MOLITVA MALE ZORICE       


Kud god okom glednem
Tebe vidim, Bože!
Pa u srcu s' mome
Tebi hvale množe.

Zemlju, more, zvijezde
Ti nama podari,
I potrebne sv'jetu
Svakojake stvari.

Ti nam dade zoru,
Tici milnog glasa,
Pa i mene stvori
Da tog gledam krasa.

Primi moju hvalu,
Kao male tice,
Primi hvalu, Bože,
Tvoje Srpkinjice!


1887.               

SRBINU                 


Neka zima čini čuda,
Nek rasiplje snijeg svuda,
    Proljeće će doć'.

Neka nebo magla prati,
Sunašce će zasijati,
    Ružičasta moć.

Priroda će opet tajna
Raspučiti njedra sjajna,
    Darivat' nam med.

Zabrujaće potočići,
Zamirisat' baj-cvjetići
    Svuda upored.

Pa nek zima čini čuda,
Nek rasiplje snijeg svuda,
    Proljeće će doć'.

I patnika, sirotana,
Koga gone sa svih strana,
    Neće satrt' noć.

Ne malakši bolom, jadom,
Već se uzdaj čvrstom nadom
    U božju pomoć!


U Mostaru, 29. decembra 1887.

ZVIJEZDA JATO               


Tiha noćca nastupila,
Poče blago širiti se,
Nebo plavo, bez oblačka,
Stade zv'jezdam' kititi se.

Gledao sam kako milo
Svaka svoje zrake daje,
Al' sam gled'o najradije
Jato od njih, što tu sjaje.

Uporedo sve su stale,
Vođa im je prva bila,
Pa su nebom putovale
Šireć' svoja zlatna krila.

Tad pomislih: mili Bože,
Srbadija kad će tako,
Poći skupa? A odgovor:
- Kad neslogu sprži pak'o...


U Mostaru, 1. novembra 1887.

NA GROBU MILE MI SESTRE         


Milina se bješe razavila,
Sa cvijećem se gora okitila,
Priroda se zaodjela bajom,
Proljeće je obasjalo sjajom: -
Kad se đenuh ja sa tobom tamo
Da mirisom grudi napajamo,
Da slušamo potočića zuja
I glas ljupki umilnog slavuja.
Mi iđasmo. Bješe danak svanô,
Zrak sunašca na cvjetiće panô,
A po njima rosica se blista -
Ljubljaše im rumenoga lista.
Ti s' ih brala, ao ljuta rano! -
A veselo ja te gledah stanô;
Ti kitice savijati uze,
Pa niz lice padoše ti suze.
"Šta je sestro? Što ti srce para
I na oku suze ti otvara?
Šta je sestro?" - ja ti rekoh tako...
Ao crna, ao hladna rako!

"Vidiš kitu ovog šarnog cvijeća,
Što je dobih na dar od proljeća?
'Vaku kitu više nikad neću
Ja ubrati... Aco, umrijeću,
Jer mi bolja moje grudi muči -
Grka bolja, grka poput žuči.
Svaki dan mi moje tijelo slabi,
Skoro će me smrt crna da zgrabi".
To mi reče, a to se ispuni.
Šesnaes' godina živila si puni',
I eto te sada zemlja krije,
Crni "kordun" na krstu ti s' vije.
Sa vijenca, što te mrtvu krasi,
Sićani mi sad dolaze glasi
Od listića veće požućeli'.
Kô da jedan sad mi od njih veli
"Ta ne tuži, zaman tugovanje,
Grobnica je svakom vječno stanje.
Ko se rađa taj mrijeti mora:
Bio sirak il' iz carskog dvora,
Zagrliće svakog ledna smrti,
U pepeo žiće mu satrti.
Ništa stalno na svijetu nije:
I sunce će jednom da se skrije,
Kroz vijekove sve će biti tama;
Zvjezdice će ostati bez plama.
Bog je vječan, a ostalo što je -
To vijekovi u nestanak broje.
Seka t' spava, probudit se neće;
S anđelima dušica joj lijeće".

Još na grobu zborit bih ti stio,
Al' sunašca zračak se već skrio;
Pomrčina, eno, širi krila,
Po obzorju svud ih je razvila.
Zbogom, sele, ja odlazim sada.
Spavaj mirno, sestro moja mlada!


1887.         

LJUBIM LI TE?         


Ljubim li te, il' su glasi
Pjesme moje pusta varka?
Ja te ljubim, srpsko čedo,
Iz ljubavi ognja žarka.

Zori, kada jutrom sviće
I purpurni plašt svoj širi;
Lahoriću, kad nestašno
Kroz ružice male piri;

Zvjezdicama, tihom noći
Kad pojezde u visini;
Slavujiću, kada sjetan
Priželjkuje u tišini;

Potočiću, bistrom vrelu,
Neka gorom, doljom glasi;
Čistoj rosi, što krunicu
Mirišljavog cvijeća krasi;

I tičici, kad pjevuši
Vijući se lakim letom; -
Svemu velim da te ljubim
Vjerne duše vatrom svetom.


1887.     

RANJENIK         


"Handžar i koplje grudi su moje
Proboli evo, - krvce je tek,
Ruka mi klonu, snaga mi panu,
Još samo što mi postoji jek...

Spušta se sunce za gore čarne,
Već skriva topli sa neba sjaj...
Još samo malo, pa noćca crna.
Tu će mi doći mog žića kraj...

