Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 28. Mar 2024, 22:53:25
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Ovo je forum u kome se postavljaju tekstovi i pesme nasih omiljenih pisaca.
Pre nego sto postavite neki sadrzaj obavezno proverite da li postoji tema sa tim piscem.

Idi dole
Stranice:
1 3 4 5
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Stendhal ~ Stendal  (Pročitano 25643 puta)
Hronicar svakodnevice


Future is to those who believe into beauty

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 704
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.0.6
mob
Siemens mc60
XI.
Jedne večeri
Yet Julia's very coldness still was kind,
And tremulously gentle her small hand
Withrew itself from his; but left behind,
A little pressure, thrilling, and so bland
And slight, so very slight that, to the mind,
'V was but a doubt,1
Don Juan


Trbalo je ipak da se pojavi u Verrieresu. Sretan je slučaj htio da je 1ilien na izlasku iz župnog dvora sreo gospodina Valenoda, kojemu brzo ispriča povišenje svoje plaće.
Vrativši se u Vergy, Julien je sišao u vrt tek kad je već bila mrkla noć. Duša mu je bila umorna od mnogobrojnih snažnih uzbuđenja koja su ga toga dana potresala. "Sto da im kažem?" upita se  uznemireno misleći na gospođe. Nije vidio da je njegova duša upravo na onoj razini sitnih događaja koje obično ispunjavaju čitavo zanimanje žena. Cesto je Julien bio nerazumljiv gospođi Der-\illc, pa i njezinoj prijateljici, a on je opet samo napola shvaćao to što su mu one govorile. Takvo je bilo djelovanje snage i, ako
smijem reći, veličine strastvenih zanosa koji su ispunjavali toga slavoljubivog mladića.
U tom je čudnovatom biću gotovo svaki dan bjesnjela oluja. Došavši te večeri u vrt, Julien je bio raspoložen baviti se mislima lijepih rođakinja. One su ga s nestrpljenjem očekivale. Zauzeo je svoje uobičajeno mjesto pokraj gospođe de Renal. Uskoro je tama postala duboka. Htio je uhvatiti bijelu ruku koju je već dugo vidio pokraj sebe ispruženu na naslonu stolice. Ona je malo kolebala, ali je konačno povukla ruku na način koji je odavao ljutnju. Julienu se upravo svidjelo da to uzme na znanje i da veselo nastavi razgovor, kadli začu gospodina de Renala koji se približavao. Julienu su još i sada brujale u ušima njegove jutrošnje grube riječi. "Ne bi li to bio", pomisli on, "način da se narugam tom čovjeku koji je toliko obasut svim prednostima bogatstva, kad bih ruku njegove žene uhvatio baš u njegovoj nazočnosti? To ću učiniti, ja, prema kome je pokazao toliko prezira1."
Od toga je časa mir, koji je bio tako tuđ Julienovoj naravi, brzo nestao; nesposoban misliti na išta drugo želio je, sav pun strepnje, da gospođa de Renal pristane ostaviti svoju ruku u njegovoj. Gospodin de Renal je ljutito govorio o politici; dva-tri tvorničara u Verrieresu postali su zaista bogatiji od njega te su mu se htjeli oprijeti na izborima. Gospođa Derville gaje slušala. Julien, razdra-žen tim izlaganjem, približi svoju stolicu gospođi de Renal. Tama je skrivala sve kretnje. Usudio se položiti svoju ruku sasvim blizu lijepe gole mišice koja je virila iz haljine. Bio je smeten, nije više vladao svojim mislima: približi obraz toj lijepoj ruci i drzne se da na nju pritisne svoje usne.
