Ako mogu da pomognem.

Rezultati novijih istrazivanja predstavljeni pred naucnicima u California Institute of Technology, ponovo su oziveli raspravu: da postoji zivot posle smrti ili nesto sto se naziva  zivot ljudske duse .

Dr Sam Parnia , jedan od lekara iz Glavne bolnice Southampton u Engleskoj, koji se bavi proucavanjem takozvanih iskustava u blizini smrti (NDE) , tvrdi daje primetio da su ljudi razmisljali i kada mozak nije pokazivao nikakve funkcije. Neki od njih, koji su uspeli da se povrate u zivot jasno su se secali tih svojih razmisljanja.
Ovaj britanski lekar i naucnik tvrdi, kako ima dokaz da se svest zadrzava i kada mozak prestane da funkcionise, odnosno kada je pacijent klinicki mrtav. Dr Sam Parnia je vrlo ozbiljan kada tvrdi, da postoji mogucnost postojanja svesti ili duse, zadrzavanja misli i razmisljanja, cak i kada je bolesnikovo srce stalo, disanje se prekinulo i kada aktivnost mozga ne postoji.
Dr Parnia i ekipa naucnika koji su istrazivali iskustva u blizini smrti, tvrde da su pronasli dokaz koji pokazuje da svest moze da se zadrzi i posto mozak prestane da funkcionise.
Njihove detaljno vodjene statistike pokazuju: da od 63 bolesnika koji su imali srcani udar, njih 56 nije imalo nikakva secanja na period u kom su bili bez svesti, tacnije - klinicki mrtvi. Ipak, sedmoro, od kojih se za cetvoro vjeruje da su se nasli u blizini smrti, tvrdi da su osecali mir, spokojstvo i zadovoljstvo, vreme se ubrzalo, izgubili su svest o telu, ugledali su jarko svetlo, zasli su u drugaciji svet, susreli su se sa misticnim bicem i stigli su do tacke sa koje nema povratka.
Neki naucnici veruju da upravo nizak nivo kiseonika moze da prouzrokuje iskustva u blizini smrti, ali on nije zabelezen ni kod jednog bolesnika koji su doziveli infarkt.
Tim naucnika koji je vodio istrazivanja, objasnjava da niko ne razume na koji tacno nacin mozdane stanice stvaraju misli i veoma jasno predocavaju mogucnost da je um, ili svest, nezavisna od mozga.
Mozdane stanice su prema njihovim recima, jednake bilo kojim drugim stanicama. Mogu proizvoditi proteine i hemikalije, ali nisu sposobne da proizvode misli koje posedujemo. Neosporno je, da je mozak potreban za pojavljivanje (aktivnost) uma, bas kao sto televizor preuzima elektromagnetne talase iz okoline i pretvara ih u slike i zvuke - objasnjava dr Parnia.
Nakon inicijalne dr Parnijeve studije neki doktori su bili vrlo nadahnuti, tako da su osnovali novcani fond kako bi podstakli dalja istrazivanja i sakupljanje novih podataka.
O razlicitim iskustvima u blizini smrti govori se vec vekovima, medjutim istrazivanja dr Parnijeva imaju tezinu, jer se ni kod jednog ispitanika nije mogao izmeriti nizak nivo kiseonika, za koje skeptici tvrde da doprinose fenomenu neobicnih iskustava.
Medjutim, dr Kris Frimen (Chris Freeman), psihijatar i psihoterapeut iz Royal Edinburgh Hospital-a, tvrdi da ne postoji dokaz da su se iskustva o kojima su govorili bolesnici, uistinu pojavila kada je mozak bio iskljucen.
Znamo da secanja mogu da zavaraju. Potpuno tacno mozemo odrediti da se nesto dogodilo, ali jako tesko mozemo da znamo kada. Sasvim je moguce da su se ta iskustva pojavila tokom oporavka, ili bas neposredno pre klinicke smrti. Mislim, da je za sada vrlo malo dokaza za tvrdnju, da su se ona dogodila dok je mozak bio iskljucen , zakljucuje dr Frimen.
Skeptici tvrde, da se secanja kod bolesnika javljaju u kratkim trenucima dolazenja i gubljenja svesti. Medjutim, dr Parnia odgovara da je u slucajevima kada je npr. bolesnikov mozak pretrpeo traumu prilikom automobilske nesrece, nemoguce da se on seca trenutaka pre ili posle gubitka svesti. Secanje se javlja posle nekoliko sati, pa cak i dana.

Od vremena objavljivanja prve studije, dr Parnia i njegove kolege pronasli su 3.500 ljudi kod kojih su se lucidna pamcenja javljala za vreme klinicke smrti. Mnogi su se plasili da otvoreno govore o takvim iskustvima, jer su strahovali od moguce rekacije okoline, kao i da ih ne proglase ludima.

Naravno, iskustva iz svakodnevnog zivota se razlikuju od kvaliteta dozivljaja i iskustva koja postoje izvan zivota i/ili sa druge strane zivota, tako da je osnovno pitanje (primedba) koliko je moguce u naucnim okvirima (ogranicenjima) postaviti jasne definicije o necemu sto nije sadrzajno dostupno poimanju svesti koja postoji na ovom nivou svakodnevne svesti. Ako je nesto izvan svakodnevne svesti, onda mora postojati mogucnost zadiranja u prostor i/ili iskustvo koje postoji na nekom drugom nivou ili polju svesti.


