Vanzemaljski oblici života,dokazi,očevici... :: Buvljak ~ Opsta blebetanja ~ Svastara

BIVŠI PORUČNIK AMERIČKE VOJSKE KOJI JE ZA CIA-u RADIO POTKRAJ 1950-ih IZNIO JE IZVANREDNA OTKRIČA O RANIM NJEMAČKIM NASTOJANJIMA DA IZRADE NLO-e TE O STVARNIM SAZNANJIMA AMERIČKE VLADE I VOJSKE O NLO-ima.

ODJEL AMERIČKE VOJSKE/ CIA-e PROUČAVAO JE PRAVE SLUČAJEVE POJAVLJIVANJA NLO-a IZ PLAVE KNJIGE

Albuquerque, Novi Mexico, 27. kolovoz 2008.
Prije deset godina, u travnju 1998., nazvala me je jedna osoba iz Kalifornije i rekla da poznaje čovjeka čiji je svekar radio za Središnju obavještajnu agenciju (CIA-u) potkraj 1950-ih te da je njegov posao uključivao istraživanjima o NLO-ima. Pozivatelj je smatrao da bih trebala razgovarati sa zetom tog čovjeka i pitati ga bih li mogla razgovarati sa njegovim 62. godišnjim svekrom koji živi negdje na jugoistoku Sjedinjenih Država, čije se zdravlje iz dana u dan pogoršava.

Nakon podužeg razgovora sa zetom, ,,S, D.-om" - gdje sam spomenula svoju karijeru istraživačke novinarke i TV producentice, redateljice dokumentarnih filmova, radio-izvjestiteljice i autorice koja piše o temama u rasponu od znanosti i očuvanja okoliša do zagonetki Zemlje, među kojima su i pojave NLO-a on je rekao da će porazgovarati sa svojim svekrom i obavijestiti me ako dobije dopuštenje da s njime porazgoaram bilo službeno, tj. s pravom objavljivanja, bilo neslužbeno. S. D.-a sam uvjeravala da sam voljna, ako je potrebno, razgovarati s njegovim svekrom i u potpunoj tajnosti. S. D. me je kasnije ponovno nazvao i dao mi svekrov broj fiksnog telefona.

Dana 2. svibnja 1998. nazvala sam broj tog bivšeg analitičara CIA-e i Američke vojske kojeg ću zvati ..Stein".

U prvom telefonskom razgovoru saznala sam više iznenađujućih pojedinosti negoli sam očekivala te sam Steina upitala mogu li razgovor snimati bez navođenja njegovog pravog imena, kako bih njegova navodna iskustva mogla podijeliti s publikom radio-emisija „Dreamland i Coast to Coas AM“, koje je tada vodio Ait Bell. Stein je rekao, pod uvjetom da ne otkrijem njegovo ime i sadašnje mjesto boravka ili konkretnu vojnu bazu u kojoj su on i drugi analizirali fotografije i film o UFO-ima s prikazima obdukcije čovjekolikih bića, da pnstaje na razgovor jer ne zna koliko mu je života još preostalo. Ali nije želio ugroziti živote preostalih članova svoje obitelji te je tražio potpunu anonimnost.

Nažalost, zahtjeva za anonimnošću sam se naslušala u dugogodišnjim nastojanjima da saznam što američka Vlada zna o planovima i interakcijama van zemaljskih bića s planetom Zemljom. Prema mojim saznanjima, na snazi je prešutna politika strogog nijekanja u interesu nacionalne sigurnosti još od 1947., nakon što je predsjednik Hary S. Truman potpisao strogo povjerljivi predsjednički ukaz kojim se javnost i medije držalo ,.u mraku".

