UDISEM SVJETLO TVOJE DUSE

Udisem svjetlo tvoje duse i kao mjesecina pristajem na obale vjecnosti
i za svaki korak odvajam komad neba , a njegove dragulje u ljubav nizem ,
pa polako slazem svo to srebrno bogatsvo i tiho tkam u svoje dodire ,
da se mir tvog tijela ne narusi , vec skladom i njeznoscu , zauvijek sladi .

Ugadjam ti okusom jabuke i cjedim punocu svojih usna medju bedrima ,
stizem bjelinom tvoje puti i na tim mirisnim poljima obilazim latice makova ,
stalno rastem pjevom ptica , pa se ponovno stomakom grudima vracam ,
gdje pod njihovim krosnjama , grane mojih ruku rasirenim sjajem punim .

Sijevam tvojim pogledom i postajem dio beskrajnog leta nebeskih krijesnica ,
istovremeno sam misao i zelja sto oduvijek tvoje vene strascu sna oplodjuje ,
tvoj sam trenutak s kojim uvijek zapocinjes i u sebe me snagom vjetra upijas ,
odnosis i cuvas u skoljki , svojom dubinom miloscu darujes i ljepotom pokrivas .

MOJ SAN

Moj se san u zjenici suncokreta
zlatnom bojom ravnice niže ,
u tvojoj plavoj duši on je val
i puèina medju koljenima sto se njiše ,
bezbrojan je i dubok ,
moj san je po tvom snu rasut ,
i nit je s kojom su tvoje obale
mojim obalama bliže .

Moj je san drvored u slici
i horizont tvoga prekrasnog tijela ,
on je isto tako poput vjetra ,
i kiša je natopljene zemlje ,
mirisna trava pod brezom
i citava je dolina ,
zajedno s tvojim snom ,
moj je san planina cijela .

Moj san glasnom pjesmom prièa
i svaku pticu svojom æuti ,
preko neba moj san plovi ,
iza slapa kapi sniva ,
u drhtanju misli on odzvanja
i vjeènim se krugom širi ,
moj san ljubavnim dahom dolazi ,
i njeznim te dodirom u sebi sluti .

U NARUCJU PJESME

Odlazim zauvijek u narucje pjesme
gdje su sjene sto u meni lutaju,
nekako mekse na papiru.
Nema milosrdja,a ljepota izvire iz slova
i sunce ne pravi pukotine u mom sjecanju,
jer odlazim bez obecanja da cu se vratiti.
Pridruzujem se jasnoci stiha,bistrini misli
i zena koju volim iz plave kapi tinte nastaje,
u mojim ocima plese, u obliku cvijeta mirise,
zena koju volim, otvara naglo moj osmjeh
i spremna se pod brezinim liscem skriva.
Volim tu zenu
i pridruzujem se vremenu pjesme u kojem me ceka.
Volim tu zenu kao svoju pjesmu,
zbog visokih planina u mojim ocima
i bijelih grudi ravnice,
volim i znam koliko se slaze u meni,
koliko uzdaha nosi na dlanovima,
kako zapocinje svitanjem u mojim preponama
i sto misli nad beskrajnom pucinom moga sna.
Razmrsio sam citav postupak nastanka papira
i svu njegovu bjelinu otkrio mojim prstima,
rasvjetlio tamu podno mjesecevih izlazaka
i sad pjesmom rastem i uspinjem se,
vidim nebo i zemlju kao nabor moga cela
nista ne skrivam od srca,vec u njemu plamtim
i stazu radosti u sebi pokrecem i volim.
Volim tu zenu sto se divlje primice.
Dajem joj svoj razum i svu svoju toplinu,
i beskrajni sjaj zjenica joj dajem,
pruzam joj rascvjetane vrtove strasti,
sluzim je neponovljivim dodirima,
oblacim osmjehom crvenih jagoda,
opijam pozudom vjetra u svili
i zudim za njom svakim poljupcem rijeci.

