NA RAD           


Na rad, nek' nas sloga vodi!
Koga srpska majka rodi,
    Nek' ne žali truda svog!
Ta zdrave su naše grudi,
U njima se plamen budi
    Čelikom nas stvori Bog!

Prezirimo l'jenost, pak'o,
Poskočimo hitro, lako,
    Složno, braćo, svi na rad!
Sa radom se meti stiže
I novoj se slavi diže
    Čvrst i stalan jaki grad!

Sjetimo se prošlog doba.
Sjetimo se da u groba
    Mnoga stara sreća spi!...
Sa odvažnim voljnim radom,
S pouzdanjem, vjerom, nadom
    Možemo je dići mi!

Na rad, nek' nas sloga vodi!
Koga srpska majka rodi,
    Nek' ne žali truda svog!
Ta zdrave su naše grudi,
U njima se plamen budi
    Čelikom nas stvori Bog!


U Mostaru, 20 oktobra 1888.

MOME BRATU U DALJINI           
Jeftanu, koji je otišao u               
Novi Sad, u gimnaziju               


Iz kršnijeh ovih st'jena,
Gdje 'no krvca premilena
    Srpskog roda vri; -
Gdje 'no srpska vila živi,
Gdje se leže soko sivi, -
Kojemu se svijet divi
    Kad poklikne, poleti;

Otiš'o si, brate mili,
Sa drugovi tvoji čili
    Na daleki kraj; -
Otiš'o si Fruškoj Gori
- Al' je divno, Bože, stvori! -
Tu se srpska pjesma hori,
    Tu je zemni raj!

Otiš'o si brate mio,
Tu si knjigu prigrlio
    Da iskustva stečeš zrak,
Da t' nauka snage dade,
Jer ona je sve nam sade,
Bez nje moći ne imade,
    Ona goni mrak.

Pa de uči, brate mili,
Sa drugovi tvoji čili -
    Trud polaži knjizi toj!
Kad "naučiš", tvoji dani
Biće srećom obasjani;
Kad naučiš, onda počni
    Radit', živit' za rod svoj!


U Mostaru, 1888.               

***           


Ja na brdu - zora sviće,
    Vas miriše kraj,
A rosica na cvjetiće
    Prosula je sjaj.

U rumenu mile zore
    Jedna zvjezda sja,
Mrakovi se s njome bore -
    Danica je ta.

Podig'o se oro suri -
    Krilim' goni mrak,
I soko se s njime žuri,
    Polet mu je jak.

U tišini, u milini,
    Slušam tičiji hor;
Pogled bacih: - u daljini
    Jedan srušen dvor...

Vas u gustoj crnoj tami
    Krije mu se lik,
(Iz daljine izgleda mi
    Kao mučenik.)

Sve mu mrtvo, mukom muči,
    Iščezn'o mu glas,
Katkad samo sova buči -
    Noći na užas.

Kam po kamen sve se ruši,
    Hladan kao led,
A u zimskoj crnoj duši,
    Otrova je jed.

Prema njemu ona stala -
    Ta on joj je rob...
Sa radošću zaciktala,
    Njegov vidi grob...

Po njemu se bršljan vije.
    S kraja do na kraj, -
K'o da tužne suze lije
    Za minuli sjaj...

Oh, i jeste slavan bio
    Obasjav'o nas,
Ali ga je porušio
    Jedan tužni čas...

Na njemu je sunce sjalo
    Rasipalo moć,
Al' se sunce stropoštalo
    Prikrila ga noć...

Na njemu je odsjajiv'o
    Zlatni sreće cv'jet -
Više njega soko živo
    Razavio let.

Pa se pitam ovdje sada,
    Pijuć' cvjetni mir.
I gledajuć' kako pada
    Iz kamena vir:

Kada će se porušeni
    Obnoviti dvor?
Kad će s njega crna sjeni
    Poći na umor?

Kad će sunce, što još spava,
    Rasvijetlit' noć?
Kada će mu prošla slava
    Ra෫iriti moć?

K'o da čujem odgovora.
    K'o da šapće cv'jet:
Kada svane sloge zora,
    Srca bratski splet.


U Mostaru, 25. juna 1888.

ĐURI JAKŠIĆU           


Sa obale sinjeg mora
    Gledam jednu st'jenu golu,
Šibaju je b'jesni vali,
    Predavaju ljutom bolu.

Ona trpi sve udare,
    Trpi muke, jade same.
Ta stijena usred mora,
    Na tvoj život potsjeća me.

