Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 0 gostiju pregledaju ovu temu.

Napomena: Govor mržnje, uvrede i svako drugo ponašanje za koje moderatori budu smatrali da narušava ugled i red na forumu - biće sankcionisano.
Idi dole
Stranice:
1 ... 4 5 7 8 ... 11
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Злочини комуниста  (Pročitano 54016 puta)
Jet set burekdzija


Све за Српство

Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 7454
Zastava Добој, Република Српска, Србија
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 3.5.5
Титов биограф Владимир Дедијер у своме дневнику пише за хероја Саву Ковачевића-Мизару да је за вријеме своје владавине у општини Грахово, за пет мјесеци убио 46 четника. Надам се да ми неће бити замјерено да кажем да је међу 46 убијених био и мој отац Филип, као прва жртва комунистичког терора у Грахову. Убијен је 22. новембра 1941. године. Моја мајка Марија и сестра Видосава, стара 21 годину, убијене су 17. марта 1942. године.
Предсједник Суда и главни тужилац им је био Сава (Благојев) Ковачевић Мизара, земљорадник који никада није ништа радио, а када је судио својој браћи, био је командант комунистичког одреда. Чланови суда су били Никола Ђурковић, пропали студент права и политички комесар Орјенског батаљона, затим по злу чувени Димитрије Булајић, пропали студент агроном и командант Граховског батаљона.
Чланови суда су били и Мато Антуновић, студент богословије, Павле и брат му генерал Војо, који ће нешто касније, на прослави "Дана жена" и свог оца Петра на смрт осудити и као што рекох напријед, својом му руком живот одузети.
Неки савјетник је био и пуковник предратне југословенске војске Саво Оровић из Васојевића, који је код Тита стигао до највиших положаја и био добитник високих одликовања. Главну ријеч је ипак имала Марија Кош из Шибеника, која је очито била врло спремна да осуђује поштене Србе из Црне Горе. Знао је Анте Павелић кога ће послати свом брату Јожи Брозу да му помогне да би заједнички и на звјерски начин уништавали Србе.

                                                                                                      Драго Филипов Кешељеви
Stradanja šumadijskih sveštenika

Kako je jednom prilikom rekao NJegovo preosveštenstvo episkop šumadijski akademik Sava (Vuković), "1947. godina bila je najkrvavija u istoriji Srpske pravoslavne crkve: godina kada su ubijani sveštenici, a manastirima oduzimana zemlja".

Teror nove vlasti posle Drugog svetskog rata nije zaobišao ni Šumadijsku eparhiju. Eparhijski list "Kalenić" objavio je početkom devedesetih priču na ovu temu, a kada smo pokušali da saznamo nešto više o stradanju sveštenika, monaha i monahinja, sveštenik i urednik novina Aleksandar Stepković uputio nas je na protojereja Dragoslava Brankovića.

- Uđite! - sa smeškom je rekao pokojni prota kada je ugledao golobradog mladića. A onda je otišao do ostave i doneo rakiju staru dvadesetak godina.

Na ovo čekam 45 godina. Star sam i bojim se da ću da umrem a da nikome ne kažem istinu - rekao je. Plašio se da njegova ispovest, koja je sakupljana godinama posle rata, ne šteti njegovim kćerkama.

- Komunisti su to, ne znate vi njih - stalno je ponavljao.
Prema protinom svedočenju komunisti su odmah po dolasku na vlast u Grbicama uhapsili sveštenika Bogoljuba Nikolića. Na montiranom procesu osuđen je na smrt.
      
Smrt mitropolita

Mitropolit crnogorski Joanikije ubijen je u jednom potoku podno Bukulje kod Aranđelovca. Zajedno sa njim ubijen je i teolog dr Luko Vukmanović, rođeni brat Svetozara Vukmanovića - Tempa.
      
   
- Po selu je vodan u "špediteru", komunisti su ga gađali kamenicama. Jedan čovek je zaplakao pored puta od tuge. Dobio je batine od stražara - pričao je prota.

Bogoljub Nikolić je streljan u "Kapislani".
Danas se zna da je nevin ubijen jer je "zločin" koji je njemu pripisan delo partizana.
Komunisti su ubili Marka Živadinovića, sveštenika iz sela Dragocveti. Pre toga mučen je, a ubijen je lopatama.

Paroh iz sela Konatice, Boško Savić, ubijen je 1944. godine. Pre toga partizani su mu iščupali jezik, a telo bacili u Savu. Ubijen je u mestu Umka.

Stanka Lazarevića, sveštenika i paroha u selu Siskovac, partizani su mučili i bacili na prugu.

Iguman Sofronije, starešina manastira Jošanica, ubijen je u noći između 25. i 26. septembra 1942. godine na mestu Crnačka kosa. Iste noći ubijen je i bogoslov Lazar Jevremović.

Melentije Pešić, jeromonah i sabrat manastira Kalenić, ubijen je pri kraju 1945. godine. Ubio ga je kod mesta Kamenar jedan od partizana insceniravši nesrećan slučaj. Ubica, čovek iz Sibinice, posle toga je poludeo.

Sergeja Mihajlovića, jeromonaha i sabrata manastira Kalenić, komunisti su odveli isprva u Oparić, a potom u Ćupriju. Telo mu je pronađeno u obližnjem potoku, a na njemu su viđeni tragovi torture.
Milan Sretenović je bio najmlađi od četiri sveštenika koji su 1934. godine postavljeni da službuju u Kragujevcu. Od 1939. godine bio je arhijerejski namesnik Sreza žičkog. Komunisti su ga po dolasku na vlast uhapsili i mučili. Telo je pronađeno u klozetu.

Mnogo je sveštenika koji su ubijeni na Kalinoviku u Bosni. Među njima je bio i otac današnjeg predsednika gradske vlade Borivoja Radića, sveštenik Mihailo Radić. Na Kalinoviku su streljani i Boško Živadinović, sveštenik-veroučitelj iz Kragujevca, arhijerejski namesnik Svetolik Švabić iz Aranđelovca i Buda Sokolović, sveštenik, izbeglica iz Bosne.

Pored njih uhapšeni su, osuđivani i maltretirani sveštenici: Dragoslav Ž. Velimirović iz Kragujevca, sveštenik Dragoslav Veljković iz Lužnica, sveštenik Aleksandar Protić, Danilo Zdravković iguman manastira Drače, Mihailo Urošević sveštenik iz Brestovca...

Sve je ovo pred svoju smrt ispričao pokojni prota Branković i sam hapšen i osuđivan.

I na kraju, neka oproste svi koji nisu spomenuti. Spisak žrtava, kao što smo već jednom naglasili, verovatno nikada neće biti potpun.

IP sačuvana
social share
Edit by yetyou: Maksimalno dozvoljeno koristenje potpisa je uredjeno od trenutnog "raspolozenja"  MOD-eratora.
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Legenda foruma

Zodijak Capricorn
Pol Muškarac
Poruke 41361
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 3.5.5

Предсједник Суда и главни тужилац им је био Сава (Благојев) Ковачевић Мизара, земљорадник који никада није ништа радио, а када је судио својој браћи, био је командант комунистичког одреда. Чланови суда су били Никола Ђурковић, пропали студент права и политички комесар Орјенског батаљона, затим по злу чувени Димитрије Булајић, пропали студент агроном и командант Граховског батаљона.
Чланови суда су били и Мато Антуновић, студент богословије


Interesantan opis, sve propali studenti i zemljoradnici koji nisu nista radili. Bas me interesuje jel u takav opis spadaju i oni sto su studirali po Banjaluci, Mostaru, Sarajevu pa doso rat i naravno da nisu dalje studirali, mozda su i oni svi propali studenti. Jasno, Tito je isto bio propali bravar, Che je bio propali student medicine i tako dalje. Cudi me kako nije napisao da je i taj Mato bio propao student il je nastavio i dalje da vredno studira bogosloviju dok je bio u partizanima  Smile
A sto se tice ubistava, Balkan je to, nije niko nikoga stedeo, pa ni cetnici ni ustase a ni kasnije pobednik, partizani. Ako neko hoce mastovita ubistva, ima dosta opisa iz nedavnih ratova gde se nije ni culo za Zenevu a kamoli jos i konvenciju.
Uz to jos Monti Pajton price o saradnji Tita sa Pavelicem ko price Hrvata o saradnji Tita i cetnika, a covej ustvari poljski mason vanzemaljac  Smile
IP sačuvana
social share
Ako te uhvati bes ako stojis ti sedi,ako sedis ti lezi,ako lezis ti se polij vodom,voda ce da odnese tvoj bes...

Svest nije samo materijalna manifestacija, potrazi na interenetu

Dzoni, ne budi Kristal.

Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Jet set burekdzija


Све за Српство

Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 7454
Zastava Добој, Република Српска, Србија
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 3.5.5

Предсједник Суда и главни тужилац им је био Сава (Благојев) Ковачевић Мизара, земљорадник који никада није ништа радио, а када је судио својој браћи, био је командант комунистичког одреда. Чланови суда су били Никола Ђурковић, пропали студент права и политички комесар Орјенског батаљона, затим по злу чувени Димитрије Булајић, пропали студент агроном и командант Граховског батаљона.
Чланови суда су били и Мато Антуновић, студент богословије


Interesantan opis, sve propali studenti i zemljoradnici koji nisu nista radili. Bas me interesuje jel u takav opis spadaju i oni sto su studirali po Banjaluci, Mostaru, Sarajevu pa doso rat i naravno da nisu dalje studirali, mozda su i oni svi propali studenti. Jasno, Tito je isto bio propali bravar, Che je bio propali student medicine i tako dalje. Cudi me kako nije napisao da je i taj Mato bio propao student il je nastavio i dalje da vredno studira bogosloviju dok je bio u partizanima  Smile
A sto se tice ubistava, Balkan je to, nije niko nikoga stedeo, pa ni cetnici ni ustase a ni kasnije pobednik, partizani. Ako neko hoce mastovita ubistva, ima dosta opisa iz nedavnih ratova gde se nije ni culo za Zenevu a kamoli jos i konvenciju.
Uz to jos Monti Pajton price o saradnji Tita sa Pavelicem ko price Hrvata o saradnji Tita i cetnika, a covej ustvari poljski mason vanzemaljac  Smile

Ma ne sve su to bili ugledni domacini,profesori,ekonomisti.
Ej bre rat je bio.
Niko nikog nije stedio.Tacno nije. Za ostale zlocine izucavale su se lekcije a za ove ni danas
nema mjesta.I sada na pomen crvenih zlocina dobijas fraze ma rat je to bio,bilo je na svim
stranama.Jeste ali za one druge uglavnom se zna.
A radi mastovitosti da napomenem da je ono sve laz.
Ugledni domacin,herojski vojskovodja i istinski sin nasih naroda i narodnosti drug Mizara je
sa pecenicom na ramenu i milostem u ruci slucajno pobio one zlotvore,propale seljake.
U pravu si u jednom balkan je bre ovo.
Komunisti su domace izdajnike kvalifikovali po njihovim titulama tipa:bradate nakaze,
pijana banda,razularena saka bradonja, a za ustase me ne interesuje.
Ne bi bilo lose da modovi ovu temu preformulisu u temu:Nojevski pogledi,onda bi svi
bili zadovoljni.To su Pajtonovi pogledi,sprdnja,zajebancija i parodija na istorijske dogadjaje.
IP sačuvana
social share
Edit by yetyou: Maksimalno dozvoljeno koristenje potpisa je uredjeno od trenutnog "raspolozenja"  MOD-eratora.
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Svedok stvaranja istorije


Јер, Они нису Ми.