LICE KOJE LJUBIM

Lice koje ljubim,
to tvoje lice, to lice koje volim
i ruke koje osjecam, ruke oko mene,
taj beskraj sto me blazi,
tvome tijelu pripada.
Poljupci tvoji,
poljupci sto ih imam,
to su slatki poljupci slavuja
i milovanja koja dajes moju dusu caste
i jos se divna, bjelinom labudova,
kao pucina mora naslanjas
i svako zrno moga pijeska
crvenim kljunom ljubis.
Grlis oblake na mom celu,
tom nebeskom osloncu,
i povrsinom koze,
kapima sedefa kroz prste kapljes
i pustas dah svoje utrobe,
da moju utrobu toci
i glas svoj saljes,
u mom glasu da se nadje,
kao vjetar,
koljena mi zanosis posteljom
i svjetloscu mjesecine,
mojom kosom sustis.
Kad me suncem u sebe primas,
u zlatni osmjeh pomices moje usne,
a rasirena bedra njihov sjaj odnose.
Moj oganj, tvoj vrat izvija,
iz plamena poput zari izranjas,
bistirim znojem bradavica padas
i njihovom tisinom
divlje se po meni mnozis.
Dragulj si sto se mojim srcem
zivom vatrom nize
i ljubav tvoga bica,
tako mojim bicem raste.
Skrivena u ruzi,
za mene si, lice koje ljubim.

OKUS SVITANJA LJUBAVI

U tebi mila moja, ljubav mog zivota zapocinje
i ne cudi me vise toliko radosti,
kad se moje ruke tvojim tijelom oslanjaju,
jer u tebi mila moja, ljubav izbjegava nistavilo
i iz zlatnog izvora tvoje duse klija.
Sa istoka kad dodje, preko mene prolazi
i tad se, nocu i danju, besmrtnom stazom samnom susrece.
Samo u tebi,u ovom vremenu sna,
istinsko vrijeme duse slusa rijeku svjetlosti kako tobom dise
i dok njenom toplom sjenom mira plesem,
na obrazima tvojih grudi, ja se u tebi odmaram.
Dotices me takvom beskonacnom ljepotom
da mi sve vise slicis izrazu bozanskog dara
i napokon se usudim uputiti prijekor tjeskobnom snu
koji je u meni, tako naporno, do sada boravio
i vise ne zelim prepoznati njegove zadimljene obrise
i ne zelim se sjecati nemirnih boja i njihove mukle tisine.
Kad me gledas i jos u ocima doneses miris poljupca,
kad te uzimam, uvijek u tebi pronadjem drhtaje,
kad se kao zena iz nebeskih visina vines u meni,
uvijek se pretvaram u taj neponovljivi obris zanosa
i izvlacim pozudu iz najdubljih vremena radosti.
Uz ljubav i prste u kojima te slazem,uz strast,
ja se kao more sirim ravnicom tvoga bica,
uz dodire i poljupce sa kojima me castis,uz zagrljaje,
ja te slusam, kako u mojim mislima ljepotom zuboris,
kako u otvaranju njihovih latica svojim dahom mirisis,
kako smjelo moje usne natapas bojom meda
i budis moje tijelo, okusom svitanja ljubavi.
Kakvom si to snagom posla prema meni,
kakvim zivotnim iskustvom mene izabrala
i zasto tako lijepo izgledas samo za mene?
Ne, ne moras mi mila moja reci, samo suti,
pusti me da te gledam i to mi je dovoljno,
da te zjenicom u postelji zateknem
i uzdahom zapocnem ljubav u tebi,
da toplinom svoje utrobe zastitim tvoju utrobu
i kao ljubav, potpuno se predam tebi.