Godine 1998. objavila sam neke dijelove snimljenog telefonskog razgovora sa Steinom, uz njegov pristanak. No ubrzo nakon našeg prvog razgovora Stein je primio obavijest svog dugogodišnjeg prijatelja koji ie radio u telekom kompaniji u njegovu mjestu boravka. Prijatelj je Steinu dojavio da mu se telefon prisluškuje te da se pita zašto, jer Stein je bio umirovljen i vrlo bolestan. Stein me je upoznao sa situacijom, pristao me primiti u svom domu i dopustiti mi da njegovo svjedočanstvo snimim. No. čak su se i te mjere predostrožnosti naposljetku izjalovile, prekinuvši naše razgovore, i to na iznenađujuće uznemirujuć način po Steina, ali tek nakon što sam uspjela snimiti sate i sate razgovora,

Sada, 10 godina kasnije, u kolovozu 08. počinjem s iznošenjem niza pravih „Dosjea X”, tj. Steinovih tvrdnji koje se ne mogu dokazati, ali, na tragu najnovijie knjige Jima Marrsa, Uspon Četvrtog Reicha (The Rise of the Fourth Reich), da je Steinove navode vrijedno predočiti u javnosti kao moguće izvještaje iz prve ruke o pretpostavljenim operacijama ClA-e iz 1950-ih, u vezi vanzemaljskih bioloških entiteta i njihovih naprednih tehnologija.
Linda Moulton Howe

TELEFONSKI RAZGOVOR 2. SVIBNJA 1998.
Linda Moulton Howe (LMH):
Molim vas da mi, za početak, kažete imam li ispravne informacije tj. da ste za ClA-u radili izmedu 1957. i 1960. godine na strogo povjerljivim slučajevima iz projekta „Plava knjiga“ predanih CIA-i, a ne na lažnim slučajevima namijenjenih javnosti u dotjeranoj verziji Plave knjige?
Stein: Pa, na slučajevima koje smo dobivali moj šet i ja. (Slučajevi] su obično pristizali izravno meni.
LMH: Tko vam ie bio šef?
Stein: Anthonv Barden je ime kojim se koristio u CIA-i.
LMH: Je li još uvijek živ'
Stein: Nije. Potkraj 1950-ih kada sam za njega radio imao je šezdesetak godina. Umro ie negdje 1970-ih.
LMH: Ie li bio vojno lice ili civil?
Stein: Bio je civil.
LMH: Koju ie funkciju obnašao u CIA-i?
Stein: Bio je zadužen za praćenje situacije u jugoistočnom dijelu Sjedinjenih Država. Za svaki dio zemlje postavili su različite ljude. Netko drugi se bavio sjevernoistočnim dijelom; netko treći jugozapadnim; a netko četvrti sjeverozapadnim.
LMH: Zašto ie, po vašem mišljenju, CIA podijelila Sjedinjene Države u četiri regije kada se, teoretski, trebala baviti međunarodnom scenom, a ne domaćom? Stein: Regionalnu su podjelu napravili kako bi uštedjeli vrijeme koje bi se utrošilo na putovanja. U to vrijeme netko je bio zadužen i za rad cjelokupne CIA-e.
LMH: Nije li se FBI trebao baviti domaćim terenom, a CIA međunarodnim? Stein: Takva ie bila opća predodžba, ali u SAD-u CIA je podijelila zemlju na četiri područja. Također smo imali osobu pod čijim ie nadleštvom bilo praćenje situacije u svijetu, kao i ravnatelja operacija u Europi. A, naravno, imali smo i špijune u Rusiji i tako dalje.
LMH: Sjećate li se je li u dokumentima i na fotografijama iz 1930-ih koje ste dobivali u vezi neidentiriciranih letećih objekata bilo prikaza ili govora o slučajevima mrtvih životinja, ti. njihovih osakaćenih trupala?
Stein: Ne, ništa o usmrćenim životinjama iz dosjea Plave knjige nije dospjelo do mene i moga seta. U tajnim dokumentima koje sam vidio izdvajao se pad NLO-a kod jednog ranča u Novom Meksiku 1947. U dokumentu stoji da je to bio leteći tanjur njemačke izrade s van zemaljskim hijeroglifima na unutrašnjoj i vanjskoj strani oplate. Ustanovili su da je izrada njemačka primijenivši metodu reverzne mehanike. Mislim da se u letjelici nalazilo nešto što ju je povezivalo s pretpostavkom da su je načinili Nijemci 1938. godine. No. u njoj su bila i vanzemaljska bića. Jedno je još uvijek bilo Živo, jedno je umiralo, a mislim da su jedno ili dva bića već bila mrtva.
