas je rodila i odgojila, a za slobodu srpsku namijenila. Vukosavo, daj braći pomozi da se spreme. Otari im kalpake i čelenke, nek' su mi djeca čista i svijetla pred čestitijem knezom.
     U mlađega pogovora nema.
     Seja je braći pomogla i oni su se spremili.
     Pred starim dvorom vojvode Dragutina stoji pet njegovih sinova na pet brzijeh konja. Gojni konji uzdignuli glave, a griva im do kopite pada. Ušima strižu i nemirno kopaju prvijem nogama.
     Rujni večernji zraci, kao slatki pozdrav sa zapada, stižu i čarobno trepere na junačkijem oklopima i čelenkama.
     Stari vojvoda i njegova Borislava gledaju diku svoju, a roditeljska ljubav izmamila im suze u očima.
     Lijepa Vukosava nosi kondir i ide od brata do brata, pa im još po jednu za sretnog puta toči.
     - Zbogom, djeco draga, Bog neka vas čuva i ne dao, da se ijedan sa Kosova pod žigom srama i nevjere povrati, nego bili dični i smjeli borci! To vam vaš babo veli.
     - Zbogom čeda moja. Majka vas je uvijek sa ponosom gledala, pa se nada vaša majka, da je i otsad nikakav prijekor neće zbog vas stići. Zbogom, djeco moja; čuvajte obraz, a život neka Bog čuva!
     - Zbogom, braćo mila, Zdravko, Borko, Milivoje, Milutine, Rastko, zbogom! Za vas će se seja moliti blagom Bogu, da vam bude u pomoći!
     I sa ubojnim kopljanicima krenuše se lagani konjici. Rumena veče klonu i ugasi se, a brzi konjanici izgubiše se daleko u pomrčini.
II
     Sve se diglo što se dići moglo.
     Što je za bojnog koplja bilo, ustalo je na noge junačke i krenulo se za slobodu. Samo starci i starice ostale su na domu. Niti se vidi da kogod ore, niti kopa. Sva su sela mrtva i pusta. Po poljanama bogata krda pasu, ali se pjesma pastirke ne čuje. Zabrinuta je i tužna. Nit' šale, nit' veselja, samo vidiš, kako po koji crni gavran preleti onamo daleko, Kruševcu gradu...
III
     Noć je.
     Srebrna mjesečina obasjala, pa kao dan.
     Plodno klasje šenice bjelice pod gorskijem vjetrićem leluja se i šapuće, a po koja prepelica, probuđena tijem šapatom, prhne i poleti po srebrnijem zracima mirne mjesečine.
     Nikoga nigdje.
     Sve spava i počiva, samo šćerka vojvode Dragutina, lijepa Vukosava, ne sklapa svoje crne veđe.
     Miris pitomih ruža, što u njezinoj cvjetaju bašči, možda ju je noćas od sanka zavarao.
     Tu, gdje se bezbroj cvjetova njiha i šapuće; tu, gdje je mnoge zvjezdane noći sa draganom provela, stoji lijepa Vukosava, al' ne tako vesela kao prije. Neka božanska tuga prelijeva se sjetno preko njezinog čistog lica, a oči joj, čisto vidiš, nešto žude i traže.
     Pramenovi njezine raspletene kose trepere milo pod dodirom vjetrićevog krila, što sa cvjetova leprša.
     Pune djevojačke grudi talasaju se i dišu burno.
     Ona je klekla i u tišini tihe noći njezina malena usta šapuću tajno, - moli se.
     Moli se Bogu za srpski narod, da pobijedi i da se spase. Moli se za pet svojih brata, pet sjajnijeh duša, da se zdravo sa bojnog polja u njezin zagrljaj povrate pod vijencima lavorike. Moli se, da Bog spase svijetlu krunu Grbljanovića.
     Ali u njezinoj blagoj molitvi zvijezde su čule još jedno ime, za koga se ona tako toplo brine; ime, koje je njojzi tako sveto i milo, za koga bi dala sve na svijetu.
     Ona se molila i za svog dragog Tvrtka
     Njezina je duša daleko bludila, tamo, gdje se srpska vojska skupila, gdje su njezina lijepa braća i dragi joj Tvrtko.
     Pri šaptanju njezine molitve sve se bilo pritajilo, niti je vjetrić dis'o, niti je slavuj pjevao, a ruže su čisto pritajile dah mirisa svoga. Sve je slušalo slatku tajnu njezine duše.
     Ona se molila...
     No najedanput iz njezine molitve trgoše je iza džbunova tajni koraci i dugi osjen, koji se njojzi primicaše
     Ona se trže, zabaci kosu, što joj se bijaše prosula po mirisavijem njedrima i sa nejasnom zebnjom gledaše naprijed.
     - Vukosavo, jesi li tu? - začu se pritajeni muški glas.
     - Vukosavo! - ponovo se začu, i pred mlado srpsko djevojče iskrsnu s vitim stasom lijepi mladić. Na glavi mu blista čelenka, a u visinu diže se ubojito koplje. Dugi crni perčin trese se niz njegove široke pleći.
     To bješe Tvrtko, sin vojvode Vukosavića.
     Vukosava nepomična ostade; zbunjenom djevojčetu jako je srce bilo, a dah joj zastade i jedva ote joj se glas:
     - Tvrtko, za ime Boga, otkud ti sada? Đe su mi braća? Šta je sa srpskom vojskom i bojem? Zar je čestit knez s Turcima primirje učinio, te se vrati, Tvrtko?
     - Vukosavo moja, nije to, nego ja bez tebe ni časa ne mogu biti. Eto, ja se krenuh sa ostalom braćom i rekoh ti "zbogom!" No kako zađosmo onamo za daleke gore, ja ne mogah dalje ni koraka. Sve si mi ti u mislima i lijepo vidim, da me pratiš i zoveš sebi. Nikako srce da se smiri, čisto hoće da mi probije prsa, pa eto lijepo čujem kako mi zbori: "Vrati se, vrati, Vukosava te zove". I ja mu poslušah glas, Vukosavo, i ukradoh se od družine i evo me opet kod tebe...
     I njegova ruka diže se i poleti, da obvije tanki djevojački struk, ali Vukosava odskoči na stranu, oštro ga pogleda pa mu reče:
     - Ni koraka da mi pristupio nisi, stani da te pitam nešto: Jesi li ti čuo, šta je poručio naš čestiti knez Lazo:"ko ne dođe na boj na Kosovo, u domu mu ništa ne ostalo, niti mu rodila šenica bjelica, i ne im'o od srca poroda i proklet bio, ko ne dođe", jesi li čuo ove riječi? Pa jesi li ti preda mnom, ili je samo sjenka moga Tvrtka?! Jesi li ti onaj, s kojim sam se ponosila i dičila među drugama svojim? Jesi li ti junački sin vojvode Vukosavića? Ne! Odalje se od mene! Ti nisi Tvrtko moj; ti nisi za koplje; preslicu ti treba dati. Zar šći smjelog vojvode Dragutina smije ljubiti onoga, koji se od braće krade i s bojnog polja bježi, da se mazi u zagrljaju drage. Ko za otadžbinu nije kadar poginuti, nije kadar ni ljubiti. Bježi dalje od mene!...
     K'o hladni kamen stajao je Tvrtko.
     Vrući oganj stida palio je njegovo lice.
     Njegova junačka prsa tresla su se, "čast ranjena žeže hrabra prsa".
     Vukosavine riječi bile su grom, koji ga je porazio.
     On duboko uzdahnu i skide kalpak i sa širokog čela otra znoj, koji ga bijaše probio, pa pogleda Vukosavu i jedva joj reče:
     - Zbogom! i krenu dalje i ode, a srebrna mjesečina pratila je poraženog junaka i zračila mu daleke pute.
     Vukosava ostade gledajući za lijepijem Tvrtkom, a tuga kidala joj je nemirno srce. Ta ona bi ga tako grlila, ljubila bi ga po stotinu puta, al' ne može. Domovina sad zahtijeva borbe a ne milovanja. I ponovo njezina duša molila se Bogu...
     - Hajde i ti, hajde - najedanput prohuja glas neke tajne sile kroz srce Vukosavino.
