UKRAS MOGA SRCA

Citaj ovu pjesmu , kao ukras moga srca ,
pisem njenim mirisom , u zavezljaju jutra .

Orosenu tihim valovima Drave , poklanjam ti ,
izbistrene , medju obalama , njene stihove .

Ispod bijelog vitkog mosta , gdje zastaju ribe ,
pogledom ka nebu , doticu te , u krilima ptica.

Osjecaju , kako u meni , nemir smirujes blizinom
i raspjevani zrakom , plesu suncem opijeni .

S golubovima , po krovovima , gdje visina drijema ,
mila ,tvoje ime , u rastrcanim oblacima gnijezdi .

Ispod zvijezda , prostire ravnicu , da se tvoj san ,
na otoku dok spavas , poljem suncokreta sladi .

Citaj ovu pjesmu , kao plimu moje duse ,
sto nas blazenom i ljubavnom sjaju vodi .

VODIM TE , U LJUBAV MILA

Sa mojih usana slapovi rijeci teku i zrakom u nebesku dugu nizu pjesmu ,
pa tvojim osmjehom svakom kapi pristaju i nisu samo obicna slova ,
vec te mirisom stihova oblace i toplo dodiruju bojom moga glasa ,
a ti , ponosno u skoljki vremena ostajes i sav svoj mir predamnom svlacis ,
slazes mojim pogledom i vjecno svojim obzirom nastojis san dokuciti .

Ovoliko divnih mjesta u jednom dahu , koliko moja njezna dusa tvojoj nudi
i ovaj mir sto se ispod njenih vjedja nesebicno tvojim plavetnilom prostire ,
primas i pretvaras u poljupce , zauzimas me njihovim vrelim narucjem
i zauzvrat se , na prekrasnim izvorima strasti napijas mojih slatkih namjera ,
gdje zapocinjes i zauvijek uhvacena mojim nepreglednim milovanjima snivas .

Mjesecinom neprestano tecem i bisernim uzdasima sve jace prelijevam dodire ,
gorim tvojim srebrnim tijelom i u odabranim pokretima slazem plamtece niti ,
poput vrhova neuhvatljivih obrisa planina u tebi rastem snagom svoga bica
i svaki dijelic tvoga prekrasnog praskozorja budim mekim bojama pozude ,
nastavljam bjelinom svitanja i sa obronaka svih vjetrova donosim sjaj zvijezda .

Vodim te , u ljubav mila , vodim velicinom beskraja i uznosim blazenstvom ,
pristajem u vjecnost tvojih tihih mastanja i nebesku dubinu vremena prostirem ,
osvajam sirinu tvoga toplog pogleda i usnama ulazim u tvoju predivnu dusu ,
poklanjam ti rijeci s kojima moj svemir u pupoljku ljubavi svojim laticama cvjeta
i na pocetku svog beskonacnog prostora za tebe u meni dise , ljubavi moja .

U TVOM DAHU

Snazna si i hrabra žena , vjerna radost mojoj dusi .
Zauvijek te primam i u dugu izvijam ,
a tvoje zvjezdane grudi s poljupcima slavim .
Usnula milosti iskonske vatre mojih muskih drhtaja ,
utjeha si preponama koje iskreno za tobom ceznu ,
nepresusna nada njihovim rasutim obzorima .
Tezim beskonacnim dubinama tvoje tirkizne tisine
i pristajem krenuti nasmijan putem tvog bica ,
jer znam da sam sam dah tvoje neizbjezne vjecnosti .

Bezbrojnim laticama osmjeha nebo mog zivota zasipas
i pucinom jablana nices kao rijeka iz svog korijenja ,
teces i moje tijelo punis , prepoznajes me u mirisnom snu
i nametnuta nemirna razmisljanja brises .
Vihori tvog pogleda moje krosnje obavijaju mirom
i ne zaboravljaju moje obraze , vec ih doticu zjenicom ,
a cijelom celu oblake daju i obogacuju visinom obrva ,
gdje tvoje usne , natopljene brzacima vrelih kapi , zastaju
i sa svim tvojim njeznim obrisima , u meni pretvaraju u slast .