Zodijak Cancer
Pol Muškarac
Poruke 16344
Zastava Sirte
OS
Windows XP
Browser
Safari 4.0.249.78
mob
Nokia 
злочинац и даље лаје,а  и поново би да убија.... Smile Smile Smile
-------------------------------------
Svedok i kreator istorije: Jovo Kapičić (1)
Ja sam najveća žrtva Golog otoka
Piše: Tamara Nikčević
Veličina slova:   

Lovačke priče: Bilo je časno družiti se s Titom
Photo: Arhiva TN
U izdanju crnogorskog dnevnika "Vijesti“, knjiga ispovijesti zamjenika šefa bivše jugoslovenske UDBE, generala i narodnog heroja Jova Kapičića, pod naslovom „Goli otoci Jove Kapičića“ novinarke Tamare Nikčević promovisana je u Podgorici, 3. decembra 2009. godine, kada se i pojavila u prodaji. Knjiga je već 4. decembra 2009. godine rasprodata, novo i dopunjeno izdanje je u pripremi. Sa dozvolom autorke, čitaocima e-novina u dva nastavka predstavićemo delove ovog bestselera

*Kada ste dobili čin generala?
KAPIČIĆ: 1946. godine. Odmah nakon rata, napravljena je kadrovska struktura. U tom su dijelu Crnogorci zauzimali vrlo istaknuto mjesto. Aleksandar Ranković je bio postavljen na mjesto ministra policije, a četvorica od petorice njegovih pomoćnika, među kojima i ja, bili su Crnogorci.

*Sa dvadeset sedam godina ste, dakle, iz rata izašli kao heroj, dobili čin generala, bili jedan od glavnih ljudi UDB–e…
KAPIČIĆ: Da se razumijemo: bio sam bog!

*Kakvo je to osjećanje?
KAPIČIĆ: Uh!... Čudesno, intenzivno… Ali, zna da bude i jako opasno. To je stvar karaktera. Moć lako opije i začas vas pretvori ili u velikog nitkova ili u sveca.

*Šta ste radili te 1945. godine?
KAPIČIĆ: Početkom 1945. sam pozvan u Ministarstvo spoljnih poslova, gdje mi je pomoćnik ministra, Vladimir Velebit – gospodin i plemić među nama partizanima - saopštio da sam raspoređen na mjesto savjetnika jugoslovenskog ambasadora u Parizu.



*Jugoslovenski ambasador u Parizu bio je Marko Ristić?
KAPIČIĆ: Jeste. Bio je vrlo obrazovan čovjek, učtiv, ali i jako neprijatan.
 *Kako ste se slagali?
KAPIČIĆ: Loše.Tražio je od mene da obavljam poslove koje sam smatrao ponižavajućim, pa mi se jednoga dana smučilo: “Druže ambasadore, ovdje nijesam došao da bih bio vaš potrčko. Ja sam general, ratnik i ne pada mi na pamet da budem bilo čiji kurir!”

*Šta vam je odgovorio Marko Ristić?
KAPIČIĆ: Ništa, htio je da bude gazda. Otišao je u Beograd i tražio da me povuku. Rekao je Titu: ili ja, ili on. Tito je pravilno procijenio da je u tom trenutku za Jugoslaviju bolje da u Parizu ostane Marko Ristić. Čim sam stigao u Beograd, zvali su me iz Titovog kabineta. “Ajde, sjedi” – ponudio me je Tito još na vratima. “Znam da si ljut, ali moram da ti objasnim. Jova, čim je Ristić došao, sebi sam postavio pitanje: ko će bolje da razgovara sa Malroom – Marko Ristić ili ti koji si juče stigao iz šume. Ko bi Jugoslaviju bolje predstavio?”
“Druže Tito, u pravu ste” – shvatio sam.
Pa, stvarno - šta bih ja sa Malroom?!

*Po povratku iz Pariza, 1946, šta vam je bio glavni zadatak?
KAPIČIĆ: Bilo ih je u to vrijeme mnogo. Jedan od glavnih je bilo i hapšenje Draže Mihailovića. OZN-a je u martu 1946. formirala grupu od nas deset, dvanaest, kojom je rukovodio lično Alaksandar Ranković. Prethodno je srpska OZN-a uhapsila Nikolu Kalabića, Mihailovićevog zamjenika, čovjeka kome je četnički vođa bezgranično vjerovao. Obećao je da će nam pomoći prilikom hapšenja Draže.

*Kako je OZN-a došla do Nikole Kalabića?
KAPIČIĆ: Na prevaru. OZN-a je imala informacije o njegovom kretanju, pratila ga je, namamila i uhapsila. Kalabić je odmah pristao da sarađuje. Odlučili smo da jedan broj pripadnika srpske tajne policije, zajedno sa Kalabićem, po svaku cijenu ubacimo među četnike. Bilo nam je veoma važno da Dražu uhvatimo živog. Moj zadatak je bio da, kao Rankovićev pomoćnik, odem u Višegrad i kontrolišem akciju. Prerušio sam se u šefa lokalne meteorološke stanice.

*Zašto baš to?
KAPIČIĆ: Činilo nam se da bi to moglo da bude najmanje upadljivo. Nosili smo nekakve žice, kablove, stalno nešto, kao, mjerili, premjeravali… U stvari, kada su se naši momci ubacili među četnike, putem radio veze i u saradnji sa vojskom, pratili smo šta se događa u štabu Draže Mihailovića. Kalabić se sa momcima iz OZN-e već nalazio na Bijelom brdu, na granici sa Bosnom. Taktika je bila da lokalni seljaci koji su sa nama sarađivali puste priču da je u blizini viđen Nikola Kalabić, koji, izgubivši vezu sa glavnim štabom, na sve načine pokušava da pronađe Mihailovića. Kada je Nikola Kalabić konačno pronašao Dražu, ispričao mu je ono što smo prethodno bili dogovorili: Srbija je spremna za ustanak, za Dražin povratak, četnici moraju da se organizuju, da krenu u gerilsku borbu… Logično, Draža je povjerovao u priču svog zamjenika i donešena je odluka da četnici krenu prema Srbiji. Akcija je krenula u Dobrunu. Mihailović je imao ličnu gardu, danas bi rekli – tjelohranitelje, koje su naši momci likvidirali. Bio je gotov! Stavili su mu lance na ruke i javili mi da dođem. Stigao sam u “marici” bez prozora. Momcima sam čestitao na uspješno izvedenoj akciji i uveo Mihailovića u kola.

*Šta ste mu rekli?
KAPIČIĆ: Ni riječ! Smjestio sam ga pozadi, sjeo do njega i krenuli smo za Beograd. Sjećam se da smo u Titovom Užicu bili stali da ručamo.
“Generale, hoćete li da vam momci donesu ručak, piće?” – pitao sam Dražu.
“Neću ništa, hvala vam” – odbio je.



Na početku karijere: General Kapičić
Photo: Leksikon YU mitologije
*Kako je Draža Mihailović djelovao?
KAPIČIĆ: Žalosno. Onako mali i smežuran, izgledao je jadno i nikako. Cijelim putem je u ruci stezao prljavu šajkaču, ćutao, riječ nije progovorio. U Beograd smo stigli oko tri sata popodne. Odveo sam ga u kabinet ministra unutrašnjih poslova Srbije, Slobodana Penezića Krcuna. Tito je bio u posjeti Poljskoj, pa sam pozvao Rankovića:
“Druže Marko, stigao sam”!
”Otkud ti, Jovo?! Zašto si napustio Višegrad?!” – pitao me je.

Ne želeći da mu takvu vijest saopštim telefonom, pozvao sam ga da dođe u Krcunovu kancelariju, koja se nalazila u Đušinoj ulici. Vjerovatno nešto sluteći, Ranković je stigao kao metak. Nije mogao da vjeruje.

*Draža Mihailović je nešto rekao Rankoviću?
KAPIČIĆ: Ništa! Ćutao je, sjedio zgrčen na stolici... Pored Draže je stajao naš oficir, koji ga je pazio da ne iskoči kroz prozor, da ne izvrši samoubistvo. Krcun Penezć je bio u Novom Sadu. Kada je stigao, u njegovom kabinetu smo se ponovo okupili Ranković, Krcun, Draža Mihailović sa policajcem koji je za njega bio zadužen i ja. “Osim srpskog, ima li još negde u svetu naroda u kome zamenik pristane da izda svog vrhovnog komandanta?!” Bilo je to sve što je rekao Draža Mihailović.

*Pratili ste suđenje?
KAPIČIĆ: Jesam, naravno. Bilo je nekih intervencija iz inostranstva da se Draži Mihailoviću spasi glava. Čuo sam Tita kada je rekao: “Kako da mu sačuvamo glavu?! Šta će reći Srbija?!”

*Kako to mislite: šta će reći Srbija?
KAPIČIĆ: Bilo je drugačije vrijeme. Srbija je insistirala na svom antifašizmu, a Srbi su veoma vodili računa o tome da ih neko od ostalih naroda FNRJ ne optuži da na bilo koji način štite saradnike okupatora, kvislinge kakav je bio Draža Mihailović. Danas je, nažalost, drugačije… Vidite da traže Dražinu rehabilitaciju…

*Kako na to gledate?
KAPIČIĆ: Kao na sistematski pokušaj mijenjanja istorije…

*Ipak, da li je tačno da 1941. Srbi nijesu baš masovno prilazili komunistima i partizanima?
KAPIČIĆ: Tačno je da partizanske jedinice, u odnosu na broj stanovnika, nijesu masovno popunili Srbi iz takozvane uže Srbije. Bilo je Srba iz Bosne, Hrvatske, Dalmacije, Vojvodine… Ali, bez obzira na to, Srbi su brojnost nadoknađivali neizrecivim junaštvom.

*Znate li gdje je strijeljan Draža Mihailović?
KAPIČIĆ: Ne znam. Rekao sam vam da sam Dražu doveo ne u Rankovićevu, nego u kancelariju Krcuna Penezića. To znači da je, osim hapšenja, sve ostalo bila nadležnost srpske UDB–e. Savezna se u tu stvar nije miješala. Poslije hapšenja Draže Mihailovića, dobio sam naređenje da odem u Crnu Goru.

*Šta je prethodilo Rezoluciji Informbiroa?
KAPIČIĆ: Staljin je htio da nas pokori po svaku cijenu... Rusi su se prema nama ponašali kao da smo njihova gubernija. Na Titovu adresu su iz Moskve stigla dva pisma – prvo, 27. marta 1948, a drugo, još žešće, 4. maja iste godine. Bio je optužen da služi imperijalizmu, da je odustao od komunističke partije... Nakon toga, Tito je 19. maja pozvan u Bukurešt, na sjednicu Informacionog biroa komunističkih partija.

*Kakva je bila jugoslovenska reakcija?
KAPIČIĆ: Osim Andrije Hebranga i Sretena Žujovića, koji su se, čim su počeli prvi napadi na Tita, izjasnili za Staljina, svi su bili u šoku. Bilo nam je teško. Staljin je bio idol i niko od njega nije očekivao takav udar. Rusi su pokušali da ponize svog najboljeg saveznika i prijatelja. Tito je odmah sazvao sjednicu Centralnog komiteta KPJ. Obavijestio je članove CK da neće da ide u Bukurešt i predložio im da ga, ako misle drugačije, smijene. Svi su odmah skočili: Kako da ideš?! Nećemo da te šaljemo pod Staljinov nož!