Gospođa de Renal zadrhta. Njezin je muž sjedio na četiri koraka od nje; ona brzo pruži Julienu ruku i istodobno ga malo odgurne. Dok je gospodin de Renal nastavljao grditi nikogoviće i jakobince koji se obogaćuju, Julien je ruku koja mu je bila prepuštena obasuo strasnim poljupcima ili se bar gospođi de Renal činilo da su takvi. I ipak je ta jadna žena toga istoga kobnog dana imala dokaz da muškarac kojega ona obožava, iako to sama sebi neće priznati, ljubi neku drugu! Za cijelo vrijeme Julienova izbivanja strašno ju je mučila neka prevelika nesreća, koja ju je potakla na razmišljanje. "Zar ja ljubim?" mislila je ona. "Zar sam se zaljubila? Ja, udana žena, pa da sam zaljubljena? Ali nikada nisam za svog muža osjećala to nerazumljivo ludilo zbog kojega ne mogu odvratiti svoje misli od Juliena. On je zapravo samo dijete puno poštovanja prema meni! Ta će ludost biti kratkotrajna. Što se moga muža tiču osjećaji koje gajim za tog mladića? Gospodinu de Renalu bili su ilosadni razgovori koje sa Julienom vodim o stvarima mašte. On misli samo na svoje poslove. Ja njemu ništa ne oduzimam da bih to dala Julienu."
( istoću te naivne duše, zavedene strašću koju još nikada nije osje-tila, nije kvarilo nikakvo licemjerstvo. Bila je prevarena bez svoga /nanja, pa ipak se u njoj uznemirio neki nagon za vrlinom. Takve su lule borbe koje su je potresale kad je Julien došao u vrt. Čula ga je kako govori; gotovo istog časa vidjela je kako sjeda pokraj nje. Njezina je duša bila kao zanesena onom čarobnom srećom koja ju je  dva tjedna više iznenađivala no što ju je zavodila. Sve je za nju neočekivano. Nekoliko trenutaka kasnije pomisli: "Julienova je naročnost, dakle, dovoljna da izbriše sve njegove krivice?" Ona se prestraši i u tom času istrgne ruku.
Poljupci puni strasti, kakve još nikada-nije bila primila, učinili su iia zaboravi kako on možda voli neku drugu ženu. Uskoro on u njezinim očima nije više bio kriv. Prestanak ljutog bola koji je posljedica sumnje i sreće o kojoj nikada nije čak ni sanjala probudiše u njoj zanose ljubavi i lude radosti. Ta je večer bila krasna za sve osim /a verrierskog načelnika, koji nije mogao zaboraviti one obogaćene tvorničare. Julien nije više mislio na svoje sumorno slavoljublje ni na planove koji se tako teško ostvaruju. Prvi ga je put u životu /unijela moć ljepote. Predavši se nekom neodređenom i blagom sanjarenju, toliko stranom njegovom karakteru, stišćući lagano tu tuku koja mu se sviđala jer je bila savršeno lijepa, napola je slušao šuštanje lipova lišća koje je njihao laki noćni vjetrić i pse u mlinu na Doubsu, koji su lajali u daljini.
No taj je osjećaj bio zadovoljstvo, a ne ljubav. Vrativši se u svoju sobu, mislio je samo na jednu sreću, naime na to da se opet prihvati svoje omiljene knjige. U dobi od dvadeset godina pomisao na svijet i na uspjehe koji se mogu u njemu postići prevladava sve. Ipak, uskoro ostavi knjigu. Razmišljajući o Napoleonovim pobjedama, opazio je nešto novo u svojoj pobjedi. "Da, dobio sam bitku", pomisli, "ali treba i iskoristiti tu pobjedu, treba slomiti ponos tog oholog plemića dok se on još povlači. Tako bi učinio Napoleon.
Moram zatražiti dopust od tri dana da bih posjetio svog prijatelja Fouquea. Ako mi to odbije, možemo se i razići. Ali on će popustiti."
Gospođa de Renal nije mogla usnuti. Činilo joj se da do tog časa uopće nije živjela. Nije mogla odagnati misao o sreći koju je osjetila kad joj je Julien obasuo ruku vatrenim poljupcima. Najednom se pojavi strašna riječ preljub. Njezinoj se mašti ukaže sve ono odvratno što najružniji razvrat može podati pojmu čulne ljubavi. Te misli kao da su htjele okaljati nježnu i božansku predodžbu što ju je imala o Julienu i o sreći da ga voli. Budućnost joj se prikazala u najcrnjim bojama. Vidjela je sebe kao propalu ženu. Taj je čas bio strašan; njezina je duša dospjela u neki nepoznati svijet. Sinoć je osjetila sreću kakvu još nikada nije bila iskusila, a sada se najednom našla usred grozne nesreće. Nije ni slutila da postoje takve patnje; one joj pomutiše razum. Načas pomisli povjeriti mužu kako se boji da je zaljubljena u Juliena. Bar bi mogla o njemu govoriti. Ali tada se srećom sjeti savjeta koji joj je nekada, uoči vjenčanja, dala njezina tetka. Ona ju je bila upozorila na opasnost od toga da se povjerava mužu koji joj je ipak gospodar. U svom prevelikom bolu kršila je ruke.
