OTADŽBINO, GDJE SI?         


S njedara tvojih davno nisam brao
Nijedne ruže... Sve gorom i gorom
Grozeći mukom, led je ljuti pao
I svojom tvrdom okiva me korom.
Proljeća tvoga gdje je pozdrav mio
I klik orlova na svijetloj besi?
Vaj, ja bih topla zagrljaja htio...
...Hladno je, hladno... Otadžbino, gdje si?

Nijemo gledam kroz potoke suze,
Po oštrom mrazu tebi duša bludi -
Vapije, cvili... Pita ko te uze,
O, ko te trže sa mojijeh grudi...
Žedan sam... Tvoga izvora bih pio,
No svuda samo smrzle bare desi',
Vaj, ja bih vihor tvoje duše htio...
...Hladno je, hladno... Otadžbino, gdje si?

Prelazim klance, putanje i međe,
Prebirem gore i polja i selo,
Ne bih li samo ugledao neđe
Tvoj lik i tvoje osvećeno čelo...
No tebe nema... Umrla si nama...
A narod?... Ćuti u tralji i ljesi.
Vaj, nigdje ništa do leda i kama!...
...Hladno je, hladno... Otadžbino, gdje si?


1911.         

POD ČEMPRESIMA     


Pod čempresima tamnim,
Uz jednu poljsku rijeku,
Kô smoren putnik sam ležo
U rujnom kukurijeku.
Iz modre visoke raži
Grličin čuo se glas;
U zlatu večernjeg sunca
Svaki je rudio klas.

Moj pogled lutao je
Po moru svilena klasja,
Kad tvoja mila mi slika
U punoj radosti zasja.
U tvoje rasute kose,
Uz jedan mirisni dah,
Večernji purpur je padô
Kô crven i sjajan prah.

Uz pratnju leptira snježni'
I tihi šum sa grana,
Ti, draga, išla si meni
Kô sreća pomrlih dana...
Vjetar je mrsio lako
Po tvome njedru vlas,
A za tobom je stizô
Grličin topli glas.

I dok je tonulo sunce
Za dalek greben plavi,
Ja vidjeh u zlatnom klasju
Gdje drugo sunce se javi:
U noći očiju tvojih
Ti si mi nosila dan;
Na susret htjedoh ti poći,
No bijah kô prikovan...

I bi mi kô da me pokri
S beharom široka grana:
Nada mnom ti si bila
Sva topla i nasmijana...
Iz tvoga osmjeha slatka
I žarka kô smiraj sam
Po meni bijele ruže
Kô snježni padoše pram.

Iz vruće visoke raži
Grličin glas je zvao,
U vrhu čempresa starih
Pošljednji plamen je sjao.
Od sreće ja bijah umro,
A ti, u ljepoti svoj,
Nada mnom sama si stala,
Kô divni spomenik moj...

No kada se iz sna probudih,
Studena zora je bila...
O moja studena okna
Gavran je lomio krila...
I jad i mračna tuga,
U ljutom čemeru svom,
Kô rastopljeno gvožđe
Po srcu padaše mom...


1911.     

SUSRET           


U ranom dobu, kada s čežnja tajnih
Treperi duša, s njome sam se srio
Na izvorima gora zavičajnih.

U njenoj ruci pun je kondir bio
Sunce... Ja klekoh... I dokle me grije
Njen pogled, ja sam žedan sunca pio

U duši začuh slatke melodije,
I sve mi sjajem čudesnim zablista,
Milo i toplo, kao nigda prije.

Zavjesa spade... I ljepota čista
Ukaza mi se na svome oltaru,
Pod spletovima lovorova lista.

I ja zatreptah u sreći i žaru.
I vidjeh gdje se gore uzdrhtane
Oblače tiho u duginu šaru.

Pune rubina poviše se grane,
I kô da širok jedan veo sjajni
Pokri visoke grebene i strane...

U ranom dobu, kada s čežnja tajnih
Treperi duša, s njome sam se srio
Na izvorima gora zavičajnih.

Od onog časa njezin korak mio
Ja svuda čujem, i sve mislim na nju,
I s njom u srcu nosim svijet cio...

Noću, kad mjesec topi se po granju,
Ona mi dođe na doksat kô neki
Šum tajni. Mirno, u čudnom treptanju,

Uza me sjedne, i njen veo meki
Šušti uz moje bokore doksatne,
Kô srebrn šušanj zvijezda daleki'.

Puna dobrote tihe, blagodatne,
Pruži mi ruku i kô sestra prava
Priča mi svoje pripovjesti zlatne...

Znaš li zvuk harfe kada podrhtava
Od slatke čežnje? Tako dršćem i ja
Na svaki glas joj do razdanka plava...

U zoru ode. Tamo gdje se svija
Sa makovima crvenim raž zdrela,
I zvoni pozdrav ranih melodija:

Stane i motri na uboga sela,
Na kolibice, gdje magla blijeda
Pokriva suha radenička čela.

