DRUGI DIO

Ona nije lijepa, nije narumenjena.
Sainte-Beuve
Drugi dio -1.
1.
Ladanjska zadovoljstva
O rus, quando ego te aspiciam1.
Vergil


- Gospodin bez sumnje čeka poštanska kola za Pariz? - zapita ga šef gostionice gdje se zaustavio da doručkuje.
Današnja ili sutrašnja, svejedno mi je - odgovori Julien. I dok je on glumio ravnodušnost, stigoše poštanska kola. Dva su mjesta bila slobodna.
- Stoj. Zar si to ti, jadni moj Falcoze? - reče putnik koji je stigao iz Ženeve putniku koji se istodobno s Julienom uspinjao u kola.
- Mislio sam da si se nastanio u okolici Lyona, u nekoj divnoj dolini uz Rhonu - odvrati Falcoz.
Baš sam se lijepo nastanio! Ja bježim!
Kako! Ti bježiš? Ti, Saint-Giraud! Zar si ti, s tim tvojim čestitim ari, počinio kakav zločin? - upita Falcoz smijući se. Bogami, kao da jesam. Bježim od groznog života kojim se živi u mvinciji. Kao što znaš, ja volim svježinu šuma i seoski mir; često si me optuživao da sam romantičar. U cijelome svom životu nisam htio dati za politiku, a sad me politika otjerala. A kojoj stranci pripadaš?
Ni jednoj, i to je baš ono što me upropaštava. Evo ti cijeloga mog života: volim glazbu i slikarstvo, a dobra je knjiga za mene. Uskoro ću navršiti četrdeset četiri godine. Koliko mi još ostaje? Petnaest, dvadeset, trideset godina najviše! E, pa dobro. Držim da će ministri za trideset godina biti nešto spretniji od današnji! ali nimalo pošteniji od njih. Povijest Engleske služi mi kao ogleda naše budućnosti. Uvijek će se naći kralj koji bude htio povećati svoja prava; uvijek će netko imati ambicija da postane zastupnik; uvijek slava i stotine tisuća franaka koje je stekao Mirabeau oduzimati sž bogatašima u provinciji; oni će to nazivati liberalnošću i ljubavlju narod. Ultramontanjare će uvijek izjedati želja da postanu perovi i komornici. Na državnom brodu svi žele upravljati jer je to unosne Zar se na njemu nikada neće naći kakvo bijedno mjestašce za skrdj mnog putnika?
- Na stvar, na stvar! Ona je, sudeći po tvojoj mirnoj naravi, sigurr vrlo zabavna. Tjeraju li te iz provincije posljednji izbori?
- Moja je nesreća počela mnogo prije. Prije četiri godine imao sa četrdeset godina i pet stotina tisuća franaka; danas imam četiri godine više i, vjerojatno, pedeset tisuća franaka manje, koliko upravo gubim prodajom svog dvorca u Montfleurvju, na krasnom položaj] blizu Rhone. U Parizu mi je dodijala vječna komedija na koju čovjel obvezuje ono što nazivate civilizacijom XIX. stoljeća. Žeđao sam prostodušnošću i jednostavnošću. Kupio sam imanje u brdima blia Rhone - ništa ljepše pod suncem.
Šest mjeseci su mi udvarali vikar i mali ladanjski plemići iz susjedst dolazili su mi na ručak; govorio sam im: "Ostavio sam Pariz zato nikada više ne bih morao govoriti ni slušati o politici. Kao što vidit" nisam pretplaćen ni na jedne novine. Što mi listonoša donosi manje pisama, to sam zadovoljniji.)) To nije odgovaralo vikaru. Uskoro su me napali stotinama neumjesnih molbi i dosađivali mi. Htio sam davati dvjesta-trista franaka na godinu za siromahe, a oni su ih tražili za pobožna društva, kao što je Društvo svetog Josipa, Blažene Djevice itd. Odbio sam. Tada su me počeli vrijeđati. Bio sam toliko glup da sam se ljutio. Nisam više mogao jutrom izići uživati u ljepoti naših planina, a da ne naiđem na neku nepriliku koja bi me trgla iz mojih sanjarenja i neugodno me podsjetila na ljude i njihovu zlobu. Na procesijama kojima se mole za usjeve, na primjer, i kod kojih mi se sviđa pjevanje (vjerojatno je to grčka melodija), više blagosiljali moje njive jer one, kako je govorio vikar, pripadaju jednom bezbožniku. Uginula je krava neke stare pobožne seljakinje, ona je rekla da je zbog blizine ribnjaka što pripada meni, bezbožnik.
I filozofu koji je došao iz Pariza, i osam dana kasnije našao sam svoje ribe okrenute trbuhom prema gore, otrovane vapnom. Okružuju me svakovrsna zadijevanja. Mjesni mi sudac, čovjek dobar ali u strahu za svoje mjesto, nikada ne daje pravo. Seoski je mir postao za mene pakao. Kad su opazili da me napustio vikar, glavar kongregacije u selu,
R da me ne podupire ni umirovljeni satnik, vođa liberala, svi su udarili po meni, pa i zidar kojemu sam godinu dana davao posla, i kolar koji je, popravljajući moje plugove, htio nekažnjeno prevariti. Da bih se nekoga mogao osloniti i da ipak dobijem koju parnicu, postao sam I KTal; ali, kao što si rekao, došli su ti prokleti izbori i oni zatražiše
moj glas...
- Za nekog nepoznatog?
-  Nipošto, nego za čovjeka kojega sam suviše dobro poznavao. Odbio sam. Užasne li nesmotrenosti! Od toga sam časa imao i liberana vratu. Moj je položaj postao nepodnošljiv. Da se u vikarevoj glavi dila misao da me optuži zbog umorstva moje služavke, vjerujem da i od obiju stranaka dobio dvadeset svjedoka koji bi se zakleli da su videli kako sam počinio taj zločin. Hoćeš živjeti na selu, a nećeš služiti strastima svojih susjeda, čak i slušati njihove brbljarije. Koje li pogreške!... Konačno sam je popravio! Montfleurv se prodaje. Izgubit ću, ako oha, i pedeset tisuća franaka, ali sam presretan što napuštam taj i kao licemjerja i zadijevanja. Potražit ću samoću i seoski mir na jedinome mestu gde u Francuskoj postoje - na nekom četvrtom katu pogledom Champs-Elvsees. Ali još razmišljam ne bih li započeo političku karijeru u četvrti Roule darivajući župi posvećeni kruh. Sve se to pod Bonaparteom ne bi dogodilo - reče Falcoz s pogledom koji je sijevao od gnjeva i žaljenja.
Tako je! Ali zašto se taj tvoj Bonaparte nije znao održati? Za sve što i nas trpim, kriv je on.
Gdje se Julienova pozornost podvostručila. Već je kod prvih riječi hvatio da je bonapartist Falcoz nekadanji prijatelj iz djetinjstva gospodina de Renala, kojega je on 1816. odbacio, a filozof Saint-Giraud ,mora biti brat onog načelnika prefekture u... koji se znao jeftino dognuti općinskih zgrada.
Sve je to učinio tvoj Bonaparte - nastavio je Saint-Giraud. - Nadasve bezazlen čovjek četrdesetih godina s pet stotina tisuća franaka ne može se nastaniti u provinciji i tamo naći mir; njegovi ga popovi i plemići tjeraju odande.
- Ah, nemoj o njemu ružno govoriti! - uzvikne Falcoz. - Nikad ostali narodi nisu toliko cijenili Francusku kao za vrijeme njegove tu naestogodišnje vladavine. Tada je u svemu što se radilo bilo veličine-
- Neka đavo nosi tvoga cara! - nastavi čovjek od četrdeset četiri godine. - On je bio velik samo na bojnim poljima i kad je oko 1802. sredio financije. A što da se kaže o svim njegovim kasnijim postupcima? Svojim komornicima, svojom raskoši, svojim primanjima Tuilerijama stvorio je novo izdanje svih monarhističkih gluposti. To izdanje bilo popravljeno, moglo je izdržati još stoljeće-dva. Plemići! svećenici htjeli su se vratiti na staro, ali im je nedostajala čvrsta rul koja je potrebna da bi se ono moglo nametnuti javnosti.
- Govoriš kao pravi bivši tiskar!
- A tko me tjera s moje zemlje? - nastavi tiskar ljutito. - Popo koje je Napoleon svojim konkordatom pozvao natrag, umjesto daj njima postupa kao što država postupa s liječnicima, odvjetniciml astronomima i da u njima gleda samo građane, ne brinući se za djel tnost kojom oni nastoje zaraditi svoj kruh. Zar bi danas bilo drzovrf plemića da tvoj Bonaparte nije stvarao barune i grofove? Ne, oni nisu bili u modi. Mali su ladanjski plemići oni koji su mi poslije poj va zadali najviše jada i natjerali me da postanem liberal. Razgovoru nije bilo ni kraja ni konca; ta će tema zaokupljati Franc sku još pola stoljeća. Kako je Saint-Giraud neprestano ponavljao da je nemoguće živjeti u provinciji, Julien je bojažljivo spomenuo primje gospodina de Renala.
- Bogami, mladiću, imate pravo! - poviče Falcoz. - On je postao čekić da ne bude nakovanj, i to strašan čekić. Ali već vidim kako će ga Valenod nadmašiti. Poznajete li tog lupeža? To je onaj pravi! Što će reći vaš gospodin de Renal kad jednoga lijepog dana bude svrgnut, a na njegovo mjesto dođe Valenod?
-  Ostat će licem u lice sa svojim zločinima - reče Saint-Girauc
- Vi, dakle, poznajete Verrieres, mladiću? Bonaparte, đavo ga odnic njega i njegove monarhističke starudije - omogućio je vladavinu nala i Chelana, koja je dovela vladavinu Valenoda i Maslona. Julienu je taj sumorni politički razgovor bio čudan i odvodio ga njegova sladostrasna sanjarenja.
Prvi pogled na Pariz, koji se vidio u daljini, slabo ga se dojmio. Kule oblacima koje je gradio o svojoj budućoj sudbini morale su se boriti i svježim uspomenama na posljednja dvadeset četiri sata provedena Vcrrieresu. Zaklinjao se da nikada neće napustiti djecu svoje pritoljice i da će sve ostaviti da bi njih zaštitio, ako drzovitost popova.
Dovede do republike i progona plemića.
To bi se bilo dogodilo one noći kad je stigao u Verrieres da je u času kad je naslanjao svoje ljestve na prozor spavaće sobe gospođe de Re-rr. Usobi bio neki stranac ili gospodin de Renal!?
Zna li koje je zato slasti doživio u prva dva sata kad je njegova prijateljica  i eno nastojala da ga otpravi i kad je on, sjedeći kraj nje u mraku, mio svoje mišljenje! Dušu kao što je Julienova takve uspomene o ite cijeloga života. Ostalo vrijeme njihova susreta već se u njegovu sanju pomiješalo s prvim danima njihove ljubavi i Julien se trgne iz dubokih sanjarenja. Ušli su u štansko dvorište u Ulici J. J. Rousseaua. "Vozite me u Malmaison!" vikne on kočijašu koji se približio svojim kabrioletom. U ovaj sat, gospodine? Sto ćete ondje? Ne tiče vas se! Naprijed!
Takva prava strast misli samo na sebe. Zato se, rekao bih, strasti smatraju smiješnima u Parizu gdje susjed uvijek zahtijeva da se o njemu mnogo misli. Čuvat ću se da pričam o Julienovu zanosu u Malmaiso-i. Plakao je. Sto!? Zar usprkos ružnim bijelim zidovima sagrađenim te godine, koji dijele park kao na komade? Gospodine: za Juliena, kao i za potomstvo, između Arcole, Sv. lene i Malmaisona nije bilo ničega.
Navečer je Julien dugo oklijevao prije nego što je ušao u kazalište; imao je čudne nazore o tom mjestu propasti.
Duboko ga je nepovjerenje priječilo da se divi živom Parizu; dirali su samo spomenici koje je ostavio njegov junak.Tako je, dakle, u središtu spletaka i licemjerstva! Ovdje vladaju zalatnici opata de Frilaira."
Navečer trećeg dana radoznalost je pobijedila njegovu namjeru da sve  prije negoli se javi opatu Pirardu. Taj mu opat hladnim glasom objasni način života koji ga čeka kod gospodina de La Molea.
Ako za nekoliko mjeseci ne budete od koristi, vratit ćete se u mučenište, ali na častan način. Stanovat ćete kod markiza, jednog od  većih velikaša u Francuskoj. Nosit ćete crno odijelo, ali kao čovjek koji je u koroti, a ne kao svećenik. Zahtijevam da nastavite svoje teološke studije i da zato tri puta na tjedan odlazite u sjemenište gdje ću vas ja predstaviti. Svakog ćete dana u podne doći u markiže; knjižnicu; on vas kani zaposliti time da sastavljate pisma za njego; parnice i druge poslove. Markiz na rubu svakog pisma koje primi piše u dvije riječi odgovor koji valja sastaviti. Tvrdio sam da ćete za' mjeseca biti kadri pisati te odgovore tako da će markiz od dvanad koje mu budete donosili na potpis, moći potpisati osam do devet, osam sati navečer uredit ćete njegovu radnu sobu, a u deset ćete biti slobodni.
- Može se dogoditi - nastavi opat Pirard - da vam koja stara gospođa ili koji slatkorječiv čovjek obećaju goleme koristi ili vam  grubo ponude novac da im pokažete pisma koja markiz prima...
- Ah, gospodine! - uzvike Julien pocrvenjevši.
- Čudnovato - reče opat uz gorki smiješak - da ste usprkos svom siromaštvu i nakon godine dana sjemeništa još sačuvali tu kreposnj indignaciju. Mora da ste i kraj zdravih očiju bili slijepi!
- Je li to, možda, moć krvi? - reče opat tiho i kao da govori sa sebi. - A najčudnije je - doda on gledajući Juliena - da vas marlj pozna... Ne znam kako. Davat će vam za početak stotinu zlatnika plaće. To je čovjek koji se ravna samo po svojim hirovima, to mu| mana; prepirat će se s vama o djetinjarijama. Bude li zadovoljan, va se plaća može postupno popeti i do osam tisuća franaka.
- Ali vi uviđate - nastavi opat oštrim glasom - da vam on ne da sav taj novac radi vaših lijepih očiju. Morate biti korisni. Ja bih vašem mjestu vrlo malo govorio, a naročito ne bih nikada govorio onome što ne znam.
- Ah! - nastavi opat. - Prikupio sam za vas sve obavijesti; a boravio sam vam spomenuti obitelj gospodina de La Molea. On ii
. dvoje djece: kćerku i devetnaestogodišnjeg sina koji je izvanredno mjen, ali je neka vrsta luđaka koji u podne nikada ne zna što rac u dva sata. Duhovit je i hrabar; ratovao je u Španjolskoj. Markiz nada, ne znam zašto, da ćete postati prijatelj mladoga grofa Norber Rekao sam da ste izvrstan latinac, možda računa da ćete njegova naučiti nekoliko fraza o Ciceronu i Vergiliju. Da sam na vašemu mjestu, ne bih tom lijepom mladiću nikada dl pustio da se mnome šali, i prije nego što bih se odazvao njegovim susretljivostima, koje su savršeno uljudne, ali ih ironija ponešto kvai pustio bih da mi ih nekoliko puta ponovi.
Neću vam kriti da će vas mladi grof de La Mole isprva prezirati jer ste samo sitni građanin. Jedan je njegov predak pripadao dvoru i imao čast da mu, zbog neke političke spletke, 26. travnja 1574. na trgu Greve odrube glavu. A vi ste sin tesara iz Verrieresa i, povrh toga, namješteni ste kod njegova oca. Odmjerite dobro razlike i proučite u Moreriju povijest te obitelji; svi laskavci koji kod njih ručaju, čine na to od vremena do vremena, kako to oni zovu, fine aluzije. Pazite kako ćete odgovarati na šale grofa Norberta de La Molea, zapovjednika husarskog eskadrona i budućeg pera Francuske, i nemojte mi poslije dolaziti jadikovati.
- Čini mi se - reče Julien jako pocrvenjevši - da ne bih smio ni odgovoriti čovjeku koji me prezire.
- Vi taj prezir uopće ne poznajete; on će se očitovati samo u pretjeranim pohvalama. Ako ste glupi, mogli biste se time dati uhvatiti, a ako želite uspjeti, morali biste se time dati uhvatiti.
- Ako se onoga dana kad mi sve to ne bude više odgovaralo, vratim u svoju ćeliju br. 103, hoće li me smatrati nezahvalnikom?
- Bez sumnje - odgovori opat - svi će vas laskavci ovdje klevetati, ali tada ću se ja pojaviti. Adsum qui jeci. Reći ću da sam ja tako odlučio.
Juliena je duboko rastužio žučljivi, gotovo zlobni ton opata Pirarda; taj je ton posve pokvario dojam njegova posljednjeg odgovora. Zapravo, opat je imao skrupula zbog svoje naklonosti prema Julienu i samo se s nekom vrstom vjerskog straha tako izravno upletao u njegovu sudbinu.
- Vi ćete još viđati i gospođu de La Mole - dodao je on s istom mrzovoljom i kao da obavlja neku tešku dužnost. - Ona je visoka, plava, pobožna, ohola, savršeno uljudna i više od svega beznačajna. Kćerka je starog vojvode od Chaulnesa, koji je toliko poznat po svojim plemićkim predrasudama. Ta je velikaška kao neki vrlo izrazit izvadak iz onoga što je u biti karakter žena njezina položaja. Ona i ne taji da je jedina prednost koju cijeni imati pretke koji su sudjelovali u križarskim ratovima. Novac dolazi tek daleko poslije toga. Zar se tome čudite? Nismo više u provinciji, prijatelju moj.
U njezinu ćete salonu čuti mnoge velikaše kako o našim prinčevima govore neobično nehajnim tonom. Glede gospođe de La Mole, ona svaki put kad spomene nekog princa ili, pogotovu, neku princezu, iz poštovanja govori tišim glasom. Ne bih vam savjetovao da pred njom kažete da su Filip II. ili Henrik VIII. bili čudovišta. Oni su bili kraljevi, a to im daje nepobitno pravo da budu poštovani od svih bića niska podrijetla, kao što smo to vi i ja. Međutim - doda opat Pirard - mi smo svećenici, jer ona će i vas takvim držati; zbog toga nas ona smatra lakajima koji su potrebni za njezin spas.
-  Gospodine - reče Julien - čini mi se da neću ostati dugo u Parizu.
- Dobro je; ali upamtite da za čovjeka našeg staleža nema uspjeha bez pomoći velike gospode. S onim nečim što je u vašem karakteru, a što se ne da objasniti, bar ja to ne mogu, vi ćete, ako ne uspijete, biti progonjeni; za vas ne postoji srednji put. Ne zavaravajte se! Ljudi vide da vam nije drago kad vas nagovore; u zemlji tolike društvenosti kao što je ova, vas će snaći nesreća ako se ne domognete ugleda.
Što bi bilo od vas u Besane,onu da nije bilo tog hira markiza de La Mo-lea? Jednoga ćete dana shvatiti kako je jedinstveno ono što on za vas čini i vi ćete, ako niste neko čudovište, biti i njemu i njegovoj obitelji vječno zahvalni. Koliko je siromašnih svećenika, učenijih od nas, godinama živjelo u Parizu s petnaest sua što bi ih dobivali za svoje mise i s deset sua za svoj rad na Sorboni! Sjetite se što sam vam prošle zime pričao o prvim godinama onoga nevaljalog kardinala. Duboisa! Ili ste možda toliko oholi da se smatrate darovitijim od njega? Ja sam, na primjer, računao da ću, kao čovjek miran i osrednjih sposobnosti, i umrijeti u svom sjemeništu; bio sam toliko djetinjast da ga zavolim. Pa ipak su me u trenutku kad sam dao ostavku upravo htjeli otpustiti. Znate li koliko je iznosio moj imutak? Posjedovao sam pet stotina dvadeset franaka, ni više ni manje. Nisam imao ni jednog prijatelja, jedva dva-tri poznanika. Gospodin de La Mole, kojeg nikad nisam bio vidio, izvukao me iz neprilike; trebalo je da kažem samo jednu riječ i dobio sam župu s imućnim župljanima koji nemaju grubih poroka, a prihod me posramljuje, toliki je nerazmjer između njega i mog rada. Izložio sam vam sve to tako naširoko samo zato da biste se malo opametili.
Još vam moram nešto reći jer sam, na nesreću, nagao, pa bi se moglo dogoditi da nas dvojica prestanemo govoriti jedan s drugim. Ako vam markizina oholost ili neslane šale njezina sina učine boravak u toj kući posve nemogućim, savjetujem vam da svoje nauke dovršite u nekom sjemeništu 30 milja od Pariza, i to radije prema sjeveru nego prema jugu. Na sjeveru ima više civilizacije, a manje nepravde, i moram priznati - dodade tišim glasom - mali se tirani plaše blizine pariških novina.
Ako i nadalje budemo nalazili zadovoljstvo u tome da se viđamo, a markiževa vam kuća ne bi odgovarala, nudim vam mjesto svog vikara i dijelit s vama napola čitav prihod župe. Ja vam to dugujem, čak i više od toga - dometne prekidajući Julienovo zahvaljivanje - za onu izvanrednu ponudu koju ste mi učinili u Besanconu. Da nisam imao onih pet stotina i dvadeset franaka, vi biste me bili spasili. Opatov je glas izgubio opori zvuk. Na veliku svoju sramotu, Julien je osjetio suze u očima; spopala ga je neodoljiva želja da se baci u naručaj svog prijatelja; nije se mogao suzdržati da mu ne kaže, glumeći pri tome muškost što je više mogao:
- Moj me otac mrzio od kolijevke; to je bila jedna od mojih velikih nesreća. Ali ja se više neću tužiti na sudbinu; u vama sam našao oca, gospodine.
- Dobro, dobro - reče opat zbunjeno, a zatim je našao riječ koja je za ravnatelja sjemeništa bila najprikladnija: - Nemojte nikada, dijete moje, reći sudbina, recite uvijek Providnost.
Kola se zaustaviše; kočijaš podignu brončani zvekir na nekim golemim vratima: bila je to palača de La Mole; i da prolaznici ne budu u neizvjesnosti, te su riječi stajale na crnom mramoru iznad vrata. Ta se afektacija Julienu nije svidjela. "Toliko se boje jakobinaca! Iza svakog plota vide jednog Robespierrea i njegova krvnička kola; zbog toga bi im se čovjek često do suza nasmijao, a svoju kuću, evo, ovako ističu da bi je svjetina u slučaju pobune raspoznala i opljačkala." Te je svoje misli priopćio opatu Pirardu.
- Ah, jadno moje dijete, vi ćete brzo biti moj vikar. Kako vam je strašna misao pala na pamet!
- Meni se ona čini vrlo jednostavna - reče Julien.
Zadivio se vratarevoj ozbiljnosti, a još više čistoći dvorišta. Sjalo je prekrasno sunce.
- Kakve li raskošne arhitekture! - reče on svom prijatelju.
Bila je to jedna od onih palača s neukusnim pročeljem u četvrti Sa-int-Germain, sagrađenih u vrijeme Voltaireove smrti. Nikada moda i ljepota nisu bile tako daleko jedna od druge.