Proturječne i bolne predodžbe ovladaše njome. Čas se bojala da je on ne voli, čas ju je opet mučila strašna pomisao na zločin kao da će sutra biti izložena na stupu sramote na javnom trgu u Verrieresu s natpisom koji će svjetini objaviti njezin preljub. Gospođa de Renal nije imala nikakva životnog iskustva; čak ni potpuno budna i potpuno svjesna ona ne bi bila vidjela nikakve razlike između onoga tko je kriv pred Bogom i onoga tko je javno obasut znacima općeg prezira.
Kad bi joj strašna pomisao na preljub i na svu sramotu koju, po njezinu mišljenju, taj zločin za sobom povlači ostavila časak odmora i kad je mogla sanjariti o slasti da živi sa Julienom nedužno kao i do sada, obuzela bi je užasna misao da on ljubi neku drugu ženu. Još je i sad vidjela kako je problijedio kad se prepao da će izgubiti njezinu sliku ili je kompromitirati ako tko vidi njezin portret. Prvi je put tada na tom mirnom i plemenitom licu opazila strah. Nikada se nije on toliko uzbudio zbog nje ili zbog njezine djece. To je povećalo njezinu bol, koja je dostigla svu snagu nesreće što je ljudska duša može podnijeti. Gospođa de Renal je nesvjesno
kriknula i probudila time svoju sobaricu. Najednom opazi pokraj svog kreveta svjetlost svijeće i prepozna Elizu. - Ljubi li on vas? - poviče ona u svom ludilu. Sobarica, iznenađena strašnim bunilom u kojem je zatekla svoju gospodaricu, srećom nije tim čudnovatim riječima obratila nikakvu pažnju. Gospođa de Renal shvati svoju nesmotrenost: "Imam Kroznicu", reče, "i mislim da malo buncam; ostanite uz mene." Kako ju je nužda da se svlada potpuno razbudila, bila je manje nesretna; razum je ponovno preuzeo vlast koju mu je polusan bio oteo. Da bi se oslobodila od uporna pogleda sobarice, zapovjedi joj <ia čita novine, i uz jednoličan glas te djevojke koja joj je čitala neki ilugi članak iz "Quotidiennea" gospođa de Renal donese kreposnu odlluku da će se prema Julienu, kad ga opet ugleda, držati potpuno hladno.
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Hronicar svakodnevice


Future is to those who believe into beauty

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 704
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.0.6
mob
Siemens mc60
XII.
Putovanje
U Parizu ćete naći elegantnog svijeta, a u provinciji možete naići na ljude od
karaktera. Sieves


Sutradan već u pet sati, prije nego što se gospođa de Renal pokazala, Julien je od njezina muža dobio tri dana dopusta. I sam time iznenađen, zaželi je vidjeti, misleći na njezinu tako lijepu ruku. Siđe u vrt; dugo je čekao gospođu de Renal. Ali, da ju je ljubio, opazio bi iza napola zatvorenih kapaka na prvom katu čelo prislonjeno na prozor. Ona ga je gledala. Napokon se, usprkos svojim odlukama, nakani sići u vrt. Njezina je obična bljedoća ustuknula pred najživljim bojama. Ta toliko naivna žena bila je očito uzbuđena; neki osjećaj usiljenosti, pa čak i srdžbe, kvario je onaj izražaj savršene vedrine i kao neke uzvišenosti nad svim niskim interesima života, koji je inače davao toliko dražesti tom božanskom licu. Julien joj se brzo približi; divio se njezinim krasnim rukama, koje su se vidjele pod šalom prebačenim na brzinu. Svježina jutarnjeg zraka kao da je povećavala sjaj puti, koju je noćašnje uzbuđenje činilo još osjetljivijom za sve dojmove. Ta skromna i dirljiva, a ipak misaona ljepota kakva se ne može naći u nižim slojevima kao da je Julienu otkrivala jedno svojstvo njegove duše koje nikada nije bio osjetio. Posve se predavši udivljenju za te draži koje je njegov požudan pogled upijao, nije ni mislio na prijateljski doček koji je očekivao. Bio je to više iznenađen ledenom hladnoćom koju je ona nastojala pokazati mu, a u kojoj je on čak nazirao namjeru da ga
pozove na red.
