XI.

Moć mlade djevojke
Divim se njezinoj ljepoti, ali se plašim njezina duha.
Merimee

Da je Julien ono vrijeme što ga je trošio na to da uveličava Matil-dinu ljepotu ili da se ljuti na oholost koja je bila svojstvena njezinoj obitelji, a koju je ona radi njega zatomljivala, radije upotrijebio na to da promatra što se događa u salonu, shvatio bi u čemu je njezina moć nad svima koji je okružuju. Čim se netko gospođici de La Mole ne bi svidio, znala ga je kazniti podrugivanjem, tako odmjerenim, tako dobro odabranim, naoko tako pristojnim i u pravi 1renutak izrečenim, da je uvreda svakog časa i što se o njoj više misi i bivala sve veća i malo-pomalo postajala strašna za povrijeđeno samoljublje. Kako nije pridavala nikakve vrijednosti mnogo čemu sto je bilo predmet ozbiljnih želja ostale obitelji, to je ona u njihovim očima bila uvijek hladnokrvna. Aristokratske ti je salone ugodno spomenuti kad iz njih izlaziš, ali to je sve; uglađenost ti sama po sebi nešto znači samo prve dane. Julien je to osjetio: nakon prvog ushićenja, prvo iznenađenje. "Uljudnost je samo odsutnost srdžbe koju bi sa sobom donijelo nepristojno ponašanje", pomislio \c on. Matilda se često dosađivala; možda bi se ona svugdje dosađivala. Zato je za nju bila zabava i pravo zadovoljstvo da smisli koju podrugljivu primjedbu.
Možda je zato da bi imala malo zabavnije žrtve nego što su to njezin djed i baka, akademik i još pet-šest podčinjenih koji su joj se dodvoravali, davala nade markizu de Croisenoisu, grofu de Calusu, dvojici-trojici najuglednjih mladića. Oni su za nju bili samo novi ciljevi podrugljivih primjedbi.
Teško nam je priznati, jer volimo Matildu, da je od nekolicine njih primala pisma i da im je koji put i odgovarala. Ali odmah dodajemo da je ona iznimka što se tiče običaja ovog stoljeća. Pitomicama plemićkog samostana "Sacre-Coeur" uglavnom se ne može predbaciti nedostatak opreznosti.
Jednog je dana markiz de Croisenois vratio Matildi pismo koje bi je moglo prilično kompromitirati, a koje mu je ona dan prije napisala. Bio je uvjeren da će tim dokazom velikog opreza znatno popraviti svoj položaj. Ali ono što je Matilda u svom dopisivanju voljela, bila je baš neopreznost. Uživala je u tome da se poigrava svojom sudbinom. Šest tjedana poslije toga nije ga oslovljavala. Pisma tih mladića su je zabavljala; ali ona su, po njezinu mišljenju, vrlo sličila jedno na drugo. U njima je uvijek bila riječ o najdubljoj i najsjetnijoj ljubavi.
- Svi su oni isti, savršen muškarac spreman da krene u Palesti-govorila je svojoj rođakinji. - Poznajete li išta dosadnije?
To su, dakle, pisma koja ću primati cijelog života1. Ta će se pisma mijenjati samo svakih dvadeset godina u skladu sa zanimanjem koje je upravo u modi. U doba Carstva ona sigurno nisu bila tako bezbojna. Tada su svi ti mladići iz visokog društva vidjeli ili činili djela u kojima je doista bilo veličine. Vojvoda od N..., moj ujak, sudjelovao je kod Wagrama.
- Pa zar je zato da se zada udarac sabljom potrebno imati duha? A kad jednom zbilja zadaju koji udarac, onda tako često o tome govore! - reče gospođica de Sainte-Heredite, Matildina rođakinja.
- Ali meni ti opisi bitaka čine zadovoljstvo. Biti u pravoj bici, u Napoleonovoj bici, u kojoj je pobijeno deset tisuća vojnika, to je dokaz hrabrosti. Izložiti se opasnosti, to uzdiže duh i spašava ga od dosade u koju su, čini se, utonuli moji jadni obožavatelji. A ta je dosada zarazna. Kojemu između njih pada na pamet da učini nešto izvanredno? Oni nastoje dobiti moju ruku, lijepog li junaštva! Ja sam bogata i moj će otac pomoći svom zetu da napreduje. Ah, kad bi on bar mogao naći jednoga koji bi bio ma i malo zabavan! Matildini živi, jasni i slikoviti pogledi kvarili su, kako se vidi, njezin način govora. Cesto je u očima njezinih uglađenih prijatelja neka njezina riječ bila vrlo nezgodna. Da je bila manje u modi, bili bi sebi gotovo priznali da je njezin način izražavanja odviše slikovit i nepriličan za žensku nježnost.
Ona je zaista bila vrlo nepravedna prema lijepim kavalirima što šeću Bulonjskom šumom. U budućnost nije gledala sa strahom - to bi bio živ osjećaj - nego s odvratnošću koja je u njezinoj dobi vrlo rijetka.
Što je mogla željeti? Bogatstvo, visoko podrijetlo, duhovitost, ljepotu? Sudeći po onome što se govorilo i što je ona sama mislila, slučaj je njoj sve to obilno podijelio.