11

Ulazak u društvo

Smiješne li i dirljive uspomene: prvi salon u kojem sam se, s osamnaest godina, pojavio sam i bez oslonal Bilo je dovoljno da me koja žena pogleda, pa da se zastrašim. Sto sam više želio svidjeti se, to sam postajao nespretniji. O svemu sam donosio posve pogrešne sudove; ili bih se nekome bez razloga povjeravao, ili bih u nekom čovjeku vidio neprijatelja zato što me pogledao ozbiljno. Ali kako je tada, usred tih strašnih jada moje plašljivosti, lijep dan bio lijepi.
Kant


Julien je zapanjen stao nasred dvorišta.
- Ta ponašajte se pametno! - reče mu opat Pirard. - Padaju vam na pamet strašne misli, a zatim se vladate kao pravo dijete! Gdje vam je Horacijevo nil mirari? (Ničemu se ne diviti.) Mislite na to da će to mnoštvo lakaja, kad vidi da ste se ovdje smjestili, pokušati rugati vam se; gledat će u vama sebi ravna koji je nepravedno postavljen iznad njih. Pod isprikom dobroćudnosti, dobrih savjeta i želje da vas vode, oni će pokušati gurnuti vas u kakvu krupnu budalaštinu.
- Neka samo pokušaju! - odvrati Julien ugrizavši se za usnu i u njemu se opet probudi sve njegovo nepovjerenje.
Saloni na prvom katu, kojima su ta gospoda prošla prije negoli su stigla do markiževe radne sobe, izgledali bi vam, dragi čitatelju, isto toliko žalosni koliko i veličanstveni. Kad bi vam ih dali takve kakvi jesu, odbili biste u njima stanovati; to je zavičaj zijevanja i tužna razmišljanja. Oni su povećali Julienovo oduševljenje. "Kako netko može biti nesretan", pomislio je on, "ako živi u tako divnu prebivalištu!"
Napokon stigoše do najružnije sobe toga gospodskog stana: jedva je u njoj bilo nešto svjetla. Tu se nalazio malen, mršav čovjek, živa pogleda ispod plave vlasulje. Opat se okrene prema Julienu i predstavi ga. Taj čovjek bio je markiz. Julien ga je teškom mukom prepoznao, toliko je izgledao ljubazno. To više nije bio onaj velikaš ohola držanja iz opatije Bray-le-Haut. Julienu se činilo da u njegovoj vlasulji ima previše kose. Zahvaljujući tim zapažanjima, nije bio nimalo zbunjen. Najprije je pomislio kako je taj potomak prijatelja Henrika III. prilično neugledne vanjštine. Bio je vrlo mršav i nemiran. Ali uskoro je primijetio da je markiževa uljudnost prema sugovorniku ugodnija i od uljudnosti samoga besangonskog biskupa. Audijencija je potrajala samo tri minute. Kad su izlazili, opat reče Julienu:
-  Vi ste markiza gledali kao što biste gledali kakvu sliku. Nisam baš naročit poznavatelj onoga što ti ljudi nazivaju uljudnošću i uskoro ćete o tome više saznati nego ja, ali smjelost vašeg pogleda učinila mi se prilično neuljudna.
Opet sjednu u kola. Kočijaš zaustavi fijaker u blizini bulevara i opat uvede Juliena u niz velikih salona. Julien je opazio da tu nema namještaja. Gledao je divnu pozlaćenu uru njihalicu koja je, po njegovu sudu, predstavljala vrlo nepristojan prizor, kadli mu se sa smiješkom približi neki veoma elegantan gospodin. Julien ga tek napola pozdravi.
Gospodin mu se osmjehne i stavi mu ruku na rame. Julien se lecne i odskoči. Pocrvenio je od bijesa. Opat Pirard se, usprkos svojoj ozbiljnosti, nasmije do suza. Taj je gospodin bio krojač.
- Vraćam vam vašu slobodu na dva dana - reče mu opat kad su izlazili. - Tek tada ću vas moći predstaviti gospođi de La Mole. Netko drugi bi vas u prvim trenucima boravka u tom novom Babilonu čuvao kao mladu djevojku. Ako morate propasti, propadnite odmah, pa ću se tako osloboditi slabosti da mislim na vas. Prekosutra prije podne taj će vam krojač poslati dva odijela; momku koji će obaviti probu dajte pet franaka. Uostalom, nemojte pred tim Parižanima otvoriti usta. Kažete li i jednu riječ, oni će naći načina da vam se narugaju. Daroviti su za to. Prekosutra u podne budite kod mene!... Idite, upropastite se!... Zaboravio sam vam reći da naručite cipele, košulje i šešir; evo vam adresa.
Julien pogleda rukopis kojim su bile zapisane te adrese.
- To je markižev rukopis - reče opat. - Markiz je aktivan čovjek koji na sve misli i koji više voli uraditi nego zapovjediti. On vas uzima k sebi zato da mu oduzmete takve brige. Hoćete li imati dovoljno duha da dobro obavite sve poslove koje vam taj živahni čovjek natukne? To će tek budućnost pokazati: pazite se!
Julien bez ijedne riječi obiđe obrtnike za koje je imao adrese; opazio je da ga primaju s poštovanjem, a cipelar je, zapisujući njegovo ime u knjigu, napisao "gospodin Julien de Sorel". Na groblju Pere-Lachaise neki gospodin, vrlo uslužan i još više liberalan u govoru, ponudi se da mu pokaže grob maršala Neya, koga vješta politika lišava počasti da ima epitaf. Ali kad se rastao s tim liberalom koji ga suznih očiju umalo nije zagrlio, Julien više nije imao sata. Obogaćen tim iskustvom, pojavio se za dva dana u podne pred opatom Pirardom koji ga je dugo promatrao.
- Vi ćete, možda, postati kicoš - reče mu opat strogo. Julien je izgledao kao vrlo mlad čovjek u dubokoj koroti; zaista je bio vrlo pristao, ali dobri je opat i sam bio suviše provincijalac da bi mogao zapaziti kako Julien još i sad drži ramena na način koji je u provinciji istodobno znak otmjenosti i dostojanstva. Kad je markiz ugledao Juliena, on je njegovu pristalu vanjštinu procijenio sasvim drugačije nego dobri opat, te ga upita:
- Biste li imali što protiv toga da gospodin Sorel uči plesati? Opat se skameni.
- Ne bih - odgovori on napokon. - Julien nije svećenik. Grabeći dvije po dvije stube pokrajnog stubišta, markiz pođe sam da smjesti našeg junaka u lijepu mansardu s vidikom na golemi vrt uz palaču. Zapita ga koliko je košulja naručio kod krojačice.
- Dvije - odgovori Julien sav zbunjen što se tako velik gospodin spušta do takvih pojedinosti.
- Vrlo dobro - odvrati markiz ozbiljnim glasom i nekako zapovjednički i kratko, što je Juliena potaklo na razmišljanje - vrlo dobro! Uzmite još dvadeset i dvije košulje. Evo vam prve četvrtine vaše plaće.
Silazeći s mansarde, markiz pozva postarijeg slugu. - Arsene - reče mu on - vi ćete posluživati gospodina Sorela. - Nekoliko minuta kasnije Julien se našao sam u prekrasnoj knjižnici; to je bio divan trenutak. Da ga ne bi zatekli onako uzbuđena, sakrije se u jedan tamni kut; odatle je s divljenjem promatrao sjajne hrptove knjiga. "Sve ću to moći čitati", govorio je sebi. "Kako mi se tu ne bi sviđalo? Gospodin de Renal smatrao bi se zauvijek poniženim daje učinio i stoti dio onoga što je markiz de La Mole upravo učinio za mene. Ali da vidim pisma koja treba prepisati " Pošto ih je prepisao, Julien se usudi prići knjigama; umalo nije poludio od sreće otkrivši jedno izdanje Voltairea. Otrča da otvori vrata knjižnice da ga tkogod ne iznenadi. Zatim se predade užitku da rasklopi svaki od osamdeset svezaka. Svesci su bili prekrasno uvezeni; bilo je to remek-djelo najboljega londonskog majstora. Ali sve to nije bilo potrebno da bi Julienovo divljenje doseglo vrhunac. Sat kasnije uđe markiz, pogleda prepisana pisma i ustanovi s čuđenjem da Julien piše "cela" s dva "11": "cella". "Je li sve ono što mije opat govorio o njegovu znanju samo obična priča?" Vrlo obeshrabren, markiz ga blago zapita:
- Vi niste sigurni u pravopisu?
- To je istina - odgovori Julien, ni najmanje ne misleći na zlo koje sebi nanosi; bio je dirnut markiževom dobrotom, koja ga je podsjetila na bahati način gospodina de Renala.
Čitav taj pokus s popićem iz Franche-Comtea samo je izgubljeno vrijeme", mislio je markiz. "Ali meni je bio toliko potreban pouzdan čovjek]"
- "Cela" se piše samo s jednim - reče markiz. - Kad prepišete pisma, potražite u rječniku one riječi za koje niste sigurni kako se pišu.
U šest sati markiz pošalje po njega; s očitim je nezadovoljstvom gledao Julienove čizme. - Propustio sam nešto; nisam vam rekao da se svaki dan u pet i pol morate obući. Julien ga je pogledao u nedoumici.
- Hoću reći da morate navući čarape. Arsen će vas na to podsjetiti, a za danas ću vas ispričati.
Izgovorivši te riječi, gospodin de La Mole povede Juliena u salon koji se sav sjajio od pozlata. Gospodin de Renal u sličnim zgodama nikada ne bi propustio ubrzati korake kako bi imao prednost da prvi uđe kroz vrata. Naviknut na tu sitnu taštinu svoga bivšega gospodara, Julien stane markizu na nogu i zada mu, zbog njegove kostobolje, veliku bol. "Ah, k tomu još je i zvekan", pomisli markiz. On ga predstavi ženi visoka stasa i dostojanstvene pojave. Bila je to markiza. Julienu se ona učini neuljudna i pomalo nalik na gospođu de Maugirom, ženu potprefekta verrierskog okruga, kad je nazočna ručku na dan Svetoga Karla. Ponešto zbunjen izvanrednom raskoši salona, nije čuo što je rekao gospodin de La Mole. Markiza se jedva udostojala da ga pogleda. Bilo je tu nekoliko osoba, među kojima je Julien s neizrecivom radošću prepoznao malog biskupa iz Agdea, koji se nekoliko mjeseci prije, na svečanosti u Bray-le-Hautu, udostojao s njime progovoriti nekoliko riječi. Taj se mladi prelat bez sumnje uplašio nježna pogleda što ga je u njega bojažljivo upro Julien i nimalo se nije potrudio da prepozna tog provincijalca.
Ljudi koji su se okupili u salonu izgledali su Julienu nekako tužni i usiljeni; u Parizu se govori tiho i ne preuveličavaju se sitnice. Oko šest i pol sati uđe lijep mladić s brcima, vrlo blijed i vrlo vitak; glava mu je bila malena. - Vi uvijek kasnite - reče markiza, kojoj je poljubio ruku.
Julien shvati da je to grof de La Mole. Na prvi mu se pogled vrlo svidio.
"Je li moguće", pomisli on, "da je to čovjek koji bi me svojim uvredljivim šalama mogao otjerati iz ove kuće?"
Promatrajući uporno grofa Norberta, Julien opazi da je on u čizmama s ostrugama. "A ja moram biti u cipelama, očito kao pod-činjeni." Sjeli su za stol. Julien je čuo markizu kako nešto strogo govori podigavši malo glas. Gotovo u isti tren opazio je mladu djevojku, neobično plavu i vrlo lijepa stasa, koja je sjela nasuprot njemu. Nije mu se nimalo svidjela: međutim, gledajući je pažljivo, pomislio je da nikada nije vidio tako lijepih očiju; no one su odavale veliku hladnoću duše. Zatim je Julien opazio da te oči izražavaju dosadu koja promatra, ali koja ne zaboravlja dužnost da bude dostojanstvena. "I gospođa de Renal je imala vrlo lijepe oči, svi su joj pravili komplimente zbog njih, ali one nisu imale ništa zajedničko s ovim očima." Julien nije bio dovoljno iskusan da zapazi kako od vremena do vremena u očima gospođice Matilde - tako je čuo da je zovu - bljesne sjaj duhovitosti. Kad bi oči gospođe de Renal zasjale, bilo je to od žara strasti ili od plemenitog ogorčenja zbog nekog ružnog djela o kojem se upravo pričalo. Potkraj večere Julien je našao izraz kojim obilježiti njihovu ljepotu: "One su iskre", pomisli on. Inače je nemilo sličila na majku, koja mu se sve manje
sviđala, te ju je prestao promatrati. Grof Norbert činio mu se, naprotiv, u svakom pogledu krasan. Juliena je on toliko očarao da mu nije ni na pamet palo da mu bude zavidan i da ga mrzi zato što je bogatiji i otmjeniji od njega. Julienu se činilo da je markizu dosadno.
Nešto prije drugog jela reče on svom sinu: - Norberte, molim te da budeš dobar prema gospodinu Julienu Sorelu, kojega sam uzeo u svoj štab i kojega namjeravam učiniti čovjekom, ako je to moguće.
- On je moj tajnik - reče markiz svom susjedu - a piše "cela" sa dva "11".
Svi su pogledali Juliena, koji se malo preduboko naklonio Norber-tu, ali su, uglavnom, svi bili zadovoljni njegovim pogledom. Mora da je markiz već govorio o vrsti obrazovanja koje je Julien stekao jer je jedan od gostiju stao s njim govoriti o Horaciju. "Upravo sam govoreći o Horaciju uspio kod besanconskog biskupa", pomisli Julien, "oni očito poznaju samo tog pisca". Od tog je trenutka postao gospodar nad samim sobom. Taj je obrat bio olakšan i time što je zaključio da gospođica de La Mole nikada neće biti žena po njegovu ukusu. Od vremena u sjemeništu sudio je o ljudima najgore i teško se od njih dao zastrašiti. Njegova bi hladnokrvnost bila savršena, samo da blagovaonica nije bila tako sjajno namještena. Još uvijek su mu imponirala dva ogledala, svako osam stopa visoko, u kojima bi govoreći o Horaciju vidio koji put svog sugovornika. Njegove rečenice, s obzirom na to da je provincijalac, nisu bile predugačke. Imao je lijepe oči, kojima je sjaj povećavala bojažljivost puna strepnje ili, kad bi dobro odgovorio, puna sreće. Zaključili su da je ugodan. Ta je vrsta ispita unijela malo živosti u ozbiljnu večeru. Markiz je znacima ponukao Julienova sugovornika da živo nastavi. "Zar je doista moguće da on nešto zna?" pomislio je. Julien je odgovarao prikupljajući misli i toliko se oslobodio svoje bojažljivosti da je mogao pokazati ako već ne duhovitost - što je nemoguće onome koji ne poznaje jezik kojim se služe u Parizu - a ono bar nove ideje; iako ih nije izlagao ni lijepo ni vješto, vidjelo se da savršeno zna latinski.
Julienov je protivnik bio neki član Arheološke akademije i slučajno je znao latinski, ustanovio je da je Julien vrlo dobar humanist, te se više nije bojao da će ga posramiti, nego je zaista nastojao da ga smete. Julien je u žaru tog okršaja zaboravio divni namještaj blagovaonice, te je o latinskim pjesnicima stao izlagati misli koje njegov sugovornik nije nigdje čitao. Kao pošten čovjek, on je mladom tajniku odao priznanje. Srećom se povela rasprava o tome je li Horacije bio siromašan ili bogat, je li bio ljubazan, razbludan i bezbrižan čovjek koji je pisao stihove da bi se zabavio, kao Chapelle, Moliereov i La Fontaineov prijatelj, ili je bio siromašan službeni dvorski pjesnik koji je sastavljao ode za kraljev rođendan, kao Southev, napadač lorda Bvrona. Govorilo se o stanju društva u vrijeme Augusta i Georga IV; u obje te epohe aristokracija je bila svemoćna, ali u Rimu joj je vlast preoteo Mecena, koji je bio samo običan vitez, a u Engleskoj je ona Georga IV potisnula na položaj mletačkog dužda. Ta je rasprava kanda trgla markiza iz mrtvila dosade u koju je bio upao na početku večere.
Julien nije ništa znao o svim tim modernim imenima, kao što su Southev, lord Byron, George IV, koja je sada prvi put čuo. Ali nikome nije izmaklo da je njegova nadmoć neosporna kad je riječ o  događajima koji su se zbili u Rimu i o kojima se moglo steći znanje proučavajući djela Horacija, Marcijala, Tacita itd. Julien je bez oklijevanja prisvojio neke misli koje je čuo od besanesonskog biskupa u onom slavnom razgovoru što ga je vodio s tim prelatom, te su misli naišle na odobravanje.
Kad su se zamorili razgovorom o pjesnicima, markiza se udostojala pogledati Juliena jer ona se obvezno divila svemu što je zabavljalo njezina muža. - Možda se pod nespretnim ponašanjem tog mladog svećenika krije učen čovjek - reče markizi akademik koji je sjedio do nje, a Julien je to načuo. Gotove su fraze prilično odgovarale duhu domaćice. Ona usvoji tu frazu o Julienu i bila je zadovoljna što je akademika pozvala na večeru. "On zabavlja gospodina de La Molea", pomisli ona.

111.