     - Hajde i ti onamo, kud ti Tvrtko ode; onamo, kud tvoje pet mile braće krenu. Hajde, kreći se, Vukosavo, i tebe zove glas domovine, da njezinijem borcima budeš u pomoći!
     I njezine oči sinuše gorućijem plamenom i ona krenu, i kao da joj neka sveta misao dade novog života.
IV
     Lijepa Gordana, seja Tvrtkova, spavala je mirno u maloj sobi. Kroz prozor provirio mjesečev sjaj i treperi na njezinijem gustijem kosama, što se bijahu prosule po njezinome podglavlju. Pred ikonom Sv. Đorđija gorukalo je malo kandioce i kao da se i ono, zajedno sa molitvom koju Gordana u snu šapućaše, molilo za spas srpskoga naroda. Vjerna seja neprestano je sanjala svoga Tvrtka, neprestano se razgovarala i baš kada ga šćede da zagrli, jedan vreli poljubac trže je i ona uplašeno skoči, no kad ču Vukosavin glas, njezino zajapreno lice obasja svjetlost prijateljskog osmjeha, ali u isto vrijeme sa zebnjom zapita je:
     - Šta je, po Bogu sestro; što te dovede meni u to doba; da se nije štogod starom vojvodi desilo?
     - Nije ništa, Gordano moja; ne boj se, mene drugo nešto amo dovede. Eto, mila sestro, sve se diže i pođe na Kosovo. Mojih pet krasnih brata ode. Ode i tvoj Tvrtko... Sve ustade, da sa čestitijem knezom brani ognjište naše. Pa i nama je Bog srca dao. Dao nam je snage i smjelosti; hajdemo, sestro, i mi, da pomognemo našoj braći, kad budu u nevolji; kad im dušmansko koplje probije viteška prsa, da ih umivamo vodicom i napajamo vinom. O, hajde sestro, ako ljubavi imaš!
     I ona poleti i pade u zagrljaj vjerne joj drugarice.
     - Slatka, Vukosavo moja, tebi nikad tvoja Gordana ne odbija nikakve želje. Ja sam spremna, gotova sam na sve, što hoćeš, pa hajdmo u ima Boga!
V
     Osvanuo je Vidov-dan.
     Murat pao na polje, pa uhvatio i Lab i Sitnicu. Krvožedne azijatske čete razapele šatore; da iz neba kiša pođe, ne bi na zemlju pala, do li, pobro, na konja i junaka.
     Sve se diglo na Srbina, da ga sruši, da ga uništi.
     I čestiti knez Lazo stig'o je na Kosovo. Vojska mu je snažna i odabrana, ali, pobro, Turaka je deset puta više.
     Ali se čestiti knez nije pobojao. Sa pričešćenom vojskom on stupi dušmaninu na susret. Samo jedan oblak počinjao je na njegovom svešteničkom čelu; jedan oblak sumnje. Vukove riječi, da je Miloš nevjernik, bacile su ga u brigu iako mu se Obilić uvijek svijetio i čist pokazao. Ali će se vidjeti, ko je vjera, ko li je nevjera.
     I zajaukaše Kosovski vjetrovi.
     Zazvizdaše lagane strijele i prosuše se.
     Zazvečaše ubojita koplja i zarzaše konji pod junacima.
     Srbi se bore, bore se, da pobijede.
     Jure, kao slobodni lavovi, i prolamaju dušmanska krila
     Potocima vrela krv stiče se u hučnu Sitnicu.
     Srbin ne ustupa, juri, pada, i diže se dok mu srce bije.
     I dušman strepi i malaksava.
     Visoko vijori se krstaš barjak i zlatnijem kitama bije široka pleća Boška Jugovića.
     Srpska vojska kliče, na dušmanskijem leševima poigrava.
     I gledaj, dušman ustupa, okreće leđa i bježi.
     Srbin pobjeđuje!
     Miloš je rasporio Murata; vjeran ost'o Obilić.
     Ali gdje je sreće, tu je i nesreće.
     Baš kad Srbin šćaše da ovjekovječi slobodu svoju i satare žednog Azijata, a na srpskom nebu ciknu anđeo srpski; ciknu, prosu suze i očajno zavapi:
     - Nevjera! nevjera... Proklet bio, crni Vuče, otsad pa do vijeka.
     Srpska vojska klonu i pade...
     Pade i čestiti knez, živa ga Azijati ugrabiše.
     Branković izdade, prodade domovinu, prodade srpsku slobodu...
     Pogiboše srpske vojvode; popadalo jedno do drugoga devet Jugovića i sa njima stari Juže.
     Miloš, Kosančić i Toplica, borili se, pa se umorili i pali pod dušmanskim kopljima.
     Sve, što je valjalo i vjerno bilo čestitome knezu, ostade u leševima.
     I pet hrabrijeh sinova vojvode Dragutina pali su i izlomili ubojita koplja, a Tvrtko krvav leži i drži pošljednjom snagom desnice svoje divljega Azijata i davi ga. Iz grudi krv mu lopi; čelenka se pod konjskijem kopitama razdrobila i leži pokraj njega u parčadima.
     Slava je pala; nevjera Srbina izdala.
     Na svijetlom grobu Grbljanovića poigrao je krvavi polumjesec...
VI
     Svršeno je...
     Krstaš barjak posrnuo.
     Junak do junaka pao da vječito živi.
     Hučna Sitnica zamutila je valove krvlju prolivenom za slobodu, koju nevjera pomrači.
     Sve se utišalo, samo crni gavranovi gaču i vesele se krvavome piru.
     Kosovo polje tužno izgleda...
     Među gomilama leševa još se čuju pošljednji uzdisaji srpskih ranjenika. Pršte kosti i škrguću zubi. Još se nijesu sve muke svršile. Još mnogo polu ugašenijeh srpskijeh očiju gleda na mutno nebo, što se nad Kosovom stere, i mole i ištu da ih riješi muka. Ali je nebo zatvorilo dveri i Bog se smrznuo i Spasitelj je mrtav.
     Al' nije samo nebo sa Bogovima.
     Još ima bogova, koji po zemlji hode; bogova po srcu i veličini duše svoje; bogova, koji osjećaju bratske nevolje.
     Eno, pobro, pogledaj tamo, pa vidi, ako vidjeti možeš; pogledaj preko toga tužnog Kosova polja; među srpskijem leševima gledaj ona dva lijepa zemaljska boga. Gledaj kako bratskom ljubavlju prilaze ranjenicima; umivaju ih hlađanom vodicom, zalijevaju vinom i zalažu hljebom bijelijem.
     Vukosava i dobra Gordana došle i eno ih na krvavom razboju sa kondirima u ruci. Njihovo je lice sjetno i blijedo; plakale bi, al' se one osmjehuju, da osmjehom utišaju bratske bolove. One hode od junaka do junaka i pružaju im pomoć, a kao da sa zebnjom njihovi pogledi nekoga traže.
     Al' ko je ono tamo, što se pošljednjom snagom napire i diže na krvavu desnicu? Gledaj kako mu izmučene oči zasijaše svetim žudećim plamenom. Slušaj kako nejasnim iznemoglim glasom zove:
     - VU...ko...sa..vo..,vo..de..ma..lo..
     I gledaj kako milo djevojče zadrhta, kako joj se zatresoše njedra!
     - Čuješ li, Gordano moja, taj glas? Čini mi se, da je njegov... Jest, mog je Tvrtka glas... O divni junače moj! - I ona poleti i pade na krvave grudi dragana svoga, a vjerna sestrica ciknu i suzama obli brata svoga...
     Krv se većma lopi.
     Njegovo usijano čelo rashladila je studenom vodicom Vukosava i Gordana. Zalile su ga rumenijem vinom, ali snaga pada i junak umire. Vukosava klekla, pa ga gleda, a sjajne suze padaju niz njezino lijepo lice. Ona ga gleda sveto i žudno, a srce joj puca za divnijem sokolom. Ona ga sve većma obvija rukama i njezina mala usta spojiše se sa blijedijem usnama izdišućeg borca. I njemu bi lakše; u slatkom i pošljednjem poljupcu njegova duša dignu se i ode na nebo...
     Crni gavranovi prelijeću i grakću, a divlji vjetrovi huče i nad mrtvijem junakom mrse raspletene vlasi lijepe Vukosave...

