LAKU NOĆ         
Jakovu           


Sunce tone, dan se kloni;
U daljini zvono zvoni,
    Studeni mu dršće glas.

Vjetar huji, i sve jače
Po obali drvlje plače
    I žalosno gleda nas.

Što mi 'vako duša grca?
Ovaj nemir i bol srca
    Kada će mi, draga, proć?

Vjetar huji kroz tegobu, -
Hoćeš li mi doći grobu?
    Sunce tone... Laku noć!


1904.       

NA JADRANU             
Sjeni Antuna Fabrisa                 


Ustaj i huji, Jadran-more plavo,
Pjevaj mi pjesmu, još nedopjevanu,
Galebu, vjetru, zorama i danu, -
Pjevaj mi pjesmu još nedopjevanu!
Ona je mila duši, srcu mome.
I kada silna zakoleba vodom,
I razlije se širokom slobodom
Pa oblak hvata i pod nebo stiže,
O, ja bih htio da u času tome
Zaronim tamo, u stihove njene
Pune korala, bisera i pjene,
I dušu svoju da prepunim njome,
Pa kad se na me grom i oluj krene,
Kad ljudska zloba u ponor me rine,
Da moja duša svetim gnjevom sine,
I gruhne silom pobjednom i jakom,
I zagrli se sa nebom i zrakom,
Kô tvoja pjesma još nedopjevana,
Besmrtna pjesma suncem ovjenčana.
Ustaj i huji, Jadran-more plavo,
Pjevaj mi pjesmu, još nedopjevanu,
Galebu, vjetru, zorama i danu, -
Pjevaj mi pjesmu još nedopjevanu!


1904.       

Z BIR HADŽI-BOBINA DOLAFA 

Ova pjesma se odnosi na Dušana (Durana)
i Aleksu (Aliju) Radoviće, koji su u Mostaru
izdavali list(džeride) S r p s k i V j e s n i k,
u kom je napadan  Šantić i njegovi drugovi
iz lista Z o r e i pjevačkog društva G u s a l a.


E baš ti ja nemam nimalo igbala!
Na mene se digla velika avala:
Dva dilbera, demek, birindži junaka,
Iz mahale stare, Kalhanskog sokaka,
Dva iluma, džanum, što pišu džeride,
A što su im, biva, veoma šefide, -
Dva dilbera, aman, Alija i Duran,
Što napamet znadu ćitab i kuran,
Na četiri strane pušćali avaze,
Iskupili, pobro, paše i kavaze,
Pa ti medžliz drže i sve što je gore
O Bir Hadži-Bobi podjednako zbore:
Da on, sankim, nema dina ni imana
I svome Islamu da je od zijana;
Te ti ferman pišu na bukadar strane,
Da se mene klone svi što Islam brane,
Jer Bir Hadži-Bobo i svi mu ahbabi,
Nevjerni su butum Proroku i Ćabi.
I vas medžliz slavni složio se s davom
I kadije mudre zaklimale glavom.

Jadni Hadži-Bobo, sada druge nije,
Nego savi like, pa hajde što prije
Bježi domu svome, bježi, nosi bradu!
Ne izlazi više ni na carsku džadu -
Zamandali vrata, pa pod jorgan oni
Legni, bolan, jer te, eto, tabor goni!
Pomoći ti neće Meka i Medina,
Ni dlake ti neće ostat' od perčina,
Jer Bir Hadži-Bobo i svi mu ahbabi,
Nevjerni su butum Proroku i Ćabi.

