MIRNA U ZELENOM NAPORU TRAVE

Pogledom mirisim tvoju nemirnu sutnju
i pratim tvoje uplasene ruke
kako bojazljivo prilaze cvrkutu ptica,
u kojem se razlijeze buka mojih misli.
Od ranog jutra, oblaci te dodirom ljeta dozivaju,
ali ti ne zelis njihov korak u svojoj kosi,
vec rascupana i snena,
vlazna od mjesecevih kapi,
polazes sjecanje u drhtaje probudjene trave.
Vrijeme ti se prikrada milujuci zelene vlati,
i u tvom struku tiho dozrijeva travnjakom.
Razmisljas koliko se tvoja dusa sjeca,
koliko pamti ranija postojanja
i gledas svoju nemirnu sutnju
i svoje uplasene ruke promatras
i sjedis, sad vec mozda u proslim danima,
ali sjedis i nasu vatru trazis
i poput divljeg plamena se stisces i sutis,
naglo odlazis, pa se ponovno vracas
i tako redom boli i redom strepnje
prolazis mojim kostima, moju krv posjecujes
i ne prestajes da zudis,
uz mene sjedis i povremeno sutis.
Sada u tebi citav moj svijet stoji,
rastaje se sa mrakom i objasnjava ljubav,
rijecima nice i za tvojim dahom vapi,
taj citav moj svijet sto zrak ne treba,
kod tebe se sada opija i dise, vristi tvojim usnama,
na tom zdencu zivota guta kapi i strepi,
taj moj svijet, otok, o tvom moru ovisi.
Mirna u zelenom naporu trave, ponovno se vracas,
otvaras se bojom suncokreta i moj svijet u svoj primas,
jer po tko zna koji puta, pogledom u njemu
mirisis moju nemirnu sutnju i gledas kako se, duboko u nama,
uplasenim rukama grlimo i brisemo nasu daljinu.

JEZERO CRVENIH DRHTAJA

Na vrela tvojih uzdaha moje usne dolijecu
i zanosno, mekom bjelinom ramena klize,
obilaze slatka bespuca koze i dio po dio,
zauzimaju nepregledne strasti rajskih polja.

Okupane tvojim mirisom, prepustaju se pozudi,
a nebo nad grudima, tragom zvijezda oblace,
pa drhtavom dolinom tijela, mjesecinu prate
i srebrne dodire u njezne poljupce pretvaraju.

Otvorena, slijede toplim dahom tvoje pokrete,
zastaju na glatkim obroncima kristalnog trbuha
sa osmjehom nadlijecu jezero crvenih drhtaja
I prozirne valove ceznje, s lakocom prinose sebi.

ISKRA TISINE

Mekocom ruzicaste cipke svoje tijelo oblacis,
i visinu svojih medenih grudi po meni slazes,
pa drhtavim prstima, tim njeznim golubovima,
u mirisnim poljupcima, toplom bojom slijeces.

Opijene slatkim cvatom uzdaha, moje zjenice,
u vreloj ljubavi tvog razigranog tijela pjevaju
i crvenim dahom ruzinih latica zapocinju pupati,
u dodire beskrajnih drhtaja procvjetale blizine.

Castis ih pozudom izvijenog ruzicastog svjetla
i u laganom plesu uzavrelih prepona uzivas,
a iskrom tisine, zanosno promatras moje dlanove
kako zrakom, prema akvarelu tvoga tijela jedre.

Docekujes ih i ljubis vlaznim spektrom usana
radujes se ljubavnom zagrljaju u mojim ocima
i nosena pogledom kojim te oduvijek volim
silnim uzicima, neprekidno, prema meni teces.

TOPLI UZDASI LJUBAVI

Sva si u znaku moga sna kad izranjas iz mjesecine
i u pravu sam kad kazem, kako uvijek dolazis,
sa istim onim osmjehom, s kojim si mi prvi puta u ocima zastala.
Zanosnim trenutkom, gustih kretnji, mekana i razlivena,
lijepa i mirisna, zustro lijezes u postelju.
U rijecima boje badema, kao pijesak u moru,
ponovno medju prste donosis morsku pjenu
i tako me, bjelinom bisera, glatko osvajas,
da se mojim tijelom drhtanjem valova kreces
i pucinom, koju nitko ne pozna,
pucinom svojih zagrljaja i njeznih poljubaca,
toplim uzdasima ljubavi mnozis.

Sto reci, kad se sva u meni istovremeno razvijas
i u znaku svog raskosnog tijela,
zavodljivom svjetloscu okreta moj um tocis.
Sto reci, dok tvoje tijelo,
oblikom neponovljive tajne smaragda,
u kapima bozanskog daha nastaje.
Kako tada tvojim mekim gajevima jednostavno koracati
i vijugavim plavetnilom,
tim uzarenim svijetom,
u odsjaju grudi mirisati nebo,
a ne pomaknuti granice strpljivosti
i utociste potraziti u najtananijim nitima osvojene ljubavi.