Mostar, 20. novembra 1894.
(Luča, 1895, br. 3)

NA GROBU LJUBAVI
- NOVELA -

     Ima jedna tica mala, koja mi svakog proljeća doleti na prozor, pa me svojim nježnim cvrkutanjem izmami u gustu šumicu i uz žubor bistrijeh potočića priča mi, šta je sve vidjela i doživila.

Ona je od vajkada i nema smrti.
Ja volim ovu malu besmrtnu ticu,
     pa evo da vam pričam, šta mi je ona ovog proljeća kazivala. Slušajte! Ili bolje, hajdemo onamo u gustu šumicu, potražimo bistri potok, sjednimo pokraj njega na travu, ona će nam sama pričati:
I
     U pitomom primorju, a kod vedre Bistrice, gdje je Sveti Sava podigao visoke Dečane, bilo je jedno srpsko seoce.
     Između vrbovijeh grana i cvjetajućih lipâ provirivahu kućice vrijednijeh ratara.
     Ozgo, sa zelenog brežuljka, u svjetlucanju duginijeh bojâ stizao je potok i gubio se u dolinama.
     Mimo sve ostale kućice, između lipovih i vrbovih grana, bijaše se uznio lijepi dvorac kneza Beluša.
     Ja sam se često odmarala na granama jedne lipe, što se dizala pred kneževim dvorom, te sam mogla sve čuti i vidjeti, šta se u njemu zbiva.
     To vam je bila sretna i zadovoljna porodica. Mudri knez Beluš znao je biti domaćinom. On je sve u skladu sa svojijema radio i s njima u ljubavi dane provodio. Svi su ga slušali i poštovali, a bogme i sve selo ustajalo je ispred njega. Žena mu je bila dobra i blaga. Svako siroče znalo je za darežljivu ruku dobre Smiljane.
     Pokraj dvije vesele i lijepe šćeri, Mare i Ljubice, imao je stari Beluš i jednog sina Đorđa. On vam bijaše momak, da mu je trebalo para tražiti. Odrastao, širok u plećima, a štrk na nogama. Ispod orlovskog nosa pružala su se dva tanka crna pramena brkova. Kad bi osvanula nedjelja ili koji drugi svečani dani, te bi se svi iskupili oko seoske crkve, a veseli momci zametnuli kamena s ramena, je li se samo Đorđe na biljegu stavio, svak je ustupio. Đorđe jednom baci, pa svijem prebaci. Djevojke su za njim ludile i u pjesmi ga pripjevale. Otac ga je više puta nagonio:
     - Dela sine, što se ne ženiš, vrijeme ti je! Eto možeš birati koju hoćeš!
     No on se od tog uvijek ustezao; on je više žudio za bojevima i megdanima, i njegova se želja ispuni.
     Jednog dana baš u razdanak, kad sam se nad mirnim seocem sa pjesmom dizala, stiže jedan glasnik i javi starome Bjeluši, da sve odabrane momke na oružje skuplja, jer valja vojevati, neprijatelj je navalio i po okolnijem selima ruši crkve i oltare.
     Na glas starine Beluša sve se odma iskupilo. Više od stotinu hrabrijeh momaka, za jedan čas, bilo je pred njegovijem dvorcem. I svog sina Đorđa starac je blagoslovio i pružio mu ubojno oružje. Sve je bilo gotovo i naša vesela četa krenu. Uz put su nam se i druge čete pridruživale, te nas je bilo dovoljno da neprijatelja dočekamo. Vazdan smo išli i u veče dođosmo i zauzesmo najbolje klance, kuda će neprijatelj proći, kao što nas je glasnik izvijestio. Sunce je već sjelo i spustila se proljetna noć. Cvijeće je spavalo i odmaralo se pod blagotvornom rosom. Nebo je bilo vedro, a mjesečina osvjetljavala je beskonačnost, samo jedan oblačak bludio je i remetio treptanje zvijezda. Ali ovaj mali oblak kao da bijaše predstraža drugijeh. Najedanput sa svake strane pojuriše njemu bezbrojni oblaci. Od tihih vjetrića stvorio se orkan. Drvlje se poče previjati i lomiti. Zaspalo se cvijeće prenu i čiste kapljice rose prosuše se sa njegovijeh listića. Podmukla tutnjavina prohuja i pljusak udari.
     Svi se uznemirimo i svak je sebi zaklona tražio, no naša straža dođe i reče nam:
     - Ne mičite se, neprijatelj je tu!
     Sve bješe spremno, svak se lati oružja i pomno očekivasmo, kad će se u našijem klancima neprijatelj ukazati. I straža se prevarila nije, za nekoliko pa čusmo topot dušmanskijeh konja. Oni su bili u našem klancu. Svi složno jurnemo i opkolimo ih.
     Uz tutnjavu gromova gromko su se razlijegali junački krici.
     Za jedan čas bila je gomila leševa. Sa potokom burne kiše miješala se ljudska krv. Pod konjskim kopitama ječali su ranjenici; za žrtvom padala je žrtva. Mi smo bili sretni; neprijateljsko krilo pobjedismo i ono okrenu leđa i poraženo izgubi se daleko u gustoj pomrčini.
II
     Svanulo se; sa vedrog neba padali su rumeni zraci na pokvašene šume.
     Tanke, bjeličaste magle dizale su se u jasno nebo. Zrak je mirisao svježinom i mladošću.
     Sve je oko nas pjevalo, i mi smo pjevali i veselo se vraćali sa krvavijeh klanaca.
     Pred nama na laganom konjicu jezdio je Đorđe. On je bio svijetao i ponosan, jer se vraćao kao junak i borac.
     No tek što smo se nekoliko sahati udaljili od klanaca, kad iz jedne guste šume dočusmo neki očajni isprekidani glas. Svi se zaustavismo, a Đorđe sjaše sa konja i uputi se šumi. Mi svi pođemo za njime. Glas se više puta ponavljao i mi smo se sve dalje verali kroz gusto šipražje. Najedanput Đorđe zavika:
     - Ovamo braćo! Spasavajmo žrtvu!
     Svi se oko njega iskupismo i pred našijem očima ukaza se užasan prizor: jedan divlji neprijatelj obavio rukama struk lijepe djevojke i s gladnom požudom nasrtaše na nju. Ona se očajnički branila i noktima raščupala mrko lice pohotljive zvijeri. Ruke mu je zubima izglođala i njegova krv bijaše poškropila uprepašćeno lice djevojke. No on je jednom za vazda svršio: čim ga spazi Đorđe, snažnom rukom prihvati za crni dugi vrat i sjuri mu nož u bezdušna prsa.
     Blijedo djevojče kleče pred viteškog Đorđa; od radosti je plakala i ljubila mu noge. No ovaj uzoriti junak uze je za bijelu ruku, podiže je i poljubi u ravno čelo.
     - Ne boj se - reče joj - lijepa đevojko, niko te više ne smije dirnuti.! Pogani nasilnik svršio je. Otsada, ovđe i svuda, ja ću biti tvoj zaštitnik, vjera je tvrda! Dok je moja na ramenu glava, niko te više ne smije ni pogledati krivo.
     Ona je ponovo plakala i kroz ružičasto sunce svete radosti gledala je spasitelja svog.
     - No kaži nam, đevojko, reče joj Đorđe - kako dođe ovome zlikovcu u ruke?
     - Eto tamo - odgovori Ljiljana, tako se zvala ona, - za onom gorom, čuvala sam bogato krdo moga oca. Bili smo podaleko od sela, kad najedanput ugledam gusti dim, đe se u nebo diže. Odmah sam rđavo slutila, te potrčim selu. Al' kad tamo: đeca vrište a majke kukaju; naše male kuće, sve do jedne, gore u krvavome plamenu.
     Čete divljijeh haramija robe i pustoše nam selo. Što je bilo muške glave, sve je žrtva njihovijeh noževa, a majke i šćeri zarobiše i odvedoše ih sobom. Ja sam bježala ni sama ne znajući kuda, a ova krvoločna zvijer, što mi šćaše obraz ocrniti, nagne za mnom i stigne me. Otimala sam se i borila, no pod njegovom divljom snagom klonem i moradoh s njime kud on hoće. Kad me jutros uvede u ovo šipražje, tu mi šćaše da bude i od smrti gore, da mi tebe Bog u pomoć ne posla. Nek' te on obilno za to nagradi!
     Ona je sve to tužno i bolno pričala, a mi je slušasmo sa sažaljenjem i suzama.
     Od nje se Đorđe nikud odmicao nije.
     Njegovi pogledi željno su počivali na ljepoti njezinog lica. I ona se čisto preporodi. Blijedo lice sinu u svježu djevojačku rumen, te divna Ljiljana izgledaše još divnija. Svi smo se radovali, što smo u našoj četi pridobili krasno blago, jedan nevini cvijet, koji je demon prelomiti šćeo.
     S veselom pjesmom krenemo dalje. Junački Đorđe podiže Ljiljanu i baci je za konjicu u sedlo. Veče se bližila i do našeg sela nije daleko bilo. Ja se od svoje družine rastavim i brzo doletim pred dvorac starog Beluša i zapjevam. Oni su moju pjesmu razumjeli, ona im je bila vjesnik dobra i sreće.
III
     Sunce je sjedalo i gubilo se za gorama. Po lisnatijem šumama treperila je blaga večernja rumen, te svaka grančica izgledaše kao koralj. Sve je selo bilo u nekoj svečanoj radosti: pred malenijem kućicama skupili se starci, majke i šćeri, te svi željno iščekivahu, kad će se borci pojaviti.
