ZAROBLJENI PJESNIK             


Ne gleda nebo plavo ni osmjeh sunca vrela,
U vlasti tmine hladne zarobljen pjesnik stoji,
A pred svijetlom mišlju visokoga mu čela
Kao da i mrak strepi i pred robom se boji.

Uzaman lanci zvone i teretom ga tište,
Pokorena je snaga, ali ideja nije:
On samo jedno želi, on samo jedno ište -
Svjetlost narodu svome, slobodu ljubavi svije'!

Ni mrak ni memla hladna ne ruše vjeru jaku,
Njegovo blijedo lice nebeski osmjeh ljubi -
On sanja... i pred njime, u najljepšeme zraku,
Boginja slobode svijetle božansku himnu trubi.


1895.           

PJESNIK                 
Prijatelju Svetozaru Ćoroviću                      


Noseći putir svijetli, punan istine sjajne,
On među ljude stupa i s ljubavlju ih druži,
On bratstvo mirom brati i zublju vjere trajne
Visoko nebu diže i s njome rodu služi.

Po neravnome putu, na kome trnje sreta,
On smjelo naprijed grede, preziruć sudbu strogu,
U času iskušenja diže ga misô sveta,
I on se samo moli nebu i svome bogu.

Sa njegovijeh usta slobodna riječ leti
I umorne snage k novome djelu kreće,
A kad ga rulja goni, štiti ga anđô sveti, -
A koga nebo brani, rulja ga srušit neće.

Što ljudi blagom zovu, njegovo blago nije -
Prestolje, moć i sila sve se to začas gubi;
On višeg blaga ima, u kome svjetlost grije:
Pjesmu i srce mlado, srce što vječno ljubi.

I noseć putir svijetli, punan istine čedne,
On će živjeti tako, posvećen hramu mira,
A kad mu tijelo klone pod kosom smrti ledne,
Na njegovome grobu opojaće ga lira.


10. marta 1895.             

JEDNA NOĆ DESPOTA ĐURĐA BRANKOVIĆA        


(Smederevo. Noć. Sam despot sjedi u svojoj sobi)                       
Umorne oči moje ne sklapa pokoj sveti,
Ranjena duša moja od crnih dršće slika:
Kô oblak burom gonjen, zloslutna misô leti
Po zemlji roda moga, po zemlji mučenika.

Kroz fijuk notnjeg vjetra ja čujem kako kosti
Srbalja mojih pršte u žvalji zmije gladne;
Uzalud boga molim da jadnom Srbu prosti
I s mučenika digne taj pokrov noći hladne.

O Nemanjići hrabri, neokaljana krvi,
Čija se slava vije na strunama guslara,
Vaše se pokoljenje u tužni raspad mrvi,
A manastire vaše nesita ruka hara.

Pod njihovijem svodom ledena samrt bludi,
Da zbriše sveti spomen vaših božanskih djela;
Iz okovanih grla zalud se kletva budi -
Daleko u noć crnu zastala zora bijela...

(Napolju se čuje grmljavina i vjetar)                       

Kô da i nebo sprema, u riku groma plamna,
Silu osvete strašne svrh jadne zemlje ove!
Čuj kako gore ječe, dršću nebesa tamna,
I gladni gavran grakće i traži žrtve nove.

O, plamti, munjo, plamti! Porazni grome, tresi,
Tresi, gruhaj i lomi krvave gore moje,
Al' srpsku misô neće srušit adski bijesi,
Srbin će voljno pregnut za sreću zemlje svoje!

Al' gdje je sreća naša? O, Srbin sreće nema,
Zaludu lavskom snagom u smrtnu borbu kreće,
Kad hladna sudba uvijek nemilost grdnu sprema,
I na put slave naše bezdani ponor meće.

Nesrećni, jadni Đurđe, kako je teška kruna
Na glavi tvojoj! Teška kô onaj oblak mutni!
Tvoja je dijadema oštroga trnja puna,
Kô što je zemlja ova prepuna rana ljuti'.

Na svakoj tvojoj stazi crni te udes sreta...
O, umri, grešni starče, kad s tobom sreće nije!
Možda sa grobom tvojim sinuće zora sveta,
Na čelo srpske majke da zlatne vijence svije.


U Mostaru, 16. oktobra 1895.     

