O TEBI , LJUBAVI MOJA JEDINA

Namjeravam , o tebi nekoliko rijeci napisati jedina moja ljubavi .
Sretan sam , jer si moja , u rijecima jedina i ljubav u pjesmi ,
u tisini i gubljenju glasa dok promatram nebo iznad ravnice .
Uvijek si ziva slika dodira sto ima odgovor svakoj mojoj sutnji ,
moj smisao kad zaustim ili urlik u bespucu slomljenih emocija .

Svatko ima pjesmu i svatko ima rijeci , a ja tebe , ljubav jedinu .
Onaj prvi koji ima pravo u ocima vidjeti svjetlo nema tu velicinu ,
kao ja , kad me obasipa moja ljubav jedina , jedina moja ljubavi .
Rijec po rijec umivas pjesmu s mirisima svog zanosnog osmjeha
i rukopisom ljubavi pretvaras ih u slatke bukete predivnih latica .

Prostires se sa skripom prvog prosinackog snijega , ljubavi moja .
Skupljas sve zvukove sto se stoljecima skrivaju u starim sumama
i ljekovita si jer donosis maglovitim jutrima neuhvatljivi sjaj rijeke .
Budis sapatom proljeca lastavice dok njihova krila drhte u zavjetrini ,
a pospanost vlati pokrivas , svaku posebno , svojim plavim zjenicama .

Ljubavi moja jedina , izmirujes me u snovima gdje daljine ne postoje .
U vjetru sto mojom dusom struji olujna si snaga i vladar svim morima ,
pomices u meni kamene otoke i u njihove se uvale zalijeces uzdasima .
Kad zakoracim u nepregledne dubine hladnog i beskonacnog svemira ,
ti me docekujes ljubavi moja jedina i u tebi jedinoj prepoznajem zvijezde .

Zato me povedi do kraja jedina moja ljubavi i istisni komadice straha .
Izvuci mjesecinu i samo s tom srebrnom zavjesom moje tijelo podari ,
privuci me i svjetlucavim poljupcima razmnozi , podigni i nebu prinesi .
Ostavi tako ovjencanog , kraj jezera i na obali rijeke , na vrhu planine ,
uz polja i boji suncokreta , na kapi vjecne misli i u tvom srcu koje volim .

Poslusaj ljubavi moja jedina , poslusaj koliko sam sretan sto te imam .
Cijelog si me u svoj divni vijenac ljubavi isplela , cijelu te u sebi imam ,
kao dah bijelog jorgovana u meni postojis i mirises , jedina moja ljubavi .
Moje te usne prije spavanja k sebi zovu i na tvoje grudi s tobom lijezu ,
ljubavi moja jedina , poslusaj koliko sam sretan sto me zauvijek volis .

VJECITO NESTAJANJE

Rasiren svojim sjecanjem uspio sam se uvuci nebeskim svodom u tvoje uzdahe ,
primaknuti te pokretom crvenih usana i zatitrati u tebi htijenjem mirisne pozude .
Citavu te noc uzimam s dodirima srebrnog sna i pokrivam bljestavilom tijela ,
ustajem i nosim preko svih obzira ponasanja , a ti pristajes i slatko me uvlacis
mjesecevim pogledom i razvlacis paznju po svim nasim uzavrelim proplancima .

Ulazimo u period strasti , harmonijom zagrljaja ispitujemo izdrzljivost prepona ,
vristimo prstima iznad pora i u svakoj prepoznajemo dodirnu tocku poljubaca ,
pronalazimo ih kao propustene prilike i svaki slazemo na najprikladnije mjesto ,
obilazimo osmjehom utrobu i vrhom jezika utiskujemo razigrana polja makova ,
nasmjesenim crvenilom izvlacimo horizontom usjeke kojima neprestano tecemo .

