Ostace,ostace....npr.otkriveno je da u tom podrucju mnoge zivotinjske vrste izuzetno dobro napreduju i broj im je u porastu

Kako?

E,pa to bih i ja voleo da saznam,da pitam nase vajne naucnike,kako to radijacija deluje na ljudsku populaciju,dok celokupna flora i fauna buja i raste....

FANTASTIČNA ORUŽJA NAŠIH
PREDAKA

DA LI MI UOPŠTE POZNAMO PROŠLOST...




  Da li su se nekada u davnoj prošlosti zemlje i čovečanstva koristila neka fantastična oružja, koja ni dan danas nisu identifikovana, pitanje je istorije mnogih isčezlih civilizacija, čiji mitovi, legende, pa i sami zapisi govore u prilog ovoj hipotezi.Tragovi takvih sukoba i uništenja sreću se nebrojeno puta u istoriji ljudske rase, a sami zemljini slojevi još i danas čuvaju svedočanstva takvog strahovitog razaranja, koja arheološki do danas nisu objašnjena.
    U velikim indijskim spevovima 'Ramajani' i 'Mahabharati' sreču se izveštaji o čudovišnim oružjima i ratovima koje su vodile mitske i povesne ličnosti starog doba.To božansko oružje jeste u hronikama povest koja se nimalo ne razlikuje od današnjih dostignuća u oblasti tehnološkog oružja, s obzirom na gotovo savremene opise u kojima se prepoznaju laseri, nuklearna oružja i druga tehnička čuda.
    Pošto je reč o vremenu koje sanskrit postavlja u hiljadama godina, sasvim je izvesno da opisi nisu nastali slučajno ili imaginacijom autora tih i sličnih tekstova, pogotovo ako je reč o doslednoj implikaciji opisa tih oružja koje koristimo danas.Po najstarijim legendama tih epoha, reč je o oružju koje su koristili 'bogovi sa neba' zbog čega u sanskritskoj literaturi to oružje i pripada svetu božanskog neba.Jačina njihovog dejstva merila se postepenu jačine uništenja, a to su ... oružja koja su mrvila u prah i pepeo čitave armije, gradove i velike oblasti zemlje ! Među tim opisima, najpoznatija božanska oružja indijske mitologije bila su: Indrin plamen, bramaširas, bramadandon, sandagara, pašupati, pinaka, Bramino oružje, tvaštar i razne vimane: rukma, shakuna, tripura.
    Što se tiče oružja indijskih bogova, već je Indrin plamen bilo oružje svetlosnog porekla koje je po svom dejstvu uništavalo područje širokog dijapazona, pri čemu bi se ... javile kuglaste munje koje su razorno uništavale neprijatelja !
    Ako uzmemo u obzir da su hronike o strašnom oružju tek usmeni prepis nekih starijih tradicija, onda su događaji u 'Ramajani', 'Mahabharati'  i dugim indijskim tekstovima mnogo stariji od vremena u kom su zabeleženi.Mnoga od opisanih oružja u sanskritskoj literaturi mogla su da izazovu masovne kataklizme, raijacione mutacije, kao i trenutačno isčezavanje raznih ljudi, predmeta i barijera.Međutim, takav primer sintetičkih orušja, kao što su kuglaste munje, kojima se još naš Nikola Tesla bavio, još su i danas čovekov san, s obzirom da je reč o tehnologiji koja je još i danas nedostupna.
    U sanskritskoj literaturi postoji čak i nauka o božanskom oružju, Astravidža čija pojava nije objašnjena jer su ista oružja jednostavno isčezla iz povesti ljudskog roda.Slične primere o božanskim oružjima imamo u nizu legendarnih prikaza kod mnogih civilizacija, od Sibira do Ognjene zemlje, usled čega i nastaju božanski ratovi na zemlji.Utuda i imamo, u nemalo primera, legende koje govore o sukobu bogova čija se osnovna nit priče prebacila na legendarnu osnovu ratova na nebu, koji su se vodili izmedju: Horusa i Seta, Tiamate i Marduka, Zevsa i Titana, Arimana i Ormuzda, Odina i divova, Jehove i palih andjela.
    Tragove dejstva energetskih oružja imamo u arheološkim slojevima mnogih nestalih kultura, kao što su tuneli, podzemlja, kiklopski gradovi ili basnoslovna utvrđenja.Tako već u biblijskoj priči o Sodomi i Gomori postoji opis uništenja gradova posredstvom nuklearnih eksplozija.Treba pomenuti Bbožanskog Indru iz indijske mitologije, koji je 'kidao tvrđave kao što starost dere haljine'.Danas medjutim u celoj Indiji postoji jedan jedini spomenik ovom božanstvu.Sa druge strane, jedna indijska knjiga mudrosti 'Surija panati' (Spoznaja sunca) sadrži opisane tajne o energiji Sunca ! Opet, pojava termonuklearnih bogova iz prošlosti dobro se uvrežila u sećanju ljudskog roda, pošto čovek kao vrsta nije mogao da u svojoj svesti sagradi tako fantastična verovanja o božanskom oružju i njegovoj upotrebi.To je moglo doći od jedne mnogo naprednije civilizacije, bilo da je sišla sa zvezda ili je pripadala legendarnoj Atlantidi.Otuda se stravični kult rata proširio celom ljuskom vrstom još od vremena pećinskog čoveka.Od celokupne istorije čovečanstva, samo 300 godina prošlo je bez ratnih sukoba ! Svi ostali milenijumi prošli su u krvavim sukobima svih vrsta.
    Navešćemo sada primere delovanja fantastičnih oružja na istorijsku stvarnost.

Dundalk - tvdjava istopljena do temelja !
Nan madol - svedočanstvo kolosalne energije koja se tu upotrebila !
Sete citades - avetinjski predeo bazaltne pustinje, u kojoj je do temelja sravnjen grad bogova !
Sodoma i Gomora - svedočanstvo nuklearnog udesa !
Jerihon II - jedan od sedam slojeva, sravnjen kolosalnom energijom još neidentifikovane vatre !
Troja IV - četvrti sloj grada star 1.000 godina, pre Odiseja, bukvalno zbrisan iz povesti !
Šurupak - spaljen i zagonetno mrtav, 3.000 godina pre Hrista !
Mohendžo Daro IV - grad koji je doslovno sravnjen nuklearnom energijom, što je naučno utvrđena činjenica !
Na slici: Mohendžo Daro, grad uništen nuklearnom energijom pre 5000 godina !

