Vile i mitoloska bica u Srbiji :: Istorija sveta ~ Mitovi i Legende

Vilenjaci

Vilenjaci su stvorenja 15 cm visoka, vole plesati, mrze odjeću, a za učinjenu uslugu rado će primiti dar u obliku mlijeka ili hrane. Rado pomažu seljacima na farmama i starim ljudima koje često puta znaju zabavljati svojim plesom, pjesmom i smijehom. Oni koji iznevjere povjerenje vilenjaka, vilenjaci se mogu vrlo okrutno i bespoštedno osvećivati.

Vilenjaci imaju tamnu put. Žive u zajednicama, klanovima unutar humaka, pored rijeka ili pored mora. Klanovi se međusobno vrlo razlikuju u karakteru, običajima i životnim navikama. Vilenjaci su izuzetno lukavi i zajedno s njihovim magičnim moćima to čini njihovo najjače oružje.

Vilenjaci su došli na zemlju jer su bili previše dobri za Pakao, a previše loši za Raj. U 12. Stoljeću u Engleskoj postojalo je vjerovanje da se djeca koja umru bez krštenja nakon smrti pretvaraaju u vilenjake.

još jedna legenda o nastanku vilenjaka govori o tome kako je, nakon što su protjerani iz Raja, Bog posjetio Evu i Adama. Eva je u to vrijeme umivala svoju mnogobrojnu djecu. Kad je Bog pozove zahtijevajući da mu dovede djecu, ona povede samo umivene, a prljave sakrije jer se sramila pokazti mu male zamazance.

Na pitanje da li su to sva njena djeca ona odvrati potvrdno. To naljuti Boga koji je znao sve, te on odredi da od tada ono što čovjek sakrije od Boga, Bog će sakriti od čovjeka. Tako su neumivena djeca postala nevidljiva. Zbog toga su vilenjaci i dan danas nevidljivi za sve ljude, osim onih koji imaju posebne sposobnosti.

Poznato je i rašireno vjerovanje da gdje god vilenjak prođe ostavlja za sobom trag vilinske prašine. Neki ovaj fenomen objašnjavaju određenim oblikom prirodnog fluorescentnog plina ili neke slične materije koju vilenjaci pokupe prelazeći iz svijeta vila u svijet ljudi.

Vilenjaci su poznati po tome što vrlo vješto izrađuju predmete od plemenitih metala. Stoga tijekom rada za zlatu i srebru na njima ostaje trag prašine nastao pri njihovoj obradi. Za razliku od nekih vrsta vila, vilenjaci nemaju krila i ne lete, pa stoga svaki let vilenjaka možemo pripisati magiji ili levitaciji.

Sta je vilenjak?
Vilenjak je malo bice ljudskog oblika koje ima nadnaravnu moc.
Engleska rijec za vile i vilenjake "fairy" potjece od starofrancuske rijeci "faerie" i latinske "fate" sto znaci sudbina.
U staroj se Grckoj vjerovalo da vile Mojre upravljaju ljudskom sudbinom.
Vilenjake zovu razlicitim imenima: vile,vilenjaci,vilinski rod,majusni ljudi.
Uz to,postoji velik broj raznih drugih nadnaravnih bica koja se opcenito smatraju vilenjacima,na primjer:elfi,piksici,domaci i bjesovi(vrazuljci).

Vrste vilenjaka:

Cvjetni vilenjaci
Prekrasna stvorenja koja utjelovljuju duh cvijeca,grmlja ili drveca.Mozete ih naci svuda gdje raste cvijece i drvece.

Elfi
Vesela stvorenja koja zive u kolonijama pod yemljom.Obozavaju zabave,glazbu i ples,a poznati su kao patuljci koji iyvode nepodopstine!

Piksici
Zaigrani nestasni patuljci.Zapadni okrug u Velikoj Britaniji poznat je po vrijednim,ali i zlocestim piksicima (eng.pixies ili piskies,kako ih nazivaju u Cornwallu).S vremena na vrijeme napadaju putnike.