O, Durane mudri! O, fitnijo Ale,
Koga butum zemlje ćesarove fale,
Javaš, malo, javaš! Sef ste u računu!
Uzaman ste digli tabore na bunu,
Hadži-Bobo nigda nije od vas prez'o,
Pa da vam je kalkan za nebo privez'o!
I kada bi bio odavde do Šama
Jedan golem denjiz od katrana sama,
Vi ne biste Bobu ocrnjeti mogli,
Niti bi vam jalan-zapisi pomogli!
Jer u Bobe ima tilsum bez filána,
Što bi ga, biva, brani od svakoga hajvana,
Od rike i bleke, od pogan-avaza,
Od fitnije Ale i Duran-kavaza.
Ima Bobo tilsum što k'o mjesec sjaje -
A na čiju svjetlost svako pašče laje; -
Ima Bobo obraz što pred svakog smije,
Jer ga nikad podlost okaljala nije;
Ima Bobo srce veliko a smjerno,
Puno haka čistog, kojim ljubi vjerno
Svoj narod i zemlju, ove krše gole,
Od gromova ljutih što ih rane bole...
A vi što imate? Jedan jezik ludi,
Koji podlom lažju orlovima sudi,
Iznad crnih vrânâ što visoko lete
U svijetlo sunce puni snage svete.
Vi, služeći, sankim, Islamu i rodu,
Na mlinove svoje navraćaste vodu -
Prepuniste svoje duboke džeride
(A što su vam, biva, veoma šefide)
Imenima slavnim sve akrebe vaše,
Od koje se, džanum, svi kauri plaše,
Jer da ona nije pod pusatom bila,
Danas ne bi bilo Muje ni Alila -
Sva bi turska vjera u perišan, aman,
Od Neretve naše do Stambola taman!

Faljaste se tako, k'o baba o kozi,
I pune dolafe pisaste o slozi;
A ta bratska sloga ispod vašeg krova
Jednoga nam dana vas šeher otrova -
I dost dosta jekten za kiku dokopa,
Boj se ljuti zače bez puške i topa,
A muftije naše mirno glade bradu
I seire bratski teferič u gradu.

Ačkolsum vam bilo! E, baš ste junaci!
Bedemi su vaši, vaši su barjaci, -
Napuniste, bogme, pregrštima torbu,
Sad "otur efendum", pa kusajte čorbu!

Al' slušajte samo, što ću vam još reći:
Sad, kada ste narod svoj priveli sreći
I kad mu je dobro svakim danom veće,
O, Durane, Ale, dajte mu još sreće!
Pokažite rodu, da niste šefide,
Skinite mu s vrata te jalan-džeride.
Jer k'o što je hajvan stvorio da pase
Tako i vas Alah stvori za džambase
I dade vam ferman i svoje berate,
Da papire naše talumiti znate,
Pa hajdete tamo, kud vas Alah šalje,
Na papire brze, dalje, od nas dalje!
Jer džeride nisu za te glave prâznê,
Uzaman ste išli u mejtefe razne,
Vaš je mozak i sad kao u jetima,
Ta, magare u Rim magare iz Rima, -
Jer, k'o što je hajvan stvorio da pase,
Tako i vas Alah stvori za džambase,
Pa onamo, džanum, kud vas Alah šalje,
Na papire hitre, dalje, od nas dalje!

A sad, ejdovale, o naši junaci,
U čijoj su ruci snaga i barjaci!
Pozdravite vojsku i akrebu slavnu
I branite od zla Herceg-Bosnu ravnu!...
A ja iđem amo, da sjednem u hladu
Pod bajamom starim na mehku serdžadu,
Pa da gledam sunce kako s neba grije,
Kako hladna voda iz kamena bije,
Dokle bumbul-pjesma zvoni sa svih strana
I bijeli behar miriše sa grana.
A kada vam opet Bobo na um pane,
Da vam malo dođe, da vam na rep stane,
Učinite haber, on se neće kriti,
S čibukom u ruci on će hazur biti.


1904.       

ČEŽNJA     


Gdje ste?... Ja budan na prozoru stojim
Naslonjen čelom na staklo... Sve spava...
Noć sjajna, kô da po oknima mojim
Polako šušti vaša kosa plava...

U ove čase zvijezdâ i snovâ
U vašu baštu ja sam dolazio;
Mirisao je jorgovan i zova,
I mrki čempres povijô se ti'o.

U ove čase vi ste ruža bili,
Ja leptir bio što na cvijet pada;
Ah, vaše kose, oči, smijeh mili,
I vaše tijelo i ljepota mlada

Opiše mene... Mi bjesmo u raju,
Jabuke slatke berući sa grana...
Dok slavuj pjeva i zvijezde sjaju
I rasipa se miris jorgovana.

No sve je prošlo... Kô jablan bez rose
Sam ginem sada i u čežnji stojim...
Noć, sjajna, kô da svila vaše kose
Polako šušti po oknima mojim.


1905.         