Prvi koraci

Ta beskrajna dolina puna blistavih svjetlosti i tolikih tisuća ljudi zasljepljuje. Baš nitko me ne poznaje, a svi me nadmašuju.
Ja gubim glavu. Reina


Sutradan vrlo rano Julien je u knjižnici prepisivao pisma kadli uđe gospođica Matilda kroz mala sporedna vrata, koja su knjigama bila vrlo dobro skrivena. Dok se Julien divio tom izumu, gospođica Matilda je izgledala vrlo začuđena i prilično zlovoljna što ga nalazi ondje. Julienu se ona, s uvijačima u kosi, učinila gruba, ohola i gotovo muškobanjasta. Gospođica de La Mole krala je potajno knjige iz očeve biblioteke, a da se to ne primijeti. Julienova je nazočnost učinila toga jutra njezin dolazak uzaludnim; naljutilo ju je to još i više što je došla po drugi svezak Voltaireove Babilonske princeze, dostojne dopune jednog nadasve monarhističkog i vjerskog odgoja, remek-djela penziona "Sacre-Coeur".Toj je jadnoj devetnaestogodišnjoj djevojci već bilo potrebno da roman bude zajedljiva duha da bi je zanimao.
Grof Norbert se pojavio u knjižnici oko tri sata; došao je proučiti neke novine kako bi uvečer mogao govoriti o politici, te mu je bilo vrlo drago što je zatekao Juliena, na kojega je bio posve zaboravio. Ponio se prema njemu savršeno i ponudio mu da zajedno izjašu.
- Otac nam daje slobodu do večere. Julien je shvatio to nam i bio je njime očaran.
- Bože moj, gospodine grofe - reče Julien - kad bi trebalo oboriti stablo osamdeset stopa visoko, otesati ga i od njega načiniti daske, usuđujem se tvrditi da bih to dobro izveo; ali ne znam jesam li šest puta u životu jahao konja!
- To će, dakle, biti sedmi put - reče Norbert.
Zapravo, Julien se sjećao dolaska kralja * * * u Verrieres i vjerovao je da izvrsno jaše, ali je na povratku iz Bulonjske šume, baš u sredini Ulice du Bac, hoteći da naglo izmakne jednim kolima, pao i sav se zablatio. Dobro mu je došlo što je imao dva odijela. Za večerom ga markiz, želeći s njime zapodjenuti razgovor, upita kako je bilo u šetnji; Norbert se požuri i odgovori sasvim općenito.
- Gospodin grof je prema meni neizrecivo ljubazan - prihvati Julien
- ja mu zahvaljujem i znam to cijeniti. Izvolio je narediti da mi daju najmirnijeg i najljepšeg konja, ali me, razumije se, nije mogao za njega i privezati, pa sam zbog nedostatka te mjere opreznosti pao baš usred one duge ulice kraj mosta.
Gospođica Matilda je uzalud nastojala sakriti smijeh, a zatim radoznalo zatraži pojedinosti. Julien se izvuče iz neprilike s mnogo jednostavnosti; djelovao je ljupko, a da to nije ni slutio.
- Ja tom malom svećeniku proričem lijepu budućnost - reče markiz akademiku. - Da jedan provincijalac u takvoj prilici bude jednostavan, to se još nikada nije dogodilo! I tu svoju nesreću još priča pred gospođama!
Julien je svojom nevoljom toliko odobrovoljio slušatelje da je pri kraju večere, kad je već razgovor bio krenuo drugim tokom, gospođica Matilda stala ispitivati svoga brata o pojedinostima toga nesretnog događaja. Kako su se njezina pitanja nastavljala, Julien se susrevši više puta njezin pogled, usudio izravno odgovoriti, iako nije bio zapitan, i završilo se time da se sve troje smijalo onako kako bi se smijalo troje mladih seljaka usred šume.
Sutradan Julien ode na dva predavanja iz teologije, a zatim se vrati da prepiše dvadesetak pisama. U knjižnici, pokraj njegova stola, sjedio je neki mladić vrlo pažljivo odjeven, ali neugodne vanjštine i fizionomije u kojoj se odražavala zavist. Uđe markiz.
- Što radite ovdje, gospodine Tanbeau? - upita on pridošlicu strogim glasom.
- Mislio sam... - prihvati mladić sa smiješkom ulizice.
- Ne gospodine, vi niste mislili. To je samo pokušaj, ali neuspjeli. Mladi Tanbeau bijesno ustane i iščezne. Bio je to nećak onog akademika, prijatelja gospođe de La Mole, a posvetio se književnosti. Akademik je bio ishodio da ga markiz uzme za tajnika. Tanbeau je radio u pokrajnjoj sobi i doznavši za naklonost koju uživa Julien, htio je da je s njime dijeli, pa je smjestio svoj pisaći pribor u knjižnici. U četiri sata Julien se nakon kratka oklijevanja usudio pojaviti kod grofa Norberta. Ovaj se spremao na jahanje i našao se u neprilici, jer je bio savršeno uljudan.
- Mislim - reče on Julienu - da ćete uskoro poći u školu za jahanje i za nekoliko tjedana bit će mi vrlo drago da mogu s vama jahati.
-  Htio sam vam zahvaliti na dobroti koju ste mi iskazali; vjerujte, gospodine - doda Julien vrlo ozbiljno - da osjećam što vam sve dugujem. Ako vaš konj zbog moje jučerašnje nespretnosti nije ranjen i ako je slobodan, želio bih da danas na njemu izjašem.
- Bogami, dragi moj Sorele, na vašu odgovornost. Uzmite kao da sam vas upozorio na sve što razboritost iziskuje; sada su četiri sata, ne smijemo više gubiti vrijeme.
Kad je već bio na konju, Julien zapita mladoga grofa:
-  Sto moram raditi da ne padnem?
- Mnogo toga - odgovori Norbert prasnuvši u smijeh. - Treba, na primjer, nagnuti tijelo unatrag.
Julien pojaha brzim kasom. Bili su na trgu Luja XVI.
- Ah, neustrašivi mladiću - reče Norbert - ovdje ima suviše kola, a njima upravljaju nesmotreni ljudi! Kad se jednom nađete na zemlji, njihove će vas kočije pregaziti; oni se neće htjeti naglo zaustaviti da ne bi možda time svome konju pokvarili čeljusti.
Dvadesetak se puta Norbertu činilo da Julien mora pasti, ali se naposljetku šetnja svršila bez nezgode. Vrativši se, mladi je grof rekao svojoj sestri:
- Predstavljam vam neustrašiva vratolomca.
Za večerom je, razgovarajući s ocem s jednog kraja stola na drugi, odao priznanje Julienovoj neustrašivosti; ali to je bilo sve što se na njegovu jahanju moglo pohvaliti. Mladi je grof ujutro čuo kako se sluge koji su u dvorištu timarili konje uvredljivo podruguju Julienu zbog njegova pada.
Usprkos tolikoj dobroti, Julien se usred te obitelji uskoro osjećao potpuno osamljen. Svi su mu se njihovi običaji činili čudnovati i on je u svima griješio. Njegove su krupne pogreške zabavljale sve sobare. Opat Pirard je otputovao u svoju župu. "Ako je Julien slaba trska, neka propadne, a ako je hrabar čovjek, neka se sam snalazi", mislio je on.

IV.

Palača de La Mole
Što će on ovdje? Zar bi mu se moglo ovdje sviđati? Zar bi mogao i misliti da će se on ovdje nekome svidjeti?
Ronsard


Kao što se Julienu u otmjenom salonu palače de La Mole sve činilo čudno, tako je i taj mladić, blijed i odjeven u crno, izgledao vrlo čudnovat osobama koje bi se udostojale zapaziti ga. Gospođa de La Mole predloži mužu da Juliena pošalju po nekom poslu i da ga tako uklone u one dane kad im dolaze na večeru neke ličnosti. - Želim izvesti taj pokušaj do kraja - odgovori joj markiz. - I Opat Pirard tvrdi da činimo krivo kad kršimo samoljublje ljudi  koje primamo u svoju kuću. Treba se osloniti samo na ono što je otporno itd. Ovaj je mladić nepriličan samo zato što je nepoznat, on je inače kao gluhonijem.
"Da bih se mogao ovdje snaći", mislio je Julien, "moram zapisati imena i pokoju riječ o karakteru osoba koje dolaze u ovaj salon". U prvi je red stavio pet-šest prijatelja kuće koji su mu, za svaki slučaj, laskali smatrajući da ga markiz zbog nekog svog hira zaštićuje. To su bili bijednici, više-manje niski; ali treba reći u pohvalu te vrste ljudi koju danas susrećemo u salonima aristokracije da nisu bili jednako niski za sve. Poneki bi između njih dopuštao da markiz s njim postupa loše, ali bi se uzbudio na neku grubu riječ koju bi mu rekla markiza de La Mole.
Bilo je odviše oholosti i odviše dosade u samom karakteru gospodara te kuće; bili su previše navikli vrijeđati kako bi time razbili svoju dosadu, a da bi se mogli nadati iskrenim prijateljima. No, bili su uvijek savršeno uljudni, osim u kišne dane i u časovima nepodnošljive dosade, koji su bili rijetki.
Da je onih pet-šest laskavaca koji su Julienu iskazivali tako očinsko prijateljstvo napustilo palaču de La Mole, markiza bi ostala izvrgnuta velikoj samoći, a u očima žena tog društvenog položaja samoća je grozna: ona je simbol nemilosti.
Markiz je bio savršeno pažljiv prema svojoj ženi; brinuo se da njezin salon bude dovoljno pun, ali ne članova Gornje kuće, jer nije smatrao svoje nove kolege dovoljno otmjenima da zalaze k nje-rnu kao prijatelji, ni dovoljno zabavnima da ih prima kao niže od sebe.
Tek je mnogo kasnije Julien prozreo te tajne. O službenoj politici, koja je predmet razgovora u građanskim kućama, govori se u kućama klase kojoj pripada markiz samo u časovima opasnosti. Tako je još silna, čak i u ovom stoljeću dosade, potreba za zabavom da bi se i u dane velikih večera svi razbježali čim bi markiz napustio salon. Bilo je zabranjeno zbijati šale na račun Boga, svećenika, kralja, ljudi na položaju, umjetnika koje štiti dvor, svega što je priznato i ustaljeno, govoriti lijepo o Berangeru, o opozicijskim novinama, o Voltaireu, o Rousseauu i o svakome tko sebi dopušta malo slobode govora i, pogotovu, bilo je zabranjeno spominjati politiku - inače se moglo slobodno raspravljati o svemu. Nema tog prihoda od sto tisuća talira ni tog odlikovanja koji bi se mogli boriti protiv te salonske povelje. I najmanja se živa misao smatrala prostaštvom. Usprkos dobrom odgoju, savršenoj uljudnosti, nastojanju da budu ugodni, dosada se čitala na svim licima. Mladići koji bi dolazili po dužnosti, bojali su se govoriti o nečemu što bi moglo pobuditi sumnju da misle ili odati da čitaju neke zabranjene knjige, i zato su šutjeli pošto bi izgovorili nekoliko elegantnih riječi o Rossiniju i o vremenu.
Julien je opazio da razgovor obično održavaju dva grofa i pet baruna koje je gospodin de La Mole upoznao u emigraciji. Ta su gospoda uživala rente od šest do osam tisuća funti; četvorica su bili pristaše "Quotidiennea", a trojica "Gazzette de France". Jedan od njih pričao bi svaki put neku anegdotu s dvora u kojoj se riječ "divan" nije štedjela. Julien je primijetio da taj čovjek ima pet odlikovanja; ostali su ih većinom imali samo tri. U naknadu za to stajalo je u predsoblju deset lakaja u livrejama koji
su cijele večeri, svakih četvrt sata, posluživali sladoledom ili čajem, a prije ponoći iznosila se neka vrsta večere sa šampanjcem. To je bio razlog zbog kojega je Julien katkada ostao sve do kraja; inače gotovo nije shvaćao kako netko može ozbiljno slušati razgovor koji se obično vodio u tom tako divno pozlaćenom salonu. Kadikad bi promatrao one koji su razgovarali, da vidi ne rugaju li se i sami onome što govore. "Moj de Maistre, kojega ja znam napamet, rekao je to sto puta bolje, a ipak je prilično dosadan", mislio je on.
Julien nije bio jedini koji je zapažao to moralno mrtvilo. Jedni su se tješili obilnim obrocima sladoleda, a drugi zadovoljstvom što će poslije čitave večeri moći kazati: "Upravo dolazim iz palače de La Mole gdje sam saznao da Rusija" itd.
Julien je od nekog laskavca doznao da još nema ni šest mjeseci kako je gospođa de La Mole nagradila dvadesetogodišnju revnost baruna Le Bourgignona isposlovavši da jadni barun, potprefekt još od vremena Restauracije, postane per.
Taj je veliki događaj prekalio revnost sve te gospode. Već i prije toga bilo je malo stvari koje su ih mogle rasrditi, a sad ih ništa više nije srdilo. Rijetko je nedostatak pažnje bio očit, ali Julien je bio načuo za stolom dva-tri kratka razgovora između markiza i njegove žene, uvredljiva za one koji su se nalazili pokraj njih. Ta otmjena gospoda nisu skrivala svoj iskren prezir za sve one koji ne potječu od ljudi što su se vozili u kraljevskim kočijama. Julien je opazio da jedino riječi križarski rat daju njihovu licu izraz duboke ozbiljnosti pomiješane s poštovanjem. Obično je poštovanje imalo uvijek primjesu udvornosti.
Usred te raskoši i te dosade Juliena je zanimao samo gospodin de La Mole; jednoga je dana s uživanjem čuo kako odlučno izjavljuje da on nije ništa učinio za unapređenje jadnoga Le Bourgignona. To je bila pažnja prema markizi; Julien je znao istinu od opata Pirarda.
Jednoga jutra, dok je opat radio s Julienom u markiževoj biblioteci na vječnoj de Frilairovoj parnici, odjednom će Julien:
- Gospodine, je li jedna od mojih dužnosti večerati svakog dana s markizom ili je to dobrota koja mi se iskazuje?
- To je izvanredna časti - odgovori opat zgražajući se. - Gospodin N..., akademik koji već petnaest godina ustrajno udvara markizi, nije to mogao postići za svoga nećaka gospodina Tanbeaua. -- Za mene je to, gospodine, najmučniji dio moje službe. Ni u sjemeništu se nisam toliko dosađivao. Katkad vidim da zijeva čak i gospođica de La Mole, koja ipak mora da je navikla na ljubaznosti prijatelja njihove kuće. Bojim se da ne zaspim. Molim vas, izradite tni dopuštenje da mogu večerati u kakvoj neuglednoj gostionici za četrdeset sua.
Opat, pravi skorojević, držao je mnogo do časti da večera s nekim velikašem. Dok se trudio taj osjećaj objasniti Julienu, lagani ih šum obojicu potaknu da okrenu glave. Julien ugleda gospođicu de La Mole gdje sluša i zacrveni se. Ona je bila došla po jednu knjigu i sve je čula; osjetila je prema Julienu neko poštovanje. "Ovaj se nije rodio na koljenima kao taj stari opat", pomisli ona, "Bože, kako je ružan!"
Za večerom se Julien nije usudio pogledati gospođicu de La Mole, ili je ona bila ljubazna i upravila mu nekoliko riječi. Toga su dana očekivali mnogo gostiju, i ona ga pozove da ostane. Mlade Parižanko nimalo ne vole ljude u nekim godinama, pogotovu ako su nemarno odjeveni. Julienu nije trebalo mnogo oštroumnosti da primijeti kako su kolege gospodina de La Bourgignona koji su ostali 11 salonu imali čast da budu uobičajeni predmet ruganja gospođice do La Mole.
Toga dana - bijaše li to kod nje neprirodno ili ne - ona je bila upravo okrutna prema dosadnim gostima.
Gospođica de La Mole bila je središte male grupe koja se gotovo svake večeri skupljala iza golema markizina naslonjača. To su bili markiz Croisenois, grof Cavlus, vikont Luz i još dva-tri mlada časnika, prijatelja Norberta ili njegove sestre. Ta su gospoda sjedila na veliku modrom divanu. Julien bi se smjestio tiho uz kraj divana, na malu onisku slamnatu stolicu, nasuprot onoj na kojoj je sjedila duhovita Matilda. Na tom su mu skromnom mjestu zavidjeli svi laskavci; Norbert se uljudno obraćao mladom tajniku svoga oca, razgovarao s njim ili ga jedanput-dvaput tijekom večeri spominjao. loga ga dana gospođica de La Mole zapita kolika bi mogla biti visina brda na kojem leži tvrđava u Besangonu. Julien ne znade reći io li to brdo više ili niže od Montmartra. Često se od srca smijao onome što se pričalo u toj maloj grupi, ali se osjećao nesposobnim misliti bilo što poput toga. Kao da su se zabavljali nekim stranim jezikom koji je on razumio, ali kojim nije znao govoriti. Matildini su prijatelji toga dana bili neprijateljski raspoloženi prema osobama koje su ulazile u taj prostrani salon. Prijatelji kuće imali su u početku prednost jer su ih bolje poznavali. Lako je zamisliti kako je Julien pažljivo slušao; sve ga je zanimalo, i bit stvari i način kako su se njome šalili.
- Ah, evo gospodina Descoulisa - reče Matilda - nema višej perike; zar misli doći do prefekture svojom genijalnošću? Pokazujel svoju ćelavu glavu za koju kaže da je puna uzvišenih misli.
- Taj čovjek svakoga poznaje - reče markiz de Croisenois. - Oni zalazi i k mome ujaku kardinalu. Sposoban je godinama održavatil neku laž kod svakog od svojih prijatelja, a ima ih dvije-tri stotine.I On zna održavati prijateljstvo, to je njegov talent. Ovakav kao stol ga vidite, dolazi zimi već u sedam sati ujutro blatnih cipela predl vrata kojeg od svojih prijatelja. Kadikad se posvadi i napiše u znakl raskida sedam-osam pisama. Kasnije se izmiri i piše sedam-osam pisama u zanosu prijateljstva. Ali najsjajniji je sa svojim otvorenimi i iskrenim izljevima poštena čovjeka koji ne krije ništa što mu jel na srcu. Tom se isprikom služi kad traži kakvu uslugu. Jedan odi velikih vikara mog ujaka znade divno pričati život gospodina Descoulisa još od vremena Restauracije. Jednom ću vam ga dovesti.
- Koješta! Ne vjerujem ja u ta brbljanja; to je profesionalna ljubomora između mladih ljudi - reče grof Cavlus.
-  Ime gospodina Descoulisa ostat će zabilježeno u povijesti prihvati markiz - on je sudjelovao u Restauraciji s opatom Pradtom i s gospodinom Tallevrandom i Pozzom di Borgom.
-  Taj je čovjek rukovao milijunima - reče Norbert - i ja neshvaćam zašto dolazi ovamo i trpi podrugljive primjedbe mog oca, koje su često užasne. "Koliko ste već puta izdali svoje prijatelje, dragi moj Descoulis?" doviknuo mu je nedavno s jednog kraja stolž na drugi.
- Je li istina da ih je izdao? - upita gospođica de La Mole.
- Ali tko nije izdao.
-  Što! - reče grof de Cavlus Norbertu. - Vidim kod vas gospodina Sainclaira, toga glasovitog liberala; što, dođavola, traži oni ovdje? Moram mu prići, govoriti s njim i navesti ga da priča, kažu da je vrlo duhovit.
- A tvoja majka, kako će ga ona primiti? - reče gospodin de
Croisenois. - On ima tako ekstravagantne, tako plemenite, tako nezavisne ideje...
- Pogledajte! - reče gospođica de La Mole. - Eno tog nezavisnog čovjeka gdje se klanja gospodinu Descoulisu sve do zemlje i hvata ga za ruku. Gotovo sam pomislila da će je prinijeti ustima.
-  Mora da Descoulis stoji s vlastima bolje nego što i mislimo
- odvrati de Croisenois.
- Sainclair dolazi ovamo da postane akademik - reče Norbert.
- Croisenois, vidite li kako pozdravlja baruna L...? - Manje bi se ponizio da klekne - odvrati gospodin de Luz.
-  Moj dragi Sorele - reče Norbert - vi, koji imate duha, ali dolazite iz planina, nastojte da nikada ne pozdravljate kao što pozdravlja taj veliki pjesnik, pa ni samog Boga oca.
- Ah, evo pravoga duhovitog čovjeka, baruna Batona! - reče gospođica de La Mole oponašajući malo glas sluge koji ga je upravo najavio.
- Ja mislim da mu se čak i vaše sluge rugaju. Kakvog li imena! Barun Baton! - reče gospodin de Cavlus.
- "Pa što znači ime?" rekao je on nedavno - prihvati Matilda. "Zamislite kako je to zvučalo kad su prvi put najavili vojvodu Bouillona; ja mislim da treba da se ljudi samo malo naviknu"Jululien napusti društvo oko divana. Nije još bio dosta osjetljiv za doskočice lakog podrugivanja i smatrao je da šala mora imati neki razlog da joj se možeš smijati. U brbljanju tih mladića vidio je samo način općeg ogovaranja i to ga je vrijeđalo. Njegova je provincijska ili engleska krepost išla čak tako daleko da je u tome vidio zavist, no tu se sigurno varao.
"Grof Norbert, kojega sam vidio kako tri puta sastavlja koncept za pismo od dvadeset redaka što ga piše svom pukovniku, bio bi presretan da je u svom životu napisao jednu stranicu kao što su strane gospodina Sainclaira", pomislio je on. Prolazeći neprimijećen zbog svoje neuglednosti, Julien je redom prilazio raznim grupama; izdaleka je slijedio baruna Batona, htio i je čuti. Taj toliko duhoviti čovjek izgledao je zabrinut i Julien u primijetio da se udobrovoljio tek onda kad je izgovorio tri-četiri duhovite rečenice. Julienu se činilo da tom načinu duhovitosti tu'ba prostora. Barun nije znao biti kratak u riječima, trebale su mu barem četiri rečenice od šest redaka svaka da bude duhovit.
- Ovaj čovjek ne govori, on raspravlja - primijeti netko iza Juliena. On se okrene i pocrvenje od zadovoljstva kad je čuo ime grofa Chalveta. To je bio najoštroumniji čovjek stoljeća. Julien je često nalazio njegovo ime u Memorialu sa Svete Helene i u onim povijesnim odlomcima koje je Napoleon diktirao. Grof Chalvet bio je kratak u govoru; njegove su primjedbe bile kao blijesak - točne, oštre, duboke. Kad bi govorio o nekoj stvari, odmah se osjećalo da diskusija napreduje. On bi navodio činjenice, bio je užitak slušati ga. U politici je, međutim, bio bezočan cinik.
- Ja sam nezavisan - govorio je on nekom gospodinu koji je nosio tri odlikovanja i kojemu se po svojoj prilici rugao. - Zašto se traži od mene da imam danas isto mišljenje kao i prije šest tjedana. U tom bi slučaju moje mišljenje bilo moj tiranin.
Četiri ozbiljna mladića koja su ga okruživala, namršte se; ta gospoda nisu voljela takav šaljiv način. Grof opazi da je pretjerao. Src ćom primijeti i čestitoga gospodina Ballanda, licemjera poštenja. Grof mu stane govoriti; neki se približiše; razumjeli su da će jadni Balland biti žrtva. Zahvaljujući silnom moralu i moralnosti, gospo din Balland se, premda je bio strašno ružan, nakon prvih koraka u otmjeno društvo o kojemu je nezgodno pripovijedati, oženio ne kom vrlo bogatom ženskom koja je umrla; zatim je uzeo drugu vrlu bogatu ženu koja ne zalazi u društvo. On sasvim skromno uživ;i rentu od šezdeset tisuća funti, a ima i svoje laskavce. Grof Chalvet govorio mu je o svemu tome, i to bez milosrđa. Uskoro se stvorio oko njih krug od tridesetak osoba. Svi su se smješkali, čak i ozbiljni mladići, nada svog stoljeća.
"Zašto dolazi gospodinu de La Moleu, gdje je očito predmet poru ge?" pomisli Julien. On se približi opatu Pirardu da ga to upita. Gospodin Balland uteče.
- Dobro! - reče Norbert. - Jedan je od uhoda koji špijunirs mog oca otišao, ostaje još samo mali šepavac Napier.
"Da nije to odgonetka tajne?" pomisli Julien. "No zašto u te slučaju markiz prima gospodina Ballanda?" Ozbiljni se opat Pirard mrštio u kutu salona slušajući kako sluge najavljuju goste.
- To je, dakle, neka jazbina - reče on poput sv. Bazilija - vidim! da ovamo dolaze samo ljudi na zlu glasu.
Strogi opat, naime, nije znao što odgovara visokom društvu, ali je od svojih prijatelja jansenista bio dobro obaviješten o tim ljudima koji dolaze u salone samo pomoću svoje izvanredne lukavosti koja služi svim strankama ili pomoću svoga sramotnog bogatstva. Nekoliko je minuta te večeri odgovarao od srca iskreno na Julienova u /.urbana pitanja; no zatim naglo stane, duboko ožalošćen što uvijek mora o svima govoriti zlo, što je sebi pripisivao u grijeh. Kako je bio žučljiv, jansenist i uvjeren u dužnost kršćanske ljubavi prema bližnjemu, njegov je život u društvu bio borba. - - Kakvo lice ima taj opat Pirard! - reče gospođica de La Mole baš u času kad se Julien približavao divanu.
Juliena to razljuti, ali je ona ipak imala pravo. Opat Pirard je sigurno bio najpošteniji čovjek u tom salonu, no njegovo crveno, bubuljičavo lice, koje je mučila grižnja savjesti, činilo ga je u tom času ružnim. "Pa neka onda čovjek vjeruje u fizionomije!" pomisli Julien. "Upravo u času kad osjetljivost opata Pirarda predbacuje sebi neku sitnu pogrešku, njegov je izražaj užasan, a na licu tog Napiera, kojega svi poznaju kao uhodu, čita se čista i mirna sreća." Opat Pirard je, međutim, bio učinio velike ustupke svojoj stranci: Poveo je slugu i bio je vrlo dobro odjeven.
Jululien primijeti u salonu nešto neobično: sve su se oči okrenut prema vratima, gotovo svi su šutjeli. Sluga je najavio čuvenog  Baruna de Tollvja, na koga su nedavni izbori privukli sve poglede. Julien se približi i dobro ga promotri. Barun je bio predsjedao izbornom odboru i pala mu je na um sjajna misao da ukrade ceduljicu s glasovima za pojedine stranke, ali, da bi ih doknadio, on ih je postupno zamjenjivao drugim ceduljama na njima je bilo ime koje je njemu bilo po volji. Taj je smjeli pothvat
i nekoliko birača i oni su pohitali da čestitaju barunu de Tollvju. Jadnik je bio još blijed od toga velikog događaja. Zlobnici su spomenuli i riječ robija. Gospodin de La Mole ga hladno primi.
Jadni barun pobjegne.
On nas ostavlja tako brzo jer ide gospodinu Comteu - reče of Chalvet, i svi se nasmiju.
Na sred tih nekoliko šutljivih velikaša i nekoliko spletkara, većinom kvarenih ali duhovitih ljudi, koji su tu večer u velikom brojuolazili u salon gospodina de La Molea govorilo se o njemu kao okandidatu za neku ministarsku fotelju) mali je Tanbeau prvi pukšao svoje sposobnosti. Ako i nije još stekao oštrinu zapažanju nadoknađivao je to, kao što ćemo vidjeti, energičnim riječima.
- Zašto tog čovjeka ne bi osudili na deset godina zatvora? - gv vorio je u času kad se Julien približavao njegovoj grupi. - Gma zove treba zatvarati na dno podzemne tamnice, moraju umrijeti u tami jer se inače njihov otpor raspali i postane još opasniji. Cenm ga osuditi na tisuću talira kazne? Siromašan je, istina, to bolje, ah njegova će stranka platiti za njega. Trebalo bi ga osuditi na pet ste tina franaka globe i na deset godina podzemne tamnice.
"Bože moj, o kakvom li se čudovištu govori?" pomisli Julien divei i se žestokom tonu i naglim kretnjama svoga kolege. Malo, mršav i otegnuto lice akademikova nećaka bilo je u tom času odvratno Ubrzo je Julien doznao da on govori o najvećem pjesniku epohe.
- Ah, čudovište! - uzvikne Julien poluglasno i plemenite nm suze ovlaže oči. "Ah lupežu mali", pomisli on, "vratit ću ti ja milo za drago".
"A to je ipak", mislio je, "mrtva straža one stranke kojoj je mm kiz jedan od vođa1. Zar slavni čovjek kojega on ogovara ne bi bi" zgrnuo mnoštvo odlikovanja i sinekura da se htio prodati, i to m ništavnom ministarstvu gospodina de Nervala, nego jednom od onih prilično poštenih ministara koje smo vidjeli kako se redaju jedan za drugim."
Opat Pirard je izdaleka dao znak Julienu; gospodin de La Mol< mu je upravo bio nešto rekao. Ali kad je Julien, koji je u tom času oborena pogleda slušao jadanje nekog biskupa, bio napokon slobo dan da se približi svome prijatelju, našao je kraj njega odvratnog! malog Tanbeaua, koji ga je zaokupio. To je malo čudovište mrzilo Pirarda kao uzročnika milosti koju je Julien uživao, a ipak je priša* > da mu laska.
"Kad će nas smrt osloboditi te stare truleži?" Takvim je riječim biblijske snage govorio u tom trenutku taj mali književnik o c snom lordu Hollandu. Njegova se zasluga sastojala u vrlo dobre i poznavanju životopisa živih ljudi, i on je upravo izložio letimic: pregled svih onih osoba koje bi se pod vladom novoga englesk kralja mogle nadati da će doći do nekog utjecaja. Gospodin Pirard prijeđe u susjedni salon. Julien je pošao za njim
- Markiz ne voli piskarala, na to vas upozoravam, to je njegova jedina antipatija. Znajte latinski i grčki i, ako možete, povijest Egi'nna, Perzijanaca itd., i on će vas cijeniti i štititi kao učenjaka. Ali nemojte napisati ni jednu stranicu na francuskom jeziku, naročito izbiljnim predmetima i o onima koji su iznad vašega društvenog ložaja jer će vas nazvati piskaralom i zamrziti vas. Kako to da koji stanujete u kući jednog velikaša, ne znate riječi vojvode de istriesa o D'Alembertu i Rousseauu: "Taj želi o svemu rasuđivati, nema. ni tisuću talira prihoda." "vdje se sve zna kao i u sjemeništu!" pomisli Julien. Bio je napisao osam do deset prilično emfatičnih stranica, neku vrstu pohvale starome majoru kirurgu koji ga je, tvrdio je on, učinio čovjekom. "Pa ta je mala bilježnica", reče Julien sam sebi, "bila  je pod ključem!" On ode u svoju sobu, spali rukopis i vrati se salon. Duhoviti su lupeži bili već otišli, ostali su samo ljudi s  odlikovanjima.
U dru stola, koji su sluge upravo unijeli zajedno s jelima, nalazilo sedam-osam žena, vrlo otmjenih, vrlo pobožnih, vrlo neprirodnih, između trideset i trideset pet godina. Sjajna maršalica de Fervaqu ušla je ispričavajući se što je zakasnila. Ponoć je već bila prošla;
Sjela je do markiza. Julien je bio duboko uzbuđen: u nje su bile oči i pogled kao u gospođe de Renal.
Grupina gospođice de La Mole bila je još uvijek brojna. Ona se sa svojim prijateljima rugala nesretnom grofu de Thaleru koji je bio jedinac, sin Zidova poznatog po bogatstvu koje je posuđujući novac kraljevima da mogu ratovati protiv naroda, lov je umro i ostavio sinu sto tisuća talira mjesečnog prihoda što je na žalost, suviše poznato. Takav neobičan položaj zahtijevao lodnostavnost karaktera ili mnogo snage i volje. Na nesreću, on je bio dobričina puna svakojakih pretenzija, koje su njegovi kavci u njemu pobuđivali. Gospodin de Cavlus je tvrdio da su oni u njemu potakli volju da i nosi gospođicu de La Mole (njoj je udvarao markiz de Croiseis koji je trebao postati vojvoda sa sto tisuća funti rente).
Ah, nemojte ga optuživati da ima svoju volju! - reče samilosno Abert.
Ono što je možda najviše nedostajalo jednom grofu de Thaleru, to bila sposobnost da nešto hoće. Tim svojstvom svog karaktera bio dostojan da bude kralj. Primao je savjet od svakoga, ali nije imao odvažnosti da ikoje mišljenje izvede do kraja.
-  I sama bi njegova fizionomija - reče gospođica de La
-  bila dovoljna da me vječno održava u dobrom raspoložen)
- To je bila čudnovata mješavina zabrinutosti i razočaranja, ali se na njoj tu i tamo na mahove jasno opažao izražaj važnosti i o: odlučnosti koju mora imati najbogatiji čovjek u Francuskoj, nar čito ako je lijepe vanjštine i ako mu još nema trideset šest godi:
- On je plašljivo drzak - reče gospodin de Croisenois. Grof ylus, Norbert i dva-tri brkata mladića ismijavali su ga koliko su htjeli, a da to on nije ni opažao; konačno su ga, kad je izbio je sat, otpravili kući.
- Čekaju li vas po ovakvu vremenu pred vratima vaši čuveni ar ski konji? - upita ga Norbert.
- Ne, već jedan novi zapreg, mnogo jeftiniji - odgovori gospo de Thaler. - Lijevi me konj stoji pet tisuća franaka, a da ne vrij više od sto luja; ali vas molim da mi vjerujete da ga dajem upre: samo noću, i to zato što je njegovo kasanje potpuno jednako u desnoga konja.
Norbertova je primjedba navela grofa na misao kako je za čovj poput njega otmjeno da bude ljubitelj konja i da ih ne valja o vljati da kišnu. On ode, a malo za njim i ostala gospoda rugajći mu se.
"Tako mi je bilo omogućeno", mislio je Julien slušajući ih kako se smiju na stubištu, "da vidim i drugu krajnost svog položaja! Nemam ni dvadeset luja prihoda, a našao sam se pokraj čovjeka koji ima dvadeset luja rente na sat, pa ipak su njega ismijavali... Ta spoznaja liječi od zavisti".