Vojnik i vrhovni komandant: U društvu sa Titom
Photo: Arhiva TN
*Da li je SSSR bio iznenađen odgovorom?
KAPIČIĆ: Sada su oni bili šokirani. Sa sjednice u Bukureštu, koja je održana 28. juna 1948, stigla je rezolucija Informbiroa u kojoj su Jugosloveni bili pozvani da ustanu protiv “slugu imperijalizma”. Rezoluciju IB, uz odgovor jugoslovenske Vlade SSSR-u, “Borba” je 30. juna 1948. prenijela u cjelosti.
*Taj odgovor je pisao Milovan Đilas?
KAPIČIĆ: Đilas je pisao, a Plenum CK KPJ usvojio tekst.

*Šta je bio Hebrangov i Žujovićev stav?
KAPIČIĆ: Da se prihvati kritika, tj. da se uradi ono što je od nas tražio Staljin. Kasnije su obojica bila izbačeni iz Partije i zatvoreni u vilu kod Sremskih Karlovaca. Bila je to neka vrsta kućnog pritvora. Išao sam da ih obiđem…

*Slao vas je Aleksandar Ranković?
KAPIČIĆ: Naravno. Tražio je da odem kod njih, saopštim im da su isključeni iz Partije i da će, ne budu li se pokajali, biti uhapšeni. Žujović je bio ugledan, hrabar čovjek, član Vrhovnog štaba, tokom rata jedan od dvojice najznačajnijih Srba. Tek što je bio započeo štrajk glađu.

“Crni, zašto štrajkuješ glađu?” – krenuo sam oštro. “Ko te je tjerao da ustaješ protiv Tita i Partije? Zar nijesi zajedno sa njim stvarao Jugoslaviju? Kako te nije sramota?! Bio si dobar čovjek i ostani takav do kraja. Prekini štrajk, napiši Titu pismo i pokaj se. U suprotnom, bićeš uhapšen”.

*Šta vam je odgovorio?
KAPIČIĆ: “Jovo, donio si mi crne vijesti” – rekao je uhvativši se za glavu. “Ali, ako je tako, napisaću Titu pismo”.

*Kako je reagovao Andrija Hebrang?
KAPIČIĆ: Nije želio da razgovara... Čitao je knjigu. Rekao sam mu isto što i Žujoviću. Bio je vrlo nadmen i arogantan čovjek. “Dobro, hvala” – rekao je, ne pogledavši me. Odbio je da napiše pismo Titu.

*Zašto je Andrija Hebrang kasnije stavljen u nadležnost srpske UDB-e? Zar nije bilo logično da bude pod saveznom ili hrvatskom?
KAPIČIĆ: Ne znam, to je bila greška. Da je “slučaj Hebrang” bio u nadležnosti savezne UDB–e, vjerujem da bi stvari bile mnogo drugačije.

*U kom smislu drugačije?
KAPIČIĆ: Prema njemu bismo se, siguran sam, drugačije odnosili; ne bismo ostavljali prostora za različite sumnje koje su ostale do danas… Milorad Milatović, pomoćnik Krcuna Penezića je saslušavao Hebranga. Informacija da je Hebrang u zatvoru izvršio samoubistvo objavljena je kasnije u Milatovićevoj knjizi. Pričalo se da je Andriju Hebranga ubila policija… Ne vjerujem da je to tačno.

*Zašto ne vjerujete? Kako neko može izvršiti samoubistvo objesivši se o nepostojeći radijator?!
KAPIČIĆ: Ako čovjek odluči da se ubije, ne možete ga u tome spriječiti. Uostalom, to nije ni vaša, a ni moja stvar; nijesmo bili tamo...

 *Ali, kako onda tvrdite da Hebrang nije ubijen?
KAPIČIĆ: Ne tvrdim. Tako su mi rekli.

*Ko vam je rekao?
KAPIČIĆ: Upravnik zatvora, Pavle Baljević, je bio moj prijatelj. “Ubio se” – rekao mi je. Da li je od mene nešto krio, ne znam. Pitao sam i Milatovića. ”Jovo, dodijalo mu je. Ubio se!” – tvrdio je i Milatović. Ne znam, sa tim nijesam imao posla.

*Koliko puta ste posjetili Goli otok?
KAPIČIĆ: Tri puta, ukupno pet dana. Prvi put, prije nego što je zatvor i napravljen, Ranković mi je rekao da izvidim teren: „Javi se Stevu Krajačiću, a on će ti dati dalje instrukcije. Miroslav Krleža, koji je to čuo od vajara Antuna Augustinčića, ispričao nam je da u Kvarnerskom zalivu postoji ostrvo mermera na koje bi mogli da smjestimo naše IB-eovce“.

*Miroslav Krleža je ispričao?! Kome?
KAPIČIĆ: Ne znam. Pretpostavljam Titu.

*Nijeste to neposredno čuli?
KAPIČIĆ: Ne. Čuo sam od Rankovića, ali ga nijesam pitao ni kome je to Krleža rekao, ni od koga je Marko to čuo... Pazite: Krleža nije predložio osnivanje logora, taman posla; samo je rekao da je od Augustinčića čuo da postoji ostrvo mermera...

*Zato vas i pitam.
KAPIČIĆ: Ne, ne!... Ranković mi je tako rekao, a ja nijesam imao razloga da ga dalje propitujem. Na Goli otok sam otišao sa profesorom geologije…

*Kojim profesorom?
KAPIČIĆ: Ne sjećam mu se imena; znam da je bio profesor Beogradskog univerziteta. Goli otok je bilo malo, kamenito, pusto ostrvo, puno zmija. Međutim, profesor je utvrdio da golootički mermer nije tip sedimentne materije, nego da je u pitanju eruptivna masa koja nije za upotrebu.

*Aleksandar Ranković je rekao na Golom otoku je polovina nevinih!
KAPIČIĆ: Ne, ne… Upravo se i pozivam na Rankovićevu izjavu: trećina nevinih! Ali, šta smo mogli?! Sa naše strane, tamo niko nije ubijen, niko strijeljan, mučen, zlostavljan… To je laž!



Mermer i zvuci: Goli otok, unplugged
Photo: panoramio.com
*Kako laž?! Postoje svjedočenja tih ljudi. Književnik i akademik Dragoslav Mihajlović je pisao o užasima i poniženjima koje je tamo doživio.
KAPIČIĆ: Kakvi ljudi, kakav akademik?! To su lažovi! Sjećam se da sam učestvovao na tribini o Golom otoku, kojoj je prisustvovao i taj vaš akademik. “Da li je istina” – javio se odmah da mi postavi pitanje, “da su jednom, u čast vašeg dolaska, na Golom otoku ubijena dvojica zatvorenika? Njihove leševe su stražari kasnije doneli da vam ih pokažu!” Začudilo me je takvo pitanje. Nije ga postavio neuk čovjek, nego akademik. Pitao sam ga da li je tome lično prisustvovao. “Nijesam” – rekao je - “ali sam čuo”.
“Gospodine Mihajloviću, to nije tačno” - uzvratio sam. “Ali, i ja sam čuo zanimljivu priču: kažu da ste na Golom otoku, među zatvorenicima, važili za nejveću ništarobu i đubre!” Zanijemio je. Poslije toga je dao intervju za jedne beogradske novine i, nakon duže vremena, prvi put nijednom riječju nije pomenuo Goli otok.

*Molim vas…  Poznato je da su zatvorenici, baš zbog torture koju su preživjeli, kasnije izbjegavali da pričaju o danima provedenim na Golom otoku.
KAPIČIĆ: Kakva tortura?! Sve su to gluposti, najobičnije laži! Kakvo mučilište?! Evo, pitam vas: zašto Dobrica Ćosić, kada se vratio iz obilaska Golog otoka, nešto o tome nije rekao?! Recite mi: zašto?!

*Rekao je Aleksandru Rankoviću i Edvardu Kardelju!
KAPIČIĆ: Pustite to! Zašto nije javno rekao?! Zato što nije bilo mučenja!... Evo, ne vjerujete?! Znam, mnogi ne vjeruju… Zatvorenici su se međusobno sukobljavali, tukli, podmetali, špijali... Ponižavali su jedni druge i zato ne žele o tome da govore…

*Ali, zna se da je UDB-a ubacivala svoje ljude koji su zatočenike provocirali, podsticali na sukobe…
KAPIČIĆ: To nije istina! UDB-ini saradnici su bili samo tzv. sobne starješine, zatvorenici koji su, prihvativši saradnju sa nama, kontrolisali ostale, prijavljivali nam šta se dešava, šta ko priča... Inače, svaka nova grupa koja bi stigla na Goli otok, morala je najprije da prođe “toplog zeca”. Stari zatvorenici bi napravili špalir kroz koji su trčali pridošlice. Ovi su ih psovali, pljuvali, udarali nogom u zadnjicu, udarili im po koji šamar… To je bilo poniženje. Niko od UDB-e nije ubijao ili mučio zatvorenike. Svega stotinu njih je upravljalo logorom!... Šta nam je to trebalo? Bili su izolovani, okolo njih more, nigdje nikoga. Izdali su, izjasnili se za Staljina i SSSR i nema te zemlje i te demokratije na svijetu u kojoj takvi ljudi ne bi bili kažnjeni.

*Zašto čuvari nisu spriječili sukobe o kojima govorite?
KAPIČIĆ: Nijesu htjeli da ih sprečavaju. Neka se tuku, neka rade šta hoće… Zašto da sprečavamo?!

*Zato što su vam, recimo, ti ljudi do juče bili prijatelji, saborci... Najzad, bili su – ljudi!
KAPIČIĆ: Ali su se okrenuli protiv nas, izdali su zemlju, Tita, Partiju… Tačno je: bili su sa nama u ratu, znali smo ko su, na šta su spremni i možda baš zbog toga što smo imali svijest o tome sa kim imamo posla, na neki način smo ih se i plašili. (…) Kada sam drugi put otišao na Goli otok, najprije sam obišao svaku baraku i zatvorenicima održao kratak govor.

*Šta ste im rekli?
KAPIČIĆ: “Naša država” - rekao sam – “za čiju ste se slobodu borili na isti način na koji sam i sam to činio, neće dozvoliti da je, poslije toliko žrtava, neko danas ruši”. Kazao sam im i da sam svjestan da među njima ima velikih junaka, i hrabrijih od mene, ali da to ne mijenja stvar… Da, bojali smo ih se! Sjećam se da sam jednom, tokom razgovora sa Rankovićem, predložio da sve zatvorenike ne okupljamo na istom mjestu. “To nijesu ljudi sa ulice, skupljeni s koca i konopca. To su ratnici koji su hrabro ginuli, koji su stradali ne štedeći se nijednog trenutka… Šta ako ih tamo bude nekoliko hiljada?! Koja je vlast u stanju da spriječi njihovu pobunu?! Šta ako krenu na nas?!” – pitao sam.

“Onda ću ih sve pobiti” – odgovorio je Ranković.

(…)

Bilo je “biti ili ne biti”, strahoviti pritisak. Da nijesmo napravili Goli otok, cijela bi Jugoslavija postala Goli otok! Bili smo ugroženi i nijesmo mogli da dozvolimo da raste peta kolona.