MRAZ         


Vrhove brda sjaj jutarnji žari,
Srebrna magla diže se sa grma;
Visoko šume jablanovi stari
I potok teče kao čista srma.

Sve se veseli. Samo neko plače
Duboko negdje, u mrazu, u grobu,
Uzdiše, jeca, sve jače i jače-
Zove me da mu olakšam tegobu.

O srce moje, ti me nemoj zvati,
Utjehe tebi ja ne mogu dati...
Sudba je tvoja kao sudba noći

Što vječno luta da dostigne sunce:
Prelazi mora, pustare, vrhunce,
No suncu nigda, nigda neće doći.


1905.         

NE VJERUJ...           


Ne vjeruj u moje stihove i rime
Kad ti kažu, draga, da te silno volim,
U trenutku svakom da se za te molim
I da ti u stabla urezujem ime-

Ne vjeruj! No kasno, kad se mjesec javi
I prelije srmom vrh modrijeh krša,
Tamo gdje u grmu proljeće leprša
I gdje slatko spava naš jorgovan plavi,

Dođi, čekaću te! U časima tijem,
Kad na grudi moje priljubiš se čvršće,
Osjetiš li, draga, da mi tijelo dršće,
I da silno gorim ognjevima svijem,

Tada vjeruj meni, i ne pitaj više!
Jer istinska ljubav za riječi ne zna;
Ona samo plamti, silna, neoprezna,
Niti mari, draga, da stihove piše!


1905.           

STRAŠNA JE OVO NOĆ   


Strašna je ovo noć!
Ogrnulo se nebo pokrovom crnim,
U dimu oblaka mjesec tinja,
A divlja pučina sinja
Urla, vrije i bjesni
I pjenu baca u svod nebesni;
Po obalama cvile
Drveta tamna,
Povijaju se tužno - kô crna majka
Nad odrom sina svog...

Strašna je ovo noć!
U maloj prašnjivoj sobi,
Što jednim oknom gleda
U mutnu pučinu morsku,
Na samrtnom odru leži mi brat,
Leži pjesnik moj,
Leži slavuj moj.
S dušom se bori
I u me gleda
Blagim i krupnim očima.
Mršavo, ispijeno lice
Smrtnom vatrom gori.
On pomoći od mene ište,
Zove me: "Brate, pomozi!"
A ja mu uzmem ruku,
Blijedu suvu ruku,
Hladnu kô mraz,
I tješim brata svog,
A u meni se kida duša,
I grcam i gušim suze,
Da ih ne vidi on -
Rođeni brat moj,
Rođeni pjesnik moj.
O, kamo sreće da mjesto tebe
Na odar leći mogu,
Da ti oduzmem sve muke i bole
I u tvom oknu snova
Da vidim onaj žar
Mladosti, sreće tvoje!
Al' sve što mogu
Jedno je, bore moj,
Što se nad tvojim odrom
Svesrdno molim bogu:
"Čuvaj mi, bože, pjesnika mog!
O, čuvaj, bože, slavuja mog!
I ne daj da 'vako mlad
Ovdje, u pustom kraju,
U tuđem zavičaju,
Zaklopi oči mudre!
Vrati mu mir, snagu i nade!
Ne ubi', bože, slavuja svog,
Što tako divno
Pozdravljat znade
Svijetlu zoru tvoju,
I ishod jasnih zvijezda,
I govor plavog mora,
I smiraj sunca tvoga!
Ne ubi', bože, srce ovo
Što svakog ljubi!
U njemu teče čisti izvor
Istine svete;
U njemu sija sunce
Pravde i ljudskog dobra, -
Ne ubi', bože, slavuja svog!"
Tako ja mislim, molim se tajno,
Al' tamo daleko, ćuti bog
Kô hladni kamen, kô dželat mračni...

Strašna je ovo noć!
Ogrnulo se nebo pokrovom crnim,
U dimu oblaka mjesec tinja,
A divlja pučina sinja
Urla, vrije i bjesni
I pjenu baca u svod nebesni;
Po obalama cvile
Drveta tamna,
Povijaju se tužno - kô crna majka
Nad odrom sina svog...

