NEMILOSNOM BOGATAŠU       


Popô si se sred milina,
    Dvor ti zlato, svila krasi;
Bogataš si od davnina -
    Al', čovječe, prašina si.

Sirotinja tuži, cvili,
    U jadu joj teku časi;
A ti ležiš u toj svili -
    Al', čovječe, prašina si.

Do ušiju dopiru ti
    Sirotinjske muke glasi;
Ti prezireš taj glas ljuti -
    Al', čovječe, prašina si.

Ti je goniš, a ne vidiš
    Kako suzom lice kvasi;
Ti si silan, ti s' ne stidiš -
    Al', čovječe, prašina si.

Zamalo ćeš, oj smrtniče,
    Na svijetu tako biti,
Zamalo ćeš, oj smrtniče,
    Jer ć' i tebe zemlja skriti.

Preminuće sva milina,
    Ostavićeš svoje dvore;
I oni će bit prašina,
    Vremena će da ih sore.

Imaj srca! Budi čovjek!
    Nek te djela dižu svude,
Pa ćeš tako živit dovijek' -
    I kad tijelo prah ti bude.


U Mostaru, 16. novembra 1888.

MATI             


Mati, mati, mila mati,
Oh, da mi je samo znati
Moju ljubav iskazati
    Prema tebi što mi sja!
Vidjela bi da j' vrelija
Od sunašca štono sija,
I od suze da j' čistija,
    Od ljubice nježnija.

Ali, opet, nije tako
Uzvišena, bujna, jaka,
Vrela, topla, silna, žarka,
    Majko moja milena,
Kao što s' u tvojih grudi
Prema tvome sinku budi,
Bez prestanka gdje mu rudi
    Sreće zora rumena.

Pa šta ću ti, mila mati,
Za tu svetu ljubav dati?
Kakvim će te darivati
    Darom dobri sinak tvoj?
Kako tebi da isplati -
Oh, da mu je samo znati! -
Mila moja, dobra mati,
    Oko njega truda znoj?

Oh, čujem ti riječi mile:
"Nagrada mi sva je, sine:
Čini dobra i vrline,
    Vjeran budi rodu tvom!
Čuvaj jezik, vjeru svoju,
Za nju gini i u boju -
Nek guslari slijepi poju
    O tvom djelu junačkom!"

Pa ja ti se kunem, mati,
Da ću ime čuvat znati;
Kunem ti se nebom, mati,
    I svom mukom roda mog:
Do posljednjeg dana, trena
Da ću kao kruta stijena
Stati čela uzgorena
    Na braniku doma svog.


U Mostaru, 23. oktobra 1888.

POZDRAV             


Spusti se sveta zraka, na zapad sunce klonu...
    Večernja molitva bruji tiho u svetom zvonu,
Već mrkle noći sjenka i s njome gusta magla
            Na grešni svijet se sagla.

Nijedne zvijezde zračak da plavim nebom sine,
    Kivni se oblak motlja, svod neba krije vas;
U tužnom miru sve šuti, tek što iz daljine
            Zakrešti sovin glas.

Ja sam na pustom brdu. Oh, kako željno s njega
    Pogled mi leti tamo u sveti onaj kraj
Sa koga crni oblak i mrska tama bjega;
    Sokoli sivi' krili gone je u nepovrat,
            Slobode brane sjaj.

Pa zdravo da ste mi, oj smjeli sokoli sivi!
    Sa ovog tužnog kraja srpski vam šaljem glas:
Gonite složno tamu, nek vam sloboda živi,
            Nek sunce grije vas!


U Mostaru, 16. decembra 1888.

NA STRAŽILOVU             


Koliko puta tebe pohodih mišlju mladom
    I ljubljah tvoja mjesta miline rajske puna!
U sanku kol'ko puta šetah se tvojim hladom
    I slušah slatke pjesme iz tvojih gustih džbuna,
Štono ih male tice, kazujuć radosti svoje,
                    Veselo poje!

Ali i na javi pohodi tebi, evo,
    Sin kršne Herceg-zemlje, oj goro puna slada,
Gdjeno je mlađani Branko najslađe pjesme pjevô
    I gdje mu zlatni spomenik u slavi blista sada,
Spomenik koji, ako vrijeme jednom sruši,
                    U srpstva neće duši.

Oj druzi, braćo mila, dignimo pehar gori
    Žarkog i ljupkog vina - što nam ga Srijem dava,
Kliknimo jasno skupa, neka se do neba hori,
    Neka po Stražilovu zašumi cvijeće i trava:
                    Slava ti, Branko, slava!


Na Stražilovu, 1888.

MORU             


Ala si divno, oj sinje more!
     Pučini često šaljem ti gled:
U tebi tajne pjesme se hore,
     A srcu mome svaka med.

Još kada mila po tebi zora
     Razvije tihi vjetrića pir,
I spusti na te sa čarnih gora
     Svjež, mio, bujan taj cvjetni mir,

Ti mnogo sličiš srdašcu mome:
     Sad mirno spavaš, a sad si lav!
Ne trpiš bure koje te lome,
     Na njih se vineš razjaren sav.

Mnoga te lađa teretom tišti,
     A ti je trpiš, jer trpit znaš,
Al' kad ti srce srdžbom propišti,
     Jednim je mahom ponoru daš.

Probudiš tvoje gromovne vale,
     A svijet se čudi sili ti toj,
Velike lađe i s njima male
     U stravi dršću gledeć ti boj.