Pametna si i bistra žena , cista sreca moga uma .
Zahvaljujem tvojim mislima sto me pamte ,
sto u sebi moj oblik u postojanu ljubav neprekidno slazes .
Na tvojim rijecima smireno snivam
i tvom uzdahu zahvaljujem ljepotu hitre zelje zanosne zene .
Najsladje noci i najtoplije zagrljaje iz tvojih otkucaja dobijam ,
najmeksi snovi u tvom trbuhu i bijelim bokovima sazrijevaju .
Neponovljiva si, i to za stolom i u postelji , samnom dijelis .
Predivna , ponosno me svojim svjetlom , u mom srcu hranis .

OVOG POPODNEVA . . .

Mila moja ,
zanosno trcim tvojim usnama
i sa krosnji tvojih grudi ,
ovog popodneva ,
skupljam sjaj .
Spremam se poljupcima ,
odlucno uznemiriti
tisinu uzvisina
i zato te podsjecam
na jutro ,
koje si provela
pod mojim tijelom .
Usnula moja ljubavi ,
znam da si u mene sigurna
i slusam te ,
kako u mirisima ljubavne rose
opustena dises .
Vidis koliko sam te zeljan ,
s kojom ceznjom
jutarnjih krijesova treperim ,
i pazim ,
da ne uznemirim krhke ptice
u tvom narucju ,
ne poremetim njihovo drijemanje
i ne otjeram ih
sa tvog mekog trbuha ,
sa tog toplog i zeljenog mjesta ,
jedino za mene bijelog ,
ravnog i slatko njeznog .
Na mojim dlanovima
zapocinjem s onom godinom ,
u kojoj si ,
osmjehom ,
prvi puta zagrizla dunju ,
zagrlila ruzu obrazima
i u svoj me pogled nastanila .
Osjecas li ,
s kojim ti nacinom prilazim
i strasno u sebe ,
poput uzdaha primam
i u ovo popodne ,
zauvijek uzimam . . .

MOTIV SLIKE

U tisini mirisnog narda ,
izmedju budjenja i prve kave ,
ispijam boju makova tvojih usana .
Zelenilom mojih okruglih zjenica svices
i oblikom narcisa sa svog nebeskog sazvijezdja
poput grlice u mene slijeces .
Donosis svoj osmjeh u tankoj svjetlosti mira ,
neobican i prodorno sjetan
i na moje obraze ga s kristalima proljeca spustas .
Osjecam njegove bezbrojne drhtaje
i svaki me nepovratno opija ,
gleda , kako pogledom secem prostorom slike ,
a tvoje grudi , njezne i korak do savrsenstva ,
po svemu sudeci , jutros su ,
tvoj nijemi glas , u tvom struku
i tvom vratu bijelih labudova ,
koje samo snivam .

U tom jednostavnom osjecaju u meni ,
javljas se prozirno plava ,
ispod debelih naslaga cekanja
i u naslucivanju vrelog dana ,
samo drijemas u mojim blagim rukama ,
poput molitve , u tisini ,
polako , bez geste ,
obuhvacena vremenom ceznje i nista vise . . .
Inace , kad bi barem na trenutak zadrhtala tvoja ramena ,
kao da ih lagani povjetarac posjecuje
ili kad bi , u nekakvom ljubavnom strahu zastala ,
usporio bih mrsavu kretnju misli
i tocno po sredini slike nastavio dalje uzdasima ,
da taj jednostavni osjecaj na trenutak nestane ,
osjecaj kada te nemam , a slikom si , u meni prisutna
i toliko uporna i bezbrojno njezna ,
da sam u tebe , potpuno urastao korijenjem .

MIRISNO SVJETLO ZENE

Ugadjas nam mirisima svoga svjetla
i osjecamo kako nas njima kupas ,
ti si mirisna svijetiljka naseg bica
miomirisna svjetlost sto nas hrani .

Od kada postojimo , od pamtivjeka ,
od bezoblicnog svijeta svijetlis ,
tvoj sjajni zrak svjetlom upijamo
i uzivamo na granici ishodista .