*Razumijem argument o ugroženosti, o opasnosti kojoj ste mogli biti izloženi, ali ne mogu da razumijem da ste se protiv Staljina borili njegovim, staljinističkim metodima!
KAPIČIĆ: Goli otok jeste crna mrlja na našoj revoluciji i to se, sa stanovišta humanosti, ne može braniti. Međutim, nije bilo torture… I zapamtite što ću vam reći: nije Vlado Dapčević, niti bilo ko od njih, zatvorenika… Ja sam najveća žrtva Golog otoka!

+++

Ivo Andrić piše Kapičiću

Novi Sad 1. novembra 1961. g. Park Hotel

Dragi druže Kapičiću,
Pre svega, hvala na čestitci i hvala vašoj ambasadi koja mi je u nekoliko poslednjih godina učinila dosta usluga.
Pišem Vam iz N. Sada gde sam se sklonio na З-4 dana odmora. Nisam ove jeseni dobro sa zdravljem, ali ću učiniti sve da dođem u Stokholm, sa ženom, i da odgovorim svima obavezama, kako najbolje mogu i umem.


Photo: Arhiva TN
Oprostite što ću Vas zamučiti raznim pitanjima, sve do sitnica, ali hteo bih da ne učinim ništa ni previše ni premalo. Molim Vas da se neko od vaših saradnika obavesti što pouzdanije i što podrobnije o celom programu. Između ostalog važno mi je da znam šta je sve od odela potrebno. Naravno, samo ono što je neophodno. Smoking imam, a frak ću poručiti ovde u Beogradu, ako bez njega ne može. Da li je neophodno ono što se zove žaket ili je dovoljno imati tamno odelo ?Kakve haljine treba da ponese moja žena?

Mislim da bi trebalo biti bar nekoliko dana ranije u Štokholmu? Gde nam savetujete da odsednemo? ltd.

Ja sam telegrafski zahvalio Akademiji. Čim dobijem njen upitnik, odgovoriću na njega. U načelu, voljan sam da učinim sve što treba, ali Vas molim da učinite koliko možete da broj i obim ceremonija bude što manji. To važi za strance, a Vama i ambasadi stojim, naravno, na raspoloženju u svakom pogledu.

Molim Vas da mi odgovorite na moju beogradsku adresu (Proleter. brigada 2-a) gde ću biti već u nedelju 5 om. Svaki vaš savet doći će mi dobro.

Još jednom, hvala na svemu. Sa drugarskim pozdravima

vaš I. Andrić

P.S. Primio sam poziv Stokholms Universitets Studentkar (Hollaendergatan 32) na tradicionalni prijem. Sačekaću vaše pismo pre nego im odgovorim.

Цео текст са сликама и документима...
IP sačuvana
social share
Вуковар је коштао хиљаде српских живота – добрим делом управо оних наочитих момака који су 10. марта 1991. у колонама пристигли на Теразијску чесму са Звездаре, Карабурме, Чубуре, Чукарице, и из разних приграђа.
------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Јер, све до слома „Шездесет осме“ у Београду би се и пролазници на улици умешали у тучу, јачему вичући: „Шта си навалио на слабијега!“
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Svedok stvaranja istorije


Јер, Они нису Ми.

Zodijak Cancer
Pol Muškarac
Poruke 16344
Zastava Sirte
OS
Windows XP
Browser
Safari 4.0.249.78
mob
Nokia 
наставак злотворове исповести....
Срби,хоћете да судите орићу а овај вам се шета теразијама.... Smile  Smile
--------------------------------------------------------------------
Svedok i kreator istorije: Jovo Kapičić (2)
Uvijek za Srbiju, uvijek protiv Miloševića
Piše: Tamara Nikčević
Veličina slova:   

Književni razgovori o smokingu: Ivo Andrić i Jovo Kapičić
Photo: Arhiva TN
U izdanju crnogorskog dnevnika "Vijesti“, knjiga ispovijesti zamjenika šefa bivše jugoslovenske UDBE, generala i narodnog heroja Jova Kapičića, pod naslovom „Goli otoci Jove Kapičića“ novinarke Tamare Nikčević promovisana je u Podgorici, 3. decembra 2009. godine, kada se i pojavila u prodaji. Knjiga je već 4. decembra 2009. godine rasprodata, novo i dopunjeno izdanje je u pripremi. Sa dozvolom autorke, čitaocima e-novina u dva nastavka predstavićemo delove ovog bestselera

*Kažete da ste najveća žrtva Golog Otoka, da su Vam priču o upravljanju logorom namjestili Crnogorci... Ali, zar ne mislite da često sami tome doprinosite?! Osim Vas, danas gotovo više niko ne brani Jugoslaviju, ni Tita, ni Neretvu, ni Sutjesku... O Golom otoku da i ne govorimo...
KAPIČIĆ: Neka ne brane, ja ću! Braniću svoje nasljeđe, jer sam bez njega niko i ništa.

*Vaše nasljeđe je i Goli otok?
KAPIČIĆ: Sve je to moje nasljeđe, i trinajestojulski ustanak, i Sutjeska i Sinjajevina, i Neretva... I Goli otok. Ne mislite valjda da ću da pokazujem termopilsko pismo Titu, da se dičim onim što je bilo dobro, a da bježim od onoga što nije valjalo... Ne pada mi na pamet!

*U međuvremenu, postali ste komesar Druge dalmatinske brigade?
KAPIČIĆ: Zamjenik komesara, partijski rukovodilac, komandant te herojske brigade bio je takođe Crnogorac, Ljubo Vučković, njegov zamjenik Srbin - Ratko Sofijanić, a komesar - o tome se vodilo računa - Hrvat, Mate Ujević. Bili smo došli do Neretve, ali se na drugu stranu nije moglo. Njemačka i italijanska komanda koncentrisala je jake snage u dolini rijeke, a na lijevoj obali i istočnoj Hercegovini čekalo nas je blizu 20 hiljada četnika. U međuvremenu, pristizalo je četiri hiljade ranjenika koje je štitila Sedma banijska divizija i koje smo morali da prebacimo na drugu obalu Neretve. Titova naredba je bila da se sruši most. Vlado Rus, inžinjer pri vrhovnom štabu, digao je most u vazduh, tako je 27. februara 1943. počela bitka za ranjenike.

*Da li je Titova odluka da se sruši most bila ispravna?
KAPIČIĆ: Naravno, jer su Njemci bili sigurni da se povlačimo. Kad je most srušen, Ttito je u Vrhovni štab pozvao komadanta Ljuba Vučkovića i mene. Drugoj dalmatinskoj brigadi dao je zadatak da tokom noći pređe na drugu stranu Neretve, napravi improvizovani most preko koga bi prešli vojska i ranjenici. Od žice su napravili opasače na kojima su visile male italijanske bombe razorne snage... Dalmatinci, i plivači i junaci- ne znam da li je i jedan bio stariji od 20 godina - skočili su u ledenu i zastrašujuću Neretvu. Opačić Glišo, koji je zubima držao gvozdenu sajlu, uspio je da je veže za drugu obalu. Bila je noć, pljuštala je kiša. Kada se Opačićeva desetina dočepala druge strane Neretve, bombama su zasuli četnike koji su se dali u bijeg, ostavivši nam konje, hranu i municiju... pomoću sajle, izgrađen je improvizovani prelaz preko Neretve. Borci sa ranjenicima su polako počeli da prelaze na drugu obalu. Bio sam 17. u redu...



*Svi ste prešli?
KAPIČIĆ: Svi! Zato smo, uprkos ogromnim gubicima, bitku na Neretvi, svakako jednu od najstrašnijih i najkrvavijih bitaka Drugog svjetskog rata, doživjeli kao veliku pobjedu, ma koliko bio nadmoćniji, neprijatelju smo zadali ozbiljan udarac, spasili ranjenike, tako da smo se bez obzira na sve, osjećali moralno nadmoćnima. A, to je za nas borce bilo izuzetno važno. Druga dalmatinska brigada se povlači prema Crnoj Gori i tamo boravi do maja 1943, kada je počela najžešća i najužasnija bitka Narodno-oslobodilačkog rata, tzv. Peta neprijateljska ofanziva.
Okupator je u ovu operaciju, poznatu kao ''Peta neprijateljska ofanziva'' ili Bitka na Sutjesci, uveo 127 hiljada (67 hiljada Njemaca, 43 hiljada Italijana, dve hiljade Bugara i oko 15 hiljada četnika), uz podršku 170 aviona, osam artiljerijskih pukova i velikog broja tenkova - protiv  Glavne operativne grupe jačine 22 hiljade partizana. Šest na jednog, što je po vojnim normama duplo više nego što je potrebno za apsolutni borbeni uspjeh napadača. Glavna operativna grupa se uspješno probila iz okruženja uz ogromne gubitke od 7543 poginula borca, među njima 597 partizanki, što je nezabilježeni primjer gubitaka žena-boraca u istoriji ratovanja. Najviše je bilo Srba 11851, Hrvata 5220, Crnogoraca 3295, Muslimana 866, Jugoslovena 757, Jevreja 74, Slovenaca 21, Makedonaca četiri, Albanaca tri, Italijana 10 i Njemaca četiri.

Kapetan Vilijem Dikin, Englez koji je bio kod Tita u Vrhovnom štabu, još prije bitke na Sutjesci vidjevši što se sprema, rekao je Titu: ''Pri ovakvom odnosu snaga, bitka se predaje''. "Nećemo se predati, probićemo se"- odgovorio mu je Tito. Na Sutjesci smo pokazali međuljudsku hrabrost... Dalmatinci na Barama, Srbijanci na Vučevu, Crnogorci na Ljubinom Grobu - odbranivši Sutjesku - platili su stravičnu cijenu. To su bili – heroji divovi.

*Zašto je formirana Atomska komisija?
KAPIČIĆ: Na ideju da formiramo Komisiju za atomsku energiju došli smo nakon sukoba sa SSSR–om.

*Čija je to bila ideja?
KAPIČIĆ: Naša, rukovodstva države. Aleksandar Ranković, Edvard Kardelj i Boris Kidrič su organizovali sastanak na kome je donešena odluka da se formira tzv. Atomska komisija. Osim Rankovića, koji je bio na njenom čelu, Komisiju su činili Boris Kidrič, Svetozar Vukmanović Tempo, Pavle Savić i Dragiša Ivanović. Cilj je bio da se napravi institut i da se iz inostranstva dovedu stručni ljudi, inženjeri… Odobrena su velika novčana sredstva i pružena bezrezervna pomoć. Iz Francuske je doveden profesor Valen, naučnik i ekspert za tu vrstu posla.

*Šta je bio vaš zadatak?
KAPIČIĆ: Bio sam zadužen za bezbjednost….

*Zašto je uopšte Jugoslaviji bila potrebna atomska bomba?
KAPIČIĆ: Ako su atomsku bombu imali Rusi i Amerikanci, morala je imati i Jugoslavija! Dobio sam zadatak da nađem uran.

*Kako - da nađete uran?!

KAPIČIĆ: Boris Kidrič mi je dao zadatak da do sledećeg sastanka Komisije saznam postoji li u našoj zemlji nalazište urana. To se nije moglo pouzdano utvrditi bez Gajgerovog aparata, a njega je, kako mi je objasnio akademik Pavle Savić, bilo moguće kupiti u Americi. (…) Luki Vučiniću, mom udbašu, dao sam torbu u kojoj je bilo 300. 000 dolara i poslao ga u SAD, kod jugoslovenskog ambasadora u Vašingtonu, Vlada Popovića. “Pitaj Vlada gdje možeš da kupiš taj Gajgerov brojač” – rekao sam.

