PRED RASPEĆEM               


Hoću da živim životom čovjeka:
Hoću da ljubim, da trpim i stradam,
U svojoj vjeri da se dobru nadam
Štono će doći kô sveta rijeka

Da grijeh spere! Moju kletvu niko
Dočuti neće, bace li se na me;
Na ljudsku pakost ja sam davno svikô,
I znam da sunce ne boji se tame...

Proročkim glasom budiću iz groba:
Istinu mrtvu i slobodu roba
Što sputan sunca zavičajna žudi.

I krvlju svojom preliću sve pute
Idući tebi, i vjerujuć u te,
Uskrsli brate potištenih ljudi!


1906.     

POŠLJEDNJE VEČE U MALOM LOŠINJU     
Jakovu                   


U prljavoj sobi, na ubogom odru,
Iznemogô leži i na prozor gleda.
Decembarsko sunce polagano sjeda,
I zalazi tamo za pučinu modru.

U mirisu jela dok se veče kupa,
Po zalivu malom laka crven titra,
Negdje, u blizini, bono jeca citra,
I s brodova stiže lanca zveke tupa.

On podiže ruku i sa bolom reče:
"O zahodno sunce, o rumeno veče,
O mladosti moja!"... I glas ropac uze,

Steže. Još jedanput za zavjesom starom
Zatreperi sunce, i cjeliva žarom
U njegovom oku kaplju zadnje suze.


1906.     

ČEKANJE               


Koliko je sreće u časima ovim,
Kad se mjesec rađa na plavoj visini,
Kada slavuj pjeva negdje u daljini
I razgara srce plamenima novim!

Ovdje drvlje staro duge sjenke baca,
U našoj rijeci brdo se ogleda;
Dođi, jer mi srce više mira ne da -
Ja sam žedan, draga, tvojih poljubaca.

Ne moli se, tamo, pred ikonom starom!
Ovdje, u slobodi, pred nebom - oltarom
Sa koga nam gospod o milosti zbori,

Dođi da zajedno molimo nas dvoje:
Ja ću sve da ljubim oči, usne tvoje,
A ti strepi, dršći i sa mnom izgori.


1906.             

ZORA               


Razgorila se zora na visini,
Široki plamen po grebenu zasja.
Ustaj i pođi! Tamo, u daljini,
Gdje poljem teče šum drvlja i klasja,

U tamnom lišću gdje slatki plod rudi,
Gdje svaka biljka zbori glasom tajnim,
Tamo daleko od vreve i ljudi
Utjehe ima bolima beskrajnim.

Otvori srce nebu blagodatnom,
Potoku, rosi i leptiru zlatnom
Na ružu kada umoran malakše;

Praštaj i moli za sebe i one
Što ljutom mržnjom kinje te i gone,
I dugo plači, i biće ti lakše.


1906.             

HRIZANTEMA               


Noć je. Moja sjenka sa mnom tiho stupa
Po obali ovoj gdje nikoga nema.
I dok srebrn mjesec u moru se kupa,
Ja u duši ćutim miris hrizantema.

Po ovome kraju ona često hodi,
Ispod ovih grana sinoć sam je sreo,
I kada sa lica smače tanki veo,
U mome se srcu nova vatra rodi.

Smijući se na me, sve slađe i slađe,
Niz mramorne skale lakoj barci sađe,
I stari je mornar odveze daleko.

Od onoga časa ja mira ne steko',
No lutam i sanjam nju, što ravne nema,
I u duši ćutim miris hrizantema.


1906.             

MAJCI SVOGA NARODA       
Gospođi Savki J. Subotićki         
(Prilikom odlaska sa Ilidže)         


Zbogom pošla, srpska mati,
Ovjenčana v'jencem slave,
Nek' te dobri Gospod prati
I viš' tvoje svijetle glave
Neka lebdi rajski sjaj!

Svuda, gdje si dosad bila
Sijala si ljubav svetu,
Zato tebi vijence pletu
Srpske šćeri - tvoja krila
Tvoj zahvalni naraštaj!