    Ovo su primeri koji se, arheološki nikada nisu objasnili, iako su vrlo dobro poznati naučnim krugovima.Sa druge strane neolitski čovek nije posedovao oružja takve moći, pa stoga ni opisi koji su nam ostali zabeleženi, nisu jednostavno mogli biti izmišljeni.Nadjeni su čitavi gradovi koji su bukvalno bili istopljeni nekom kolosalnom temperaturom.Danas se dobro zna da se granit topi tek na 1.300 stepeni Celzijusovih.Dakle, ideja o nekom požaru bilo kakvih razmera odmah otpada, što su naučnici i arheolozi već u startu odbacili.Reč je o energiji s kojom su bila rušena urbana naselja, u kojima se granit i andezit bukvalno topio, a čije staklaste primere imamo u niz lokaliteta istočne i zapadne hemisfere, na primer Kiklopski toranj u Borsipi.
    U egipatskoj 'Knjizi mrtvih' pominju se 'kuglaste munje koje su uništavale i parale nebom!' O realnosti tih sintetičkih oružja govore mnoge drevne hronike, u kojim takodje srećemo opise i najrazličitiji arsenal božanskog oružja.Poznata je takozvana 'Grčka vatra', čiji je plamen leteo brzinom munje, praćen grmljavinom ! Kada bi takav projektil stigao do cilja, dolazilo bi do strašne eksplozije i pojave dima !  Vratimo se indijskim izvorima, gde ima najviše opisa o tom strahovitom oružju bogova.     Božanstvo Šiva, na primer, već je imao oružje pinaku, koje je u suštini bilo doslovno bacač plamena ! Zatim, legendarna ptica Garuda, boga Indre, po legendi, na zmijsko leglo baca 'božansko jaje' koje je eksplodiralo uz zaglušujuću svetlost i eksploziju !
    Navešćemo još neka oružja iz indijske mitologije:




Mauzola parva - gigantski vesnik smrti !
Darpana - oružje koje sasušuje !
Moha - oružje koje izaziva gubitak svesti i masovnu amneziju !
Šatagni - oružje koje stoput ubija !
Varšana - oružje koje izaziva iluminacije po neprijatelju !

    Svi ovi prevodi i značenje navedenih oružja jesu doslovni, a od svih njih najmoćnije oružje bilo je tvastar, ili oružje haosa ! U Južnoj Americi to je oružje bilo poznato pod imenom mašmaka, dok nam slično oružje iznosi i Nostradamus u svojim 'Centurijama' pod imenom samatobrin.Ili doslovno, atom brisant.U 'Mahabharati', nuklearni opisi kao da su bili svakodnevna pojava, evo primera:

...Hrabri Asvathama prizove Agnijevo oružje i ispali eksplozivni stup, koji se rastvori u svim smerovima i izazva blještavu svetlost kao 100.000 sunaca... Tada je i voda uzavrela od topline i jare ...A svet sagoreo od žara ...

    U Južnoj Americi kod Indijanaca iz plemena Kajapo pominje se kop, gromovito oružje na principu lejzera ! (laser je drugi princip, za razliku od lejzerskog oružja koje se danas uveliko proizvodi na principu kvantnih generatora svetlosti.) Kod drevnih Kelta, bilo je poznato čuveno božansko oružje pod nazivom oko balora kod koga je bilo potrebno četvoro ljudi da bi ga stavili u dejstvo !
    U mesopotamskim izvorima na najstarijim pronadjenim glinenim tablicama, ima opis nekih božanskih presija.Taj se fragment sačuvao u sumerskom narodu i bio poznat kao Engiduov treči san.Piše...Zatutnji zemlja, munja zabljesnu, oganj se zapali, napuni se prostor smrti. Tad nastade svetlost, dim pade i pretvori se u pepeo !... (Ep o Gilgamešu, V pevanje)
    U kineskim izvorima govorilo se i o 'strašnoj buci što ju je stvaralo čudesno oružje'! U baltičkim sagama, tačnije u 'Epu o prosidbi Emere' govori se o oružju koje je nauci nepoznato.U 'Mahabharati' ekvivalent tog oružja jeste oružje pod imenom vajavja, čije dejstvo jeste tipično radiološko oružje:

...Travka će se održati, ali plod u ženama ono će ubiti !

U persijskoj mitologiji, pominje se oružje pod imenom vazišta i speništa.S tim oružjem ...oni su ubijali i dvaput rodjene ! ...
    U Bibliji hebrejski Jehova upotrebljava munje - s obzirom na hebrejski izraz: hašmal (doslovno: elektricitet !) - kao božanska tvar koja ubija !
    Osim ove uranske prošlosti čoveka, tu su prisutna i fruga, fonična (zvučna) oružja što se sreću već u indijskim izvorima: ...četiri zvuka, nazvana, zvuci što užas izazivaju, kao da se planine survavaju !
    U japanskoj tradiciji kada je reč u božanskim oružjima postoji izraz: Soko No Kuni ili doslovno: zabranjena zemlja, što predstavlja radioaktivnost i kontaminaciju tla.Slično oružje na principu urana opisuje i keltska tradicija, i to pod imenom lamfade!
    Kod skandinavskih naroda, pominje se koplje gungni, koje je po legendi automatski pogađalo ciljeve ! U indijskoj mitologiji, srećemo pak los vapit ili natprirodnu moć vetra, čija energija neodoljivo podseča na fusiju atoma.Kod Jevreja, to je uriel, oganj Božiji, čiji je andjeo sejao smrt u Mojsijevo doba.Ova oružja uništavala su striktno gradove na zemlji, što je i arheološki potvrdjeno.To su: Bolsena, Dundalk, Ekos (stvarni gradovi koji su pronadjeni), kao i Zerzuru (mitski grad koji nije pronadjen).

  Primere ovih zagonetno spaljenih gradova nauka do danas nije objasnila, jer joj se činilo 'nemogućim' da oni upravo bivaju uništeni nekom višom energijom.





    Mnoga od tih oružja se ne mogu identifikovati, bez obzira na opsežan opis.Takav primer imamo u zapisima iz Indije: mohanastra - oružje koje šalje u besvesno stanje čitave armije, taštra - oružje koje izaziva svojevrsnu maglu i uništava sve pred sobom.
   Mnoga od ovih oružja imaju i svoju hijerarhiju, a tako tvrde i indijski izvori, rečima da postoje takozvana prva i poslednja oružja! Prvo se oružje verovatno podrazumeva pod vrstama konvencionalnog oružja, dok je poslednje oružje sredstvo nepojmljive moći, čiji opis koji ćemo navesti to i potvrdjuje:
   ...Oružje se vinulo visoku u vazduh i plamen koji je sevnuo iz njega, bio je sličan ognju koji je pogodio Zemlju na kraju geološke epohe. Krhotine su padale sa neba, a zemlja je sva podrhtavala... (Aunshani parva)
    ...Iz te mase, iznenada je izletelo mnoštvo plamenih strela, praćenih bukom koja je prevazilazila svu poznatu tutnjavu na zemlji...Pri padu na površinu zemlje, te gromovite strele su eksplodirale.Njištanje ranjenih konja, urlanje umirućih slonova i vapaj ljudi, stvarali su užas među preživelima... (Mahabharata)
    Legende svetskih naroda govore o vremenu takozvanih božanskih ratova, koji su bili vidjeni i na nebu i na zemlji.Ratovi koji su se u mnogome razlikovali od konvencionalnih ratova, kao i od geoloških presija prirode kakvi su vulkani, erupcije, poplave i uragani.Reč je o opisima božanskih  oružja koja su koristila neka nama nepoznata bića, a čija tehnika i dejstvo na zemlji jesu u dlaku isti sa današnjim sličnim oružjem.
    Ako se svim ovim stvarima da naučna realnost, onda je istorija čoveka na ovoj planeti samo puko ponavljanje jedne već doživljene stvarnosti, s obzirom da mnogi izumi nisu uopšte izmišnjeni, već samo ponovo i ko zna po koji put otkrivani !

Не живи свет сиркане, зграде, мостови, аутомобили, све то се распада.

Mali prilog ovoj temi: igla o kojoj je bilo reci pronadjena je na brdu Hisar kod Leskovca, i ona je od CISTOG gvozdja!  E da i ona ne rdja znaci ponaša se kao plemeniti metal!

Da dodam i da su nadjeni dokazi o rudarenju i topljenju metala  sa materijalnim dokazima i zgurom koja ostaje posle topljenja i to se datira na period od pre 5000 god!