V.

Osjećajnost i otmjena pobožna dama
Svaka imalo življa misao ispada tu kao prostaštvo, toliko su navikli na bezizražajne riječi. Jao onome tko je u govoru domišljat.
Faublas


I to, dokle je dospio Julien kad mu je, nakon višemjesečna isku-. ivanja, upravitelj markiževe kuće predao treću četvrtinu njegove plaće. Gospodin de La Mole mu je povjerio upravu svojih imanja i Bretagni i Normandiji. Julien je često tamo putovao. Povjereno mu je da vodi korespondenciju u čuvenoj parnici protiv opata de I tilaira. Opat Pirard ga je uputio.
Na temelju kratkih bilježaka koje bi markiz nadrljao na rubovima i M imljenih pisama svake vrste Julien je sastavljao pisma, a markiz La Mole je gotovo sva ta pisma od prve potpisivao.
U bogosloviji su se njegovi profesori tužili da rijetko dolazi na predavanja, ali su ipak u njemu gledali jednoga od svojih najodličnijih djaka. Različiti poslovi kojih se prihvaćao svim žarom osjetljive ambicije¦i je ubrzo su Julienovo lice lišili svježih boja što ih je bio donio iz provincije. Njegova je bljedoća u očima mladih bogoslova, njegovih kolega, bila zasluga. Činilo mu se da oni nisu tako zli i da ne drhte toliko pred novcem kao njegovi bivši kolege u Besangonu. A oni su držali da on ima bolesna pluća. Markiz mu je dao konja. Krijuci  se da ga ne susretnu pri njegovim šetnjama na konju, Julien im je rekao da su mu tu vježbu propisali liječnici.
Opat Pirard ga je vodio u nekoliko jansenističkih društava. Julien je bio začuđen; u njegovu je duhu mišljenje o vjeri bilo nerazrješivo vezano s licemjerstvom i nadom da se zaradi novac. Divio se tim pobožnim i strogim ljudima koji nisu mislili na prihode. Nekolike ga je jansenista zavoljelo i davalo mu savjete. Pred njim se otvorio! nov svijet. Kod jansenista je upoznao nekoga grofa Altamiru, viso-l koga gotovo šest stopa, koji je bio liberal i u svojoj zemlji osuđeni na smrt; uz to je bio pobožan. Juliena je iznenadila ta čudnovattj suprotnost: pobožnost i ljubav za slobodom. S mladim grofom bio je u hladnim odnosima. Norbertu se čimjj da on suviše živo odgovara na šale nekih njegovih prijatelja, što se jedariput-dvaput ogriješio o propise pristojnosti, Julien odlučio da nikada ne oslovljava gospođicu Matildu. U palači de Mole su i dalje bili prema njemu savršeno pristojni, ali on se osjl ćao kao da je svrgnut. Njegov zdrav provincijski razum objašnjavj je to pučkom izrekom:
Svako čudo za tri dana.
Možda je bio nešto pronicaviji nego prvih dana, ili je prvo odusevljenje koje je pariška uglađenost u njemu pobudila već prošlo. Čim bi prestao raditi, mučila bi ga smrtna dosada. To je zatupljuju! posljedica divne uljudnosti kojom se odlikuje visoko društvo, uljj dnosti koja je toliko odmjerena i tako savršeno stupnjevana prei položajima. Ali osjetljiva duša zapaža njezinu neprirodnost. Bez sumnje se provincijalcima može prigovoriti njihov način koji! priprost ili ponešto neuglađen, ali se oni barem malo uzbude kad vam odgovaraju. Nikad u palači de La Mole Julienovo samoljubj nije bilo povrijeđeno, pa ipak je često na izmaku dana osjećao trebu da zaplače. U provinciji se konobar zanima za vas ako va se, dok ulazite u njegovu kavanu, dogodi kakva nezgoda; ali akoj ta nezgoda vašem samoljublju neugodna, on će, dok vas bude saž ljevao, deset puta ponoviti riječ koja vas boli. U Parizu se naste sakriti dok vam se smiju, ali vi uvijek ostajete stranac. Šutke ćemo prijeći preko mnogo malih događaja zbog kojih bi lien ispao smiješan da on na neki način nije bio ispod toga da buj smiješan. Zbog svoje bezumne osjetljivosti počinio je tisuću zgrapnosti. Sve su se njegove zabave sastojale od mjera opreznos svakog je dana pucao iz pištolja i bio je jedan od dobrih đaka nj čuvenijih učitelja mačevanja. Čim bi raspolagao kojim slobodm trenutkom, umjesto da ga upotrijebi za čitanje, kao nekada, trČj bi u jahaonicu i tražio najdivljije konje. Kad bi jahao s učitelje jahanja, konj bi ga gotovo redovito zbacio na zemlju.
Markizu je on odgovarao zbog svoga upornog rada, svoje šutlji-vosti i svoje inteligencije, te mu je malo-pomalo stao povjeravati sve poslove koje je bilo malo teže razmrsiti. U časovima kad bi inu njegova visoka ambicija dopustila da malo predahne, markiz bi vješto sklapao poslove, a kako je imao mogućnost da bude obavještavan, s uspjehom je igrao na burzi. Kupovao je kuće i šume, ali bi se vrlo lako naljutio. Stotine bi zlatnika poklanjao, a parničio se za stotinjak franaka. Bogati ljudi koji imaju ponosa, traže u poslovima razonodu, a ne dobitak. Markizu je trebao pomoćnik koji će sve njegove novčane poslove sređivati jasno i pregledno. Gospoda de La Mole, iako je bila vrlo odmjerena, rugala se koji put Julienu. Neočekivano, kao plod osjetljivosti, vrlo je mrsko velikim damama jer je upravo suprotno od uglađenosti. Dva-tri puta markiz je ustao u njegovu obranu: - Iako je smiješan u vašem , on se odlikuje u kancelariji.
Julien je, sa svoje strane, mislio da je otkrio markizinu tajnu. 1 'na bi se udostojala da se za sve zanima čim bi najavili baruna de I i Joumate. To je bio neki hladan čovjek ravnodušna izgleda. Bio je visok, tanak, ružan, vrlo dobro odjeven, provodio je život u svom dvorcu i, uglavnom, ni o čemu ništa nije govorio. Takav je bio njegov način mišljenja. Gospođa de La Mole bi prvi put u svom životu ih zanosno sretna da ga je mogla učiniti mužem svoje kćeri.

VI

Način izgovaranja

Ako je umišljenost oprostiva, onda je to u prvoj mladosti jer u dobi ona je pretjerivanje jednoga ugodnog svojstva. Potreban joj izgled ljubavi, veselost, bezbrižnost. Ali umišljenost koja želi, važna. Umišljenost s ozbiljnim i samozadovoljnim izrazom.Takva je prekomjerna glupost bila namijenjena XIX. stoljeću. I tako ljudi žele okovati "hidru revolucije Le Johannisberg.