S njegovih usana nestane zadovoljnog smiješka; sjetio se položaja Sto ga zauzima, u društvu, osobito u očima jedne plemkinje i bogato baštinice. Začas je njegovo lice odavalo još samo ponos i srdžbu na samoga sebe. Osjeti žestoki jad što je za više od jednog sata odgodio odlazak da bi dočekao tako ponižavajući prijam. oSamo se glupan ljuti na druge", pomisli. "Kamen pada jer je težak. Zar ću uvijek biti dijete? Kada ću konačno steći dobru naviku da tim ljudima dajem od svoje duše točno onoliko koliko mi plaćaju? Ako želim da me cijene i da sam sebe cijenim, moram im pokazati samo moje siromaštvo dolazi u dodir s njihovim bogatstvom, ali je moje srce udaljeno tisuće milja od njihove nadutosti i da ono živi u jednoj sferi koju ne mogu dosegnuti neznatni znaci njihova kultura ili naklonosti."
I dok su se ti osjećaji gomilali u duši mladog učitelja, njegovo je lu r poprimilo izraz povrijeđenog ponosa i okrutnosti. To je potpuno smelo gospođu de Renal. Kreposnu hladnoću kojom ga je kanila dočekati zamijenio je izraz zanimanja, i to zanimanja koje je bilo potaknuto živim iznenađenjem zbog promjene koju je opazila. Prazne riječi o zdravlju i o lijepom vremenu, koje ljudi ujutro običavaju izmjenjivati, presahle su ujedanput i kod nje i kod njega, hilienovo rasuđivanje nije bilo pomućeno nikakvom strašću, te je on vrlo brzo pronašao način da gospođi de Renal pokaže kako on tu* smatra da je s njom u prijateljskim odnosima; ništa joj ne reče
0 kratkom putovanju na koje polazi, pozdravi je i ode.
Dok je gledala za njim, shrvana mrkom ohološću njegova pogleda, koji je sinoć bio toliko ljubazan, njezin najstariji sin dotrči iz vrta u- joj, poljubivši je, reče:
Nemamo obuke, gospodin Julien odlazi na put. Na te riječi gospođu de Renal obuze smrtna hladnoća; bila je nesretna zbog svoje kreposti a još više zbog svoje slabosti. Taj je novi događaj zaokupio svu njezinu maštu; bila je sada daleko od mudrih odluka stvorenih u strašno provedenoj noći. Pitanje više nije bilo u tome da se odupre tom toliko ljubljenom čovjeku, tu'go u tome da bi ga mogla zauvijek izgubiti. Itvbalo je da ode na doručak. Da bi njezina bol bila još veća, go-¦podin de Renal i gospođa Derville razgovarali su samo o Julienovu odlasku. Verrierski je načelnik bio opazio nešto čudnovato u čvrstom glasu kojim je Julien zatražio dopust.
- Taj mali seljak svakako ima u džepu nečiju ponudu. Ali taj netko, pa bio to i gospodin Valenod, malo je ustuknuo pred svotom od 600 franaka, koliko bi ga to sada stajalo na godinu. Jučer su u Verrieresu tražili trodnevni rok za razmišljanje, a jutros, da mi ne bi morao odgovoriti, mladi gospodin odlazi u planine. Prisiljeni smo računati s jednim kukavnim radnikom koji je drzak prema nama. Eto, dokle smo dospjeli1.
"Kad moj muž, koji ne zna kako je duboko uvrijedio Juliena, drži da će nas on napustiti, što da onda ja mislim?" upita se gospođa de Renal. "Ah, sve je već odlučeno!"
Da bi mogla bar slobodno plakati i da ne mora odgovarati na pitanja gospođe Derville, reče da je strahovito boli glava i legne u postelju.
