ČESTITKA               


Putuj, mala bebo,
U Nedičin kraj,
I ponesi njojzi
Ujin zagrljaj.

Pevajući stupi
U Nedičin stan,
I čestitaj toplo
Njezin rođendan.


Sarajevo, 17. marta 1921.

MILA               


Sedi Mila
Sred majčina krila;
Lice mršti kao baba stara,
Jer je, eno, blago majka kara
Što u ćumez uvukla se bila.

Milo, Milo, čuvaj se belaja,
Kvočka ne da pilića ni jaja -
Šinuće te sa dva krila vrana,
Pa ćeš ljuti' dopanuti rana!


1921.     

LASTE         


Nešto Neda sluša, sluša,
Sve joj jače srce bije:
Svetli pozdrav pramaleća
Pevaju joj laste dvije -

I u njenu korpu malu
Ljubičice siplju blage,
Lepe, čedne, kao duša
U Nedice moje drage.


1921.     

SELJANČICA           


Evo vredne seljančice,
Naše Jeke!
Kosila je jutro celo
Tu, kraj reke;
A sad gleda ispod ruke
Kako tamo, sa dna luke,
Njojzi trči stado belo.


1921.     

POVRATAK           


Ko je, ko je
Ono dvoje
Malih tamo?
Vidimo im leđa samo.
Čini mi se ona manja
Da se zove lepa Janja;
A kraj ove
Njena prija
Lepa Cvija.
S poljskog rada,
Idu kući
Pevajući


1921.           

ALEGORIJSKE PJESME




BILO JEDNO MOMČE CRNOGORČE...       


Bilo jedno momče Crnogorče
U planini, s orlom na visini.
Junačka ga sreća nanijela
Na izvore gdje se kupe vile,
Pa mu vile u pomoći bile:
Pružile mu krila i okrilje
I sve zlatne od nebesa kluče
Da poleti kud ga srce vuče.

Zaigralo srce u junaka,
Usplamćela duša u junaka,
"Pregaocu Bog daje mahove,"
Pa se diže da je nebu bliže,
A nebo mu rastvorilo dveri,
Pokaza mu čudesa i tajnu,
Napoji ga izvorima svetim
Besmrtija, mudrosti i slave;
Nauči ga zboru i govoru
Što u duši zažiže plamove
I diže je put svijetlog sunca
Da propoje himnu Vaskrsenja;
Nauči ga zboru i govoru
Kojim samo vječni bozi zbore
Pod oblakom na vrhu Olimpa!
Dugo momče gledalo čudesa,
Divilo se nebu čudesnome,
I sva slova, što ih božja ruka
Zapisala u Knjigu Postanja.
Mudro momče zapamtilo mudro,
Pa on sađe vilam' u zahlađe
A sve vile u zahlađu bile,
Zbor zborile i junaka zvale
Pa mu gusle javorove dale -
Zlatne gusle sa strunama zlatnim
Kad zagude da mrtve probude...

Zaigralo srce u junaka,
na prsima teške toke zveče
Toke zveče, zlatne gusle ječe,
Dok uz gusle propojalo momče
Divnu pjesmu, kakvu čuli nisu,
Naše gore ni vile na visu...
Pa k'o talas silovitog mora
Odbila se od krša i gora,
Razlila se u krajeve srpske,
Pojila ih viteštvom i snagom,
K'o što jarko proljeće napaja
Bistrom rosom cvijeće i travu;
Odbila se od krša i gora
I, k'o jeka vaskrsnijeh zvonâ,
Orila se u dubokoj noći
I besmrtnim, proročanskim glasom,
Vječnu zublju uždila u tami.

Mnogi dani promicali letom,
Mnogo puta proljeće je jarko
Silazilo u gore i klance,
Donosilo darove i blaga,
A još tamo na planinskom visu
Sveti glasi umirali nisu,
Još su zlatno pozdravljali sunce
"Vješti zvuci divnijeh gusala".

