MIRNA NOĆ              


Popijeva slavuj međ' lišćem, u gaju,
    I slatkim glasom mirni zračak puni;
Rosica pada i biserjem drobnim
    Svilena njedra cvjetićima kruni.

Sa gustog granja, što se nježno svilo,
    Prolijeće vjetrić i dolinom bludi,
I traži cvijeće i, pun slatkog milja,
    Ispija miris sa svježih mu grudi.

I ti si cvijetak, pun čistote blage,
    I punan raja i anđelske draži,
A moja duša vjetrić je što bludi
    I samo tebe, milo cvijeće, traži.


Beč, 3. juna 1894.     

SVIJETLA JE MISO MOJA...          


Svijetla je misô moja kô nebo svijetlo što je
            Kada ga sunce krasi,
Kô zora svijetlog maja, kad dižu himne svoje
            Slađani šumski glasi.

Čarobna kao sanak što ga u svome raju
            Nježni anđelak sniva,
Kô topla ljubav što se u tajnom zagrljaju
            Mlađanog srca skriva.

Čedna kô golub bijeli; kô ljubičica plava
            Prepuna slatkog mira;
Dična kô lavor-vijenac što ga pjesniku dava
            Boginja zvučnih lira.

Čista kô blage suze što ih u veče tajno
            Planinski cvijetak lije,
Jer ti si misao moja, ti moje nebo sjajno,
            Sa kog me sunce grije!


1894.           

SAHRANJENO MILJE                 


Sahranjeno milje: na ružinom granju
    Ne njiha se cvijeće - da leptira hrani,
Nit' se čuju zvuci ljubavnog pozdravlja -
    Hladna zima steže, hladni sviću dani.

Prsnuli putiri u kojim' se rosa
    Na uranku sjala kô biserje drobno,
Pod sumornim nebom duh poraza stiže
    I kroz pusta polja zajauče zlobno.

Kô da grudi steže dah grobovske vlage
    Kad kroz suho lišće mrazni vjetar du'ne;
Mrtvo šuma sniva i snuždeno ćuti,
    Kao kralj bez skiptra, bez vijenaca i krune.

Ne treperi listak, niti slavuj slijeće
    Da u mirnom hladu slatku ljubav zbori,
Niti potok šumi, nit' se život rađa -
    Mrtvo je u zraku, mrtvo je u gori.

Ali moje srce osjeća i živi,
    Anđô mladih snova diže me i nosi
U vijence od ruža - u zagrljaj tebi,
    Gdje se vjerom krijepim kô cvijetak u rosi.

U jasno sunašce, tvoje oči blage,
    S okriljenom dušom pogledi mi lete;
Oko mene cvijeće od najljepše šare,
    Pa se nježno cvijetak sa cvjetićem plete.

Ja milujem pramen tvoje kose bujne,
    Pijem vreli poljub, što me u raj nosi,
A duša mi tiho svijetlog boga slavi
    Što mi dade cvijetak kog zima ne kosi.


U Mostaru, 9. decembra 1894.   

LJUBIČICI                


U milju mladosti drage opet se javljaš nama,
               Pitomi, lijepi cvijete;
Već tvoje listiće male plavetno nebo kruni
               Kapljom rosice svete.
U slavu čednosti tvoje bezbrojne tičice male
               Nebeske pjesme poju,
Kroz sive maglice guste purpurni sunčevi zraci
               Šalju ti ljubav svoju.
I moja duša, evo, s ushitom tebi stiže,
               Vjesniče dana sveti',
I s tvojim mirisom blagim u svjetlost sunčeva zraka
               S nebeskom nadom leti.


1894.           

U VEČERNJEM SJAJU            


Srebrna rijeka blista se i gori
     U rujnom plamu večernjega sjaja;
Prelijeće vjetrić i sa granjem zbori
     O slatkom milju proljetnjega baja.

U lakom čunu, zadovoljan danom,
     Oprezni ribar obali se kreće,
Da slatko zaspe pod vrbovom granom,
     Gdje blago miri zagrljeno cvijeće.

Sa plodnih polja, što ih kruže gore,
     Vesela krda u seoce kreću,
Pastirske pjesme s pozdravom se hore
     I svježim zrakom drhte i prelijeću.

I slavuj pjeva; sa rosnoga granja
     Gubi se glasak sve dalje i dalje,
I nježnom pjesmom čednog milovanja
     On lijepoj ruži svoju dušu šalje.

O, pjevaj i ti, pjevaj, srce moje,
     Anđelu svome što te s nebom spaja!
U slavu njojzi neka pjesma poje
     Kroz blago krilo večernjega sjaja!


Novi Sad 1894.           

O, PJEVAJ SRCE MOJE...            


Pjevaj joj srce moje! Stresi zvjezdice sjajne
S besmrtnog veličanstva zvukom ljubavnog milja,
Da njima uresim sveto njene kosice bajne,
U kojima se l'jeva miris pitomog smilja.