Goblini
Mala grotesna stvorenja koja vole zadavati nevolje ljudima.Medutim,homogoblini su prijateljski raspolozeni i imaju smisao za humor (i skloni su nepodopstinama!)

Domaci
Vrijedni mali ljudi koji ponekad pomazu u kucnim poslovima.Prica se za njih da posjecuju seoska gospodarstva i obavljaju poslove dok obitelj spava.

Patuljci-rudari
Patuljci koji se bave rudarstvom.Ne izlaze na svjetlo dana,nego se drze pod yemljom jer bi se na danjem svjetlu pretvorili u kamen.

Patuljci
Mali bradati ljudi koji cuvaju skriveno blago u sumama i brdima gdje zive.

Leprekoni
Mudri irski vilenjaci koji nose tronoge sesire.Svaki leprekon ima skriveni vrc sa zlatom.

Legenda o Ružica-gradu

Na mjestu gdje je danas Ružica-grad kazuje druga prica u davno je doba bilo vilinsko rocište.Tu su se, na šumskoj cistini, vile nocu sastajale na razgovore i domjenke, tu su se održavala njihova sijela, kadikad bi tu varile trave i spravljale napitke, a kadikad bi i zapjevale, pa i zaplesale.I upravo na tom vileništu odluèi neki moæni velmoža sazidati tvrdi grad...Kad se vile opet jednom skupiše na svom sastajalištu, umjesto svilenkaste trave naðoše razgaženo blato, a umjesto cvjetnih grmova golemo kamenje, navaljeno na njih. Gdje se prije dizalo stabalce, sada je bila hrpa dasaka i greda; gdje su prije nicali cvjetiæi, sada su bili razasuti veliki cavli, prijeteæi da se zabodu u gola stopala. Zaciktaše vile u jadu i u bijesu, pa svojim carolijama namah ispremetaše sve to gradivo i otkotrljaše ga u dolinu. Sutradan je pak bjesnio velmoža koji je gradio grad.Tražio je krivce na sve strane, ali bez ikakva uspjeha. I nije mu preostalo drugo nego da se ponovno lati istoga posla: opet su njegovi ljudi valjali kamenje prema visu, opet su na leðima prtili daske i grede, posræuci na usponima. Posao je pomalo napredovao, pa su iskopane duboke jame za temelje grada, a iz njih su se uskoro pocele dizati zidine...Ali jednoga jutra gradilište je opet osvanulo poharano. Zidine su bile srušene, jame zatrpane, daske i grede slomljene, a kamenje otkotrljano u dolinu. Ponavljalo se to nekoliko puta: što bi graditelji obdan sagradili, to bi vile obnoc porušile...Napokon je velmoža postavio brojne straže i zasjede, te uspio otkriti da mu to vile planinkinje iz noæi u noc ruše gradnju. Što da ucini? Odlucio se uhvatiti ukoštac s njima i surovo ih kazniti. I zaista, unatoc svim vilinskim mocima, unatoc njihovim caranjima, pošlo mu je za rukom da u mrežu, razapetu oko gradilišta, uhvati najljepšu vilu – Ružicu.Zaplela se svojom vilinskom kosom u nju, kao što se vile katkad u šumi zapletu vlasima u oštro trnje.I, kao što su tada vile nemocne da oslobode svoju družicu, tako su nemocne bile i sada. I nemocno su, užasnute i zanijemjele, motrile kako surovi velmoža vuce Ružicu za kosu, u kojoj je bila sva njezina moc, i kako je bešcutno zazidava u temelje kule.

