SVJEDOK SAMOCE

Jos te u sebi izgovaram kao ljubav,
ali se sve vise bojim ukocenog neba,
sto se polako sa rujnom,
razlijeva na tvojim usnama
i odnedavno moj glas oblikuje,
u pustu i bojazljivu sutnju.
Navikao sam zaviriti u beskrajni svemir tvojih zagrljaja,
ali danas ih sa strahom probranih rijeci kusam,
a moje ruke postaju rascupane i nemocno prazne,
jer me sve teze obuhvacas i nerazumljivim pogledom pratis.
Jos te imam u zakasnjeloj boji zutog kolovoza
i u meni kao pozuda,
sa mirisom lipe stoji tvoje tijelo.
Mozda ti je lakse,
odkada sama lezis na dlanovima
i mozda, u savjezdju izgubljenih dodira
svoje snove trosis, ne znam,
ali sam siguran,
da smo nekada, u nasim beskonacno njeznim drhtajima,
iskrenije i zanosnije prolazili rosom.
Zagledan sada u svoja ramena,
svjedok sam necujne samoce
i dok vapim za tvojim poljupcima
oni za nju nista ne znace,
nista joj ne znace ni umorni koraci u meni,
niti sum mora i daljina.
Neprestano se propinje pitomim brezuljcima mojih snova
i na njihovim obroncima, svu ljubavnu mjesecinu oduzima.
Dise uzglavljem tvoga ostavljenog mirisa
i docekuje moje obraze razvucene u nadu.
U tami njenih otkucaja snivaju oci moje duse
i nikog drugog ne zeli sresti
i ni sa kim drugim nece poci,
osim sa oblakom mojih misli,
u kojem, nepreglednom tisinom drijema.

LJUBAV U TVOM GLASU

Ljubav u tvom glasu
stalno me odmara i podsjeca,
koliko te volim imati
i kako se u meni smjesis.
Ljubav je u tvom glasu besmrtna,
u silini nebeske dubine,
ona je u mojim osjecajima,
beskrajna ravnica.
Znas li, sa kakvom zreloscu u mene ulazi
i svaki moj drhtaj smiruje?
Znas li, kakva je vatra taj tvoj divni glas,
kad ga, sa svojih usana,
poput narance socnog,
u mom uhu ostavljas?
Ljubav, ta ljubav u tvom glasu
i moja ljubav, s blagim okusom jabuke,
ljubav je u nasim srcima vjecna,
poput zelje,
koja nas zauvijek osvaja.

NEBO MEKIH OBRAZA

Studeni me strpljivo ispraca
mirisom lipe u prosinac
i podsjeca na jezero
pokraj kojeg smo setali.
Dok slusam sum lisca,
po tko zna koji puta,
cujem tvoje uzdahe,
poput sna duboke.
Postajes nemirna s rukama u meni,
pa se vjestinom zvijezda,
prikradas u odrazu jezera
i mom pogledu donosis poljupce.
Ne ugadjam svom srcu i ne zamisljam,
vec postajem ljubav zlatnih suncokerta
i crvenu boju makova zednim ocima pijem.
I kad iskreno krenem takvim putem,
kad te zagrlim u sazvijezdju mojih otkucaja,
ti me osmjehom smiris i sve daljine izbrises.
Potpuno sam siguran kada tako sanjam,
jer tvoje tijelo izgovaram,
a slatko ubrane tvoje dodire,
tiho spustam niz svoje grudi,
i oni me sokovima ceznje opijaju.
Mozda bih na trenutak i zastao,
ali te tvoje usne, to nebo mekih obraza,
neprestano me njeznom beskraju tvoje duse odnose.
Osjecam ih kao mir mojim rijecima,
kao dodire koji me pamte
i osjecam kako me neponovljivim stazama ljubavi
kroz tebe vode.

SRETNA LJUBAV

Cvijet kapi rijeke ispod mene protjece u ljepoti latica sunca
i ja ga zadrzavam odsjajem pogleda i stavljam na predvidjeno mjesto ,
za bozanstvena uzivanja , u sebe , u moj san i moje disanje .
Kako zajedno otjecemo , taj divni dragulj mojih ociju i ja ,
kao da u biseru pticjeg pjeva slavimo plavi miris , jer nestajemo
preplavljeni horizontom vrucih dodira tvog prekrasnog pejsaza .