TRENUTAK OSMJEHA

Poslije toliko godina nemira,
uspijevam te snom smiriti
i zbog tebe, uzdahe na jastuku
prekrivam mjesecinom.
Spavas pored mene
i ja se pazljivo i tiho,
iznad tvojih grudi izvijam
i u blagoj molitvi tvoga disanja
odnosim te poljupcima u noc
i kao cjelov svoje duse,
ostavljam da otmjeno snivas.
Poput mirisa jorgovana cutim tvoju kozu,
sto me na bistro planinsko jezero podsjeca
i u moje pore utiskujem jasnocu tvoga tijela.
Dovoljan mi je citav jedan osmjeh,
da te primaknem usnama,
i citav jedan trenutak
pa te razlijevam posteljom.
Napokon, oblikujem tako tvoje tijelo,
da svoj zivot, u tvoje poljupce stavljam.
Hodam s mirisom ruze, nag u tvom grlu
i utrobu punim dunjama.
Medju mojim prstima plavo si svjetlo,
crvenilo u bedrima i bijelina obraza.
Postajemo slika dogadjanja i vjerovanje,
stitimo se i zaranjamo dubinom ociju.
Na tom nasem susretu, zauvijek drhtimo,
poljupcima stidljivo dodirujemo zvijezde
i brisemo granicu moga i tvoga tijela.
Sada, kad neponovljivo sjajimo,
smijemo reci s kakvim se zarom grlimo
i s kojim umijecem uzdizemo dusu.
Da, ljubavi moja, opijamo svaki nas korak
i od sada, mi ustvari i disemo…
U kamenom vremenu postojimo
i ptice u nama pjevaju,
a nebom, na proplancima vjecnosti, glasno cvjetamo
i sa vjetrom otkrivamo lakocu milovanja.
Treba zapamtiti taj trenutak osmjeha,
treba ga uplesti u nasu kosu,
svaki pokret nagraditi uzdasima
i ljubiti u nasim sjecanjima,
jer, on je dovoljan, za pocetak price omiljene u nama,
price, o trenutku citavog jednog osmjeha.

STAKLENA ULICA

Svaku vecer staklenom ulicom prolazim
i kao da nikada nisi otisla
sakupljam te u krhotinama svojih misli
i gledam, kako u kapima mjesecine
izmedju drvoreda sjecanja plamtis.
Hodam, tako rano, jutarnjim satima
a ti me svojom sjenom pratis
i ne remetimo njeznost krosnji,
jer one poznaju mirisni sum pjesme
i nase korake pamte kao svakodnevne,
pamte i ne zamjeraju im prolaznost,
ne placu, vec onako sjetno
u kutu nasih zjenica, sute.
Dobrodosla si,
iako im je tesko podijeliti tvoje osmjehe u pamcenju,
za njih si uvijek dobro dosla,
jer kad zavrsi dan ili zapocne noc,
ti si kao utjeha i vjerovanje ili obratno,
ne sjecam se vise,
ali pamtim, kako si jednom vec dolazila
s nadom na obrazima niz staklenu ulicu
i kako si kazaljke na satu zanemarivala,
i onda, …onda si u srcu,
s tim svojim glasom sto ga pamtim
niz staklenu ulicu opet otisla,
i po tko zna koji puta si,,
izmedju drvoreda sjecanja
u kapima mjesecine ostala plamtiti.

LJUBAV LJEPSA OD SVIJETA

Ljubavi moja, moje misli nikada ne sute,
one govorom, bude ili stisavaju moj nemir.
Sjede na obroncima tvog dolaska u meni
i progovaraju osjecajima bolnog cekanja,
cute i ne priznaju nikakve udaljene sate,
vec te, u mirisu isprepletenih zagrljaja
vide, kako horizontom pogleda stizes.
Upijaju svaku laticu tvojih iskonskih zelja
i njihovim mirisima pletu vrijeme razloga
s kojim vjecno ljubis mekocu mojih dlanova
i svoje obraze prinosis na njihova polja.

Tvoji dijamanti na grudima i biseri u ocima,
sjaj sunca medju drhtavim bokovima,
lakoca tvojih usna na mojim ramenima,
prisno dozivanje milovanja na postelji,
sve su to razlozi, zbog kojih se odricem
i napustam dosadasnji zivot, unosim tebe u sebe,
jer u meni, razbijas siva prostranstva tjeskobe
i prepustas se toploj boji moga glasa,
rumenis zajedno sa mojom uzavrelom utrobom
i u nepreglednoj tisini postajes smisao moje kose,
cije vlasi, napokon bez straha docekuju dah vjetra.

Tako me, u prasku svog disanja radjas
nad mojim zivotom, predivnom ceznjom strepis,
sav zrak oko mene pretaces mojim venama
i u svim uzdasima,dubinom misli progovaras.
Moju tjelesnost pretvaras u prozirne odjeke sna
i vodis u doline zanosa, na same izvore pozude,
gdje mirisne zagrljaje otvaras i nudis kao pomamu,
zatim moje tijelo odvodis u svoje vatrene vrtove,
hranis ih dubinom njedara i sa ravnih polja trbuha,
a visinom svog plavog pogleda opijas spokojem
i slatkim poljupcima svog bica, najavljujes smirenje.