LMH: Je li CIA imala fotografije tih bića?
Stein: Fotografije sam vidio u našim strogo povjerljivim spisima u vojnoj bazi
na jugoistoku SAD-a. Također sam imao odobrenje iz Bijele kuće o slobodnom pristupu strogo povjerljivim dokumentima. Kada sam radio u Washingtonu, D.C., u središnjem uredu ClA-e. kada bih našao vremena otišao bih u knjižnicu i proučavao raznorazne spise. Svoju sigurnosnu karticu provukao bih kroz sigurnosni mehanizam i jednostavno ušao. Ondje sam pročitao podatke o letećem tanjuru izrađenom u nacističkoj Njemačkoj.
LMH: Jesu li u izvještaju o padu letjelice u Novom Meksiku ta bića opisana? Stein: Da. jesu. Vjerojatno ste gledali film objelodanjen u (otprilike) zadnjih pet godina, o obdukciji vanzemaljca.
LMH: (Bića) s po šest prstiju (na svakoj ruci i nozi)?
Stein: Pa, imaju po šest prstiju. Film prikazuje salu u kojoj se upravo obavlja obdukcija. Sjećam se da je sustav za navođenje s upravljačkom pločom sličio ručnom sustavu navođenja na tom NLO u. Prema fotografijama koje sam
imao priliko vidjeti, letjelicom su upravljali dodirom, ili. vršcima prstiju.
LMH: O pločama s otiscima ruku pročitali ste tijekom 1950-ih?
Stein: Točno. U CIA-inom izvještaju također se navodi da je ondje bilo „vanzemaljskili hijeroglifa“.
LMH: Je li se u tom CIA-inom izvještaju spominjalo zašto bi se šestoprsti humanoidi nalazili unutar letjelice navodno izrađene 1938. u Njemačkoj?
Stein: Ne. ali sam čuo druge informacije o Nijemcima, iz 1917. i 1927. kada su imali svoje prvo tanjurasto vozilo koje može letjeti. Nijemci su u to doba navodno bili stupili u kontakt s vanzemaljcima preko dva medija koji su za njih radili. Pripadali su Društvu Vril koje je radilo na izvornom prototipnom modelu kojeg su načinili, a koji je mogao letjeti,
LMH: Kakvo je bilo to Društvo Vril?
Stein: To je prilično staro društvo u Njemačkoj. Mislim da mu je član bio moj pradjed 1800-ih. Mi smo ovamo došli iz Njemačke gdje smo u to doba bili dio kraljevske obitelji.
Vril je bilo društvo s različitim ciljevima u različitim vremenima, lijekom 1800-ih Društvo Vril se zanimalo za razne industrijske projekte i strojeve. Godine 1917. Vril je održao veliko zasjedanje na kojem je odlučeno da se tada krene u istraživanje alternativnih izvora energije.
LMH: Imate li ikakvih saznanja da je nadahnuće udruge Vril o letjelici u obliku diska poteklo od izravne suradnje sa šestoprstim vanzemaijcima?
Stein: Da ako se dobro sjećam, kada je Vril gradio tu prvu letjelicu imali su jednog ili dvojicu vanzemaljaca koji su s njima radili u Njemačkoj gdje su Nijemci ispaljivali rakete iz mjestašca Peenemundea na otoku Usedom. Prema dokumentima koie sam pročitao u Washingtonu, ondje je napravljeno prvo Vrilovo vozilo.
LMH: Ima li kakvih naznaka u dokumentima ili izvorima s kojima ste bili u kontaktu u kakvom su odnosu bila šestoprsta bića i naša civilizacija, i koliko to već dugo traje?
Stein: O tome. 1950-ih godina, nisam pronašao nikakve podatke.