Ima li se na umu da je bio novajlija i da iz gordosti nikada nil nije pitao, Julien i nije činio prevelike gluposti. Jednoga ga je di iznenadni pljusak natjerao u kavanu u ulici Saint-Honore gdje je neki krupan čovjek u kaputu od dabrovine, iznenađen njegovim mrkim pogledom, i sam stao promatrati sasvim onako kao nekada u Besangonu ljubavnik gospođice Amande. Julien je sebe suviše prekoravao što je prešao preko one prve uvrede; a da bi mogao otrpjeti taj pogled. Tražio je objašnjenje. Čovji u kaputu sasuo je odmah na njega najružnije pogrde. Okružiše svi koji su se nalazili u kavani, a prolaznici se zaustaviše pred tima. Julien je, oprezan kao pravi provincijalac, uvijek nosio uza i male pištolje; njegova ih je ruka grčevito stiskala u džepu. No ipn je bio mudar te se ograničio na to da svom protivniku svaki e; ponavlja: - Gospodine, vaša adresa? Ja vas prezirem. Upornost kojom je ponavljao tih šest riječi konačno se dojmi skupljena svijeta.
- Doista, treba da mu ovaj što neprestano sam govori dade svoju adresu! - Čovjek u kaputu, koji je čuo kako se taj odlučni poneprestano ponavlja, baci Julienu u lice pet-šest posjetnica. Srećom ga ni jedna nije pogodila u lice; bio je, naime, sam sebi zadao riječ da će pištolje upotrijebiti jedino u slučaju ako ga ovaj dotakne. Čovjek ode okrećući se od vremena do vremena, prijeteći fijakom i dobacujući mu uvrede.
Julien se sav uznojio. "I zadnji me, dakle, čovjek može tako uzbu-iiti!" mislio je bijesan. "Kako da ubijem u sebi tu osjetljivost koja ne toliko ponizuje?"
Gde da nađe svjedoka? Nije imao ni jednog prijatelja. Imao je nekoliko poznanika, ali svi bi ga nakon šest tjedana poznanstva napustili. "Ja sam nedruštven, i sad sam, evo, okrutno kažnjen za to", mislio je on. Napokon se sjeti da potraži nekog bivšeg i Poručnika 96. pukovnije, po imenu Lievena, siromaška s kojim se on često mačevao. Prema njemu je Julien bio iskren.
Bit ću rado vaš svjedok - reče Lieven - ali uz jedan uvjet: ne i .mite li svog protivnika, smjesta ćete se tući sa mnom.
Pristajem - poviče Julien oduševljeno. Zatim odu potražiti gospodina C. de Beauvoisisa, na adresu označenu na posjetnici, negdje na kraju četvrti Saint-Germain.
Milo je sedam sati ujutro. Tek kad se dao najaviti, Julien se sjetio tla bi to mogao biti mladi rođak gospođe de Renal koji je nekada olužio u ambasadi u Rimu ili Napulju, onaj koji je pjevaču Geroni-mu dao preporuku.
Julien preda visokom sobaru jednu od posjetnica koje su mu jučer bilo dobačene i jednu svoju.
Morali su ga čekati puna tričetvrt sata, njega i njegova svjedoka; L ično ih uvedoše u izvanredno elegantnu prostoriju. Tu nađu više mladića odjevena poput lutke; u njegovim je crtama lica bilo  senstvo i beznačajnost grčke ljepote. Na neobično uskoj glavi imao je divnu plavu kosu; bio je nakovrčan s osobitom pažnjom, o m dna vlas nije stršila. "Zato nas je taj prokteti kicoš pustio da čekamo, da bi se dao ovako počešljatil" pomislio je poručnik 96.jedinice. Šareni kućni haljetak, jutarnje hlače, izvezene papuče,o   je bilo besprijekorno i nadasve njegovano. Njegovo je lice, otletio i prazno, odražavalo pristojne, ali malobrojne misli; bio je to letternichov ideal diplomata. Ni Napoleon nije među časnicima mi su ga okružavali volio mislioce. ilienu je njegov poručnik 96. pukovnije bio objasnio da je to dugo čekanje, pošto mu je posjetnica bila grubo bačena u lice nova uvreda, i on je otresito ušao u sobu gospodina de Beauvoisi sa. Namjeravao je biti drzak, ali je istodobno želio ponašati se o bontonu.
Toliko ga je iznenadio blag način gospodina de Beauvoisisa, njegovi držanje, koje je istovremeno bilo odmjereno, važno i samozadu voljno, izvanredna otmjenost svega što ga je okružavalo, da je i tren oka nestalo njegove namjere da bude drzak. To i nije bio nje gov sinoćni protivnik. Njegovo čuđenje što je našao tako otmjeiv stvorenje umjesto surove osobe koju je tražio bilo je tako veliko il je ostao bez riječi. Pružio je jednu od posjetnica koje su mu bili dobačene.
- To je moje ime - reče mladi diplomat, kojemu je crno Julie novo odijelo u sedam sati ujutro ulijevalo vrlo malo štovanja - al ne razumijem, časti mi...
Način kojim su te posljednje riječi bile izgovorene ponovno je ra zljutio Juliena.
- Dolazim da se s vama pobijem u dvoboju, gospodine. - Ioim nekoliko riječi obrazloži cijelu stvar.
Gospodin Charles de Beauvoisis, pošto je temeljito razmislio o Ju lienovu crnom odijelu, bio je prilično zadovoljan njegovim krojeni "Ono je od Stauba, to je jasno", mislio je slušajući Juliena; "prsluk pokazuje dobar ukus, obuća je dobra; ali, s druge strane, to crnodijelo u rano jutro!... To će biti zato", pomisli de Beauvoisis "da bi lakše izmaknuo metku".
Čim je našao to objašnjenje, postao je opet savršeno uljudan i sma trao je Juliena gotovo ravnopravnim. Razgovor je bio prilično dug stvar je bila teška; ali naposljetku nije Julien mogao nijekati oni što je bilo očito. Mladić savršena ponašanja koji je stajao pred njin nije bio nimalo sličan grubijanu koji ga je jučer uvrijedio. Julienu je bilo nesavladivo odvratno da ode te je produživao obja šnjavanje. Promatrao je taštinu viteza Beauvoisisa; tako je ovaj san sebe nazvao, povrijeđen time što ga je Julien nazivao naprosto go spodinom.
Divio se njegovoj ozbiljnosti, pomiješanoj s nekom skromnom uobra ženošću, koja ga ni jednog časa nije ostavljala. Čudio se njegovu pa sebnom načinu kako je micao jezikom dok je izgovarao riječi... Ali u svemu tome nije bilo ni najmanje razloga da s njime zameće kavgu.
Mladi je diplomat vrlo ljubazno ponudio da se pobiju, ali je bivši poručnik 96. pukovnije, koji je već čitav sat sjedio raširenih nogu držeći ruke na bedrima i iskrenuvši laktove, odlučio da njegov, gospodin Sorel, nije čovjek koji će bez razloga zametnuti svađu s nekim zato što je ovome netko ukrao posjetnice. lulien je izišao vrlo zadovoljan. U dvorištu, pred stubama, čekala kočija viteza de Beauvoisisa; Julien slučajno podigne pogled i irpozna u kočijašu jučerašnjeg protivnika.
Video ga je, povukao za njegov dugački kaput, zbacio sa sjedala i osuo udarcima biča - sve to u jednom trenu. Dvije sluge pokušaše obraniti druga; Julien dobi nekoliko udaraca šakom, no u isti  nabi jedan od svojih malih pištolja i odape u njih. Pobjegoše. To trajalo samo trenutak.
Vitiz, de Beauvoisis silazio je stubama sa smiješnom ozbiljnošću i navijao svojim izgovorom velikoga gospodina: "Sto je to?Očito je bio vrlo radoznao, ali mu ugled diplomata nije dopuštao da pokaže veće zanimanje. Kad je doznao o čemu se radi, na
njegovom se licu još borila oholost s ponešto podrugljivom hladnonošću, koja nikada ne smije napustiti lice diplomata.Poručnik 96. pukovnije shvatio je da se gospodin de Beauvoisis dao pobiti, no on je također na diplomatski način želio za svog prijatelja zadržati prednost inicijative. - Ovoga puta - poviče on ima razloga za dvoboj! - I ja bih rekao, prihvati diplomat. Otjerat ću tog lupeža - reče on svojim slugama - neka netko
zauzme njegovo mjesto! - Otvoriše vrata kočije: vitez je na takav način želio iskazati čast Julienu i njegovu svjedoku i pozove u kočiju. Pošli su po prijatelja gospodina de Beauvoisisa, koji je označio neko mirno mjesto. Razgovor je za vrijeme puta bio
ugodan. Jedino je bilo čudno što je diplomat bio u kućnom letku.
Ha gospoda", mislio je Julien, "iako su veoma otmjena, nisu ni izdaleka tako dosadna kao osobe koje dolaze na večeru gospodinu La Moleu. Sad znam", pomisli on čas kasnije, "zašto oni sebi puštaju da budu nepristojni". Govorilo se o plesačicama koji-i se općinstvo na nekom baletu dan prije osobito divilo. Ta su gospoda aludirala na golicave anegdote, koje su Julienu i njegovu odoku, poručniku 96. pukovnije, bile potpuno nepoznate. Juli-nije počinio glupost da se pretvara kao da ih pozna; on je drage
volje priznao svoje neznanje. Ta se otvorenost svidjela prijate viteza de Beauvoisisa; ispričao im je i najneznatnije pojedinosti anegdota, i to vrlo lijepo.
Julien se jednoj stvari vrlo začudio. Žrtvenik koji su za tjelovs procesiju postavljali nasred ulice zaustavio je načas kočiju. Ta spoda dopustiše sebi nekoliko podrugljivih šala; za župnika su re da je nadbiskupov sin. Nikada se u kući markiza de La Molea, je želio postati vojvodom, nitko ne bi usudio takvo što izgovor Dvoboj je začas svršio. Julienu je kugla probila ruku; obaviše je rupcima koje su natopili rakijom, a vitez de Beauvoisis vrlo dno zamoli da ga smije odvesti kući u istoj kočiji koja ih je dove Kad je Julien spomenuo palaču de La Mole, mladi se diplor njegov prijatelj pogledaše. Julienova su kola također bila ondjel njemu se razgovor dvojice gospode činio mnogo zanimljiviji n| razgovor s dobrim poručnikom 96. pukovnije. "Bože moji Zar je dvoboj samo to!" mislio je Julien. "Kako sretan što sam pronašao onog kočijašal Kakva bi bila moja nesr da sam morao pretrpjeti tu uvredu u kavani!" Zanimljivi se razgo vor nije gotovo ni prekidao. Julien spozna tada da diplomat prenemaganje ima i dobrih strana. "Dosada, dakle, nije bitna i neizbježna osobina razgovora h đu ljudi visoka roda!" pomisli on. "Ovi zbijaju šalu s tjelovsl procesijom i usuđuju se pričati vrlo sablažnjive anegdote, i najslikovitijim pojedinostima. Jedino im nedostaje rasuđivanjl političkim pitanjima, ali taj je nedostatak više nego nadoknaj ljupkošću njihova načina i savršenom pravilnošću njihova izq vanja." I on osjeti prema njima veliku naklonost. "Kako bih sretan kad bih ih često viđao!"
Tek što su se rastali, požuri se vitez de Beauvoisis prikupiti oba] stenja; ona nisu bila sjajna. Vrlo ga je zanimalo da sazna nešto o svom protivniku; bi li mu likovalo da ga posjeti? Ona malobrojna obavještenja koja je odobiti, nisu ga na to poticala.
- Sve je to strašno! - reče on svom svjedoku. - Nemoguć" je priznati da sam se pobio s običnim tajnikom gospodina de Molea, i to još zato što mi je moj kočijaš ukrao posjetnice.
- Sigurno je da sve to može izazvati smijeh.
Još su iste večeri vitez de Beauvoisis i njegov prijatelj svugdje govorili daje taj gospodin Sorel, uostalom, savršen mladić, nezakonit ni jednog bliskog prijatelja markiza de La Molea. Ljudi su lako vjerovali u to, a kad se glasina i proširila, mladi diplomat i njegov ijatelj udostojali su se da nekoliko puta posjete Juliena za ona i tjedna koja je proveo u svojoj sobi. Julien im prizna da je samo lanput u životu bio u Operi.
To je užasno - rekoše mu oni - ta to je jedino kamo valja ići; i' I prvi put iziđete, morate otići na predstavu "Comte Oryja". ()peri ga je vitez de Beauvoisis predstavio slavnom pjevaču Ge-'nimu, koji je tada imao golem uspjeh.
lien je vitezu gotovo udvarao; oduševljavala ga je ta mješavina "tovanja prema samome sebi, tajanstvene važnosti i uobraženo mlada čovjeka. Vitez je na primjer malo zamuckivao jer je često nao čast sastajati se s nekim velikašem koji je imao tu manu. Nini još Julien nije u jednom jedinom stvorenju našao smiješno što Navija spojeno sa savršenstvom ponašanja na koje se siromašni vincijalac mora nastojati ugledati. ulali su ga u Operi s vitezom de Beauvoisisom; zbog te se veze o njemu govoriti.
Onoga dana gospodin de La Mole zapita ga: Vi ste, dakle, nezakoniti sin bogatog plemića iz Franche-Comi, moga bliskog prijatelja?
Markiz prekine Juliena, koji je htio dokazati kako on ni na koji i* in nije pridonio tome da se šire takve glasine.
Gospodin de Beauvoisis nije htio da se priča kako se pobio sa num nekog tesara.
Znam, znam - reče gospodin de La Mole. - Sada ja moram u I rzati tu priču, koja mi odgovara. Ali vas moram zamoliti za  ljubaznost koja će vas stajati jedva pola sata vremena; svaki kad je u Operi predstava, budite u jedanaest i pol u predvorju .Hodajte kako otmjeni svijet izlazi. Opažam, naime, još katkada i se ponašate kao provincijalac, morate se toga osloboditi; uosta mi, nije loše da upoznate, bar po viđenju, velike ličnosti kojima li vas jednoga dana mogao poslati po nekom zadatku. Otiđite na
blagajnu da vas tamo upoznaju; imat ćete slobodan ulaz.

VII,
Kostobolja

I bio sam unaprijeđen, ne zbog svojih zasluga nego zato što je gospodar imao kostobolju. Bertol.

Čitatelj se možda čudi tom slobodnom i gotovo prijateljskom načinu; zaboravili smo reći da markiz zbog kostobolje već šest tjedna nije izlazio. Gospođica de La Mole i njezina majka bile su u Hveresu kod markizine majke. Grof Norbert viđao je oca samo na koji čas; oni su se voljeli, ali nisu imali što reći jedan drugome. Gospodin de La M. kojemu je preostao jedino Julien, čudio se što u njemu otkriva. Naredio je da mu čita novine. Uskoro je mladi tajnik umio odabij na zanimljiva mjesta. Bio je tu i neki novi časopis od kojega je mariz zazirao; zakleo se da ga nikad neće čitati, a svaki je dan o njemu
govorio. Julien se smijao. Markiz, nezadovoljan sadašnjošću, naredio  mu je da čita Tita Livija; njegovo ga je improvizirano prevode sa latinskog teksta zabavljalo.
Jednog mu je dana markiz rekao onim pretjerano uljudnim načinom koji je Julienu često bio nesnosan:
- Dopustite mi, dragi moj Sorele, da vam poklonim modro odijlo. Kad vam se bude sviđalo da ga odjenete i da dođete k meni, vi ćete u mojim očima biti mlađi brat grofa Chaulnesa, to jest sin stare vojvode, mog prijatelja.
Julien nije dobro razumio o čemu je riječ; još ga iste večeri poktl posjetiti u modrom odijelu. Markiz je s njim postupao kao sa sebi  ravnim. Julien je imao dobar osjećaj za istinsku uljudnost, ali o takvim razlikama nije ništa znao. Prije te markiževe mušice bio bi se i kleo kako je nemoguće da on nekog primi s više pažnje. "Kojeg li livnog talenta!" pomisli Julien. Kad je ustao da ode, markiz mu se i pričao što ga zbog kostobolje ne može ispratiti, lulienu se nametnula ova čudnovata pomisao: "Ruga li se on meni?" ' Hišao je tražiti savjet opata Pirarda, ali mu on, koji nije bio tako uljudan kao markiz, odgovori zviždajući i govoreći o drugim stvarima. Sutradan ujutro se pred markizom pojavio u crnom odijelu sa torbom i pismima za potpise. Bio je dočekan na stari način.
Navečer je u modrom odijelu bio primljen posve drukčije i isto onako uljudno kao dan prije.
Budući da vam nisu suviše dosadni posjeti koje ljubazno činite bolesnu starcu - reče markiz - trebalo bi da mi pričate o vašim malim događajima svog života, ali iskreno i ne misleći ni na ništa drugo, nego samo na to da pričate jasno, a na zabavan način. Jer
nastavi markiz - čovjek se treba zabavljati, to je jedino stvarno i životu. Ne može mi netko svaki dan spasiti život u ratu ili mi svaki lan pokloniti milijun, ali da ovdje pokraj svog naslonjača svaki dan Rivarola, olakšao bi mi on jedan sat patnje i dosade. Ja sam se mnogo s njim družio u Hamburgu za vrijeme emigracije.
I markiz je Julienu pripovijedao anegdotu o Rivarolu i Hamburžani-u)a, koji bi po četvero zajedno odgonetali njegove dosjetke. Gospodin de La Mole, prepušten društvu tog malog svećenika, htio ga je razigrati i potaknuo je njegov ponos. Budući da se od nje-i zahtijevala istina, Julien je odlučio sve kazati, samo je prešutio dvije stvari: svoje fanatično divljenje prema jednom imenu koje je markiza ljutilo, i svoje potpuno bezvjerstvo koje baš nije priličilo budućem župniku. Njegov mali događaj s vitezom de Beauvoisisom ilobro mu je došao. Markiz se do suza smijao prizoru s kočijašem koji ga je u kavani u ulici Saint-Honore obasuo najružnijim pogrdama. Bilo je to doba savršene iskrenosti u odnosu između gospodara i štićenika.
Gospodina de La Molea stao je zanimati taj neobičan karakter. Isprva je povlađivao Julienovim smiješnim osobinama da bi se njima zabavljao, no uskoro ga je više zanimalo da sasvim neprimjetno ispravlja pogrešne nazore tog mladića. "Drugi se provincijalci koji dolaze U Pariz svemu dive", mislio je markiz, "a ovaj sve mrzi. Oni se suviše prenemažu, a ovaj premalo te ga glupani smatraju glupanom."
Kostobolja se zbog velike studeni produžila i potrajala je nekoliko; mjeseci.
"Covjeku omili i prepeličar"; mislio je markiz, "zašto bih se, dakle, stidio što sam zavolio toga mladog popa? On je originalan. Postupam s njime kao sa sinom. Pa zašto bi to bilo nezgodno? Ako ta moja mušica potraje, stajat će me ona u mojoj oporuci dijamant od pet stotina lujdora."
Kad je markiz upoznao čvrst značaj svog štićenika, počeo mu je: povjeravati svakog dana sve nove poslove. Julien je s užasom opazio kako se tom velikašu događa da mu o istom predmetu daje proturječne naloge. To ga je moglo dovesti u ozbiljne neprilike. Julien je odsada radio sj njim samo tako da bi uvijek donosio upisnik u koji je bilježio naloge a markiz ih je potpisivao. Julien je uzeo pisara koji je prepisivaj naloge za svaki predmet u poseban zapisnik. U taj su se zapisni] unosili i prijepisi svakog pisma.
Ta se zamisao isprva činila krajnje smiješna i dosadna. Ali za nepui dva mjeseca markiz je osjetio njezine prednosti. Julien mu predloŽi da uzme u službu pisara koji je napustio nekog bankara i koji jj vodio dvostruko knjigovodstvo svih primitaka i izdataka za posjec povjerene Julienovoj upravi.
Te su mjere toliko razbistrile markizu stanje njegovih poslova da bez pomoći svog zastupnika, koji ga je potkradao, mogao sa zadc voljstvom upustiti u dvije-tri nove spekulacije.
- Uzmite tri tisuće franaka za sebe - reče on jednoga dana svoi mladom pomoćniku.
- Gospodine, moj bi postupak mogli oklevetati.
- A što biste vi htjeli? - upita markiz ljutito.
- Da budete tako dobri i da tu odluku vlastoručno upišete u upi snik; tom ću odlukom dobiti tri tisuće franaka. Uostalom, čitavo j| to knjigovodstvo zamislio opat Pirard. - Markiz upiše tu odluku izrazom dosade markiza de Moncada kad sluša račune svog upra'v telja Poissona.
Uvečer, kad bi se Julien pojavio u modrom odijelu, nikad se nije govorilo o poslovima. Markiževa je dobrota bila tako laskava za ranjeno samoljublje našeg junaka da je on uskoro i protiv svoje volje osjetio prema tom ljubaznom starcu neku vrstu privrženosti. Julien nije bio osjećajan u onom smislu u kojem se to shvaća u Parizu, ali nije bio ni neko čudovište, a od smrti starog majora kirurga nitko nije s njim govorio s toliko dobrote. S čuđenjem je opazio da so markiz prema njegovu samoljublju odnosi s uljudnom pažnjom, Sto nikada nije zapazio kod starog kirurga. Napokon se uvjerio da se kirurg više ponosio svojim križem nego markiz lentom. Markižev je otac bio velikaš.
Jodnog je dana nakon jutarnje poslovne audijencije u crnom odijelu Zabavljao markiza, koji ga je zadržao dva sata i svakako htio da mu dade nekoliko novčanica što mu ih je njegov zastupnik bio upravo donio s burze.
-  Nadam se, gospodine markiže, da se neću ogriješiti o duboko poštovanje koje vam dugujem ako vas zamolim da mi dopustite da kažem nekoliko riječi.
-   Govori, prijatelju!
- Neka mi gospodin markiz izvoli dopustiti da odbijem taj dar. On nije namijenjen čovjeku u crnom odijelu i sasvim bi pokvario ponašanje koje ste imali dobrotu podnositi od čovjeka u modrom odijelu. - Pozdravio je s mnogo poštovanja i otišao ne osvrnuvši se.
Taj se neočekivani odgovor svidio markizu. Uvečer ga je ispričao opatu Pirardu.
Trebam vam napokon nešto priznati, dragi moj opate. Julienovo podrijetlo mi je poznato, i ja vas ovlašćujem da to priopćenje ne ilržite u tajnosti.
Njegov je postupak jutros bio plemenit", mislio je markiz "i ja ću ga učiniti plemićem". Neko vrijeme nakon toga markiz je konačno mogao izaći.
- Idite na dva mjeseca u London - reče on Julienu. - Posebnom i redovitom poštom slat će vam se pisma koja budem primao i na kojima će biti moje bilješke. Sastavit ćete odgovore i vratiti mi ih, ostavljajući svako pismo u njegov odgovor. Izračunao sam da zakašnjenje neće biti veće od pet dana.
Vozeći se prema Calaisu, Julien se čudio ništavnosti tobožnjih poslova zbog kojih ga markiz šalje.
Nećemo spominjati s kakvim je osjećajem mržnje, gotovo užasa, stao na englesko tlo. Poznajemo njegovu ludu ljubav za Bonapartea.
U svakom je časniku vidio sira Hudsona Lowa, u svakom velikašu lorda Bathursta, koji je naređivao sramotne postupke na Svetoj Heleni, dobivši zauzvrat desetogodišnje ministarstvo. U Londonu je konačno upoznao visoko gizdelinstvo. Sprijateljio se  s mladim ruskim plemićima koji su ga u to uputili.
- Vi ste predestinirani, dragi Sorele - govorili su mu oni - u vas  je od prirode hladan izražaj lica, kao da ste na tisuću milja od trenutnih uzbuđenja, koji mi toliko nastojimo da steknemo.
-  Vi niste shvatili svoje stoljeće - rekao mu je princ Karasov: "Cinite uvijek obratno od onoga što se od vas očekujeh To je, tako I mi časti, jedina religija ove epohe. Ne budite ni ludi ni usiljeni jer će se tada od vas očekivati ludosti prenemaganja i onda pravilo ne | bi bilo ispunjeno.
Jednoga se dana Julien proslavio u salonu vojvode de Fitz-Folka, koji ga je pozvao na večeru zajedno s princom Karasovim. Čekali su ga cijeli sat. Način na koji se Julien ponio pred dvadesetak osoba koje su čekale još se spominje među mladim tajnicima ambasade u Londonu. Izraz njegova lica bio je nedostižan. Htio je vidjeti usprkos dendijima, svojim prijateljima, slavnog Phil-I lippa Vanea, jedinog filozofa kojega je Engleska imala poslije Lockea. Našao ga je gdje dovršava sedmu godinu u zatvoru. "Aristokracija se u ovoj zemlji ne šali", pomisli Julien; "štoviše, Vane je obeščašćen, [ prezren itd."
Julien ga je zatekao vesela; bijes aristokracije ga je zabavljao. "Eto", I mislio je Julien izlazeći iz zatvora, "to je jedini veseli čovjek što sam  ga vidio u Engleskoj".
- Ideja koja je tiranima najkorisnija jest ideja o Bogu - rekao mu  je Vane...
Ostatak sustava ispustit ćemo jer je ciničan. Kad se vratio, gospodin de La Mole ga zapita: - Kakve mi zabavne I misli donosite iz Engleske? - On je šutio. - Kakve mi misli dono- site, bile one zabavne ili ne? - ponovi markiz živahno.
- Prvo - reče Julien - i najrazumniji je Englez jedan sat na dan lud; njime ovlada zloduh samoubojstva, koji je Bog te zemlje. Drugo, kad se duhovitost i genijalnost iskrcaju u Engleskoj, gube| dvadeset pet posto od svoje vrijednosti.
Treće, nema na svijetu ništa ljepše, divnije ni dirljivije od engleskog| krajolika.
- A sada, da ja kažem svoje - reče markiz:
- Prvo, zašto ste na plesu kod ruskog ambasadora rekli da u Francuskoj ima trista tisuća mladića od dvadeset pet godina koji strastveno žele rat? Mislite li da je to kraljevima ugodno?
- Čovjek ne zna kako da postupa kad govori s našim diplomatima
- reče Julien. - Oni imaju čudnu naviku da zapodijevaju ozbiljne razgovore. Ako se u tim razgovorima čovjek drži općih misli iz novina, smatraju ga glupanom. A ako se usudi kazati nešto istinito i novo, začude se, ne znaju što da odgovore, i sutradan vam u sedam sati po prvom tajniku ambasade poručuju da ste se ponijeli neprilično.
- Nije loše - reče markiz smijući se. - Uostalom, kladim se, dubokoumni gospodine, da niste otkrili zašto ste bili u Engleskoj.
- Oprostite - odgovori Julien - bio sam tamo da bih jednom u tjednu večerao kod kraljeva ambasadora, koji je najuljudniji čovjek na svijetu.
- Otišli ste onamo po ovo odlikovanje - reče mu markiz. - Neću tla napustite svoje crno odijelo, a navikao sam na zabavniji način kojim razgovaram s čovjekom u modrom odijelu. Do daljnjeg naloga upamtite ovo: kad god vidim ovo odlikovanje, bit ćete najmlađi sin mog prijatelja vojvode de Chaulnesa, sin koji se, a da to i ne sluti, već šest mjeseci nalazi u diplomatskoj službi. Znajte - doda markiz vrlo ozbiljno presjekavši njegovo zahvaljivanje -ja vas nipošto neću i/vući iz vašeg staleža. To je uvijek pogreška i nesreća, i za zaštitnika, i za štićenika. Kad vam moje parnice dosade ili kad mi više ne budete odgovarali, zatražit ću za vas jednu dobru župu, kao što je župa našeg prijatelja opata Pirarda, i gotovo - doda markiz vrlo suho. To je odlikovanje godilo Julienovu ponosu; sada je mogao više govo-i iti. Činilo mu se da ga rjeđe vrijeđaju i da ga ne uzimaju na nišan ri-irčima koje se mogu protumačiti kao nepristojne, a koje u živahnom izgovoru svakome mogu izmaknuti.
lb mu je odlikovanje pribavilo čudan posjet: pohodio ga je, naime, liarun de Valenod, koji je došao u Pariz da ministarstvu zahvali na Imrunstvu i da se s njime sporazumi. Trebao je biti imenovan načelnikom Verrieresa namjesto gospodina de Renala. lulien se u sebi mnogo smijao kad mu je gospodin Valenod priopćio kako se nedavno otkrilo da je gospodin de Renal jakobinac. Činjenica je da je u novim izborima koji su se pripremali novi barun bio kandidat ministarstva i da su na izbornoj skupštini departmana, zapravo vrlo rojalističkoj, liberali istakli gospodina de Renala. Julien je uzalud nastojao saznati nešto o gospođi de Renal; barun se; kako se čini, sjećao njihova nekadanjeg suparništva te je uporno šutio. Na kraju je zamolio Juliena za glas njegova oca na idućim izborima. Julien obeća da će pisati ocu.
- Trebalo bi; gospodine viteže, da me predstavite markizu de La Moleu.
"Zaista, trebalo bi", mislio je Julien, "ali takvu hulju!..."
- Istinu govoreći - odvrati on - ja sam u palači de La Mole isu-više neznatan da bih vas mogao predstaviti.
Julien je sve to rekao markizu; uvečer mu je ispričao Valenodov zahtjev, i njegova djela, i držanje sve do 1814.
- Ne samo da ćete mi sutra predstaviti toga novog baruna - prihvati gospodin de La Mole vrlo ozbiljno - nego ga ja i pozivam prekosutra na večeru. Bit će to jedan od naših novih prefekta.
- U tom slučaju - reče Julien hladno - molim mjesto ravnatelja ubožnice za svog oca.
- U dobar čas - reče markiz veselo - pristajem. Očekivao sam od vas moralne pouke. Vi se razvijate.
Julien je od gospodina Valenoda saznao da je korisnik poslovnice za prodaju srećaka u Verrieresu umro; zabavljalo ga je da to mjesto pribavi gospodinu de Cholinu, onoj staroj budali čiju je molbu nekada našao u sobi gospodina de La Molea. Markiz se od sveg srca nasmijao toj molbi, koju je Julien govorio napamet dajući mu da potpiše pismo kojim je od ministra financija tražio to mjesto. Tek što je gospodin Cholin bio imenovan, Julien je doznao da je jedna deputacija departmana zatražila to mjesto za gospodina Grosa, znamenitoga geometra. Taj je plemenit čovjek imao samo tisuću četiri stotine franaka rente, a svake je godine prijašnjem korisniku, koji je nedavno umro, posuđivao šest stotina franaka da bi mu pomogao odgojiti djecu.
Julien se začudio onome što je učinio. "Nije to ništa", pomisli on; morat ću počiniti mnogo gore nepravde i znati ih još i prikriti lijepim sentimentalnim riječima, želim li stići do cilja. Jadni gospodin Groš! On je zaslužio odlikovanje, a ja sam ga dobio i moram raditi po željama vlade koja mi ga je dala.