I tebe su boli trli,
    Lomila te crna tuga,
- Al' ti nisi, Đuro, vrli,
    Nikom htio biti sluga. -

Trpio si... Nemilosno,
    Sudbina ti jade slala,
Al' za milost nije s' nikom
    Tvoja glava preklanjala.

Imao si divnu vilu,
    Mehlem tvojih ljutih rana,
Njoj si pjev'o pjesmu milu,
    Lučom svetom obasjana.

Pa i Srpstvu pjevao si,
    Moć mu pjesmom srcu liv'o; -
Tvoju pjesmu slava nosi,
    Vječnost joj je Bog dariv'o.

Oni mnogi, što su bili
    Za vremena tužna tvoga
U kadifi i u svili,
    Sred groba su ledenoga.

Za ime im ne zna niko
    - K'o da nisu nigda bili -
A tebi se, naša diko,
    Lovorovi v'jenci svili.

Tvoje ime svijet znade,
    Tebe Srbin obožava,
Jer ga tvoja pjesma kr'jepi
    I duši mu snage dava.

Pa dok srpsko sunce blista, -
    Kog, v'jekovi kivni, gase -
Dopiraće tebi gori,
    Ti ćeš čuti roda glase;

"Neka mu je vječna slava!
    Za Srpstvo je rad polag'o,
Pjevao mu noću, danju -
    Ostavio njemu blago!"


U Dubrovniku, 15 augusta 1888.

MITI POPOVIĆU       
srpskom pjesniku       


Nadasmo se, da će skoro,
    Kroz mrakove, što te kruže,
Zasijati sunce sv'jetlo -
    I procvjetat' tvoje ruže...

Nadasmo se, da ćeš naše
    Suze gorke ublažiti,
I sa pjesmom srca tvoga
    Našu dušu osnažiti.

Nadasmo se, da će opet
    Oživiti tvoja vila,
I nad Srpstvom tvojim milim
    Raširiti draga krila.

Nadasmo se, da će opet
    Pjevat' srpske slave zori; -
Od pjesama v'jence viti
    Srb-junaku što se bori.

Al' nam nada evo pada -
    Tebe nema više, Mito...
Pod zemlju je tvoje sada
    U tuđini t'jelo skrito.

Panulo ti sunce sjajno,
    Uvehnule tvoje ruže;
Gore, polja mirisava
    I slavuji s njima tuže...

Al' te braća mila neće
    Izgubiti iz pameti:
Dok se burno kolo kreće,
    I dok srpska pjesma leti.

Tvoje će se ime znati
    Dok je srpskog neba plava,
Na grobu ti braća klicat':
    Oj, slava ti, Mito, slava!


U Mostaru, 14. juna 1888.

VIDA       


Kraj stazice, sred travice,
    Pune milja, pune baja,
Gdje rosice miljenice
    Pokazuju nevin-sjaja:

U ritama Vida sama,
    K'o tičica bez svog jata -
Tužno sjedi, bolno gledi
    Jad joj srce obuhvata.

Ljubičica i ružica
    Kotarica kod nje mala;
Ruzmarina, divnog krina,
    U kitice savezala.

Pružila je, podigla je
    U ručici te miline;
Niti zbori, nit' govori,
    Samo gledi u visine...

A po stazi sv'jet prolazi -
    Sred mirisnog stiže kraja,
Pesmu pjeva, grudi zgr'jeva,
    Nestaje mu svakog vaja.

Al' ni jedno čedo b'jedno,
    Oko nije pogledalo,
Nit' na licu boljeticu
    Njemu tužnu pročitalo:

"Pomoć, pomoć, sv'jete, pomoć!...
    Bolna mi je mila mati,
Nema sanka, svakog danka
    Sve to veće bolje pati...

Za paricu naj ljubicu,
    I kiticu krina meka;
Za paricu naj ružicu, -
    Pa da kupim majci l'jeka...

Da ublaži, da osnaži
    S njim bolane svoje grudi,
Pa da gleda još svog čeda,
    Što se za njeg muči, trudi...

A ja šta bi', snaga slabi'
    'Vako mala na sv'jet bila?
Kad bi raka gustog mraka,
    Moju majku zapljenila? -

Pomoć, pomoć, sv'jete, pomoć!...
    Ta ne meni, siročetu; -
Majka čeka davno l'jeka,
    Da ublaži bolju kletu...

Zašto, ljudi, pogled tudi
    Dolje na me ne baciste?
I paricu za ružicu
    Siročetu ne pružiste?