- Evo, kakve su žene - ponavljao je gospodin de Renal - uvijek je nešto pokvareno na tim zamršenim strojevima. I on ode smješkajući se podrugljivo.
Dok su gospođu de Renal razdirale muke strašne strasti u koju ju je slučaj gurnuo, Julien je veselo išao svojim putem posred najljepših vidika na koje čovjek u planinama nailazi. Morao je prijeći veliki planinski lanac sjeverno od Vergvja. Staza kojom je išao, penjući se lagano između velikih bukava, vijuga se u beskonačnim zavojima na padini visoke planine što sa sjevera omeđuje dolinu Doubsa. Uskoro su pogledi putnika, klizeći preko nižih brežuljaka koji s juga obrubljuju tok Doubsa, sezali sve do plodnih ravnica Bo-urgogne i Beaujolaisa. Koliko je god duša tog slavoljubivog mladića bila neosjetljiva za tu vrstu ljepote, ipak se morao od vremena do vremena zaustaviti da pogleda tako silan i tako divan prizor. Napokon stiže do vrha planine, kraj kojega je morao proći da bi poprečnim putem došao u osamljenu dolinu gdje je stanovao njegov prijatelj Fouque, mladi trgovac drvom. Julien se nije žurio da ga vidi, ni njega ni bilo koje drugo ljudsko biće. Skriven kao ptica grabilica usred golih stijena što krune veliku planinu, mogao je izdaleka opaziti svakog čovjeka koji bi mu se približio. Otkrio je malu špilju u gotovo okomitoj strani jedne stijene. Pođe tamo i smjesti se u tom skloništu. "Ovdje mi", reče on a oči mu se sjajile od radosti, "ljudi ne mogu nanijeti nikakvo zlo". Dođe mu na um da se preda zadovoljstvu da zabilježi svoje misli, što je svagdje
"I nigdje bilo za njega tako opasno. Jedan mu je četvrtasti kamen poslužio kao stol. Njegovo je pero letjelo, nije vidio ništa od onoga što ga je okruživalo. Napokon primijeti da sunce zalazi za daleka brda Beaujolaisa.
Zašto ne bih ovdje proveo noć?" pomisli on. "Imam kruha i slobodan samh) Na zvuk te velike riječi njegova se duša zanese. Zbog svog licemjerstva čak ni kod Fouquea ne bi bio slobodan. Podbo-fivši glavu rukama, Julien je u toj špilji bio sretniji nego ikada u divotu te se predao sanjarenju i blaženstvu slobode. Vidio je kako se u sumraku gasi jedna sunčeva zraka za drugom, ali on nije o tome mislio. Usred te beskrajne tame njegova se duša gubila u predodžbama o onome što će jednog dana naći u Parizu. To će, ponajprije, biti žena, mnogo ljepša i mnogo uzvišenija duha od svih koje je ikada vidio u provinciji. On će je strasno ljubiti i bit će ljubljen. Ako se za koji čas od nje odijeli, bit će to samo zato da bi ¦.tekao slavu i zaslužio da bude još više ljubljen. Mladića odrasla usred žalosne stvarnosti pariškog društva, sve kad hi i posjedovao Julienovu maštu, na ovom bi mjestu njegova romanu razbudila hladna ironija; velika bi djela nestala zajedno s nadom ila ih postigne, da bi dala mjesto toliko poznatoj krilatici: "Ostaviš li svoju ljubavnicu, izlažeš se, nažalost, opasnosti da budeš dva-tri puta na dan prevaren."
laj mladi seljak nije između sebe i najherojskijih djela vidio ništa osim nedostataka prilike.
No mrkla je noć zamijenila dan, a on je morao prevaliti još dvije milje da bi se spustio u zaselak, gdje je stanovao Fouque. Prije nego što će napustiti malu špilju, Julien zapali vatru i brižljivo spali sve što je napisao.
Njegov se prijatelj začudio kad je on u jedan sat poslije ponoći pokucao na njegova vrata. Našao je Fouquea gdje sređuje račune. Bio je to visok, mlad čovjek, prilično ružno građen, velikih i tvrdih i rta lica, vrlo dugačka nosa, no pod tom odbojnom vanjštinom bilo U* skriveno mnogo dobroćudnosti.
- Jesi li se posvadio s tvojim gospodinom de Renalom da mi dolaziš tako iznenada?