U hramu ljubavi tvoje nek' njena slika stoji
I miljem draži svoje nebeske daje sile,
Nek' bude zv'jezda jasna na nebu snova tvoji',
Boginja tvog života i izvor pjesme mile.

Ljubi i pjevaj samo. nek' čisti, jasni glasi,
Dignu je letom svojim u trepet zvjezdica sjajnih,
Kao što mene dižu njene anđelske krasi
U svjetlost božjeg raja, u krilo sv'jetova tajnih.


1894.           

IZ DALJINE            


Među rosnim cv'jećem, na pitomoj ravni,
    Ja o tebi sanjam, moje milje bajno,
A slađana pjesma iz šumica tavni'
    Podiže se k nebu u sunašce sjajno.

Uokolo mene gledam vite jele,
    Što ponosno vrhom u nebo se penju,
A u polju mome, rumene i b'jele,
    Uz pjevanje milo zlatno klasje ženju.

Po stazici uskoj, što iz gore vodi,
    S punom korpom cv'jeća i jagoda rujnih,
Planinsko djevojče kao paun hodi,
    A vjetrić joj mrsi pramen kosa bujnih.

Naokolo mirna seoca se b'jele,
    Iz pastirske frule slatki glas se vije,
A strašivi zeko, letom lake str'jele,
    Protrči kroz travu i u džbun se skrije.

Iz daljine ove ja ti širim ruke
    I u sanku grlim struk tvoj, cv'jete bajni,
I dižem se s tobom kroz čarobne zvuke
    U nebesa zlatna heruvima sjajni'...


U Glajhenbergu, 6 juna 1894.

POD PLAVIM NEBOM            


Pod plavim nebom s čistom
    Rosicom cv'jetak miri,
Vjetrić se igra s listom
    I laka krila širi.

Potočić jasno šumi
    U miru i samoći,
A vali pričaju mi
    Ljubavi slatke moći.

S trepetom želja tajni',
    Slavujev pozdrav stiže,
I jatu zv'jezda sjajni'
    Čista krioca diže.

U sjaju snova l'jepi'
    Ja pijem pehar sreće,
K'o rosu, što ga kr'jepi,
    Milo i nježno cv'jeće.

Okriljen duh mi poje,
    Prepunan milja sviju,
K'o da ga oči tvoje
    Slatkim sunašcem griju.


Mostar, 6. jula 1894.       

CVIJETAK U ROSI           


U plamu rujne boje
    Daljni se istok sjao,
S ljubavlju pjesme svoje
    Slavuj je ružu zvao;

Večernjeg zvona zvuke
    Vjetrić je nosio širom -
Ti si skrstila ruke
    S pobožnim, slatkim mirom.

Molila ti se blago
    Za bolje roda svoga,
Za svoje Srpstvo drago
    Zvala si Spasa Boga;

Tvoje su usne male
    Šaptale r'ječju tajnom,
I čiste suze sjale
    U tvome oku sjajnom;

A ja sam u tebi, čedo,
    U tebi, zv'jezdo čista,
Najljepši cv'jetak gled'o
    U rosi kako blista.


Mostar, 19. jula 1894.       

PJESMI              


Ne kloni, pjesmo moja, pred zvekom smrtnog mača;
Iskro svjetova sjajnih, s tobom je sila jača!

Volja promisli svijetle mome te duhu dala,
I nebo tvoj je tvorac, boginjo ideala!

Uz tebe anđô slijedi, nebo te okom gleda,
Pa čega da se boje pravedna božja čeda?

Zar mraka ili groba? Ta grob je sve što biva,
I što će naprijed biti veo skončanja skriva.

Mračne klisure tvrde Perun će gromom zgruvat,
A vjetrovi će pepô po zraku im razduvat.

Ta sav je svijet žrtva u čeljustima smrti,
Za svakijem životom jedna se sjenka vrti.

Sve što pred jasnim suncem diše, živi i stoji
Praznom se sjenkom zove, i sve se smrti boji.

Al' koje nebo posla da dižu oltar sveti
Boginji istine rajske, ti se ne boje mreti.

Na grobovima njinim snova se život diže,
I sve je jarko sunce spomenu njinom bliže.

Ne kloni, pjesmo mila, pred zvekom smrtnog mača,
Uz tebe anđô slijedi, s tobom je sila jača!

Digni se i zahori kroz svjetlost božjeg lika,
Kô silni zvuk gromova, ko poklič osvetnika;

I leti dok ti duhom nebeski plamen gori,
Za svjetlost samo živi, za istinu se bori!

Djelo tirana gladnih beskrajnom kletvom prati,
A nevoljniku budi dobra i vjerna mati.

Ne kloni, pjesmo moja, kad ljute munje prijete,
Zahori svetim zvukom vjere i nade svete!


1895.