LMH: Je li u tim dokumentima bilo ikakvih nagovještaja o porijeklu šestoprstih humanoida?
Stein: Prema onom što sam pročitao o slučaju Kosucll, čini se da su ti šestoprsti vanzemaljci došli s dvaju planeta koji kruže oko Aldebarana, najveće zvijezde u sazviježdu Bika.
LMH: Budući da ste radili za CIA-u i imali pristup izvještajima, uključujući onaj o padu letjelice u Novom Meksiku 1947. godine, u kojoj su se nalazila šestoprsta bića, te je rečeno da je letjelici izrađena u Njemačkoj 1938. pod nazorom tih bića, jeste li imali kakve spoznaje iz prve ruke o tome jesu li naše vlasti kontaktirali Nijemce i razgovarali o problemu NLO-a?
Stein: Ne. ono sto sam pročitao iako me je iznenadilo, a drugih poveznica s Njemačkom nisam uočio. Ali, znam da smo imali susret s letećim tanjurima i njihovim bićima 1448. godine.
LMH: Gdje?
Stein: Čini se da smo mi [američka oba¬vještajna služba OSS te britanski MI5 i M16] saznali da su Nijemci sve svoje tanjuraste letjelice iz podzemnih baza u Njemačkoj 1938. prebacili u Argentinu te na Antarktik. Između 1946. i 1947. Sjedinjene Države su pokrenule znanstvenu misiju na Antarktik pod vodstvom admirala Byrda. Ondje smo imali vojni okršaj s vanzemaijcima i njihovim letećim tanjurima: bio je to svojevrsni minirat. Sve naše letjelice bile su uništene.
LMH: Kaže li se u tom dokumentu jesu li u antarktičkim letećim tanjurima bili i Nijemci i šestoprsti vanzemaljci, ili samo ti šestoprsti?
Stein: Niti jednog nismo ulovili niti oborili, tako da vojska nije znala tko je letećim tanjurima upravljao, osim što se usputno spominju nacisti. Taj okršaj se dogodio nakon Drugog svjetskog rata. Britanci su nam 1930-ih godina pokazali fotografije tanjurastih letjelica, stoga smo znali da Nijemci imaju leteće tanjure oboružane „laserskim topovima“. Kada je Hitler pokrenuo Drugi svjetski rat poslao je sve letilice koje su Nijemci imali u Argentinu i na Antarktik, vjerojatno u nastojanju da ih sakrije, tako da niti jedna od njih ne padne u protivničke ruke. Hitler je stalno spominjao svoje super-tajno oružje i svi su mislili da se radi o raketama V-2. No čini se da su rakete V-2 bile samo uzgredni elementi tehnologije za izradu letećih tanjura koja se tada razvijala.
LMH: Ali. ako je Hitler očajnički želio pobijediti i pokoriti svijet, zašto se tim
služio?
Stein: Neki od razloga leže u tim šestoprstim bićima pronađenim na mjestu pada letjelice u okolici Roswella 1947. A postojala je još jedna vrsta vanzemaljskih bića. Moj šef i ja posjetili smo Područje 51 u Nevadi. Ondje sam u jednoj prostoriji vidio vanzemaljca, ali samo kroz prozor. Unutra nisam ušao.
LMH: Je li bio živ?
Stein: Da, bio je živ. Moj šef je bio ušao te mi ie kasnije rekao da to biće uopće ne govori, komuniciralo je isključivo telepatski. Šef je rekao da čim bi pomislio postaviti mu neko pitanje, biće bi na pitanje odgovorilo prije negoli bi moj šef izrekao pitanje naglas. Biće je moglo čitati misli.
LMH: Kako je biće izgledalo?
Stein: Poput „Sivih", kako se danas nazivaju – s velikim očima i uskom, šiljastom bradom te malenim nosom, a umjesto ušiju imalo je usne otvore bez usne školjke. Tijelo mu je bilo vrlo krhko i mršavo. Bilo je visoko oko 1,4 do1,5
metara
LMH: Sjećate li se izgleda očiju.
