Ne vjeruj

Ne vjeruj u moje stihove i rime
Kad ti kazu, draga, da te silno volim,
U trenutku svakom da se za te molim
I da ti u stabla urezujem ime -

Ne vjeruj No kasno, kad se mjesec javi
I prelije srmom vrh modrijeh krša,
Tamo gdje u grmu proljeće leprša
I gdje slatko spava naš jorgovan plavi,

Dođi, čekaću te U časima tijem,
Kad na grudi moje priljubiš se čvršće,
Osjetiš li, draga, da mi tjelo dršće,
I da silno gorim ognjevima svijem,

Tada vjeruj meni, i ne pitaj više
Jer istinska ljubav za riječi ne zna;
Ona samo plamti, silna, neoprezna,
Niti mari, draga, da stihove piše

O klasje moje

O klasje moje ispod golih brda,
Moj crni hljebe, krvlju poštrapani,
Ko mi te štedi, ko li mi te brani
Od gladnih ptica, moja muko tvrda?
Skoro će žetva... Jedro zrnje zrije...
U suncu trepti moje rodno selo.
No mutni oblak pritiska mi čelo,
I u dno duše grom pada i bije.
Sjutra, kad oštri zablistaju srpi
I snop do snopa kao zlato pane,
Snova će teći krv iz moje rane -
I snova pati, seljače, i trpi...
Svu muku tvoju, napor crnog roba,
Poješće silni pri gozbi i piru...
A tebi samo, ko psu u sindžiru,
Baciće mrve... O, sram i grdoba!...
I niko neće čuti jad ni vapaj -
Niti će ganut bol pjanu gospodu...
Seljače, goljo, ti si prah na podu,
Tegli i vuci, i u jarmu skapaj!
O klasje moje ispod golih brda,
Moj crni hljebe, krvlju poštrapani,
Ko mi te štedi, ko li mi te brani
Od gladnih ptica, moja muko tvrda?

Ostajte ovdje

Ostajte ovdje!... Sunce tuđeg neba
Nece vas grijat ko što ovo grije;
grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije.
Od svoje majke ko će naci bolju?!
A majka vaša zemlja vam je ova;
Bacite pogled po kršu i polju,
Svuda su groblja vaših pradjedova.
Za ovu zemlju oni behu divi,
Uzori svijetli, što je branit znaše,
U ovoj zemlji ostanite i vi,
I za nju dajte vrelo krvi vaše.
Ko pusta grana, kad jesenja krila
Trgnu joj lisje i pokose ledom,
Bez vas bi majka domovina bila;
A majka plače za svojijem čedom.

Ne dajte suzi da joj s oka leti,
Vrat'te se njojzi u naručja sveta;
Živite zato da mozete mrijeti
Na njemom polju gdje vas slava sreta!
Ovde vas svako poznaje i voli,
A tamo niko poznati vas neće;
Bolji su svoji krševi i goli
No cvijetna polja kud se tuđin kreće.
Ovdje vam svako bratski ruku steže -
U tuđem svijetu za vas pelen cvjeta;
Za ove krše sve vas, sve vas veže:
Ime i jezik, bratstvo, i krv sveta.
Ostajte ovdje!... Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat ko što ovo grije, -
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije...

Otac

Gde ste? Vašu pesmu ne čujem iz luke,
A to, deco, boli me i vređa.
Neprestano motrim, ispod suhe ruke,
Hoćete li doći sa dalekih međa.
Oranju je doba. U plavome nebu
Pozdravi se čuju lastavica rani'.
Starati se treba o nasušnom hlebu,
A ja sam orono. Ko će da nas hrani?

Momčilo, Milojko, Mrgude, moj dive,
Hoćete li skoro uzorati njive? -
Hoćete li žnjeti ko što lani žnjeste?

Ej, plugovi vaši bez vas pusti stoje...
S bolom na temena unučadi svoje
Suhu ruku spuštam... Moja deco, gde ste?

Prolaze dani

Prolaze dani... Ko selice neke
Gube se oni u dugome nizu.
I jednom i ja počivaću blizu
Povijenih vrba, čempresa i smreka...