Moje tijelo beskrajno raste u tvojim prstima,
moja dusa tvojom svjetloscu neprekidno cvjeta
i moje bice tako postaje sudionik vjecne ljubavi.
Ljubav moja u meni za tebe, glasna i cudesna,
ljubav potrebna i zeljena, spremna i odrijesita,
besmrtna ljubav zagledana u tvoje zvjezdano bice,
ljubav, jednom ili nikada, ljubav nastanjena u tebi,
ljubav sto dohvaca duboke misli u nama
i koja nas cednim prostranstvima duse radja,
ljubav nastala iz pjesme kao poljubac rijeci,
pobjednicka ljubav, ljubav ljepsa od svijeta.

RASTRCANA PO VJETRU

Gledam te , kroz rasparano nebo,
kako rastrcana po vjetru , drhtis.

Dolje , medju obalama , u pjevu ptica ,
ti s mirisom kestena snivas
i vracas osmjeh , klonulom pajacu.

Pronalazim te u letu krijesnica ,
dok u rumenilu cvijeca , skrivas plac djeteta.

Tu , milo moje , niotkuda , za mene ,
otvaras svoj vrt kroz pukotinu svemira
i pustas , da tiho , udjem u jesen.

H A R F A

Izmedju mog i tvog sna stoji harfa .
Iznad nasih htijenja mijesa se noc .
Moramo priznati , u svakome od nas
postoji dugi odsjaj neostvarenih mastanja
i kao sto vjetar zaposjeda planinu ,
tako i mi stalno izviremo vlastitim beskrajem
i vodjeni horizontom stizemo na pocetak .
Dakle , kako ovu pjesmu ispjevati ,
a ne poremetiti smisao prvih stihova ,
ne potrositi uzalud tako skrte rijeci ,
kao sto su , pomalo i uzbudjenje .
Jer , niti je nase divne ljubavi malo ,
niti uokvirujemo nase uzbudjenje .
Vjeruj mi , ovo jest ljubavna pjesma ,
njena struktura je nastala iz ceznje
i njeni obrisi prolaze tvojim prostorom ,
spustaju se niz pramen kose u pogled ,
pa kroz zjenicu ulaze vibracijama ,
zalaze u mozak i iz njega klize kicmom ,
da bi na kraju klicali s otkucajima srca .

Gdje se mi tu ljubimo i vodimo ljubav ?
Idemo ispocetka , prislonimo prvo harfu ,
ugodimo njenim tonovima nasa tijela ,
izmedju neba i zemlje pronadjimo mjesto
i u njima izmjesajmo sve protekle noci .
Osjecas li sada kako plovimo melodijom ?
Vidis , s tim silnim zvijezdama na vrhu prstiju
mozes zagrebati prozirno nebo sto u nas tece
i u svaku pukotinu utisnuti poljubac .
Mozes i svemir prigrliti , uzeti u sebe ,
a ako i to nije dovoljno , poslusaj harfu ,
vrati se i sa vrha pjesme zapjevaj .
Kada to jednom ucinis , zauvijek ces htjeti ,
a vrijeme kada cu ti reci , ljubavi moja
i tako pokrenuti sustinu u tebi ,
vec dolazi , zato podjimo polako prema zagrljajima .
Nauciti ces putem , koliko si snazna ,
koliko u sebi skrivenih dodira imas .
Otkriti ces sama molitvu svoje duse
i usvojiti osnove kretanja kroz ljubav .