To su, eto, bile misli nasljednice kojoj su u četvrti Saint-Germain najviše zavidjeli, u doba kad je počela u šetnjama s Julienom nalaziti zadovoljstvo. Iznenadio ju je njegov ponos; divila se snalažljivosti toga mladoga građanina. "On će umijeti postati biskup, kao opat Maury", mislila je.
Uskoro ju je stao zanimati onaj iskreni i nenamješteni otpor kojim je naš junak dočekivao mnoge njezine misli; razmišljala jeo njemu; svojoj je prijateljici pričala nasitnije pojedinosti tih razgovora i uvidjela je kako joj nikada neće uspjeti da ih posve vjerno prikaže. Odjednom se pojavi u njoj jedna misao: "Imam sreću da ljubim", reče ona jednoga dana sebi u zanosu nevjerojatne sreće. "Ja ljubim, ja ljubim, to je jasno! Gdje da mlada, lijepa, duhovita djevojka mojih godina nađe uzbuđenje ako ne u ljubavi? Uzalud sve, nikad ja ne bih osjetila ljubav za Croisenoisa, Cavlusa i tutti quanti.1 Oni su savršeni, možda i suviše savršeni, ali su mi dosadni." U mislima je ponovila opise strasti koje je pročitala u Manoni Le-scaut, u Novoj Heloisi, u Pismima portugalske redovnice itd., itd. U pitanju je bila, naravno, samo velika strast; površna je ljubav bila nedostojna djevojke njezine dobi i njezina roda. Ljubavlju je ona nazivala samo onaj herojski osjećaj što se nalazio u doba Henrika II. i Bassompierrea. Takva se ljubav nije bijedno povlačila pred zaprekama, nego je, naprotiv, poticala na velika djela. "Koje li nesreće za mene što sada nema pravog dvora, kao što je to bio dvor Katarine de Medici ili Luja XIII.! Osjećam se sposobnom za sve što je najsmionije i najveće. Što ja ne bih znala učiniti od kralja hrabrog poput Luja XIII. koji bi uzdisao do mojih nogu! Povela bih ga u Vendeju, kako to često kaže barun de Tolly, i on
bi opet osvojio svoje kraljevstvo; zatim ne bi više bilo ustava... a Julien bi mi pomogao. Sto njemu nedostaje? Ime i bogatstvo. On bi sebi stvorio ime i stekao bi bogatstvo.
Croisenois ima sve, a ipak će cijelog života biti samo vojvoda napola desničar, napola liberal, stvorenje neodlučno, uvijek daleko od krajnosti i prema tome svugdje drugo po redu. Koje veliko djelo ne predstavlja, u času kad se započinje, krajnost? Tek kad je dovršeno, čini se običnim ljudima moguće. Da, mojim će srcem zavladati ljubav sa svim svojim čudesima; osjećam to po žaru koji me prožima. Nebesa su mi morala dati tu milost. Nisu ona uzalud skupila u jednom biću sve prednosti. Moja će sreća biti dostojna mene. Ni jedan moj dan neće biti posve nalik na jučerašnji. Već u tome ima veličine i hrabrosti što se usuđujem ljubiti čovjeka koji je po svom društvenom položaju toliko udaljen od mene. Vidjet ćemo hoće li on i nadalje biti mene vrijedan. Kad u njemu opazim prvu slabost, napustit ću ga. Djevojka mog roda, s viteškim karakterom koji mi pridaju (to su bile riječi njezina oca), ne smije se ponašati kao budala.
Ne bi li baš to bila uloga koju bih igrala kad bih voljela markiza de Croisenoisa? Doživjela bih novo izdanje sreće mojih rođaka koje tako prezirem. Već unaprijed znam sve što bi mi rekao jadni mar-kiz i sve što bih mu morala odgovoriti. Kakva je to ljubav od koje se zijeva? To bi bilo isto kao da sam bogomoljka. Potpisala bih ugovor, kao moja najmlađa rođakinja, pri čemu bi se moj djed i baka raznježili, ako se ne bi naljutili zbog nekog posljednjeg uvjeta što bi ga uoči vjenčanja bilježnik protivne strane ubacio u ugovor."

XII.
Možda je on neki Danton?

Potreba za nespokojstvom bila je u naravi lijepe Margarete de Valois, moje tetke, koja se uskoro udala za kralja od Navare, koji sada vlada francuskom pod imenom Henrika IV.Sva je tajna karaktera te ljubazne princeze bila u potrebi da se poigrava; to je razlog njezinim svađama i mirenjima s braćom već u dobi od šesnaest godina. A čime djevojka može da se poigrava? Onim što joj je najdragocjenije: svojim glasom, ugledom cijeloga svog života! Memoari vojvode od Angoulemea, nezakonitog sina Karla IX.
(dzmeđu Juliena i mene nema potpisa ni na kakvu ugovoru, nema bilježnika; sve je herojsko, sve će biti plod slučaja. Jedino što Julien nije plemić, inače je to kao ljubav Margarete de Valois prema mladom La Moleu, najodličnijem čovjeku svoga doba. Zar je moja krivnja što se mladići s dvora tako strogo drže onog što dolikuje da problijede pri samoj pomisli na kakvu malu neobičnu pustolovinu? Malo putovanje u Grčku ili Afriku za njih je vrhunac smjelosti, a i to poduzimaju samo u skupinama. Čim vide da su sami, hvata ih strah, i to ne od beduinskih kopalja, nego od toga da ne ispadnu smiješni; taj ih strah dovodi do ludila.