VIII.

Koje odličje odlikuje čovjeka?

- Tvoja me voda ne osvježava - reče ožednjeli genij. - A ipak je to najhladniji zdenac u cijelom Diar-Bekiru.
Pellico
Jednog se dana Julien vratio s ubavog posjeda u Villequieru, na obalama Seine, kojemu je gospodin de La Mole posvećivao mnogo brige jer je od svih njegovih imanja to bilo jedino koje je pripadalo slavnom Bonifaceu de La Moleu. U palači je zatekao markizu i njezinu kćer, koje su stigle iz Hveresa.
Julien je sada bio dendi i znao je kako u Parizu treba živjeti. Prema Gospođici de La Mole bio je savršeno hladan. Činilo se kao da je sve zaboravio vrijeme kad ga je ona veselo zapitkivala o pojedinostima njegova pada s konja.
Gospođici de La Mole činilo se da je narastao i postao bljeđi. U njegovu stasu i držanju nije bilo ništa provincijsko. Međutim, u vještini konverzacije još nije bio toliko napredovao, tu se još uvijek izpažalo suviše ozbiljnosti i stvarnosti. Zahvaljujući njegovu ponosu, i pokraj te razboritosti u njegovu govoru nije bilo ničega podređenog, samo se osjećalo da on još mnogo toga smatra važnim. Ali Se zapažalo da je to čovjek koji zna braniti ono što kaže.
Nedostaje mu lakoće, ali ne i duha - reče gospođica de La Mole svom ocu, šaleći se s njim zbog odlikovanja koje je pribavio lulienu. - Moj vas je brat molio za to odlikovanje godinu i pol, a o nije jedan de La Mole!...
Da; ali Julien je nepredvidiv, a to se nikada nije dogodilo La Moleu o kojem mi vi govorite. Najaviše vojvodu de Retza. Matildu je spopalo nesavladivo zijevanje, prepoznala je starodrevne pozlate i stare goste roditeljskog salona. Život koji je imala nastaviti u Parizu bio joj je strahovito dosadan. U Hveresu je, međutim, žalila za Parizom. "A meni je devetnaest godina!" pomisli ona: "To je sretno doba, kako kažu svi ti glupani u knjigama s pozlaćenim vezom." Ona je gledala osam do deset svezaka novih pjesama koji su se nagomilali na stoliću u salonu za vrijeme njezina putovanja po Provansi. Njezina je nesreća bila što je imala više duha nego gospoda de1 Croisenois, de Cavlus, de Luz i ostali njezini prijatelji. Zamišljala je sve što će joj oni reći o lijepom nebu Provanse, o pjesništvu, jugu, itd., itd.
Te toliko lijepe oči, u kojima se odražavala najveća dosada i, što jej još gore, u kojima nije bilo nikakve nade da će naći zadovoljstvo, zaustaviše se na Julienu. On barem nije sasvim onakav kao što st drugi.
-  Gospodine Sorele - reče mu ona onim živim i odsječenii glasom u kojem nema nimalo ženstvenosti, a kojim govore mlade žene iz visokog društva - gospodine Sorele, hoćete li večeras doći na ples gospodina de Retza?
- Gospođice, ja nisam imao čast biti predstavljen gospodinu vojvodi. - (Činilo se da te riječi i taj naslov ranjavaju usta ponosnoj provincijalca.)
- On je moga brata zadužio da vas dovede k njemu; ako dođ< moći ćete me izvijestiti o pojedinostima posjeda u Villequi( možda ćemo na proljeće poći onamo. Htjela bih znati može 1 u dvorcu stanovati i je li okolica zaista tako lijepa kako se gov Ima mnogo toga što neopravdano uživa dobar glas.
Julien ne odgovori.
- Dođite na ples s mojim bratom! - doda ona vrlo hladno. Julien se nakloni s poštovanjem. "Tako, čak i na plesu moram polagati računa svim članovima ove obitelji. Ta zar me ne plaćaju kao poslovnog čovjeka?" I u svojoj zlovolji doda još: "Bog neka zna neće li se ono što kažem kćerki kositi s namjerom oca, brata ili majke! Ovo je pravi dvorac suverena princa. Tu moraš biti savršena ništica, a ipak nikome ne dati pravo da se tuži."
"Sto mi se ta visoka djevojka ne sviđa!" pomisli on gledajući za gospođicom de La Mole, koju je majka pozvala da bi je predstavila nekim svojim prijateljicama. "Ona pretjeruje u svakoj modi, ta haljina joj pada s ramena... Još je bljeđa nego što je bila prije putovanja... Kosa joj je toliko plava da je gotovo bezbojna! Reklo bi se da je prozirna!... Koje li oholosti u njezinu načinu pozdravljanja, u njezinu pogledu! Kojih li kraljevskih gesta!" Gospođica de La Mole pozvala je brata upravo u trenutku kad je napuštao salon. Grof Norbert priđe Julienu.
- Dragi moj Sorele - reče mu on - ako želite da u ponoć dođem po vas pa da odemo na ples gospodinu de Retzu? On je izričito zamolio da vas dovedem.
- Dobro mi je poznato kome dugujem toliko dobrote - odgovori lulien naklonivši se do zemlje.
Njegova zlovolja nije mogla ništa prigovoriti uljudnom načinu, čak i zanimanju, kojim je Norbert s njim govorio; i zato je počeo ispitivati svoj odgovor na te ljubazne riječi. U njemu je pronašao trunku niskosti.
Uvečer, stigavši na ples, zadivio se raskoši palače de Retz. Ulazno je dvorište bilo natkrito golemim zastorom od tamnocrvena sukna sa zlatnim zvijezdama; ništa nije moglo biti elegantnije. Dvorište je pod tim zastorom bilo pretvoreno u šumu naranča i oleandera u i vatu. Pobrinuli su se da lonce ukopaju duboko, tako da se činilo kao da naranče i oleandri rastu iz zemlje. Put kojim su prolazile kočije bio je posut pijeskom.
Sve se to našem provincijalcu činilo izvanrednim. On nikad nije ni sanjao da postoji takva raskoš; začas je njegova uzbuđena mašta bila stotinu milja daleko od zlovolje. U kočiji, dok su se vozili na ples, Norbert je bio sretan, a on je sve vidio crno; tok što su ušli u dvorište, njihove se uloge izmijeniše. Norbert je zapažao samo neke sitnice koje su, usred tolike divote, bili zanemarili. Procjenjivao je izdatke za svaku stvar i što je više uviđao da je ukupna svota vrlo visoka, to je postojalo očitije da je gotovo zavidan i da postaje ljut.
Sto se Juliena tiče, on je stigao u prvi salon u kojemu se plesalo, sav očaran, zadivljen i od uzbuđenja gotovo zaplašen. Svijet se gurao na vratima drugog salona i gužva je bila tolika da nije mogao prodrijeti naprijed. Dekoracija toga drugog salona predstavljala je Alhambru u Granadi.
- To je kraljica plesa, valja priznati - reče neki mladić s brcima, čije se rame utisnulo u Julienova prsa.
-  Gospođica Fourmont, koja je cijele zime bila najljepša, uviđa da silazi na drugo mjesto. Pogledaj kakvo lice pravi1. - odvrati mu njegov susjed.
- Zaista, ona čini sve da bi se svidjela. Gledaj, gledaj taj dražesni smiješak u času kad pleše sama u toj četvorci. To je nedostižno, časti mi.
- Gospođica de La Mole savršeno prikriva zadovoljstvo zbog svog trijumfa, kojega je i te kako svjesna. Reklo bi se da strahuje da će se svidjeti onome s kim govori.
- Izvrsno. To je prava umjetnost zavođenja.
Julien se uzalud naprezao da ugleda tu zavodljivu ženu; sedam-osam muškaraca viših od njega smetalo mu je da je vidi.
-  Ima mnogo koketiranja u toj toliko otmjenoj uzdržljivosti - prihvati brkati mladić.
- A te velike modre oči koje se lagano obaraju u trenutku kad bi čovjek pomislio kako im prijeti opasnost da se izdaju! - nastavi susjed. - Vjere mi, ništa vještije od toga.
- Gledaj kako pokraj nje lijepa Fourmont izgleda sasvim obična - reče treći.
- Taj suzdržljivi izraz kao da govori: "Koliko bih umjela biti ljubazna prema vama da ste čovjek dostojan mene.
- A tko može biti dostojan divne Matilde? - zapita prvi. - Možda koji suvereni princ, lijep, duhovit, stasit, junak u ratu, i nipo-1 što stariji od dvadeset godina.
- Nezakoniti sin ruskog cara... kojega bi u čast tog vjenčanja učinili vladarem, ili, naprosto, grof de Thaler sa svojim licem preru-šena seljaka...
Ljudi se na vratima raziđoše i Julien je mogao ući. "Kad je ona u očima tih lutaka tako značajna, vrijedna je da je proučim", pomisli on. "Tako ću shvatiti što taj svijet smatra savršenim."
Dok ju je on tražio očima, Matilda ga pogleda. "Zove me dužnost", pomisli Julien, no prijašnja se njegova zlovolja još bila zadržala jedino u izrazu lica. Radoznalost ga je poticala, tako da se približavao sa zadovoljstvom, koje je duboki izrez haljine na Matildinim ramenima vrlo brzo uvećavao, i to na način koji za njegovo samoljublje
nije bio nimalo laskav. "U njezinoj ljepoti ima mladosti", mislio je. Između nje i njega nalazilo se pet-šest mladića, među kojima Julien prepozna one koje je slušao pred vratima.
- A vi, gospodine, koji ste cijele zime bili ovdje - upita ga ona
- zar ne smatrate da je to najljepši ples u ovoj sezoni? - On ne odgovori.
- Ta mi se Coulonova četvorka čini divna i ove je gospođe savršeno plešu. - Mladići se okrenuše da bi vidjeli koji je to sretnik od kojega Matilda svakako želi čuti odgovor. No taj odgovor nije baš bio ohrabrujući.
- Ja ne mogu biti dobar sudac, gospođice; ta ja provodim život u pisanju. Ovo je prvi tako raskošan ples koji vidim.
Mladići s brkovima se zaprepastiše.
- Vi ste mudrac, gospodine Sorele - prihvati ona s još izrazitijim zanimanjem - vi na sve te plesove, na sve te svečanosti, gledate kao filozof, kao J. J. Rousseau. Vi se tim ludostima čudite, ali vas one ne očaravaju.
Jedna je riječ ugasila Julienovu maštu i protjerala iz njegova srca svaku iluziju. Usta mu zadobiše izraz prezira, možda i nešto pretjeran.
-- J. J. Rousseau je, kad sudi o visokom društvu, po mom mišljenju samo budala; on ga nije shvaćao i pristupao mu je sa srcem čovjeka koji je od sluge postao skorojević.
- Napisao je Društveni ugovor - reče Matilda s poštovanjem.
- Iako je propovijedao republiku i obaranje kraljevske vlasti i dostojanstva, taj je skorojević bio pijan od sreće kad bi neki vojvoda promijenio smjer svoje poslijepodnevne šetnje da bi pratio kojega od njegovih prijatelja.
- Ah, da, vojvoda de Luxembourg je u Montmorencvju pratio nekoga gospodina Coindeta prema Parizu... - prihvati gospođica de La Mole sa zadovoljstvom i zanosom pravog uživanja u svojoj učenosti. Bila je opijena svojim znanjem, malone kao akademik koji je otkrio postojanje kralja Feretriusa. Julienov je pogled postao prodoran i strog. Matilda je bila jedan čas oduševljena, ali ju je hladnoća njezina sugovornika jako zbunila. Iznenadila se tome to više što je inače ona na druge tako djelovala.
U taj je čas gospođici de La Mole užurbano prilazio markiz de Croisenois. Časkom je zastao na tri koraka od nje, ne mogavši joj se zbog mnoštva posve približiti. Gledao ju je smješkajući se zbog te zapreke. Mlada markiza de Rouvrav, Matildina rođakinja, stajala je pokraj njega. Držala je pod ruku svog muža, koji je tu bio tek dva tjedna. Markiz de Rouvrav, također vrlo mlad, bio je glupo zaljubljen kao čovjek koji, sklopivši samo iz interesa brak što su ga pripremali bilježnici, otkriva da je dobio za ženu savršenu ljepoticu. Markiz de Rouvrav trebao je postati vojvoda nakon smrti svog vrlo starog strica.
Dok je markiz de Croisenois, koji se nije mogao progurati kroz mnoštvo, sa smiješkom gledao Matildu, zaustavila je ona svoje velike oči, modre kao nebo, na njemu i na njegovim susjedima. "Ima li išta pliće", pomisli ona, "nego što je ta skupina ljudi! Evo Croi-senoisa, koji namjerava da me uzme za ženu; on je blag, ljubazan, savršena ponašanja, kao i gospodin de Rouvrav. Da nisu toliko dosadni, ta bi gospoda bila vrlo ugodna. I on bi me pratio na plesove s tim istim ograničenim i zadovoljnim izrazom lica. Godinu dana nakon vjenčanja moja kočija, moji konji, moje haljine, moj dvorac na dvadeset milja od Pariza, sve bi to bilo da ne može ljepše i bolje; bilo bi takvo da bi neka skorojevićka, na primjer grofica de Roivil-le, mogla umrijeti od zavisti; i onda?"...
I sama pomisao na to bila je Matildi dosadna. Markiz de Croisenois najzad stigne do nje i počne joj nešto govoriti, ali ona je sanjarila i nije ga slušala. Za nju se zvuk njegovih riječi pomiješao sa žamorom plesača. Nesvjesno je pogledom pratila Juliena, koji se udaljio s izrazom punim poštovanja, ali ponosnim i nezadovoljnim. U jednom je uglu, daleko od ljudi koji su se komešali, spazila grofa Altamiru, koji je u svojoj zemlji bio osuđen na smrt i kojega čitatelj već pozna. Za vrijeme Luja XIV jedna se njegova rođakinja udala za princa de Contija; uspomena na to štitila ga je donekle pred policijom kongregacije.
"Cini mi se da samo osuda na smrt može odlikovati nekog čovjeka", pomisli Matilda. "To je jedino što se ne kupuje. Ah, baš sam dobru dosjetku smislila! Šteta što mi nije pala na pamet tako da se njome iskažem!" Matilda je imala suviše ukusa, a da bi u razgovoru upotrijebila unaprijed spremljenu dosjetku, ali je također bila i suviše tašta, a da se ne oduševi sama sobom. Na njezinu je licu izraz sreće potisnuo izražaj dosade. Gospodinu de Croisenois, koji je neprestano govorio, učinilo se da zamjenjuje uspjeh svojih riječi, te udvostruči rječitost.
"Sto bi zlobnik mogao prigovoriti mojoj dosjetki?" zapitala se Matilda. "Tom bih kritičaru odgovorila: naslov baruna i vikonta se kupuje, odlikovanje se poklanja - moj ga je brat nedavno dobio, a što je učinio? - položaj se dobiva. Tko deset godina služi u garnizonu ili je rođak ministra rata, taj postaje zapovjednik čete, kao Norbert. A veliko bogatstvo? To se još najteže stječe, te prema tome i zaslužuje najviše poštovanja! Kako je to smiješno! Upravo je obratno od onoga što piše u knjigama... Da bi netko stekao bogatstvo, ženi se kćerkom gospodina Rotschilda. Doista, moja je dosjetka duboka. Smrtna osuda je još jedino za što ljudima nije palo na um da se otimaju!"
-  Poznajete li grofa Altamiru? - upita ona gospodina de Croi-senoisa.
Činilo se da se u mislima nalazi vrlo daleko, i to je pitanje bilo bez ikakve veze s onim što joj je jadni markiz već pet minuta govorio, tako da je njegova ljubaznost bila time zbunjena. A ipak je to bio duhovit čovjek i poznat kao takav.
"Matilda je čudnovata", pomisli on, "to je nezgodno, ali ona svome mužu donosi vrlo lijep položaj u društvu. Ne znam kako to postiže taj markiz de La Mole; povezan je sa svim najbogatijim ljudima iz svih stranaka. On je čovjek koji ne može propasti. Uostalom, ta se Matildina neobičnost može smatrati genijalnošću. Ako je čovjek visoka roda i vrlo bogat, genijalnost nije nimalo smiješna, ona je tada odlika! Uostalom, ima u nje, kad ona to hoće, one mješavine duhovitosti, karaktera i dosjetljivosti koja privlačivost čini savršenom"...
Budući da je teško dobro obavljati dva posla istodobno, markiz je Matildi odgovarao bezizražajnim glasom i kao da govori naučenu zadaću:
- Tko ne poznaje tog jadnog Altamiru? - I on je ispričao povijest njegove promašene zavjere, smiješne i besmislene.
-- Posve besmislene! - reče Matilda kao da govori sama sebi. - Ali on je bar nešto učinio. Želim vidjeti pravog muškarca; dovedite mi ga! - reče ona markizu, koji je bio vrlo neugodno dirnut. Grof Altamira bio je jedan od najizrazitijih obožavatelja oholog i gotovo drskog načina gospođice de La Mole; po njegovu je sudu ona bila jedna od najljepših žena u Parizu.
- Kako bi bila lijepa na prijestolju - reče on gospodinu de Cro-isenoisu i spremno pode do nje.
U otmjenom društvu ima uvijek dovoljno ljudi koji žele dokazati da nema ništa neukusnije od zavjere u XIX. stoljeću; to miriše na jakobinstvo. A ima li išta ružnije od jakobinaca bez uspjeha? U pogledu što ga je Matilda dobacila gospodinu de Croisenoisu bilo je poruge na račun Altamirina liberalizma, ali je ona sa zadovoljstvom slušala njegove riječi.
"Zavjerenik na plesu, to je lijepi kontrast", mislila je. Činilo joj se da je on sa svojim crnim brcima nalik na lava koji se odmara. Ali ubrzo spozna da njegov duh zaokuplja samo jedno: korisnost, divljenje za ono što je korisno.
Mladi je grof smatrao da ništa osim onoga što bi njegovoj zemlji moglo pribaviti vladu dvaju predstavničkih domova nije vrijedno pažnje. Vrlo je rado napustio Matildu, najljepšu ženu na tom plesu, jer je vidio da ulazi jedan peruanski general. Izgubivši nadu u Europu, kako ju je uredio Metternich, ubogom je Altamiri preostalo da misli na to kako će države Južne Amerike, kad budu jake i moćne, moći Europi vratiti slobodu koju je poslao Mirabeau!1 Matildu je okruživao roj brkatih mladića. Ona je dobro vidjela da Altamira nije njome očaran i njegov ju je odlazak povrijedio. Opazila je kako mu se oči krijese dok govori s peruanskim generalom. Gospođica je de La Mole gledala mlade Francuze s dubokom ozbiljnošću koju ni jedna od njezinih suparnica ne bi mogla oponašati. "Koji bi se od njih", mislila je ona, "dao osuditi na smrt, čak i u najpovoljnijim okolnostima?))
Njezin je čudnovati pogled laskao onima u kojih je bilo malo duha, ali je ostale uznemirivao. Bojali su se neke zlobne primjedbe i teškoće da na nju odgovore.
"Visoko podrijetlo donosi sa sobom stotinu prednosti bez kojih bi se osjećala ponižena; Julien mi je za to primjer", mislila je Matilda. "Ali ono ubija ona svojstva duha zbog kojih nekog osuđuju na smrt."
U taj je čas netko pokraj nje rekao: - Taj grof Altamira je drugi sin princa od San-Nazaro-Pimentela; onih Pimentela od kojih je jedan
pokušao spasiti Conradina kojemu je 1268. odrubljena glava. To je isdna od najplemenitijih napuljskih obitelji.
"Eto! ", pomisli Matilda, "kako to lijepo potvrđuje moje pravilo da visoko podrijetlo oduzima karakteru onu snagu bez koje se čovjek neće dati osuditi na smrt! Zar sam večeras osuđena na to da mislim same gluposti? Budući da sam samo žena kao i svaka druga, moram plesati?" Popustila je navaljivanju markiza de Croisenoisa koji ju je već jedan sat molio da s njime zapleše brzu polku. Da bi zaboravila svoj neuspjeh u filozofiranju, Matilda je željela biti navršeno neodoljiva. Gospodin de Croisenois bio je očaran. Ali ni ples ni želja da se svidi jednom od najljepših muškaraca na dvoru - ništa nije moglo da rastrese Matildu. Veći se uspjeh nije mogao postići: bila je kraljica plesa i ona je to vidjela, ali je ostajala hladna.
"Kako li ću prazan život provoditi uz čovjeka kakav je Croisenois!"
govorila je sebi kad ju je on sat kasnije vodio na njezino mjesto... Ne mogu naći zadovoljstvo," doda ona tužno, "ako ga nakon šestomjesečnog izbivanja ne nalazim na plesu za kojim žude sve žene u Parizu? A osim toga, najbolje društvo što ga ima okružuje ini- s najvećim poštovanjem. Ovdje i nema građana, osim nekoliko perova i, možda, jednog ili dvojice Juliena. A kakve mi je sve pre-tlnosti sudbina poklonila!" mislila je ona dalje sve tužnija. (Visoko podrijetlo, bogatstvo, mladost, sve, samo ne sreću! Još su najsumnjivije one moje prednosti o kojima su mi govorili cijelu večer. Duha, čini se, imam, jer im očito svima ulijevam strah. Ako se usude načeti neku ozbiljnu temu, izgube nakon pet t'asaka razgovora dah i kao veliko otkriće iznose ono što sam im ja već cijeli sat ponavljala. Lijepa sam, imam i tu prednost za koju bi gospođa de Stael bila sve žrtvovala, a ipak je činjenica da umirem od dosade. Postoji li ikakav razlog da se manje dosađujem kad zamijenim svoje ime imenom Croisenoisa?"
Ali Bože moj!" mislila je ona dalje i dolazilo joj je da zaplače. "Zar on nije savršen čovjek? On je remek-djelo odgoja svog stoljeća; ne možeš ga pogledati, a da ti ne kaže nešto ljubazno, čak duhovito; hrabar je... Ali taj Sorel je čudan", pomisli ona, a njezin sumorni pogled postade ljut. "Rekla sam mu da želim s njim govoriti, a on se nije udostojio ni da se ponovno pojavi!"