     I prva zlaćana zvijezda sinu na čistom ljubičastom nebu, a naša vesela četa stiže u svoje drago seoce sa pjesmom slave i pobjede. Sinovi lete majkama, a sestrice grle brata i ljube ga. Sve se veseli, sve se raduje. No svak je hitao pred dvorac kneza Beluša i za čas bijaše se gotovo sve selo preda nj iskupilo. Nježno lice, blage i dobre oči lijepe Ljiljane prisvajaše svačiji pogled. Svak se proturivao, da bude bliže njojzi. Ljiljanu su svi sa ushićenjem gledali, pa i stari Beluš gledaše je s ljubopitstvom, dok mu Đorđe ne pristupi i reče, cjelivajući mu ruku:
     - Babo, za slobodu roda svoga i zemlje svoje borio sam se s kivnijem neprijateljima i svijetla lica stupam preda te. Za junaštvo moje sami mi je Bog poslao najljepši lavor-vijenac i s njime me krunisao. Evo, babo, toga lavor-vijenca; blagoslovi, babo, i njega i mene!
     Tad uze Đorđe za ruku lijepu Ljiljanu i privede je starcu. Ona se smjerno pokloni i poljubi ga u desnicu, a on nju u čelo. - Dobra Smiljana i vesela Mara i Ljubica svi je grljahu, a kad im Đorđe ispriča kako je Ljiljanu naš'o, svi su plakali i hvalili Boga, što se sad u njihovom krugu nalazi.
     - Ne boje se više ničega, čedo moje - reče joj stari Beluš - ti ćeš u mome dvoru pokraj moje Mare i Ljubice biti moja treća šćerka a ljuba moga svijetlog Đorđa. Djeco, neka ste sretni i blagosloveni bili!
     Njih oboje pristupi i poljube starca u desnicu a on njih u čelo.
     Na licu dobre Smiljane svijetle se suze majčine ljubavi, a svi koji su okolo stajali plakali su od radosti i čestitali junačkome Đorđu.
IV
     Proteklo je nekoliko dana i osvanu dan svadbe. Đorđa i Ljiljanu vjenčao je stari popa Aleksije u maloj seoskoj crkvi.
     Veselje je bilo bujno, sve je selo taj dan provelo u pjesmi i veselju. Momci su se bacali kamena s ramena i kušali snagu, a vesele djevojke igrale lako kolo te im žuborile sitne parice nanizane pod grocem.
     U dvoru kneza Beluša razlijegali su se zvuci jasnijeh gusala, a od ruke do ruke išao je kondir i pilo se rumeno vino u zdravlje mladenaca.
     Đorđe i Ljiljana bili su sretni i zadovoljni, nebeska ljubav spajala im je vjerna srca.
V
     Kao čisti planinski cvijet u dvoru kneza Beluša mirisala je duša dobre Ljiljane i svojom čednosti usrećavala svoje ukućane. Ni jedna rđava riječ nije se krala sa njezinijeh usta. Svakog je njezin pogled obasjavao ljubavlju i mirom. U osvit rane zore sa mojom pjesmom pjevala je i ona. Prvi sunčevi zraci zaticali su je sa preslicom u ruci. Kad se Mara i Ljubica udala ona je sama svršavala sve poslove u kući a dobra Smiljana molila se Bogu za njezino zdravlje.
     I godina dana prođe a Đorđe steče sina. Svi su se radovali, a najviše Ljiljana. U osmjehu svoga čeda ona je gledala sreću i život svoj. Ovaj nestašni mališa bio je Ljiljani anđelak, što joj je tako milo pjevao. No ovo anđelče zaželi se raja i jednog dana izvi se iz majčinog zagrljaja i odleti nebu, da se više ne povrati.
     U Ljiljaninom srcu ugasi se svaki pokoj i mir; ona je osjećala da joj se srce raskidalo i da nema jednog dijela koje bi ga u cjelini držalo. Ona svoje čedo nije mogla prežaliti. Ovaj lijepi Ljiljan-cvijet poče gubiti svoju svježu boju i gasiti se. Koralne usne poblijediše, a na licu usahnu onaj vječni slatki osmijeh. Mesto vedre pjesme iz njezinijeh grudi dizalo se teško disanje. Ona je kašljucala. Vidio je Đorđe, da mu ovi lijepi lavor-vijenac blijedi; teško ga je srce bolilo. Njezin promukli glas i naprezno disanje paralo ga je do dna duše. Dobra Smiljana nije popuštala; što god je bilo travarica i vidara sve je ona dozvala, da joj vide Ljiljaninu bolju. Ali zaman, za ovaj lijepi cvijet ni u jednoj gorskoj biljci ne bijaše lijeka.
VI
     Proljetni dani bijahu prošli; žetva se pobrala i svršila. Po polju i dolinama sve je žutilo. Duboka jesen zavladala i guste magle zaklonile sunčevu svjetlost. Sve je izgledalo kao puki siromah na samrtničkom odru i sve se spremalo na počinak i mir. I lijepa Ljiljana, kao da je odmora šćela. Ona je legla, legla da se vječito odmara. Jednog dana na maloj seoskoj crkvi tužno je zvono ječalo. Ljiljanu su sahranili, a na njezinome grobu stajao je Đorđe srušen i oboren, kao prebijena grana bez svoga cvijeta. U, nekad veselom, dvoru starog Beluša postade očaj i tuga, sve je oplakivalo Ljiljanu svoju. Onaj gorostasni div Đorđe klonuo. U njegovoj duši bila je pustoš i tama. Na svakom koraku, na svakom mjestu, pred njim se javljala slika njegove Ljiljane. U gluho doba noći, on je lutao na seosko groblje i na malenoj humci, koja je pokrivala njegovo blago, on je provodio do zore. On je tu svoju Ljiljanu zvao a ona mu se ozgo iz zvjezdica odazivala. Samo na njezinom grobu on je bio utješen i miran: osjećao je neki sveti miris i kao da ga Ljiljana miluje po licu. Jest, to je bila njezina duša, koja je sa malijem rajskijem vjetrićem dolijećala i milovala svoga Đorđa.
VII
     Prošla je zima.
     Pod zlatom proljetnjeg sunca sve se budilo u novi život.
     Na plavičastom nebu, baš kao sada, osmjehivala se svježina i mladost. Na grančicama nizali se zaruđeli pupoljci i razvijali svoja svilena njedra bisernoj rosi.
     Vjetrić je nosio miris od ljubičica. I na grobu Ljiljaninom mirisao je stručak plave ljubičice; on je iz njezinih njedara nik'o.
     Naše mirno seoce bilo je pravi raj. Vrijedni ratar kopao je i orao. Na njegovom poštenom licu počivala je vedra nada.
     No ko je mogao misliti, da će moje drago seoce za čas ostati pusto i poharano?... Što sreća jednom rukom daje, drugom oduzimlje. Jednog dana, bila je nedjelja u maloj seoskoj crkvi orila se molitva sijedog pope Aleksije, a dobri seljani pobožno su stajali i slušali. No tek što je stari popa dovršio polovinu službe božije, naše malo selo ispuni se jaukom žena i djece. Svak prekide molitvu i poleti kući svojoj. Oko sela i u njemu bijahu divlje čete varvarskog neprijatelja. Žedne i gladne zvijeri jurile su, palile i ubijale. Nevina krvca srpske djece tekla je potokom i rijekom. Vrisak i jauk dopirao je do neba; no nebo je bilo vedro i mirno, možda je u tom času na visinama svojim pripremalo mjesto za nove anđelske duše srpske dječice. Bila je borba i okršaj. Svak se očajno branio. Srpski očevi svojim prsima zaklanjali su žene i djecu i ginuli na pragu kućica svojih. I najedanput maleno naše seoce zasvijetli se. Krvavi plamen izbi na niskijem krovovima. Što bijaše u životu ustupi da se zbjegom spase. U naručju majke su nosile čeda svoja i bježale u goru i u šumu. I za jedan čas naše je selo bilo pustoš i zgar. Ni jedne srpske duše ne bješe u njemu. No Đorđe nije bježao, on je sam ostao. Na malenoj humci, koja je Ljiljanu pokrila, stajao je sa handžarom u ruci. Ovo mu bijaše i od života i slobode milije. On se nije mogao rastati s njime; on nije mogao pregoriti, da mu za života njegova varvarska noga gazi ovo sveto mjesto u kome počiva njegova sahranjena ljubav. Al' zvjerskom oku varvara ni ove se mjesto sakrilo nije. Oni jurnu na seosko groblje i opaze Đorđa, koji sav od borbe krvav bijaše. Sa svake strane podignu na nj oštre nadžake i pod gomilom slijepog oružja složi se divni i umoreni junak i pade da se na grobu ljubavi svoje vječito odmori. Plakala sam i u pjesmi svojoj žalila svoje drago selo i seljane, koji su me uvjek rado primali, a kad se spustila mirna noć i blijeda mjesečina obasjala pusto seoce, stajala sam na kamenom krstu Ljiljaninog groba i gledala kako vjetrić leluja vlasi mrtvog junaka i onaj stručak ljubičice plave, što je nikao iz mrtvih Ljiljaninih njedara...