Moj mali Julien, naprotiv, voli sve sam poduzimati. Nikada tom izvanrednom stvorenju ne pada na um da od drugih ljudi zatraži podršku ili pomoć! On ljude prezire i zato ja njega ne prezirem. Kad bi Julien pokraj svog siromaštva bio plemić, moja bi ljubav bila obična glupost, neukusna mezalijansa. Ja bih je odbacila jer bi joj nedostajalo ono što je bitno za velike strasti: neizmjernost teškoće koju valja savladati i mračna neizvjesnost ishoda."
Gospođica de La Mole bila je tako zaokupljena tim lijepim razmatranjima da je sutradan pred markizom de Croisenoisom i svojim bratom posve nesvjesno hvalila Juliena. Njezina rječitost ih je povrijedila.
- Dobro se čuvajte tog mladića koji ima toliko energije - uzvikne njezin brat. - Ako opet dođe do revolucije, sve će nas giljotinirati. Ona ne odgovori na to, nego se požuri narugati im se zbog njihova straha od energije. To je zapravo strah da ne naiđeš na nešto nepredviđeno, bojazan da ne ostaneš bespomoćan pred nečim neočekivanim...
-  Uvijek i uvijek, gospodo, taj strah od smiješnosti, tog čudovišta koje je, na nesreću, umrlo 1816. godine.
- Nema više smiješnoga u zemlji u kojoj postoje dvije stranke - govorio je gospodin de La Mole.
Njegova je kći razumjela tu misao.
-  Tako ćete se vi, gospodo - reče ona Julienovim neprijateljima
- cijelog života mnogo strašiti, a zatim će vam reći: "To ne bijaše vuk, već samo njegova sjena."
Matilda ih uskoro ostavi. Zgrozila se od riječi svoga brata; jako su je uznemirile, ali je već sutradan u njima vidjela najljepšu pohvalu. "U ovom stoljeću, u kojem je svaka energija mrtva, njegova ih energija plaši. Reći ću mu što je moj brat kazao; da vidim što će odgovoriti. Ali odabrat ću trenutak kad mu pogled bude plamtio. Tada mi ne može lagati.
"Možda je on neki Danton?" doda ona nakon dugog i neodređenog sanjarenja. "E, pa dobro! Da revolucija opet plane; kakvu bi ulogu odigrali Croisenois i moj brat? Već je unaprijed odlučeno: uzvišena rezignacija. Bili bi herojski jaganjci koji bi se bez riječi dali zaklati. Oni bi se još i umirući bojali samo toga da se ne ogriješe o dobar ukus. Moj bi mali Julien prostrijelio mozak jakobincu koji bi ga došao uhititi, ako bi bilo i malo nade da će se spasiti. Ta on se ne boji da će počiniti nešto neukusno."
Ta je posljednja riječ potakne na razmišljanje, probudi u njoj bolne uspomene i oduže joj svu smjelost. Podsjetila ju je na podrugivanje gospode Cavlusa, Croisenoisa, de Luza i njezina brata. Ta su gospoda jednoglasno predbacila Julienu popovsko držanje: ponizno i licemjerno. "Ali", nastavi ona odjednom, a pogled joj zablista od radosti, "gorčina i učestalost njihovih podrugivanja dokazuju, njima usprkos, da je to najodličniji muškarac kojega smo ove zime vidjeli. Zar su važni njegovi nedostaci i mane? U njemu ima veličine i to ih vrijeđa, njih koji su inače tako dobri i tako blagi. Istina je da je siromašan i da se spremao za svećenika; oni su zapovjednici eskadrona i nisu morali učiti; to je puno lakše.
Usprkos svim nedostacima što ih ima zbog svog vječitog crnog odijela i zbog te popovske fizionomije, koju siromašni mladić mora imati ako neće umrijeti od gladi, njegova im vrijednost ulijeva strah, to je jasno. Pa i te popovske fizionomije nestaje čim nekoliko trenutaka ostanemo sami. A kad ta gospoda kažu nešto što smatraju duhovitim i neočekivanim, ne pogledaju li najprije Juliena? To sam vrlo dobro opazila. A ipak znaju da on nikada s njima ne razgovara, osim ako ga nešto pitaju. Jedino mene oslovljava, jer drži da imam plemenitu dušu. Na njihove primjedbe uzvraća upravo onoliko koliko to zahtijeva pristojnost i odmah se ograđuje držanjem punim poštovanja. Sa mnom raspravlja čitave sate i nije siguran u svoje misli dok god im ja i najmanje mogu prigovoriti. Konačno, cijele ove zime nije bilo većih događaja; čovjek je samo riječima mogao privući na sebe pozornost. Uostalom, moj otac, koji je vrlo značajan čovjek i koji će našu obitelj još daleko dovesti, poštuje Juliena. Svi ga ostali mrze, ali ga nitko ne prezire osim pobožnih prijateljica moje majke."