IX.

Ples

Raskoš haljina, sjaj svijeća, mirisi, toliko lijepih ruku, krasnih ramena, mnogo cvijeća, zanosnih Rossinijevih melodija, Cicerij.

- Vi ste zlovoljni - reče joj markiza de La Mole - upozoravam vas da se to na plesu ne pristoji.
- Samo me glava boli - odgovori Matilda s prezirom - ovdje je suviše vruće.
U taj čas kao u opravdanje gospođice de La Mole pozlije starom barunu de Tollvju i on se onesvijesti; morali su ga iznijeti. Govorilo se o kapi; bio je to neugodan događaj.
Matilda se nije nimalo obazirala na to. Ona se držala odluke da ni kad ne vodi računa o starcima ni, uopće, o osobama za koje se zna da govore žalosne stvari.
Plesala je da izbjegne razgovor o kapi, koji je uostalom, bio neosno van jer se barun za dva dana opet pojavio.
"Ali gospodin Sorel nikako ne dolazi", sjetila se ona opet kad je prestala plesati. Gotovo ga je tražila pogledom, kadli ga ugleda u drugom salonu. Bilo je zaista čudnovato; činilo se da je odbacio onai izraz ravnodušne hladnoće koji je kod njega bio tako naravan; nije više izgledao kao Englez.
"Pa on razgovara s grofom Altamirom, mojim osuđenikom na smrt!" pomisli Matilda. "Njegovo je oko puno sumornog plamena; on izgleda kao neki prerušeni princ, u njegovu je pogledu dvostruko više gordosti nego inače."
Neprestano razgovarajući s Altamirom, Julien se približio mjestu gdje se ona nalazila; uporno ga je gledala proučavajući crte njegova h< a da u njima pronađe ona izvanredna svojstva koja čovjeku mogu \v ihaviti čast da bude osuđen na smrt. l't ulazeći pokraj nje, on reče grofu Altamiri:
Da, Danton je bio čovjek!
Nebesa, zar bi on mogao biti neki Danton!" pomisli Matilda. o lij njegovo je srce tako otmjeno, a Danton je bio strahovito ružan, kivnik, ako se ne varam." Julien joj se nalazio još dosta blizu i ona nije oklijevala da ga pozove; u nje je bilo i svijesti i ponosa da postavi pitanje neobično za mladu djevojku.
-   Zar Danton nije bio krvnik? - upita ona.
-  Da, u očima stanovitih ljudi - odgovori joj Julien s izrazom vrlo ilabo prikrivena prezira, a u oku mu je još ostao plamen od razgovora s Altamirom. - No on je, na nesreću ljudi visoka roda, bio odvjetnik u Mery-sur-Seine; to znači, gospođice - doda on zlobno da je počeo poput nekih perova koje ovdje vidim. Istina je da je on u očima ljepote imao golem nedostatak, bio je neobično I ružan.
Te je posljednje riječi izgovorio brzo na neki osobit način i zaista nimalo uljudno. Julien počeka časak, pognuvši malo gornji dio tijela s izrazom ponosne skromnosti. Činilo se kao da govori: "Plaćen sam da vam odgovaram, a živim od svoje plaće". Nije se udosto-
jio upraviti pogled u Matildu. Ona je sa svojim divnim, neobično otvorenim očima, koje su bile uprte u njega, izgledala kao njegova robinja. Napokon, kako su oboje šutjeli, pogleda je on kao što sluga pogleda gospodara od kojeg očekuje zapovijedi. I iako su se njegove  izravno srele s Matildinima, koje su neprestano upirale u njega pogled, on se udalji pokazujući da mu se žuri.
On, koji je zaista tako lijep," pomisli napokon Matilda trgnuvši iz svog sanjarenja, "pa da tako hvali rugobu! Nikada ne govori o sebi! Nije on kao Cavlus ili Croisenois. Taj Sorel ima neke sličnosti s tvojim ocem kad na plesu vrlo uspješno oponaša Napoleona." Posve Sam zaboravila Dantona. "Večeras se doista dosađujem." Ona uhvati
svog brata ispod ruke te ga sasvim protiv njegove volje prisili da prolazi kroz plesnu dvoranu. Palo joj je na pamet da prisluškuje razgovor osuđenog na smrt i Juliena.
Mnoštvo je bilo golemo. Ona ipak uspije da ih stigne u času kad se Altamira, na dva koraka ispred nje, približio stolu da uzme sladolec Govorio je Julienu i napola se okrenuo. Spazio je ruku u izvezenor odijelu koja je uzimala sladoled pokraj njegova. Vezivo je, čini se pobudilo njegovu pozornost; posve se okrenuo da bi vidio osobu kc joj pripada ta ruka. U tom se trenutku u njegovim očima, tako ple menitim i tako bezazlenima, pojavio jedva primjetan izraz prezira.
-  Vidite li onog čovjeka - reče on prilično tiho Julienu - je princ d'Araceli, ambasador kraljevine ***. Jutros je od vaše ministra vanjskih poslova Francuske, gospodina de Nervala, zatražio moju ekstradiciju. Pazite, eno ga tamo, karta se. Gospodin Nerval je voljan izručiti me jer smo mi vama godine 1816. izručil dva-tri zavjerenika. Ako me vrate mome kralju, bit ću obješen roku dvadeset i četiri sata. A ščepat će me koji od ove lijepe brkat gospode.
- Bestidnici - uzviknu Julien prigušenim glasom.
Matildi nije izmicala ni jedna riječ njihova razgovora. Njezine je dc sade nestalo.
- Nisu oni baš tako bestidni - prihvati grof Altamira.
-  Govorio sam vam o sebi da vam dadem živ primjer. Gledaj| te princa d'Aracelija; svakih pet časaka pogleda svoje Zlatno runc nikako da se načudi što taj tričavi nakit vidi na svojim prsima. Tal jadni čovjek je u biti anakronizam. Prije sto godina Runo je bilfl izvanredno odlikovanje, no tada bi ono bilo previsoko da ga se im domogne. Danas čovjek plemenita roda treba biti Araceli da buc njime očaran. Da ga dobije, ne bi prezao da dade povješati cijli jedan grad.
- Zar ga je po tu cijenu dobio? - upita Julien sa strepnjom.
- Ne, ne baš sasvim - odgovori Altamira hladno - on jedao pobacati u rijeku tridesetoricu bogatih posjednika svoga kraja: koje se govorilo da su liberali.
- Kojeg li čudovišta! - reče Julien.
Gospođica de La Mole, nagnuvši glavu s najvećim zanimanjem, bil mu je tako blizu da umalo nije svojom lijepom kosom dodirival njegovo rame.
- Vi ste vrlo mladi! - odgovori Altamira. - Rekao sam vam imam sestru udanu u Provansi; ona je još lijepa, dobra je, blaga izvrsna majka obitelji, odana svim svojim dužnostima, pobožna, opet nije bogomoljka.
oKuda on to smjera?" upita se gospođica de La Mole.
- Ona je sretna - nastavi grof Altamira - bila je sretna godine 1815. Tada sam se kod nje skrivao, na njezinu posjedu u blizini An-tibesa; no u trenutku kad je doznala za smaknuće maršala Neya, počela je plesati!
- Je li to moguće? - upita Julien zaprepašteno.
- To je duh strančarstva - prihvati Altamira. - U XIX. stoljeću više nema pravih strasti, zato se ljudi u Francuskoj toliko i dosađuju. Počinjaju najveće okrutnosti, ali bez okrutnosti.
- Utoliko gore! - reče Julien. - Kad netko vrši zločine, mora ih barem vršiti s užitkom; to je jedino dobro na njima i samo se time mogu donekle opravdati.
Gospođica de La Mole zaboravljajući potpuno što duguje samoj sebi, toliko se približila da se gotovo utisnula između Altamire i Ju-liena. Njezin brat, kojega je držala ispod ruke i koji je bio navikao da joj se pokorava, gledao je po dvorani i pravio se kao da ga je mnoštvo zaustavilo, da bi opravdao svoje zastajkivanje.
Imate pravo - reče Altamira - sve se čini bez užitka i sve se zaboravlja, čak i zločini. Mogu vam na ovom plesu pokazati desetak ljudi koji će zbog ubojstva biti osuđeni na vječno prokletstvo. Oni mi to zaboravili, a svijet također.
Mnogi su do suza ganuti ako njihov pas slomi nogu. Na Pere-Lac-haiseu, kad bacaju cvijeće na njihov grob, kako vi to u Parizu šaljivo kažete, doznajemo da su posjedovali sve vrline hrabrih vitezova i slušamo o velikim djelima njihovih pradjedova koji su živjeli u iloba Henrika IV Ako usprkos nastojanju princa Aracelija ne budem obješen i ako ikada budem uživao svoj imutak u Parizu, pozvat ću vas na ručak s osmoricom ili desetoricom ubojica koji su štovani i nemaju grižnje savjesti.
Vi i ja bit ćemo na tom ručku jedini koji nisu okrvavili ruke: ali mene će prezirati i gotovo mrziti kao krvoločnu jakobinsku neman, .1 vas prezirati naprosto kao čovjeka iz naroda koji se uvukao u otmjeno društvo.
- Ništa nije istinitije! - reče gospođica de La Mole.
Altamira je začuđeno pogleda, a Julien je ne udostoji ni jednog pogleda.
-  Imajte na umu da revolucija kojoj sam bio na čelu nije uspjela samo zato - nastavi grof Altamira - što nisam dopustio da padnu tri glave i da se među naše pristaše podijeli sedam-osam milijuna, koji su se nalazili u blagajni od koje sam ja imao ključ. Moj kralj, koji danas gori od želje da me objesi, a koji mi je prije pobune govorio ti, bio bi mi dao veliku lentu svog ordena da sam dao odrubiti te tri glave i da sam razdijelio novac iz te blagajne. Jer ja bih, u najmanju ruku, polučio polovičan uspjeh, i moja bi zemlja dobila kakav-takav ustav... Tako je to na svijetu; sve je to kao partija šaha.
- Tada još niste poznavali igru - prihvati Julien vatrena pogleda.
- Ali sada...
- Sada bih dao odrubiti glave, hoćete reći, i ne bih bio žirondinac, kako ste mi to neki dan natuknuli?... Odgovorit ću vam - reče Altamira žalosno - kad u dvoboju ubijete kojeg čovjeka, što ni izdaleka nije tako gadno kao kad ga date smaknuti krvniku.
- Vjere mi - reče Julien - tko želi cilj, taj želi i sredstva. Da nisam beznačajan atom i da imam neku vlast, dao bih objesiti trojicu da spasim život četvorici.
Njegove su oči izražavale žar uvjerenja i prezir prema ništavnim] ljudskim predrasudama; one se sukobiše s pogledima gospođice de La Mole, koja mu je bila posve blizu, ali njegov prezir ne samo da| se nije pretvorio u ljubaznost i uglađenost nego kao da se još i udvostručio.
To ju je duboko povrijedilo; ali sad više nije bilo u njezinoj moćii da zaboravi Juliena. Ona se ljutito udalji povukavši za sobom svogj brata.
"Moram piti pune i puno plesati", reče ona sebi; "izabrat ću ono štd je najbolje i po svaku se cijenu istaknuti. Baš dobro, evo čuvenogj drznika grofa de Fervaquesa!" Prihvatila je njegov poziv i zaplesali su. "Hajde da vidimo tko je od nas dvoje drskiji", pomisli ona. "AH da bih mu se mogla dobrano narugati, moram ga navesti da govori." Uskoro su svi ostali plesači četvorke plesali još samo zato da ne bi propustili ni jedan od Matildinih brzih, duhovitih i zajedljivih odgovora. Gospodin de Farvaques se zbunio te je umjesto misli nalazio samo elegantne riječi i prenemagao se. Matilda, koja je bila zlovoljna, ponijela se prema njemu okrutno, i on ju je zamrzio. Plesala je do zore i naposljetku je otišla strahovito umorna. Ali je u kočiji još i ono malo preostale snage bilo dovoljno da je rastuži i učini nesrc tnom. Julien ju je prezreo, a ona njega nije mogla prezirati. Julien se nalazio na vrhuncu sreće. Očaravala ga je, a da ni sam nije
bio svjestan, glazba, cvijeće, lijepe žene, opća otmjenost i, pogotovu, vlastita mašta, koja je sanjarila o odlikovanjima za njega i o slobodi za sve. - Kako je lijep ovaj ples! - reče on grofu. - Nema ništa što bi mu nedostajalo.
- Nedostaje mu misao - odgovori Altamira.
Njegovo je lice odavalo prezir, koji je bio to oštriji što se opažalo da njegova uljudnost smatra za dužnost da ga sakrije.
- Tako je, gospodine grofe! Misao, zar ne, i to urotnička?
- Ja sam ovdje zbog svog imena. Ali u vašim salonima mrze misao. ()na ne smije nadmašiti duhom vodviljske stihove: samo je tada nagrađuju. Ima li čovjek koji misli energije i ako su njegove duhovite misli nove, vi ga nazivate cinikom. Nije li jedan od vaših sudaca tako nazvao Couriera? Strpali ste ga u zatvor, kao i Bćrangera. Sve što kod vas po svom duhu nešto vrijedi, to kongregacija predaje kaznenoj policiji, a otmjeno društvo joj pljeska.
To je stoga što vaše ostarjelo društvo iznad svega cijeni konvenci-onalnosti. Vi se nikada nećete izdignuti iznad vojničke hrabrosti; imat ćete Murate, ali nikada Washingtone. Ja u Francuskoj nalazim samo taštinu. Čovjek koji govoreći improvizira, lako izlane neku nesmotrenu misao, a domaćin onda drži da je osramoćen. Kod tih se riječi grofova kočija, kojom se Julien vozio kući, zaustavila pred palačom de La Mole. Julien je bio zaljubljen u svog zavjerenika. Altamira mu je učinio ovaj lijepi kompliment koji je očito potekao iz iskrena uvjerenja "U vas nema francuske lakoumnosti i vi razumijete načelo korisnosti.)) Slučajno je Julien upravo prije dva dana bio gledao tragediju Casimira Delavignea Marino Faliero. "Nema li Israel Bertuccio više karaktera nego svi oni mletački plemići?" pitao se naš pobunjeni plebejac. "A ipak su tu ljudi kojih dokazano plemstvo seže sve do godine 700., jedino stoljeće prije Karla Velikoga, dok sve što je večeras na plesu kod gospodina de Retza bilo najplemenitije, potječe tek iz XIII. stoljeća, a i to nekako šepajući. I pokraj svih tih mletačkih plemića tako visoka podrijetla, sjećamo se baš Israela Bertuccia.
Zavjera ukida sve titule koje je stvorila društvena samovolja. Tu čovjek odmah stječe položaj koji mu određuje njegov način gledanja na smrt. Pa i sam duh gubi tu svoju vlast. Sto bi danas bio Danton, u ovom stoljeću Valenoda i Renala? Čak ni zamjenik državnog tužioca...
Ali što ja to govorim? Bio bi se prodao kongregaciji i bio bi ministar jer, uostalom, taj je veliki Danton krao. I Mirabeau se prodao. Na-poleon je u Italiji pokrao milijune; inače ne bi mogao dalje zbog neimaštine, kao Pichegru! Jedini La Favette nije nikada krao. Treba li krasti, treba li se čovjek prodati?" pitao se Julien. Na tom se pitanju zadržao. Ostatak noći proveo je čitajući povijest revolucije. Sutradan, pišući u knjižnici pisma, nije mogao misliti ni na što drugo doli na razgovor s grofom Altamirom.
"Zapravo", govorio je u sebi nakon duga sanjarenja, "da su ti španjolski liberali kompromitirali narod zločinima, ne bi ih bili tako lako istjerali. Oni su bili ohola i brbljava djeca... kao ja!" uzviknu najednom Julien kao da se trgnuo iza sna.
"A što sam ja tako veliko napravio da imam pravo suditi o tim jadnicima koji su se, naposljetku, jednom u životu usudili, koji su započeli nešto raditi? Ja sam nalik na čovjeka koji dižući se od stola kliče: 'Sutra neću ručati, ali me to neće spriječiti da budem snažan i veseo kao što sam danas!' Tko zna što čovjek osjeća na po' puta jednoga velikog pothvata?" Te je duboke misli prekinuo neočekivani dolazak gospođice de La Mole koja je ušla u knjižnicu. Bio je toliko uzbuđen divljenjem za velika svojstva Dantona, Mirabeua, Carnota, koji su umjeli ostati neporaženi, da se njegov pogled zaustavio na gospođici de La Mole, a da on nije mislio na nju, nije je pozdravio, pa čak je gotovo nije ni vidio. Kad su njegove velike razrogačene oči konačno zamijetile njezinu nazočnost, njegov pogled ugasne. Gospođica de La Mole je to s gorčinom zapazila.
Uzalud je tražila da joj dohvati svezak Velvjeva djela Povijest Francuske, koji je bio na najgornjoj polici, zbog čega je Julien otišao po najveće ljestve. Julien je približio ljestve, potražio svezak i pružio joj ga, a da još nije mogao na nju misliti. Kad je vraćao ljestve na mjesto, udario je u pretjeranoj žurbi laktom o staklo ormara za knjige; zveket krhotina koje su padale na pod napokon ga je probudio. Nastojao se ispričati gospođici de La Mole; htio je biti uljudan, i bio je samo uljudan. Matilda je jasno vidjela da ga je uznemirila i da bi on volio sanjariti o onome što ga je zaokupljalo prije njezina dolaska, nego s njom razgovarati. Pošto ga je dugo gledala, polagano se udaljila. Julien je gledao za njom. Uživao je u razlici između jednostavnosti njezine sadašnje haljine i veličanstvene elegancije haljine što ju je imala dan prije. Razlika između jednog i drugog izražaja lica bila je gotovo isto tako uočljiva. Pogled te djevojke, koja je na plesu kod vojvode de Retza bila tako ohola, bio je upravo tužan i kao da moli. "Zaista", pomisli Julien, "ta crna haljina još više ističe ljepotu njezina stasa. Ona ima kraljevsko držanje, ali zašto je u crnini? Zapitam li koga za razlog toj crnini, mogao bih time opet počiniti kakvu nesmotrenost." Potpuno je izronio iz dubina svog oduševljenja. ooMoram iznova pročitati sva pisma koja sam jutros napisao; bogzna kakve ću nepromišljene riječi i gluposti u njima naći!" Dok je s napetom pažnjom čitao prvo od tih pisama, začuo je pokraj sebe šušta-njr svilene haljine i naglo se okrenuo; gospođica de La Mole bila je ni dva koraka od njegova stola i smijala se. To ponovno prekidanje n.iljutilo je Juliena.
Što se Matilde tiče, ona je živo osjetila da tom mladiću ništa ne nači; njezin je smijeh trebao da prikrije njezinu zabunu; to joj je uspjelo.
- Očito ste mislili na nešto vrlo zanimljivo, gospodine Sorele. Možda na kakvu čudnu dogodovštinu koja nam je poslala u Pariz grofa Altamiru? Recite mi o čemu se radi; gorim od želje da to saznam. Hit ću diskretna, kunem vam se! - I sama se začudila kad je čula Uo je izgovorila. Sto, zar ona da moli jednog podčinjenog! Dok se njezina zbunjenost povećavala, ona je naoko bezbrižno rekla:
- Tko je to uspio da vas, koji ste obično tako hladni, pretvori u nadahnuto biće, u neku vrstu Michelangelova proroka?
'lb živo i neumjesno pitanje duboko je povrijedilo Juliena i vratilo mu svu njegovu ludost.
- Je li Danton dobro činio što je krao? - reče joj on naglo i s izrazom lica koji je bivao sve divljiji. - Je li trebalo da revolucionari l'ijemonta i Španjolske zločinima kompromitiraju narod; da ljudima Ik'z zasluga daju sve položaje u vojsci, sva odlikovanja? Ne bi li se ljudi koji bi nosili ta odlikovanja bojali kraljeva povratka? Je li trebalo riznicu u Torinu izložiti pljački? Ukratko, gospođice - reče on približavajući joj se strašna lica - mora li čovjek koji hoće sa zemlje potjerati neznanje i zločin, harati kao vihor i nasumce činiti zlo? Matilda se uplašila, nije mogla podnijeti njegov pogled te je uzma-knula dva koraka. Jedan ga je čas promatrala; zatim je, zastidjevši se svog straha, laganim korakom izišla iz knjižnice.