Zar ne znate, zar nemate
    Dužnost svetu pred očima?
Zar u sjaju, uživanju
    Sa srca se vašeg snima?

Vršite je! Ona sve je!
    Plete v'jenac vašoj glavi!
Nakon vaše smrtne čaše
    Ona živi, a u slavi!

Na grob sije, što vas krije -
    Svjetlost joj je vječnost prava! -
Vršite je! Ona sve je!
    Spomen vašoj glavi dava!"


1888.       

TICI U ZATVORU (II)       


Tico moja, tico mala
    U zatvoru,
Zar ti srce, malo srce
    Jad ne mori?

Zar te boli ne slomiše,
    Što te tudi
Zatvoriše, usamiše
    Gr'ješni ljudi?

Zar ti jošte i u ropstvu
    Sija nada?
Zar je žica zlokobnica
    Ne savlada?

Ta zar ti je pjesma jača
    Od svih zala,
Te još i tu pjevat' možeš,
    Tico mala?

"Ta zar može ljubav
    Zatrt' koja sila,
Ljubav što se u gorici
    Razavila?

Zar i pjesmu može kogod
    Da zaguši,
Dogod traje iskre žara
    Još u duži?

Zar ko može iščupati
    Miris cv'jetu? -
Zar bez nada može živit'
    Rob na sv'jetu?

Nad i ljubav pjesme moje
    Snažaju me, -
Bogu lete, Bog ih čuje,
    Bog razum'je".


1888.       

NOĆNA PJESMA MALIJEH SRPKINJA         


Oj zvjezdice naše mile,
    Što širite treptav sjaj!
Poigrajte lake, čile,
    Drž'te bratski zagrljaj.

I mi ćemo zagrljeni,
    Pjevat', širit' kola splet,
Nek se njiha premileni
    Od pjesmice gorski cv'jet.

Pjesmom ćemo slavit' Boga,
    Pozdravljati srpski rod,
I reći mu: " Samo t' sloga,
    Obnoviće slavni hod.

Zasjat' će ti sunce sreće,
    Rasvijetlit' tavnu noć,
A sa svake strane - teć' će
    Vrela, što će davat' moć.

PaŃće okov sred ponora,
    Tvojoj muci doć' će kraj;
Pjevaće ti vila s gora,
    Minuće je ljuti vaj.

A soko će letit' sivi,
    Udešavat' burni klik,
Kad ti sloga, hoj oživi,
    Kad cjelivaš njezin lik!"

Rodu ćemo tako reći,
    Nas malenih čuće glas;
Zbližiće se slozi, sreći
    Kucnuće im željni čas.

Ded zvjezdice bajne, mile,
    Raširite kola splet.
I mi ćemo s vama, čile,
    Igrat', pjevat', slavit' sv'jet!


1888.                 

PONOĆI JE...               


Ponoći je mirno doba, svako spava,
Ja budan, svijeća mi sobu osvjetljava.

Za astalom na starome stocu sjedim,
Rastvorio knjige mnoge, pa ih gledim.

Evo jedne početak joj: "Pošten budi,
Bez poroka mirne će ti biti grudi."

Druga knjiga divno uči: "Vrlina je
Suncu sestra, pa i ona vječno sjaje!"

Treća opet govori mi: "Rodu služi!
To si dužan, pa se, brate, i oduži."

A četvrte slova vele: "Uči s', trudi,
U starosti da t' spokojstva zora rudi."

A sad petu knjigu čitam, oh milina!
U njojzi su pjesme same srpskog sina.

Al' vas volim, pjesme drage, kao cv'jeće!
Ta pune ste svježe snage, pune sreće.

Ja vas nosim na srdašcu, vi ste moći,
Što tješite srpskog sina usred noći.

Ali evo u čiraku svijeće nema,
Izgorela, a i meni već se drema.

I u peći žeravice nestalo je,
Al' je toplo za spavanje mjesto moje!

Laku noć vam, pjesme moje, sveta moći!
Sad ću spavat', Bože, bud mi u pomoći!


1888.                 

DIVNA JE ZORA             


Divna je zora
Kad jutrom s gora
    Razgoni mrak

Divno je sunce
Kad na vrhunce
    Rasiplje zrak

Divno je cvijeće,
U njemu sreće
    Gledamo lik

Al' ništa nije
Da dušu grije -
    Kô pjesme klik.


U Mostaru, 19. maja 1889.