Nismo se jos dovoljno izmjesali , ali vec znamo kako se iz suncokreta napiti sunca
i ne odustajemo iako ne umijemo koracima optrcati velika dostignuca nase zrelosti ,
jedrimo dusama ne sumnjajuci u velicinu procvjetalih latica i njihovih zamaha ,
znamo da se slijevamo poput pjesme srca u vjecitom pjevu naraslog praskozorja
i noseni mislju slavuja postajemo dio sjemena koji beskonacno oplodjuje vrijeme .

Rijeka smo i val u jednom dahu , idemo izvorom svemira , nase ruke poniru u bedra ,
grudima pretacemo njeznosti i visoko iznad noci snagom samog klijanja dozrijevamo ,
pa se naletima vjetra nizemo u ritmove beskrajnog nudjenja , ti izvijena i ja oko tebe ,
znojem presvlacimo postelju , slusamo kako jastuci pod nama prepoznaju meke oblike ,
bjelinom dlanova tocimo usne i opijeni melodijom stenjanja sluzimo ubrzano disanje .

Sa isklijanom strascu milujemo jedno drugo i plodne krvotoke pustamo da nas natapaju ,
sa toplom miloscu tazimo zedj nasih vrtova i stalno pristajemo kisom zvjezdanih kapi ,
na putenim vrhovima krosnji nasih tijela udisemo slasti nepokosenog klasja svih ravnica ,
mi smo u bagremu i koralju , u prestanku zrikanja i prvom drhtaju rose , stranama svijeta ,
poput paucine mi smo satkani izmedju noci i dana , neprekidna zelja vjecnih ljubavnika .

Sad kad zajedno postojimo u oblacima i dubinama mora , a postajemo i vrelinom vulkana ,
u nama beskonacnost prima svaku vlat trave zelene mladosti sa kojom oduvijek zapocinjemo
uznosimo se i dajemo svakoj namjeri znacenje vodjenja ljubavi , jer u tome i jesmo najbolji ,
neodoljivi i vjesti , sa smislom leptira u vatrenom letu i ponovno priljubljeni cvjetamo mirisom ,
trazimo sazvijezdja u nasim zjenicama i polazemo pravo da u njima ne spavamo , vec sjajimo

Volimo se preplanulo i zavodljivo , u jarkim bojama zanosa ljubimo i izranjamo dunjom ,
u svemu uzivamo , kao da smo perje , na obale slabina lijezemo natopljeni dahom zraka ,
djetinjasto , samo ti i ja , mekocom uzglavlja pristajemo i mazimo se u kapima nase iskrenosti ,
drhtimo uzvisenom snagom lisca i sumimo nasred polja narasli ljepotom buduceg sna ,
imamo sve dodire nasih tijela i postali smo njihovo vjecno bilo , njihov nemirni otkucaj .

U nama srca plamte , utapamo se krajolicima uzitaka , vrelinom izvora dio pejsaza pijemo ,
uzimamo i nemilice djelimo strasti , hocemo zauvijek ovaj prostor zauzeti , zavladati njime ,
ali nestajemo , mi koji smo vjecni , vjecito nestajemo , po tko zna koji put , u redu cekamo ,
sve se manje trudimo , odlazimo i bezlicno posustajemo , u slatkom zagrljaju tonemo , izdisemo ,
jer ljepota vodjenja ljubavi vise nije dovoljna , strahom smo je utisali i nemiru predali .

CEKANJE

Ispisati cu nebo ljubavlju , ljubljeno moje
i napokon ti reci gdje se to vjetrovi radjaju ,
gdje obale mora mirisnim skoljkama izranjaju ,
pa doci u tebe mojom ravnicom
i svako granje isplesti u kosi ,
zapoceti pogled u struku klasja ,
iz usana osmjehom cvijeta osvanuti
i zagrljenu , nahraniti mojim tijelom .