*Zašto je nosio toliko novca?
KAPIČIĆ: Pa, da bi kupio aparat! Nijesmo znali koliko košta, a bilo bi opasno da smo počeli da se raspitujemo okolo. Vučinić je iz Beograda najprije stigao u Berlin, odakle je trebalo da otputuje za Vašington. Slovenac, Vitko Klaj, bio je naš predstavnik u jugoslovenskoj trgovinskoj misiji u Berlinu…

*UDB–a je imala trgovinsku misiju?!
KAPIČIĆ: Nije to baš bila trgovinska misija… Klaj je bio predstavnik Saveznog ministarstva unutrašnjih poslova, koje je, pored operativnih zadataka, vodilo ekonomske poslove za sebe…

*Kako to mislite – za sebe?
KAPIČIĆ: U pitanju je bila ekonomska djelatnost pomoću koje smo punili budžet, gradili stanove za naše radnike…

*Kakva “ekonomska djelatnost”?
KAPIČIĆ: Sačekajte! Njemačka je bila zemlja u kojoj se moglo na lakši način doći do sredstava, baviti se različitim trgovinskim kombinacijama. (…) Bilo je haotično doba, odmah nakon rata, 1952… Klaj nije imao firmu, tom vrstom privredne djelatnosti se bavio kao pojedinac… (…) Ako je imao 1000 maraka Zapadne Njemačke, otišao bi u Istočni Berlin i za taj novac bi dobio tri puta više. To je bila…

*To je bio – šverc!
KAPIČIĆ: Bila je to razmjena kursa marke. Novac je uplaćivan u UDB–in fond, iz koga smo gradili stanove, ljetovališta za naše radnike, koristili taj novac za stvari koje nijesmo mogli raditi preko državnog budžeta…

*Koje stvari?
KAPIČIĆ: Svoje doušnike, na primjer, nijesmo mogli da platimo tako što bismo ih stavili na zvanični spisak Ministarstva finansija. Ko bi na to pristao?! Zato smo morali da imamo sopstvena sredstva iz kojih bismo…

*Plaćali špijune?!
KAPIČIĆ: Nazovite kako hoćete. Zahvaljujući sličnim poslovima, UDB–a se sama izdržavala. Ako su svote bile veće, veća je bila i zarada… (…) Kada je Luka Vučinić stigao i objasnio Vladu Popoviću zašto je došao, ovaj nije mogao da vjeruje.  “Donio si tolike pare da bi kupio Gajgerov aparat?!” – čudio se. “Znaš li da to ne košta više od stotinu dolara”?! Eh, otkud bi znao!



Disident pre vremena: Milovan Đilas
Photo: Stock
* A Đilas?
KAPIČIĆ: Đilas je bio neposredan čovjek, često prijek i ljut, a ponekad srdačan i prostodušan kao dijete. Poslije rata, Đilas je bio jedan od četvorice najvažnijih ljudi u državi. Crna Gora se dičila Đilasom sve do tog prokletog teksta u Novoj misli.
*Anatomija jednog morala?
KAPIČIĆ: Tako je! U Novoj misli se pojavila Anatomija, u kojoj nas je Đilas ne samo kritikovao, nego i uništio! (…) Đilas nije direktno pominjao Tita, ali je napao novu klasu, naš dvostruki moral, licemjerje, privilegije koje smo prihvatili… Prerano…

Početkom šezdesetih, kada sam postavljen za ambasadora u Švedskoj, legendarni socijaldemokrata i predsjednik švedske Vlade, Tage Erlander, rekao mi je: “Kakva šteta za Đilasa! Njegovim odlaskom, Jugoslavija je mnogo izgubila. Đilas je trebalo da ostane i pokuša da mijenja sistem iznutra.”

*Kako ste reagovali kada ste pročitali Đilasovu “Anatomiju”?

KAPIČIĆ: Bio sam zapanjen. Dao sam i ženi da pročita. Sjutradan me je pozovao Ranković.
“Jova, jesi čitao poslednji Đidov tekst?”
“Nijesam, druže Marko” – rekao sam za svaki slučaj – “ali ga je pročitala moja žena”.
“I? Šta kaže?” – interesovao se Ranković.
Rekao sam da nije zadovoljna onim što je pročitala.
“E, nisam ni ja!” – jedva je dočekao.
Vidio sam da je ljut, ali sam se negdje ipak nadao da je Đilas napisao tekst uz  neku vrstu podrške ili dozvole partijskog vrha. Međutim, Ranković mi je na licu mjesta, jednom rečenicom razjasnio stvar: ”Teško njemu, ali teško i nama!”

*Bili ste ambasador i kada je Ivo Andrić 1961. dobio Nobelovu nagradu?
KAPIČIĆ: Pratio sam ga u Stokholmu kada je primao Nobelovu nagradu za književnost. Prije nego što je stigao, poslao mi je pismo i zamolio me da ga obavijestim o protokolu… Za tu priliku, sebi sam bio kupio smoking. Moj prijatelj, ambasador Velike Britanije, takođe je nosio smoking. Međutim, nije mi se svidio.
”Kako to izgledaš?!” – kritikovao sam ga. “Nijesi morao da dođeš u tom izgužvanom smokingu. Nije valjda da nemaš bolji?”

“Gospodine Kapičiću” – pogledao me je začuđeno - “ovo je smoking koji sam naslijedio od svog dede”. Kakva bruka! – pomislih. Bolje da sam ćutao. A moj je đed čuvao ovce.

*Kakav je utisak Ivo Andrić ostavio na vas?
KAPIČIĆ: Bio je fin, malo zatvoren, ali uljudan, uglađen čovjek. Kasnije, u švedskom univerzitetskom centru Upsali, Andrić je održao sjajno predavanje. Nakon toga, studenti i profesori su postavljali pitanja. Odgovarao je na jeziku na kome mu je postavljeno pitanje. Na kraju i na poljskom. “Ja sam poljski đak” – objasnio mi je. “Učio sam i u Krakovu.”

*Koliko dugo je Andrić boravio u Švedskoj?
KAPIČIĆ: Nekoliko dana. Kada je odlazio, pitao me je šta bi mogao da pokloni ljudima koje mu je švedska vlada odobrila kao pratnju. “Nešto što je trajno” – predložio sam. Zamolio sam atašea za štampu, Slovenca koji je tih dana dobio sina i dao mu ime po Andriću, da mu pomogne prilikom kupovine. Usput, Andriću sam predložio da kupi poklon i za tog tek rođenog dječaka. Andrić se u ambasadu vratio sa nekakvim kristalom za pratioce i aluminijskim tanjirom sa kašikom i viljuškom za dječaka. Ovo poslednje nije vrijedilo ni dva dinara! Bio je veliki čovjek, ali i veliki škrtac.



Turistički predah: Tito i Kapičić u šetnji
Photo: Arhiva TN
*Priredili ste prijem u ambasadi povodom dodjele Nobelove nagrade?
KAPIČIĆ: Jesam, naravno. Bilo je fantastično. Pored mene je za stolom sjedio najstariji član Nobelovog komiteta. “Zašto je Andrić, a ne Miroslav Krleža dobio Nobelovu nagradu?” – pitao sam ga. Andrić je veliki nacionalni pisac koji je opisao svoj narod i zato je dobio Nobelovu nagradu”.
(…)
*Šta se dešavalo uoči Brionskog plenuma?
KAPIČIĆ: Negdje uoči Brionskog plenuma, 1966, pozvao me je Vlado Popović, čovjek od Titovog velikog povjerenja i rekao mi da Stari želi da me vidi. Nijesam ni slutio šta se sprema. Tito me je primio u svom salonu. Šetao je gore–dolje, bio vidno uznemiren.
“Sjedi, Jova” – progovorio je konačno. “Znaš li zašto sam te pozvao?”
Nijesam imao pojma.
“Znaš li, Jova, da Ranković sprema državni udar?”
Bio sam šokiran.
“Druže Tito, ne mogu da vjerujem! Da li je moguće da Aleksandar Ranković vama nešto sprema?! Jeste li sigurni?”
“Siguran sam, Jova, siguran” – nastavio je Tito. “Hajde u moju spavaću sobu da vidiš kako mi je postavio uređaje ispod kreveta!”


*Jeste li otišli?
KAPIČIĆ: Nijesam. Odbio sam da uđem u Titovu spavaću sobu, objasnivši da mu vjerujem na riječ i da mi nijesu potrebni dokazi. Bilo bi opasno da sam pokazao da mu ne vjerujem. A i ne bi bilo ni fer.

 *Zašto je Tito baš vas pozvao?
KAPIČIĆ: Zato što sam radio u UDB-i i zato što je u mene imao povjerenja. “Druže Tito, ako ste me pozvali da vam dam savjet, najprije moram da kažem da sam spreman da za vas poginem kada god to od mene budete tražili” – rekao sam uzbuđeno. “Ali, mislim da treba da razmislite o nekim stvarima. Znate da je Aleksandar Ranković Srbin koga srpski komunisti veoma cijene i poštuju. Ne znam kako će to Beograd da primi. Drugo, siguran sam da nikada nije postojao Srbin koji vas je cijenio, volio i poštovao kao naš drug Marko. I treće, u inostranstvu će, bojim se, biti postavljeno pitanje – zašto se ponovo cijepa jugoslovensko rukovodstvo?”


*Kako je Tito na to reagovao?
KAPIČIĆ: Slušao je. Rekao sam i da mislim kako bi trebalo organizovati partijski plenum na kome bi sve ove stvari bile raspravljene. “Ako Ranković na tom plenumu bude tražio vašu smjenu” - kazao sam – “onda odluku treba prepustiti plenumu, a ne vama lično. Oni će biti odgovorni za posledice. Vi ste, druže Tito, isuviše značajna ličnost da bi pred istorijom rizikovali makar jedan pogrešan potez”.
(…)

Nakon nekoliko dana, Tito me je ponovo pozvao. Sastanku održanom u bašti Titove vile, osim nas dvojice, prisustvovala je i Jovanka Broz. Razgovarali smo o ljudima u UDB-i: ko su, na koga se može osloniti i, ako je zaista krenula neka zavjera protiv Tita, ko bi sve u to mogao biti uključen... Dao sam mu kadrovsku strukturu službe. Tito se složio da određeni vodeći ljudi mogu da ostanu na svojim mjestima, ali je dodao da će neki morati da ih napuste.

*Da li se Jovanka Broz uključivala u razgovor?
KAPIČIĆ: Nije.
(…)

*Da li je Ranković zaista prisluškivao Tita?
KAPIČIĆ: Tito je tvrdio da jeste. Ne znam… To niko ne zna. Lično mislim da nije.

*Zašto je onda Tito tako nešto tvrdio?
KAPIČIĆ: Nije mi rekao odakle mu takve informacije. Oslanjao se na postojanje prislušnih aparata u spavaćoj sobi, kabinetu... To je stvar koja nikada nije dokazana.
(…)

*Jeste li Rankovića nekada kasnije sreli?
KAPIČIĆ: Ranković je odjednom nestao iz javnosti, potonuo. Sreo sam ga u beogradskom hotelu Metropol. On i supruga Slavka su sjedjeli za stolom. Pozdravili smo se, izljubili. Htio sam da mu kažem o čemu sam razgovarao sa Titom.