Ali sunce za oblake zađe
Sunce zađe a mrak Goru nađe,
A u Gori proplakale vile,
Zlatno im se salomilo krilo,
Zlatno krilo i okrilje zlatno,
Jer izgorje srce u junaka,
Jer potamnje čelo u junaka,
Umno čelo što je "V'jenac" splelo,
Da se, "vile u v'jekove grabe
Da mu v'jence dostojno sapletu",
Da se sjaje dokle neba traje,
Da se slavi dok je sunca jarka,
Dok je Srbâ i dok je junaka!
O, Srbine, znaš li krše one
Uzdignute nebu pod oblake,
Što te zovu na široke pleća
Da sagledaš Jadran u daljini,
Kako hučnim zapljuskuje valom
Divnu Boku i Primorje milo?
Tamo, tamo, vrh Lovćena plavog
Tvog Genija sahraniše vile,
U lijepom zavičaju svome
Dadoše mu pokoja i sanka;
Tamo, tamo, na besmrtnom visu
Što ga nebo za bogove stvori,
Grob se diže besmrtnika tvoga!
Tamo kreni, ime mu spomeni,
Prekrsti se i dva i tri puta,
Grob celivaj i dva i tri puta,
On će nama sveti oganj biti
Da se njime griju pokoljenja!...


1901.                       

SVIJETLI DAN       
- Alegorijska scena -       


LICA:

Vila Srbije;
Vila Crne Gore;
Vila Kosovka;
Duh Karađorđev;
Mnoštvo vila;
Mnoštvo naroda.



- Avala. Sunce se rađa. U daljini čuju se praznična zvona i pojanje: "Tebe Boga hvalim!" - Kad pjesma bude dovršena, Avala zablista i mnoštvo vila doleti. -


Vila Srbije:
Svanulo je! Evo dana!
Sestre moje sa svih strana,
Hod'te u moj zagrljaj!
Za nas više tuge nema,
Bog nam blagi, evo, sprema
    Novu sreću, novi sjaj!
Ispuni se želja davna:
Na unuku Đorđa slavna,
Kao sunce, sv'jetla, čista,
Lazareva kruna blista
    Da slobodom grije nas!
Zdravo naša snago nova,
Zdravo srećo Srbinova,
Zdravo,
Slavo,
Kruno sjajna!
    U tebi je roda spas!

Hor vila:
Ispuni se želja davna:
Na unuku Đorđa slavna,
Kao sunce, sv'jetla, čista,
Lazareva kruna blista
    Da slobodom grije nas!
Zdravo naša snago nova,
Zdravo srećo Srbinova,
Zdravo,
Slavo,
Kruno sjajna!
    U tebi je roda spas!

(Vila Crne Gore pristupa vili Srbije.)

Vila Crne Gore:
Danas širom Srpstva leti
Tvoje sreće odjek sveti,
Pa i srce moga borca,
Moga brata Crnogorca,
    Danas silni grije žar.
Primi, sestro, cjelov ovi,
Neka Gospod blagoslovi,
Neka čuje nas:
Nova kruna
Sunca puna,
Kroz visoke lovor-grane,
Blistala nam na sve strane
    Uz vaskrsnih zvonâ glas!

Hor vila:
Neka Gospod blagoslovi,
Neka čuje nas:
Nova kruna
Sunca puna,
Kroz visoke lovor-grane,
Blistala nam na sve strane
    Uz vaskrsnih zvonâ glas!

(Vila Kosovka pristupa vili Srbije.)