Da , jedina moja , ovjekovjeciti te kretnjom
i kao izmisljeno sunce uroniti u tvoju pucinu ,
vrstom nocnih kristala u sjaj pretociti ,
zakloniti u dah svoga jedinog smisla ,
nacrtati u obrazima vjecnog svemira
i velikim drhtajima uzdaha preplaviti ,
zapoceti s tobom svoj zeljeni dolazak ,
uzeti te i u obrisu sebe muskarca utonuti ,

Ljubavi moja , ja to sve hocu i sve to mogu ,
ali sto ako dodjem i pokrenem svijet ,
pa u praskozorje ustanem iz zemlje ,
zazelenim se tvojim blagim rukama ,
udjem tvojim ramenom i tijelo ti optocim ,
zaiskrim osmjehom i u pogledu ostanem ,
udahnem te i mirisom opijem ,
zaustavim nas i od vremena otkinem ,

Sto ljubavi , sto ako se uplasis i ne pristanes ,
sto ako nas prokletstvo vjetrova rastavi
i bljestavilo naseg sadasnjeg mira zaslijepi ,
kako cemo zvijezde ponovno beskraju vratiti ,
kako umiriti svitanje koje nam je sklono ,
uzdignuti se ponovno ljepotom misli ,
i kako cemo rijeci pogledati u valove ,
dotaknuti krosnje s kojima smo srasli .

Oprosti mi sva moja nemirna cekanja , oprosti ,
jer nikada nisam ovako beskonacno zaplovio ,
kao sto sada u tvojim dubinama blazenstvo osjecam
i oduvijek sam se uspinjao sivim nebesima ,
u kojima mjesto za sebe ne bih pronalazio ,
vec , jedva primjecen , cekao red na blagostanja ,
koja su drugi nezasluzeno uzivali ,
dok sam ja , u tom stajanju , umorom ostario .

POZNAVANJE PROLJECA

Hodam pored tebe,
u vremenu satkanom od cekanja
i priljepljen za tvoj korak osjecam,
kako me ocima slutis.
Taj sam, sto s liscem u tvojoj kosi vec susti.
Ne bjezim od kisnih sumraka
i ne vodim te besciljno.
Ne znam za druge haljine, osim tvoje.
Ja te u raskosnom zagrljaju nosim,
i kad si se prvi puta u meni,
poput meda slatka pocela svlaciti,
prvo sam te istinom pogledao,
a zatim, zutim cvjetovima dodirnuo.
S istim onim cvjetovima,
s kojima si odmah u nasoj postelji zamirisala.
Tad se samoca jos uvijek,
izlezavala u tvojoj dusi
i kao blaga iskrenost sutila,
a cvijece se u tvojim grudima,
tek na tankoj mjesecini,
stidljivo nudilo mojim usnama.
Sva si se u meni,
svojim poznavanjem proljeca,
tada razgranala.
Sva si se odjednom rascvjetala,
cisto i nevino zamirisala
i sa neizrecivom ljepotom po meni setala,
a ja sam bio priljepljen uz tvoj korak
i u tvojoj beskrajnoj unutrasnjosti hodao.
Sjecam se zute doline naseg pocetka,
kad smo se sa tratincicama
u bistroj vodi potoka kupali.
A voda, prozirna i slatka,
sa crvenih ruza je upravo pristigla,
i nasu kozu sjajnim kapima poljubila.
Bio je to nas prvi dan,
nase prvo gledanje uzdasima.
Bio je to pravi dan za ljubav,
s visokim suncem iznad jezera
i umjesto ptica,
oblaci su nam pjevali,
a zuti leptiri donosili osmjehe
i na nasim dlanovima,
zuta krila odmarali.