Stein: Tamne; podsjećale su na sunčane naočale.
LMH: Po opisu se razlikuje od šestoprstih bića.
Stein: Da, šestoprsti su izgledali gotovo kao... prema slikama koje sam vidio., izgledali su kao mala ljudska bića. [barem što se tiče] ovalnog oblika lica. LMH: Vidjeli ste. dakle, dvije vrste čovjekolikih bića?
Stein: Da. ako govorimo o fotografijama šestoprstih bića. Moj se pristup podacima o toj prvoj vrsti vanzemaljaca, navodno pronađenih u srušenoj letjelici u Novom Meksiku, svodio samo na vizualni pristup fotografijama. Tog smo se vanzemaljca, tzv, „Sivog", dočepali a rečeno mi je da smo znali nalaziti i druge zato što su leteći tanjuri imali česte nezgode. A razlog tih nezgoda i padova letećih tanjura leži u činjenici da smo 1950-ih razvili mnogo snažniji radarski sustav za potrebe baza Američkog ratnog zrakoplovstva i kontrola leta. Očigledno, snažniji radarski signali na neki su način negativno utjecali na pogonske uređaje letećih tanjura. Nakon tih ranih 1950-ih možda su se vanzemaljci domislili načinu da izbjegnu naše radare jer nakon nekoliko godina nisu se rušili kao prije.
LMH: Imate li kakvih podataka o tome odakle dolaze ti krhki Sivi?
Stein: Ne, radeći za CIA-U o tome nisam saznao ništa.
LMH: Ako ste s vašim šefom posjetili Područje 51 i vidjeli metar i pol visokog mršavog humanoida. a prethodno ste čitali izvještaje o šestoprstima, nešto mišićavijim bićima, čije ste slike također vidjeli, niste li smatrali za shodno da se o tome raspitate?
Stein: Da. pitao sam je li to druga vrsta, a oni su samo odgovorili da je biće iz Područja 51 različito od šestoprste vrste. Po mojim saznanjima, od pada u Roswellu naši nisu naišli na druge šestoprste vanzemaljce.
Snimljene su i fotografije s obdukcije šestoprstih bića, poput one prikazane nedavno na televiziji. Na slikama se vidi obdukcija jednog od tih bića s velikom ranom na nozi. Istu takvu ozljedu noge vidio sam i na slikama u vojnoj bazi. LMH: Kada ste točno radili za CIA-u?
Stein: Od 1957. do 1960. - od isteka moje četverogodišnje vojne službe, jer zapravo sam radio u vojsci, a u CIA-ine projekte sam ušao na mala vrata.
LMH: Koji ste čin imali i u kojem ste rodu služili?
Stein: Bio sam poručnik u jedinici za vezu Američke vojske, a podučavao sam časnike u jednoj vojnoj bazi na jugu SAD-a.
LMH: Znate li zašto vam je omogućen pristup izvještajima o vanzemaljcima?
Stein: Isprva, imao sam samo TOP SEKRET pristup jer sam predavao tajnu
kriptografiju, radio-operacije i kriptografiju za časnike jedinice za vezu. Zatim sam počeo predavati svim NATO-ovim časnicima koje bi vojska dovela.
Podučavao sam europske časnike kao i azijske časnike koji su mi tada dolazili iz Laosa, Vijetnama i Kambodže. Dakle, imao sam pristup strogo povjerljivim spisima. Moj šet. Anthony Barden, sudjelovao je u radu tajne Škole za obuku jedinica za vezu. On je zapravo vodio tu školu namijenjenu vojnom osoblju, ali kao civil, tj, CIA-in operativac zadužen za vođenje vojne škole. Nalazio se u pozadini, ali je u biti bio pročelnik ClA-e za jugoistočni dio Sjedinjenih Država. Potom se CIA sve više i više počela baviti projektom Plava knjiga, a kada se jednom prilikom Anthonv Barden našao u Washingtonu, D.C., CIA mu ie dala u zadatak da radi na slučajevima koje Američko ratno zrakoplovstvo nije moglo objasniti. U tim slučajevima očevici su bih vrlo vjerodostojni, poput pozornika Državne policije i vojni časnici. Takvi bi se slučajevi slali Anthonvju Bardenu. Javnosti dostupna verzija projekta Plava knjiga u Washingtonu sadržavala je samo objašnjive slučajeve. Zbog toga u projektu Plava knjiga nakon njegovog ukidanja nije bilo nikakvih opipljivih informacija.