“Nemoj da trošiš riječi” – prekinuo me je. “Sve znam, Jova, i hvala ti do groba. Znao sam da si dobar čovjek na koga se mogu osloniti”.

Kada je 1983. umro, otišao sam u kuću porodice Ranković. Familija je govorila da neće dozvoliti da se od te sahrane pravi cirkus.

*A napravljen je... Po zvaničnom izvještaju UDB-e, 108 hiljada ljudi je prisustvovalo sahrani!
KAPIČIĆ: Porodica je htjela da ga sahrani u Draževcu, selu odakle je Ranković poticao. Zamolio sam Slavku Ranković da sačeka, da razmisli; rekao sam joj da je njen suprug bio veliki čovjek i da Politika o Aleksandru Rankoviću ne bi tako pisala da je u tadašnjem srpskom rukovodstvu postojao negativan odnos prema njemu. Sjutradan je odlučeno da se napravi veliki pogreb, a general u penziji, Mutapović, određen je da se sa Aleksandrom Rankovićem oprosti u ime Saveza boraca. Bilo mi je žao što mene nijesu odredili.



Mystery train: Aleksandar Ranković i Jovo Kapičić
Photo: Arhiva TN
*Prisustvovali ste sahrani?
KAPIČIĆ: Naravno. U jednom trenutku, ogromna masa okupljenih je počela da skandira mrtvom Rankoviću. Začuo se strahoviti huk: Leko, Leko, Leko... Jezivo! Bila je to demonstracija.
*Kakva?
KAPIČIĆ: Srbi su Rankovića smatrali spasiocem. Bio je simbol.

*Čega? Srpskog nacionalizma?
KAPIČIĆ: To se kasnije nadogradilo.

*Da li je Ranković bio nacionalista?
KAPIČIĆ: Ranković je prije svega bio komunista. (…) Tačno je da se zalagao za centralizam, ali ne mislim da je bio nacionalista. Kasnije je proglašen nacionalistom.

*Kao istorijsku ličnost, kako ga ocjenjujete?
KAPIČIĆ: Za naše vrijeme, za onaj sistem, Ranković je bio dragocjena ličnost. Nije bio obrazovan, nije se bavio teorijom države i društva, ali je bio komunista, antifašista, partizan, časna i poštena ličnost, prijatelj ljudi…
(…)

*Kako ste doživjeli Titovu smrt?
KAPIČIĆ: Znalo se da je teško bolestan, ali je njegova smrt bila veliki šok, ogromna žalost... Bio je velikan... Evo, i sad mi je teško da o tome govorim... Ko sve nije došao na njegovu sahranu! Cijeli svijet! To se ne pamti! Bio sam u toj koloni.

*Tita su kasnije optuživali da je bio “srbomrzac”; i u Hrvatskoj je isti slučaj.
KAPIČIĆ: To je najveća laž! Svi koji su učestvovali u rušenju Titove Jugoslavije su nemoralni, besprizorni ljudi.

Šetali smo jednom šumom u Karađorđevu i vrlo dobro se sjećam šta mi je Tito rekao: ”Znaš šta, Jova, moramo biti veoma zahvalni srpskom narodu za uspjeh našeg Narodnooslobodilačkog rata”. Uostalom, ako je Tito mrzio Srbe, zašto im je dao 7. jul, iako, u suštini, to nije bio datum njihovog antifašističkog ustanka?! Zbog ukupnog srpskog doprinosa, Tito je Srbima htio da oda počast, da kaže da su se prvi digli na ustanak protiv okupatora! Eto, nažalost, vidjeli ste koliko to oni danas cijene! Tito je bio veliki čovjek, slavna istorijska ličnost i jedan od svjetski priznatih antifašističkih vođa Drugog svjetskog rata. Osim nas - malih, jadnih, posvađanih i zaraćenih jugoslovenskih naroda, to Titu niko ne osporava. Napravio je veliku, pravednu državu u kojoj su svi ljudi, sve vjere i nacije bili jednaki…

*Kada se, početkom devedesetih, ta zemlja raspala…
KAPIČIĆ: To je bio naš najveći poraz - lični, životni, istorijski… Kakav hoćete! Zahvaljujući srpskom nacionalizmu i Slobodanu Miloševiću, koji je stao na čelo te zločinačke politike, Jugoslavija, koja je zbog Tita i partizana uživala ogroman ugled u svijetu, raspala se u krvi i zločinima. Zapamtite: Srbija je jedina zemlja na planeti koja je zaslužila da je bombarduje Atlantski savez!

*Zašto?!
KAPIČIĆ: Samo je NATO bombama mogao biti spriječen zločin biblijskih razmjera koji je ta politika namjeravala da sprovede i na Kosovu. Srbija je najodgovornija za rat u Jugoslaviji, za zločine i nasilje koje je početkom devedesetih godina potreslo Balkan i Evropu. Velika je šteta što NATO pakt nije ranije reagovao. Možda bi na taj način mnogi teški zločini mogli bili izbjegnuti.

*Koliko dugo živite u Beogradu?
KAPIČIĆ: Od 1939, kada sam došao u Beograd na studije. Izuzmite samo period Drugog svjetskog rata, od 1941. do 1945.

*Ipak, često ste vrlo oštri i kritični prema Srbiji.
KAPIČIĆ: Ne, nikada! Oštar sam prema srpskoj nacionalističkoj politici od kraja osamdesetih na ovamo. Slobodno napišite: Crnogorac sam, borio sam se za crnogorsku državnu nezavisnost svim srcem, ali, emocionalno - nikada nijesam razdvajao Crnu Goru i Srbiju. Kao što sam se tokom Drugog svjetskog rata borio za Cetinje, Kotor ili Nikšić, na isti način sam bio spreman da poginem za slobodu Beograda ili Kragujevca. Srbi su bili moji najbolji, najbliskiji prijatelji. Aleksandar Ranković je bio jedan od njih. Sa takvim ljudima, srpskim herojima Drugog svjetskog rata, nikada nijesam imao razmirica. Kada bi ponovo došla u opasnost da bude porobljena, budite sigurni da ni moja porodica ni ja ne bismo žalili da damo život za Srbiju. Jedno je Srbija, a drugo njen nacionalsocijalistički režim! Uvijek sam bio protiv Miloševića, kao što sam uvijek bio za Srbiju.

Beograd je 27. marta 1941. poslao poruku svijetu: Bolje grob nego rob! Tu slavu su Miloševićevi ludaci htjeli da ponište. E, nemojte od mene očekivati da tako nešto podržim… 

(KRAJ)

*Knjigu "Goli otoci Jove Kapičića" u Srbiji objavljuje V.B.Z. Beograd. Od 1. marta će biti na kioscima.
http://www.e-novine.com/feljton/34667-Uvijek-Srbiju-uvijek-protiv-Miloevia.html
IP sačuvana
social share
Вуковар је коштао хиљаде српских живота – добрим делом управо оних наочитих момака који су 10. марта 1991. у колонама пристигли на Теразијску чесму са Звездаре, Карабурме, Чубуре, Чукарице, и из разних приграђа.
------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Јер, све до слома „Шездесет осме“ у Београду би се и пролазници на улици умешали у тучу, јачему вичући: „Шта си навалио на слабијега!“
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Legenda foruma

Zodijak Capricorn
Pol Muškarac
Poruke 41361
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 3.5.7
Zanimljiv lik i zanimljiva knjiga. Ta UDBA je bila neka vrsta CIA-e.
IP sačuvana
social share
Ako te uhvati bes ako stojis ti sedi,ako sedis ti lezi,ako lezis ti se polij vodom,voda ce da odnese tvoj bes...

Svest nije samo materijalna manifestacija, potrazi na interenetu

Dzoni, ne budi Kristal.

Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Jet set burekdzija


Све за Српство

Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 7454
Zastava Добој, Република Српска, Србија
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 3.0.17
Zanimljiv lik i zanimljiva knjiga. Ta UDBA je bila neka vrsta CIA-e.

Тог "занимљивог" лика треба изгазити,линчовати и као Мусолинија окачити на главачке јер
стока крволочна не заслужује суђење.
Јебо му онај матер ко му даје да живи у Србији и да се шета по Београду.
Он борац? Smile
Обична крвожедна џукела матора.
Знали неко имали џукац потомака у Србији? Smile
IP sačuvana
social share
Edit by yetyou: Maksimalno dozvoljeno koristenje potpisa je uredjeno od trenutnog "raspolozenja"  MOD-eratora.
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Svedok stvaranja istorije


Јер, Они нису Ми.

Zodijak Cancer
Pol Muškarac
Poruke 16344
Zastava Sirte
OS
Windows XP
Browser
Safari 4.0.249.78
mob
Nokia 
Citat
Знали неко имали џукац потомака у Србији?
аууу,па ти ТОТАЛНО необавештен.... Smile Smile Smile Smile Smile Smile Smile

--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Момчило Селић
О ПОКАЈАЊУ
 

“Ништа људско није ми страно!”
– Карл Маркс

 
‘‘Шта ја сада да се мирим са неким коме сам брата убио’‘, изјавио је недавно Јован Капичић, ‘‘генерал Удбе у пензији’‘. Тим, и јавно изреченим ставом да би и данас починио све што и између 1941. и помирења југословенских и совјетских комуниста, Капичић, један од побуњеника који су ухапсили министра војног Краљевине Југославије Драгољуба Михаиловића, придружио се друговима попут Коче Поповића, Светозара Вукмановића Темпа или Милована Ђиласа, свих такође убеђених да су живели ако не у врлини, оно радничкој класи, или човечанству на корист.

Код Јована Капичића међутим (оца некадашњег кошаркаша Драгана, и деде глумца Стефана), морамо се запитати да ли би и данас убијао ‘‘народне непријатеље’‘? Јер ако је Флемингов Џејмс Бонд имао a license to kill, тајни и јавни агент Јован Капичић, један од Седам генерала Удбе који су у црно завили и свој ‘‘Монтенегро’‘, имао је, и користио, ‘‘право’‘ на истребљивање чак и особа с којима је имао само личне рачуне.
Да ли би, да може и сме, ‘‘пензионисани генерал Удбе’‘, убио и неке од оних којима се често јавно ругао у лице, подсећајући их да су само његовом милошћу живи? Сива емениненција и црногорске сецесије, Капичић као да још има више власти и утицаја у овој држави од Бориса Тадића, сина још једног ‘‘човека из сенке’‘. Јер, бивших тајних полицајаца нема – њихов посао престајући само смрћу у коју, осим у туђу, попут Јосипа Броза ни сами не верују.

Са Јовом, како му и данас у медијима тепају, срео сам се 1956. Десетогодишњак рођен и одрастао у првоборачкој породици, тада нисам помишљао да наш сусед у згради Савезних органа наспрам Саборне цркве има много тога на души, па и крви на рукама. Уз то, млађи син Драган му је ишао у одељење са мојим братом Браниславом а старији, Зоран, мој вршњак, долазио на клупу на рубу данашњег кафића Црвени Петао.
На Клупи су њих двојица стално причали о рок звездама, сањајући, тих раних 1960-их, о нечем престижнијем од своја два потпуно нова спортска аутомобила – једног белог, другог црвеног. Отац им је и тада возио луксузни мерцедес, симбол истог богатства и моћи као данас.