Vile su se razbježale, razletjele na sve strane i nikada više nisu došle na to mjesto. Okrutni velmoža sagradio je grad, ali ga je pratilo vilinsko prokletstvo: u casu kada su trublje objavljivale svršetak gradnje, odronio se kamen s najviše kule i zdrobio velmožu pod sobom.Nestalo je velmože, pa mu se i ime zametnulo.A grad se zove po vili koju je on u njegove temelje zazidao: Ružica-grad

Nova vrsta vila

Gorske ili planinske vile lutaju planinama i pjevaju s vjetrovima pjesme koje omamljuju ljude. One lebde oko svojega planinskoga svijeta i cuvaju ga. Tu su posebno brižne biokovske vile. Prica veæ stoljecima govori da su zaklete na sto godina (što vila zna što je to stotinu godina!). Odozgo su lijepe, ali donji im je dio tijela ružan: umjesto nogu imaju konjska kopita. Ipak, planinari, ne zaboravite: za biokovske se vile prica da su najzgodnije gorske vile. Ali su i opasne! Znaju biti dobre, ali i vrlo pakosne. Kad bi ljudi pošli na Biokovo brati ljekovite trave pa bi ih ugledali, one bi ih bacale s litica u ponor! Jer, one svoju moc nad ljekovitim travama ne žele podijeliti ni sa kime!
I drugdje po planinama vile beru "rosno po izbor cvijece" koje imade ljekovitu, nadnaravnu moæ: pomaže kod ozdravljenja, iscjeljuje rane, pomaže kod raznih tegoba. Takve se vile zovu i "biljarice" ili "vidarice". Vile utjelovljuju djelovanje prirodnih sila. Život svake od njih vezan je uz odreðeno drvo, biljku, planinu, izvor, rijeku ili jezero gdje ona djeluje i živi.
Nema mjesta gdje vila ne bi mogla živjeti i naciniti si vilinske dvore. Vrijedi spomenuti da za svoje dvore cesto odabire i špilje. Uci unutra možeš samo ako su te vile pozvale. Inace nikada više neceš izaci. A unutra je prekrasan drugi svijet koga samo odabrani vide. Pred vecinom se posjetitelja pretvara u labirint stijena iz koga nema izlaza.
Naše najpoznatije špiljsko stanište vila bile su Vilinske jame u Samoborskom gorju. Legenda pripovijeda da su u njoj živjele lijepe djevojke raspletenih kosa. Pomagale bi dobrim ljudima tako da su nocu obavljale poslove koje oni ne bi stigli obaviti danju. Zle ljude kažnjavale su tako da bi na njih bacale prokletstvo. Voljele su glazbu, a mrzile buku. Zbog buke koju je u ove krajeve donijela civilizacija otišle su u neke tiše krajeve. Otjerali su ih ljudi i svojim neprestanim dolascima i uništavanjem njihovih špilja. I danas postoji vjerovanje da bi se jednom ipak mogle vratiti; onda kad ljudi konaèno sa sobom odnesu smece (konzerve, papir, plastiku) koje svuda ostavljaju. A uništene špilje? Hoce li se one obnoviti?

Zašto se spominju zajedno vile s Biokova, vile vidarice i one iz Vilinskih jama? Zbog njima zajednicke velike ljubavi prema prirodi.
A mogu li se ljudi time pohvaliti?