Grof de Cavlus bio je strastven ljubitelj konja, ili se bar takvim prikazivao; život je provodio u svojoj konjušnici i često je tamo i ručao. Ta velika strast, spojena s navikom da se nikada ne smije, pribavila mu je među prijateljima velik ugled; on je bio središte tog malog kruga. Tek što su se sutradan, u Julienovoj odsutnosti, okupili iza naslonjača gospođe de La Mole, gospodin de Cavlus je uz pomoć svojih prijatelja ile Croisenoisa i Norberta žestoko napao Matildino dobro mišljenje o hilienu, i to bez ikakva povoda i gotovo istog trenutka kad je spazio gospođicu de La Mole. Ona je odmah prozrela to lukavstvo i bila je očarana.
"Svi su se, eto, udružili protiv jednoga genijalnog čovjeka", pomisli ona, "koji nema deset lujdora rente i koji im može odgovarati samo kad ga pitaju. Boje ga se u njegovu crnom odijelu, a što bi tek bilo da i ma epolete?"
Nikada nije bila duhovitija. Već je kod prvog napadaja obasula de Caylusa i njegove saveznike podrugljivim sarkazmima. A kad se žar podruzivanja tih duhovitih časnika ugasio, ona reče gospodinu de Cavlusu: Neka se sutra neki ladanjski plemić iz brda u Franche-Comteu sjeti da je Julien njegov nezakoniti sin i dade mu ime i koju tisuću franaka, on će za šest tjedana nositi brkove poput vas, a za šest mjeseci biti husarski časnik, kao vi, gospodo. Tada veličina njegova karaktera više ne bi bila smiješna. A vama, gospodine budući vojvodo, preostao bi jedino onaj stari, slabi izgovor da dvostruko plemstvo nadvisuje provincijsko plemstvo. Ali što bi vam ostalo kad bi mi se prohtjelo da vas dovedem do krajnosti, kad bih bila toliko zlobna da Julienu dam za oca nekog španjolskog vojvodu koji je za Napoleonovih vremena bio u Besanc,onu kao ratni zarobljenik, a koji bi ga zbog grižnje savjesti priznao na smrtnoj postelji?
Sve su te pretpostavke nezakonitog rođenja gospoda Cavlus i Croise-nois smatrali prilično neukusnima. To je bilo sve što su oni u Matildinu razlaganju zapazili.
Iako je Norbert bio pod utjecajem svoje sestre, njezine su riječi bile toliko jasne da mu se lice uozbiljilo, što je, valja priznati, prilično loše pristajalo njegovoj nasmijanoj i dobroćudnoj fizionomiji. Usudio se reći nekoliko riječi.
-Jeste li bolesni, prijatelju? - upita ga Matilda s podrugljivom ozbiljnošću. - Mora da vam je vrlo zlo kad na šale odgovarate moralnom poukom. Vi i moralna pouka! Zar se natječete za mjesto prefekta? Matilda je ubrzo zaboravila uvrijeđeno lice grofa de Cavlusa, Norber-tovo neraspoloženje i tihi očaj gospodina de Croisenoisa. Trebalo je da se odluči u jednoj kobnoj misli koja joj je zaokupila dušu. "Julien je prema meni prilično iskren", mislila je ona; "čovjek u njegovoj dobi, u podređenu položaju, nesretan zbog neobične ambicije, osjeća potrebu za prijateljicom. Možda sam ja ta prijateljica; ali ja kod njega ne opažam nimalo ljubavi. Kako je smiona karaktera, on bi mi o toj ljubavi već govorio."
Ta neizvjesnost, to raspravljanje sa samom sobom, koje je odsada ispunjavalo svaki Matildin trenutak i za koje je svaki put kad je Julien s njom razgovarao nalazila nove razloge, posve su raspršili onu dosadu koja ju je inače toliko mučila.
Kao kći čovjeka s mnogo duha koji je mogao postati ministar i biti koristan svećenstvu, gospođica de La Mole je u samostanu "Sacre-Co-eur" bila predmetom najpretjeranijeg laskanja. Ta se nesreća nikad ne može ispraviti. Uvjerili su je da ona zbog svih svojih prednosti visokog podrijetla, bogatstva itd. mora biti sretnija od svih ostalih. To je izvor svih prinčevskih dosada i svih njihovih ludosti. Ni Matilda nije izmakla kobnom djelovanju tih nazora. Koliko god netko bio razborit, ne može se u dobi od deset godina očuvati od laskanja i ijelog samostana koje je, osim toga, naoko još i vrlo opravdano. ()d časa kad je sebe uvjerila da ljubi Juliena, nije se više dosađivala. Svakog je dana čestitala sebi na odluci koju je stvorila da se preda velikoj strasti. "Ta je zabava puna opasnosti", mislila je ona. "To bolje, tisuću puta bolje!"
".Ja sam, bez velike strasti, umirala od dosade u najljepšoj dobi života, od šesnaeste do dvadesete godine. Već sam ionako izgubila najljepše godine; jedina mi je zabava bila da slušam glupe razgovore majčinih prijateljica, koje u Coblentzu godine 1792. nisu, kako se priča, bile tako stroge kao što su to danas njihove riječi."