No moja duša naselju zvijezda
Prhnuti neće da odmara krila:
Ostaće ovdje gdje je sa mnom bila.
Tu, iznad grana i toplih gnijezda,

Rodne rijeke, dubrava i vrela,
Krševa, polja i ubogih sela,
Gdje raštrkane kolibe stoje -

S ticama one lepršaće lako,
I moliti se, i čekati tako
Na zlatno jutro otadžbine moje...

Proljeće

Nemoj, draga, noćas da te san obrva
I da sklopiš oči na dušeku mekom!
Kada mjesec sine nad našom rijekom
I na zemlju pane tiha rosa prva,
Rodiće se mlado proljeće! I svuda
Prosuće se miris plavih jorgovana;
I pahulje snježne padaće sa grana
U naš bistri potok što bastom krivuda.
Uzviće se Ljeljo nad našim Mostarom,
I svaki će prozor zasuti beharom,
Da probudi srca što ljube i gore...
Zato nemoj, draga, da te san obrva!
Dođi, i u bašti budi ruža prva,
I na mome srcu miriši do zore!

Senke

Vi, senke, što sada po putima mojim
Urličete kobno, ko s razboja hrti,
Ma vi bile kandže svih beda i smrti,
Svejedno, ja vama na belezi stojim

Ne tresu me više oštrohrte osti,
Ni jed zelen s vaših gubica što prska;
S vama ću ukoštac, pa ma poput trska
U pritegu vašem prsnule mi kosti.

Ne, vas pomam nema snage da me satre,
Ja sam gora gde se carske rude kriju,
I na svaki udar raspu se i biju
Iz mojijeh stena iskre zlatne vatre.

O grmenje moje zube krši vreme,
I u njemu svaka hajka lava nadje.
Još su moje snage gorda jedra ladje,
Gde prosipa zora svoje dijademe.

Mičite se s puta Iz kaljuže ove,
Gde se oreola čovečnosti cepa,
Ja na timor idem, kuda srca lepa
Kupe se i hrle na polete nove.

Onamo, na vrhu, ko dan jedan beo,
Ja hoću s kopljem stati, ti, maglena hordo,
I ko pozar zlatan, radosno i gordo,
Na bregu lepote izgoreti ceo.

Veče na školju

Pučina plava
Spava,
Prohladni pada mrak.
Vrh hridi crne
Trne
Zadnji rumeni zrak.
I jeca zvono
Bono,
Po kršu dršće zvuk;
S uzdahom tuge
Duge
Ubogi moli puk.
Kleče kosturi
suri
Pred likom boga svog -
Istu. Al' tamo,
Samo
Ćuti raspeti Bog.
I san sve bliže
Stiže,
Prohladni pada mrak,
Vrh hridi crne
Trne
Zadnji rumeni zrak.

BOG SE SMILOVAO       


Tiha noć je, zvijezde trepte,
Među njima mjesec sjajni;
Na sve strane proljetnoga
Širi s' cv'jeća miris bajni.

Sva priroda stišala se,
Svaka duša mirno spava,
Samo tamo jednu sobu
žižak slabi osvjetljava.

U sobici tužna majka
Pokraj svoje šćerke kleči,
Boga moli da s' smiluje,
Da joj šćerku izliječi.

Bog milostiv smilova se,
Pa podiže šćerku bonu.
Od radosti velje majka
Na zemljicu doli klonu.

A više nje šćerka stade,
Poljupcima majku osu; -
I zorici bilo drago,
Pa na prozor zračak prosu.


1887.   

PROLJETNA ZORA       


Tihi vjetrić grane kreće,
Po livadi rosa pala,
Sa istoka mila zora
Zrakom nas je obasjala.

Sva priroda pozdravlja je,
Raduje se njenom baju,
A hvalu joj male tice
Sa umilnom pjesmom daju.

Šarni leptir popaja se
Sa ljubice sjajne rose,
A čelice hitre, lake
U košnicu meda nose.

Carić mali na grančici
Od veselja sve skakuće,
Jer krilca mu ona mala
Obasjat' će sunca luče.

Podigle se mile laste,
Pa u čistom zraku l'jeću,
Katkad opet spuštaju se,
U potočić kril'ma kreću.

B'jeli janjci po poljani
Igraju se, travu pasu,
A uz frulu pastir svira,
Veseli se zore krasu.

Oh, zorice divna ljetna,
Ko te takvu nama stvara?!
Niko drugi, nego onaj
Što nam šalje svakog dara!


1887.