STARA PJESMA         


Svake te noći grlim, i tvoj sam dušom vas,
I ne znam druge pute,
I snova, draga, svaki čas
Zaljubljujem se u te.

Ljeta su burna prošla, mladost mi uze bog
Kô jesen ruže ljetne,
Al' i sad u dnu srca mog
Širi se oganj Etne.

Još, ljubeć tebe strasno, kô sunce orô mlad,
Klonuo duh mi nije;
Još polet snova, bol i nad
Mladošću mene grije.

Možda će skoro, draga, negdje na grobu mom
Procvasti ruže ljetne,
Al' u tom srcu silom svom
Plamtiće oganj Etne.

I vijekovi će mnogi kô jedan trenut proć,
A ja ću živiti jošte,
Grliti tebe svaku noć
Žarom nove milošte.


1907.         

U POLJU         


Potecite, suze moje,
Orosite ruže ove,
Ove mile ruže majske
Što ih žedno sunce pije,
Pa kad sjutra mila dođe
I ružama zakiti se,
U bijela njedra njena
Prospite se, suze moje!

Uzdisaji duše moje,
Prikrijte se u to granje
Gdje plodovi slatki rude,
Pa kad mila amo dođe
I potraži hladak tihi,
Po bijelom vratu njenom
Mrsite joj kosu meku,
Uzdisaji duše moje!

I ti, srce, s tugom tvojom
Otrgni se i poleti
I leptirom žarkim budi!
Da slavuje mile sluša,
Na žarke joj usne pani,
Pa izdahni!


1907.         

POTOK         


Smrzô si se, ćutiš. Tvoja stara druga -
Gola vrba na te spušta grane crne,
U ledenom ruhu premire i trne,
I dršće kô srce kad ga grize tuga.

Al' skoro kad slavuj zapjeva iz luga
I vesela ševa u nebesa prhne,
Kad se tebi zlatno pramaljeće vrne,
Ti ćeš snova teći sjajan kao duga.

No hoće li tako u miru i sreći
Kroz svijetli prostor moja duša teći
Na proslavu blagu vaskrsnijeh dana?

Ili će u mraku, bez jedne svjetiljke,
Ostati da plače, kô skrhane biljke,
Na samotnoj humci ispod suvih grana?


1907.         

JELA         


Ko poškropi tvoje kose, Jelo,
Ko orosi tvoje lice b'jelo?

"Jutros stajah ispod jorgovana,
Pa me rosa pokapa sa grana".

Pravo kaži, a ne laži nani,
Gdje su, šćeri, sa grla đerdani?

"Što bih ti se, majko, krivo klela?
Jutros sam se na jorgovan pela.

Za đerdan mi zape rosna grana,
Pa se prosu ispod jorgovana".

Moja šćeri, moja tugo, jao,
A ko ti je njedra raskopčao?

"Rano zorom, ne karaj me, mati,
Ja u baštu odoh ruže brati;

Sa sevlije plahi vjetar prhn'o
Pa mi, majko, sva njedra razgrn'o".

Što su mutne tvoje oči tako?
"Noćas nisam zaspala nikako,

Negdje slavuj pjevaše sa grane
Pa ga slušah sve do zore rane".

A zašto ti plam uz lice bije?
Jao, šćeri da vrućica nije?

"Nije majko! ta što bih ti krila!
Maloprije kod vatre sam bila.

"Plaha vatra udari u lice,
Pa mi s toga gore jagodice".

Hajd' na izvor, rashladi se, Jelo,
Umi lice i to grlo b'jelo.

"Hoću majko!..." Curi srce bije,
Gust jorgovan mlado momče krije...


1907.         

JESEN         


Prošla je bura, stišale se strasti,
I ljubav s njima sve je bliže kraju;
Drukčije sada tvoje oči sjaju -
U njima nema ni sile ni vlasti.

Ja čujem: naša srca biju tiše,
Tvoj stisak ruke nije onaj prvi;
Hladan, bez duše, bez vatre i krvi,
Kô da mi zbori: nema ljeta više!