Sve vrijeme dok je ta velika neizvjesnost mučila Matildu, Julien nije shvaćao njezinih dugih pogleda koji su se na njemu zaustavljali. Dobro je zapažao porast hladnoće u postupcima grofa Norberta i novi val oholosti u ponašanju gospode de Cavlusa, de Luza i de Croisenoisa, ali je tome bio već navikao. Ta bi mu se nesreća događala gdjekada nakon večernjega govora u kojem bi se istaknuo više nego što to odgovara njegovu položaju. Da nije bilo one osobite Matildine susretljivosti i radoznalosti što su je u njemu budili svi ti ljudi, izbjegavao bi da s tim sjajnim, brkatim mladićima ide u vrt kad bi oni poslije večere pratili uiamo gospođicu de La Mole.
lest, ne mogu da to samome sebi ne priznam", mislio je Julien, "go-pođica de La Mole me čudno gleda. Ali i onda kad su njezine lijepe plave oči uprte u mene s najviše samozaborava, ja im u dnu čitam kao neko istraživanje, hladnokrvnost i zlobu. Je li moguće da je to ljubav? Kako su drukčiji bili pogledi gospođe de Renal!" leđnom se poslije večere Julien, koji je bio otpratio gospodina de La Molea u njegovu radnu sobu, naglo vratio u vrt. Kako se neopažen približio Matildinoj skupini, čuo je nekoliko vrlo glasno izgovorenih ri-uči. Ona je mučila svog brata. Julien je dva puta razgovjetno čuo svoje ime. Pojavio se; najednom nasta duboka šutnja; napori da je prekinu o 'stali su jalovi. Gospođica de La Mole i njezin brat bili su odviše uzbuđeni da bi mogli naći drugi predmet razgovora. Gospoda de Cavlus, ile Croisenois, de Luz i jedan njihov prijatelj učiniše se Julienu hladni kao led. On se udalji.

XIII.

Urota

Nevezani razgovori i slučajni susreti pretvaraju se u očima čovjeka koji ima mašte i nešto žara u srcu u najočitije dokaze.

Schiller

Sutradan je opet zatekao Norberta i njegovu sestru kako govore njemu. Kad se pojavio, nastala je grobna tišina kao i dan prije. Njegovim sumnjama više nije bilo granica. "Da nisu ovi mladi ljudi nakanil da mi se rugaju? Valja priznati da je to mnogo vjerojatnije, mnoge prirodnije, nego tobožnja strast gospođice de La Mole za bijedr tajnika. Prije svega, ima li u tih ljudi uopće strasti? Njihova je snaga u obmanjivanju. Oni mi zavide na mojoj bijednoj nadmoći u riječima. Zavidjeti, to je također jedna od njihovih slabosti. Time se sve objašnjava. Gospođica de La Mole želi me uvjeriti da me pretpostavlja drugima, samo zato da me time pred svojim zaručnikom izlož ruglu."
Ta je strašna sumnja posve izmijenila Julienovo moralno stanje i lake je razorila početke ljubavi koje je zatekla u njegovu srcu. Ova ljubav osnivala samo na neobičnoj Matildinoj ljepoti, ili, točnije, njezinu kraljevskom ponašanju i prekrasnim haljinama. U tome je Julien još bio skorojević. Lijepa je žena iz otmjenog društva, kazuj ono čemu se najviše divi seljak koji ima duha kad prodre u prve društvene slojeve. Nije Matildin karakter poticao proteklih dana Juliena na to da sanjari. Imao je dovoljno pameti da shvati da njezin karaktei nimalo ne poznaje. Sve što je o njemu znao mogao je biti tek privid, Matilda, na primjer, ne bi ni za što na svijetu propustila da nedjeljom ide na misu, a gotovo je danomice pratila majku u crkvu. Ako bi u salonu palače de La Mole kakav nesmotrenjak zaboravio gdje se nalazi i usudio se, makar i sasvim izdaleka, spomenuti neku šalu uperenu protiv stvarnih i tobožnjih interesa prijestolja ili oltara, Matilda bi u tren oka postala ledeno ozbiljna. Njezin pogled, koji je bio tako živ, poprimio bi svu bešćutnu oholost nekoga starog obiteljskog portreta.
Ali Julien se uvjerio da ona uvijek u svojoj sobi ima po jedan ili dva sveska najfilozofskijih Voltaireovih djela. On je sam često krao koji svezak tog lijepog, prekrasno uvezanog izdanja. Razmaknuvši malo sveske jedan od drugog, on bi prikrio nedostatak onoga koji je odnio, ali je uskoro opazio da još netko čita Voltairea. Poslužio se lukavstvom iz sjemeništa: pričvrstio je nekoliko dlaka na sveske za koje je mislio da bi mogli zanimati gospođicu de La Mole. Oni bi nestajali na cijele tjedne.
Nezadovoljan svojim knjižarom, koji mu je slao sve lažne memoare, gospodin de La Mole je naredio Julienu da kupuje sva zanimljiva djela. Ali da se otrov ne raznese po kući, tajniku je naloženo da te knjige spremi u mali ormar koji se nalazio u samoj markiževoj sobi. Uskoro se uvjerio da brzo nestaju i te nove knjige, ako su ma i malo uperene protiv interesa prijestolja i oltara. Norbert ih sigurno nije čitao. Julien je, pretjerujući značenje otkrića, pomislio daje u gospođice de I .a Mole makijavelistička dvoličnost. Ta tobožnja pokvarenost bila je u njegovim očima draž, i to gotovo jedina moralna draž koju je posjedovala. Licemjerstvo i kreposne brbljarije toliko su mu bili dojadili da je pao u tu krajnost.