Julien mu ispriča događaje jučerašnjeg dana, ali onako kako se njemu svidjelo.
Ostani sa mnom - reče mu Fouque. - Vidim da poznaš gospodina de Renala, gospodina Valenoda, potprefekta Maugirona; župnika Chelana; shvatio si sve lukavstvo tih ljudi, pa bi mogao ići na dražbe. Ti znaš bolje od mene računati, vodit ćeš mi knjige; ja mnogo zarađujem u ovoj trgovini. Nemogućnost da sve sam učinim i strah da u čovjeka koga bih uzeo za ortaka ne naiđem na lopova sprečava me svakog dana da poduzmem izvrsne poslove. Nema tome ni mjesec dana što sam Michaudu iz Saint-Amanda, kojega nisam vidio već šest godina i kojega sam slučajno sreo na sječi šume u Pontarlieru, omogućio da zaradi šest tisuća franaka. Zašto ti ne bi zaradio tih šest tisuća, ili bar tri tisuće franaka? Jer, da si toga dana bio sa mnom, bio bih učinio veću ponudu za to drvo i svi bi mi ga brzo prepustili. Budi moj ortak! Ta ponuda ozlovolji Juliena; ona je smetala njegovu ludom zanosu. Za vrijeme večere, koju su ta dva prijatelja, kao Homerovi junaci, sami pripremili, jer je Fouque živio sam, on je pokazivao Julienu račune i dokazivao mu koliko njegova trgovina drvom donosi dobitka. Fouque je imao najbolje mišljenje o Julienovim sposobnostima i karakteru.
Kad je Julien napokon ostao sam u maloj sobici od jelovih greda, razmišljao je ovako: "Istina je, mogao bih ovdje zaraditi koju tisuću franaka, a zatim se ponovno prihvatiti vojničkog ili svećeničkog zvanja, već prema modi koja će tada vladati u Francuskoj. Mala ušteđevina koju bih skupio oslobodila bi me od svih sitnih teškoća. Živeći osamljen u brdima, smanjio bih malo svoje strašno neznanje o mnogim stvarima koje zaokupljaju sve te salonske ljude. Ali Fouque se neće ženiti, a ponavlja mi da ga samoća čini nesretnim. Očito je, ako uzima ortaka koji nema gotovine da je uloži u posao, onda to čini u nadi da će time steći druga koji ga nikad neće napustiti."
"Zar da prevarim prijatelja?" poviče Julien ljutito. To biće kojemu je licemjerstvo i odsutnost svake sućuti bilo obično sredstvo borbe za sreću nije ovoga puta moglo podnijeti pomisao na najmanju ne-obzirnost prema čovjeku koji ga je volio.
Ali najednom se Julien razvedri; našao je razlog da odbije ponudu. "Što, izgubiti kukavički sedam ili osam godina! Imao bih tada dvadeset i osam godina. Ta u tim je godinama Bonaparte već bio izvršio svoje najveće pothvate! Kad bih tako posve nepoznat i zaradio nešto novca obilazeći te sječe šuma i stekao naklonost nekolicine
1"ulčinjenih lopova, tko mi kaže da bih poslije toga još posjedovao naj sveti plamen kojim čovjek stvara sebi ime?" utradan ujutro Julien posve hladnokrvno odgovori dobrom Fou-i ieu koji je njihovo udruživanje smatrao već gotovom stvari, kako ni njegov poziv za svetom službom pred oltarom ne dopušta da 11 hvati ponudu. Fouque je ostao zapanjen.
Ali jesi li razmislio - ponavljao mu je on - da te ja uzimam za ortaka, ili, ako ti je milije, da ti dajem četiri tisuće franaka na gmlinu? A ti se želiš vratiti svom gospodinu de Renalu, koji te prezire kao blato na svojim cipelama! Kad budeš posjedovao dvije utotine zlatnika, što će te priječiti da uđeš u bogosloviju? Reći ću ti I više. Obvezujem se da ću ti pribaviti i najbolju župu u zemlji. Jer - doda Fouque tišim glasom - ja pribavljam gorivo drvo gospodinu... gospodinu... i gospodinu... Ja im dobavljam prvorazredno hi .istovo drvo koje mi oni plaćaju kao meko drvo, ali je to ipak vrlo dobro uložen novac.