NAjstarija civilizacija je otprilike koliko??? Oko 6000god  i jace...  Sta ti mislis da smo za samo 10000 godina evoluirali od majmuna???? Ko zna koliko vremena ce proci dok neki majmun ne ustane i pocne da radi sto i ljudi!!! 

Cekaj!!!! Ti hoces da kazes da su sada ljudi krivi za istreblenje dinosaurusa???   

PODRIJETLO I SIMBOLIZAM KRISTALNIH LOBANJA


Donosioci svitanja / Barbara Marciniak

"Razumijete li vi zašto su dizajnirane kristalne lobanje? Kristalne strukture su kao holografski kompjuter, oni mogu jednom razvijenom čovjeku ili čovjeku koji je sa tom frekvencijom sinhroniziran, odaslati nevjerojatnu količinu informacija. One su dizajnirane kao lobanje da bi služile kao kod u razumijevanju vaše vlastitite lobanje kao i za razumjevanje da su vaše kosti vrlo dragocjene".

Philip Coppens

Svete relikvije ili izvanzemaljski artefakti?
Tajanstvene kristalne lobanje vjerojatno potječu iz srednje Amerike i možda su imale važnu ulogu o izvođenju mita o kreaciji i umreženju hramskih kompleksa naroda Maja.

Istraživači su napisali desetke knjiga i stotine članaka o kristalnim lubanjama, no samo nekolicina je pokušala objasniti podrijetlo i svrhu tih skulptura. Za neke su kristalne lubanje »krivotvorine« iz 19. stoljeća, drugi smatraju da su to izvanzemaljski artefakti, dok treći vjeruju da se radi ostacima izgubljene civilizacije. Možda najvjerojatnije objašnjenje je da su one važan dio drevnih kultura, pogotovo kulture Maja, koje su živjele na području Središnje Amerike gdje su kristalne lubanje pronađene. Je
li moguće da su te lubanje bile jedne od najvažnijih relikvija svetim hramskim kompleksima?

Kristalne lubanje pobuđuju maštu, no jesu li neke od tih lubanja i priče o njima predobre da bi bile istinite? Engleski umjetnik Damien Hirst svoju je izložbu iz 2007. godine pod naslovom »Onkraj vjerovanja« fokusirao oko lubanje od platine prekrivene s 8.601 dijamantom, koji su ukupno težili 1,106 karata. Lubanja nazvana »Za ljubav božju« odljev je ljudske lubanje u prirodnoj veličini i u sredini čela ima jedan veliki dijamant — navodno je samo on procijenjen na 4,2 milijuna dolara (približno 19,3 milijuna kuna). Hirst je projekt financirao vlastitim sredstvima, a njegova je procjena da je na njega potrošio između 10 i 15 milijuna funti (približno 90 do 140 milijuna kuna).

U četvrtom nastavku filma o Indiani Jonesu pod naslovom “Indiana Jones i Kraljevstvo kristalne lubanje”, Indy se utrkuje sa sovjetskim tajnim agentima u potrazi za kristalnom lubanjom. U jednoj od početnih epizoda televizijske serije “Zvjezdana vrata” SG-1 artefakt kristalne lubanje koju je iza sebe ostavila drevna izvanzemaljska civilizacija koristi se za transport ljudi između Zemlje i matičnog planeta izvanzemaljaca. Dakle, kristalne
su lubanje dobro služile Hollywoodu i zabavnoj industriji. No holivudski zapleti u najvećoj su mjeri preslikani iz postojećih teorija o kristalnim lubanjama — od kojih je jedna bila osigurana na petsto tisuća američkih dolara, i to još prije trideset godina.

Ali, što su kristalne lubanje? Kristalne lubanje počele su svoj polagani uspon prema slavi u osamdesetim godinama prošlog stoljeća, preko susreta istraživača Joshue Shapira sa Sandrom Bowen i Nickom Nocerinom koji su u posjedu imali kristalnu lubanju zvanu “Sha-Na-Ra”. Shapiro je s vremenom došao i do mnogih drugih lubanja, s imenima kao što su “Majanska kristalna lubanja”, “Mitchell-Hedgesova kristalna lubanja” i “Teksaška kristalna lubanja” (koja je poznata i pod imenom Max, a navodno ju je narodu Gvatemale dao jedan tibetanski iscjelitelj.

U ožujku 1989. objavljena je knjiga “Mysteries of the Crystal Skulls Revealed” (Otkrivamo tajne kristalnih lubanja) koju su napisali Bowen, Shapiro i Nocerino. Knjiga se pretvorila u sredstvo preko kojeg su se autori »sreli« s još nekoliko lubanja, s imenima kao što su “Windsong” (ili Pjesma vjetra), “Rainbow” (Duga), “Madre”, “Synergy”, te čak s lubanjama nazvanima “Skully i ET. ET” (skraćenica od eng. Extraterestrial - izvanzemaljac) je lubanja od dimnog kvarca, pronađena početkom 20. stoljeća u Središnjoj Americi. Dobila je takav nadimak zbog šiljatog oblika i takozvanog dubokog zagriza (poremećaj kada gornji zubi previše strše ispred donjih; op. prev.) nalikuje na lubanju izvanzemaljca (ta lubanja je dosta slična lubanji nalik izvanzemaljskoj koju treba pronaći Indiana Jones). ET je dio privatne kolekcije Joke Van Dieten koja putuje sa svojim lubanjama kako bi podijelila s drugima iscjeliteljske moći za koje vjeruje da ih posjeduju.

Danas su u opticaju deseci kristalnih lubanja. Većini njih možda
najbolje pristaje naziv lubanja »druge generacije« — to su suvremene tvorevine koje posjeduju ili su ih napravili ljudi koji ih koriste za iscjeljivanje, meditaciju, channeling i tako dalje. No, postoji i desetak lubanja koje su, kako se čini, starije i nepoznatog podrijetla. Te kristalne lubanje uglavnom su se pojavile niotkuda, i često su otišle ravno u privatne zbirke. Samo dvije lubanje izložene su u muzejima — jedna u Londonu
a druga u Parizu. Prijepori oko tvrdnji o krivotvorenju Lubanja u Britanskom muzeju (British Museum) izložena je u Muzeju čovječanstva (Museum of Mankind) i jedan je od najpopularnijih izložaka.

Na oznaci na njezinom postolju piše: »prvotno se smatralo da je aztečkog porijekla, međutim nedavna istraživanja pokazuju da dolazi iz Europe« i da je izrađena u 19. stoljeću. Muzej je 1987. godine lubanju za sto dvadeset funti kupio od “Tiffany & Co”, draguljara iz New Yorka. Spekulira se da ju je Tiffany's nabavio od vojnika plaćenika iz Meksika. Godine 2004. profesor Ian Freestone s University of Wales u Cardiffu ispitao je lubanju i zaključio da je brušena i polirana pomoću sprave s kotačem, za koji je rekao da ga Azteci nisu poznavali (vidi http://hnn.us/roundup/comments/9582. html).

Freestone je ustvrdio da je skulptura stoga suvremenog, post-kolumbovskog podrijetla te nadalje istaknuo da je kristal od kojeg je napravljena uobičajen u Brazilu, ali ne i u Meksiku, domovini Azteka, kao i da je »površina lubanje, koja sadrži sićušne mjehuriće koji svjetlucaju na svjetlu, oštrije definirana od aztečkih kristalnih relikvija s kojima je uspoređena i koje su mekšeg izgleda.« No, Freestone je rekao da iako postoje čvrsti posredni dokazi koji sugeriraju da artefakt potječe iz Europe 19. stoljeća, ti dokazi ipak nisu čvrsti kao stijena.