Vila Kosovka:
Od Kosova, od Vardara,
    Gdje robovski dršće glas,
Gdje krv brata, sa handžara
    Dušmanskoga, traži spas,
I ja dođoh, sestro, vilo,
Da pozdravim slavlje milo,
I sa onih tužnih polja,
Tužnih polja od pokolja,
Kuda mutan oblak plovi,
Donosim ti cvijet ovi.
K'o amanet bratski, sveti,
U v'jenac ga kralju pleti!
U njemu je sila jaka:
Tu su duše svih junaka
A te duše danas zbore:
"Blago nama, biće zore,
Na unuku vođe slavna
Našeg cara kruna sjaje,
Sv'jetla kruna, suncu ravna,
Nama sveti pozdrav šalje:
Ubrišite s oka suze
I jad što vas tako pati,
Što Kosovo nekad uze,
Kosovo će opet dati!

Hor vila:
Ubrišite s oka suze
I jad što vas tako pati,
Što Kosovo nekad uze,
Kosovo će opet dati!

(U daljini čuje se klicanje naroda: "Živio kralj! Živila kruna!")

Vila Srbije:
Gdje si, slavo, roda velikoga?
Probudi se iz počinka svoga,
Hodi, Đorđe, sad je Vskrs novi,
Na Unuku krunu blagoslovi!

(Avala silno zablista i Duh Karađorđev pojavi se.
Mnoštvo naroda sa svih strana pristupa sa kapom u ruci.)

Hor vila i naroda:
    Raduj se moćni, silni i jaki,
    Veliki Vožde naroda svog!
    Podvige tvoje, žrtve i muke
    Obilnim darom dariva Bog!
    Tvoja se slava s nova vinu,
    Iz broba Đorđe, Pravda sinu
    I dušom dahnu Srb:
Na sv'jetlom čelu unuka tvoga,
K'o jarko sunce sjajna, čista,
Pogledaj, Đorđe, kako blista
Ta slavna kruna, taj slavni grb!

Duh Karađorđev:
Bože, o Spase, što iz groba
    Podiže nekad narod ovi,
Pobjednim lavom stvori roba,
    Srbiju moju blagoslovi!
O, blagoslovi krunu, Bože
    Unuku mome daruj moć.
Da vjeran rodu uvjek može
    Na sv'jetla, nova djela poć'!

Hor vila i naroda:
Bože silni, što iz groba
    Diže nekad narod ovi,
Pobjednikom stvori roba,
    Pomiluj nas! Blagoslovi!
Blagoslovi i podari
    Srpskom kralju moć i sjaj!
Ti mu slavom v'jek ozari,
    Ti mu, Bože, sreću daj!

Blagoslovi! Sred megdana
    Da možemo gordo stati,
I, u času strašnih dana,
    Krv i život za dom dati!
Da duh lava topolskoga
    Ne prokune nigda nas!
Širom roda velikoga
    Nek' nam slavan bude glas!

Blagoslovi! S tvog oltara
    Daruj braći sloge trajne,
Da pod skiptrom svog vladara
    Umom teku v'jence sjajne!
Nek' djedovske kosti svete
    Raduju se u snu svom,
Gdje unuci suncu lete
    I lovorom kite dom!

Blagoslovi! Gromkom silom
    Smeti vraga, što zlo sluti;
Da nam nikad zemljom milom
    Ne zavlada dušman ljuti!
Blagoslovi i podari
    Srpskom kralju moć i sjaj!
Ti mu slavom v'jek ozari,
    Ti mu, Bože, sreću daj!



Za vrijeme pjesme sine svjetlost i obasja Karađorđev duh, a zatim mnoštvo anđela sleti i drži vijence nad glavom Karađorđevom. Kad se pjesma svrši, zavjesa lagano pada, a u daljini čuju se zvona i pojanje: "Tebe Boga hvalim!"


1904.           