Moj šef i ja, te naša jedinica, od nekoliko desetaka ljudi vidjeli smo fotografije i dokumente o pravim NLO-ima, prikupljene iz projekta Plava knjiga i prebačene u CIA-u.
LHM: Do toga vremena, 1957. do 1960. rekli ste da se administracija Haryja S. Trumana već bila bavila onime što su smatrali vanzemaljskim bićima.
Stein: Da, točno
LHM: Zašto ste vi bili uključeni u istraživanje neobjašnjenih slučajeva iz Plave knjige ako su vlasti već znale da vanzemaljci posjećuju naš planet.
Stein: Istina je da je naša vlast to već znala, ali pokušavali su saznati više.
U našoj jedinici imali smo članove osoblja koji su išli na teren i razgovarali s očevicima.
l.MH: Znači li to da zapravo nismo znali kakve su namjere vanzemaljaca? Stein: Točno tako. Čak se i Truman pitao što vanzemaljci ovdje zapravo rade: „Kamo idu? Odakle dolaze?"
LMH: Koliko je dugo to biće bilo živo i koliko je držano u Području 51?
Stein: Koliko ja znam, kada sam radio za CIA-u [I957.-1960.] biće je bilu živo. Neznam je li umrlo, ili su pripadnici njegove vrste došli po nj, ili se dogodilo nešto treće,
U jednom izvještaju, koji nije bio sasvim jasan, pročitao sam da je neka velika letjelica nadlijetala Područje 51 u Nevadi. Ostale strane izvještaja su istrgnute pa ne znam što se doista dogodilo.
LMH: Je li bilo kakvog spomena o vrsti bića u velikoj letjelici?
Stein: Ne. takvih podataka nije bilo, izgledalo je kao da je netko pročitao
cijeli izvještaj i da je sve bitne podatke izbacio. U jednom sam izvještaju pročitao da je CIA „ušutkala" - nisu rekli „ubila" - petoro šestoro ljudi u razdoblju od tri do četiri godine nakon pada letjelice u Roswellu. Nekima su zaprijetili, a neke su „ušutkali", kako stoji u izvještaju.
LMH: Jeste li svog šefa ikada upitali jesu li šestoprsta bića na neki način povezana s tanjurastim letjelicama iz Njemačke 1938. godine, prije Drugog svjetskog rata. Znači li to da su šestoprsta bića pomagala Njemačkoj?
Stein: Da, pomagala su Njemačkoj.
LMH: Jeste li ikada razgovarali s vašim šefom o ovome: kako to da su šestoprsta bića radila za Njemačku, a da su kasnije pronađena u srušenoj letjelici na američkom tlu.
Stein: Iz prve sam ruke znao samo to da se u izvještaju spominju njemački okrugli zračni brodovi. Znao sam i to da ih je Njemačka imala određeni broj, te da ih ie prebacila u Argentinu i na Antarktik.
LMH: Dakle, u dokumentima koje ste vidjeli vlastitim očima između 1957, i
1960. godine spominju se jedino bića s tog ranča u Novom Meksiku. Ne sjećate
se točne lokacije ranca, već samo da se radi o Rosvvellu?
Stein: Da, o ranču u okolici Rosvvella.
LMH: Je li u dokumentima koje ste pročitali bilo fotografija?
Stein: Da, samo fotografija šestoprstog bića na obdukcijskom stolu.
LMH: Kada ste vidjeli te fotografije i izvještaj, jeste li od svog šefa zatražili više informacija?