-----------------------------------------------------------


Slijepa točka biologije


Započeo sam svoje istraživanje zagonetkom »komunikacije biljaka«. Nastavio sam prihvaćajući ideju da halucinacije mogu biti izvor provjerljivih informacija. I završio sam s hipotezom koja sugerira da ljudski um u defokusiranom stanju može komunicirati s globalnom mrežom života utemeljenom na DNK. Sve to proturiječi principima zapadnjačkog znanja.
Ipak, moja hipoteza može se provjeriti. Provjera bi se sastojala u tome da se vidi mogu li institucionalno ugledni biolozi pronaći biomolekularne informacije u halucinatornom svijetu ayahuasqueroa. Međutim, ova hipoteza trenutačno nije prihvatljiva institucionalnoj biologiji, jer se kosi s pretpostavkama te dispcipline.
Biologija ima slijepe točke povijesnog podrijetla. Moja hipoteza sugerira da se ono što znanstvenici zovu DNK podudara s duhovnim bićima za koja šamani kažu da s njima komuniciraju te da oduhovljuju sve oblike života. Moderna biologija, međutim, temelji se na ideji da priroda nije oduhovljena inteligencijom i prema tome ne može komunicirati. Ova pretpostavka dolazi iz materijalističke tradicije koju su uspostavili naturalisti 18. i 19. stoljeća. U to doba trebalo je hrabrosti za propitivanje objašnjenja o životu kakva je pružalo doslovno čitanje Biblije. Usvajajući znanstvenu metodu temeljenu na izravnom promatranju
i klasifikaciji vrsta, Linnaeus, Lamarck, Darwin i Wallace smiono su zaključili da su različite vrste evoluirale tijekom vremena i
da nisu stvorene u nepromjenjivom obliku šest tisuća godina ranije u rajskom vrtu.
Wallace i Darwin istodobno su predložili materijalistički mehanizam koji objašnjava evoluciju vrsta. Prema njihovoj teoriji prirodnog
odabira, organizmi od jedne generacije do druge pokazuju manje varijacije
koje se ili prihvaćaju ili eliminiraju u borbi za opstanak. Ta je ideja počivala na kružnom dokazu: oni koji opstanu najsposobniji su za opstanak. No činilo se da to objašnjava i varijacije vrsta i zadivljujuću savršenost prirodnog svijeta, koji zadržava samo poboljšanja. Iznad svega, to je iz slike izmaknulo Boga i omogućilo biolozima da prirodu proučavaju ne brinući o božanskom planu u njoj.
Teorija o prirodnom odabiru osporavala se skoro čitavo stoljeće. Vitalisti, poput Bergsona, odbacivali su njezin tvrdoglavi materijalizam, naglašavajući da joj manjkaju mehanizmi za objašnjavanje podrijetla varijacija. Sve do 50-ih godina prošlog stoljeća i otkrića uloge DNK,
teorija prirodnog odabira nije bila općenito prihvaćena među znanstvenicima.
Činilo se da molekula DNK potvrđuje materijalnu prirodu nasljednosti i pruža mehanizam koji je nedostajao. Kako je DNK samoduplicirajuća i svoju informaciju prenosi proteinima, biolozi su zaključili da informacija ne može teći natrag od proteina ka DNK; zbog toga genetske varijacije mogu nastati zbog pogrešaka u duplikacijskim procesima. Francis Crick nazvao je to »središnjom dogmom« mlade discipline zvane molekularna biologija. »Slučajnost je jedini
pravi izvor novosti«, napisao je.
Otkriće uloge DNK i formuliranje teorije o prirodnom odabiru kroz molekularne pojmove dalo je novi zamah materijalističkoj filozofiji.
Postalo je moguće na temelju znanosti tvrditi da je život čisto materijalni fenomen. Francis Crick je napisao: »Krajnji cilj modernog pokreta u biologiji jest objasniti ukupnu biologiju pojmovima fizike i kemije« (originalni kurziv). Francois Jacob, još jedan nobelovac medu molekularnim biolozima, piše: »Procesi koji se javljaju u živim bićima na mikroskopskoj razini molekula ni na koji način se ne razlikuju od onih koje analizira fizika i kemija u neživim sustavima«.
Materijalistički pristup u molekularnoj biologiji samo se dodatno učvršćivao, ali počivao je na nedokazivoj pretpostavci da je slučajnost jedini izvor novosti u prirodi i da je priroda lišena ikakvog cilja, namjere ili svijesti. Jacques Monod, molekularni biolog također nagrađen Nobelovom nagradom, ovu je ideju jasno izrazio u svom slavnom eseju
Chance and necessity (Slučaj i nužnost): »Kamen temeljac znanstvene metode čini postulat da je priroda objektivna. Drugim riječima, sustavno nijekanje da 'istinsko' znanje može biti dosegnuto tumačenjem pojava u kategorijama krajnjih uzroka - da tako kažemo, 'svrhe'. (...)
Taj čisti postulat nemoguće je dokazati, jer je očigledno nemoguće zamisliti eksperiment kojim se bilo gdje u prirodi dokazuje nepostojanje svrhe ili svrhovitog kraja. Ali postulat objektivnosti esencijalan je za znanost i on je vodio Čitav njezin čudesni razvitak tijekom tri stoljeća.
Nemoguće mu je izbjeći, čak ni djelomice niti u ograničenom području, a da se ne napusti područje same znanosti« (originalni kurziv).
Biolozi su mislili da su pronašli istinu i nisu oklijevali da ju nazovu »dogmom«. Začudo, njihovo novopronađeno uvjerenje nije poljuljano ni otkrićem, do kojeg je došlo tijekom 60-ih, da postoji genetski kod koji je isti za sva živa bića i koji ima šokantne sličnosti s ljudskim kodirajućim sustavima, odnosno jezicima. Kako bi prenio informaciju, genetski kod koristi elemente (A, G, C i T) koji sami za sebe nemaju značenje, ali koji u kombinaciji jedan s drugim tvore značenjske jedinice, na isti način na koji slova tvore riječi. Genetski kod sadrži 64 »riječi« od po tri slova, od kojih svaka ima značenje, uključujući i dvije interpunkcijske oznake.
Kako je naglasio lingvističar Roman Jacobson, takvi kodirajući sustavi su sve do otkrića genetskog koda smatrani »isključivo ljudskim fenomenom« - dakle fenomenom koji zahtijeva prisutnost inteligencije kako bi postojao.
Kad sam počeo čitati literaturu o molekularnoj biologiji, ostao sam osupnut nekim opisima. Moram priznati da i jesam tražio bilo što neobično, budući da me je moje istraživanje dovelo do stava da DNK sa svojom staničnom mašinerijom uistinu jest ekstremno sofisticirana tehnologija kozmičkog podrijetla. Ali gutajući tisuće stranica biologijske literature pronašao sam čitav svijet znanstvene fantastike koji, čini se, potvrđuje moje hipoteze. Proteini i enzimi opisani su kao »minijaturni roboti«, ribosomi su »molekularni kompjutori«, stanice su »tvornice«, sama DNK je »tekst«, »program«, »jezik« ili »datoteka«. Dovoljno je samo doslovno čitati suvremenu biologiju da bi se došlo do razornih zaključaka, pa ipak većina autora pokazuje potpuno pomanjkanje čuđenja i čini se da smatraju kako je život tek »normalna fizikalno-kemijska pojava«.
Jedna od činjenica koja me najviše mučila bila je astronomska duljina DNK sadržane u ljuskom tijelu: 125 milijardi kilometara. To je, razmišljao sam, nebesko uže o kojem govore Ashaninke: ono je u nama i svakako je dovoljno dugačko da poveže zemlju i nebesa. Što su biolozi napravili s ovim kozmičkim brojkama? Većina njih nije ih uopće ni spomenula, a oni koji jesu govorili su o »beskorisnoj, ali zabavnoj činjenici«.
Mučila me je također i sigurnost koju većina biologa pokazuje pred licem tako duboko zagonetne stvarnosti koju opisuju. Naposljetku, spektakularna dostignuća molekularne biologije tijekom druge polovice 20. stoljeća dovela su do toga da pitanja ima više nego odgovora.
To je stari problem: znanje potražuje još više znanja ili kako je napisao Jean Piaget, »najrazvijenija znanost ostaje u trajnom nastajanju«.
Ipak, tek nekolicina biologijskih tekstova raspravlja o tome što je nepoznato. Uzmimo proteine, na primjer. Ti dugački lanci aminokiselina, povezani po redu kojeg određuje DNK, obavljaju gotovo sve bitne zadatke u stanici. Hvataju molekule i grade ih u stanične strukture ili ih razgrađuju kako bi ekstrahirali njihovu energiju. Odnose atome na točno određena mjesta unutar ili izvan stanice. Funkcioniraju poput pumpi ili motora. Oblikuju receptore koji hvataju vrlo osobite molekule ili pak antene koje provode električne naboje. Kao svestrane marionete, ili majstori svih zanata, oni se uvrću, uvijaju i istežu u onaj oblik koji zahtijeva određeni zadatak. Što je točno poznato o ovim »mehanizmima koji sami sebe sastavljaju«? Prema Alwynu Scottu, matematičaru koji se zanima za molekularnu biologiju: »Način na koji biolozi razumiju funkcioniranje proteina umnogome nalikuje na način na koji vi i ja razumijemo kako radi automobil. Znamo da se ubacuje benzin, i da benzin izgara kako bi se stvari vrtjele, ali svi detalji su
prilično nejasni.«
Enzimi su veliki proteini koji ubrzavaju stanične procese. Oni djeluju s razoružavajućom brzinom i selektivnošću. Jedan enzim u ljudskoj krvi, karboanhidraza, sam samcat može spojiti preko pola milijuna molekula karboksilne kiseline po sekundi. Enizimi, koji također popravljaju dvostruku zavojnicu u slučaju oštećenja i ispravljaju bilo kakve greške u replikacijskom procesu DNK, naprave samo jednu pogrešku na svakih deset milijardi slova. Enzimi čitaju tekst DNK, prevode ih u RNK, izdvajaju nekodirajuće odlomke, spajaju konačnu poruku, konstruiraju mehanizme koji čitaju instrukcije i grade... druge
enzime. Što se točno zna o ovim »molekularnim automatima«? Prema biolozima Chrisu Calladineu i Hoaraceu Drewu: »Ovi enzimi ekstremno
su učinkoviti u obavljanju svojeg posla, ipak nitko ne zna točno kako oni rade«.
Šamani kažu da je ispravan način govorenja o duhovima onaj u metaforama. Biolozi potvrđuju tu predodžbu koristeći točno određene vrste antropocentričnih i tehnologijskih metafora kako bi opisali DNK, proteine i enzime. DNK je tekst, ili program, ili datoteka, sadrži informaciju, koja se čita i prevodi u glasničku RNK. Ova se unosi u ribosome, a oni su molekularni kompjutori koji prevode njezine instrukcije prema genetskom kodu. Oni grade ostatak stanične mašinerije, konkretno proteine i enzime, koji su minijaturni roboti što izgrađuju i održavaju stanicu.
Tijekom svojih iščitavanja stalno sam se pitao kako priroda može biti lišena namjere ukoliko se uistinu podudara s onim kako je biolozi
opisuju.
Dovoljno je imati na umu »ples kromosoma« da bi se vidjelo da se DNK slobodno pokreće. Tijekom dioba stanice, kromosomi se dupliciraju i slažu u parove. Dva kompleta kromosoma potom se poredaju uzduž sredine stanice te kreću svaki na svoj pol, pri čemu svaki član svakoga para uvijek ide u smjeru suprotnom od smjera njegova pratioca.
Kako bi se ova »začuđujuća, dostojanstvena pavana« mogla pojaviti bez nekog oblika namjere?
U biologiji, ovo se pitanje naprosto ne postavlja. DNK je »samo kemijska «, deoksiribonukleinska kiselina, da budemo precizni. Biolozi je opisuju i kao molekulu i kao jezik, što je čini informacijskom tvari života, ali ne smatraju je ni svjesnom niti živom, jer su kemikalije po
definiciji neživa tvar.
Kako, pitao sam se, biologija može pretpostavljati da DNK nije svjesna, ako biologija ne razumije čak ni ljudski mozak koji je sjedište naše svijesti i koji je izgrađen prema instrukcijama sadržanim u našoj DNK? Kako priroda može ne biti svjesna ako je proizvela našu
svijest?
Provjeravajući po tekstovima o biologiji otkrio sam kako prirodni svijet vrvi primjerima ponašanja za koje se čini da zahtijevaju predumišljaj.
Neke vrane izrađuju oruđa sa standardiziranim kukicama i nazubljenim pipaljkama koja im pomažu u potrazi za insektima skrivenim u rupama. Neke čimpanze, kad su zaražene crijevnim nametnicima, jedu smrdljive biljke gorkoga okusa koje inače izbjegavaju i koje sadrže biološki aktivne sastojke što ubijaju crijevne nametnike.
Neke vrste mrava, s mozgom veličine zrna šećera, uzgajaju krda biljnih ušiju koja čuvaju u štalama i od kojih muzu slatke iscjetke. Drugi mravi pak uzgajaju gljive koje su njihova jedina hrana već 15 milijuna godina. Teško je shvatiti kako to ovi insekti mogu raditi bez neke vrste inteligencije. Unatoč tome, znanstveni promatrači poriču im tu mogućnost, poput Jacquesa Monoda, koji ponašanje pčela smatra automatskim: »Znamo da je košnica 'umjetna' u onoj mjeri u kojoj predstavlja proizvod aktivnosti pčela. Ali imamo puno razloga vjerovati kako je ova aktivnost strogo automatska trenutačno, ali ne svjesno planirana«.
Dapače, »postulat objektivnosti« sprečava one koji ga se drže da prepoznaju bilo kakvu namjeru u prirodi ili, radije, u slučaju da je ipak utvrde, poništava njihovo pravo na znanstvenost.