Uvela si nas , u period stvaranja ,
ti postojana i njezno razgranata ,
zagrlila si nas dahom svoga svjetla
uoblicila svojom toplom kretnjom .

Mirisna , u nama plodna svijetlis ,
plodnu svjetlost donosis nasem bicu
i ne doticemo sami velicanstveni raj ,
vec nadahnuti s tobom ga dobijamo .

Na svom licu osmjeh svjetla imas
i sa njime nasu dusu mirisno gledas ,
mirisnim se svjetlom u nama siris ,
mirisno si svjetlo svijetiljke naseg sna .

BOJE LJUBAVI

Nista nije vazno , kao vjestina nasih osjecaja kad primi boje ljubavi
i nista ne treba osporiti promjenama koje nastaje u vremenu cekanja ,
jer svako disanje tada ima svoj ritam , ponekad blag , ponekad trom ,
ali ipak skladan i nas ritam , sto uci dusu vjecnom privikavanju .

Sto smo prije bili i zasto sjajnim koracima tako preplaseno zastajemo ,
neznam , ali ponekad poludim poput vjetra i zaurlam tvojim bicem ,
nasrnem divljacki , pa se u strahu , da ne pokleknes , povucem i utihnem
i znam suncokrete zatamniti i prisiliti ih da se mog nemirnog sna napiju .

Ali , sve to radim iz ljubavi i koliko god ti cudno izgledalo , ja te volim
i ne mogu bez tebe i vjecno sam ti zahvalan sto u meni odavno postojis .
Ovoj pjesmi ne pripisuj nikakvo zlo , niti mojoj ljubavi , oni su lom nemira
i skup su stihova svih mojih nestrpljenja i ceznje za tvojim toplim dodirima .

Neponovljiva si , neizmjerno blaga i mojim snovima potrebna , otkrivena
i zaceta u svakom mom pokretu , posadjena korijenom moje velike ljubavi ,
izrasla rijekom mojih drhtaja i u svakom njenom valu ljubavlju zablistala ,
dohvatila vjecni smisao i pomjerila granice mog beskonacnog svemira .

Prepoznajem pogled mjeseca u kojem zabrinuto trcis svojim toplim usnama
i poznajem obrise bijelih breza sto se skrivaju iza tvojih njeznih zagrljaja ,
zato te i vodim ravnicom mojih nadanja , jezerima mojih dugih iscekivanja
i zanosnim proplancima sa kojih drvoredi visokih jablana nad tobom strepe .

Jedina moja ljubavi , samo tebi pripadam i u tvom se srcu jedino snalazim ,
kao covjek svaku sumnju odbacujem , kao ljubav tvojom dusom odzvanjam ,
kao miris tvojim tijelom ustajem , kao vjetar tvojim se nebom propinjem ,
predivna moja , nista mi u zivotu nije vazno , osim tebe i boje tvoje ljubavi .

NERAZDVOJNI

Imam dovoljno strpljenja i dovoljno razumijevanja ,
da zagrizem jabuku i slatkim sokovima natopim grlo pjesnika ,
jer kad osjecajima uzivam u zrnu vremena ,
a u kapima nade socne zagrljaje primam ,
tvoj miris ljubavnice obuzme moje nebo
i u tom nebu ravnicu i u ravnici rijeku
i u rijeci misao , poput oka bistru .

Tad beskrajnom pucinom maste narastem ,
zaiskrim medenim pjevom ptica i bisernim drhtajima ,
u velikom snu zvijezda iznjedrim dugu ,
odmorim treptajem stiha ,
pa kamenom smjeloscu srca , uklesem mjesecinu
i radoscu suncanog disanja usnem.
Eto , kako postajes nerazdvojni dio moje razboritosti .

Da , tako sanjam i moj se put , po tebi nastavlja dalje ,
pa kao vjetar ustajem i zakoracam tvojim strukom ,
usnama mu , svaki list sto trbuhom treperi dodirnem
i vrelinom ljubavnika slazem svoj ljubavni san .
Okrecem te u bijeloj prozirnosti duse , pozudom hranim
i sa stotina strana pruzam prema tebi ruke ,
grlim i pod svoja milovanja njezno sklanjam .