NE PRUŽAJ RUKE...        


Ne pružaj ruke sa plačem i tugom
Dok čuješ srce da kroz grudi bije!
Ne sklanjaj glavu niti budi slugom -
Sokolom budi što se nebu vije!

Sujeti mrskoj ne čini po ćudi,
U vrtlozima nevolje ne kloni!
Bezglasna stijena ljutom gromu budi,
U sebi duša neka suze roni.

Uzdigni glavu, kao što vrh diže
Stoljetno borje, kroz oblak i tamu!
Život je borba - nek oluja stiže,
Sunce će snova rodit se u plamu.

Uzdanjem svetim diži duhu krila
I budi borac koji časno pada;
Ali ne kloni pod teretom sila;
Sudbine gorke, nevolje i jada!

Nemoj da tuđa zalaže te ruka;
Ako si sirjak, ne daj duhu da je:
Znoj i krv tvoja, u vihoru muka,
Neka te hrani dok života traje!

Ne pružaj ruke! Nemoj biti slugom,
Sujeti mrskoj ne čini po ćudi!
Nijemo, kô stijena, bori se s tugom!
Uz prkos sveme svijetu gordim budi!


1895.     

RUŽA             


U gradini ruža miri,
Na licu joj zorin sjaj;
Za nju samo vjetrić piri
I miluje slatki raj.
Lijepi cvijetak, ruža bijela,
Ona mi je misô cijela,
U oltaru duha mog -
Ona vjera, ljubav, bog.

Kad u času noći mirne
Tajanstveni šumi let
I grančice tanke dirne,
Ja osjećam miris svet:
To u milju tihog sanka
Razvija se mirisanka,
I kroz granja bujni splet
Njena duša diže let.

Buji, miri, cvijete bijeli,
Pratio te rajski hor,
Svatovi ti vijenac spleli
I doveli u moj dvor!
Na proljeću tvojih grudi
Da me vječno zora budi,
Pa da pjevam slatki poj:
Zoro moja, danče moj!


1895.     

RUŽIN SAN                 


Pitao sam ružu malu
Šta u tihoj noći sanja:
Da li danak, da li zoru,
Ili pjesmu milovanja.

A ruža se čisto trže,
Kao da je vjetrić krenu:
"Sanjam, sanjam, rajsko milje...
Slatki miris - kosu njenu".


1895.     

LJUBIM...                 


Ljubim kad blago pod purpurnim velom
Zasija milje zoričinih grudi,
Jer tad mi trepti po obzorju cijelom
Osmejak što ga tvoje lice budi.

Ljubim kad tajno lahorova krila
Pod nebo dižu pjesmu tica mali',
Jer tad mi zvoni tvoja riječca mila
Što sveti oganj na duši mi pali.

Ljubim kad milo svijetla jata čista
Zvjezdica drobnih po beskraju plove,
Jer tad mi sunce tvoga oka blista
I dušu diže u zlaćane snove.


1895.     

RAJSKI TALASI       


Kad pogledam grudi tvoje,
Čini mi se kao da su
Dva goluba zaplivala
Svetog raja po talasu.

Ja poletim tice grlit
Na srdašce moje vrelo,
Pa u talas svetog raja
Utopi se žiće cijelo.


1895.     

MOLITVA      


Ti si mirna, sjetno ćutiš,
Kao ruža uspavana,
A pogled si upravila
Put nebeskih blagih strana.

Ti se moliš, a nebo se
Tako ljupko na te smije,
Jer čistija nigda molba
Do raja mu stigla nije.

Oj, moli se! Taku molbu
Rado nebo sebi prima,
Tvoja molba biće svjetlost
Usred raja anđelima.


1895.     

NOĆ             


          Ne trepti list na grani,
          Niti se lahor kreće,
          Džbuni su uspavani:
          Trava i rosno cvijeće
Po tihom zraku siplju mirise daha svog.

          Sa jatom snova tajni'
          Anđeo mira bludi,
          U visu zvijezda sjajni'
          Rajska se pjesma budi
I po svjetovi zračni s njome se javlja bog.

          Podigni oči bajne
          Hramu nebesa tije',
          Nek vide zvijezde sjajne
          Najljepše zvijezde dvije
U kojima se rađa svjetlost života mog.


1895.