Tijekom ovog istraživanja upoznao sam se s određenim ograničenjimaracionalnog pogleda: on ima tendenciju fragmentiranja realnosti te izdvajanja komplementarnosti i združivanja suprotnosti iz svog vidnog polja. Također sam otkrio jedan od njegovih najštetnijih učinaka: racionalni pristup ima tendenciju čim više umanjiti značaj onoga što ne razumije.
Antropologija je poligon idealan za učenje takvih stvari. Prvi antropolozi iskoračili su iz sfere razumnog svijeta i vidjeli primitivce i inferiorna društva. Susrevši šamane, mislili su kako su oni mentalno oboljeli.
Racionalni pristup kreće od ideje da je sve objašnjivo i da je zagonetka u nekom smislu neprijatelj. To znači da će radije prihvatiti pejorativne,
pa čak i pogrešne odgovore, nego priznati vlastiti manjak razumijevanja.
Molekularna biologija koja smatra da je 97 posto DNK u našem tijelu »junk« otkriva ne samo stupanj svojeg neznanja, nego i razmjer u
kojem je pripravna obezvrijediti nepoznato. Neke nedavne hipoteze sugeriraju da bi »junk« DNK ipak mogla imati neke funkcije. Ali to ne prikriva poriv za omalovažavanjem: ne razumijemo, dakle prvo pucamo, a onda postavljamo pitanja. To je kaubojska znanost i nije tako objektivna kao što tvrdi. Neutralnost, ili jednostavno poštenje, sastojalo bi se u priznanju - u ovom trenutku ne znamo. Bilo bi to toliko lako kao i nazvati je zagonetna DNK, na primjer.
Nije problem u tome što imamo pretpostavke, nego što ih propuštamo učiniti eksplicitnima. Da biologija o svrhovitosti koju priroda, čini se, pokazuje na svim razinama, kaže - ponekad ih uočavamo, ali  ne možemo o njima raspravljati, a da time ne učinimo kraj znanosti stvorenoj prema našim vlastitim kriterijima - stvari bi barem bile jasne. Ali biologija ima tendenciju projiciranja vlastitih pretpostavki na realnost koju promatra, tvrdeći da je sama priroda lišena namjere.
Ovo je možda jedna od najvažnijih stvari koje sam naučio tijekom svog istraživanja: mi vidimo ono što vjerujemo, a ne ono suprotno tome; a da bismo promijenili to što vidimo ponekad je potrebno da promijenimo svoje uvjerenje.
Isprva sam pomislio kako sam jedino ja shvatio da biologija ima svoje granice nalik na one kakve ima znanstvena antropologija te da je i ona također »samozavaravajuća poza« koja se prema živome ponaša kao da je neživa tvar. Poslije sam otkrio da postoje razni ljudi unutar znanstvene zajednice koji su se već upustili u raspravu o temeljnim kontradikcijama biologije.
Tijekom 80-ih godina prošlog stoljeća postalo je moguće odrediti točne slijedove aminokiselina u pojedinim proteinima. To je otkrilo novu razinu složenosti u živim bićima. Jedan nikotinski receptor, koji formira vrlo osobitu bravu spojenu na jednako selektivan kanal, napravljen je od pet nanizanih proteinskih lanaca koji sadrže ukupno 2500 aminokiselina poslaganih u pravilnom redoslijedu. Usprkos nevjerojatnosti slučajnog pojavljivanja takve strukture, čak i oblici koji spadaju medu najjednostavnije višestanične beskralježnjake, imaju nikotinske receptore.
Suočeni s ovom vrstom kompleksnosti, neki istraživači više se ne zadovoljavaju uobičajenim odgovorima. Robert Wesson u svojoj knjizi
S onu stranu prirodnog odabira (Beyond natural selection) piše: »Nijedna jednostavna teorija ne može se uhvatiti u koštac s enormnom
složenošću koju otkriva moderna genetika«.
Drugi istraživači ukazali su na nevjerojatnost mehanizma za koji se pretpostavlja da je izvor varijacija - izrijekom, nakupljanje grešaka u genetskom tekstu. Čini se očiglednim da bi »poruka brzo izgubila značenje kad bi se njezin sadržaj stalno anarhično mijenjao«.
Kako bi onda takav proces mogao dovesti do svih čuda prirodnoga svijeta, kojih smo i sami dio?
Još jedan temeljni problem proturiječi teoriji prirodne selekcije vođene slučajem. Prema toj teoriji, vrste bi se trebale razvijati polako i postupno, budući da evoluciju uzrokuje nakupljanje i odabir slučajnih pogrešaka u genetskom tekstu. Međutim, fosilni ostaci otkrivaju potpuno drukčiji scenarij. U svom pregledu nedavnih paleontoloških istraživanja J. Madeleine Nash piše: »Otprilike do 600 milijuna godina unazad nije bilo organizama složenijih od bakterija, višestaničnih algi i jednostaničnih planktona... Potom, 543 milijuna godina unatrag, u ranom kambriju, unutar vremenskog protega ne duljeg od 10 milijuna godina, bića sa zubima i hvataljkama i pandžama i raljama materijalizirala su se brzinom ukazanja. S provalom kreativnosti kakve nije bilo ni prije ni poslije, priroda je čini se skicirala nacrte praktički čitavog životinjskog carstva. (...) Od l987., otkrića velikih fosilnih nalazišta na Grenlandu, u Kini, Sibiru te sada u Namibiji pokazala su da se razdoblje biologijske inovacije pojavilo u praktički istom trenutku geološkog vremena na čitavom planetu. (...) Sada, (...) praktički svi se slažu da je kambrij započeo prije gotovo točno 543 milijuna godina i, što još više zaprepašćuje, da su se svi odjeljci u fosilnim tragovima pojavili unutar prvih pet do deset milijuna godina«.
Sudeći po fosilnim tragovima, izgleda da su se vrste pojavile naglo, potpuno oblikovane i opremljene svim vrstama specijaliziranih organa
te ostale nepromijenjene milijunima godina. Primjerice, ne postoji prijelazni oblik između zemnoga pretka kita i prvih fosila tog morskog sisavca. Kao i njihovi sadašnji potomci, i prvi kitovi su imali nosnice smještene na vrhu glave, prilagođeni dišni sustav, nove organe kao što je leđna peraja i bradavice okružene kapcima koji zadržavaju morsku vodu, opremljene pumpom za podvodno sisanje. Kit predstavlja prije pravilo nego izuzetak. Prema biologu Ernstu Mayru, autoritetu na području evolucije, »ne postoji jasan dokaz za ikakvu promjenu vrsta u različitom genu ili zbog postupnog podrijetla evolucijskog noviteta«.
Sličan problem postoji na staničnoj razini. Mikrobiolog James Shapiro piše: »U stvari, nema detaljnog darvinističkog objašnjenja za evoluciju ijednog temeljnog biokemijskog ili staničnog sustava, samo raznolikost praznih spekulacija. Značajno je što je darvinizam prihvaćen kao zadovoljavajuće objašnjenje za tako širok problem - evoluciju, a da se s toliko malo rigoroznosti ispituje koliko su zapravo njegove temeljne teze funkcionalne u osvjetljavanju određenih instanci biološke prilagodbe ili raznolikosti«.
Sredinom 90-ih biolozi su sekvencirali prve kompletne genome samostalnih organizama. Dosad najmanji poznati bakterijski genom sadrži
580.000 DNK slova. Riječ je o golemoj količini informacija, usporedivoj sa sadržajem manjeg telefonskog imenika. Kad se ima na umu da su bakterije najmanje jedinice nama poznatog života, postaje još teže razumjeti kako su se prve bakterije mogle spontano oblikovati u beživotnoj, kemijskoj juhi. Kako se čitav mali telefonski imenik informacija može pojaviti kao posljedica nasumičnih procesa?
Genomi složenijih organizama svojom veličinom još više obeshrabruju.
Pekarski kvasac je jednostanični organizam koji sadrži 12 milijuna DNK slova; genom oblića, koji su prilično jednostavni višestanični organizmi, sadrži 100 milijima DNK slova. Genomi miša, kao i genomi ljudi, sadrže otprilike tri milijarde DNK slova. Mapiranjem, sekvenciranjem i uspoređivanjem različitih genoma,
biolozi su nedavno otkrili nove razine složenosti. Neke sekvence se u visokom stupnju održavaju među različitim vrstama. Na primjer, 400 ljudskih gena poklapa se s vrlo sličnim genima u kvascu. To znači da su ovi geni ostali na približno istom mjestu i u istom obliku tijekom stotina milijuna godina evolucije, od vrlo primitivnog oblika života do ljudskoga bića.
Neke genetske sekvence, poznate kao »nadzornički geni«, poput strujnog prekidača kontroliraju stotine drugih gena. Ti kontrolni geni također se čine u velikoj mjeri očuvani kroz vrste. Primjerice, muhe i ljudska bića imaju vrlo sličan gen koji kontrolira razvoj oka, iako su njihove oči vrlo različite. Genetičar Andre Langaney piše da postojanje kontrolnih gena »ukazuje na nedostatke neodarvinističkog modela i na potrebu da se u teoriju evolucije uvedu mehanizmi, bilo poznati ili oni koje tek treba otkriti, koji se suprotstavljaju temeljnim principima tog modela«.
Nedavno mapiranje gena otkrilo je da su u nekim područjima DNK teksta geni trideset puta zgusnutiji nego u drugim područjima, a neki se geni očito gomilaju u obitelji koje rade na sličnim problemima. U nekim slučajevima nakupine gena su dobro očuvane kroz vrste, kao što je to slučaj s X kromosomom miša i čovjeka. Kod obiju vrsta X kromosom je golema molekula DNK, dugačka nekih 160 milijuna nukleotida; to je jedan iz para kromosoma koji određuju je li potomak muškog ili ženskog spola. Mapiranje X kromosoma pokazalo je da se geni povezuju najčešće u pet genetski bogatih regija, s dugačkim, očigledno napuštenim regijama DNK među njima te da miševi i ljudi na svojim X kromosomima imaju u velikoj mjeri jednake komplete gena, iako su te dvije vrste slijedile odvojene evolucijske puteve tijekom 80 milijuna
godina.
Noviji rad na genetskim sekvencama počinje otkrivati mnogo veću složenost nego što se moglo i pomisliti samo deset godina prije pojave tih podataka. Kakav će smisao znanstvenici dati silnoj složenosti DNK teksta? Robert Pollack predlaže »da DNK nije tek informacijska molekula, nego i oblik teksta, i da se zbog toga najbolje može razumjeti analitičkim načinima razmišljanja kakvi se obično koriste za druge oblike teksta, kao što su primjerice knjige«. Ovo zvuči kao smislen prijedlog, ali on za sobom povlači pitanje: kako će netko analizirati tekst ako pretpostavlja da ga nije napisalo ništa inteligentno?
Usprkos ovim bitnim proturječnostima, koje sabirem ovdje u nekoliko redaka, a koje bi mogle ispuniti čitave knjige, teorija o prirodnom odabiru ostaje nepoljuljana u umovima većine biologa. To je zato što je uvijek moguće tvrditi da su se prikladne mutacije slučajno pojavile i bile odabrane. Ali ovu nedokazivu pretpostavku osuđuje sve veći broj znanstvenika. Pier Luigi Luisi govori o »tautologiji molekularnog darvinizma... [koji] ne uspijeva iznijeti na vidjelo nikakve druge koncepte osim onih od kojih je izvorno konstruiran«.
Cirkularnost darvinističke teorije znači da se ona ne može pobijati, pa prema tome nije ni istinski znanstvena. »Kriterij neoborivosti« je kamen temeljac znanstvene metode 20. stoljeća. Razvio ju je filozof Karl Popper koji je tvrdio da se točnost znanstvene metode nikada ne može dokazati jer će definitivni dokaz konstituirati uvijek samo ograničeni broj potvrdujućih rezultata. Popper je umjesto toga predložio da se teorije testiraju na taj način da se traži ono što ih pobija ili potvrđuje; odsutnost suprotnog dokaza tako postaje dokaz valjanosti teorije. Popper piše: »Došao sam do zaključka da darvinizam nije provjerljiva znanstvena teorija, nego program za metafizičko istraživanje - mogući okvir za provjerljive znanstvene teorije. (...) On je metafizički zbog
toga što nije provjerljiv« (originalni kurziv).
Biologija je trenutačno podijeljena između većine koja teoriju prirodnog odabira drži istinitom i uspostavljenom činjenicom, i manjine koja to dovodi u pitanje.
Kako bilo, kritičari prirodnog odabira tek trebaju izaći s novom teorijom koja će zamijeniti staru teoriju, ali i institucije koje svojom inertnošću održavaju sadašnju ortodoksiju. Nova biologijska paradigma još uvijek je veoma daleko.
Pretpostavke, postulati i cirkularni dokazi pripadaju prije vjeri nego znanosti. Moj pristup iznesen u ovoj knjizi započinje od ideje da je od najveće važnosti poštovati vjeru drugih, ma kako čudnom nam se činila, bilo da su posrijedi šamani koji vjeruju da biljke komuniciraju ili biolozi koji vjeruju da je priroda neoduhovljena.
Nemam namjeru napadati ničiju vjeru, nego naznačiti slijepu točku racionalnog i fragmentarnog pogleda suvremene biologije te objasniti
zbog čega moje hipoteze unaprijed odbijaju ostati na toj točki. Da rezimiram: moje hipoteze se temelje na ideji da posebice DNK, i priroda općenito, imaju svijest. To proturiječi temeljnom principu molekularne biologije koja se trenutno smatra pravovjernom.