CRVENI CVOR

Ponosan sam kad me zanosno pozoves
na tvoje ljupko osuncane brezuljke
i socna, slatkim kapima tople rose,
moje tijelo, kao cvijece na sebe primis,
pozudno otvoris mekane proplanke
i ponudis mu nepregledne travnjake.

Radost je nezaustavljiva u tom beskraju,
ono te zudno ljubi oblakom ispod sebe
i bojom kestena plovi u tvojim krosnjama,
dolazi sretno, jer tocnoscu iskusne zemlje,
njegovo uzareno srce vezes i kako pristaje
sve ga vise u crveni cvor stezes.

Slusa kako njezno iz njedara sapuces
i vec te odavno prepoznaje u otkucajima,
sanja kako teces njegovim venama,
a to sto ga prozirnim krilima uzdaha volis
i njegovim se poljupcima rado odazivas,
samo pokazuje koliko mirisnog sjaja imas.

Pronalazi te izmedju horizonta i neba
i u svakom njihovom drhtaju plamtis,
a prije nego sto pocne ljubiti tvoju ruzu,
svaku laticu suzama svoje duse pomiluje,
onim suzama sto se u tisini usana tope
i svojim neprimjetnim okusom rastapaju ceznju.

Gdje ga god svojim sokovima dotaknes,
ostavljas mu omamljujuci san makova
i ono te, u ritmu preplanulih bokova udise,
vec i zato sto postojis beskonacno jedra
i sto za njega uvijek imas dovoljno vremena,
u ocima i rukama, na usnama i grudima.

HLADAN CVIJET

Hladan cvijet, hladnim mirisom
u mojoj sobi drijema.
U tisini samoce dodir ruke trazi,
tihi zagrljaj zeli,
ali kao da je za tudje oci izabran,
nikog nema,
samo moju sjenu
koju mjeseceva svjetlost,
usred zaborava, na stolu otkriva.

Uvela ruza, pognuto glavu drzi
i ugaslom bojom, u hladnoj vazi ceka.
U tisini noci, latice gledaju
svoje crno lisce uvijeno.
Ubrane za vrele usne,
a sad nikog nema,
samo moja sjena
koja stidljivo skriva pjesme,
kao da su za tudje srce napisane.

Tuzan osmjeh, tuznim pogledom
kroz prozor luta.
U tisini grla, dodir glasa stoji,
ali cudni stihovi progovaraju
kao da su za tudje usne namjenjeni
nitko ih ne izgovara,
samo moja sjena,
kojoj tamom nevidljivog lica
izgubljena sjecanja stizu.

Duga vecer, svaki drhtaj slusa,
svaki pad lisca broji.
U tisini postelje, ispod istog neba,
tvog uzdaha nema
i mislima ne mogu pokrenuti rijeci,
kao da su u tudjoj dusi zastale.
Druga zvijezda tvoje tijelo cuva,
a oko moga struka,
usamljena sjena nocas sniva.

KRUG TIJELA I DUSE

Obilazim obale svoje duse,
a na njima tvoje tijelo jos postoji
i ne pociva tu zato da se vrati,
vec sjecanjem odjekuje u sutnji.
Kad god bi tako krugom svoga tijela
zakoracila obalama moje duse
i krugom svoje duse moje tijelo zatvorila,
ja bih snagu mjesecine izronio iz sna
i svaku zvjezdanu školjku polozio na jastuk,
pa bih te pod posteljom zagrlio
i u sebi ponavljao,
kako me iza zatvorenih ociju razumijes.
Znam, umijes sutjeti i ne znas se smijati
i ne postojis zato da mi se vratis
ili nanovo primis moj dah u kosu.
Znam, jer dobro se sjecam
kako nisam tvoju sutnju razumio
i koliko sam se tvoga osmjeha bojao,
a sve one noci
u kojima si kroz mene prosla,
osjecam kao vrelinu sjecanja
i pamtim se u tvojim milovanjima,
u istim tim nocima u koje si me uvijala
dojeci njihovu vrelinu svojom ljupkom vlaznoscu.
Poput obiljezja, moja krv prkosi prolaznosti
i jednostavno ne zaboravlja,
pamti koliko si u meni jednaka.
Ne razlikuje vise nevidljive dodire
u svijetu sto tone u moru cekanja
i ne prepoznaje obrise rijeci
u dubinama bez svjetla,
jer zatvorena u krugu moga tijela,
samo tebe jednaku pamti
i na obalama moje duse obilazi.

