HRISTOV PUT       


Ovdje nema hrama; ovdje nigda nije
Zazvonilo zvono prazničkijeh dana;
Al' meni se čini preko ovih strana
Da sam gospod stupa i blagoslov lije.

Poljima se ovim sveto sjeme sije -
Svi su ljudi braća, plod sa jednih grana;
Tu krv pala nije sa bratskih mejdana,
Ja čujem gdje svuda jedno srce bije.

Ovdje nema hrama. Al' sveta i čedna,
Tu u svakom srcu stoji crkva jedna,
Gdje se služi služba pravedna i čista...

O vi što se lažno molite u hramu,
Ne idite amo! Ostajte u sramu!
Jer tu gdje vas bude neće biti Hrista!


1907.       

POD JORGOVANOM     


"Ko ti šćeri, pokida đerdane?
Ko ti prosu biser i merdžane?"

"Jutros rano ja u baštu, mati,
Odoh prve jorgovane brati,

Za đerdan mi zape rosna grana,
Pa se prosu ispod jorgovana..."

"A što su ti mutne oči tako?
Kô da nisi spavala nikako?"

"Negdje slavuj pjevaše sa grane,
Pa ga slušah sve do zore rane."

"Moja šćeri, moja tugo, jao,
A ko ti je njedra raskopčao?"

"Ne karaj me, ne ljuti se na me,
Puce, majko, popucale same..."


1907.     

***         


Ne prespavaj vijek, no pohodi one
Što nevoljno cvile sa surovih puta!
Njih, pogledaj samo, kao stoku gone,
Zar ne vidiš rane od željeznih knuta?

Je li ti u duši žar veliki Hrista,
Bije li ti srce vrlošću čovjeka,
Vjeruješ li slovo gdje misao blista
I u slavu oca teče kô rijeka,

Ne odvrati lice! Pruži ruke svoje
Onima u jarmu što nevoljno stoje
I čekaju sunca kroz maglu i oluj!

Pomozi i spasi! Nevolju spriječi!
Izgrli, ižljubi! Rane izliječi!
Il' ridaj i plači i sa bratom boluj!


1907.       

SVIJETLI PUT         


Noć. Mirišu smreke i kadulje svježe.
Mir. Ne pjeva slavuj sa noćišta svoji',
Samo hučna voda kroz ždrijelo reže,
Dok crn krupan jelen nad ponorom stoji.

Nad njime visoko, iz prozirna vela
Od srebrne magle, svijetlo lice bdije,
I u zlatnom letu na uboga sela
Nečujno i krotko svoj blagoslov lije.

I u tihoj sreći sve trepti i sija
I voda i kamen, džbun i vršak grana,
Kao da se nebo bliže zemlji svija
I sam gospod hodi preko mirnih strana.

To putuje ljubav svome zavičaju,
Na istok, daleko, preko brda goli',
Pred oltarom neba, čista i u sjaju,
Da prisluži sunce i Bogu se moli.


1907.         

NA PUTU         


Hitri konji frkću. Moja kola nagle.
A tamo, daleko, u sumraku tamnom,
Sve se većma gube i ostaju za mnom
Oštre, gole grede i turobne magle.

Nigde nikog. Samo, dokle mirno tone
Novembarsko sunce, i za vrhom trne,
U strukama magle za mnom četa srne;
To su boli moji što me snova gone.

O vi senke mutne, vi aveti blede,
Prođite se više smorena begunca!
Vratite se tamo u magle i grede,
Ja pokoja hoću! Hoću sreće, sunca!

No zaludu vapaj... Sve bliže i bliže,
S barjacima magle grdni povor stiže
I k'o gladni panter iza kola srne.

I ja čujem kako preko strana strmi'
Njegov divlji kikot širi se i grmi,
K'o hrid kad se ruši u bezdani crne.


1907.         

NE ČUVA SE TAKO OBRAZ I POŠTENJE         


Ne čuva se tako obraz i poštenje!
Ko hoće da narod i vodi i brani,
Taj u duši vječno muški ponos hrani, -
On ne puzi, on se uz Golgotu penje.

Zastavu ti svoju bješe narod predô,
I za tobom pođe i u borbu stade,
Al' ti eto, vođo, posrnu i pade...
Gdje ti oči bjehu? Što nijesi gledô?

Zar ti što do juče bješe orô smjeli,
Ti u kog je vjera založena bila,
Zar blatom da sada kaljaš svoja krila?
Pred tiranom našim da poklekneš, je li?

On ti pruži časti, on te u vis diže,
A do juče, znaš li, s njime si se klao!
Gdje je ljudski ponos? On je eto pao -
Prevaljeni soko u prašini gmiže.

Može li ti narod prostiti to djelo?
Jesu li to puti duša svijetlijeh?
Ne, to je znaj, vođo, jedan teški grijeh
I ljaga što kalja junakovo čelo.