Nedavno je priču o tome kako je Britanski muzej došao u posjed kristalne lubanje istraživala dr. Jane MacLaren s američkog Instituta Smithsonian. Ona je zaključila da je i lubanju iz Britanskog muzeja i onu iz Muzeja čovjeka (Musee de l'Homme) u Parizu prodao čovjek po imenu Eugene Boban. Premda je doista vjerojatno da je upravo Boban lubanju stavio na aukciju u Tiffany's, za to nema čvrstih dokaza. Međutim, takvi dokazi postoje za kristalnu lubanju iz Muzeja čovjeka, koju je muzeju 1878.
godine poklonio kolekcionar Alphonse Pinart koji ju je kupio od Bobana. U Bobanovom katalogu iz 1881. godine doista je navedena još jedna kristalna lubanja, »od kamenog kristala u prirodnoj ljudskoj veličini«, s cijenom od 3.500 francuskih franaka — bila je najskuplji predmet u katalogu.

Moguće da je nije uspio prodati te da ju je ponudio Tiffanyju da se proda na aukciji. Nakon što je ustanovila te činjenice, Walsheva je tvrdila da lubanje nisu autentični artefakti nego da su između 1867. i 1886. godine proizvedeni u Njemačkoj, budući da se smatralo da su njemački majstori jedini dovoljno vješti da isklešu te lubanje. lako je Boban doista bio kontroverzna ličnost, nije bio, naravno, ništa drugačiji od drugih mahera na tržištu umjetnina tog vremena — od kojih se u neki sklapali poslove za dragocjenosti kao što su kamen iz Rossete ili Elginove mramorne skulpture koje su i dalje bolne točke čitavih nacija iz kojih su »izvezene«. Međutim, nema dokaza — čak ni onih posrednih — da je Boban te lubanje nabavio u Njemačkoj.

Logično je zaključiti da je Boban, budući da je operirao u Meksiku, te lubanje mogao tamo nabaviti. Bilo bi potpuno logično pretpostaviti da su, ako su aztečkog podrijetla, bile ponuđene na tržištu antikviteta Mexico Cityja i da ih je Boban tamo pokupio. Taj je scenarij najlogičniji, no izgleda da se članovi akademske zajednice radije drže teorije o krivotvorenju u Njemačkoj, za što nema dokaza. Zašto? Možda ih radije etiketiraju kao falsifikate kako bi izbjegli mogućnost da meksička vlada zatraži njihov povrat? Što se tiče činjenice da su lubanje bile polirane pomoću sprave s kolom, sam profesor Freestone je izjavio da to samo po sebi ne znači da su one suvremene fabrikacije (2004. godine ispitao je i parišku i londonsku lubanju), lako su Freestone, Walsh i drugi sugerirali da to uvelike negira mogućnost da lubanje potječu iz pred-kolumbovskog razdoblja, drugi stručnjaci, poput profesora Michaela D. Coa sa Sveučilišta Yale, tvrde da kružni tragovi ni na koji način ne dokazuju da su lubanje suvremene. Coe je zapravo rekao da je dugo bilo prihvaćeno da nijedna predkolumbovska civilizacija nije koristila rotirajuće kolo, ali da novi dokazi proturječe toj znanstvenoj dogmi.

Poznato je da su koturaste naušnice od opsidijana, tanke poput hostije, bile rađene pomoću nekakve sprave za kružno klesanje i da datiraju iz aztečkog/mixtečkog perioda. mPrema Chrisu Mortonu i Ceri Louise Thomas u “Tajni kristalnih lubanja” (The Mystery of the mCrystal Skulls), Coe je zaključio:

»Ljudi koji sjede u znanstvenim laboratorijima ne poznaju puni obim kulture kojom se bave. Mi o tim drevnim kulturama doista ne znamo ni pola od onoga koliko mislimo da znamo. Ljudi moraju preispitati svoja uvjerenja.«

Walsheva i neki od njezinih kolega Bobana su uglavnom predstavili kao šarlatana, međutim propustili su izvijestiti da je Boban posjedovao istinski drevne artefakte kao i kolekciju rijetkih knjiga i drevne meksičke rukopise. Čak je bio napisao znanstvenu studiju »Dokumenti koji će doprinijeti povijesti Meksika« (»Documents pour server a l'histoire du Mexique«) (1891.). Nadalje, osobno se borio protiv prijevara i falsifikata, kao na primjer 1881. godine kada je javno govorio protiv krivotvorina koje su se izrađivale u predgrađima Mexico Cityja. Bili te iste godine napravio salto mortale i u svom katalogu naveo krivotvorenu kristalnu lubanju?

Spominjanje njemačke veze i tvrdnje o Bobanovom nepoštenju potječu od jednog jedinog pisma jednog od Bobanovih konkurenata, Wilsona Wilberforca Blakea. On je napisao da trebaju kupovati od njega, a ne od Bobana, koji »nije pošten«, iznijevši optužbe da je lubanja koju je Boban prodao krivotvorina, insinuirajući da je lubanja izrađena u Njemačkoj. Međutim, nikad nisu izneseni nikakvi dokazi koji bi poduprli bilo koju od tih tvrdnji. Nadalje, očigledno je koji je bio Blakov motiv da okleveće Bobana: želio je preuzeti Bobanov udio na tržištu.

Ukratko, Walsheva je otkrila dobre indikacije da je Boban imao lubanje i da ih je prodao; ali što se tiče njemačke veze, oslonila se na riječi čovjeka koji je gotovo otvoreno govorio da kani ukaljati Bobanov ugled. Kao takva, priča o tome kako je akademska zajednica tretirala kristalne lubanje ima — Bože moj — sve uobičajene značajke načina na koji znanstveni establišment tretira takve anomalne pronalaske i gura ih u stranu, etiketirajući ih kao falsifikate. Ljubitelji tog žanra također znaju da upletenost Instituta Smithsonian i Britanskog muzeja u takve kontroverzije nije jedinstvena pojava.

Arheološke spekulacije
Je li moguće da su te lubanje autentični arheološki nalaz? Kao što su istaknuli Morton i Thomas, Bobanovi artefakti su stavljeni na prodaju u vrijeme iskapanja Teotihuacana sjeverno od Mexico Cityja. Teotihuacan je bio jedan od najznačajnijih lokaliteta u obje Amerike, s piramidama ravnim onima na platou Gize. Poznato je da je Boban posjetio mjesto iskapanja: u stvari, učinio je to u društvu Leopolda Batresa, inspektora za spomenike.

Zanimljiva je da je Blake tvrdio da je i Batres »ne samo folirant, već i varalica.« Čak i ako su te optužbe točne, je li Boban nabavio lubanju iz Teotihuacana? Ako jest, prst krivnje ne treba uperiti u Batresa U to vrijeme pola arheoloških nalaza završavalo je na crnom tržištu, dok je druga polovica postajala dijelo - »arheološke evidencije«. Poznato je da je čak i veliki Howard Carter za svog istraživanja Tutankamonove grobnice — najavljene kao najveće arheološko otkriće dvadesetog stoljeća — podlegao toj kušnji. Bilo kako bilo, zaključak da su lubanje autentične arheološke dragocjenosti logičniji je — i bolje potkrijepljen — od špekulacija o teoretskoj njemačkoj vezi.