On je više raspaljivao svoju maštu nego što je bio zanesen ljubavlju. Tek kad bi utonuo u sanjarenje o eleganciji stasa gospođice de La Mole, o stanovitom ukusu njezinih haljina, o bjelini njezine ruke, o ljepoti njezinih ramena, o neusiljenosti svih
njezinih kretnji, počinjao je osjećati da je zaljubljen. A zatim, da bi rar bila potpuna, zamišljao ju je kao Katarinu de Medici. Ništa nije bilo suviše duboko ni suviše opako za karakter koji joj je pridavao. Bio je to ideal Maslona, Frilaira i Castanedea, kojima se on u mladosti divio. Ukratko, to je za njega bio ideal Pariza. le li uopće išta smješnije nego zamišljati da u pariškom karakteru ima dubine ili opačine?
"Može biti da mi se taj trio izruguje", mislio je Julien. Vrlo bi slabo poznavao njegov karakter tko ne bi već zamišljao mrk i hladan izraz njegovih pogleda kojima je uzvraćao Matildine poglede. S gorkom je ironijom odbio uvjeravanje o prijateljstvu koje se iznenađena gospođica de La Mole dva-tri puta usudila izraziti mu. Potaknuto tom iznenadnom ćudljivošću, srce te mlade djevojke, koje je po svojoj naravi bilo hladno, zlovoljno i osjetljivo za duhovitosti, postalo je toliko strastveno koliko je to po svojoj prirodi moglo biti. Ali je u Matildinu karakteru bilo i mnogo slabosti, te je rađanje osjećaja koji cijelu njezinu sreću čini ovisnom o drugome bilo popraćeno nekom sumornom tugom.
Od svog dolaska u Pariz Julien je već bio dosta naučio, te je mogao zapaziti da to nipošto nije prazna tuga izazvana dosadom. Umjesto da čezne, kao nekada, za večernjim zabavama, za kazalištem i za razonodom svake vrste, ona ih je izbjegavala.
Francuske opere bile su Matildi samrtno dosadne, a ipak je Julien, koji je smatrao svojom dužnošću da promatra otmjeni svijet koji izlazi iz Opere, opazio da ona odlazi onamo kad god ima priliku za to. Činilo mu se da je ona ponešto izgubila od savršene mjere kojom se odlikovala u svakom svom postupku. Katkada je svojim prijateljima odgovarala šalama koje su zbog uporne zajedljivosti bile uvredljive. Izgledalo mu je da se naročito okomila na markiza de Croisenoisa. "Taj mladić mora da luđački voli novac kad ne ostavlja tu djevojku, ma kako ona bila bogata", mislio je Julien. Ozlojeđen njezinim vrijeđanjem muškog dostojanstva, on je postao još hladniji prema njoj. Cesto su njegovi odgovori bili čak i neuljudni. No iako je bio čvrsto odlučio da se neće dati prevariti znacima Matildine sklonosti, bilo je dana kad su oni bili toliko očiti da je to Juliena - kome su se stale otvarati oči te je opažao koliko je lijepa - gdjekada zbunjivalo.
"Spretnost i strpljivost tih mladih ljudi iz otmjenog društva naposljetku bi ipak nadvladale moje nedovoljno iskustvo", mislio je on. "Treba da odem i svemu tome učinim kraj." Markiz mu je upravo povjerio upravu nad većim brojem malih zemljišta i kuća što ih je posjedovao u Donjem Languedocu. Bilo je potrebno otputovati. Gospodin de La Mole mu je to dopustio teška srca. Osim u pitanju visokih ambicija, Julien je bio postao njegovo drugo ja.
"Sve u svemu", govorio je Julien sebi pripremajući se na odlazak, "oni me ipak nisu nasamarili. Bilo da su šale koje gospođica de La Mole zbija s tom gospodom iskrene ili im je samo svrha da mi uliju povjerenje, mene su zabavljale.
Ako tu nema zavjere protiv tesareva sina, tada je gospođica de La Mole neshvatljiva, ali je ona to za markiza de Croisenoisa najmanje toliko koliko i za mene. Jučer je, na primjer, njezina zlovolja bila vrlo iskrena, i ja sam doživio zadovoljstvo da je iz naklonosti prema meni zapostavila mladića upravo toliko plemenita roda i toliko bogata koliko sam ja siromašan i niska podrijetla. To je moja najljepša pobjeda, ona će me razveseljavati dok budem poštanskim kolima prolazio ravnicama Languedoca."
Svoj je odlazak držao u tajnosti, ali je Matilda znala bolje od njega da će on sutradan napustiti Pariz, i to na dulje vrijeme. Ispričavajući se jakom glavoboljom koju još pojačava zagušljiv zrak u salonu, mnogo je šetala vrtom, a Norberta, markiza de Croisenoisa, de Luza i još neke druge mladiće koji su ručali kod njih toliko je napadala svojim zajedljivim šalama da ih je prisilila da je napuste. Juliena je gledala na neki čudan način.
"Taj je pogled možda komedija", mislio je Julien; "ali to ubrzano disanje, pa sva ta uzbuđenost! Ah!" reče on sebi, "tko sam ja da o svemu tome sudim? Posrijedi je jedna od najnedohvatnijih i najlukavijih žena Pariza. Ovo ubrzano disanje koje me umalo nije dirnulo bit će da je naučila od Leontine Fay koju toliko voli." Ostali su sami. Razgovor je očito zamirao. "Ne, Julien ništa ne osjeća za mene!" mislila je Matilda, zaista nesretna. Kad se s njom opraštao, ona mu snažno stisne mišicu.