------------------------------------------------------------------


Šta predstavlja iskustvo blizine smrti?

     IZRAZ iskuscvo blizine smrti ili IBS skovao je američki lekar dr Rejmond Mudi u svojoj kapitalnoj knjizi ŽIVOT POSLE ŽIVOTA objavljenoj novembra 1975. godine. Budući svetski hit, stavila je naglasak na fenomen koji prati Ijudski rod još od prvih početaka svesti. Prethodnica seže do vremena pre Hrista, koju beleži BARDO TODOL -tibetanska knjiga umrlih. Mudijevo istraživanje ove knjige steklo je naučno uvažavanje, jer do tada je uzimana kao najobičnija zbirka anegdota o Ijudima koji su se neugodno osećali kada su se otrgli smrti nekom srećom ili medicinskim znanjem. Podstaklo je mnoge pojedince na polju proučavanja mentalnog i fizičkog zdravlja da prihvate ovaj izazov i otpočnu svoja istraživanja onoga što je prethodno bilo poznato kao „vizije smrti u krevetu". Britanski klinički psiholog Margot Grej je iscrpno objasnila osnovno značenje ovog termina:
„Mnogi Ijudi koji skoro umru, zbog nesreće, tokom operacije ili pod nekim drugim traumatskim okolnostima, redovno prijavljuju jedno izuzetno iskustvo kog nisu psihički svesni. Ovakav dogadaj u vezi sa trajnim i temeljnim uticanjem na njihovo poimanje prirode stvarnosti. Postoje
mnogi elementi koje nezavisno jedni od drugih ponavljaju hiljade Ijudi, a predstavljaju uobičajene delove njihovih pripovesti. Oni često obuhvataju susret sa svetlošću, sastanak sa preminuUm voljenim osobama i osećanje neopisive lepote, ogromno naraslog osećaja svrhe življenja i stav puneljubavi i otvorenosti."
Dr Rejmond Mudi identifikovao je glavne komponente IBS koje su ovde predočene na modifikovan način.

Komponente iskustva blizine smrti
Osećaj da se hude mrtav

    U početku subjekti ne shvataju da su „mrtvi". Nalaze se kako lebde iznad svoga tela, gledajući dole na mahnite pokušaje vraćanja u život. Kada zaista prepoznaju telo kao svoje, momentalno nastupa strah praćen razumevanjem i pojačavanjem svesti o onome što se dogada. Sposobni su da u tančine ponove postupke lekara, razgovore i jos neka neuobičajena opažanja. Tokom ovog trenutka bezuspešno pokušavaju da fizički reaguju putem dodira i govora.

Mir i odsustvo bola

   Pre doživljavanja ovakvog iskustva Ijudi često imaju osećaj nelagodnosti. Kada se jednom oslobode tela, medutim, njihov bol prestaje i zavlada istinski osećaj duhovne smirenosti.

Vantelesno iskustvo VTI

   Predstavlja fenomen koji se dešava daleko od pretnji svakodnevnih životnih situacija, spontano, ili u nekim slučajevima, svojevoljno. Ovo se takode odnosi na puto
vanje kroz tunel i redovne susrete sa bićima iz drugog sveta vidi ispod.
Međutim, ova iskustva, uz neke izuzetke, predstavljaju obavezan deo iskustva blizine smrti. U trenutku kada sub-jekat čuje lekarevu konstataciju smrti, postaje svestan sebe kao bića odvojenog od tela, iako samom sebi još ima formu tela koja ne mora neophodno da bude eterična kopija njegovog ličnog fizičkog oblika. Opisuje se kao da je sastavljena od energije ili svetlosti.
Dok se nalazi u vantelesnom stanju, subjekat može da se kreće kroz zidove samo pomoću volje i jasno opaža stvari koje se bilo gde dogadaju.

Putovanje kroz tunel

   Sada pošto subjekat shvata da je mrtav, daleko od osećaja depresije, ispunjava se osećajem raspoloženja da sazna šta se nalazi pred njim. Ulazi u mračan tunel, ponekad opisivan poput neke duboke doline, na čijem kraju sija jarka svetlost. Povremeno ga prati jedno biće, često zamišljano kao andeo, koje ga vodi prema svetlosti. Nešto ređe dešava se da se putovanje ne odvija po zamisli o tunelu, već subjekat lebdi gore prema „Raju".

Biča sa drugog sveta

   Na kraju tunela nalazi se mesto svetlosti, raznoliko opisivano kao nekakav predivan vrt, grad svetlosti ili sama kapija Raja. Ovde se nalaze druga bića koja sijaju intenzivnom svetlošću. Ova „energija" je više od vizuelne percepcije, isijava čistu Ijubav kojom se subjekat umiva. Obično se neka od ovih bića prepoznaju kao pokojni srodnici i prijatelji koji tek dolaze.

Konačno Biće Svetlosti

   Subjekat tada postaje svestan vrhovnog Bića Svetlosti koga reHgizni Ijudi tumače prema svojim verovanjima. Opisuje se na razne načine kao Isus, Bog, Buda ili Alah. Biće isijava takvu Ijubav i razumevanje da kada subjektu kaže da se vrati, jer još nije došlo njegovo „vreme", on nema želju za odlaskom.