Uzitak mi je postajati odraz tvog predivnog jezera , misao njegovih titraja ,
krosnja sveg lisca sto zanosom ljepote sumi iznad bistre vode tvog osmjeha ,
drhtati uzdahom pozude dok se sva ta voda slijeva dlanovima i prozirna nestaje .
Osjecam sve te vodene krugove kad se mojom dusom sire melodijom odvaznosti ,
kad me sustizu i pod mojim se nogama neprimjetno u zanosu valjaju ,
pretvarajuci tisinu u najljepsi sklad nasih tijela i misli ciji smo stvaratelji .

Usnama mi otpocinju tada rasti ruze , iz tih mirnih pupoljaka izlazi sretna ljubav ,
njeni prvi pokreti svom snagom mame zvijezde , oslanjaju se na njihov sjaj ,
upijaju tvoju svjetlost pretvarajuci moje ruke u uzarene grane sto se oko tebe svijaju .
Upisujem se povrsinom velicanstvenog ogledala , slazem obrise mojih mastanja
i sa njima u dubini jezera pocivam , unutar skoljki i u perajama riba , zapleten u alge ,
osjecam te podvodne dodire i u cistoj zjenici ljubavi se odmaram i nanovo stvaram .

S radosnom pjesmom svemira , kao naslada u tezini tvoje mjesecine ostajem ,
ti me prepoznajes i svakom mom drhtaju dodajes ples dijamantnih kapljica ,
sa svog obraza predajes vodu vjecnom moru i ono na izvoru duge pjenom progovora .
Zrcalimo se u tihim drhtajima srca , a njegovim otkucajima prikupljamo ritam srece ,
na kamenu pod vodom , ostavljamo jeku nasih izmirenih glasova i lijezemo ,
uranjamo u dubine , gdje sa beskrajnim pocecima radjamo nase blazeno konaciste .

NE SNIVAS


Osmjehom se u tankom jutru provlacis
i svaki drhtaj sunca mirisom vala pamtis ,
pa kad se napijes svjezih obrisa pucine ,
smokvu u sebi kapima zelene trave posjetis .

Sve sto se tada dogadja , ustvari ne snivas ,
jer se sa svakim uzdahom horizonta spajas ,
prepoznajes slatke slike svoje meke uvale
i nad njenim mirom poput galeba klikces .

Posto si u krilu i njegov zamah istovremeno ,
nebo osjecas i njegova prostranstva hranis ,
uzimas srcem uvalu i u dlanove strmih litica
dusom vjetra pocinjes hvatati pogled ravnice .

Umjesto oblaka primjecujes mjesta suncokreta ,
smirene njezne brazde cutis dubinom mora ,
a kamene obale cjelivas drvoredima breza
i na kraju , osjecaje zalijevas zlatnim klasjem .

Dah zatreperi iz tebe , kad se slika snova slozi ,
ali ti dobro znas , da u stvari zalijevas osjecaje ,
jer to ne snivas , vec se sa voljenom smokvom ,
obrisima pucine , zlatnim kapima klasja opijas .

Pucinom svog pogleda upijas odsjaj ravnice
i mekocom zjenice tiho uzivas suncokrete ,
a tisinom rijeci , u zlatne strukove vezes klasje ,
da se zelenom travom uzdasi valova ispruze .

Sve sto morska pjena osjeca dodirom sunca ,
ti poljem nesebicno siris , pojis brazde sjajem ,
u naramke svojih zagrljaja drvorede slazes
i toplim poljupcima svaki cvijet obilazis .

Mirisna , odjekujes horizontom plavog neba
i bojom preplanulih dubina snivas u sutnji riba ,
nudis praskozorju vocnjake u kliktaju galeba
i sa prvom zrakom sunca otpocinjes ples .

Dok takvom slikom platno duse oslikavas
i svaki detalj obrisa tih boja stavljas u srce ,
s kistom njeznih misli tvoje se bice natapa ,
da se snovima toj nebeskoj slici pridruzi .