- Večeras ćete od mene primiti pismo - reče mu toliko izmijenjenim glasom da mu se zvuk nije mogao prepoznati. To je odmah ganulo Juliena.
- Moj otac opravdano cijeni vaše usluge - nastavi ona. - Morate odgoditi putovanje; pronađite neku ispriku. - I ona se trčeći uda-lji.
Njen stas bio je divan. Bilo je nemoguće imati ljepšu nogu; dražest kojom je otrčala očarala je Juliena. Ali pogađate li koja je bila njegova druga misao pošto je ona nestala? Uvrijedio ga je zapovjedni ton kojim je izgovarala riječ morate. I Luj XV u smrtnom je času bio vrlo povrijeđen riječju morate, koju je nesmotreno upotrijebio njegov glavni liječnik, a ipak Luj XV nije bio skorojević. Sat kasnije sluga uruči Julienu pismo; to je naprosto bila izjava ljubavi.
"U stilu nema odviše prenemaganja", mislio je Julien; nastojeći da tim književnim zapažanjima svlada radost koja mu je grčila obraze i silila ga da se i protiv volje smije.
"Konačno", vikne odjednom, jer je strast bila suviše snažna da bi je mogao zatomiti, "ja, siromašan seljak, primio sam ljubavnu izjavu jedne otmjene damel"
"Sto se mene tiče, nije loše", nastavi on potiskujući svoju radost što je više mogao. "Znao sam sačuvati dostojanstvo svog karaktera. Nisam rekao da je volim." Stao je proučavati oblik slova; gospođica de La Mole pisala je lijepim engleskim rukopisom. Osjećao je potrebu za nekim fizičkim zanimanjem da bi se tako odvratio od veselja koje je prelazilo u mahnitost.
"Vaš me odlazak primorava da progovorim... Ne bih mogla podnijeti da vas više ne vidim..."
Jedna je misao sinula Julienu poput otkrića, prekinula njegovo promatranje Matildina pisma i udvostručila njegovu radost. ((Pobijedio sam markiza de Croisenoisa", povikne on, "ja koji govorim samo ozbiljne stvari! A on je tako lijepi On ima brkove i divnu uniformu i uvijek u pravi čas nalazi duhovitu i prikladnu riječ." Julien je proživljavao predivne časove; bez cilja je lutao vrtom, lud od sreće.
Zatim ode u svoju radnu sobu i najavi se markizu de La Moleu, koji srećom nije bio izišao. Pokazavši mu neke spise sa žigom koji su stigli iz Normandije, lako ga je uvjerio kako poslovi oko normandijskih parnica zahtijevaju odgodu njegova odlaska u Languedoc. - Vrlo mi je drago što ne odlazite - reče markiz kad su dovršili razgovor - volim vas vidjeti ovdje. - Julien iziđe; te su ga riječi zbunile.
"A ja to da mu zavedem kćer i možda onemogućim taj brak s marki-zom de Croisenoisom, koji je sva nada njegove budućnosti! Ako već on nije vojvoda, bar će njegova kći imati pravo na vojvodsku stolicu." I Julien načas pomisli da otputuje u Languedoc usprkos Matildinu pismu i usprkos objašnjenju koje je dao markizu. No, taj je blijesak vrline vrlo brzo ugasnuo.
"Kako sam dobar", reče on sam sebi, "kad ja, plebejac, imam milosti prema obitelji toga ranga! Ja, koga vojvoda de Chaulnes zove služinčetom! Kako markiz povećava svoj golemi imutak? Prodajući vrijednosne papire kad na dvoru dozna da će sutra izgledati kao da predstoji državni udar. A ja, koga je maćuhinska Providnost bacila u posljednji red, ja, kojemu je dala plemenito srce, a nije dala ni tisuću franaka rente, to jest ni kruha, doslovce ni kruha, zar da ja otklonim zadovoljstvo koje mi se nudi! Bistar izvor što će utažiti moju žeđ u pustinji koja kipti osrednjošću i kojom se tako mučno probijam. Bogami, nisam tako glup! Neka se u toj pustinji sebičnosti koju zovu životom svatko brine sam o sebi!"
I on se sjeti nekih pogleda punih prezira gospođe de La Mole, a naročito gospođa - njezinih prijateljica.
Zadovoljstvo zbog pobjede nad markizom de Croisenoisom dokraja je raspršilo njegovu pomisao na vrlinu.
"Kako bih želio da se on naljuti!" mislio je Julien. "S kakvom bih mu sigurnošću sada zadao udarac sabljom!" I on načini kretnju kao da će udariti. "Prije toga bio sam učeni siromašak koji nisko zlorabi ono malo hrabrosti. Poslije ovog pisma, ja sam mu ravan." "Jest", govorio je on sebi polako i s beskrajnom nasladom, "naše su zasluge, markiževe i moje, bile ocijenjene, i siromašni je drvosječa iz Jure pobijedio."
"Dobro!" uzvikne on, "našao sam odgovor! Nemojte možda misliti, gospođice de La Mole, da zaboravljam svoj društveni položaj. Znat ću. se vladati tako da razumijete i da dobro osjetite kako ste se radi tesareva sina iznevjerili potomku slavnog Guyja de Croisenoisa, koji je Luja Svetog pratio u križarski rat."
lulien nije mogao zatomiti veselje. Morao je sići u vrt. Njegova soba, 11 koju se bio zaključao, činila mu se suviše tijesna da bi u njoj mogao disati.