Pregled života

   Pre povratka svom ovozemaljskom telu subjekat se ponekad suočava sa pregledom svega sto je činio u životu. Ceo život neke osobe prikazuje se pred njom: svako delo, dobro i loše, a kroz sve to ga vodi Biće Svetlosti. Medutim, ovo nije samo pasivno prepuštanje. Posmatrač ne samo da vidi rezultate svojih prošHh dela, nego i OSEĆA bol i Ijubav koji je izazvao kod drugih. Pregled života takode može da doživi neka osoba na samrti, a koji se ne opisuje potpuno kao iskustvo blizine smrti. Mnogi Ijudi koji su bili u takvim situacijama kasnije kažu kako im je „ceo život trenutno pukao pred očima", dovodeći do dobro poznate „priče starih žena", koja prikazuje ovo iskustvo kao nešto sasvim Hčno.
Ponekad se subjektima pojavljuje i tračak slike o njihovoj vlastitoj budućnosti. Tokom jednog iskustva bhzine smrti, vreme ne teče na isti način kao u normalnom stanju: veoma je sabijeno i ne postoji stvaran osećaj njegovog isticanja. Dok se lekari bore za njegov život, tih nekoliko minuta subjektu će bukvalno izgledati kao večnost.

Povratak iz smrti

    Mnogi Ijudi ne žele da se vraćaju u svoja fizička tela. Postoje zabeleženi slučjevi kada, po povratku u život, pacijenti proklinju lekare što su ih ponovo vratili u život! Putovanje na povratku je obično mnogo brže za razliku od odlaska. U trenutku reanimacije subjekti često ponovo ulaze u telo munjevitom brzinom.

Posle doživljenog iskustva hlizine smrti

    Ovakvo iskustvo može potpuno da promeni poglede nekog pojedinca bez obzira na njegova ranija religijska uverenja. Ono može još više da produhovi neku osobu, pa mnogi primećuju nedostatke i besmislice zvanično priznatih religija. Smrt, sama po sebi, više ne izaziva strah i, nasuprot dotadašnjem stavu, život postaje još dragoceniji. Subjekti osećaju da sada postoje samo dve važne stvari; znanje i Ijubav. Neki idu i dalje, pa razvijaju vidovnjačkc „moći". Retki su oni koji su, tokom doživljaja IBS, istovrcmeno iskusili sve ove komponente.
lako postoje male varijacije, bitne komponente IBS kai što su lebdenje, tunel, svetlost, bića i povratak, predstavlja ju opšte, univerzalno naslede.

Tamo i ponovo nazad

     Osamdesetih godina, kada je jednog nedeljnog jun.i sredovečna Sirli Vud iz Derbišira doživela kolaps - pom:s lila je daumire:
„Spremala sam ručak kada me je u levoj strani griul prostrelio oštar bol. Dok sam se držala za grudi i hvatak vazduh, moj muž i najstariji sin odveli su me u dneviii
sobu i položili na kauč. S mukom sam se borila za vazduh nekih dvadesetak minuta, a onda mi se stanje pogoršalo i utonula sam u tamu."
Ova tama ne predstavlja nesvest jer je SirH bila svesna svega. Bol je minuo, sve je bilo tiho i mirno. Lebdeći je izašla iz svog tela i počela da ponire u mračnu dubinu. Čula je kako glas njenog duha kaže:
„Pa, to je to, ja umirem. Ovo mora da je smrt."
U tamnoj tišini njen glas je zvučao jasno i zvonko - nije bilo nikakvog straha. Potom se Sirli lebdeći dizala uvis, a sivo biće višeg rasta, koje joj se pridružilo, nežno ju je uzimalo za ruku. Vidljiv je bio samo gornji deo njegovog tela, dok je donji utonuo u tamu. Biće je imalo upale oči, nije imalo ni kosu ni uši. Nikakvih drugih boja sem sive nije bilo - i to u svim nijansama, od najsvethje do najtamnije. Čak i njegove očne jabučice bile su sive. Različite senke su se smenjivale obHkujud konture lica i pokazujući emocije. Širh i Sivo biće počeli su da se kreću kroz jednu dolinu. Iznenada, biće se veoma uzbudilo, počelo je da peva i igra, dok su mu se ramena i trup povijali goredole.
„Nikada nisam doživela takvu sreću i radost", rekla je Širh, „bilo je neopisivo. Biće mi je reklo da smo na putu za Raj, a kada stignemo kapije će se otvoriti, a bhstava svetlost će se prosuti i obujmiti nas kao topao zagrljaj Ijubavnika. Jedva sam čekala da stignemo tamo, ne pomišljajući pritom ni jednog trenutka na svoju porodicu."
Konačno su stigli. Neko vreme je izgledalo da stoje, a tada se sreća pretvorila u razočarenje kada su shvatiH da se kapija neće otvoriti. Sivo biće se veoma uznemirilo i digavši jednu ruku povikalo: „Tamo nema svetla!" Po izrazu njegovog lica Sirli je zakljudla da je veoma uzrujano:
, „Na trenutak je oklevalo kao da se pitalo šta da radi dalje. Odjednom smo putovali nazad brzinom svetlosti. Uzviknula sam: lpak ne mogu da umrem, potrebna sam
svojoj porodici! Začuo se zvižduk, a onda sam se opet našla u svom telu ušavši u njega spreda. U tom trenutku izašla sam iz tame i čula sebe kako stenjem."
Sirli je bila bez svesti desetak minuta. Doktor je rekao da je ovaj napad bio posledica nedostatka gvožda u krvi sto je prekinulo dotok kiseonika u mozak. Ovo je izazvalo „grčenje" njenog srca, kako je to ona rekla.
Priznaje da joj je ovo iskustvo promenilo život.
„Mada ne idem u crkvu, niti sam religiozni fanatik, sigurna sam da mi je Bog dopustio da vidim vrata Raja da bih to mogla da prenesem ostalima. To mi je ispunilo život, tako duboko mi se urezalo u svest da noću ne mogu da spavam. Želim da učinim više da bih pomogla drugim, manje srećnim Ijudima."
Naša istraživanja pokazuju da i druga neobična iskustva mogu da se dožive pre i posle IBS. ŠirH Vud je doživljavala takvo iskustvo tri meseca pre fatalnog nedeljnog jutra.
„Jedne noći krajem februara nalazila sam se u krevetu dva minuta, a tada sam počela da vidam stvari svojim desnim okom. Cinilo mi se da se nalazim u dnu dobro osvetljene sobe što me je užasnulo. Na trenutak sam videla svoje Hce izobHčeno od strave. To nije bilo moje pravo Hce, već njegova siva kopija. Pokušavala sam da okrenem glavu, ah ono je uvek bilo preda mnom primoravajući me da ga gledam. Kada sam se malo umirila, izašla sam iz tela i otplovila na drugi kraj ove nepoznate i neobične sobe. Jedan mrtvački sanduk se nalazio ispred dveju debehh brokatnih zavesa sa uzorkom zlatastih Hstova sikamora. Sanduk je bio ispred mene i videla sam sjaj novog drveta sHčnog borovini, ah ne sasvim žutog. Odjednom sam shvatila da sam u krematorijumu. Ondaje sve potamnelo i ponovo sam se vratila u normalno stanje".
U to vreme Širli je ovo iskustvo tumačila kao predosećanje smrti svog bolesnog oca. Medutim, svoje IBS ona od tada gleda kao upozorenje na mogućnost vlastitog fizičkog nestanka. Možda je, kako ona kaže, Bog promenio SVOJU odiuku.

Loše putovanje

     Tokom godina medunarodni vidovnjak Piter Li privukao je mnoštvo slavnili klijenata medu kojim i Bob Marlija, Jul Brinera i princezu Majkla od Kenta. Međutim, njegovo lično iskustvo mu se žvvo urezalo u pamćenje. Kao i Sirli Vud, on je imao psihičko iskustvo pre susreta sa smrću, uključujući i vantelesno iskustvo još dok je bio dečak. Evo šta se dogodilo kada je skoro umro:
„Boravio sam u Nemačkoj sa nekim Ijudima na padini jedne planine. Iznenada sam pao i postao svestan stotina kamenčića koji se kotrljaju pod mojim telom. Osetio sam busen trave ili neko izraslo žbunje i shvatio, da ga nisam zgrabio, bio bih gotov. Osetio sam olakšanje i onda sam se vratio na put... Pošto sam pao, svi dogadaji u mom životu pukli su mi pred očima kao neki film. Tada sam osetio tunel svetlosti koji se nalazi ispred mene. Nagonski sam ZNAO da je to tunel života, a ne smrti. Pošto sam lebdeo, pored mene su prolazili Ijudi koje sam prepoznavao. Iznenada sam bio izvučen iz tunela i sećam se da sam pomislio da ovo i nije baš neki Raj,.- Glava me boli, noge me bole... Shvatio sam da sam još živ i na planinskoj padini. Kada su me pokupili, očekivao sam da će mi se telo raspasti, ali nekim čudom nisam imao nikakve prelome."

NEGATIVNO ISKUSTVO BLIZINE SMRTI

    Veći deo IBS, za razliku od jednog manjeg dela, ima karakter uzvišenosti. Negativno IBS doživljava se tako što se umesto ukusa Raja oseti vrelina Pakla. U početku, Sirli Vud se našla kako tone u dubinu, pre lebdenja uvis i odlaska kroz dolinu. Da je nastavila da tone, iskustvo je moglo postati negativno. Istraživač IBS i filozof dr Majkl Groso navodi takav jedan slučaj. Jedan čovek uzeo je preveliku količinu lekova da bi se ubio.
U prisustvu prijatelja pretrpeo je srčani napad, pomodreo i prešao u kritičnu fazu umiranja. Sledilo je košmarno IBS, ali nedostajali su mnogi uobičajeni elementi. Spustio se u Pakao gde si ga užasna bića grabila i pretila mu kandžama. Mesto je bilo klaustrofobično i zagušljivo. Možda je imao sreću da je medicinsko osoblje uspelo da ga vrati u život. Očigledno je da mu je ovo iskustvo pomoglo da se bolje oseća, ali više pomoću štapa nego šargarepe. Dr Groso dodaje pomalo intrigantan detalj: audio traka koju su upotrebili za snimanje ovog razgovora kasnije se sama izbrisala. Groso primećuje da niko ni pre ni posle upotrebe njegovog magnetofona nije imao slične teškoće.