DRAMSKE
SLIKE




       Drame Šantićeve manje su vrednosti od pesama, bolje rečeno, imaju vrednosti u koliko su pesme i sa dobrim lirskim elementom. "Pod maglom", koja mu je među njima najbolja, u stvari je samo varijacija i razrada i scena za pesmu "Ostajte ovdje", kojom, kao najjačim sredstvom u zaklinjanju protiv seobe i završava. Taj komad je sastavljen iz nekoliko ranijih patriotskih pesama piščevih. "Hasanaginica" je prosto inscenisana narodna pesma, razvučena i u priličnoj meri banalisana, i dobronamerni kritičar Šantićev, g. M. Car, koji je o ovoj drami pisao poduži prikaz, priznavao je i sam, da ovaj komad "nije još cvijet" već samo pupoljak. G. Branko Lazarević je, međutim, naglašavao, i u tom ima donekle pravo: da u ovoj dramskoj sceni ima lepih stihova i daha, da je radnja dobro raspoređena i katkada dobro branjena; ali ne nalazim, i tu se ne bih složio s njim, da u situacijama nema naivnosti i neopravdanosti. "Anđelija" se isto tako drži potpuno poznate narodne pesme "Bog nikom dužan ne ostaje", ali je po obradi slabija od "Hasanaginice". U njoj ima mnogo više slabih i usiljenih stihova nego u prvoj, i mnogo više pozorišta. "Anđelija" je, po pesnikovoj zamisli, imala biti neka mistički-satansko-religiozna scena, sa službom Sotoni i Bogu u isto vreme; niz ženskih osveta i pakosti, u kojima su ipak svi manje-više žrtve, i u kojima krajnja božja pravda dolazi više kao scenski efekat, nego kao prirodan rezultat njegove višnje premudrosti, koja bi imala da spreči zlo i spase nevine, a ne da likuje nad nizom katastrofa. U narodnoj pesmi, gde nema svega onog satanizma koji donosi komad, čitava radnja je sva održana u duhu legende, neobične i svirepe, ali manje "psihologisane". Šantićeva scena je suviše jeziva, sva u dimu čaranja na zlo, sva sa zadahom krvi, u kriku, kletvi, uzbuđenju, i sva manje-više u stihu koji se grči i kida i koji nema nijednog mesta od većeg zamaha i jače umetničke vrednosti. - Sadržaj za sliku o "Nemanji" uzet je iz Savina Simeonova žitja, sa nešto proširenom publikom i scenom. Uz kaluđere, oko Nemanjinog samrtničkog odra, javljaju se i njegovi stari ratnici, kao predstavnici naroda, koji treba da primi Nemanjin poslednji blagoslov. Tu ima izvesne svečanosti u celom tonu, ali na dosta mesta i upinjanja, suviše vidnog i traženog, da se održi postavljena mera.
     Šantić je dugo nosio plan da izradi i jednu veliku tragediju o Banoviću Strahinji, i to na osnovu narodne pesme o "Silan Vlah-Aliji" koju je Luka Grđić Bjelokosić objavio u "Bosanskoj Vili" 1911. Od nje, koliko znam, nije napisao ništa. A i teško da bi uspeo. Jer njegove dramske slike ne pokazuju u njemu čoveka koji bi imao mnogo dramskog smisla ni u konstruktivnom ni u scenskom pogledu. Za ove kratke jednočine scene, koje po svom karakteru odgovaraju više Nušićevu "Knezu Ivi" i "Danku u krvi", nego Vojnovićevoj "Triologiji", njegov lirski talenat mogao je još kako-tako i dotjecati, ali za jednu veliku tragediju njemu bi vrlo verovatno nestalo daha. On je to, čini se, osetio i sam kad se ipak nije rešio da preduzme posao.


Vladimir Ćorović 1928.

POD MAGLOM
SLIKA IZ GORNJE HERCEGOVINE
                                MARKU CARU


Ova je slika prvi put prikazivana u Kraljevskom Srpskom Narodnom Pozorištu u Beogradu, 27. septembra 1907.


LICA:
Joksim - seoski knez
Stanko - seoski učitelj
Bojana - seljanka, Stankova sestra
Rogan - seoski knez
Gligor - seoski knez
Mrgud - seoski knez
Vučić - seoski knez
Bećir-beg
Tahir-beg

Mnoštvo seljaka. Žeteoci, žetelice i
seoska mladež. - Doba sadnje.