Pošlje je vidim: penje se i sjeda
Na hladni greben i gori, s vrhunca,
Očima suznim moju zemlju gleda.

Odem li tamo gdje pod granjem bunca
Srebrni izvor, nađem je gdje bdije
Nad ljiljanima punim zlatna sunca.

Siđem li doli, jezeru, gdje vije
Miris jasmina i ljubica skori',
Vidim gdje naga rukom pljeska, bije,

I kao rana zora kada zori,
Njezino tijelo od sunca i rose
U srebrnijem talasima gori...

O, kako milo šušte njene kose
Pod oreolom, i meni se čini
Nagdje na zlatnu planetu me nose...

Gledam i strepim... Šumore jasmini,
Svilene ptice sleću iz gnijezda;
I moja duša nad njom, u visini,

Leprša - puna duga i zvijezda.


1911.     

TRUBADUR           


Moje je nebo, moje zore plave,
Moj purpur ruža i glas iz gnijezda,
Moj šum rijeke kad se časi jave
S povratkom tihim večernjih zvijezda...

U meni gori jedna sveta vatra,
I moje srce sve grli i ljubi...
Snagu mi duše nikada ne satra
Zamahom kobnim života bič gubi.

Gord sam i sretan što se vazda mogu
Uzdići vječnoj ljepoti i Bogu,
I božjeg srca biti jedan deo.

Ja ćutim vatru svetu i rijetku -
Moja je duša u svome začetku
Obukla na se sunca zlatni veo...


1911.         

JUTRO ŽETVE         


Ovdje, pod hrastom, gdje se paprat splete,
Počivam samcat. Šušte račve stare,
Kao da mašu na čupave čete

Oblaka ranih što se tiho žare
I plove tamo, preko polja tije',
Po zlatu ječma i 'šenice jâre,

Gdje trepti jutro i svjetlila lije,
Pada po drvlju i zahvata sela
I raštrkane kolibice mije.

Niz golu strmen pljušte hitra vrela,
Kô da bi krupne rubine, što gore,
Po dolinama razasuti htjela.

Tamo, u strani, pod plamenjem zore,
Vide se čeljad, trsnata i zdrava,
Kô tvrda stabla na hrbatu gore.

U polje slaze, gdje rijeka plava
Teče i klasje žedno pije rosu
I po vrbaku tanka magla spava.

Pogledaj! Ko je muško nosi kosu
Preko ramena, a struka mu bedra
Resama bije. Ženske, s njima što su,

Grablje i vile drže; neke vedra
I nejač malu. Već čujem đerdana
Zveket i vidim treskaju se njedra...

Evo sve družbe! Ovdje, ispod grana,
Svoja gnijezda gdje kosovac gradi,
Gdje s bukve šušte bajke davnih dana,

Vidim ih. Hode. Poljski vjetar hladi,
Povija gustu travu ispred ljudi
I jašmak diže sa nevjesta mladi'.

Tu su i majke. Gle, jednoj sa grudi
Golotrb mali pretegao se ceo,
Pružio ruke za makom što rudi.

Svi grabe brže tamo gdje se spleo,
Nadomak stada i široke struge,
Sa makovima klas zlatan i zdreo.

Već su na meti. I rukave duge
Zagrću kosci, i živo se klade
Koji će brže natkositi druge.

Zbaciše s glava saruke i vade
Iz vodiera gladilice stare,
I hitrom rukom dobre kose glade.

Sad polegoše i 'šenice jâre
Pokrivaju ih vrsi uzdrhtani
I, rosni, lako u zori se žare.

I kosci kose, i dok vjetar rani
Povija klasje, sa žilava vrata
Mrse se, viju perčini im vrani.

I sikće kosa, i u sjaju zlata
Otkosi leže, i rubini rose
Trepte po osju oborena vlata.

Srebrn se blesak prosipa sa kose,
Nabrekle dršću na mišici žile,
I žitom šušti korak noge bose.

Već grablje grabe i dižu se vile -
Sa naviljcima zlata iznad čela
Stupaju cure. Radosne i mile,

Plodove žetve, slatku hranu sela,
U stoge slažu. Već drhtavu jaru
Iz suhog njedra baca zemlja vrela -

Već prisluženo sunce na oltaru
Nebesa trepti, zâri, e bih rekô
Kao da visi i plamti u žaru

Ogromno, sveto sve kandilo neko!
Gle, jedan orô leti mu sve brže,
Na klisurama što ga svu noć čekô...

Već žega zadnju paru s njima vrže -
U hlad se, evo, putnik Turčin krije,
Privezan konjic pokraj njega hrže.

I napiru se kosci ko će prije!
Ne ćute oni umora ni grča,
Samo što žeđi odoljeti nije.

Gle, jedan visok kao stablo srča,
Brišući znojno lice što se plami,
Pod jablanove do rijeke strča -

Prilegnu zemlji i na dušak sami
Žeđ vrelu smiri; dok sjajno, kô srma,
Trepti jutro i sve žedne mami.