POZLACENE USNE

Imas pozlacene usne sto rijekom pogleda,
uvijek kao drhtanje bisernih zvijezda,
ljube moje obraze i dok sa zamorom svojih usana,
poput kosute nestajes u svitanju mojih ruku,
trcim proplancima tvog pozudnog tijela
i kadkada kao cvijet,
a kadkada osmijehom u tebe uranjam
i s radoscu plavog neba pupam.
Izgaram pri samoj pomisli kako primas moje tijelo
ili kako me ljupko, uzburkana zarko zelis.
Istovremeno, dok tako slatko tonem, ljubavnice moja,
ti ispod mene rasplices kose i prostires uzdahe
i nasu postelju cinis nepreglednim izvorom strasti.
Nitko osim tebe nema toliko plodova blazenstva
i nitko nema ramena obasjana svjetloscu beskraja.
U tvojim su suzama noc i dan kapi vjecnosti,
medju tvojim bokovima, more otvara svoje hridi.
Sto moze zasjeniti bijelinu tvojih grudi?
Sto je moja radost nego nemoc bez tvoje njezne blizine?
Tvojim rukama tece moj zivot.
Tvoje me misli podsjecaju na lahor proljetne duge.
Sva si u tisini mirnih voda, a opet, kao bujica grlis,
pa se podno mog trbuha u vir pretvaras
i neprekidno se na moje meke obale naslanjas.

POCETAK

Pronasli smo pocetak u raskosi nepoznatog cvijeta,
pa sav taj mirisni dar, kao ruho oblacimo na tijelo
i sad pod nebeskim plastom ocekujemo kapi sna,
nista ne priznajemo, osim istinske hrabrosti duse,
a dugo stajanje, sto nas svojom tisinom zamara,
odmicemo i tako postajemo zamamni obris duge.

Napokon plovimo pucinom beskrajne mjesecine
i sasvim prepusteni jednostavnom osmjehu srca,
tiho napustamo predrasude i dosadasnje lutanje
kao izgovor nemira, nalazimo u besciljnom miru
i otkrivamo njegove namjere, glasno ga tjeramo,
neocekivano budeci u nama vjecnu cud ljubavi.

Sjenovita smo radost srece, jer odkada se grlimo
nismo stalno preplaseni i ne trpimo tu samocu,
imamo promjenljive bore poodmaklih godina
ne osluskujemo umor i nismo osudjeni na strah,
vec kao stijene upijamo plava prostranstva
i razbijamo vjecni krik usamljenosti i pokore.

Nista nas vise, od kada smo zajedno ne plasi,
ni snaga koju smo do sada nerazumno rasipali,
ni ranjivost s kojom smo isli po bespucima tuge,
niti naporna bojazljivost sto nas je gusila u boli
ili sutljivost s okusom vlastitih suza na usnama,
nista, osim hrama nase sjajne ljubavi ne postoji.

Znamo pokrenuti misli i odlucno zakoraciti,
znamo ljubavne uzitke oteti prolaznosti trena,
jer u grudima ne skrivamo proplanke ljubavi,
vec ih, bez izmisljenih navika, postojano nudimo
i kao njezni miris vjecnog ljubavnog zanosa,
s lakocom zapocinjemo svakodnevna budjenja.

KRAJ POTOKA

Krenuli smo prvim tragovima proljeca ,
s mirisom sijecanjskih snjegova i zaorali polja ,
a sumarcima ponudili sneni osmijeh cvijeca .
Kao dvije kosute pokraj vrbovog potoka ,
uhvatili smo sjenu breze i zagrlili njenu krosnju ,
umirili ponosne obraze i nacinjemo stazu sna .

Ususret nasem hodu , celom stizu oblaci ,
a vjetar se na nasim ramenima igra s obzirom
i svakoj probudjenoj pori poklanja milovanje .
Sa visinom zrelih kapi stali smo u predvecerje ,
utonuli u zagrljaje , natocili tijelima pozudu
i poceli jedno drugo ljubiti tihim uzdasima .

Sve se , pod nasim bedrima , predalo pokretima
i lisce na vodi potoka i drhtaji tanke breze
i mjesecina sto izranja iz prozirne dubine noci .
Trazimo uporiste crtom plavog horizonta
i otvaramo tijela u obliku zvijezdanih latica ,
njihovom bjelinom zauzimamo prostore sutona

Priljubljeni stomacima u zanosu nastavljamo
i otkucajima vena lijezemo posteljom koze ,
s mokrim stopalima zemljinoj mekoci prilazimo .
Zadnjim pjevom ptica pocinjemo voditi ljubav ,
ti sva u srebrne niti presvucena , a ja odsjaj ,
ti poput blagog drhtaja , ja u ritmu daha .