Činjenica je, i pak da nijedna od lubanja nije pronađena za vrijeme arheoloških iskapanja — to jest, osim takozvane Mitchell-Hedgesove kristalne lubanje, nazvane po njezinom pronalazaču avanturistu F. A. (Miku) Mitchellu-Hedgesu, ukoliko vjerujemo »službenoj« verziji o tom pronalasku. Ta lubanja je daleko najljepša, najsloženija i najdetaljnije izrađena, a sastoji se od dva dijela: se može pomicati i tako stvarati privid da glava govori. Slavni pisac znanstvene fantastike Arthur C. Clark upotrijebio je sliku te lubanje kao logo za svoju popularnu televizijsku seriju “Tajanstveni svijet Arthura C. Clarka”.

Službena verzija glasi da je lubanja pronađena 1924. godine u ruševinama Lubantuuna u Belizeu (tada Britanskom Hon durasu), tijekom arheološkog istraživanja lokaliteta, iako je i taj zaključak okružen kontroverzijama. Postojanje te »Lubanje prokletstva«, kako u je sam Mitchell-Hedges nazvao, ne spominje se sve do 1931. godine. U svojoj autobiografiji pod naslovom “Danger My Ally” (Opasnost mi je saveznik) (1954.), Mitchell-Hedges je napisao da je
»lubanja prokletstva napravljena od čistog kristala i prema znanstvenicima njezina je izrada morala trajati sto pedeset godina, tako da je više generacija radilo čitave dane strpljivo bruseći pijeskom veliki blok kristala sve dok se nije pojavila savršena lubanja.«
Nastavio je:

»Stara je najmanje 3.600 godina; prema legendi, u ezoteričkim ju je ritualima koristio visoki svečenik Maja. Rečeno je da bi kada je on poželio nečiju smrt uz pomoć lubanje, smrt neizbježno uslijedila. Opisivali su je kao lubanju zla.«
Taj čovjek koji je »opasnost« imao za »saveznika očito je pokušao svoje čitatelje prestrašiti s moći tog predmeta.
Dakle, Mitchell-Hedges je kristalnu lubanju povezao s Majama 1500. godine prije Krista — kada Maje još nisu postojali, stičući Mitchell-Hedgesovo zanimanje za pronalaženje dokaza o Atlantidi, mnogi su tvrdili da je lubanja ostatak te ranije civilizacije. Lako je naslutiti što su o tom mislili skeptici...

Kristalna ostavština
Danas postoje tri glavne teorije o tome što su kristalne lubanje i odakle potječu. Jedna kaže da su one izvanzemaljska ostavština; druga da su ostaci izgubljene civilizacije (čime se često podrazumijeva Atlantida). U “new age” krugovima favoriziraju obje te teorije. Za skeptike su lubanje »očite« krivotvorine iz Njemačke s kraja devetnaestog stoljeća. Četvrta bi teorija, međutim, mogla biti bliže istini. Problem kristalnih lubanja je taj što su izrađene od kristala. Kvarcni kristal nije podložan starenju, koroziji, eroziji, raspadanju ni bilo kakvim drugim promjenama tijekom vremena. Starost mu se ne može odrediti pomoću metode radioaktivnog ugljika.

Lubanja može biti stotinama, ako ne i tisućama tisućama godina stara, a opet izgledati kao da je napravljena jučer — i obrnuto. Stoga se moraju smisliti drugi načini utvrđivanja starosti, i stoga su dokazi da su lubanje polirane spravama s kotačem ključna odrednica za to jesu li suvremene to jest post-kolumbovske ili »autentični« arheološki artefakti. Kao što je spomenuto, Michael Coe je s prijezirom govorio o laboratorijskim znanstvenicima koji su govorili protiv autentičnosti lubanja. I to s punim pravom, s obzirom na jednu lubanju, u vlasništvu Meksikanke Norme Redo, koja je najpoznatija, barem za neke, kao lubanja koja na svom vrhu ima veliko raspelo.

Ta lubanja pokazuje slične »dokaze« rada s kotačem, međutim arheolog dr. Andrew Rankinje je na temelju svoje analize utvrdio da je lubanja isklesana od istog kristala kao i kristalni pehar iz grobnice broj sedam na Monte Albanu, a taj pehar je neosporeni arheološki nalaz. Nadalje, žig 1571. godine na raspelu također je ocijenjen kao autentičan, i stoga općenito isključuje mogućnost da je ta lubanja europska krivotvorina iz devetnaestog stoljeća.

Ukratko, ti čvrsti dokazi potvrđuju ono što je tvrdio Michael Coe: da su Maje očito bili sposobni raditi s kristalom... i da su stoga ipak mogli napraviti kristalne lubanje. Pa ipak, Maje nisu bili jedina drevna civilizacija koja je ovladala obrađivanjem kristala. Knjiga “The Crystal Sun” (Kristalno sunce) (2000.) Roberta Templa, s podnaslovom “Rediscovering a lost technology of the ancient world” (Otkrivanje izgubljene tehnologije drevnih naroda), promovirana je ovako:

»Na osnovi trideset i tri godine istraživanja širom svijeta, u muzejima od Stockholma i Šangaja do Atene i Kaira, u tisućama knjiga na nekoliko jezika, Robert Temple je rekonstruirao potpuno zaboravljenu priču: priču o tehnologiji svjetlosti u drevnoj civilizaciji. Priča počinje u starom Egiptu najmanje 2.600 godina prije Krista i proteže se kroz cijelu zapadnu antiku.«

Templova potraga započela je nakon što je s Arthurom C. Clarkom razgovarao o Mitchell-Hedgesovoj lubanji, ne temelju čega mu je britanski povjesničar znanosti Derek Price, koji je najpoznatiji po svom istraživanju uređaja Antikythere (još jednog anomalnog arheološkog otkrića na koje je akademska zajednica tek nedavno obratila pozornost) javio o Layardovoj leći kao još jednom primjeru koji pokazuje da su naši preci
obrađivali kristal.

Sredinom 19. stoljeća engleski je arheolog Sir John Layard iskopao ostatke Babilona i Ninive. Godine 1850.-tijekom iskapanja prostorije s prijestoljem u palači asirskog kralja Sargona II. - Layard je pronašao optičku leću. Datirana je u razdoblje između 721. i 705. godine prije Krista i trenutno se također nalazi u Britanskom muzeju. Smatra se da je to prva korištena (ili pronađena) planokonveksna leća. Temple na svom web-mjestu piše:

».ta leća od kamenog kristala, sada napukla i znatno oštećena, izvorno je bila savršena konveksna leća s ravnom bazom i brušena na poseban način koji optičari nazivaju "toroidalnim" što je tehnika koja je javnosti dostupna tek od oko 1900. godine. Takvim brušenjem proizvode se leće za ispravljanje individualnih slučajeva astigmatizma. Bilo bi moguće danas izaći na ulicu i pronaći nekoga čiji bi se astigmatizam savršeno ispravio Layardovom lećom... Izvanredno je što je takva napredna tehnologija postojala u osmom stoljeću prije Krista. I nijedan asirolog nije uvažio objavu moje studije o tom važnom predmetu, izuzev onoga koji me je i potaknuo na to; on je želio znati kakvi će biti rezultati. Stoga se čini da zajednica asirologa nalazi prikladnim da "ne vidi" moju knjigu.«