(Vedar julski dan. U dnu vide se visoka brda i planine. U njihovom podnožju raštrkane kolibe, među kojima se diže jedna crkvica i džamija. Pred kolibama polje, po kome se talasa zrelo žito i turčinak. U polju s lijeve strane, na jednoj ledini, pod brijestom, seoska mladež baca se kamena s ramena. Žetva je. Žeteoci i žetelice žanju. Neki nose snopove i slažu ih u stogove. S desne strane diže se stara kuća kneza Joksima a do nje razgranato dubovo drvo. Pred kućom, u hladu, jedan stari drveni sto, a okolo njega tronožne niske stolice. S lijeve strane, u dnu, zeleni se ljeskov šumarak, iz koga niz žlijeb teče voda i pada u staro drveno korito. Na vodu dolaze sa žbanjima žetelice i toče vodu i vraćaju se u polje. Dublje od šumarka staro obraslo groblje a blizu njega stogovi sijena. Prema kući kneza Joksima, na lijevoj strani, diže se velika koliba Stankova. Kad se zavjesa počne dizati, iz polja se čuje pjesma žetelica i žetelaca:)


Poljem se vija, oj, zor delija!
Po ravnom polju na vranom konju!
Gleda ga Ajka s tanka čardaka:
"Oj, zor delija i perje tvoje!
Tvoje me perje na čardak penje!"                                   
"OJ, dušo Ajko, i kose tvoje!
Tvoje me kose po polju nose!""
(Kad se otpjevaju prva dva reda pjesme, Stanko izađe iz kuće; u zanosu neko vrijeme sluša pjevanje i gleda u polje, pa zatim počne govoriti. Međutim pjesma postaje sve tiša, dok sasvim ne prestane.)
Stanko:
O, pjesmo otaca. Pjesmo zemlje ove,
Kako si svijetla i kako si blaga!
Kada čujem tebe vrati mi se snaga
I klonula duša, puna vjere nove,
Proslavlja nebesa; i k'o ptica, što je
U krletci dugo zatvorena bila,
U svijetlom suncu domovine svoje,
Raduje se, pjeva i razvija krila!
Al' sad, pjesmo moja, na tvoj poziv sveti
Moja duša dršće k'o sirota bona;
Ti si meni danas glas pogrebnih zvona,
Ili crni gavran što iz magle leti.
Jer te mila polja, po kojima sada
Trepti zlatno klasje, grli se i njiše,
Polja, gdje nam pasu sviloruna stada,
Tebe, možda, skoro neće čuti više.
Plodove će zlatne tuđa ruka brati,
A nas će da goni praotaca kletva;
Pjesmo, ti me nemoj više sebi zvati,
Naša polja plaču, pošljednja je žetva...
Pusto li ćeš biti, Nevesinje ravno,
Rasadniče Srpstva, kolijevko lâvâ!
Pusto, jer se, eto, seli pleme slavno.
A naša budućnost, gdje je ona?...Spava...
Vjerovasmo u nju k'o u vječni život
Vasilija svetog što klonule snaži!
Vjerovasmo u nju k'o u sveti ćivot,
Vjerujući u vas, o, orlovi naši!
Ali naša vjera umire i gasne,
Mutno oko gleda u nebo bez zraka;
Pred ikonom plaču javor-gusle jasne,
Jer ostade zemlja bez svojih junaka...
Jadna zemljo moja! Preko tvojih krša
Mutan oblak plovi sve brže i brže;
Sa bedema tvojih tuđ stijeg leprša,
Drumovima tvojim tuđi konjic rže...
U tvome oltaru plamenovi trnu -
Zalazi ti sunce i nebo se mrači;
Prodali su tebe k'o robinju crnu, -
Plači, zemljo moja! Plači, majko, plači!

(Bojana, vraćajući se s drugaricama s vode, spazi Stanka.)