U radovanju stremi gora strma,
I vode njene, grmjelice pune,
Probijaju se iz hridi i grma.

Sve kliče. Uz to kô da rosne krune
Klasova zlatnih dodiruju neđe
Polako harfe nevidljive strune.

I kao behar sve strane i međe
Zasiplju zvuci, i tiho, sve tiše
Padaju meni na čelo i veđe...

I moja duša širi se, sve više
Oaza biva. I gle, sa svih strana,
Pod blagim pljuskom od sunčane kiše,

Plodove zlatne pruža mi sa grana...


1911.           

MATI           


Još nikad nije tvoj dom, o smrti, bio
Ukrašen tako!... Najljepši plod si sa grana
Pobrala zemnih, a on je još sunce htio...

Jedne si noći sa plavih sletila strana
U moje bašte... Tiho je padala rosa,
I krunila se jabuka procvetana...

I ja sam čula gdje kradom koračaš bosa...
I u tvom domu moja su djeca bila...
Odvela si ih... Zlatna je njihova kosa,

K'o zlatno klasje kad sleti zora mila.
Oni su bili moji anđeli pravi!...
U njih je lice k'o ljiljanova svila...

U njih su oči plave, k'o liman plavi...
U njih su usne mak crveni što se krije
U zrelom žitu... Još nigda, otkad se javi,

Tvoj dom, o smrti, ukrašen bio nije
Ljepotom takom!... A moji dvori su crni...
O, gdje si?!... Dođi u moju sobu, što prije,

Ja čekam na te!... Sva moja blaga zgrni:
Ja imam oči plave, ja ću ih dati...
Ja imam kosu zlatnu, njom se ogrni...

Ja imam topla njedra, sve daje mati,
Sve uzmi, evo!... Ne oklijevaj, hodi!
Pruži mi ruku!... Mirno ću uza te stati!...

Samo me djeci, mojoj me djeci vodi!...


1911.         

SLUTNJA           


Skoro će, možda, sa pokrovom tame,
Studena zemlja popadati na me
I doći meni pošljednji minuti.

No moja duša ostaće da bude
Lagana ptica ove rodne grude,
Topla, lijepa, ko zorini puti.

Ovdje u kršu, gdje su drače tuge,
Iznad rijeka, zavičajnih vrela,
Oskudnih polja i ubogih sela,
Sviće gnijezdo od sunca i duge...

I svuda srca gdje razdrta stoje
Ona će bdjeti ko noću planeta,
I na svom krilu, skrušena i sveta,
Nositi nebu suze zemlje moje...


1911.         

MI SMO NA PO PUTA...           


Mi smo na po puta umorni i sveli,
I kada bi' mogli, mi bi' natrag htjeli,
Onamo gdje osta jutro naših dana
I vrtovi puni toplih jorgovana...
No sve je zaludu!... Mi moramo dalje,
Tamo, ocu vječnom, gdje nas usud šalje...
Već ja vidim blizu: trepti svjetlost neka
Čudesna na putu. To je gospod. Čeka
Na putnike svoje, pa ih redom broji
Po čitulji svetoj što pred njime stoji...
I sve što je kome ovdje negda dao,
Svaki trunak sreće što je za nas sjao,
Uz beskrajnu ljubav i očinsku brigu,
Zapisô je gospod u debelu knjigu...
Mi smo mu dužnici, i druge nam nije:
Moja Muzo, tamo hajdemo što prije!
Jer, eno, u raju mnogi mjesto grabe;
Hoćemo li tamo, ne možemo džabe:
Isplatimo ocu, skinimo tegobu,
Pa onda bez brige spavajmo u - grobu...


1911.         

BOLOVI                 


Vi mi niste došli u trenutku nekom -
Ja vas u rođenju svom donesoh svijeh:
Kô suze i smijeh, kô čednost i grijeh,
Kao krv i strasti sa plimom i sekom.

Vi ste moga bića nerazdvojni dio -
U dnu duše moje rastete, i s grana
Vašijeh ja plod berem - blago svojih dana,
I bez vas bih samo puki sirjak bio...

Sve dok ste u meni, nikad putem grubim
Neće srce poći... Slavim vas i ljubim,
Vi, zvezde u svodu moje noći trajne!

Vi, jezera moja, što na hridi nage
Moga pusta žića prosipate drage
Rumene korale i smaragde sjajne...


Mostar, 1911.     

HARFI                 


Staze su pune ljiljanovih zvona...
Povratak ruža i rođene duge
Pozdravi i ti bez bola i tuge,
I suncem ogrij svoja njedra bona.

Ovdje, uz potok, gdje se grmen spleo
Pun ljubičice i srebrne astre,
Bolove naše neka tiho zastre,
Kô stara groblja, zaborava veo...

Ja hoću pjesme, sunca i behara!
Hoću da pijem iz puna pehara
Radosti! Hoću, kô duga nad lukom,

Da sjajan treptim uz glas tvojih struna!...
Zvoni!... Gle kako, s jabukovih kruna,
Proljeće zlatno na nas maše rukom!


1911.