Na vilinskim izvorima

Šumske, vodene i planinske vile u najužem su srodstvu. Legende govore da su šumske vile najstarije. Postoje i "vile oblakinje" koje žive u niskim oblacima i cuvaju boga Peruna. Po nekim su prièama i planinske vile nastale od njih. Naime, dok su se odmarale u oblacima zaspale su pa ih je uhvatilo podnevno sunce. Zato su kažnjene tako da su baèene u planinu da žive na njoj.
Najbliže srodnice vila oblakinja su vile izvorkinje koje žive po izvorima, jezerima i potocima. Skrivajuci se pred ljudima, te se vile pretvaraju u labudove. Znaju imati i noge kao labudovi.
Gorske se vile obièno nalaze pored gorskih izvora. Mlaðe su srodnice vodenih i oblacnih
vila. Koliko je izvora u planini, toliko je i vila. Voda na izvoru zove se "vilinska vodica", nikada ne presušuje i uvijek je ljekovita, jer je posvecena vilinskim duhom koji je oblijece. Na tim izvorima u planini vile redovito piju vodu u podne. Ti nepresušni izvori samo tada i mogu presušiti. Vile, kako smo veæ culi, spremne su se i družiti s ljudima, cak i ljubav voditi, ali njihovi inace dosta rijetki muški predstavnici, vilenjaci, znaju za nas ljude biti vrlo opasni.
Treba se cuvati takvih kontakata! Jedan takav susret opisuje i Šime Balen u svojoj knjizi "Velebit se nadvio nad more..."
Prica se, naime, kako je neki podgorski lovac, tragajuci za divljim mackama u cik zore izbio pod samu glavicu Rožanskih kukova, ispod same kamene kupole. Umoran od veranja planinom, zastao je da se odmori i potegao usput iz povelike ploske lozovace. Htjede zadrijemati, kad odjednom primjeti da se nalazi na cistini s malim jezercem obraslim lopocima. Kako li se tek iznenadio kad je primijetio da na velikim listovima lopoèa spavaju tri prekrasne djevojke u bijelim poluprozirnim svilenim haljinama koje su nestvarno lelujale na vjetru! Ne treba ni naglašavati da se radilo o vilama, a ne nekim obiènim pastiricama. I one su njega primijetile i pocele ga pozivati k sebi. Tek što je poželio krenuti za njima, iza Rožanskih se kukova pojavilo sunce. U strahu pred suncem s kojim dolaze i vilenjaci da skupe zaostale vile i otjeraju ih u vilinske dvore, one pobjegoše.
Ni naš lovac nije casa casio; cuo je i on vec za nezgodna iskustva drugih u susretima s vilenjacima. Zato je pobjegao glavom bez obzira do prvog iduceg proplanka. Izgreben i poderan, preostalom je lozovacom manje oprao ogrebotine izvana, a više okrijepio dušu iznutra. Probudili su ga nakon nekoliko sati pastiri koji su slucajno prolazili.
O svom doživljaju nije volio pricati jer se bojao da mu ljudi neæe vjerovati. Ipak, izlanuo se u gostionici u Jablancu kad je, dakako, ponovo uz nekoliko cašica lozovace previše, kako veli Šime Balen "pomunjasa i u svojoj se munjasiji izlajao pred jednim svojim prijateljem da je na Rožanskim kukovima naišao na vile i vilinsku vodu." Nepotrebno je i spominjati: onima koji su vjerovali u vile i price o njima bio je to još jedan dokaz o njihovu postojanju na Velebitu. A nevjerni Tome ponadali su se da pod Rožanskim kukovima ipak postoji izvor. Pokušali su ga pronaci, ali zasad uzalud...

Cime se vile hrane?

Najviše vole med, maslac i janjetinu. Ne vole jesti uvijek na jednom mjestu, vec lutajuci planinom biraju glatke, kao nožem odrezane stijene, koje pozelene lišajevima nakon njihova blagovanja.
Još jedno upozorenje glede njihove prehrane: naša narodna predaja govori da se vile hrane "od nijeka", dakle putnicima uzimaju ono što netko zanijece, sakriva pred drugima, a ima. Zato ne budite sebicni! Zamjerit cete se i vilama

Kakve su kao osobe?

Vole pomagati slabijima i ne vole nepravdu. Znaju usput planinom ostavljati hranu umornim putnicima. Predaja govori da se jedna vila na Bracu sažalila na najmanjeg pastira u planini koga su svi ostali tukli. Dade mu sisati svojega mlijeka i on postade najjaci. Ljudima su duboko zahvalne na pomoci i na dobrotu redovito odgovaraju dobrim. Ali, zle ljude, ili one koji im žele napakostiti nemilosrdno kažnjavaju. Vole se družiti s mladim momcima, ali se ljute i osvecuju kada mladiæi prièaju drugima da su ih upoznali i s njima vodili ljubav.
Postoje i vile posvaðuše, koje uživaju svaðati ljude, posebno muževe i žene. Da se zna: i za braène su svaðe cesto vile krive!
Vile cesto planinom idu same. Da ih ne prepoznamo pretvore se u zmiju, pticu, cak i staru babu. Obožavaju ples, pa se na odreðenim mjestima okupljaju i redovito plešu u kolu. Onoga tko ih za vrijeme plesa primijeti spremne su pretvoriti u stijenu ili drvo. Znaju ga i odvesti sa sobom i do smrti škakljati, to valjda i nije neka kazna. Na mjestima vilinskog kola izrastaju gljive i stvaraju one cudesne krugove gljiva po našim planinama.