ISKUSTVO BLIZINE SMRTI U BORBI

   Posebna oblast proučavanja su iskustva blizine smrti u borbi. Ona su stvorena na bojnom polju kod nekih pojedinaca tokom trajanja intenzivnog stresa, kada osećaju da je stalno prisutna mogućnost njihovog fizičkog nestanka. Ovakvi slučajevi ne slede uzor civilnih IBS   navodeći  neke  istraživače,  posebno  Rejmonda
Mudija, da, veruju da se radi o potpuno različitoin fenomenu. On navodi slučaj jednog vojnika na Siciliji tokom invazije na Italiju u Drugom svetskom ratii. Ovaj američki vojnik bacio je ručnu bombu na jedno nemačko mitraljesko gnezdo i bacio se na tlo. Bomba je bila neispravna i nije eksplodirala. Čuo je kako Nemci pucaju na njega mada ga nisu pogodili. Tog trenutka očigledno je napustio telo i otputovao u Nju Džersi, lebdeći iznad jednog reda žena koje su radile na proizvodnji ručnih bombi. Molio ih je da pažljivije obavljaju svoj posao, ah ga one naravno nisu čule. Tada se vratio u telo i bacio drugu bombu koja je uništila gnezdo.
Robert SaHven je civilni istraživač koji je otkrio više od četrdeset slučajeva gde su ratni veterani imali pojačavanje osetljivosti. Njegov rad pokazuje da su ovi slučajevi u suštini bili isti kao i civilni. Međutim, dva veterana prijavila su kako su mogli da izbegavaju hice zbog toga što ih je njihova pojačana sposobnost opažanja nekako navodila da se opreznije kreću. Drugi su opet iskusili drugačiju viziju dok su bežali od nekih Nemaca koji su pucaH na njih. SaHven veruje da ovakve ekstrasenzorne moći imaju neke veze sa suštinom IBS.
Verovatno najupečatljivije ratno IBS bilo je ono koje je doživeo jedan vojnik u Vijetnamu, a koje je razmotrio američki kardiolog dr Majkl Sejbom. Vojnika su pogodiH i on se srušio „mrtav", ali je u svom vantelesnom stanju mogao da posmatra predašnje drugare kako pregledaju gadno izrešetano telo na tlu. Odvezen je u mrtvačnicu i ležao u dubokoj nesvesti, samo da bi se na trenutak probudio, kada je ?mrt već bila neizbežna.
Mrtvozornik se pripremao da ubrizga injekciju balzama njegovom „beživotnom" obliku!
kasnije bili obuzeti paranormalnim „moćima". kao što su prekognicija i psihičko isceljivanje.

DOKAZ „PROTIV

      Iskustva blizine smrti anegdotskog su karaktera - ne mogu se naučno ponavljati i prihvatati kao nešto drugo osim priča koje su ispričali Ijudi koji su skoro umrli. U stvari, čula su se slična izlaganja i od Ijudi koji se nisu nalazili na ivici smrti  v. glavu 12. Kako bi one mogle da posluže kao dokaz za zagrobni život?
Neki medicinski stručnjaci veruju da ovo iskustvo može da predstavlja jedan znak razdruživanja disasocijacija. Oni navode glavne psihoze - kao što su paranoja, šizofrenija - organski poremećaji mozga, kao što su delirijum, dementija i povremena epilepsija. Sizofrenija ukazuje na „čujenje" vantelesnih „glasova", a delirijum se izaziva nedostatkom kiseonika u mozgu što rezultira hemijskom neravnotežom i halucinacijama. Takode se čini da IBS stoje u vezi sa manjkom kiseonika u mozgu.
Komponenta vantelesnosti može se objasniti izrazom „autoskopska halucinacija".
Ovo podrazumeva vlastitu mentalnu projekciju u vizuelni prostor. Subjekat može da vidi svoj savršeni duplikat na isti način kao kad gleda nekog drugog. Druga komponenta, tunel, može se, pratiti do nesvesnog sećanja na rodenje, kako je smatrao pokojni američki kosmolog Karl Sagan, što predstavlja iskustvo svojstveno celom Ijudskom rodu. Drugim rečima, tokom ozbiljnog stresa, um pribegava sećanju na guranje iz materice u krug svetlosti koja predstavlja „stvaran svet", gde će se često javljati čudna bića doktori i bolničarke i usmeravati sve svoje napore na vas.
Paralele dolaze do izražaja kada se sve ovo posmatra na verovatno pogrešan način.
Izraz „trauma rodenja" upotrebio je kalifornijski profesor engleskog jezika Olvin Loson da bi objasnio tvrdnje o pojavi stranih bića. Naše vlastito istraživanje na ovom polju potvrduje zaključak Keneta Ringa da nesumnjivo postoje paralele, ali ne onako kako je to predočio Loson.
Iskustva blizine smrti mogu da proizlaze iz jednog psihološkog mehanizma koji se naglo aktivira kada je život pojedinca ugrožen, što bi trebalo da mu pomogne da što lakše podnese životne opasnosti.
Pojam da se um samozavarava kada je izložen smrtnim pretnjama naziva se „prolaznom depersonalizacijom". Skeptici takode navode droge koje mogu da izmene svest kao što su torazin, valijum, demerol i morfijum, a koje verovatno mogu da budu drugi izvor ove pojave.
Ova sredstva za ublažavanje bolova često se primenjuju kod ozbiljno povredenih i teško bolesnih pacijenata i mogu da objasne medicinske tipove IBS, bar tako se smatra. U slučajevima kada se ona ne upotrebljavaju, mozak može da luči sopstvena sredstva za smirenje bolova -endorfine - koji su tridesetak puta jači od morfijuma. Da li daju slične efekte? Ako IBS predstavljaju duhovna putovanja, zašto onda nisu POTPUNO ista za sve slučajeve?
U jednom slučaju iz našeg dosijea, čovek na zubarevoj stolici u Midlzbrou 1964. godine našao se izvan svoga tela i gledao ceo prizor sa visine plafona. Otplovioje kroz krov prema jednom neobičnom biću za koje je mislio da je stranac, a onda ušao u jedan NLO! Ovde je čuo jednu tipičnu rečitu poruku o sudbini Zemlje i upozorenje da će se borici sa demonima ako bude hteo da se vrati na Zemlju. Zaista su ga uznemiravala neka mala ružna stvorenja, ali konačno se ponovo vratio u svoje telo. Zubar je potvrdio da je čovek dobio neku jaku alergiju i skoro umro. Pošto se
opet vratio u telo, čovek je primetio kako doktor udara u njegove grudi po taktovima pesme HIT THE ROAD JACK - popularnog hita toga dana. Ovo veoma nesvesno „sećanje" kao istinito potvrdio je navodno uznemireni zubar.
Medutim, na koji način bi se ovo ocenilo kao faktičko sećanje na blizinu smrti? Ovo izgleda više kao personaUzovana halucinacija koja se stvara oko obične teme sa elementima svojstvenim većini slučajeva. Takode stoji činjenica da niko od subjekata tokom IBS nije umro, samo je bio „blizu smrti". Verujemo da mozak pretrpi nepopravljivu štetu posle samo nekoliko minuta nedostatka kiseonika. Nekakav tračak mora da ostane čak i kod pacijenata koji su proglašeni mrtvim, inače ne bi mogli ponovo da se vrate u život. Da li ovo navodi na pomisao da IBS jasno predstavlja fenomen života, a ne smrti?

DOKAZ „ZA"