Zašto? Najviše zato što, kao kod kristalnih lubanja, establišment vjeruje — jer o tome se radi — da smo takve stvari mogli proizvoditi tek od 19. stoljeća. Ipak, arheolozi ne poriču u potpunosti da su u drevnim vremenima postojale leće, kao što je vidljivo iz studije Georga Sinesa i Yannisa A. Sakellarakisa (American Journal of Archeology, vol. 91, br. 2, travanj 1987.), koja izvještava kako je »nedavni pronalazak dvije leće od kamenog kristala neobično dobre optičke kvalitete u Idajskoj špilji na Kreti dovelo do ovog istraživanja drugih leća iz antike. Dokazi pokazuju da je upotreba leća tijekom nekoliko tisućljeća bila rasprostranjena diljem Srednjeg istoka i mediteranskog bazena.« Dodali su:
»U antičkoj Grčkoj primijećena je upotreba leća za paljenje vatre pomoću fokusiranja sunčevih zraka, kao i potreba za povećalima za provjeru autentičnosti pečata.«


Lubanja prokletstva« pod znanstvenim povećalom

 P: Tko je oblikovao kristalnu lubanju, nađenu u Centralnoj Americi?
O: Maje.
P: Koja je svrha te lubanje? 
O: Studiranje mozga. Duge poruke slijede nakon pauze: sad: lubanja je bila da se nauči o duši; reflektivno remolekularno predočenje. Sivi to rade s otetima.

Godine 1936. eminentni antropolog G. M. Morant i Adrian Digby, budući kustos Odjela etnologije u Britanskom muzej, analizirali
su Mitchell-Hedgesovu lubanju i zaključili da je ona proizvod suvremene izrade. Digby je napisao:

»Ni u jednom slučaju (analizirali su i lubanju iz Britanskog muzeja; op. a.) nema nikakvih
prepoznatljivih tragova alata. Na zubima nema tragova kamenorezačkog kola koji bi odavali da su primjerci relativno
novijeg podrijetla.« U članku za časopis “Man” od srpnja 1936. godine (vol. 36) obojica komentiraju da bi donja odvojiva čeljust
lubanje njezinom tvorcu — tko god da je bio — oduzela na stotine ako ne i tisuće sati dodatnog rada, te da bi stoga morao postojati veliki razlog zašto se je donja čeljust morala moći odvojiti — svakako veći od čisto umjetničkih pobuda. Godine 1964. Anna »Sammy« Mitchell-Hedges — posvojena kći avanturista Mitchell- Hedgesa kojoj je »lubanja prokletstva« bila povjerena na brigu — posudila je lubanju Franku i Mabel Dorland, slavnim restauratorima i stručnjacima za umjetnost. Dorland je započeo svoju studiju snimivši iz različitih uglova velik broj fotografija lubanje.

Osim toga, upotrijebio je binokularni mikroskop kako bi napravio trodimenzionalnu sliku lubanje. Jedne večeri Dorland je završio s poslom prekasno da bi se lubanja vratila u trezor banci Mill Valley. Tako je ponio lubanju kući te je stavio pokraj kamina koji je večer zapalio. Opazio je da se svjetlost vatre reflektira kroz oči lubanje. Na temelju temelju toga je shvatio da lubanja omogućava proizvodnju određenih optičkih efekata — iako se u drugim pričama navodi i da je kuća čitave te večeri bila prepuna aktivnosti poltergajsta.

Dorland je otkrio da su optički efekti rezultat načina na koji je lubanja isklesana, što mu je pružilo dodatne spoznaje o preciznosti izrade. Primijetio je da na vrhu lubanje postoji neka vrsta »slojevitosti« zbog koje se lubanja ponaša kao povećalo. Stražnji dio lubanje kanalizirao je svjetlost kroz očne duplje na prednjoj strani glave. Dok nitko tko je gledao sa stražnje strane lubanje nije mogao vidjeti što se događa, svatko tko bi gledao u lice mogao je vidjeti spektakularan niz slika koje kao da su dolazile iz same lubanje.

I naposljetku, Dorland je otkrio dvije rupe na bazi lubanje koje su nevidljive kada lubanja stoji uspravno. Rupe se mogu upotrijebiti tako da se lubanja može zanjihati bez da se prevrne. Zajedno s odvojivom čeljusti, to je još jedna indikacija da lubanja nije bila samo ukrasni predmet nego da je napravljena da obavlja određene funkcije: da se pomiče, ako ne i da imitira govor (pomoću odvojive čeljusti), te da promatraču koji stoji ispred nje »projicira« određene slike. U prosincu 1990. godine Dorland je lubanju odnio u laboratorij Hewlett-Packarda u Santa Clari u Kaliforniji koji je u to vrijeme bio jedan od najnaprednijih svjetskih središta za računala i elektroniku.

Laboratorijski tehničari bili su specijalisti za proizvodnju preciznih kvarcnih kristala koji su se koristili u različitim sofisticiranim uređajima. To je značilo da su bili savršeno prikladni da pokušaju otkriti kako je lubanja izrađena. Jedno ispitivanje je pokazalo da je lubanja napravljena od jednog komada kvarca, sa zasebnom čeljusti koja je također bila od tog istog dijela. Laboratorijski tehničari su izjavili da im nije pošlo za rukom napraviti lubanju poput te, s tehnologijom koja im je bila na raspolaganju 1970. godine. Njihova analiza otkrila je da lubanja pokazuje tri različite vrste izrade, i na temelju toga su sugerirali da je rad na njoj mogao trajati oko tri generacije, odnosno tijekom perioda od šezdeset do sedamdeset godina — oko pola od onoga koliko je Mitchell-Hedges smatrao da je trajala njezina izrada: 70 naspram 150 godina i nije tako velika razlika.

Da su tri generacije svakodnevno radile na izradi jedne lubanje bio je slabo vjerojatan scenarij i stoga je pretpostavljeno da je lubanja napravljena pomoću »nepoznate tehnologije» — za koju se uskoro počelo tumačiti da je izvanzemaljskog podrijetla ili da potječe iz stare civilizacije koja je bila tehnološki superiorna našoj, što se brzo povezalo s Atlantidom. To je, naravno, Mitchell- Hedges uvijek i tvrdio: da je ta lubanja fizički dokaz izgubljene, napredne civilizacije. Larry LaBarre bio je jedan od laboranata
u Hewlett-Packardu i jedno desetljeće nakon ispitivanja iz 1970. godine dopunio je svoja prijašnja opažanja: konkretno, rekao je da je kvarc od kojeg je lubanja napravljena iznimno tvrd te da njegova tvrdoća iznosi devet od
mogućih deset na Mohsovoj skali, što znači da bi ga se moglo zarezati jedine dijamantom.

Nadalje, kvare je, iako u jednom komadu, bio sastavljen od tri ili četiri faze rasta, od kojih je svaka imala različite osi. Bilo bi iznimno teško rezati ga jer bi nailazak na novu os mogao razmrskati kristal ako rezač nije oprezan. (To je jedan od glavnih razloga zašto su veći dijamanti vredniji; skupima ih ne čini isključivo veličina kamena nego vještina potrebna da ih se oblikuje.) Što se tiče podrijetla kvarca, LaBarre je predložio da bi to mogao biti Calaveras County u Kaliforniji. Međutim, stručnjak za dragulje Alan Jobbins, koji je lubanje istraživao za televizijsku emisiju Tajanstveni svijet Arthura C. Clarka, smatrao je da kristal vjerojatno potječe iz Brazila.