RIJECI


Moja te rijec u kriski narance stize ,
usnama ti tece mirisom svojih slova
i slatkom bojom sunca utrobu dira .
Dok se tako pokraj mora sjecas ravnice
i vjetar ti iznad vala pise zvukom pjene ,
pa slaze rijeci u uvalu tvog pogleda ,
takve krhke plavetnilom zjenice ih spremi .


Drhtanje oblaka u navali tisine ,
tihim uzdasima pod obraze primi
i umjesto rijeci , ruku sebi primakni .
Bolno teske misli sto u tebi stoje ,
glasom srca prevari i u njih udji ,
vidjeti ces da svakom samo tuga zbori ,
jer bez rijeci , njihova se nada ne roji .


Kad budna nocu na tren isklijas ,
pa te mirne brazde mirisom pozovu ,
u sjemenu rijeci ponovno zaspi
i svakom od njih poljem duse iznikni .
Ustani u zrelost grozdja , grozdu budi osmjeh
i kad se predivnom svjezinom stopis ,
onda ces u slatkom zrnu rijeci naci .


Mojom se rijeci tada iz jabuke posluzi
i neka ti crvena boja nepce sladi ,
njeznim dodirima neka tvoje vene toci .
U osvit zore osjetiti ces zagrljaje njive
i pod jablanom koliko se svidjas suncokretu ,
pozeljeti ces mir njegovom sjaju dati ,
a on ce ti zauzvrat , ponuditi moje rijeci

RIJEKOM SE SNIVAMO


Vec , kao po kakvom pravilu ,
uvijek kad se rijekom snivamo ,
nasim tokom zadrhti mjesecina
i s mirisom valova se sretnemo .

Zvucima vode , na obraze sjedamo
i kroz nas prodje nas pogled ,
pa se u dah zvijezda pretvorimo
i primimo s mirom sum svojih kapi .

Uvijek tako , nebrojeno puta ,
nasim snom nijemo tecemo vodom ,
uz obale svoje docekujemo zoru
i tiho pristajemo u praskozorje .

Zrak u nama suti i mi nebom plovimo ,
svaku trsku sto nam vjetar njise
i grane sa krosnji u odsjaju plesu ,
bezbrojnim liscem sobom upijamo .

Tako nam i sunce pozdrave salje ,
s plavim nitima vjecnih misli ,
u svakoj njezni pramen nudi ,
i toplinu svoju nasim koritima daje .

Odkada istim obalama tecemo i disemo
na svakoj strani nizu se obrisi ,
sa pjevom ptica mi se oblacimo
i sve blize s nasim vodama stizemo .

Stidljivo se jos sapatom posjecujemo
i svojim mirisima bodrimo ,
pruzene uzdahe zovemo k sebi ,
pa se nasim proticanjem mazimo .

Odkada cijelom vodom drhtimo
i veselo se glasom slijevamo u sebe ,
svakom valu nove rijeci dajemo
u toplu pjesmu njihova njedra slazemo .

Sada , kako kao jedna rijeka postojimo ,
osjecamo se smireno svojim tokovima ,
a u nama se rijeci stapaju i mnoze
jer u njima nase duse ljubav prepoznaju .

Zajedno cemo dalje u dubine svoje teci
i nikad necemo vise u snu stati ,
napokon praskozorjem ljubavi okupani ,
duzinom njenog pogleda mi cemo snivati .

DOLAZAK

Proslo je vrijeme kada sam dubinama sretao brodolomce ,
sad se ponovno vracam , jer ceznem za oblicima sunca .
Izmoren iskusenjima , ne nadam se odmah dobrom zraku
i ne hvata me groznica iscekivanja zapamcenih mjesta .
Jedva se i sjecam misli u kojima sam nekada obrise sanjao ,
a vec nove puteve poznatim kretnjama , u nogama slazem .

Iako sam lomniji , a i moja krhkost nikako ne prestaje ,
s visinom se okomito dizem i uspravno sa njom hodam .
Vrhovi mog proljeca ostaju po strani i u proslost odlaze ,
a jesenji snovi , jos se stide boja i u strahu skrinjom klece .
Cemu drhtaji cvijeta , ako ih ja u mirisu ne prepoznajem
i zbog cega sutnja , kad pod ovim svodom grmljavine kipe ?