Комунистичком аскети, њихова неситост ми је сметала, иако се одакле им новац нисам питао. У Крају се причало да им отац продаје поклоњене слике Лубарде, Милуновића и сличних, а да у будванској кући коју су му дале власти Црне Горе држи ‘‘пикслу’‘ за покераше из Службе и Партије. Но да воли плажом да прошета грлећи увек нову малолетницу гледао сам својим очима, стидећи се уместо њега.
Да је слично чинио и гонећи ‘‘народне непријатеље’‘ чуо сам тек недавно. О томе се наводно чувају подаци у архивама Службе, уз имена девојака раздевичених у замену за животе својих очева, мајки, браће и сестара.

С Јованом Капичићем сам се стога и не хотећи сукобио после једног његовог интервјуа у београдском Аргументу, када је изјавио да презире Србе с њихове податности, преварности, ћифтинства, нискости итд. Да је, рођен у Италији као син избеглог дворјанина Краља Николе, и црногорски шовиниста знао сам и раније, али је заједништво из Краја надвлађивало много што-шта.
Но, чланак у новинама Ратка Дмитровића превршио је меру. Живети у Београду а хулити његове житеље није ми се чинило витешким ни по монтенегринском мерилу. Када сам се слично почео осећати у САД вратио сам се у Југославију, иако ми је недостајало око годину дана до стицања америчког држављанства.

Јовану Капичићу, једном од ‘‘чинилаца’‘ наше новије повести, одговорио сам зато да су за наводну моралну беду данашњих Срба (нарочито ‘‘Србијанаца’‘) најодговорнији он и слични из Службе и Партије – од ‘‘лијевих скретања’‘ 1941. до данас, масовним погубљенима и убиствима, још масовнијим утамничењима, неописивим неделима и притисцима, те изгоном из отаџбине – починиоци геноцида над народом коме и сами припадају. Ни Краљ Никола није наиме порицао да је Србин, већ се србовањем надгорњавао са Обреновићима и Карађорђевићима – и по њему несојима, тањевином, одродима и изродима.
После тог чланка повремено сам сретао Капичића на улици. Срећом, никад ни речи нисмо проговорили – и ја се чудећи како му нико макар од Голооточана није казао што у лице. Али, шта су жртве Новог светског поретка оличеног и у Јовану Капичићу преживеле знају само оне. Време када су породице затиране због само једног њиховог члана још траје у зазору људи које срећемо на улици, у градском превозу, или на пијаци.

Девет генерација (наспрам библијских четири) се зло отплаћује, тврде Срби, те и пример Капичића, и неупокојених му саучесника у још увек непризнатом и некажњеном злочину, упозорава на злу будућност наметану нам и преко њихове деце. Док чак и Словенци откопавају гробнице жртава комунизма, помињући бројке од преко сто хиљада, потомци српских тоталитараца никако да прежале жртве из Орићеве Сребренице – или Француза Бриса Татона. Да је Сребреница по свему судећи дело француске обавештајне службе – бар тројица чланова ‘‘Десетог диверзантског одреда’‘ Војске РС будући њени оперативци – и да је само нека Служба могла организовати убиство Татона они као да заборављају, ‘‘параноју’‘ препуштајући нама, sheeple, људима-овцама.
Хапшење Драже Михаиловића од официра Озне маскираних у четнике није, нажалост, ни прва ни последња сребреница, маркале или рачак наших живота. Растакање Срба започето аустроугарском подршком ‘‘Црногорцима’‘ у 19. веку и Албанцима почетком 20, па англоамеричком и еуропејском и једнима и другима те муслиманима, Хрватима, Словенцима, Македонцима, Војвођанима, Ромима и педерима у 21, као и поборницима ‘‘Друге Србије’‘ згрожене ‘‘примитивизмом’‘ Прве, природно води позивима на повратак капичићкој ‘‘учинковитости’‘. Србе, реметиоце, ваља свести на manageable proportions, праву меру, да никад више не угрозе лик и дело Волтера, Русоа, Робеспијера, Маркса, Лењина, Стаљина, Рузвелта, Черчила, Тита, Кардеља, Крајачића, Буша, Клинтона, Солане, Обаме, Капичића и сличних заговорника и заточника Поретка људске, а не Више промисли.

Eppur si muove! беше наиме казао један од њихових претеча, не схватајући да није битно да ли се земља окреће око сунца или оно око ње, већ има ли Господа као Личности. Јер, кривотворење фиксних тачака и лажима попут оне да је фашизам десница а не крвни и духовни изданак богоборачке левице није пут ка Познању, нити Сазнању.
Pax vobiscum! Ego te absolvo! скандирају стога заштитници људских порока и слабости док и етнички – од Срба, Влаха, Руса, Индијанаца… – чисте Историју, Точком који гази све пред собом.
Нови Свет Лепоте оличене Борком Павићевић или Миљенком Деретом, Истине таблоидима и телевизијом, Правде политизованим тужиоцима и судијама чека и нас, не супротставимо ли се, некако, Злу.
Смрт је извесна сваком али не мора бити пропраћена бедом, лажју, срамотом и поругом. Има погибија које уздижу и крепе преживеле, но у њих сигурно не спада и наша.

Цео текст можете прочитати овде...
« Poslednja izmena: 07. Feb 2010, 11:04:52 od Nksamsj »
IP sačuvana
social share
Вуковар је коштао хиљаде српских живота – добрим делом управо оних наочитих момака који су 10. марта 1991. у колонама пристигли на Теразијску чесму са Звездаре, Карабурме, Чубуре, Чукарице, и из разних приграђа.
------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Јер, све до слома „Шездесет осме“ у Београду би се и пролазници на улици умешали у тучу, јачему вичући: „Шта си навалио на слабијега!“
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Svedok stvaranja istorije


Јер, Они нису Ми.

Zodijak Cancer
Pol Muškarac
Poruke 16344
Zastava Sirte
OS
Windows XP
Browser
Safari 4.0.249.78
mob
Nokia 
ШТА РАДЕ ДРЖАВНЕ КОМИСИЈЕ?
Милослав Самарџић

Без обзира колико се масовних гробница пронађе у Србији, ''карактер НОП-а'' неће бити доведен у питање, нити ће ко од ''одговорних'' бити изведен пред суд

У средствима јавног информисања у Србији све мање се говори о комисијама основаним за проналажење масовних гробница жртава комуниста, као и гроба ђенерала Драже. А оно мало што се говори - боље да се и не говори, с обзиром на садржај реченог.
Тако је пре неког времена на Првом програму Телевизије Србије емитован разговор са двојицом чланова комисија - историчарем Института за савремену историју мр Срђаном Цветковићем и државним секретаром Министарства правде Слободаном Хоменом.

Цветковић је том приликом изјавио да резултати истраживања послератних погрома не мењају представу ''о карактеру Народноослободилачког покрета''.
Пошто говоримо различитим језицима, треба нагласити да се овде не мисли на злочиначки карактер, нити на било шта негативно, већ се, напротив, подразумева да је реч о хуманом, демократском, ослободилачком, итд, покрету. Државни историчари у Србији и данас термин ''Народноослободилачки покрет'' пишу без наводника.
Цветковић је још додао да је ''у Народноослободилачком покрету'' била компромитована само једна група његових припадника. Затим, да је на крају и после Другог светског рата стрељања било ''у свим земљама''. Што се Србије тиче, особе које су ликвидирали комунисти поделио је у три групе: потпуно невини, делимично криви (не ''делимично невини'') и криви. Број стрељаних на територији ''Уже Србије'' проценио је на 30.000, што значи да је 20.000 стрељаних било криво или делимично криво. Најзад, рекао је да комисија за сада има 20.000 имена стрељаних.

Било би занимљиво видети на основу чега је речено да је чак две трећине убијених осуђено по закону - кад у ствари кривични закон тада није ни постојао, а и да је постојао, у великом броју случајева, који вероватно превазилази поменуте две трећине - суђења није ни било. У оном мањем броју случајева кад су судили, то су чинили на основу некакве Уредбе Врховног штаба. А ни Врховни штаб, нити ма које тело комунистичког покрета, нису могли законито да се баве овим питањима све док њихова власт није међународно призната, што се десило тек после избора од 11. новембра 1945. године. До тада, њихову правду делили су ''револуционарни судови'', или пак појединци и групе ''револуционара'' без ма какве формалне процедуре. И када су се држали своје процедуре - то опет није правно ваљано спроведено, тако да се све њихове пресуде могу поништити из процедуралних разлога.

Даље, у до сада решеним случајевима рехабилитације жртава комуниста - пресуђивано је у корист жртава. Дакле, 100 посто. Па би и са те стране било занимљиво видети како је комисија утврдила да је чак 66 посто ликвидираних било криво...
У истом духу говорио је и Слободан Хомен. Он је прецизирао да је циљ комисије само евидентирање масовних гробница, да већина ''одговорних'' није у животу, али да у сваком случају ''неће бити истраге''.
Наредбодавце и извршиоце масовних злочина државни секретар Министарства правде, дакле, није назвао онако како би требало по правној терминологији: осумњиченима. И недвосмислено је саопштио да о задовољењу правде нема говора.

Цветковићева изјава враћа точак историје унатраг, из два разлога. Прво, симболичним скидањем петокраке 5. октобра 2000. године остављен је утисак да је нова државна управа раскрстила с том ''револуционарном правдом'' и друго, комунизам је у Европи осуђен као злочиначки покрет.
Међутим, оно што је саопштио високи чиновник Министарства правде представља нешто много озбиљније. Прецизније речемо, то је класичан пример кршења закона, јер држава мора да реагује спровођењем истраге по сазнању о ма каквом убиству, без обзира ко га је починио. Ово је вероватно јединствен случај да се представник Министарства правде унапред изјашњава против спровођења правде.

Сам рад комисије и даље је под велом државне тајне. На основу ког закона - ни то није саопштено. Колико се зна, прошли су сви законски рокови на основу којих би нешто из тих времена могло бити проглашено државном тајном. Углавном, они још све крију: и имена тих 20.000 стрељаних и пресуде на основу којих су стрељани.
Незванично, због свега овога комисије су се поделиле на две струје. Једну чине они који заиста желе да се нешто уради, док би други да се и даље све заташкава.
Занимљиво је да представници друге струје користе исти аргумент као и комунисти у време Слободана Милошевића, када су неке опозиционе странке тражиле да се донесе закон о повратку имовине отете после рата.

Питања ликвидације и пљачке су тесно повезана, јер је свака жртва проглашавана кривом - пре или после убиства - и осуђивана и на конфискацију имовине. Другим речима, проглашавањем нечије кривице правдало се одузимање имовине. Ако је неко крив, он није жртва, пресуда је легална и према томе његовом потомству се не може вратити имовина. Цветковићева изјава да је две трећине ликвидираних било криво значајна је за удружења за повраћај конфисковане имовине. Као што се зна, ова удружења делују већ годинама, а постижу минималне успехе. Ако држава заиста потврди кривицу две трећине ликвидираних - о њиховом успеху тек тада неће бити ништа.