Vizije iz lubanje i simbolizam naroda Maja
Posljednjih godina bjesne rasprave oko nastanka lubanja Kako su sve one nepoznatog podrijetla nameću se neka legitimna pitanja. Jedan od problema je da je, ako se radi o arheološkim dragocjenostima, teško odrediti njihovu svrhu. Do ista, arheolozi lubanje nisu uspjeli promatrati kao predmete arheološkog zanimanja i stoga su to crno platno mnogi ljudi iskoristili za iznošenje vlastitih spekulacija, od kojih su neke egzotičnije od drugih.

Kao što je navedeno, Mitchell-Hedges je vjerovao da je majanski svećenik mogao ubiti neku osobu zamišljajući da je ubija dok drži »Lubanju prokletstva«. Također je vjerovao da bi jednako tako umrli i oni koji nisu vjerovali u moć lubanje. Anna Mitchell-Hedges je rekla da joj je lubanja »govorila«. U posljednje vrijeme mnogi lubanje upotrebljavaju za proricanje budućnosti ili u seansama vizualizacijske meditacije. Mnogi su izvijestili o vizijama, često iz drevnih ili stranih civilizacija. Prizori su međutim neobično različiti. Neki ljudi su izvijestili da su vidjeli prizore iz povijesti naroda Maja, dok su drugi izvijestili kako su dobili znanje Atlantide.

Takvi krajolici u vizijama bi se zapravo mogli pojavljivati uslijed tehnološke sposobnosti njihovih tvoraca lubanja. Frank Dorland u kristalu je uočio dvije prizme. Zaključio je daje umjetnik to iskoristio u punoj mjeri i da je lubanja tako bila savršeno prikladna za proročke iskaze. Napravio je niz fotografija fokusiranih u lubanju i uspio snimiti niz »vizija« koje su drugi imali. Na
nekim fotografijama razaznao je krnje piramide; na drugima građevine poput zgrade američkog Kongresa, koja je suvremeni ekvivalent Chichen Itze u Caracolu; dok se na opet drugim fotografijama pojavilo nekoliko malih oblika lubanje. Dorland je dodao da su se te slike materijalizirale samo kada se gledalo kroz desnu očnu duplju te da se gledanjem kroz lijevu očnu
duplju nisu mogli vidjeti nikakvi oblici.

Takve informacije, ma koliko zanimljive, ne pružaju nam nikakve čvrste dokaze o pravoj svrsi kristalne lubanje. Za to nam je potreban jasan referentni okvir — a to mora biti civilizacija Maja, koja je postojala tek četiri stoljeća prije nego što su lubanje otkrivene u Meksiku. Jedan prijedlog došao je od američkog arheologa profesora Sylvanusa G. Morleyja, koji je ustvrdio da je u svijetu Maja lubanja bila simbol za broj deset: »varijanta glave za broj deset bila je mrtvačka glava odnosno lubanja, a u oblikovanju brojeva od 14 do 19 je dio koji je uobičajeno predstavljao vrijednost broja deset u tim složenim glavama za šest viših brojeva bila gola donja čeljust s mrtvačke glave.« Premda je to, ponovno, zanimljivo, ta propozicija nas nimalo ne približava razumijevanju prave svrhe lubanje.

Ipak, ono što nam pokazuje je da je u svijetu Maja simbolizam lubanje doista bio važan. Kamene lubanje pronađene su diljem kraljevstva Maja. Jedna takva lubanja nalazi se u Hramu zapisa u Palenqueu, a druga u Tikalu. Obje lubanje isklesane su na vrhu stepenica koje vode u prostoriju koja je, kako se čini, bila svetište. Kamena lubanja nalazi se i na ulazu u špilju ispod
Piramide sunca u Teotihuacanu. No najveći broj lubanja može se pronaći na platformama koje se nazivaju “Tzompantli” (»platforma ili mjesto lubanja«), od kojih je jedna od najpoznatijih ona u Chichen Itzi.

Lubanja u majanskoj mitologiji kreacije
To što su lubanje pronađene u samom središtu zemlje Maja dokaz je koji je u suglasju s nekoliko činjenica koje znamo o njihovom podrijetlu. Majanska lubanja i Ametistna lubanja navodno su početkom dvadesetog stoljeća pronađene u Gvatemali. Ametistna lubanja je napravljena od ljubičastog kvarca, a Majanska lubanja je prozirna. Osim toga, vrlo su slične. Poput Mitchell-Hedgesove lubanje, obje su proučavane u laboratoriju Hewlett-Packarda te je utvrđeno da su i one rezane prema osi kristala, čineći izradu utoliko težom i vjerojatnost da kristal pukne ili se rasprsne tijekom oblikovanja utoliko većom.

Od veće važnosti je da Nick Nocerino tvrdi da je 1949. godine dok je putovao Meksikom upoznao šamana koji ga je odveo majanskom svećeniku koji je rekao da je ovlašten prodavati kristalne lubanje jer njegovo selo treba novac za hranu. Nocerino ih nije kupio, ali ih je proučio. Pa ipak, bilo je očito da u Središnjoj Americi netko te lubanje stavlja na prodaju. Ono što se dogodilo tada događalo se i prije i poznato je da su čitava majanska sela bila »financijski podupirana « prodajom arheoloških dobara koja su u određenom trenutku plasirali na crno tržište.

Pored svega toga što se nudilo na prodaju, zašto bi Boban morao nabavljati njemačku kristalnu lubanju, platiti je i potom zapravo imati velikih teškoća da je proda? Tako se nameće jedan vjerojatni i logični zaključak, a to je da
su lubanje došle odnekuda u Središnju Ameriku. To sugerira da su neki ljudi na »određene« načine, koji su ostali pod okriljem mraka, priskrbili te lubanje i da su neko vrijeme nakon toga lubanje završile na aukciji, tako da je sljedivost njihova podrijetla u velikoj mjeri izbrisana.

Međutim, ako potječu iz Središnje Amerike, kojoj su svrsi služile, pretpostavimo li da se radi o arheološkim dragocjenostima? Činjenica je da sva sveta središta Maja, uključujući Lubantuun gdje je Mitchell-Hedges navodno pronašao svoju kristalnu lubanju, imala “tzompantli” koji je sačinjavao dio svetog hramskog kompleksa, koji je sam trodimenzionalni
prikaz majanskog mita o kreaciji. Taj mit kaže da su dva boga kukuruza blizanca igrali loptom i uznemirili gospodare Xibalbe, majanskog podzemlja. Xibalbanci su pozvali dva boga kukuruza u podzemlje da odgovaraju za svoje drsko ponašanje. Tamo su podvrgnuti nizu iskušenja.

Kada su pali na tim ispitima, ubijeni su i zakopani na loptačkom igralištu Xibalbe. Stariji blizanac je dekapitiran: njegova je glava visjela s drveta kraj igrališta kao upozorenje svakome tko bi mogao ponoviti njihov prekršaj.
Kasnije je, unatoč upozorenju, kći xibalbanskog gospodara otišla posjetiti lubanju, a ona joj se obratila, pljunula joj u ruku i tako je učinila trudnom. Mjesto na kojem je lubanja bila obješena je bio Tzompantli, i na lokalitetima poput Chichen Itze to je još uvijek jasno prepoznatljivi dio hramskog kompleksa.