"Ja, siromašan seljak iz Jure", ponavljao je sebi neprestano, "ja, osuđen da vječno nosim ovo tužno crno odijelo! Ah! Prije dvadeset godina i ja bih nosio uniformu poput njih? Tada bi čovjek kao što sam ja i poginuo ili bi s trideset šest godina bio general." Pismo koje je stiskao u ruci bilo je razlog da se uspravio i držao kao junak. "Međutim, sada u ovom crnom odijelu može s četrdeset godina imati prihod od to tisuća franaka i modra lenta, kao biskup u Beauvoisu." pa dobro", reče on sebi smijući se poput Mefista, "ja sam oštrou-mniji od njih. Znao sam odabrati uniformu svog stoljeća". I on osjeti kako u njemu rastu slavoljublje i privrženost svećeničkom ruhu. "Ko1iko je kardinala bilo nižeg porijekla nego što sam ja, a ipak su vladali! Na primjer, moj zemljak Gravelle."
Malo-pomalo Julienovo se uzbuđenje stišalo; razbor je nadvlada. Govorio je sebi, kao njegov uzor Tartuffe, čiju je ulogu znao naizust.
"I Tartuffa je upropastila žena premda zaista nije bio budala... Ona mogla nekome pokazati moj odgovor... To ču spriječiti time", doda on izgovarajući riječi polagano i s izrazom suzdržane okrutnosti, "što ću ga započeti najizražajnijim rečenicama iz pisma predivne Matilde.
Da; ali mogu se četiri sluge gospodina de Croisenoisa baciti na mene i oteti mi original. Neće, jer sam dobro naoružan i jer imam običaj, kako je poznato, pucati na sluge.
Ipak, uzmimo da je jedan od njih hrabar i da me napadne. Obećana mu je nagrada od sto napoleondora. Ja ga ubiti ili raniti; ništa bolje, to oni upravo i želei Bacit će me u zatvor sasvim prema zakonu. Pojavit ću se pred kaznenim redarstvom i poslat će me, uza svu pravednost i ispravnost sudaca, da u Poissvju pravim društvo gospodinu Fontanu i Magalonu. Tamo ću spavati s četiri stotine lupeža... I ja da imam samilosti prema tim ljudima]" vikne uspravivši se plahovito. "Imaju li oni milosti za ljude iz trećeg staleža kad ih zgrabe!" Ta je riječ bila posljednji uzdah njegove zahvalnosti prema gospodinu de La Moleu, koja ga je do tog časa i protiv njegove volje mučila. "Polako, gospodo plemići, shvaćam ja taj mali makijavelistički potez.
Ni župnik Maslon, ni opat Castanede u sjemeništu ne bi to bolje i/.veli.
Vi ćete mi oteti to provokatorske pismo, a ja ću nastradati poput pukovnika Carona u Colmaru.
Samo časak, gospodo! Ja ću to kobno pismo, u dobro zapečaćenu omotu, poslati u pohranu opatu Pirardu. On je pošten čovjek, jan-M'nist, i kao takav ne dolazi u iskušenje da se dade zavesti od novca. Da, ali on otvara pisma... Poslat ću ovaj list Fouqueu." Valja priznati da je Julienov pogled bio užasan, a njegova fizionomija odvratna; na njoj se odražavao pravi zločin. Bio je to nesretan čovjek koji se zaratio s cijelim društvom.
Na oružje!" poviče Julien. U jednom skoku preskoči stube ispred palače i uleti u bijednu radnju uličnog pisara, koji se prestrašio. "Prepišite!" reče on pruživši mu pismo gospođice de La Mole. Dnk je pisar radio, on je i sam pisao Fouqueu. Molio ga je da mu pohrani dragocjen polog. "Ali", pomisli on prekinuvši se, "crni će kabinet na pošti otvoriti moje pismo i predati vama ono koje tražite... Ne, gospodo!" On ode i kod nekog protestantskog knjižara kupi golemu Bibliju, sakrije vrlo spretno u korice Matildino pismo, načini umotak i otpravi ga poštanskim kolima naslovivši ga na nekog Fouq-ucova radnika, čije ime u Parizu nitko nije poznavao. Ucinivši to, vrati se veseo i odlučan u palaču de La Mole. "A sad, i se ogledamo!" uzvikne on zaključavši se u svoju sobu i zbacivši odijelo.
Gospođice", pisao je on Matildi, "zar to gospođica de La Mole i Arsenu, sluzi svog oca, uručuje i suviše zavodljivo pismo siro-lašnom tesaru iz Jure, zacijelo samo zato da se poigra njegovom ostodušnošću..." i on prepiše najjasnije rečenice iz pisma koje je malo prije bio primio.
Njegovo bi pismo služilo na čast diplomatskoj opreznosti viteza de oauvoisisa. Bilo je tek deset sati. Julien, pijan od sreće i osjećanja istite moći, tako novog za bijedna siromaška, pođe u Talijansku uru. Čuo je pjevati svog prijatelja Geronima. Nikada ga još glazba nije toliko ushitila. Osjećao se kao Bog.