PRISUTNA

Ima te u toj odsutnosti, prisutna si bolom,
imam te u ljubavi, prisutna si tugom
i san u kojem te sanjam, prisutan je tamom,
jer kao da daleko djetinjstvo ocekujem,
noc s kojom lutam, prisutna je sama.
Ima te negdje, prisutna si daljinom
i ocima slicnim odrazu vode,
prisutna mjesecinom.
Ima te i mora te biti, poslije toliko godina,
poput skrivenog mjesta, prisutna si krisom.

Kao uspomena, ima te u mirisu ubranog cvijeca
i u ceznji, na dlanovima te imam,
prisutna si nepomicna.
Svugdje te ima i u koloni otkucaja,
gdje si oduvijek prisutna.
U sve tezim jutrima
i kisi sto tiho pada,
na celu svake ptice,
u dugim dnevnim drhtanjima,
ima te, zauvijek si prisutna.

Imaju te moje misli, prisutna si nestankom
ima te moj pogled, prisutno si cekanje,
i u zagrljaju kojim te grlim, prisutna tisina,
jer kao da nebo odjednom prestaje,
zrakom osjecam, prisutnu prazninu.
Ima te u noci, prisutna si uzdahom
i u poljupcima nemirnih suza,
prisutna si slanim tragom.
Imam te ljubavi, prisutna si s tugom
imam u odsutnosti, prisutna si bolom.

OSTACI OSMJEHA

Katkada osjetim,
kako u tisini mojih zjenica
jos odjekujes koracima
i s ovim zelenim ocima
posljednom nadom lovim tvoje obrise.
Naucen kako si odjednom nestala,
pokazujem im u svojim prstima
noc u kojoj si me zadnji puta mirisala.
Neka ti ne bude tesko,
makar varkom
posljednji puta zatitraj u njima,
pa se onda blago utopli u sjecanju
i iscezlim dodirima
kao grana breze
u moje krhko pamcenje utoni.
Ispuni me prazninom. . .
Ako me tad na ljubav podsjetis
nemoj se na plac pozivati,
mogao bih pomisliti kako donosis poljupce,
a ti ustvari,
ostacima osmjeha palis moje srce.
Nije uzalud moja ljubavi sto smo postojali,
ne moze biti zaboravljeno nase vrijeme,
imamo citav niz razloga u svojoj dusi
zbog kojih nam vjetar porucuje zasto susti lisce.
Imamo bezbrojne nacine koje nismo upotrijebili
i zbog kojih sada u daljini stojimo.
Moras kad cujes strah ili osjetis nemir,
dozvoliti da me nema, da sam ugasen.
Dopusti mi nestati, kao sto si ti nestala,
reci da sam umro, kao sto se umire iznenada,
nemoj uzdah maramicom prekriti,
vec ostatke osmjeha zadrzi
i pritaji se s njima na svom licu.

DOBRA MOJA LJUBAVI

Dobra moja ljubavi,
spavas u meni tijelom
i svojim vrijednim usnama ljubis.
Povremeno strepis jesam li sretan s tobom
i kad srebrne latice mjesecine
zapjevaju posteljom, ti si beskonacna.
Prozirnim se uzdasima primaknes
i svojom me slatkom mekocom umijes.
Radosno grlis moje snove
i uzimas pravo ponornice,
pa ih u sebe strascu ulijevas.
Poput mirne vode,
osmjehom svoga pogleda,
hranis mir moje duse
i ja se tvojim ceznjama predajem,
tonem u slatki san tvojih milovanja
i s tobom u sebi, velikom nadom postajem.
Ima li sto ljepse od tog zanosa,
kad preko svih strahova i sumnji,
izvires vrtlogom svojih osjecaja
i razlijevas se mojom dusom.
Najdraza, bistrinu srca poklanjas,
najljepsim oèima donosis nebo
i svaki dodir postojano slazes,
jer samo me tako znas voliti,
poput sjaja razigranih boja,
kao okus jabuke u ustima,
voliti me i ne traziti nista,
vec jednom rukom zagrliti,
a drugom, moje celo u smiraj odvesti.
Prozet tvojim tijelom
ponosno izvlacim zvuk svog daha
i letom pahulja disem u vlatima trave,
s tvojom se miloscu ljubavi,
odmaram u vrtovima vjecnosti
i gledam kako u meni svices,
koliko plavetnila svojih osjecaja
na mojim obrazima ostavljas.
Evo kako te u sebi prepoznajem,
dovoljno je da spavas mojim tijelom
i kad u meni progovoris snom,
ja se vise ne trudim uzalud,
jednostavno, tvog se horizonta napijem.