I ja čedo ovih strana
Berem kite lovor grana
Berem cvijeće razne boje
I u vijenac slave tvoje
Prinosim ga dušom svom.

I još uz to srce moje
Kao tica Bogu poje:
Da ti dade zdravlja, sile,
Pa da tvoje sestre mile
Dugo vodiš cilju tvom.

Blago onoj srpskoj šćeri
Koja tvojim putem hodi,
Koju tvoja mis'o vodi
Da se čistim srcem vjeri
S radom za svoj zavičaj.

Zbogom pošla, srpska mati,
Ovjenčana v'jencem slave,
Nek' te dobri Gospod prati
I viš' tvoje svijetle glave
Neka lebdi rajski sjaj!


Ilidža, Juli 1906.

GDJE JE RAZMAH SNAGE ?...   
Sjeni Milorada J. Mitrovića           


Gdje je razmah snage? Gdje je sila muška?
I svijetli podvig djela neprolaznih?
Ja vidim: nas redom sadašnjost ljuljuška,
Kô djecu, u mekoj zipci snova praznih.

Ko se prenu na glas bratovljevih muka
I s melemom blagim nevoljnima stiže?
Ko pogleda nebo raširenih ruka
I smirene duše krst na pleći diže?

Milioni zovu, pomoć ištu našu,
No bogova nema da ispiju čašu -
Trn ne bode čelo pokoljenja maznih.

Gdje je razmah snage? Gdje je sila muška?
Ja vidim: nas redom sadašnjost ljuljuška,
Kô djecu, u mekoj zipci snova praznih.


1907.   

SLOBODA       
Petru Kočiću         


Ona će doći! Iz smrti, iz groba,
Iz muka naših vaskrsnuće nebu,
Da zbriše suze ostavljenog roba,
Što ranjen živi o krvavom hljebu...

Ona će doći! Ja vidim: kroz tamu
Probija svjetlost božanskoga lika,
Tirani gnusni dave se u sramu -
Dok lanci pršte silnih mučenika.

Ona će doći, svijetla i čista
K'o suza majke, kao ljubav Hrista,
Da sužnje vodi iz tamničkih vrata.

Ah, moja duša već je ćuti blizu -
Ja vidim njenu božanstvenu rizu
I čujem ropac krvavih Pilata...


1907.       

MI ZNAMO SUDBU...     
Stevanu Sremcu           


Mi znamo sudbu i sve što nas čeka,
No strah nam neće zalediti grudi!
Volovi jaram trpe, a ne ljudi -
Bog je slobodu dao za čovjeka.

Snaga je naša planinska rijeka,
Nju neće nigda ustaviti niko!
Narod je ovi umirati svikô -
U svojoj smrti da nađe lijeka.

Mi put svoj znamo, put bogočovjeka,
I silni, kao planinska rijeka,
Svi ćemo poći preko oštra kama!

Sve tako dalje, tamo do Golgote,
I kad nam muške uzmete živote,
Grobovi naši boriće se s vama!


1907.       

HRISTOS PLAČE           


Ovdje pusta polja, tamo brda siva,
Gdje žalosno šumi kupina i drača;
Red ubogih sela san pokojnih sniva -
Ja ne vidim nigdje rala i orača...

Pod tavnim drvetom, uz mirnu rijeku,
Ne čuje se zvono prethodnika ovna;
Svud grob i čemer, mrak, magla olovna,
I zapjevke tužne što srce sijeku.

Sela naša, gdje su vaše ruke radne?
Gola, crna njivo, gdje je orač, brana?
Ah, drugove vaše, nevoljne i gladne,
Odvela je sudba preko Okeana.

U podzemlju crnom, bez sunca i neba,
Sad kopaju oni komad crna hljeba,
Dok za vama srce sve im cvili jače.

O, žali li kogod tebe, zemljo gola?
Nigdje za te suze, nigdje jednog bola.
Samo negdje blizu, čujem Hristos plače...


1907.