(Luča, 1895, br. 6-7)

DRUG
Stevi Žakuli

     Sahranismo ga...
     Na novouzdignutu humku padali su zlatni uveoci što ih vjetar donosaše sa obližnjih maslinovih i smokvinih grana, a pošljednja opraštajna pjesma gubila se u hladnom sumraku novembarskog predvečerja.
     Uskom stazom groblja vraćala se je povorka raznih lica, samo on jedini, taj "jadni" Jovo, stajaše još tamo nad Ristinom humkom kao crni stup...
*
     Risto i Jovo bili su drugovi. Svoje djetinjstvo proveli su zajedno. Jedan ih je učitelj učio, a kad su dorasli za posao, roditelji ih odvedoše na zanat kod starog kundurdžije Lazara.
     Godine tekle i oni postali momci, pravi momci; a valjane ruke pa zaradile sebi. Oni bijahu obučeni u lijepo narodno odijelo: bijele dokoljenice, plave šalvare, crveni koparan, a na glavi zavratka sa hercegovačkim grbom.
     Momci mladi pa ih srce poteglo za ašikovanjem. Obilazili mahale i sokake, a onaj sokak, što je tamo na priječkoj strani ispod Huma bio im je najmiliji. Tamo, u maloj niskoj kućici, raslo materino zlato, raslo pa naraslo - prava sevlija!... Što je cura u mahali i butum oko mahale, ni jedna ne bijaše kao Mara Sančića. Ama, znaš, bolan, kad se ona u svetac obuče u one dimije od džanfeza, pa ona kratka ječerma, što se upila ispod one dvije grude... pa onaj mrki fesić sa zlatnom granom, pa još kad vidiš one oči, one velike lijepe crne oči, e bolan lijepo da "zvizneš". Pa i nije momka bilo, koji se u taj Marin sokak ne svraćaše. A ona tek malo iza kanata proviri pa se opet sakrije. Risto i Jovo bili su najsretniji. Kad bi oni nedjeljom bahnuli na Marina vrata, Mara čisto postane nekako još ljepša. Oko malih usta oblijeće slatki osmijeh te ti izgleda da je sav zlatan kao zlatni proljetni zrak kad padne na rumeni cvijet... One lijepe, mudre oči k'o da gore, pa te griju. Dok je druge momke samo kadikad iza kanata provirivala, Ristu i Jovu gledala je baš onako ačik, igrajući se žutom narančom i prebacujući je iz ruke u ruku. A kad bi je oni štogod i upitali ona bi malo oborila glavu pa onako poluglasno odgovarala bi, dok ni jedan drugi momak ne ču iz njezinih usta cigle riječi.
     Risto i Jovo bili su u Mostaru od najljepših momaka. No Risto imadijaše prvenstvo. Risto je bio ljepši, a uz to i okretan, pa je znao s djevojkama razgovarati, dok Jovo bijaše često puta zbunjen i nespretan. Pa i nije čudo što je Mara radije gledala Ristu nego li Jovu. Kad bi joj štogod Risto progovorio, ona nekako zasvijetli očima pa sva radosna. Lijepo vidiš kako joj pod ječermom srce udara. Jovo je osjetio to; tajno u duši njegovoj počela se rana otvarati. On se prema drugu pokazivao silom veseo i raspoložen i zavidio mu je. On je, možda, većom silom ljubio Maru nego Risto, al' eto, Risto pobjeđuje, Risto ljepši, Risto razgovorniji pa djevojci prirastao za srce, baš za ono srce, koje onako pod uskom ječermom bije...
     Sveci svetovali, a nedjelje nedjeljale. Drugovi odlazili kod lijepe Mare...
     Jednom, baš na Trojičin-dan dogovorio se Risto sa Jovom, da se pošlje podne sastanu prijeko u Tutinoj izbi, da popiju po jednu, pa onda Mari.
     Odma pošlje ručka spremio se Risto pa pravo gdje su su zakazali. Tu nađe Jovu, al' Jovo se promijenio. Pred njim bukara vina, a on se malo iskrivio na klupi, zavratka mu pala, pa kosa zamršena strši...
     - Šta je to, Jovo? - Risto će sa ulaska vrata. Jovo nekako čudno podiže oči pa promrmlja...
     - Ništa, ništa. Eto prevarila me bukara, pa sam malo uhvatio... Ti mene ostavi, ja danas neću s tobom.
     - A što, bolan?
     - Pa vidiš da zaplićem jezikom, pa će mi se smijati tvoja Mara...
     Ove posljednje riječi zvonile su nekako čudno... Risto se trže, nešto ga neobično kroz srce prožma, pa će Jovi:
     - A što da je moja Mara?      - Ništa, bolan, ništa... Ja se šalim... Dede ispi jednu, pa ti hajde, a mene ostavi... večeras ćemo se viđeti.
* * *
     Risto se uputio Mari, al' jednako mu zvone one riječi Jovine i šta znači ona promjena koju je primjetio na svome drugu? Što se Jovo napio danas kad on nikada ne bijaše pijan? Pa one riječi "tvoja Mara"... Sve to dovodilo ga je u veliku zabunu, dovodilo ga je do uvjerenja da i Jovo voli Maru. I on zastade, hotijaše se vratiti Jovi. "Zar jedna đevojka, pa da me rastavi sa najmilijim drugom? Ne, ja iđem Jovi, iđem mu reći: ako on voli Maru, neka mu bude sretno, ja ću odstupiti".
     Dok on to mišljaše, a jedno milo lice lebdijaše pred njime. On lijepo vidi džanfezli dimije, usku ječermu, crne velike oči, koje ga tako milo gledaju; on vidi, lijepo sve vidi - vidi upravo Maru, kako se igra sa žutom narančom pa joj na rukama zvekeću srebrni belenzuci. Risti počeše noge klecati, hoće da mu duša u kotlac dođe. Jedna vrela usijana šipka prostrijeli mu srce i on se strese. On mora naprijed, on mora vidjeti Maru - ona mora biti njegova i ničija druga pa ni Jovina. I on pođe dalje pravcem onamo, gdje se diže ona stara granata smokva uz onu malu kućicu Marinu.
     Svetac, pa oživi mahala. Lijep dan, pa i staro i mlado izvrvljelo pred avlinska vrata pa se razgovaraju.
     Tu gdje su Marina vrata iskupila se grupa momčadije pa se šale i zadirkivaju. Zovu curu da ih poviri, al' Mara zatvorila oba kanata pa ih samo kroz ključaonicu proviruje. U to će neko:
     - Eto Riste! - Mara otkuči jedan kanat pa brzo proviri da vide varaju li je momci. Da, tu je Risto, njezina duša njezin san.
     Sunce počelo sjedati, daleko iza Huma otišlo.
     Momci se počeše razilaziti, sve ode, samo Risto ostade. On mora vidjeti Maru, mora joj sve, ama sve reći pa šta bilo. I vrata se otvoriše, Mara se Javi.
     - A Boga ti, što si sam, đe ti je Jovo? - lagano prošaputa ona.
     - A što, zar ti, bona, voliš kad je tu Jovo? - prebaci joj Risto.
     - Pa ja... znaš... onako te pitam, što je on tvoj drug i što si vazda s njim.
     - Znaš šta je Mare? Jovo je ostao u čaršiji, a ja sam evo došao da se s tobom na samo porazgovorim. Evo ima već godina dana kako ja tebi dolazim i s tobom se gledam. Ja neću da s tobom "mâtam" i da te zanosim. Moja je mati ostarila, ona hoće da ima zamjenu... Mare, tako ti Boga, reci ti meni pravo i pošteno, onako od srca, bil' ti pošla za me? Ti znaš, ja nisam čovjek bogat, ja samo imam ove dvije ruke i živim od zanata. No ne boj se, dok sam ja živ tebi ništa falilo ne bi. Ja te volim, zavolio sam te odma iz prvijeh dana, pa sad reci, hoćeš li biti moja?
     Mara nije znala kako da se nađe. Ta ovo je prvi put kako ona stoji pred čovjekom, koji joj svoju ljubav izjavljuje. Ristine su riječi tako slatke, pune nečega što joj srce sagorjeva. Ona za čas obori glavu i gledaše u rumeni karanfil, koji okretaše među prstićima. Ne zna šta će da odgovori. Ono nije da ona ne zna odgovoriti, nego je nekako stid, pa joj lijepo udario plamen u lice...
     - Što mi bona ne odgovoriš? - reče Risto kad viđe da ova oklijeva.
     - Risto - jedva prozbori Mara - ja imam majku, ja nju moram pitati, a što se mene tiče... Tu Mara zastade i opet prevrtaše karanfil i gledaše u nj.
     - A đe ti je mati?
     - Eto je u kući, čeka da ja dođem da pristavimo večeru.
     - Pa dobro, ti hajde materi, a eto i mene...
     Mara veselo otskakuta u svojim sarajevskim nanulama, a Risto uz avliju:
     - Jeste li prijateljima razi? - koračajući viče Risto.
     - Dobrim prijateljima vazda! - ču se iz kuće (kuhinje) glas Marine matere, koja zatim izađe i uvede ga u sobu. Risto sjede u vrh sobe na sećiju, baš pod ogledalo, na koje se Mara ogleda.
     - Znaš, Anđo, što sam doš'o? - reče Risto, pošto zavi, pa zapali cigaru. - Ja sam se zagledao u tvoju Maru. Ona mi je omilila i ja sam evo doš'o da te upitam hoćeš li mi je dati i hoće li ona i je li kail...
     Žena lomljaše prste i ne mogaše u prvi mah da se pribere. Ta šta će sad ona? Ako joj Mara ode, ona ostade samohrana, jer joj je Mara jedinica pa je pazi k'o oči. Al' valja momku odgovoriti pa šta bilo.
     - Pa Boga ti, brate, moja je Mara još luda, još je ona dijete. Ona ne bi znala tvojoj kući ugoditi niti kućom upravljati.
     - Bila luda ne bila - odgovori Risto - ja sam nju zagledao, pa ako ste kail a vi kažite, pa neka bude sretno.
     Šta ćeš, treba tražiti čaru, ili momku otkazati ili - pristati. A momak k'o zlatna jabuka, pa uz to radiša i hairli, te žena ustade sa sanduka, koji bijaše odma do sobnih vrata zasrt čaršafom, i ode da se s Marom razgovori. Ne potraja dugo a Anđa se vrati:
     - Neka bude sretno! đevojka hoće, pa hoću i ja.
     - Nek je sretno, i da Bog da! - odgovori Risto i čisto mu neka zebnja sa srca pade.
     Pošto ispiše po jednu kafu i utvrdiše da prosidba bude iduće nedjelje, a svatovi tek na jesen, jer, veli momak, treba se opremiti i kuću napuniti. Risto ustade i oprosti se, a Anđa ga isprati do avlinskijeh vrata, dok Mara kroz pendžer viri pa sva od radosti trepti k'o leptirica.
     Veseo Risto, nešto mu oko srca toplo, pa bi iz svega grla pjevao. Iđe a sve misli na Maru, pa mu sve lijepo kao i Mara. I ovo veče što se već spustilo nad Mostarom i proređalo zlatnim zvijezdama, i ono plavo nebo nad Humom i ona brza Neretva što zapljuskuje svoje kamene obale, sve je to bilo lijepo kao Mara i sad je sve njegovo, vas je Mostar njegov, jer je njegova Mara.
     Kroz priječke mahale, punim srcem, hitao je brzo a prva mu je briga bila da nađe Jovu i da mu sve kaže.
     Taman Risto preko stare ćuprije, a Jovo preda nj.
     - Đe si ti, bolan? - veselo pristupajući mu reče Risto, i udari ga rukom po ramenu.
     - Evo me! Znaš, ja sam ti danas malo zabasao... Poteg'o sam više nego obično pa me, brate, uhvatilo.
     - Jovo, tako ti boga - nastavi Risto s njime usporedo idući - da tebi nije štogod na me žao ostalo, kad si mi onako danas preko volje odgovarao i nisi htio sa mnom ići?
     - Eto ti kažem, da me vino prevarilo pa nisam znao ni šta govorim.
     - E, znaš li šta je novo?
     - Šta?
     - Ja sam ti, brate, dao riječ. Sad sam bio kod Marine majke, pa đevojka pristala, a i mati joj.
     - E da Bog da sretno! - reče Jovo i pruži ruku Risti, a pod njim noge zadrhtaše; glas mu nekako nesiguran... zapinje...
     - Hvala ti, brate! - odgovori Risto i drugovi se poljubiše.
     - Jovo, prsten je u iduću neđelju. Ti znaš da mi od tebe niko miliji nema, pa, brate, ti ćeš i predati amanet. Ja nemam brata, ti si mi brat. Pozvaću i ostale komšije, pa, u ime Boga, ti pred njima pa predajte amanet.