A u meni , svu tvoju kozu obrazi upijaju pogledom
i ti , mjesecinom , nastavljas polako teci ,
prelazis u mene i pocinjes se osmjehom davati ,
primas svaki moj uzdah i svaku moju zelju pratis ,
slusas dah mog bica i u njemu pocinjes sanjati .
Dok , tako u srcu nase ljubavi , postojano disemo ,
mi smo sav svemir i svom njegovom dubinom raspolazemo .

Mi progovaramo u nasoj ljubavi laticama zadovoljstva
i ljepotom vodjenja ljubavi krasimo nase postojanje ,
svjetloscu melodije svoje vrhunce zanosa tek otkrivamo ,
mirno se , kao odjeci vjecnosti , po cijelom snu rasporedjujemo ,
a izmedju nas i svega , obasjane samom ceznjom ,
samo nebeske strasti plove i natopljene njenom toplinom
poput svitanja nas docekuju i hrabre u nasem radjanju

ZA TEBE

Imam u sebi nebo , pa po njemu zvijezde skupljam
i more imam , da dubinom njegovom spavam ,
ja u polju rastem i ravnicom s makovima njezno trcim ,
a pticji let u dunji , na dlanu krosnjama donosim .

Nisam ispod mraka skriven , vec u mirisima zlatan
i svakom pjesmom pucinom suncokreta naglas sjajim ,
ja sam vjetar sto visoravan duse mjesecinom sanja
i drhtaj slatkog meda , na usnama u predvecerje dana .

Imam u sebi otkucaje i s njima latice ljubavi nudim
i slatki ples poljubaca u nepreglednom vrtu imam ,
ja tisinom , biserne skoljke u nebeski mir sklanjam
i svaku kap svog sna , uzdahom bezgranicno ljubim .

U mojim jezerima cvrkut planinskih potoka postoji
i sustanje nemirnog lisca krasi zelenom bojom vene ,
ja sirinom zjenica zaljubljenost oduvijek u sebi snivam
i pogledom proljeca , u beskrajnoj vjecnosti cvjetam .

Imam u sebi tebe i svoje bice na postelji bijelih grudi
i tvoje dodire u tihom zanosu zudnje , u sebi imam ,
ja te medju svoje drhtave obale , zagrljajima stavljam
i snagom njihovog toka , sa uscem svoga srca spajam .

Godina trešnje

Kad se u mom pogledu nasmješi ptica ,
pa s mirisom trešnje posjeti visinu jablana
i obavije letom cijeli svijet ,
više ne tražim obrise tvog tijela ,
jer opijen travnjem osjecam ,
kako vriješ na mojim usnama
i u poljupcima vjetra ,
prepoznajem dolazak tvojih prstiju sa svibnjem .
Pod vrelinom njihovih dodira ,
otvaram sve proplanke u sebi
i postajem lipanjski val ,
rascvjetan u rijeci osjecaja ,
pa s njim , na obale tvojih grudi pristajem
i svom silinom ,
dubinu nježnog toka prostirem ,
kupam tvoja bedra
i nebom svoje kože polažem .
U svakoj srpanjskoj zvijezdi ,
koja osmjehom treperi tvojim stasom ,
snom suncokreta zapoèinjem kolovoz
i sa zlatnom bojom rujna
mekim stomakom plešem ,
a svojim drhtajima ,
cijelom tvojom ravnicom sjedam
i mjesecinom , pletem niti u zagrljaje
i socne plodove požude slažem .
S godinom trešnje ,
ja u tebi , sve jace dozrelu dunju grlim
i beskrajnim grozdovima ispijam listopad ,
njišem svojim bokovima
i tiho , u studeni nosim .
Izvijam dlanove
i u dukatima , oko tvoga vrata sebe nižem ,
u mirne drvorede breza
i sjajnom bjelinom prosinca oblaèim .
Uvodim te u prvo sijecanjsko svitanje
i sa kristalima pahulja ,
strasno ljubim ,
plamtim iskrom veljace na tvojim obrazima
i sakupljam snagu ožujka ,
da s prvim poljupcem proljeca ,
u godinu trešnje ,
samnom , ponovno udješ . . .