Pa zdravo da si, oj sinje more!
     Rado ti gledam pučine lik
U tebi tajne pjesme se hore,
     Samo im mladost dočuje klik.


U Dubrovniku, 12. avgusta 1888.

OJ POTOČE...             


Oj potoče, što si tako
Sjetan, tužan, bolan jako?
     Radosti ti minô roj.
Tvoje lice bješe prije
I krasnije i milije,
     Veseliji žubor tvoj.

A sada te, oj potoče,
Kao golo to siroče,
     Obuzela tuga, vaj;
Ti si tužan: tvoja dola
Ostala je pusta, gola,
     Ne miriše već joj kraj.

Uzvehnulo tvoje cvijeće,
Oko njega ne oblijeće
     Sitnih čela skladan roj;
Zaćutao slavuj lugom,
I on jadi s tobom - drugom,
     Umukô mu slatki poj.

I nebo se promijenilo:
Nije više tako milo,
     Oblak krije sunčev sjaj.
Vihor bjesni sa svih strana,
Pa uvelo lisje s grana
     U daleki nosi kraj.

Sve je tužno... Oj potoče,
Ostao si kô siroče,
     Al' ne gubi blagi nad:
Opeta će doć proljeće,
Zamirisat tvoje cvijeće,
     Tvoje duše milje, slad.


1888.         

NA MJESEČINI             


Oh, kako je ponoć mila,
     Kakav duši spokoj stvara!
Sa svjetlošću vječnih sila
     Bezbroj zvijezda nebo šara.

Mjesec plavi kô na moru
     Sa jedrima šajke one.
Ne prolama pjesma goru;
     Sve u slatki sanak tone.

Ja se samcat budan krećem
     Kroz dolinu milocvjetnu,
Slušam lahor kako s cvijećem
     Razgovara bajku sretnu.

Slušam potok što s' vijuga,
     Pa šumeći dolju para;
Slušam slavlja što iz luga
     Sa pjesmom mu odgovara.

Slušam šapat gustih grana,
     U tišini što odlijeće;
Slušam kako sa svih strana
     Pozdravlja me miris-cvijeće.

Divan li si, svijete mili,
     Punan li si svetog čara!
Ja se klanjam onoj sili
     Što ljepotu ovu stvara.


1888.         

GLEDAO SAM                 


Gledao sam potok bistri
    Kako skladno bruji,
A prate ga razdragani
    Sa pjesmom slavuji.

Pa mi srce zadrhtalo
    Od tog skladnog hora,
Zadrhtalo, a ja kliknuh
    Kroz tišinu gora:

"Čuj me nebo, čuj me Bože,
    Na prestolu gori!
Čuj, što srce mlađano ti
    Srbinovo zbori:"

"Daj i nama takvog sklada,
    Ka'no sklad slavuja,
Pa da s' onda ne bojimo
    Nikakvih oluja!"


U Dubrovniku, 17. avgusta 1888.

MAJ             


Na istoku zora sviće,
Biser niže na cvjetiće,
A Srpčića jato milo
U čarnu je goru stiglo.

Stala Srpčad oštra oka, -
Al' ih krasi zagrljaj! -
Pa iz gore, sa visoka
Pozdravljaju pjesmom maj:

"Dobro došlo, čedo milo,
Naše slave, naše sreće!
Ljubimo ti zlatno krilo
I po njemu rosno cvjeće.

Ti si slika što nas čara,
Što nam tugu srca krije;
Iz sjajnoga tvoga pehara
I sirotan sreće pije.

Ti razagna gustu tamu,
Sunašce nam žarko vrati;
Ti nam pružaš milost samu,
Vedrost dana umiljati.

Po dolini i po gori,
Rastrije nam ćilim baja.
I potočić sad žubori
Umilnije, prepun sjaja.

Na pozdrav ti sve ustaje -
Svuda radost bujna vlada,
Samo... samo... jošte - da je,
Uskrsnula srpska nada...

Ali i nje skoro eto,
Da Srbina obraduje,
Jer je Srbin voli sveto
On je štuje.

Bez nje bi mu život bio,
Sami jadi, pusta tama,
U srdašcu ne bi im'o
Odvažnosti, niti plama.

Pa zdravo nam čedo milo,
Naše slave, naše sreće! -
Ljubimo ti zlatno krilo
I po njemu rosno cv'jeće".


U Mostaru, 7. maja 1888.

VOLIM KNJIGU                 


Volim knjigu, u njojzi mi nacrtane stoje slike,
A u njima domovine vidiš borce, trudbenike.

Volim knjigu, knjiga uči da prihvata bratac brata.
Volim knjigu, jer proklinje izdajicu svoga jata.

Volim knjigu, ona vodi na izvore zlatne sreće,
Gdje sunašce ljepše blista, neuvelo miris cv'jeće.

Volim knjigu, ona priča pradjedova patnje klete,
Što se biše i boriše za opstanak vjere svete.

Volim knjigu, ona vodi kaq istini i vrlini,
Ojača mi duh i razum, u čelik me sama čini.

Volim knjigu, moć božanstva u njojzi mi krasno sije, -
Prema čemu srce moje s poštovanjem žarkim bije.

Volim knjigu, jer mi ona pokazuje svjetlost puta,
Po kome je u vijence sveta slava razasuta.

Volim knjigu, dobru knjigu, slogu ljubi ko je štuje,
A za slogom srpska majka cvili, tuži, jadikuje.

Volim knjigu, - okov teški sa robova patnih skida;
Slabe diže, svjetlošću im one gorke rane vida.


1888.