Bojana:
Ja te svuda gledah, a ti ovđe! 'Odi,
Odi i ti s nama!

Stanko:
Neka sada, neka!

Bojana:
A šta tu sam radiš? Družina te čeka!

Stanko:
Ko je tamo?

Bojana:
Eno, sve sami junaci!
Pogledaj ih, Stanko, pod brijestom tijem!
Ajde, ajde i ti kamena se baci,
Jer ja znadem dobro, preturićeš svijem!

Stanko:
Ja ću ostat' ovđe!

Bojana:
(Sjeti se.)
A, znam! Biće zbora
O seobi, je li?

Stanko:
(Gleda u polje na desno.)
Već se, eno, vide!
Sa Mrgudom starim sva družina ide!

Bojana:
(Čudeći se.)
Koliko ih ima!

Stanko:
Kao bor do bora!
K'o livanski kedri, k'o gordi odlomci
Granitnih vrhova, što vjekove broje.
Izgledaju oni!

Bojana:
Divni li su momci
I sijedi starci!
(Bojana ode žetvi, a ispod brijesta seoska
mladež lagano se počne razilaziti.)

Stanko:
(Gledajući u polje.)
Divno pleme moje!
Pa zar zemlju ovu da umori tama,
Da izgubi 'nake zatočnike vrsne,
Da postane tuđa i bez slave krsne?
Bez molitve svoje i bez svoga hrama?
Zar da noći naše nemaju zvijezda,
Da ostanu gluhe bez vaskrsnih zvona?
U timoru našem viš' orlovskih gnijezda?
Čuj, ti Bože, što si kroz v'jekove davne
Vodio taj narod, na nj milost obrati!
I pogledaj ove zatočnike slavne -
Moju milu bvraću materi povrati!
(Dolazi s desne strane: Rogan, Mrgud, Gligor, Vučić,
Bećir-beg, Tahir-beg, i mnoštvo seljaka.)

Rogan:
Pomozi bog, Stanko!

Stanko:
Bog ti dobro dao!
(Pristupi Roganu, rukuje se s njime i sa ostalim knezovima.)

Rogan:
Šta radiš? Je l' živo sva na domu?

Stanko:
Eto,
Živo je i zdravo.

Mrgud:
Kako nosi ljeto?
Imate li ploda?

Stanko:
Kneže, grad je pao,
Pa se bojim e će loša biti žetva!

Mrgud:
E, baš ovu zemlju goni neka kletva!
Sve je crnja muka iza muke bije!
(Gleda oko sebe.)
O, Joksime, kneže!
(Kao u šali.)
Dela se probudi!

Joksim:
(Odaziva se iz kuće.)
Eto odmah! Eto!
(Izlazi na kućna vrata.)
Pomaže Bog, ljudi!

Svi:
Bog pomog'o, kneže!

Joksim:
(Rukuje se s knezovima.)
Jeste li svi zdravo?

Mrgud:
Zdravo, 'vala Bogu!

Joksim:
(Spazi begove i pristupi im.)
Gle! Zar i vi došli
Na zborište ovo!
(Rukuje se s njima.)

Bećir-beg:
Šta se čudiš more?
Zar nijesmo i mi list sa ove gore?!

Joksim:
(Udara Bećir-bega po ramenu.)
Jest! Tako je, beže! Krv uvijek steže!
Brat sa bratom pjeva, brat sa bratom strada!
(Okreće se ostaloj družini.)
De, sjedajte, ljudi! Evo dobra hlada!
(Doziva glasno.)
O, nevjesto! Janjo! Živa bila, dela
Družinu posluži!
(Svi knezovi i begovi, a sa njima i Stanko, posjedaju oko stola, a ostala družina spusti se okolo njih na travu. Knezovi i begovi pune lule i puše. Izlazi Janja, pa poljubi u ruku najprije Joksima, pa ostale knezove i begove. Zatim begove posluži kavom, a pred Joksima stavi veliki bardak pun vina pa ode kući.)