     Jovo bijaše kao u polusnu. On nikad tako zbunjen nije bio, on je drugu vazda iskreno odgovarao, a sad nekako nema riječi, nije jasan, zapleće. Nešto ga u prsima steglo pa čovjek ne može da govori. On bi najvolio sada pobjeći od Riste, da se nikad više s njime ne sastane.
     - Hoću, Risto, ja ću ti učinit' ljubav - s mukom odgovori Jovo a rukom tare znoj s čela.
     - E hvala ti, brate, a sad lahku noć! Iđem kući da materi kažem...
* * *
     Brzo prošli dani. Osvanula nedjelja, lijepa i proljetnja nedjelja, puna sunca i nebeskog plavetnila. Prosioci se iskupili kod Ristine kuće pa pjevaju. Tu je i Jovo, i on se usiljava da bude veseo i pjeva... Obrediše se zdravice i prosci krenuše na put. Amanet, koji bijaše zavijen u crveni svilenjak, nosilo je jedno odraslije dijete. Jovo je išao naprijed, a ostali, dva i dva, za njim. Na avlinska vrata izvrvila ženskadija pa im čestitaju: "Sretno, sretno!"
     Mati Marina sa komšijama dočekala prosioce. Počeše zdravice, jedna po jedna, a sad dođe na red da se amanet preda... Nešto se u Jovi prevrnu; zapališe mu se prsi pa hoće da izgore. Neki trnci sa dno noga do potiljka obuzimaju Jovu. on bi taj amanet zgazio, on bi ga bacio u najvišu dubinu Neretve... Mara, ta lijepa Mara, njegova neće biti. Taj Risto, koga je on tako volio, sad mu je mrzak, on bi zajedno s njim skočio u najvišu jamu. I nesvjesno on se diže, stupi pred ikonu, prekrsti se i tri put metenisa pa uze amanet, koji mu dodade dijete, i stavi ga pred ikonu, a zatim se opet prekrsti i tri puta metenisa.
     - Sretno, sretno! - zavikaše svi, pa kad se obrediše još jednom zdravicom i ispiše po kafu, veseli prosci krenuše se Ristinoj kući. Jovo je šutio; bio je blijed kao da mu je neko srce iščupao pa ga boli. On više ništa nema, on je sve izgubio.
* * *
     Risto prionuo za rad. Čim zora a on na posao. Što su druge kalfe svršavale za dva dana, on za dan i po. Hoće momak da što prije zaradi, da kuću spremi, da svatove ugosti. A majstoru milo što je taki Risto pa ga bolje i pazi nego li druge. Uza Ristu sjedio je obično Jovo i radio, al' od prosidbe tu Jove nema, njegovo je mjesto prazno. Slao i poručivao po nj majstor, no on ne dolazi. Zabio se momak u mehanu pa i ne izlazi... Teško Risti, žao mu Jove, žao mu druga, žalije mu ga od rođenog brata... Ta on pogađa šta je Jovi, on se sjeća onih riječi Jovinih u Tutinoj izbi i sad mu je sve jasno. Boli ga, živo ga srce boli. Traži Jovu al' njega nigdje, on se krije i neće da vidi Ristu. Protekla i tri mjeseca a Jovo ne dolazi, on je post'o pravi bekrija i ne izlazi iz mehane. Što je imao ubio u glavu, a sad prodaje i stvari iz kuće, koje su mu iza majke ostale. Čak neki ga počeli nazivati, valjda iz sažaljenja, "crni", "jadni" Jovo.
     Još mjesec dana eto jeseni, eto Ristinih svatova, eto pjesme i veselja. Al' gdje je sreće tu je i nesreće.
     Udarila po Mostaru nakva "vrućica". Jutros čovjek ustao zdrav a u večer oborilo ga... Gori, bunca, a do osam dana a njega nose...
     Risto kidisao sa poslom - ugrio se, pa mu lijepo vratne žile nabrekle. Jesenji vjetar puše kroz pendžer pa ga hladi, a Risti milo, ugodno mu; a kad je uveče kući došao a on - na postelju. Gori kao vatra; zapalilo se čelo pa sve para izbija... Bunca - govori na jabanu, zove, spominje Jovu, Maru, pa sve tako... Ne prođe ni osam dana a majka zakuka za Ristom. Lijepo ga nešto udavi, pa eto ti! Vas Mostar čuo za smrt Ristinu, pa nekako čuo i Jovo. On odavna nije bio trijezan al' sad znadijaše sve. Risto umro, a on se nije s njime ni oprostio, a on ga nije ni jedanput obišao. Ta pomisao još većma ga zaguši - on poče plakati k'o maleno dijete i diže se pa pravo Ristinoj kući, a kad ču naricanje Ristine majke, on se lijepo skameni. Mati Ristina ugledala Jovu, pa ga zove da vidi mrtvog druga. Jovo pao pa ljubi Ristu, ljubi ga u čelo, usta, u lice. Moli ga da mu oprosti što se nije s njime halalio.
     Zvona zazvoniše i sprovod krenu... Tamo na Suhodolinskom groblju sahraniše ga...
     Na novouzdignutu humku padali su zlatni uveoci što ih vjetar donosaše sa obližnjih maslinovih i smokvinih grana, a pošljednja oproštajna pjesma gubila se u hladnom sumraku novembarskog predvečerja... Uskom stazom groblja vraćala se povorka raznih lica, samo on jedini, taj "jadni" Jovo, stajaše još tamo nad Ristinom humkom kao crni stup...
     Kasno je bilo kad se Jovo sa groblja povratio. Već su po ulicama počeli škiljiti fenjeri, a na visokim minaretima, koji se gubljahu u jesenjskoj magli kao crne uzdignute sjenke, mujezini su dovršavali svoju dovu - bila je jacija. Jovo je koračao neodređeno i sumorno. On se nikad tako pustim osjećao nije; on je mislio na Ristu, na mater Ristinu i na one dvije sirotice, dvije sestre Ristine. One su ostale bez zaštite. Mati im grohnula, pa ko će ih sada hraniti? Tako Jovo mišljaše, a put ga nanio baš pored vrata kuće Ristine... Nigdje nikog, sva su vrata zatvorena i on lagano podiže mandal, otvori vrata i kao sjenka stupaše preko uske avlije i stade. U maloj sobi, na podu, stajao je tučani čirak a u njemu lojana svijeća, koja bacaše slabu svjetlost oko sebe, a tamo uza jastuk, koji bijaše uza zid prislonjen, sjedi mršava starica, savila ruke pa se ljulja i nabraja. Tamo, u jednoj ćoši sobe, u polumraku, sjeđaše Joka i Stana, sestre Ristine. Obje povezane crnim jaglukom pa k'o dvije kukavice kukaju... Jovo stajaše i kroz pendžer gledaše ovo satrveno i razoreno gnijezdo. Tu više nema radosti, nema sreće, jer Riste nema. I njega ponovo obliše suze. Al' neka sretna misao kao da mu pade na pamet i on lagano prozbori: "Bože, daj mi snage!" pa se lagano dokuči avlinskih vrata i nestade ga...
     Te noći Jovo nije oči sklapao. On je presjedio sam zavijajući cigaru po cigaru. Puna soba dima, pa kao da je pao oblak i samo se nazire slaba svjetlost kandila, koje je Jovo te noći prislužio pred Svetim Đorđem svojim krsnim imenom. Svu noć on je mislio na Ristu, na mater Ristinu i na one dvije sirotice njezine... A čim se dan javi, on ustade pa pravo kod svoga staroga majstora. Baš se majstor kurisao, naložio dagaru, srče kafu i puši, a Jovo otvorio vrata dućanska.
     - Dobro jutro, majstore! - pa pristupi i majstora u ruku...
     - Bog ti pomog'o! - reče stari Lazar i začuđeno pogleda u Jovu.
     - Majstore, ja sam ti mnogo skrivio; ja sam se obruk'o i pred Bogom i pred ljudima i pred tobom. Oprosti mi, i primi me opet da radim, da budem sretan.
     Majstoru udariše suze, drago mu što mu se Jovo na prvi put vraća, drago mu, jer se sjeti i Riste, jer je Jovo drug bio Ristin...
     - Od mene ti prosto, reče majstor, ja ti otvaram opet svoja vrata, pa budi pametan i valjan.
     Jovo se saže, opet ga poljubi u ruku i sjede na svoje staro mjesto, pa prihvati za čekić i reče: "Bože ti pomozi!"
     Majstoru srce raste, gleda u Jovu, gleda u brze Jovine ruke, koje tako vješto obavljaju posao. Ta on je toliko njih na pravi put izveo. Koji su nekad kalfe bile, sad su svoji majstori, pravi majstori, pa se raduje što će to i od Jove dočekati. A i jeste Jovo okren'o kako treba. Nema ti tu, nego čim zora a Jovo za posao pa sve do po jaciji. Čovjeku došla aviz pa se čisto kaje šta je radio, pa hoće da nadoknadi izgubljene danove. Rad ga čisto okrijepio, dao mu snage i povratio mu zdravlje, pa momak postao uredan i lijep. Neće vam taj više potrošiti novčića zabadava, nego čuva, brate, i zavezuje u devet uzala... Svaki dan mogao je zaraditi dvanaest groša, pa kud ćeš bolje, može prehraniti i sebe i druge...
     Zarađivao Jovo, a dani prolazili pa se nakupilo... Prošla i zima, pa zarudilo proljeće, još nekoliko pa eto Đurđeva-dne, a Đurđev-dan je njegovo krsno ime, a i u Ristinoj kući. Sve što se više Đurđev-dan primicaše, Jovo veseliji, raspoloženiji. Jedna zlatna misao razvedrila mu čelo, k'o proljetno nebo kad se razvedri poslije magle, pa ti ga je milina pogledati. Na Maru je zaboravio sasvim. Mara prežalila Ristu, pa se udala za nekog sahadžiju iz Bosne, pa s njime sretna...
* * *
     Prolistala gora. Šnjegovi se planinski rastapaju pa rijeke nabujale. Lasta cvrkuće a ždralovi prelijeću čak na Dunav. Zamirisala kadulja i vrijesak, pa čele izletile da kupe med. Vinogradi se okopavaju, loza nabrekla, sunce grije, sjutra je Đurđev-dan. Jovo uzeo izun od majstora, pa se nešto usprovrz'o, sad uz čaršiju sad niz čaršiju, kupuje nakve stvari, trebaju mu - sjutra mu je krsno ime... Dan prolazi, evo večeri. Sjela mati Ristina, sjela i Joka i Stana pa plaču. Pred ikonom Svetog Đorđa gori kandilo, tužno gori, i svjetli se kao one suze što ih ove tri sirotice liju. Sjutra nema ko da prisluži svijeću, nema Riste, pa plaču.
     - Otvorite! - najedanput začu se s avlinskih vrata.
     - Ko je? - istrča Joka, mlađa sestra Ristina, pa pita.
     - Ja sam, otvori. - I Jovo stupi preko avlinskog praga, pa pravo u sobu.
     - Dobro veče!
     - Bog ti pomog'o! - odgovori mati Ristina, pa briznu u viši plač. Ta on, Jovo, drug je njezinog Riste, pa joj se rane pozlijedile. Stana, starija sestra Ristina, pobježe u drugu sobu, djevojka za udaju pa se krije...
     - E, znaš - reče Jovo pošlje kratkog ćutanja - ja nisam doš'o da plačemo, nego da se večeras uoči krsnog imena proveselimo. Nemoj tako... Nego slušaj. Ja sam bio drug Ristin. Živili smo kao dva rođena brata, pa hoću i sad da mu budem vjeran i pravi drug. Vi nemate nikog, sami ste. Evo mene, ja ću s vama, ja hoću da zamijenim Ristu, hoću da budem vaš 'ranitelj. Eto ti imaš šćer za udaju. Stana je prava đevojka, pa ako hoćeš, a ako hoće i ona, te je draga volja, ja je primam za ženu pa neka bude sretno... ja sam sve udesio...
     Mati Ristina gleda u Jovu, a ne vjeruje da je to on, ne vjeruje, da je to java, ona sanja... Na vjeruje da čuje taj glas... To je obmana, to su mađije i ona grca, guši se - plače, a pred ikonom Svetog Đorđa kandioce veselije zatrepta...
     Osvanuo Đurđev-dan, osvanula sreća materi Ristinoj. Jovo joj postao sin; Jovo joj kolo u kući poveo; Jovo joj prislužio krsnu svijeću; Jovo je sada hranitelj njezin, hranitelj sviju njih.
     Vesele se svatovi, a veseli se srce Stanino; veseli se nebo i sunce, a tamo, još od razdanka, u bašči pod rascvjetalom ružom, neprestano pjeva jedna tica, pjeva slatko i milo. To je duša Ristina sletila pa zahvaljuje drugu...