    Postoje zabeleženi slučajevi subjekata koji susreću pokojne rodake ili prijatelje u fazi doživljavanja IBS, pre nego što saznaju za njihovu stvarnu smrt. Ser Vilijem Baret, autor knjige ZLE VIZIJE SMRTI 1926. godine zabeležio je slučaj jedne žene na samrti koja je „videla" pokojnu sestru koja ju je čekala, a da je pri tome bila nesvesna da je sestra već umrla. Tu činjenicu su namerno od nje sakrivali. Mnogi Ijudi koji odjednom osete da „plutaju", ne raspoznaju odmah svoje telo koje dole ispruženo leži. Zamišljamo sebe kao da smo sazdani od ogledala i fotografija - ali to se ne odnosi na stanje smrti.
Ako IBS nisu ništa drugo do unutrašnje fantazije onda neće biti odsustva prepoznavanja. Subjekti tvrde da u svom vantelesnom stanju mogu da idu kroz zidove u ostale delove zgrade. Mudi navodi slučaj kada je jedna žena na
samrti kasnije komentarisala da je njena kćerka nosila pogrešno zakopčan ogrtač na sasvim drugom kraju bolnice. Ovo je potvrdio jedan rodak. Neki subjekti su u stanju da ponove cele razgovore koje vode Ijudi u pozorištu tokom predstave, TAKOĐE i u drugim prostorijama, i prijavljuju posmatranje medicinskih postupaka.
Literatura je prepuna takvih slučajeva. Skeptici tvrde da njihovi umovi ovo „čuju" i izmišljaju sliku „videnja" da se to dešava. Sasvim mala deca takode doživljavaju IBS. Nemaju nikakvo prethodno saznanje od čega se sastoji IBS, veoma malo očekuju smrr i skoro nikakvu sliku o svome telu. Relativno su više oslobodena kulturnih uslovljavanja nego odrasli.
Na primer, u jednom slučaju iz 1983. godine jedno dete od nepunih pet godina podvrgnuto je operaciji ugradivanja veštačke komore u srce. Po svedočenju njegove majke i medicinske sestre koja je tada bila na dužnosti, oporavljalo se od operacije ponavljajući jedno isto pitanje:
„Zašto mi doktori nisu rekli kada su mi postavili tu stvar unutra? Posmatrao sam sa plafona."
Dečak ne samo da je naveo ceo postupak operacije koji njegove telesne oči nisu mogle da vide, nego je takode opisao veštački deo srca za koji su mislili da je suviše mali da bi mu ga pokazali pre operacije. Ako je dete jednostavno haluciniralo, kako se onda njegov opis savršeno slaže sa stvarnošću?
U mnogim slučajevima subjekat je bio proglašavan mrtvim prema današnjem stanju prepoznavanja takvih simproma. Srce je prestalo da kuca, EKG je pokazivao prave linije, a pupile oka prestale su sa radom. Pojedinac ostaje u ovakvom stanju duže od pet minuta, posle čega se veruje da se mozak nepovratno oštećuje. Ponekad, satima kasnije, pacijent se spontano vraća u život - zajedno sa čudnom pričom.
lako kukurno uslovljavanje ima svoju ulogu u tome kako pojedinci nazivaju ovo iskustvo, doživljavanje IBS nema potvrdu u religiji. Vernici doživljavaju IBS jednako kao i agnostici i ateisti. Ovakva iskustva često će odvraćati pojedince od organizovanih religija, pošto ne uspeva da definiše Raj onako kako ga Crkva tumači.
Skeptici kao što je dr Suzan Blekmor raspravljaju da bi, ako IBS predstavljaju objektivno iskustvo, onda trebalo da postoje primeri Ijudi koji su slepi od rodenja. Godine 1996. profesor Kenet Ring je objavio studiju pod naslovom SMRT IVANTELESNAISKUSTVA KOD SLEPIH; STUDIJA O OČIGLEDNOJ VIZIJI BEZ OČIJU. Ona predstavlja istraživanje koje su sproveli profesor Ring i Šeron Kuper na Univerzitetu Konektikat. Obuhvaćen je uzorak od tridest i jednog slepog ispitanika. Ring i Kuper želeli su da odgovore na nekoliko pitanja: da li slepi doživljavaju IBS i, u tom slučaju, da li se razlikuju od onih kod osoba sa vidom ili su istovetna? Da li slepi tvrde da „vide" tokom IBS i vantelesnog iskustva?
Ako se pojave takve tvrdnje, da li se mogu podržati nekim nezavisnim i objektivnim dokazima?
Zamolili su mnoge organizacije slepih da objave njihovu potragu za učesnieima ovog istraživanja, posle čega im se javilo četrdeset i šest osoba. Kroz proces eliminacije ustanovljeno je da zahtevima istraživanja odgovara trideset i jedna osoba. Svi su bili beli hrišćani, dve od tri su bile Bili  su  raznih  zanimanja i  obrazovanja iz  svih
zene.
društvenih slojeva. Veoma su varirale okolnosti koje su ih dovodile do doživljaja IBS ili vantelesnog iskustva. Njih četrdeset je bilo slepo od rodenja.
Ring i Kuper su otkriU da njihove priče teže da se ne razlikuju od priča onih sa vidom, uzimajući u obzir one elemente koji sačinjavaju klasično IBS. Viki Junipeg, čije očne nerve je upropastila bolnička nebriga odmah posle njenog
rodenja, čak nije mogla ni da shvati ideju svetlosti pre svoga iskustva. Bila je učesnik saobraćajnog sudara autobusa i u vantelesnom stanju, mogla je da „vidi" smrskano vozilo, a kasnije i da opiše detalje o svom telu kako leži na metalnom krevetu i doktore koji se bore za njen život.
Ovakve vizuelne slike u početku su dezorijentisale istraživače. U drugom slučaju, slepom čoveku po imenu Frenk dali su kravatu koju mu je kupila prijateljica u poslednjem trenutku, pošto se žurio na jednu versku proslavu i nije imao pojma kakvu boju iH vez je ona imala. Dok je sedeo, osetio je da izlazi iz tela i razgleda kravatu. Kada se njegova prijateljica vratila da ga odveze kući, bio je u stanju da joj detaljno opiše kravatu.
Profesor smatra da rezultati istraživanja ohrabruju i oseća da oni mogu da odgovore kritičarima. Mentalna bolest ne izaziva doživljavanje IBS. Sizofreničari pokazuju depresiju, očaj i beznade - nasuprot licima koja se mentalno bolje prilagode posle doživljenog IBS. Veoma malo ih je negativno reagovalo na traurnu ovog iskustva.
Istina, pošto IBS izgleda da dobro priprema neku osobu za buduću stvarnu smrt veoma malo je onih koji na osnovu svog iskustva nisu došli do ovakvog zaključka ostaje da se raspravi da li to predstavlja neku evolucionu ptednost. U tom smislu mogli bismo da očekujemo da će se IBS više dogadati u kasnijem životu kao neka psiliološka priprema ili u kriznim situacijama: izgleda da nema dokaza da IBS stoji u vezi sa uzrastom ili da je toliko rašireno koHko nam se možda čini.
Oni sa simptomima povremene epilepsije takode ne raspoznaju komponente IBS. Izuzetak je pregled života koji izgleda da se odnosi samo na aktiviranje moždanih centara. Pristalice IBS ističu da ono ne potiče od fantazija uzrokovanih upotrebom droga. Zigel je dobio mešovite odgovore pri simulaciji komponenata IBS: najbliži je bio
kod opisivanja tunela. Medutim, pošto većina droga izaziva podložnost uticaju kod subjekata, onda nas ovo mnogo ne iznenaduje. Zigel je odbacio ideju da ovaj fenomen predstavlja čistu halucinaciju i priklonio se drugim uprošćenim objašnjenjima. Subjekti ne odbijaju insistiranje na stvarnosti i sanjalačkom kvalitetu ovoga iskustva.
Mora da postoji neka električna aktivnost u mozgu da bi se dogodila halucinacija, ali u slučajevima gde elektroencefalogram pokazuje potpuno pravu Uniju otuda naziv popularnog filma o istraživačima IBS MOZGODRMCI - FLAT LINE kada je mozak po definiciji mrtav, halucinacija je teoretski nemoguća.
Medutim, ima slučajeva kada je elektroaktivnost mozga toUko niska da aparat nije u stanju da je zabeleži. Nije nova pretpostavka da postoji veza izmedu pojave nedostatka kiseonika i IBS. Još dvadesetih godina biU su dobro poznati efekti smanjenja dotoka kiseonika u mozak. Izvodeni su razni eksperimenti na dobrovoljcima kada se postepeno smanjivala količina kiseonika. Mentalne i fizičke sposob-nosti zanačajno su se usporavale, izazivajući grčenje, tromost u razmišljanju i teškoće sa pamćenjem. Nije bilo nikakvih halucinacija. Potpuna jasnoća i stvarnost IBS ne mogu biti posledica nedostatka kiseonika.
Nadasve, IBS daje utisak da se radi o izuzetnom, široko rasprostranjenom, povezanom i predvidivom fenomenu -skoro besprimernom u paranormalnom smislu. Donedavno je pružao ogromnu nadu da će paranaučnici doći do sigurnog dokaza o postojanju života posle smrti. Ako se ovo i ne ostvari ipak će to biti doprinos našem ionako oskudnom znanju o Ijudskoj svesti.
IBS kao takvo predstavlja krajnju granicu proučavanja ove tajnovite oblasti izvan smrti.

Pa pomozi mu... ako vec znas/umes.


Definisi formu u kojoj ocekujes dokaz.

Sta bi za tebe bilo "naucni" dokaz o postojanju duse?

Ko su po tebi naucnici od autoriteta u ovoj oblasti?

Dugacko za citanje, ali dobar tekst, dotaci cu se samo prvog dela.

Sto se tice istrazivanja Sam Parnie, istakao bih ovaj detalj:

Reports of OBEs and NDEs are often simply anecdotal, but the hospital environment allows Sam Parnia to monitor and compare oxygen, carbon dioxide and salt levels in the patients who did and did not have either experience.

His study also involves a novel method of testing if the "self" actually does leave the body during an OBE. Sam has suspended boards below the ceiling and these have images on the upper side. The idea is that if people do look down from above, they may recall the extra information. As yet, no patients have reported seeing these images.

Jedno objasnjenje vantelesnih iskustava:

"There are several theories as to why people have OBEs," says David Wilde, the researcher running the project. "A common link between them is the idea that in certain circumstances the brain somehow loses touch with sensory information coming in from the body. This triggers a series of psychological mechanisms which can lead to someone having an OBE."

Mr Wilde draws an analogy with the experience of a dead arm.

"It's a little bit like if you sleep on your arm and lose sensation in it. Only with an OBE, the sensation loss is in the whole body and the brain's response seems to be to create a feeling of separation from the self."

"In this study we aim to take the theory a stage further, by looking at the way people see and experience their bodies, and how - through perfectly ordinary psychological processes - these images and experiences may create the impression of seeing their bodies from the outside."

It isn't rare for people to have more than one OBE, and they may also occur as part of the wider near-death experience (NDE) some report experiencing in life-threatening circumstances.

Mr Wilde is at pains to stress that he doesn't judge whether OBEs are real.

"If someone has had an experience, then we take that as real. We can't disprove or prove anything."


1. Ako neko kaze da je postojanje duse dokazano, ocekujem da vidim taj dokaz, u kakvoj ce formi biti prezentovano ne zavisi od mene.

2. Ako je nesto dokazano onda to nepobitno postoji, tj. mi nepobitno znamo da to postoji (npr. gravitacija). Postojanje duse (jos uvek) nije dokazano.