Biranim rijecima pocinjem na rubu sume , a zemlju volim
i suhim liscem neprospavane mladosti svoju dusu mazim .
Kako se mrak mraci , tako i moj dah uzavrelost vena trazi ,
ali ja ne zelim , tu noc preobucenu u svilu , ponovno zvati .
Zato dalje od nje zastajem i krijesnice blagim vjetrom udisem ,
njihov kristalni horizont pogledom skupljam i plucima sirim .

S naporom uspijevam iz tog sjaja vjecite nade uzdignuti let
i prociscen , u miru prolazim tijelom nebeskog iskusenja .
Svaka kap zari i vjecnost me u svom bicu na svoj oltar prima ,
priklanja prostorom iskonske divljine i nepoznatog trenutka .
Koja se odredista tisine cuju nakon velikih dodira nevremena
i sto u beskonacnim povicima znacim , ako ispod koze ne cutim ?

Odjekujem lakocom vremena znacajnog za moje prve zamahe ,
prepoznajem okove samoce i njihove nemirne lance skidam .
Trampim pobacane drangulije za gutljaj nadolazece sudbine
i iz pehara ne ispijam zuc , vec varkom usne kradem samo slast .
Mirisnom pjenom zadovoljstva , niz nepce uzdrhtalost slijevam ,
i sa svim uzicima beskrajnog sazvijezda , zaspalu utrobu castim .

Sad kada sam primjecen , slijedim san i ne ispitujem razloge ,
prostranstva tih vrtloga nikada vise ne zelim s osjecajima obici .
Zato zaboravljeni glas hocu nadahnuti ljepotom bezbrizne rose
i nebom pustiti pjesme , gdje se njena odvaznost smislom puni .
Zar ponekad u potoku , tanki zubor ne pokupi odsjaj svog mira ,
napne njegove vjedje i zaiskri izvorom nepomucene mjesecine ?

STABLO NASE LJUBAVI


U korijenu neba , u samom srcu zraka postoji smokva
koja stablom pogleda slusa kako uzdahom rijeci disem .
Osjecam vjecnu cvrstinu njenog debla i plod osjecam ,
jer povrsinom moga tijela bljeskom njeznih grudi vice
i tako moje usne , za njihove rascvjetale slasti priprema .

Uzdizem se dlanovima ususret ponudjenom beskraju ljepote
i medju prste mirisne obrise nadolazecih strasti skupljam ,
treperim tim zamisljenim svjetlom obrazima mojih zjenica
i centrom svemira u vene kroz stomak zvijezde pretacem,
gdje snom , prepoznajem tokove plavih dubina u granama .

Spreman sam njihove dodire iz prostranstva sunca izvuci ,
ispod sebe prostrijeti i bezbrojnim nitima zagrljaje satkati ,
oko struka zavezati i toplinu smokve svojim bicem unijeti ,
u njemu ponovno rasiriti grane , smislom oploditi godine
i u korijenu neba , u samom srcu zraka , s njom postojati .

MIRISNI LJUBAVNICI

Mi smo miljenici ljubavi , rodjeni u skoljki vjecnosti
sto kroz beskonacno vrijeme , putuje miloscu zagrljena .
Optoceni sjajem , iz njenog pogleda treperimo zvijezdama
i svakim njeznim dodirom , ona se otvara nasim mislima .

Ljubavlju plovimo nijemim prostranstvima prozirne ravnice ,
gdje nas svojim zavjetom prstenom vjencava bliskost .
Kao buket strasti , sa njenih nam se usana nude ceznje ,
pa u srcu nebeskih tisina , postajemo mirisni ljubavnici .

Volimo se , jer ona u nama i mi u njoj , uzajamno osjecamo
da dodirnuti uzdasima , pod toplim njedrima drhtimo .
Njeznim dusama , prinosimo bogatstvo nase skromnosti
i sretni putujemo , velicanstvenim proplancima blagosti .

Noseni poljupcima , prepoznajemo predivne darove ljubavi
i opijeni milovanjima , uzivamo u svakom njenom posjetu .
Oduvijek smo dubinom njenih divnih osjecaja stvarani ,
mi plahi miljenici , plod smo raskosnih ljubavnih dodira .