(Zora, 1900, br. 11)

ALEKSINA
PISMA


Uz Aleksina pisma donosim u cjelosti predgovor koji je objavljen u "Izabranim djelima Alekse Šantića", Knjiga V, Sarajevo, 1972. gdje su i objavljena njegova pisma koja možete naći na ovim stranicama.


     Prepiska koju donosimo u ovom izdanju predstavlja izbor iz obimne dokumentacione građe koju smo sakupili o Aleksi Šantiću u Institutu za izučavanje jugoslovenskih književnosti u Sarajevu. Građa sadrži pisma Alekse Šantića upućena književnicima, kulturnim radnicima, urednicima novina i časopisa, izdavačima, zatim rođacima, prijateljima i poznanicima. Veći dio ove prepiske već je objavljen i prokomentarisan.
     Drugi dio građe obuhvata pisma koja su upućena Aleksi Šantiću, ali ih - mada sadrže veoma zanimljive i za kulturnog istoričara korisne detalje - nismo mogli unijeti u ovo izdanje.
     U toku rada na prikupljanju rukopisa Alekse Šantića - u prvom redu pisama - obišli smo nekoliko naših dokumentacionih centara, koji u posebnim odjelima svojih biblioteka i arhiva čuvaju rukopisnu građu. Pregledali smo, zatim, veliki broj starijih i novijih publikacija koje su povremeno objavljivale pisma književnika. Nastojali smo da u izdanje unesemo što više rukopisa koji ranije nisu štampani (čak i ako ne sadrže neke izuzetno značajne podatke), ne zanemarujući ni one koji su već objavljeni, pogotovo ako su objavljeni u starijim i manje pristupačnim publikacijama.
     U Muzeju Hercegovine u Mostaru pohranjena su pisma i dopisnice (više od 500 komada) upućene Aleksi Šantiću. U zaostavštini Atanasija Šole, koja se djelomično nalazi u fondu ove ustanove, čuvaju se tri pisma i dvije dopisnice Alekse Šantića Šoli. Pored ovih, Muzej posjeduje još nekoliko Šantićevih pisama bliskim rođacima i poznanicima ali te dokumente, zbog njihovog isključivo privatnog karaktera, nismo unijeli u izbor.
     U Arhivu Hercegovine u Mostaru, u kome se nalazi arhivska građa trgovačke kuće Risto i Miho Šantić (oko 6000 dokumenata), izdvojen je materijal koji se odnosi na Aleksu Šantića (oko 200 dokumenata). To su, pored nekoliko ranih Šantićevih pisama ocu i stricu, uglavnom pisma iz perioda kada je Aleksa, zajedno sa bratom Perom, brinuo o trgovačkim poslovima kuće Šantića.
     Narodna biblioteka u Mostaru, koja ima veoma skroman rukopisni fond, čuva šest pisama Alekse Šantića Isi Đurđeviću, knjižaru i izdavaču iz Sarajeva.
     U Rukopisnom odjeljenju Narodne biblioteke u Sarajevu pohranjena su pisma i dopisnice Alekse Šantića Jovi Šmitranu, publicisti i uredniku sarajevskog Zvona (oko 30 komada), književniku Mili Pavloviću - Krpi i njegovoj ženi Matildi (28), nekoliko dopisnica Radojki Kovačević, Šantićevoj sestrični, jedno pismo ocu (iz 1888. god.), zatim beogradskom glumcu Miloradu Gavriloviću i još nekim, manje poznatim ličnostima.
     U Akademiji nauka i umjetnosti SR BiH u Sarajevu čuva se 18 pisama i dopisnica Alekse Šantića Atanasiju Šoli. Nekolike dopisnice upućene su Šoli u travnički zatvor (između 1914. i 1918. god.), a ostala pisma i dopisnice pisane su kasnije, kada je Šola izabran za predsjednika Zemaljske vlade.
     Arhiv grada Sarajeva posjeduje Šantićeva pisma upućena bosanskohercegovačkom publicisti Borivoju Jevtiću i književniku Jovanu Protiću, Vojvođaninu, koji je veći dio života proveo u Mostaru i bio u iskrenim prijateljskim odnosima sa Šantićem.
     Muzej književnosti u Sarajevu posjeduje tri Šantićeva pisma upućena Trifku Kuiću u Beograd. Dva su pisana iz sarajevske bolnice, a treće, koje nije u potpunosti sačuvano, iz Mostara.
     U Narodnoj biblioteci u Beogradu našli smo četiri pisma i jednu dopisnicu Alekse Šantića Marku Caru, tri pisma Vojislavu Jovanoviću iz perioda kada je Jovanović uređivao Srpski književni glasnik, po jedno pismo Dragutinu Kostiću, uredniku Vremena, vojvodi Stepi Stepanoviću, spisateljici Kosari Cvetković i jedna oštećena dopisnica Paju Markoviću Adamovu.
     Arhiv SANU u Beogradu posjeduje osam Šantićevih pisama Svetislavu Cvijanoviću, knjižaru i izdavaču iz Zemuna, jedno pismo i jedan telegram Ljubi Stojanoviću, tadašnjem ministru prosvete i jedno pismo Bogdanu Popoviću.
     U Univerzitetskoj biblioteci "Svetozar Marković" u Beogradu pohranjena su četiri dokumenta iz Šantićeve prepiske sa Jovanom Skerlićem: jedno oštećeno pismo, jedan komad dopisnice sa sačuvanim tekstom, te jedno kratko pismo i dopisnica iz Venecije.
     U bogatoj zaostavštini književnika i urednika Nove iskre Riste Odavića, koja se nalazi u Arhivu SR Srbije u Beogradu, sačuvano je trinaest pisama Alekse Šantića Risti Odaviću. Šest pisama odnosi se na Šantićevu saradnju u Novoj iskri, a ostala su privatnog karaktera.
     Arhiv Matice srpske u Novom Sadu posjeduje bogatu zbirku pisama Alekse Šantića Milanu Saviću, sekretaru Matice srpske i uredniku Letopisa (37 komada), zatim nekoliko pisama Jovanu Grčiću i jedno pismo Tihomiru Ostojiću.
     U Naučnoj biblioteci u Dubrovniku sačuvana su dva pisma Alekse Šantića Antunu Fabrisu, književniku i uredniku Srđa.
     Pored pisama koje smo unijeli u ovaj izbor koristeći se fondovima pomenutih ustanova iz Mostara, Sarajeva, Beograda, Dubrovnika i Novog Sada, pregledali smo i pisma objavljena u časopisima, čije originale nismo imali u rukama: to su pisma Alekse Šantića Vladimiru Ćoroviću, koja su u posjedu porodice Ljubinković u Beogradu (objavljena u Putevima, 1968), dva Šantićeva pisma Jovanu Meduriću (Reč, 1924), pismo Bogdanu Popoviću (Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, 1960), Đorđu Čokorilu i Vladimiru Ćoroviću (Književne novine, 1963), i pismo Petru Kočiću (Književne novine, 1957). Za pisma koja su ranije objavljena u cjelini, stavljali smo podatak o objavljivanju u zaglavlju; za ona, pak, koja su djelomično citirana kao objašnjenje ili ilustracija uz pojedine tekstove, naznačili smo podatak o štampanju u bilješkama uz pisma. Razumljivo je da smo nastojali optimalno provjeriti koja su sve pisma ranije već objavljena, što ne isključuje mogućnost da je neko pismo ipak ostalo bez potrebnog podatka u zaglavlju.
     Pisma smo složili kronološkim redom, pri čemu je - s obzirom da mnoga od njih nisu datirana - u više slučajeva bilo teško sa sigurnošću odrediti tačan datum pisanja. Mnogo su nam pomogli podaci iz samih pisama, a u više mahova i pisma upućena Aleksi Šantiću, odnosno odgovori na Šantićeva pisma, koja smo u Mostaru imali prilike da vidimo.
     U pogledu sadržaja, pisma se najčešće odnose na Šantićeve književne preokupacije, kao i na njegove lične veze sa uglednim savremenicima i prijateljima. Najveći dio dokumenata koji je ušao u ovaj izbor upućen je poznatim ličnostima književnog i kulturnog života posljednje decenije prošlog i prvih dvadeset godina ovog stoljeća (1892-1923). U njima Šantić prvenstveno govori o svom literarnom radu - o novim stihovima, prijevodima, zbirkama i izdanjima, o djelima drugih književnika, o književnim časopisima i značajnim događajima iz kulturnog života. Niz pisama upućenih Milanu Saviću, na primjer, u vrijeme kada je Šantić stupao u književni život, kazuju o nastojanjima mladog mostarskog pjesnika da nađe svoj umjetnički izraz, o dilemama i kolebanjima tako karakterističnim za čovjeka pred kojim su tek otškrinuta vrata jednog novog svijeta. Kasnija pisma, kao ona pisana Jovi Šmitranu, socijalisti i uredniku sarajevskog Zvona, otkrivaju Šantića kao već formiranog pjesnika i prevodioca, čovjeka već sigurna u sebe, koji svoje literarne ambicije usmjerava ka težnjama i željama čitavog svog naroda. Rad na prevodu Pesama roba Svatopluka Čeha, naporan i iscrpljujući, pada upravo u vrijeme kada je Šantić ozbiljno počeo pobolijevati, ali su mu buntovni stihovi češkog pjesnika, ispjevani protiv austrougarske okupacije, davali snage da istraje: svaki stih Svatopluka Čeha, koji je pretvarao u skladnu rimu našeg jezika, značio je i njegovu misao i njegovo osjećanje.
     Istovremeno, Šantić piše i o svojim ličnim nevoljama - o gubitku bliskih i dragih ljudi (o majci, braći Jeftanu i Jakovu, o Svetozaru Ćoroviću), o zdravlju koje ga je čitavog života rđavo služilo i osamljenosti koja ga je pratila do kraja.
     Prepiska ne donosi gotovo nikakvih podataka koji manje ili više nisu bili poznati do sada. Ipak, u mnogim detaljima ona popunjava Šantićevu književnu i ljudsku biografiju, i, još više, ona predstavlja kroniku književnog i kulturnog života Šantićeva vremena. U tome vidimo razlog i opravdanje njenog objavljivanja.
     U nastojanjima da Šantićeva pisma približimo čitaocu, da jasnije ocrtamo likove i događaje koji se u njima pominju, popratili smo ih opširnim bilješkama i objašnjenjima. Pri tome smo nastojali da o opštepoznatim ličnostima i pojavama damo najkraće podatke, dok smo o manje poznatim ljudima i već zaboravljenim događajima prikupljali iscrpniju građu. Kako se često radilo upravo o minornim piscima i pojavama efemerne vrijednosti, podatke o njima bilo je teško pronaći. No, najveću teškoću, ipak, pričinjavali su nam objašnjenja uz ličnosti i događaje koje naša književna i kulturna istorija ne mogu zaobići, a o kojima je sačuvano veoma malo podataka u literaturi (Jovo Šmitran, Jeftan i Jakov Šantić, Iso Đurđević i drugi).