Jedna od zadaća visokih svećenika Maja je naravno bila da »izvode« mit kreacije. Lubanja je u mitologiji Maja bila povezana sa smrću junaka, ali i s ponovnim rođenjem. Stoga je intrigantno uočiti da se objašnjenje da je kristalna lubanja služila kao dio majanskog mita kreacije ugrubo podudara s Mitchell- Hedgesovim tumačenjem upotrebe lubanje. Ta priča o kreaciji ima jasne usporednice s tehničkim sposobnostima Mitchell-Hedgesove kristalne lubanje. Lubanja izrađena od kristala doista bi ostavljala utisak da se radi o lubanji božanstva, a ne pukog smrtnika. Treba napomenuti da Mitchell- Hedgesova lubanja nije imala tragove šavova na glavi. Premda se stručnjaci slažu da bi bilo vrlo lako dodati takvu pojedinost na lubanju, odsutnost takvih znakova ima nekoliko konotacija.

Sugerira da lubanja, iako izgleda ljudski, nije lubanja običnog čovjeka. Sugerira da je »vlasnik« lubanje ili rođen kao odrasla osoba ili je bio božanstvo, savršeno biće. Nadalje, odjeljiva čeljust lubanji bi omogućavala da »govori«, jednako kao što je činila lubanja junaka u mitu o kreaciji. S obzirom da je lubanja tom mitu pljunula, Maje su možda proizveli i taj efekt, a putem upotrebe pokretljive čeljusti koju Mitchell-Hedgesova lubanja posjeduje.

Dorland je demonstrirao da se, kako bi se stvorila iluzija govorenja, lubanja mogla pokretati pomoću dvije rupe u njezinoj bazi. Štap gurnut kroz drugu rupu na oltaru i dalje u veću rupu u bazi lubanje omogućio bi pomicanje kristala. Manja rupa bazi lubanje služila bi kao utor za os rotacije po kojoj bi se lubanja mogla pomicati. Sposobnost lubanje da prikazuje slike bi,
nadalje, pomogla osobi koja stoji ispred lubanje da dobije vizije ili bi joj, u najmanju ruku, omogućila da počne sanjariti...

Novo doba i »Okupljanje lubanja«
To nas dovodi do novog, često zanemarivanog pitanja, koje je postavila samo šačica ljudi: Zašto kristal? Kao što je već spomenuto, kristalne lubanje danas se često koriste za proricanje. Upotreba kristalnih kugli u srednjovjekovnoj Europi bila je vrlo slična upotrebi kristalnih lubanja u new age zajednici. Ipak, unutar majanskog sistema možemo ići mnogo dalje.

Dio majanskog mita o kreaciji bilo je paljenje nove vatre u takozvanom »obredu nove vatre« koji je označavao početak novog doba. Nova vatra, koju su stvorili bogovi, bile je ključni aspekt »ezoteričkih rituala« — da citiram Mitchell-Hedgesa.

Danas je ta vrsta obreda najpoznatija u paljenju olimpijske vatre do kojeg dolazi prije ulaska u novu eru — Olimpijadu — u grčkom hramu Olimpiji. Tom prilikom jedanaest žena, igrajući ulogu svećenica koje su izvorno bile odgovorne za održavanje svetih hramskih plamenova, izvode obred u kojem se baklja upali svjetlošću Sunca, tako što se sunčeve zrake fokusiraju paraboličnim zrcalom. Kao što je već istaknuto, leće su se u antici koristile za fokusiranje svjetlosti. U Grčkoj je vatra imala božanske konotacije i legende kažu da ju je Prometej ukrao bogu Zeusu. No Grčka je samo jedna od desetaka civilizacija, bilo u starom ili novom svijetu, u kojima je vatra imala važnu i svetu ulogu. Jedna od njih bila je civilizacija Maja.

Stoga je izuzetno zanimljivo znati da je Mitchell-Hedgesova lubanja mogla zapaliti vatru ako bi sunčeve zrake pod određenim kutom padale na stražnji dio lubanje. U vizualnom smislu to je značilo da bi jarka svjetlost izlazila iz nosa, usta i očiju i zapalila vatru, slično kao što bi se zapalila sveta vatra u Olimpiji. Dakle, jesu li Maje, umjesto da koriste parabolično zrcalo, upotrebljavali kristalnu lubanju da upale novu vatru, ključni sastojak koji je označavao početak novog doba?

Ako je ta interpretacija točna, onda bi svaki hramski kompleks imao po jednu lubanju. To bi ih činilo vrlo rijetkima — no mi već znamo da su te lubanje doista krajnje rijetke. Iako trenutno nema čvrstih dokaza koji bi je dokazali, ta je teorija u prednosti jer je u suglasju sa svim dostupnim dokazima — za razliku od nekih »više akademskih« teorija. Ako je točna, znači da su kristalne lubanje moćni simboli - boravište bogova. I možda nije slučajnost daje kristal od kojeg je napravljena Mitchell-Hedgesova lubanja isti materijal koji se koristi u suvremenim tehnološkim uređajima za pohranu podataka.

Jasno je da tvrdnje o »parapsihološkim interakcijama« nekih ljudi i lubanja djeluju »ekstravagantno« i u najboljem slučaju slabo vjerojatno. Skeptici su se žestoko okomili na priče o tome kako su lubanje izvanzemaljskog podrijetla, možda iz zvjezdanog sustava Plejada ili Oriona, i tvrdnje da bi mogle biti stare stotinama tisuća godina. Međutim, ako netko gramofonsku ploču sluša s oštećenom iglom, čut će vrlo iskrivljen zvuk. Vjerojatno će zaključiti da iglu treba zamijeniti i da će mu to omogućiti da ispravno čuje ploču. Je li moguće da u slučaju kristalnih lubanja — napravljenih od materijala za koji je poznato da može pohranjivati podatke biti električni vodič — imamo gramofonsku ploču, ali još uvijek nismo pronašli pravi gramofon?

Morton i Thomas za potrebe svoje knjige intervjuirali su nekoliko sjevernoameričkih, srednjoameričkih i južnoameričkih Indijanaca. Autori su se opetovano susretali s pričama o tome koliko su kristalne lubanje značajne. Rečeno im je da su Maje imali ukupno trinaest takvih lubanja — trinaest je za njih važan broj, a zanimljivo je da su ga izveli iz broja zglobova u ljudskom tijelu (gležnjevi, koljena, kukovi, ručni zglobovi, laktovi, ramena i vrat). Možemo samo nagađati da je u svijetu Maja bilo trinaest glavnih hramskih kompleksa od kojih je svaki imao po jednu kristalnu lubanju i da su te lubanje nekako tvorile mrežu. Bilo kako bilo, Indijanci tvrde da tih trinaest lubanja treba ponovno spojiti, tako da dvanaest lubanja bude postavljeno u krug, a trinaesta u središte. Iako je ta ideja »Okupljanja lubanja«, za koje se vjeruje da će najaviti prosvjetljenje novog doba, postala
vrlo popularna u new age zajednici, ona možda nije ništa više — ni manje — od sjećanja Indijanaca na njihovo zajedničko naslijeđe i ono što su kristalne lubanje izvorno predstavljale.

0 autoru:
Philip Coppens je glavni urednik in (http://www.conspiracy-times.com). , Autor je nekoliko knjiga, uključujući Land of the Gods: How a Scottish landscape was sanctified to become Arthur's "Camelo". Njegova web-stranica nalazi se na adresi http://www.philipcoppens.com i može ga se kontaktirati preko e-pošte na adresu info@philipcoppens.com.Ova adresa je zaštićena od robota. Potreban vam je Java-skripta da bi ste je videli.