NEBESKI ZANOSNO

U tisini sanjam vjerovanje , kako nisam konacno dostigao visine
i da u beskonacnosti tvoje duse , jos uvijek nesmetano rastem ,
jer me stalno , mirisom i obzirom plavog pogleda , njezno opijas
i na izvoru svojih toplih prepona rastapas i proplancima nudis .

Dok pleses prstima po mojoj kozi , cutim tocnost tvojih pokreta ,
uzdasima prolazis bisernim visoravnima mojih mekih obrisa
i sa kapima socnog voca , vrhovima jezika vreli dah polazes ,
zavodis me mjesecinom i nastojis svaki moj drhtaj u sebe uvuci .

Vodu jezera u mom tijelu , pretvaras u more i valovima jecis ,
svaki vrh mojih planina posebnim odsjajima oblaka nagradjujes ,
a ravnicom zlatnih suncokreta , osmjesima pletes blage zagrljaje
i duginim bojama , nebeski zanosno , posteljom razmnazas dodire .

Volim kada tako , poput slapa , svojom ljepotom utjeces u mene ,
otkrivas moje dubine i slatko svjetlo cvrkutom zvijezda unosis ,
kada me u samom korijenu bedara razvlacis i hukom zaposjedas ,
a beskrajne poljupce u njeznosti , vrucim drvoredima breza nizes .

Kao glazba , u uscima vremena i sazvjezdjima svemira nastajemo
konacno ispunjeni blazenim mislima , smireno venama tecemo
i priljubljeni crvenim usnama i vjecnoscu nasih dusa sazrijevamo ,
zastajemo prostranstvima ljubavi i bezbrojnim snovima nastavljamo .

Tada nasa izvijena tijela snazno udisemo i u pore upijamo pozudom ,
divljom strascu nanosimo svoja milovanja nepoznatim horizontima ,
a prekrasne trzaje bogatih i preplanulih bokova stavljamo u ruke
i svaki zamah nasih tijela , u najsladje uzitke uspijevamo pretvoriti .

ZAISTA S I RIJETKA

Zaista si rijetka , u mom gradu
u kojem se ništa ne dogadja.

Poput vjetra , razigrana
i pjevaš liscu.

U kutu samoce , ti si odvažna kap ,
na niti vremena.

Tihi osmjeh urezan u svitanje,
zaista si rijetka,…

Ptica si što leti nebom
i pjesma rijeke , medju obalama.

Zaista si rijetka,
još skrivena u djetinjstvu,
na laticama odmaraš , svoja slomljena krila.

Htio sam ti reci ,
odnedavno si misao , zaceta u mom sjecanju
i probudjeni nemir , mojih maštanja.

Zaista su rijetka,…

M I L A

Nakon toliko divnih rijeci ,
razbijas tisinu u meni
i dodirom vremena ,
donosis zrak ,
u kojem se misli moje slade .

U ovo zimsko tesko breme ,
u prosincu ,
pod barkom ,
u tramvaju ,
njezno i strpljivo ,
na obali ,
usred polja ,
gdje Drava izvire , a more oplakuje
nad uvalom ,
u ravnici ,
tiho sakupljas krhotine mjesecine
i ceznjom uplasenih riba ,
krocis u predvecerje ,
kroz uzburkane rijeci.

Iz skoljki ,
tvoji obrazi izlaze
i zavjetom ,
rijec po rijec ,
drvorede krase .

Kad ti zelja dotakne nebesa ,
a val u galeba legne
i kad ,
se ispod tebe ,
dodir smiri ,
tada mi ,
osmjehom mila ,
uz dogorjele svijece ,
ponudi ,
svoje ustreptale strasti .