Izabrana djela Alekse Šantića, Knjiga V, Sarajevo, 1972.

ALEKSINA PISMA 01


ALEKSA ŠANTIĆ - MILANU SAVIĆU(1)

     Poštovani gospodine!

     Primio sam vaše drago pismo, i vidim da je u "svezi" poslata vam pjesma "Kosovsko cvijeće"(2) sa onom poslatom pod istijem naslovu G. uredniku. To je istina. Ja sam već davno g. Ognjanoviću(3) poslao ovu pjesmu, što je sada izašla u 3 broju "Javora"(4), pa misleći, da je urednik nije primio, ili je nije za valjanu našao, napisah iznova tu pjesmu i Vama je poslah.

     Vrlo se radujem, što na Vas mogu moje pjesme slati, jer znam, koja bude dobra, da neće čekati po 2 mjeseca dok se štampa, kao što je do sad činio g. urednik, što mnogo meni čini da gubim volju. Daklen dragi Gospodine učinite mi tu ljubav: kod urednika G. Ognjanovića naćićete, nekoliko mojijeh pjesama, molim vas pregledajte ih, pa ako je koja od njih dobra da je štampate, i za ovo molim vas odgovorite mi ako je moguće pismom, a ako to ne možete onda u "Javor" pod ovim znakom XX. - Ovđe Vam prilažem još jednu pjesmu(5), te ako je dobra, molim da je uvrstite. Zahvaljujući Vam unaprijed na učinjenoj ljubavi, ostajem Vas iskreno i srpski pozdravljajući vaš poštovatelj

U Mostaru 21. jan. 1892.
Aleksa Šantić         


(1) MILAN SAVIĆ, književnik (1845-1930). Pisao veoma mnogo, u stihu i prozi, pripovjetke, putopise, pozorišne igre, recenzije, oglede, feljtone. Prevodio sa njemačkog (Getea), kao i stihove naših pjesnika na njemački (najviše Zmaja). 1895. izabran je za sekretara Matice srpske. Urednik Matice srpske od 1896. do 1911. Objavio više od dvadeset knjiga radova.

(2) KOSOVSKO CVIJEĆE, pjesma A.Šantića, objavljena je u "Javoru" 1892, 3, 36-37.

(3) OGNJANOVIĆ ILIJA ABUKAZEM, književnik. Rođen u Novom Sadu 12. V 1845, umro u Budimpešti 21. VIII 1900. Pisao je satire i humorističke radove. 1862. uređivao je "Đački venac", a još prije toga pisani šaljivi list "Zolju". Od 1864. javlja se kao stalni saradnik "Danice". Poznanstvo sa Zmajem imalo je presudan značaj za njegov književni rad: on je Zmaju bio glavni saradnik i pomagač pri uređivanju "Zmaja", "Žiže", a naročito "Starmalog". 1874. obnovio je Zmajev "Javor" i uređivao ga do 1893.
Ognjanovićevi humoristički i satirični radovi objavljeni su i u zasebnim izdanjima: "Šala i satira" (1880-1883 pet svezaka), "Šala i lakrdija", prva torba (1880), "Vesele pripovetke" (1889); 1878. i 1881. Ognjanović je uredio "Abukazemov šaljivi kalendar".

(4) JAVOR, list za zabavu i nauku. Izlazio tri puta mjesečno pod uredništvom Zmaja Jovana Jovanovića u Novom Sadu od 1862. do 1863. kada se fuzionisao sa "Danicom" Đorđa Popovića. 1874. godine ponovo ga je pokrenuo Ilija Ognjanović Abukazem kao list za zabavu, pouku i književnost. Izlazio je do 1893.

(5) Po svemu sudeći to je pjesma "Majčin govor", koja je objavljena nedugo poslije pisma, u "Javoru" od 9. februara 1892. (broj 6, str. 84)

ALEKSA ŠANTIĆ - MILANU SAVIĆU


     Dragi gospodine!

     Ja sam željno očekivao, kada ću viđeti u "Javoru"(1) štampane moje "Ljubičice"(2) za koje ste mi pisali da ćete ih "skoro" štampati, pa evo to do sad sve jednako stoji. Dakle molim vas puno dragi Gospodine, ako su moje "Ljubičice" dobre, da ih "skoro" i štampate. Kao što vidite ja vas svaki čas sa pitanjima i sa slanjem radova uznemirujem, ali vas molim da me pretrpite. U mojoj blizini na žalost, nema takog jednog izobraženog Srbina; koji bi mi, da rečem, bio "Knjiga živa", t.j. nemam jednog Vas, koji bi mi mogao u mome radu popraviti i svoje savjete dati. Vjerujte, dragi Gospodine, da vam ne "lackam" jer to po prirodi neznam, nego vas čisto po vašoj vrijednosti cijenim i poštujem, pa mi se tako čini da vas ne mogu sa mojijem pitanjima uznemiravati. Ovđe vam opet prilažem dvije pjesme, i molim vas puno, da mi učinite tu ljubav, pa da mi javite pismom što skorim: od poslatih vama pjesama mojih, koje će se štampati(3) i koje su dobre, jer imam pjesama još, pa da se znam za slanje vladati. Zahvaljujući Vam unaprijed svesrdno na ljubavi, ostajem Vas iskreno pozdravljajući, vaš odan poštovatelj

U Mostaru 21. jan. 1892.
Aleksa Šantić         


(1) JAVOR, list za zabavu i nauku. Izlazio tri puta mjesečno pod uredništvom Zmaja Jovana Jovanovića u Novom Sadu od 1862. do 1863. kada se fuzionisao sa "Danicom" Đorđa Popovića. 1874. godine ponovo ga je pokrenuo Ilija Ognjanović Abukazem kao list za zabavu, pouku i književnost. Izlazio je do 1893.

(2) Pjesme pod naslovom "Ljubičice" nisu štampane u "Javoru". Tri pjesme pod naslovom Iz "Ljubičica" objavljene su u "Novoj Zeti" 2/1890, 207-208. 1891. objavljeno je još pet pjesama (1, 9-10) pod istim naslovom takođe u "Novoj Zeti".

(3) U toku 1892. godine Šantić je u "Javoru" objavio petnaest originalnih pjesama i jedan prevod s ruskog.