Kako izgledaju?

Lijepota bez kraja i konca. Sve se naše price slažu da su vrlo lijepe, prozracne i lagane. Tek, umjesto nogu imaju kozje papke ili konjska kopita. Kosa im je obicno zlatne boje, raspuštena cesto gotovo do zemlje. Ne smije ih se cupati: umrla bi kad bi joj netko išcupao tek i jednu vlas!

Gdje zive?

Nalazimo ih po planinama, spiljama, livadama, cak i u oblacima. Prema staništima i nazivima se razlikuju: postoje vile drvarice (one koje žive po krošnjama), zatim vile planinkinje, vile zagorkinje, diklice planinske, vile vodarice itd. Vole i more; odmorište im je otocic Jabuka, koji je ujedno i vrt velebitskih vila! Zanimljivo, planine u unutrašnjosti Hrvatske obicno nastanjuju drugi ženski mitski likovi, svakako mnogo strašniji i nažalost ružniji.

Kako su nastale?

Postoji mnogo prica! Jedna kaze da su nastale od livadne trave, odnosno od sline koja nastaje na travi za proljetnom rosom, druga govori da je Bog prokleo ohole djevojke, a jedna posebno zanimljiva ih povezuje s Bibljijom. Ta prica veli da su vile i vilenjaci neblagoslovljena djeca Bozja. Naime, Adam i Eva su imali mnogo djece, pa su se pred Bogom posramili i sakrili ih, tako, kada je Bog dijelio blagoslove, ta djeca nisu bila tu!
Mnogo je varijanata na ovu temu, ali se sve u jednom slazu; da je svijet bio lijepši, a ljudi sretniji,u doba kada su vile Svijetom hodale!

Proucavatelji govore da su vile dobri duhovi jadranske mitologije, djeve u bijelom, koje plešu na mjeseèini i zavode mladice. Kadre su nestati, kada god to to pozele, ali ako bi se slucajno dogodilo da ih uhvati majka zavedenog mladica, bile bi primorane bespogovorno mu sluziti.

Keltski mitovi

Keltski mitovi ne poznaju kozmogoniju, proces stvaranja svijeta. Oni govore o valovima osvajanja u kojima su jedan za drugim dolazili naraštaji bogova, heroja i ljudi, čije su se sudbine međusobno ispreplitale. Prvi mitski osnivač došao je sa zapada, s mora. Posljednji, sinovi Mila, bili su ljudi koji su došli s istoka i za koje se smatra da predstavljaju povijesne Kelte. Oni su protjerali Tuatha De Dannan, božanski narod koji je posjedovao ogromna znanja i vještine. Jedan dio bogova i ljudi Tuatha De Dannan odlazi na zapad preko mora, dok drugi ostaju i povlače se u "drugi svijet" (kelt. Sidh, mir) iz kojeg mogu sudjelovati u sudbinama ljudi. Taj svijet je nevidljiv, a opet sveprisutan. To je tajni život humaka, jezera, rijeka, podzemnog svijeta. Nastanjuju ga vile, vilenjaci, patuljci, elfi. Ljudi s njim mogu komunicirati za velikih godišnjih svetkovina i na posvećenim mjestima.

Na isti način kao što čovjek nije samo materijalan, već posjeduje dušu, tako je i sve u prirodi živo i ima dušu; prožeto je snagama i energijama, nastanjeno vidljivim i nevidljivim bićima. Vrhovi planina i uzvisine bili su boravišta bogova. Vrela, rijeke i vode općenito, bile su poznate kao diva, devona ("božanska"). Izvori su bili darovatelji čudotvornih iscjeliteljskih moći. Na tim se mjestima ponekad nalazi "ulaz" u "drugi svijet" koji čuvaju vile, patuljci, a ponekad i neki div.