Zastani na trenutak kod prvog koraka ,
uskoro ce i dugo ocekivani zagrljaji .
Pogledaj samo oko sebe i podsjeti se harfe ,
napregnes li dovoljno sluh , razaznati ces noc
i u njoj moje ruke kako izrastaju u tebi .
Prepoznas li ih , otkriti ces vjecnu tajnu ,
a ako im dozvolis , prepoznati ce i one tebe .
Mila moja , sada smijemo zapoceti ljubav ,
unijeli smo sebe u pramiris uzdaha i zelja ,
okrijepili postojanje i zapoceli osmjehom .
Dovoljno , da se u nama svemir pokrene
i dobrim vijestima napuni nase duse .
Ovo je rijetkost , jer samo ponekog iskra dotakne
i tada uglavnom , neprozbore ni rijeci .
Mi ne smijemo sutjeti , necemo tisinu u nama ,
ako treba izmiriti cemo slabosti i predrasude ,
pogledati mjesecinu kroz casu zuci ,
ispiti njene namjere i stati jedno kraj drugog .
Tako cemo mila moja , ja i ti napraviti
i zauvijek lebdjeti iskazujuci ljubavi postovanje .

Sada smo konacno spremni nastaviti ovo putovanje
i usput smireni u beskonacnosti uzivati ,
a darove sakupljene u prostoru plodnih kisa
prihvatiti kao ponudjene stvari , za pamcenje .
Prihvatimo , jer smo posebnom vatrom rasplamsani
i zbog toga izgaramo i milujemo toplinom .
Ne postojimo u papirnatim mislima ,
niti u svim onim staklenim drangulijama
i ljubavnim pricama sto ih suzama rastacu .
Primjecujes , nas zaobilazi svakodnevna mizerija .
Mi proizlazimo iz opceg nestanka kaosa
i iz nas se nebo visinom stalno uznosi ,
s ponosom u nama zrcali ljepotu prostora ,
milostivo uzdahom odvaja dan od noci ,
stvara vrijeme kakvo smo htjeli , po nasoj mjeri .
Mozda ces pomisliti , kako je moguce ,
da se odjednom u tebi trajno javlja zora
i dok spavas pokrivena samim dahom vjetra ,
posjecuju te mirisni snovi mog bica .
Sve je to razlog za kraj ove pjesme .

Gledam tvoju sliku i znam kad si zaspala .
Rubom mog oka ocrtavas istinsko pomirenje
i ja te grlim dok hodam uspomenama .
Znam kako je tumarati uhvacen trenutkom ,
kako je kad smo prekrizeni od svih obzira
i sto poslije nemogucnosti povratka .
No , ono sto je u nama , izbor , on tek dolazi ,
on s nama sniva i poziva onkraj izgubljenog .
Sadasnjost i buducnost vriju nasim mislima ,
poput pupoljka sazrijevamo u njima
i na velikim stabljikama zelenila drijemamo .
Tu smo jednaki , istom brzinom otvaramo osjecaje ,
nemamo razloga sutjeti , vec naprotiv pjevamo ,
zelimo jedno u drugo utisnuti nadu
i kao pecat pokloniti nezaboravne dodire ,
da takvi zakoracimo zagrljeni u vjecnost .
Od svih pomjeranja , nase je najvece ,
u svim pokusajima , samo se nas san ostvario
i nismo zapusteni , vec smo sjajem optoceni ,
nismo izmisljeni , stvoreni smo iz praska vremena .

Eto , napokon ti donosim ljubav ,
jos malo , pa cemo je i poceti voditi ,
a onda ces utonuti i sve ovo neopisivo osjetiti
i ja cu tvojim srcem ,sve do korijena prodrijeti ,
ponijeti te u narucju neuhvatljivog sazvijezdja ,
njegovim dodirima primiriti nemirnu utrobu ,
svaku tvoju poru u medjunozju njezno ljubiti ,
sagnuti se i posegnuti za tvojim ocekivanjima ,
a zatim skinuti veo i udahnuti te .
Unijeti te u svoj krvotok , rasaniti milovanjima ,
prihvatiti igru tvojih prelijepih grudi
i necu se ondje zaustavljati moja ljubavi ,
krenuti cu dalje vristeci prostranstvima puti ,
jer nasa ljubav nudi i moze vise .
Na pocetku je ovom pjesmom istrcala nasim stomacima
i tako najavila svoju moc urezujuci pozudu ,
dajuci svakome od nas pravo izbora ,
hocemo li se , nakon sto je osjetimo ,
promjeniti u beskonacnoj praznini bljestavila
ili cemo s njom , nastaviti . . . moja ljubavi .