Stein: U biti, šef i ja dijelili smo istu sudbinu. Čitali smo iste materijale. Obojica smo nastojali doći do više informacija, ali nismo uspjeli pronaći nikoga tko bi nam nešto više rekao. Ako netko stupi s vama u kontakt i kaže:
„Imam cjelokupnu sliku i znam sve što se događa", ta osoba izmišlja, laže, jer na takav način CIA ne radi. Svi koji rade na istom projektu dobivaju zadatke samo u određenim segmentima, tako da nikada ne možete reći da ste posložili cijelu sliku.
LMH: Radili ste i u Eisenhowverovoj administraciji'
Stein: Jesam.
LMH: Zašto je, po vama, na snazi takva stroga politika nijekanja vanzemaljske prisutnosti na ovom planetu?
Stein: Nikada mi to nije bilo jasno. Mislim da se radi o zataškavanju koje je
započelo i više se ne može zaustaviti, Počeci sežu sve tamo do 1930-ih kada su nacisti izmjestili sve tanjuraste letjelice iz Njemačke te kada su radili na raketama V-1s i V-2s. Zatim ie došao kraj rata, pa padovi letjelica u Roswellu. Potom. početkom 1947., došlo je do sukoba s letećim tanjurima i sa, kako su ih nazvali, „nacistima" na Antarktiku.
Prema teoriji moga šefa o čitavoj toj stvari, dolje na Antarktiku izgubili smo bitku i sve naše zrakoplove jer letećim tanjurima nismo bili dorasli. „Laserskim topovima" na tanjurastim letjelicama nikako se nismo mogli suprotstaviti, a kretali su se tako brzo i lako da na njih nismo mogli niti pucati.

Moj šef i ja razgovarali smo s nekim ljudima o tome kako se, nekako u isto vrijeme, počeo provoditi Marshallov plan. Slutili smo da je između nacista i Argentine te naše vlade došlo do nekakvog dogovora. Smatrali smo da je to bio razlog početka provedbe Marshallovog plana za obnovu Europe. Morali smo ga početi provoditi, kako bi nacisti u Argentini bili zadovoljni, takva me sanacija podsjeća na sitnaciju gdje rat dobivamo, ali se kasnije predajemo, plaćajući za taj rat.
LMH: Ako je mnogo naših aviona srušeno od strane diskova s „laserskim topovima" kojima su upravljali nacisti u suradnji sa šestoprstim bićima, zašto bi taj susret bio ograničen za područje Antarktika? Zašto nacisti i ta bića u istim tim letećim tanjurima nisu jednostavno pročešljali nebo diljem svijeta i obarali sve zrakoplove i na kraju preuzeli kontrolu?
Stein: Mislim da je SAD. kada se dogodio taj okršaj na Antarktiku gdje smo tako gadno potučeni, počeo raditi na Marshallovom planu obnove Europe. Bilo je to gotovo poput mirovnog sporazuma: ukoliko razrušenu Europu ponovo izgradimo, vanzemaljci neće dirati naše gradove.
LMH: Marshallov plan je predstavljao, na neki način, našu kapitulaciju pred nacistima i vanzemaljcima?
Stein: Po mojem mišljenju, da.
LMH: Ali to ne objašnjava... ako su imali takvu vrstu izvanredne tehnologije, zašto jednostavno nisu preuzeli nadzor nad svijetom?
Stein: Ne znam.
LMH: Ne razumijem zašto su njemački nacisti izgubili drugi svjetski rat ako su im pomagala šesetoprsta bića koja su imala takvu tehnologiju i koja su podučavala naciste kako da izrade svoje napredne zračne brodove. Na ovom planetu ista ta bića mogla su učiniti što god su htjela. Prema tomu, zašto nisu krenuli na Sjedinjene Države. Englesku i Australiju. Saveznike, ako su već na Antarktiku pokazali da iz zraka mogu skinuti svaki zrakoplov kojeg žele?
Stein: Ne znam.
LMH: Jeste li ikada vidjeli neki podrobniji tekst u spisima između 1957. i 1960. o nakanama šestoprstih bića ili drugih, manjih i krhkijih Sivih?