Vilinska kraljica

BEBO
- vilinska kraljica kraljevstva Faylinn i Iubdanova žena u drevnoj irskoj legendi. Posjećivala je stanovnike Ulstera koji su prema njoj izgledali kao divovi.

BECUMA
- vila koja se udala za kralja Conn Catchatacha prema irskoj legendi. Ta veza je imala lošu kob i zemlja je počela patiti. Stoka nije davala mlijeko, a klasovi kukuruza nisu dozrijevali. Nagovorila je kralja da progna svog sina Arta. On se nakon nekog vremena vratio i pobijedio Becumu u partiji šaha i tada ju prognao iz Tare.

BEDIADARI ili Bidadari («dobri ljudi»)
- malene malezijske vile koje imaju mnogo sličnosti sa europskim rođacima, ukljućujući i ime «dobri ljudi».

Vilenjak

BEFANO
- talijanski vilenjak, ima grbu na leđima, hoda pomoću štapa i pojavljuje se u društvu svoje žene Befane na 6. siječnja. Prikazuju se na uličnim procesijama praćeni glazbom, ljudima obučenim u prnje sa zacrnjenim licima i konjima. Idu od kuće do kuće gdje pjevaju i dozivaju djecu, a ljudi ih daruju vinom i novcem.

BEFIND («BIJELA DAMA»)
- irska vilinska kuma koja pohodi rođenje djeteta, zajedno sa još dvije vile, kako bi prorekle djetetovu sudbinu i obdarile ga vilinskim darovima.

BEITHIR
- duh štetočina iz škotskih visoravni koji živi u pećinama.

BELA
- drijade iz Indonezije, vile drveća. Ako netko želi srušiti drvo, mora beli ponuditi hranu i pristojno ju zamoliti da se preseli na drugo drvo. Ako se to ne učini, uzrokovat će noćne more i bolest.

Vila s mnogo lica

BEN VARREY
- sirena sa otoka Mana koja je uglavnom prijateljski naklonjena otočanima. Upozorava moreplovce na dolazak oluje, a ponekad ih mami da se utope svojim prekrasnim pjevom.

BENDITH Y MAMAU («majčin blagoslov»)
- laskavi Glamorganshireski naziv za ova ružna stvorenja koja su nastala od križanja goblina i vila. Žive pod zemljom u plemenima i mrze ljude. Ubijaju im životinje, kvare alat i kradu krave. Ukrasti će i ljudsko dijete i u zamjenu ostaviti jedno od svoje djece. Da bi se vratilo dijete, potrebna je pomoć vještice. Kada se vrati, dijete se ničega ne sjeća osim vilinske glazbe.

BERCHTE ili Berchta («svjetla» ili «bijela dama»), Butzenbrecht, («darivateljica») i Perchta («isijavanje»)
- njemačka vila koja ima mnogo lica. Jedno od njih je Baba Roga koja se priziva kako bi zločestu djecu prisilila na lijepo ponašanje. Ona je također vještica velikih širokih stopala okrenutih prema van, željeznog nosa, duge sijede kose i malenih sjajnih očiju. Sa sobom nosi preslicu i oslijepit će svakog tko je pokuša poskrivečki promatrati dok se bavi nekim poslom, neki kažu da će svatko pasti u trans tko joj se nađe na putu Dvanaeste noći. Kada se probudi imat će sposobost da prorekne kakav će biti urod te godine.
- Kao Butzenbrecht, najviše posla ima između Božića i Nove godine. Uništava svaki ručni rad koji nije dovršen do Stare godine navečer. U njenu se čast kuće kite sa zimzelenim granama, na Dvanaestu noć (6. siječnja) mora se za nju ostaviti hrana jer inače će ju uzeti sama iz trbuha ljudi. No ima ona i dobru stranu- ako se naprave kolači u obliku papuča, napunit će ih darovima i slatkišima za dobru djecu. Slavlje 6. siječnja je prvobitno bilo slavlje zvano noć Perchtun, budući da je ona također i Perchta, ona uzima duše mrtve djece pod svoju brigu.
- Ona je čuvarica oranica i stoke i svatko tko ne cijeni njen posao biti će kažnjen. Ljudi se oblače kao Perchten, koja predstavlja duha dobrote i plešu po poljima kako bi otjerali zle duhove.
- Berchte se također pojavljuje kao znak smrti. U nekim dijelovima Njemačke, ona je predvodnica Divljeg lova, a prate ju vile i duhovi nekrštene djece, čija je zaštitnica. U proljeće je ljupka djeva duge meke kose sa grančicom glogovog cvijeća u ruci.
- nekad je bila boginja slična ili identična Holdi, božanstvo plodnosti i braka pa je ponekad zovu i Holdaberta, kombinacija imena Holda i Brechte. Gotovo je sigurno da je bila glavno božanstvo ognjišta i doma, te je u pogansko doba imala svoj blagdan Yule. U svakoj su se kući tada na kamenom oltaru palile miomirisne grane zimzeleni da bi je se dozvalo da prorekne budućnost svakog od ukućana.