X.

Kraljica Margareta

Ljubavi. U kakvoj ludosti ne bismo nalazili zadovoljstva ako ti to
hoćeš. Pisma portugalske redovnici.

Julien je još jednom pročitao svoja pisma. Kad je zvono pozvalo za ručak, on je pomislio: "Kako mora da sam ispao smiješan u očima pariške lutke! Koje li ludosti, reći joj zaista ono što sam mislio! Noj možda ludost i nije bila tako velika. Istina je u tom slučaju bila dostojnija mene.
A zašto je došla da me ispituje o intimnim stvarima! Njezino je pitanje bilo neumjesno, ona se ogriješila o uljudnost. Moje misli o Dantoni nisu sastavni dio službe za koju me njezin otac plaća."
Stigavši u blagovaonicu, Julien je zaboravio na svoju zlovolju kad je opazio duboku crninu gospođice de La Mole, koja mu je to više udarila u oči što nitko drugi od obitelji nije bio odjeven u crno. Poslije ručka posve ga je napustio zanos kojemu se cijeloga dana nije mogao oteti. Srećom je na ručku bio i onaj akademik koji je znao istinski. "Evo čovjeka", pomisli Julien, "koji će mi se još najmanje rugat ako pitanje o crnini gospođice de La Mole bude neprikladno kao št o pretpostavljam.))
Matilda ga je gledala s čudnovatim izrazom lica. "To je, evo, ona koke terija ovdašnjih žena koju mi je opisala gospođa de Renal", reče Julier sebi. "Nisam jutros bio ljubazan prema njoj, nisam popustio njezini prohtjevu da razgovara sa mnom. Zbog toga mi je vrijednost u njezi nim očima porasla. Đavo tu bez sumnje ništa ne gubi. Poslije će mi
njezina oholost puna prezira svakako osvetiti. Od nje se može svašta doživjeti. Ne bi mogla biti gora. Kako li je bila posve drukčija ona koju um izgubio! Kakva ljupka narav! Kakva prostodušnost! Ja sam njezine misli znao prije nje same, gledao sam kako se rađaju; u njezinu sam u imao samo jednog protivnika: bojazan da joj ne umru djeca. Bila i o razumna i prirodna ljubav, koja je godila čak i meni koji sam zbog trpio. Bio sam budala. Predodžbe koje sam sebi stvarao o Parizu, naucile su me da cijenim onu plemenitu ženu.
Bože moj! Sto nalazim ovdje? Praznu i oholu taštinu, nijanse samoljublja i ništa više."
podiše se od stola. "Ne smijem dopustiti da mi otmu mog akademika, pomisli Julien. Približio mu se dok su svi išli u vrt te se blagim i niznim glasom pridružio njegovoj srdžbi zbog uspjeha Hernanija.
-  Da bar živimo u vrijeme tajnih kraljevskih naloga o uhićenju!...
- reče on.
- Tada se on ne bi bio usudio! - poviče akademik učinivši kretnju Talme. Jedavši jedan cvijet, Julien je citirao nekoliko riječi iz Vergilijevih i izrazio mišljenje da ništa nije ravno stihovima Delillea. Ukratko, on je na sve načine laskao akademiku. Nakon toga reče posve ravnodušno: - Čini se da je gospođica de La Mole naslilila nekog ujaka za kojim nosi crninu.
Sto! Vi ste član ove kuće, a ne znate za njezinu ludost? - zapita ikademik i naglo se zaustavi. - Zaista je čudnovato da joj majka dopušta takve stvari. Ali, među nama budi rečeno, u toj se kući baš ne odlikuju snagom karaktera. Gospođica Matilda ga posjeduje za sve n)ih zajedno, i oni svi plešu kako ona svira. Danas je 30. travnja - reče akademik, zaustavi se i lukavo pogleda Juliena. Julien se smješkao najduhovitije što je mogao.
Kakva li veza može postojati između okolnosti da svi plešu kako ona wira, crne haljine i 30. travnja?" mislio je on. "Čini se da sam gluplji nego što sam i slutio."
Priznat ću vam... - reče on akademiku, a njegov ga je pogled i tlalje ispitujući promatrao. - Prošećimo se vrtom - reče akademik naslućujući s ushićenjem priliku za dugo i elegantno pripovijedanje.
Sto! Zar je moguće da vi ne znate što se odigralo 30. travnja IS74.?
A gdje? - upita Julien zapanjeno.
Na Trgu Greve.
Julien je bio toliko začuđen da mu ta riječ nije ništa objasnila. Ra-j doznalost i očekivanje nečeg tragičnog, što je bilo toliko u skladu si njegovom naravi, unijelo je u njegove oči onaj sjaj koji pripovjedač voli] vidjeti kod svog slušatelja. Akademik je bio oduševljen što je našao j neupućeno uho te je nadugo pričao Julienu kako su 30. travnja 1574* najljepšem mladiću svog stoljeća, Bonifaceu de La Moleu i njegovim prijatelju Hanibalu de Coconassu, pijemontskom plemiću, odrubij glavu na Trgu Greve. La Mole je bio obožavani ljubavnik kraljice Mar garete Navarske. - A treba znati - doda akademik - da se gospe ca de La Mole zove Matilda-Margareta. La Mole je istodobno bio lji bimac vojvode od Alengona i blizak prijatelj navarskog kralja, kasnij^ Henrika IV, muža svoje ljubavnice. Na pokladni utorak godine 1575 dvor se nalazio u Saint-Germainu s jadnim kraljem Karlom IX. koj je bio na samrti. La Mole je htio osloboditi prinčeve, svoje prijatelje koje je kraljica Katarina de Medici držala na dvoru kao zatočenil Uputio je dvije stotine konja pod bedeme Saint-Germaina; vojvodi| od Alengona spopao je strah, i La Mole bude predan krvniku. Ali ono što je dirnulo gospođicu Matildu - ona mi je to sama pril znala prije sedam-osam godina, kad joj je bilo dvanaest - jer to j{ glava, glava!... - I akademik podiže pogled prema nebu. - Ono što je nju potreslo u toj političkoj katastrofi, to je da se kraljica Margaret Navarska, skrivena u kući na Trgu Greve, usudila od krvnika zatražit glavu svog ljubavnika. A iduće noći, u ponoć, ponijela je tu glavu svojoj kočiji da je sama zakopa u nekoj kapelici na podnožju brežuljl Montmartre.
- Je li to moguće? - uzvikne Julien potresen.
-  Gospođica de La Mole prezire svog brata jer on, kao što vidite nimalo ne misli na tu staru povijest i 30. travnja ne oblači crnini Od vremena tog znamenitog smaknuća, da bi se sačuvala uspomer na prijateljstvo de La Molea prema Coconassu, koji se, kao Talijar zvao Hanibal, svi muškarci te obitelji nose to ime. A taj je Coconass
- doda akademik tišim glasom - po pričanju samog Karla IX., 24. kolovoza 1572. jedan od najokrutnijih ubojica. Ali kako je moguć da vi, dragi moj Sorele, koji sjedite za stolom ove kuče, ništa o tor ne znate?
- Zato je, dakle, gospođica de La Mole za stolom dva puta nazva svog brata Hanibal. Mislio sam da nisam dobro čuo.
- To je bilo predbacivanje. Čudnovato da markiza dopušta takve U
dosti... Muž te djevojke koješta će doživjeti.
Na te je riječi nadovezao pet-šest satiričnih fraza. Veselje i neprijateljstvo koji su blistali u akademikovim očima neugodno su dirnuli Juliena. "Nas smo dvojica, eto, kao služinčad koja ogovara gospodare" pomisli on. "Ali kod tog čovjeka iz akademije ničemu se ne moram čuditi."
Jednoga ga je dana bio zatekao gdje kleči pred markizom de La Mole; molio ju je za duhansku koncesiju za nekog svog nećaka iz provinci. Uvečer ga mala sobarica gospođice de La Mole, koja je Julienu varala kao nekad Eliza, uvjeri kako njezina gospodarica nipošto nije nikla crninu zato da bi privukla poglede. Toj je nastranosti korijen u karakteru. Ona zaista voli tog La Molea, ljubljenog ljubavnika kraljice svog stoljeća, koji je umro jer je htio oslobodi svoje prijatelje. I to kakve prijatelje. Prvog princa kraljevske krvi i naviknut na savršenu prirodnost koja je izbijala iz cjelokupna ponašanja gospođe de Renal, Julien je imao dojam da se sve Parižanke samo u'nemažu, i čim je bio malo sjetan, nije znao što bi govorio s njima. Gospođica de La Mole bila je iznimka. Pestao da onu vrstu ljepote koja dolazi od otmjena držanja mitra dokazom hladnoće srca. Počeo je voditi duge razgovore s gospodjicom, koja bi se gdje kada poslije ručka šetala s njim vrtu pred otvorenim prozorima salona. Jednog mu je dana rekla da
je povijest d'Aubignea i Brantomea. "Čudna lektira", pomisli Julien. Markiz joj ne dopušta da čita romane Waltera Scotta!"
Jednog mu je dana pričala, a oči joj se sjajile od onog zadovoljstva koje pridoči o iskrenom divljenju, djelo neke mlade žene iz doba Henrika II., što ga je upravo pročitala u Estoileovim Memoarima: zatekavši svog muža u nevjeri, probola ga je bodežom. Juilien je bio polaskan. Ta djevojka koja je bila okružena tolikim potostovanjem i koja je, po akademikovim riječima, zapovijedala cijeloj kuci , udostojila se s njime razgovarati na način koji se gotovo mogao smatrati prijateljskim.
Prevario sam se", pomislio je uskoro Julien; "nije to bliskost; ja sam pouzdanik iz tragedije; ona osjeća potrebu da s nekim govori. U ovoj me obitelji smatraju učenim. Čitat ću Brantomea, d'Aubignea, Stoilea! Moći ću opovrgnuti neke anegdote o kojima mi priča gospođica de La Mole. Želim prekinuti s tom ulogom pasivnog pouzdanika."
Malo-pomalo njegovi razgovori s tom mladom djevojkom tako dostojanstvena, ali istodobno i tako neusiljena držanja postadoše zanimljiviji. Zaboravio je svoju tužnu ulogu pobunjena plebejca. Vidio je da ona mnogo zna, pa čak i da je razborita. Nazori koje mu je izlagala u vrtu veoma su se razlikovali od onih koje je izražavala u salonu. Gdjekad je pred njim pokazivala oduševljenje i iskrenost koji su bili u savrši noj suprotnosti s njezinim uobičajenim ponašanjem, tako ponositim hladnim.
-  Ratovi Lige su herojsko doba Francuske - reče mu ona jedno; dana, a u očima joj je blistao duh i oduševljenje. - Tada se svat borio da postigne ono što želi, da omogući pobjedu svoje stranke, ne samo da naprosto zaradi odlikovanje, kao u vrijeme vašeg car; Priznajte da je tada bilo manje sebičnosti i sitničavosti. Ja volim stoljeće.
- A Boniface de La Mole bio je junak tog stoljeća - reče joj on.
- Bio je barem ljubljen onako kako je, možda, divno biti ljubljen. Ki joj ženi u ovo naše doba ne bi godilo dodirnuti glavu svoga pogubljen ljubavnika?
Gospođa de La Mole pozva svoju kćer. Licemjerstvo se, da bi bili korisno, mora skrivati, a Julien je, kako smo vidjeli, gospođici de Mole napola otkrio da se divi Napoleonu. "To je ona golema prednost koju oni imaju pred nama", govorio je J lien u sebi ostavši sam u vrtu. "Povijest njihovih predaka diže ih iznai običnih svakidašnjih osjećaja i ne moraju neprestano misliti na svoji držanje. Koje li bijede!" doda on ogorčeno. "Ja sam nedostojan da ral zmišljam o tim velikim stvarima. Moj je život samo niz licemjersta jer nemam tisuću franaka rente da kupim kruh."
-  O čemu sanjarite, gospodine? - upita ga Matilda koja se trč vratila.
Julienu je već dodijalo da prezire samoga sebe. Iz ponosa je otvoreni izrekao svoju misao. Zacrvenio se govoreći o svom siromaštvu tak bogatoj djevojci. Nastojao je svojim ponosnim tonom jasno istaknu kako ništa ne traži. Nikada se još Matildi nije učinio tako lijep; našla j u njemu izraz osjećajnosti i iskrenosti koji mu je često nedostajao. Nepuni mjesec dana nakon toga Julien se zamišljeno šetao vrtom palače de La Mole; ali s njegova je lica nestalo tvrdoće i filozofske nadut sti koju je na nj bio utisnuo osjećaj neprestane podređenosti. Upravi je bio otpratio do vrata salona gospođicu de La Mole, koja je tvrdila je ozlijedila nogu trčeći s bratom.
"Oslonila se na moju ruku na zaista čudnovat način", govorio je Julien sobi. "Jesam li ja umišljen ili je istina da joj se sviđam? Ona me sluša s tako blagim izrazom lica, čak i onda kad joj priznajem sve patnje svog ponosa! I to ona, koja je prema svima tako ohola! U salonu bi se veoma čudili kad bi vidjeli to njezino lice. Sasvim je sigurno da ni prema kome ne pokazuje tu blagost i dobrotu."
I nlien je nastojao da ne preuveličava sebi važnost toga čudnovatog pri-lateljstva. Sam ga je uspoređivao s naoružanim mirom. Svaki dan kad bi se susreli, prije nego što bi nastavili s razgovorom gotovo intimno kao dan prije, oni kao da bi se zapitali: "Hoćemo li danas biti prijatelji ili neprijatelji?" Julien je dobro znao da bi sve bilo izgubljeno kad bi i lopustio da ga ta tako ohola djevojka ma i jedan jedini put nekažnjeno
I1 vrijedi. "Ako treba da se zavadimo, nije li bolje da to učinim odmah, braneći osnovna prava svog ponosa, nego odbijajući znakove prezira koji će se smjesta pojaviti čim i najmanje zanemarim ono što dugujem svom osobnom dostojanstvu?))
Matilda je nekoliko puta, kad je bila loše raspoložena, pokušala govoriti s njim tonom velike dame; ona je u te svoje pokušaje unosila neobično lukavstvo, no Julien ih je bezobzirno odbijao. Irđnog ju je dana oštro prekinuo. - Ima li gospođica de La Mole što zapovjediti tajniku svog oca? - upita je on. - Njemu je dužnost da sluša njezine zapovijedi i da ih s poštovanjem izvrši. Ali on nije dužan s njom razgovarati. On nije plaćen zato da joj priopćuje svoje misli. lakvo ponašanje i čudnovate sumnje koje su se Julienu nametale, raspršile su dosadu što ga je redovito obuzimala u tom salonu koji je bio tako veličanstven, ali u kojem se čovjek svega bojao i gdje nije bilo (Bilo bi zabavno da me voli! No, voljela me ona ili ne", nastavljao je u mislima Julien, "ja imam za blisku pouzdanicu duhovitu djevojku pred kojom vidim da strepi čitava kuća, a
markiz de Croisenois više od svih ostalih. Taj mladić, tako uljudan, tako blag i tako hrabar, koji ima sve prednosti podrijetla i bogatstva od kojih bi i jedna jedina bila dovoljna da me usreći, ludo je u nju zaljubljen i treba da se njome oženi. Koliko mi je samo pisama gospodin de La Mole naredio da napišem dvojici bilježnika radi sklapanja inidbenog ugovora! A ja, koji sam s perom u ruci u tako podređenu položaju, dva sata poslije, ovdje u vrtu, odnosim pobjedu nad tim mladićem dostojnim ljubavi. Jer zaista, znaci su njezine sklonosti očiti i neposredni. No, možda ona u njemu mrzi budućeg muža; dovoljno je ohola za to. A dobrotu koju mi iskazuje, uživam, možda, kao podređeni pouzdanik!
Ali ne, ili sam lud, ili mi ona udvara; što sam prema njoj hladniji i uljudniji, to me ona više traži. To bi mogla biti i neka smišljena igra, neko prenemaganje; ali ja opažam kako joj pogled oživi kad se iznenada pojavim. Znaju li se Parižanke do te mjere pretvarati? Stp me se tičel Privid govori meni u prilog; uživajmo u prividul Bože moj, kako je lijepa! Kako mi se sviđaju njezine velike modre oči kad ih gledam izbli2 i kad one mene gledaju, kao što to često čine. Koje li razlike između| ovog proljeća i lanjskog, kad sam među tri stotine zlobnih i prljavi! licemjera živio nesretan i održavao se jedino snagom svoje volje! Bic sam gotovo isto toliko zao kao i oni." U danima sumnje mislio je: "Ta mi se djevojka ruga. U sporazumu s bratom zbija sa mnom šalu. Ali opet, reklo bi se da toliko prezire nedostatke energije tog brata. 'On je hrabar, i to je sve', govori mi. 'U njega nema ni jedne misli koja bi se usudila udaljiti od mode.' Uvijek ga ja moram uzimati u obranu. Devetnaestogodišnja djevojka! Može li djevojka u toj dobi svakog trenutka u danu biti vjerna licemjerstvu koje je sebi propisala? U drugu ruku opet, grof Norbert se uvijek udalji kad gospođica de La Mole upre u me svoje velike modre oči s nekim čudnovatim izražajem. To mi je sumnjivo; ne vrijeđa li ga možda što njegova sestra odlikuje jedno služinče njihove kuće? Ta čuo sam da vojvoda de Chaulnes tako o meni govori." Kad bi se toga sjetio, srdžba bi zamijenila svaki drugi osjećaj. "Je li to kod tog luckastog vojvode ljubav za stari način izraza vanj a?"
"Da, ona je lijepa!" nastavljao je Julien s pogledom tigra. "Imat ću je, a | zatim nestati i teško onome tko me bude sprečavao u bijegu!" Ta je misao posve zaokupila Juliena; nije više mogao misliti ni na što| drugo. Dani su mu prolazili kao sati. Svaki put kad bi nastojao prihvatiti se nekog ozbiljnog posla, njegova bi misao napuštala sve, i on bi se četvrt sata kasnije trgnuo ustreptala srca, pomućene glave i s jednom misli: "Voli li me ona?"