Sklopiću oči, ukočen stati,
Za sve se rastat' od roda mog...
Ne plači, mati, ne plači, sestro,
Ko s' za dom bori, tog voli Bog!

Ja padoh, evo, al' slava stoji:
Za rod sam dao život i sv'jet...
Od moje miš'ce, od mača ljutog,
Mnogi je pao dušmanin klet!

Slavno je, slavno ginut' za narod,
Širit' mu staze kuda će poć',
I palit' zublju, nek vida daje -
Kroz gustu tamu, golemu noć!

Oj, srpska zemljo, koljevko mila,
Već neću mlađan gledat' te ja...
Gasi se luča sunašca moga,
Što nekad tako predivno sja...

Ali ću mirno ispustit' dušu,
Bio sam borac, trudbenik tvoj!
Gusle će mene vječito slavit'
K'o svakog - ko je Milošev soj!"

To reče sveti ranjenik mladi
A srce stanu - umuknu glas. -
I noć se spusti, mrtvom junaku
Na polju vjetar leluja vlas.


1887.     

U SLAĐANOM GLASU...         


U slađanom glasu tvome
Sami anđ'o milja zbori;
A u oku premilome
Plamen svetog raja gori.

Toplim žarom toga plama
Ja slabačke zgr'jevam grudi; -
Zagrljeno milinama
U sreći se srce budi...

Porušeni dvori nada
U duši se opet dižu;
Mjesto tuge, bola, jada
Ružičasti sanci stižu...

Kako su mi topla krila,
Oh, kako se kr'jepi žiće!
K'o čelica kada mila
Spusti krilo na cvjetiće.

Oh, pa hodi, rajski stvore,
Da plamenom oka tvoga
Snažim dušu, dižem dvore
Porušenog nada moga...


1887.     

NA MJESEČINI         


Zvjezdice se nebom zlate,
Među njima mjesec plovi,
A po kuća cijela sela
Svijetle se svuda krovi.

Po šumici glasak bruji,
Tičice ga mile daju,
A bubica sitna zuji
Po mjesečnom leti sjaju.

Pirka vjetrić sa svih strana
Pa cvjetiće zalelija,
A duša se moja mlada
Rajevanjem tu napija.

Tu sam sio na travicu,
Kraj potoka, meka, bajna,
Uz'o sitnu tamburicu,
Pa uživah svijeta sjajna.

Uzdahn'o sam dva, tri puta
Pjevajući prošlu slavu...
Tamburicu milu spustih,
I podigoh nebu glavu:

Kumovsku sam slamu gled'o,
Zv'jezde gled'o kako sjaju,
I bac'o sam, srpsko čedo,
Pogled svakom neba kraju.

Zamislih se: ko to tajno
Krasno, plavo nebo stvori?
I sa milim da se bajno
Zvjezdicama blista gori?

Ko sunašce žarko dade,
I one mu zlatne zrake?
Tu prirodu ko sazdade
I miline prosu svake?

Tada mi se izdaleka
Nešto milim glasom javi:
Bog sve stvori - i čovjeka -
Njega ljubi, njega slavi!

Ja se trgoh - glasak čujem -
Pa sa strahom prošaputa':
Tebe ljubim, tebe štujem
Neizbrojno, Bože, puta!


1887.     

TICI U ZATVORU       


Gledam tebe, tico mala
    I skučene tvoje dvore,
Pa se pitam: kako ti je
    Bez tvog druga i bez gore?

U tavnome sjenu kruga,
    Gdje se bol i tuga slama,
Zar ti srce jošte živi
    Milim glasom u pjesmama?

Lahki polet tvoga krila
    Svezala je žica pusta;
Mjesto gore nad glavom ti
    Tvrdih žica mreža gusta.

Izumrli slatki časi
    Kad se ono sunce rodi,
Ti sa grane pozdravljaš ga
    Slatkom pjesmom u slobodi.

A sad tude, u zakutku,
    Međ' zidinam' mračnog dvora,
Niti znadeš kad je veče
    Ni kad sunce budi zora.

Ista uvijek tavna sjenka
    Na žičani dvor ti slijeće,
A ti pjesmu milu pjevaš
    Kô da j' srce puno sreće.

Ko mi može pjesmu uzet
    Što potiče iz mog srca,
Sa plamena mog ognjišta,
    Na kom nadom vrije krvca?!

Ko mi može pjesmu uzet
    Kad ljubavi izvor tekne,
Po talasi mog izvora
    Moja pjesma da zajekne?!

Lanac! Gvožđe! Lomno tijelo
    Malaksaće u tom bijesu,
Duh moj čili slobodan je,
    Misli moje slobodne su.

Što god živi izumrijeće:
    Neko s tugom, neko sladom;
Ja ću s pjesmom na ustima,
    A u srcu vrelom nadom.


1888.   

PJESMA       


Šta je pjesma? - Iskra sveta,
Iz ljubavi što j' začeta,
    Da nam kratki sladi vijek.

Šta je pjesma? - Moćna sila,
Iz milosti što s' razvila,
    Da nam tuzi pruža lijek.

Šta je pjesma? - Trunak raja,
Kojim bolnik, sred očaja,
    Blaži, guši teški jad.

Šta je pjesma? - Slatko piće,
Što nam slabo krijepi žiće,
    Duši stvara sveti nad.


U Mostaru, 15. decembra 1888.