Cudo

BLACK ANNIS («Crna Annis»)
- vila oluje ili zime plavog lica. Nastanjuje Dane Hills u Leicestershireu. Ima neurednu kosu, velike žute očnjake i živi u pećini koja se naziva «Odaja Crne Annis» koju je izdubila vlastitim noktima. Ispred pećine je hrast u koji se sakriva kada želi nekoga izbjeći ili zaskočiti neko dijete ili janje koje je zalutalo predaleko od kuće. Popit će im krv, meso pojesti, a kožu razapeti da se suši u pećini. Moguće je da je nastala kao iskrivljen oblik ili alter ego keltske boginje Anu ili Danu, majke svih bogova.

CRNI PSI ili fantomski psi
- ima ih diljem cijele Europe. Pojavljuju se na usamljenim mjestima, raskrižjima, mostovima, starim putevima, napuštenim stazama, crkvenim dvorištima, pogrebnim humcima, bunarima i sličnim mjestima. Zadržavaju se oko ulaza na posjede, u stvari čini se da čuvaju građevine koje je načinio čovjek, a posebno razne vrste granica.
- Malo su veći od smrtnih pasa, imaju crvene, zelene ili goruće oči, a ponekad samo jedno oko. Neki su bezglavi i buljave oči im lebde iznad tijela. Posvuda postoje svjedočanstva o nezemaljskim psima koji nestaju u jarkoj svjetlosti, jednom je ta svjetlost spržila jednog seljaka zajedno sa konjem i kolima.
- Crni pas izaziva strah. Njegova pojava je obično loš znak koji predskazuje smrt onome tko ga vidi ili nekome iz njegove obitelji. Charles Walton je susreo crnog psa na putu kući u Alveston i to devet večeri zaredom. Devete večeri je bezglavi crni pas prošao pored njega i slijedeći je dan dobio vijest o sestrinoj smrti. U istočnoj Angliji kada netko umire, kaže se da mu crni pas stoji do nogu. Crni psi također mogu i ubiti i rastrgati nekoga. Priča o Dartmoorskom crnom psu je poslužila kao inspiracija za priču Barskervillski pas Sir Arthura Conana Doylea.
- Postoji na stotine crnih pasa u cijeloj Engleskoj (oko 40 samo u okrugu Wiltshire) i svaki od njih ima svoje ime. U istočnoj Angliji zove se Black Shuck ili Old Shuck, u Suffolku Old Shock, u Somersetu je the Gurt Dog. Na sjeveru Engleske to je Barguest, Black Shag, Padfoot i Hooter, Gytrash, Trash ili Skriker. Na otoku Manu je Moddey Dhoo.
- Neki crni psi se pojavljuju kao nezemaljski psi u pratnji divljih lovaca. Neki od njih su Gabriel Hounds, Gabble Rechets, Dandy Dogs, Yeff Hounds, Wisht Hounds i Cwm Annwn. U Skandinaviji Wild Hunt (divlji lov) i Woden's Hunt. Svi su znak smrti ili nesreće.

Preuzeto sa Link