Strašna je ovo noć!
Ovdje, u pustom kraju,
U tuđem zavičaju,
U maloj prljavoj sobi,
Na jadnim rukama mojim
Umire pjesnik moj,
Umire slavuj moj...


Lussin Piccolo, 7. decembra, 1905.

O ZEMLJO MOJA...           


O zemljo moja, što te tako boli?
Zašto me vječno trzaju i more
Jauci dugi iz tvoje dubine?

"To moje srce premire i gine
U tvrdom mrazu, bez sunca i zore."

Zar tvome srcu ne dopire oganj
Našijeh srca? Zar duše sinova
Ne griju tebe plamenima svojim?

"Ja davno, davno ostavljena stojim
Sama, u ruci sudbe i v'jekova."

Pa ko će teške razdrobiti sante
Na tvome srcu? Ko li će iz tame
Trgnuti tebe s tvojim robljem hudim?

"Ja mrtve iz sna uzdasima budim,
Jer nema živih da umiru za me!..."


1905.           

KOVAČ         


Noć mračna i pusta. Mraz hvata i bije.
U čađavoj izbi kuje kovač stari;
Na domaku ognja lice mu se žari,
Niz kosmate prsi znoj potokom lije.

Pod udarom snažnim lete iskre krupne
K'o da se meteor rasipa u noći,
I on, s teškim maljem u ovoj samoći,
Izgleda k'o simbol snage nedostupne.

Trudi su ga časi stvorili u čelik -
O, kako je zoran! O, kako je velik,
I sjajan k'o veče na vrsima jela!...

I dokle po selu šušti grmlje drače,
On garavom rukom zamahuje jače,
I s nakovnja leti snoplje zlatnih strela...


1905.         

IZ "SALONA"         

1. Perika

Otmeno društvo. Tonu lake dirke
Pod prstićima jedne lepe gospe;
U svakom zvuku kao da se prospe
Miris od ruža. I kraj slatke svirke

Sve nemi, ćuti i čeka svršetak -
Pa onda tapšu i razgovor krenu:
Svi hvale gospu i veštinu njenu.
Ona se smeje i popravlja cvetak

U gustoj kosi. Lepo oko njeno
Gori i vara... Najedanput smijeh
Osu se svuda i u dama svijeh
Lepezom beše lice zaklonjeno.

Šta je?! Mlad docent, zdravo bleda lika,
Ljubeći ruku jedne dame plave,
Slučajno kihnu i s njegove glave
U njeno krilo pade mu perika.

2. U tuzi

"Ja znadem, gospo, da vas srce boli
Za vernim mužem, što ga sudba uze;
Al' šta se može? Ubrišite suze, -
Ta bog je dobar, on vas i sad voli.

Neće vas tako pustiti, madama,
Da vaša mladost bez utjehe vene".
"Jest, bog je dobar, i on voli mene,
Al' recite mi, šta ću 'vako sama?"

I mladi doktor setnu damu motri
I zapita je tiho, s bolom pravim:
"Kad mogu doći da vam društvo pravim?"
"Sutra po podne, tako, od dva do tri".

3. Ona

Lep je to čovek naš ministar pravde!
On voli društvo i pojmi mu značaj;
Večeras, eto, pozvao je na čaj
Gospodu stranu i mnoge odavde.

On vam je uzor i dobrota sama!
Pa kako mome mužu piše blago:
"Meni će biti osobito drago
Ako večeras gospu vidim s vama!"

Ah, jedva čekam da nastupi veče!
Staviću na se svileno odelo.
"Divno vam stoji, kao sneg je belo!"
Nekih mi dana on ljubazno reče.

Uvek me tako predusreta lepo
I poštuje mi mimo druge dame,
I sve bi, sve bi učinio za me,
Pa stoga mnoge zavide mi slepo.

On sa mnom često šeta starim parkom,
U lepom zboru provedemo vreme,
I više puta, u smehu, pun treme,
Ruku mi stisne svojom rukom žarkom.

Učtiv je jako i pun mudrog takta!
On mi je mužu učinio mnogo,
Bez njega ne bi ni koraka mogô,
Vječno bi samo prepisivô akta.

I zato njega moj muž jako štuje,
Ceni mu razum i karakter vrli, -
Pa sada sretan zanosno me grli
I moju čednost u zvezdice kuje.


1905.