Ne čuva se tako obraz i poštenje!
Ko hoće da narod i vodi i brani,
Taj u duši vječno muški ponos hrani, -
On ne puzi, on se uz Golgotu penje.


1907.               

MRAK         


Mrak...
Bogovi, gdje ste?... Zar nijedne zublje?...
Posvijetlite nam na putima ovim!
Sputani smo, evo, verigama novim
I naše su rane sve dublje i dublje...
Nama blaga dažda ne pada sa svoda,
Sva su naša polja poplavljena muljem...
Kamo jake ruke, sa čeličnim žuljem,
Da posiju sjeme budućega ploda?

Mrak...
Bogovi, gdje ste?... Postavite bodlje
Na svijetla čela, pa krenite s krstom,
I put časti muške potražite prstom
Naraštaju ovom što još diše odlje!
Vaskrsnite! - Naše noći sve su dublje...
Oplodite zemlju plodovima novim!
Mi padamo, evo, pod teretom ovim, -
Dignite nas, dajte svjetlost vaše zublje!

Mrak...


1907.     

RUŽA         


Juče bijah s tobom. Plavi dan se smijô
Pun sunca i sreće. Ti si zdrava bila;
Na njedrima tvojim leptir rosu pio
I svilena svoja odmarao krila.

Na bokoru sada tebe vjetar njiše
Uvehlu i mrtvu, dok zrak zorin rudi.
Spavaj! Tvoj drug leptir neće nikad više
Piti slatki život sa tvojijeh grudi.

Tek što te je sudba na svjetlost izvela,
Tek što si ispila prvu kaplju slasti,
Od nenadne boljke ti si, eto, svela -
Umrla bez tople ljubavi i strasti.

Kako li je čudna volja našeg neba!
Kao kobac vreba svako život dani;
Ja vidim da nebu zemlja zato treba
Žrtvama bezbrojnim da ga vječno hrani.


1907.         

TVOJIH RUŽA NEMA...         


Tvojih ruža nema,
    Prošlo zlatno doba, -
Samo ljuta drača s gole grane bode.
Gdje je polet snova? Kuda radost ode?
Tamo gdje su mrtvi, gdje je grob do groba.

Ovdje u samoći,
    Gdje se ljubav zače,
Ne čeka te draga, umrla je ona...
To ne pjeva slavuj, glas pogrebnih zvona
Negdje u visini to jeca i plače.

Šta ćeš više ovdje?
    Čekaš li trenute
Da ti snova dođu s jutrom sreće tvoje?
Ne varaj se! Groblja bez odziva stoje,
I umrli tvrdo u pokoju ćute.

Tvojih ruža nema.
    Go se bokor njiše.
Na zorinom vjetru dršće grana bona.
Slušaj! Eno zvoni glas pogrebnih zvona,
    Zaspi snom nebesnim i ne ljubi više.


1907.         

MLADOST         


Na vrhu gore tek je zora bila
Kô dalek oganj svijetla i žarka;
U krupnoj rosi, u vrhu šumarka,
Svileni leptir kupao je krila.

Noseći blaga i plodove zrele,
Veselo ljeto javljalo se nama
Na uskoj stazi pod omorikama,
I šaptalo nam slast ljubavi vrele.

Mi smo mu slali pozdrav duše svoje,
Idući žudno u plamenoj struji
Daleko tamo gdje vodopad huji,
Gdje crna stabla nad ponorom stoje.

Preplašen jelen, kô vjetar u letu,
Bježô je gorom kroz jutarnju tamu,
A bezbroj duša u slobodnom hramu
Pjevahu himnu nevinu i svetu.

U našem srcu gorele su slasti
I silni zanos mladosti i sreće,
I jedno more sve veće i veće
Pljuskaše duše valovima strasti.

I dok je pauk tanku mrežu pleo,
Širio svilu od grane do grane,
Ja rasuh tvoje sićane đerdane,
Pa ljubljah grlo i tvoj obraz vreo.

Dišući silno, goreli smo tamo
Kô dva grijeha, kao vatre dvije;
Nijedno od nas više znalo nije
Za dan i javu... Mi ljubljasmo samo...

Dok hladna voda padaše s visine
I modre jele šaputahu ti'o,
I jutro, žarko kô tvoj obraz mio,
Stajaše tamo na vrhu planine.

I sada, kad sam u sumornu javu
Utonô, hladan kao kamen groba,
Ja na te mislim i na zlatno doba,
Na miris jela i na gustu travu...

U svojoj duši ja te gledam jasno
Kô onog jutra kad sam ti se kleo,
Sanjam i grizem tvoj podvoljak vreo
I ćutim tijela drhtanje ti strasno.


1907.