Za društvo nekad ne bješe nam stalo,
O sebi samo govorismo dugo;
No danas, draga, sve je, sve je drugo:
Sada smo mudri i zborimo malo...

Prošlo je ljeto! Mutna jesen vlada.
U srcu našem nijednog slavulja;
Tu hladan vjetar svele ruže ljulja,
I mrtvo lišće po humkama pada...


1908.       

NA ŽALU           


Izronio mesec.Ovde, blizu seke,
Oseća se miris kadulje i smreke.

Prostrlo se more kô svileno platno,
I u noći spava providno i zlatno.

Jedna lađa sporo površinu reže,
Stari ribar tegli za krajeve mreže;

I na mekom sjaju, kao srma čista,
U širokoj pređi lov obilni blista.

S tornjem, u pristranku, malo selo ćuti.
Tiho. Svrh stene se krug meseca žuti.


1908.           

VODENICA           


Staro mjesto moje! Pod sjenkama grana
Radobolja mrmlja, vere se i prska;
Mrke hridi streme visoko sa strana
Pune gustih zova, smokava i trska.

Sve je isto, staro... Samo, kao prije,
Ne čuje se hitri točak da udara;
Kô bol jedan što se u dnu duše krije,
Ostavljena ćuti vodenica stara...

Kroz vidnjaču malu, gdje u suhoj travi
Samo studen gušter polagano šušne,
Ne javlja se mlinar sa šalom na glavi,
Niti vidim one oči prostodušne.

Mnogo li sam puta ja ovdje, u hladu,
U večeri ljetne na odmoru bio,
I, dižući oči na mlinarku mladu,
Iz vedrice, žedan, hladne vode pio!

Bog zna gdje je sada?!... Radobolja mrmlja
Puna grmjelica, srebra, adiđara...
I dok zlatno veče pada povrh grmlja,
Nakrivljena ćuti vodenica stara.


1908.           

MOJA OTADŽBINA     


Ne plačem samo s bolom svoga srca
Rad zemlje ove uboge i gole;
Mene sve rane moga roda bole,
I moja duša s njim pati i grca.

Ovdje, u bolu srca istrzana,
Ja nosim kletve svih patnji i muka,
I krv što kapa sa dušmanskih ruka
To je krv moja iz mojijeh rana.

U meni cvile duše miliona -
Moj svaki uzdah, svaka suza bona,
Njihovim bolom vapije i ište.

I svuda gdje je srpska duša koja,
Tamo je meni otadžbina moja,
Moj dom i moje rođeno ognjište.


1908.     

HAJDEMO MUZO     


Hajdemo, Muzo, iz ovoga kruga,
Iz lude vreve i huke i praske;
Željan sam lica bez laži i maske,
Željan sam polja, dubrava i luga.

Pogledaj tamo te kolibe gole,
Trošne i tamne kao magle zimne;
U njima žive duše gostoprimne -
Srca što griju, što trepte i vole...

Njihov je govor mome srcu lijek,
I s njima tako proveo bih vijek
Pa hrana bila samo crna kora.

Hajdemo, Muzo, iz te lude praske;
Željan sam lica bez laži i maske,
Željan sam tople riječi i zbora.


1908.     

PRED KOLIBAMA     


Tebe što vijek svoj oblivaš znojem
I kao titan zamahuješ krasnom,
Tebe što živiš u svom trudu časnom -
Ja slavim, evo, i hvalu ti pojem!

Ubogi druže dubrava i vrela,
Ti što te drače ubodima grde,
Pruži mi ruku da žuljeve tvrde
Ižljubim na njoj kô znak časnih djela.

Ja znam: ti samo do dna piješ čašu
I krvlju pojiš ovu grudu našu,
Hraneći srce viteštvima starim.

Ja znam: ti samo napajaš se nebom,
I svakog primaš sa solju i hljebom,
Pa tebe slavim, tebi blagodarim!


1908.