Stein: Nisam. Slični podaci iz dokumenata svodili bi se na ovo:
„Voljeli bismo znati kakve su im prave namjere."
Takve sam primjedbe, ili nešto u tom stilu, viđao desetke puta.
LMH: Kada ste otišli iz vojske?
Stein: 1960. godine.
LMH: CIA-u i vojsku napustili ste u isto vrijeme?
Stein: Da. U našoj CIA-noj/vojnoj skupini u to nas je doba bilo dvadeset i četvoro, a dolazili su i novi ljudi. U CIA-i zapravo nema odlaska u mirovinu. To vam je poput drevne gladijatorske skupine: o starosti i umirovljenju ne morate brinuti. Moj šef je umro sredinom 1970-ih. Kada sam prvi put ušao na mala vrata te sam, pomažući mu, dobio pristup strogo povjerljivim dokumentima, nikada se u CIA-i nisam služio svojim pravim imenom. Koristio sam se konspirativnim identitetom. Jedini razlog što sam se izvukao, moglo bi se reći, živ u to rano doba 1960-ih, nakon četiri godina službe, bilo je ime kojim sam se koristio.

U to doba, dva tjedna nakon što sam izašao iz službe. CIA je organizirala skupinu koja je preuzimala tijela beskućnika koji su u središtu grada, nedaleko naše vojne baze, umrli zbog alkoholizma ili predoziranja drogom. Ta skrovita skupina „krstila" je te mrtve ljude imenima kojima smo se ja i ostali koristili u CIA-i. Potom bi tijelo ili tijela kremirali a pepeo rasuli kako nitko ne bi mogao ponovno iskopati ostatke. Par tjedana nakon mog odlaska ime kojim sam se služio u CIA-i završilo je svoju karijeru i osvanulo „mrtvo", jednostavno se ugasilo. Od dvadeset i četvoro ljudi koji su bili u toj CIA-inoj jedinici, moj šef je umro prirodnom smrću a ja sam otišao, ali iz te jedinice preostao sam samo ja.

Ostali nisu jer su postali špijuni u Rusiji i Turskoj te su, naposljetku, svi ubijeni. Ja sam se uspio izvući živ zahvaljujući pomoći moga sela, ali moja žena o tome nije ništa znala sve do prije otprilike godinu dana (1997). Sve na čemu smo radili držano je u strogoj tajnosti trideset ili trideset i pet godina. Dakle, do sredine 1990-ih tajnost je pomalo izblijedjela i danas imate mnogo ljudi koji istupaju u javnost, poput onog vojnog časnika koji je napisao knjigu (umirovljeni potpukovnik Američke vojske) Philip J. Corso. „Dan nakon Roswella“ (Jhe Day AJfter Roswell), 1997.. Sada i ostali iznose ono što znaju jer osjećaju da to mogu učiniti bez opasnosti po svoju sigurnost.

O VODITELJICI INTERVJUA:
Linda Moulton Howe je TV producentica koja ie dobila nagradu „Emmy“, istraživačka novinarka i autorica koja izvještava za i uređuje web.lokaciju Earthtiles. com. Producirala je dokumentarni film Čudna žetva ( Strange Harvest) o neobjašnjenim slučajevima osakaćene stoke u SAD-u, te je autorica knjige u dva dijela Uvidi u druge zbilje (Glimpses oj Other Realities) (vidi osvrt na Drugi dio: velike bizarnosti (Volume li. High Simngeness) u NEXUS-u 8/05) te Zagonetna svjetla i Krugovi u žitu (Mysterious Lights and Crop Circles) (NEXUS 8/05). Njezini se članci često objavljuju u NEXUS-u, a zadnji je bio njen razgovor s Carol Rosin, ..“Spriječimo gomilanje oružja u svemiru" (Preventing the Weaponisation ol Space) (NEXUS 11/06).
Ostale razgovore sa „Steinom" može te pročitati ubilježbom na web-lokaciji http://www.earthfiles.com.