3. Zaista ne znam, nisam upucen u naucni rad koji se bavi istrazivanjem o postojanju duse

Ma naravno da je sve jos u domenu teorija, a sto je najgore, i raznih spekulacija.
Mozak je jos tolika zagonetka, da se moze teoretisati na razne nacine.
Postoji jos jedno objasnjenje za svetlost u trenucima klinicke smrti. Po njemu, se na neki nacin stimulise centar za vid, nekim informacijama, ciji mehanizam i svrha su nepoznati. Po nekima mozak tada reaguje tako, da stimulise smirenost, i umanjuje strah od smrti. A po drugima, vidimo pocetak prvog vidjenja. Navodno, mozak vraca secanje na prvu svetlost kroz ocne kapke, nakon rodjenja. Jedan od najacih tada utisaka, pored promene sredine, kada iz vodene prelazimo u vazdusnu.
Sumnju da li ima necega, moze pobudjivati i sam razlog pokretanja tih istrazivanja. Iako se iz njih moze izroditi i nesto sasvim deseto. Napredak nauke i saznanja iz drugih oblasti ce sigurno baciti i novo svetlo na taj fenomen covekovog zivota. Do tada mozemo samo reci da je to jos veoma neistrazeno, a pojavljivanjem novih saznanja, preciznijih uredjaja, sigurno ce se doci i do prave istine. Ali kada ce to uslediti, ...

A koliko tebi ide kada ostaješ samo na jednom mrtvom čoveku i uginulom keru kao naučnom dokazu? Pa još su ti i tekstovi koji se postavljaju tebi dugački za čitanje kako kažeš.Šta će ti onda dokaz kada mrziš i da čitaš i da istržuješ?

A dali je dovoljan jedan čovek i ker da dokažeš kako nešto ne postoji?
1.Ti si prvi koji tvrdi da su teorije naučnika na koji se bazira nauka čitave naše civilizacije nepostojeća i pogrešna.Samo napred,još ćemo štošta čuti od tebe.
2.Pročitaj prethodne postove i linkove pažljivo,i nemoj da te mrzi čitati,jer je mrzovolja za čitanjem i neznanje nije naučni protivdokaz.

To što nisi sposoban sam da nađeš neke činjenice na internetu nisam kriv.Ali ću ti još ovaj put izaći u susret,i bez izgovora kako te mrzi čitati,neznaš Engleski i tome slično, to je sve tvoj problem,jer to nešto sasvim drugo dokazuje a ne tvoju tvrdnju.

"There is no doubt in my mind that the orbs may well be one of the most significant ‘outside of this reality’ phenomena mankind has ever witnessed," says Professor Heinemann. "Until now, there has been a huge amount of anecdotal evidence that the spirit world exists. I believe it's no longer anecdotal. Thanks to digital technology, we can see it for the first time. We are dealing with a non-physical - albeit real - phenomenon."


Bold Scientists Say: PROOF Soul Exists

FLAMMARION CITES SPIRIT ACTIVITES

Where in a human body is the soul located?

Seeking Spirit News

Soul Proof

Za ostalo nebudi lenj i nađi sam,imaš brdo dokaza sa mnoštvo naučnika pa proučavaj.
Još ti predlažem otkriće naučnika koji su prikupili izjave očevidaca,tu su otkriće naučnika za drevne spise,naučnika za proučavanje religija,tu su izjave medijalnih ljudi,i predlažem da proučiš teorije velikana kao što je Albert Ajnštajn,Nikola Tesla itd,jer to nije teorija da bi mi rekli da nepostoji jer mrzim čitati,proučiti i jer ja tako mislim.

Dato ti je primer,linkova ostalo nađi na internetu,ima brdo dokaza.Pa o tome možemo diskutovati,a za osnovne stvari moraš nekog drugog naći da te podučava.

Isto imaš u nekim mojim linkovima,a još više na internetu,potrudi se malo i ti da ih nađeš.

Pa što tražiš nešto u šta se ne razumeš?Najlakše reći nepostoji,mrzi me da čitam i slično.

Sada imaš brdo materijala,pa možemo o činjenicam da diskutujemo kada ih malo detaljnije proučiš.

 

A da Vas dvojica ne mesate i govorite o necemu sa drugih aspekata ? 
Jedan trazi entitet ili zapise instrumenata kao dokaz o postojanju tog entiteta.
Drugi nudi moguce prebivaliste takvog entiteta, sto dovodi do zakljucka da ako takvo prebivaliste postoji, zasto ne bi i on.

1. Zivot je dokaz da dusa postoji. Treba li ti neki ocigledniji? Mozak coveka ima vise neurona nego poznatih zvezda i planeta u svemiru, tako spakovanih i organizovanih da formiraju slozeniju mrezu nego telefonska mreza cele planete, a opet se ne dodiruju medjusobno. Jedini neobjasnjiv fenomen na ovoj planeti je kako je moguce da 6 000 000 000+ ovakvih  genijalnih tvorevina da se svede na spavanje, posao, hrana, pice, pracenje muzike, pracenje sporta, pracenje politike i sex u proseku po 60 godina.


2. Ti si kao covek koji gleda jedan TV kanal i koji ne veruje u price "kvazi naucnika" koji mu pricaju o postojanju i drugih kanala, a kada mu daju daljinski u ruke, njega mrzi da pritisne dugme (neko ce vec to uciniti za njega).

3. A u sta si upucen? U "Zvezde granda" i "Velikog brata"?

 Na zalost takvih kao ti je vecina. Postoje autoriteti u bojenju kose za koje se zna, "kreiranju" rupa na odeci... a za osnovna fundamentalna pitanja su ionako zaduzene raznorazne "lujke". "Ozbiljni" naucnici su previse zauzeti verovatno nekim bitnijim stvarima.

 Ljudska vrsta nema zadovoljavajuce odgovore na najprostija svakodnevna pitanja kao sto su sta je to vreme, prostor, zivot, dusa,materija. Koristimo te reci u svakodnevnom zivotu i posto smo ih milijardu puta culi u najrazlicitijim kontekstima mislimo da im i znacenja znamo. Kada se neko odvazi da prizna kako ne zna sta ove reci znace po default-u ga proglasavaju za najblaze receno ekscentrika.

Greska. 12-15 milijardi neurona je u mozgu, a to je ipak manje od broja zvezda u univerzumu. Medjutim, sinapse koje ih povezuju, daju takav broj kombinacija, kazem kombinacija, da to prelazi broj, pretpostavljenih, atoma u uiverzumu. Dodiruju se, sinapsama. Jedan neuron uvek ima direktnu vezu sa nekoliko drugih.

Nemoj se nervirati, to je lose za ten...

Stvar koju ti ocigledno ne shvatas je da ja ni u jednom trenutku nisam rekao da dusa ne postoji!!! Odreagovao sam na raspravu o tezini duse posto je krajnje nepotrebna jer se citava ideja da dusa ima tezinu zasniva na eksperimentu koji je diskreditovan jos pre 100 godina, a ta ideja je ponovo ozivljena zbog jednog holivudskog filma


Je l' ti imas problema sa funkcionalnim citanjem?



Krugovi koji nastaju prilikom fotografisanja nisu dokaz postojanja duse, nisu dokaz bilo cega.

Na ovu temu samo bih dodao da ja nisam uleteo u ovu raspravu trazeci da mi neko dokazuje da dusa postoji, vec si ti tvrdio da znas sta je dusa (tj. da je energija) i da je njeno postojanje dokazano. Mene ne mrzi da citam, ali ako trazim taj dokaz o postojanju duse onda me ne interesuju teorije o paralelnim svetovima (u kontekstu zapocete rasprave)


Ne vidim ja sta je ovde dokazano jedino bi se o ovom prvom linku dalo raspravljati, iako ne uzima u obzir sve okolnosti (vidi ono sto sam postavio u prethodnom postu o vantelesnim iskustvima), ostalo je materijal za Zonu Sumraka ili Trece Oko


Nikola Tesla?!


Hahahahah, ok ubedio si me

Ja se ne nerviram,već sam ti postavio jedno vrlo jednostavno pitanje.
Koliko ja vidim ti neznaš šta govoriš i šta želiš.
Celo vreme negiraš postojanje duše i tražiš dokaz,a sada lupaš kako ti ne tvrdiš kako duša ne postoji.Prijatelju ti imaš ozbiljnih problema sa sobom,i ja ti nemogu pomoću.Za te probleme koje imaš postoje drugi ljudi.
A u šta veruješ to je tvoj problem,i isto je tvoj problem ako pored toliko linkova i tekstova ništa nisi pročitao i ništa nisi shvatio.

Ti nevidiš,neshvaćaš,nerazumeš.Rekao sam da je to tvoj problem.Za osnovne stvari kako sam rekao,nađi nekog drugog da te podučava.Ovde ti je sve rečeno što ti može poslužiti,a sve ostalo je tvoj problem.Jedno je sigurno, bez odgovora i materijala za proučavanje nisi ostao.A ti misli da je sve to Zona Sumraka i Treće Oko,to je tvoje mišljenje i tvoj problem.O tome nemožemo diskutovati.
 
Čovek je barem dao neko objašnjenje o kojem možemo razmisliti,za šta ti nisi ni bio sposoban.
Došao si ovde neupućen da ti citiram text. "3. Zaista ne znam, nisam upucen u naucni rad koji se bavi istrazivanjem o postojanju duse"
i koliko vidim nije ti cilj ovde da diskutuješ i nešta saznaš,već da ismevaš druge,i toliko nisi sposoban da poštuješ tuđe mišljenje,jer ti svoje mišljenje nemaš.
Samo ti mogu reći zdravo,nisi vredan daljnjeg truda,neka ti objašnjava dalje ko hoće.