Аргумент из Милошевићевог доба који и ова комисија користи су ликвидације југословенских држављана немачког порекла. Кажу, ликвидирани Немци су имали велику имовину, па би, ако комисија заиста уради посао због ког је основана - то био аргумент за повратак и те имовине.
Разуме се, већ и лаици знају да је реч само о још једном изговору. Питање имовине немачке мањине у Војводини, Хрватској, Словенији и Босни решено је међудржавним споразумима између Југославије и Немачке. Потписано је да се та имовина компензује за ратну одштету коју је Немачка требало да исплати Југославији. После тога, многи наследници фолксдојчера водили су судске спорове за повратак имовине њихових предака у Југославији - али су сваки процес изгубили.
Иначе, и Немци и Мађари су већ пописали своје жртве у доба раног комунизма у Југославији. Ова комисија која је сада основана у Србији, и да хоће не може сачинити комплетне спискове убијених Немаца и Мађара. Као што не може да сачини ни спискове убијених Срба - јер напросто комунисти нису водили добру евиденцију, а сем тога у време Брионског пленума доста тога су уништили. Прави начин прављења спискова је комбинација теренског и архивског истраживања. Нема назнака да се на томе ради, а време истиче, јер је сведока све мање.

Што се немачких и мађарских спискова тиче, њих би требало затражити и колико је могуће проверити, јер постоји могућност да ту има доста припадника 7. брдске СС дивизије ''Принц Еуген'', као и мађарских ''стрелаша''. Убиство неког Немца који је примера ради био кувар или болничар у поментој дивизији свакако је ратни злочин, али треба знати да је овде могућност рехабилитације искључена. Наиме, Нирнбершки процес је пресудио да припадници злочиначких организација, међу којима су побројани СС-совци, гестаповци, усташе, ''стрелаши'', итд, не могу бити рехабилитовани без обзира на чињеницу да ли су лично нешто скривили или не. Пошто не могу бити рехабилитовани - не може се спровести ни повраћај евентуално конфисковане имовине.
-----коментари---------------
Као што свједочимо,опет је битнија Сребреница,еврофанатици...Када се повела прича о злочинима,Дачић изјављује да би "они" рехабилитовали и Хитлера?!У престоници су и даље веома утицајни :Јово Капичић,Соња(Ђуре)Бисерко,Биљана("Капелски кресови")Вучо,Вук(Богдан)Хамовић...Они да допусте истина да исплива?Предлажем да оснујете невладину фондацију која би окупила СПЦ,Карађорђевиће,дијаспору.Вјерујте,то је једини начин.Стрпљиво,као и увијек,прикупљати новац,мобилисати волонтере,разговарати са преживјелима.Па онда закупити медијски простор,те њиховом тактиком,створити буку.
....

Цео текст прочитајте овде...
IP sačuvana
social share
Вуковар је коштао хиљаде српских живота – добрим делом управо оних наочитих момака који су 10. марта 1991. у колонама пристигли на Теразијску чесму са Звездаре, Карабурме, Чубуре, Чукарице, и из разних приграђа.
------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Јер, све до слома „Шездесет осме“ у Београду би се и пролазници на улици умешали у тучу, јачему вичући: „Шта си навалио на слабијега!“
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Jet set burekdzija


Све за Српство

Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 7454
Zastava Добој, Република Српска, Србија
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 3.0.17
Citat
Знали неко имали џукац потомака у Србији?
аууу,па ти ТОТАЛНО необавештен.... Smile Smile Smile Smile Smile Smile Smile

--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Момчило Селић
О ПОКАЈАЊУ
 

“Ништа људско није ми страно!”
– Карл Маркс

 
‘‘Шта ја сада да се мирим са неким коме сам брата убио’‘, изјавио је недавно Јован Капичић, ‘‘генерал Удбе у пензији’‘. Тим, и јавно изреченим ставом да би и данас починио све што и између 1941. и помирења југословенских и совјетских комуниста, Капичић, један од побуњеника који су ухапсили министра војног Краљевине Југославије Драгољуба Михаиловића, придружио се друговима попут Коче Поповића, Светозара Вукмановића Темпа или Милована Ђиласа, свих такође убеђених да су живели ако не у врлини, оно радничкој класи, или човечанству на корист.

Код Јована Капичића међутим (оца некадашњег кошаркаша Драгана, и деде глумца Стефана), морамо се запитати да ли би и данас убијао ‘‘народне непријатеље’‘? Јер ако је Флемингов Џејмс Бонд имао a license to kill, тајни и јавни агент Јован Капичић, један од Седам генерала Удбе који су у црно завили и свој ‘‘Монтенегро’‘, имао је, и користио, ‘‘право’‘ на истребљивање чак и особа с којима је имао само личне рачуне.
Да ли би, да може и сме, ‘‘пензионисани генерал Удбе’‘, убио и неке од оних којима се често јавно ругао у лице, подсећајући их да су само његовом милошћу живи? Сива емениненција и црногорске сецесије, Капичић као да још има више власти и утицаја у овој држави од Бориса Тадића, сина још једног ‘‘човека из сенке’‘. Јер, бивших тајних полицајаца нема – њихов посао престајући само смрћу у коју, осим у туђу, попут Јосипа Броза ни сами не верују.

Са Јовом, како му и данас у медијима тепају, срео сам се 1956. Десетогодишњак рођен и одрастао у првоборачкој породици, тада нисам помишљао да наш сусед у згради Савезних органа наспрам Саборне цркве има много тога на души, па и крви на рукама. Уз то, млађи син Драган му је ишао у одељење са мојим братом Браниславом а старији, Зоран, мој вршњак, долазио на клупу на рубу данашњег кафића Црвени Петао.
На Клупи су њих двојица стално причали о рок звездама, сањајући, тих раних 1960-их, о нечем престижнијем од своја два потпуно нова спортска аутомобила – једног белог, другог црвеног. Отац им је и тада возио луксузни мерцедес, симбол истог богатства и моћи као данас.

Комунистичком аскети, њихова неситост ми је сметала, иако се одакле им новац нисам питао. У Крају се причало да им отац продаје поклоњене слике Лубарде, Милуновића и сличних, а да у будванској кући коју су му дале власти Црне Горе држи ‘‘пикслу’‘ за покераше из Службе и Партије. Но да воли плажом да прошета грлећи увек нову малолетницу гледао сам својим очима, стидећи се уместо њега.
Да је слично чинио и гонећи ‘‘народне непријатеље’‘ чуо сам тек недавно. О томе се наводно чувају подаци у архивама Службе, уз имена девојака раздевичених у замену за животе својих очева, мајки, браће и сестара.

С Јованом Капичићем сам се стога и не хотећи сукобио после једног његовог интервјуа у београдском Аргументу, када је изјавио да презире Србе с њихове податности, преварности, ћифтинства, нискости итд. Да је, рођен у Италији као син избеглог дворјанина Краља Николе, и црногорски шовиниста знао сам и раније, али је заједништво из Краја надвлађивало много што-шта.
Но, чланак у новинама Ратка Дмитровића превршио је меру. Живети у Београду а хулити његове житеље није ми се чинило витешким ни по монтенегринском мерилу. Када сам се слично почео осећати у САД вратио сам се у Југославију, иако ми је недостајало око годину дана до стицања америчког држављанства.

Јовану Капичићу, једном од ‘‘чинилаца’‘ наше новије повести, одговорио сам зато да су за наводну моралну беду данашњих Срба (нарочито ‘‘Србијанаца’‘) најодговорнији он и слични из Службе и Партије – од ‘‘лијевих скретања’‘ 1941. до данас, масовним погубљенима и убиствима, још масовнијим утамничењима, неописивим неделима и притисцима, те изгоном из отаџбине – починиоци геноцида над народом коме и сами припадају. Ни Краљ Никола није наиме порицао да је Србин, већ се србовањем надгорњавао са Обреновићима и Карађорђевићима – и по њему несојима, тањевином, одродима и изродима.
После тог чланка повремено сам сретао Капичића на улици. Срећом, никад ни речи нисмо проговорили – и ја се чудећи како му нико макар од Голооточана није казао што у лице. Али, шта су жртве Новог светског поретка оличеног и у Јовану Капичићу преживеле знају само оне. Време када су породице затиране због само једног њиховог члана још траје у зазору људи које срећемо на улици, у градском превозу, или на пијаци.

Девет генерација (наспрам библијских четири) се зло отплаћује, тврде Срби, те и пример Капичића, и неупокојених му саучесника у још увек непризнатом и некажњеном злочину, упозорава на злу будућност наметану нам и преко њихове деце. Док чак и Словенци откопавају гробнице жртава комунизма, помињући бројке од преко сто хиљада, потомци српских тоталитараца никако да прежале жртве из Орићеве Сребренице – или Француза Бриса Татона. Да је Сребреница по свему судећи дело француске обавештајне службе – бар тројица чланова ‘‘Десетог диверзантског одреда’‘ Војске РС будући њени оперативци – и да је само нека Служба могла организовати убиство Татона они као да заборављају, ‘‘параноју’‘ препуштајући нама, sheeple, људима-овцама.
Хапшење Драже Михаиловића од официра Озне маскираних у четнике није, нажалост, ни прва ни последња сребреница, маркале или рачак наших живота. Растакање Срба започето аустроугарском подршком ‘‘Црногорцима’‘ у 19. веку и Албанцима почетком 20, па англоамеричком и еуропејском и једнима и другима те муслиманима, Хрватима, Словенцима, Македонцима, Војвођанима, Ромима и педерима у 21, као и поборницима ‘‘Друге Србије’‘ згрожене ‘‘примитивизмом’‘ Прве, природно води позивима на повратак капичићкој ‘‘учинковитости’‘. Србе, реметиоце, ваља свести на manageable proportions, праву меру, да никад више не угрозе лик и дело Волтера, Русоа, Робеспијера, Маркса, Лењина, Стаљина, Рузвелта, Черчила, Тита, Кардеља, Крајачића, Буша, Клинтона, Солане, Обаме, Капичића и сличних заговорника и заточника Поретка људске, а не Више промисли.

Eppur si muove! беше наиме казао један од њихових претеча, не схватајући да није битно да ли се земља окреће око сунца или оно око ње, већ има ли Господа као Личности. Јер, кривотворење фиксних тачака и лажима попут оне да је фашизам десница а не крвни и духовни изданак богоборачке левице није пут ка Познању, нити Сазнању.
Pax vobiscum! Ego te absolvo! скандирају стога заштитници људских порока и слабости док и етнички – од Срба, Влаха, Руса, Индијанаца… – чисте Историју, Точком који гази све пред собом.
Нови Свет Лепоте оличене Борком Павићевић или Миљенком Деретом, Истине таблоидима и телевизијом, Правде политизованим тужиоцима и судијама чека и нас, не супротставимо ли се, некако, Злу.
Смрт је извесна сваком али не мора бити пропраћена бедом, лажју, срамотом и поругом. Има погибија које уздижу и крепе преживеле, но у њих сигурно не спада и наша.

Цео текст можете прочитати овде...

Поред свих злочина маторац је још био и "заводник" у мерџану.У јеа који Комуниста. Smile
Просто ми је жао што не живим у Београду само да га једном набијем ногом у гузицу матору
злочиначку. Smile........               Smile Smile Smile Smile Smile Smile Smile Smile Smile Smile Smile Smile Smile
IP sačuvana
social share
Edit by yetyou: Maksimalno dozvoljeno koristenje potpisa je uredjeno od trenutnog "raspolozenja"  MOD-eratora.
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
1 ... 4 5 7 8 ... 11
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Nova godina Beograd :: nova godina restorani :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Sudski tumač Novi Beograd

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.133 sec za 14 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.