Ništa nije moglo svladati Julienovu sklonost za svećeničko zvaštanje. Fouque je konačno stekao uvjerenje da je on malo lud. Trećeg dana u ranu zoru Julien napusti svog prijatelja da bi proveo dan usred stijena u planini. Našao je svoju malu špilju, ali nije više imao duševnog mira; oduzele su mu ga ponude njegova prijatelja. Kao Herkul, našao se i on, ne između poroka i vrline, nego između srednjosti koju prati osigurano blagostanje i svih herojskih snova svog djetinjstva. "Ja, dakle, ne posjedujem prave čvrstine", reče im sebi i ta ga je sumnja najviše zaboljela. "Nisam od one mate-
rije od koje su sazdani veliki ljudi kad se bojim da mi osam godina : o bi ih proveo zarađujući kruh, ne oduzme onu uzvišenu energiju kojom se stvaraju izvanredna djela."
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Hronicar svakodnevice


Future is to those who believe into beauty

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 704
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.0.6
mob
Siemens mc60
XIII.
Prozirne čarape
Roman - to je ogledalo
koje pisac pronosi duž puta.
Saint-Real

Kad je Julien spazio slikovite razvaline stare crkve u Vergyju; sjeti se da od prekjučer ni jedan jedini put nije pomislio na gospođu' de Renal. "Neki dan, kad sam dolazio, ta me žena podsjetila na neizmjernu udaljenost koja nas razdvaja: postupala je sa mnom kao s radničkim sinom. Bez sumnje mi je htjela jasno pokazati svoje, žaljenje zbog toga što mi je večer prije toga prepustila svoju ruku...  Ipak, kako je lijepa ta ruka! Koje li dražesti! Koje li plemenitosti uj pogledima te žene!" Mogućnost da s Fouqueom stekne imutak dala je stanovitu lakoću I Julienovu razmišljanju; više ga nije tako često kvarila razdraženost i snažan osjećaj njegova siromaštva u očima svijeta. Kao da stoji na nekoj uzvisini, mogao je rasuđivati i uzdignuti se, tako reći, iznad krajnjeg siromaštva i blagostanja, koje je još uvijek nazivao bogatstvom. Bio je daleko od toga da svoj položaj filozofski prosuđuje,' ali je bio dovoljno pronicav da osjeti kako se poslije tog malog putovanja u planinu promijenio. Osjetio je živo uzbuđenje s kojim je gospođa de Renal saslušala kratak opis njegova putovanja za koji ga je zamolila. Fouque mu je bio pričao da se kanio ženiti, ali je doživio razočaranje. Razgovori dvojice prijatelja bili su ispunjeni dugim povjeravanjima o tom predmetu. Budući da je i suviše brzo bio uslišen, Fouque je bio spoznao da njegova odabranica ne ljubi samo njega. Sve te priče
iznenadile su Juliena; mnogo je novog naučio. Njegov usamljenički život, sav od mašte i nepovjerenja, bio ga je udaljio od svega što bi i moglo poučiti.
U vrijeme njegova izbivanja život je za gospođu de Renal bio samo niz, različitih muka, koje su sve bile nepodnošljive; zaista je oborla.
Prije svega - reče joj gospođa Derville kad je vidjela da je Ju-rn stigao - ti se loše osjećaš, te nećeš večeras ići u vrt; vlažan bi ak samo još pogoršao tvoje stanje.
-gospođa Derville je s čuđenjem gledala kako njezina prijatelji-i, koju je gospodin de Renal uvijek prekoravao zbog pretjerane jedostavnosti njezinih haljina, uzima prozirne čarape i dražesne i police koje su stigle iz Pariza. Jedina zabava gospođe de Renal u "sljcdnja tri dana bila je da skroji ljetnu haljinu od lijepe i vrlo h uleme tkanine i da traži od Elize da je u velikoj žurbi sašije. Ta je haljina bila dovršena tek nekoliko časaka nakon Julienova dolaska, gospođa de Renal ju je odmah odjenula. Njezina prijateljica više i|r sumnjala. "Ona ljubi, nesretnica!" pomisli gospođa Derville. Sada je razumjela sve čudnovate pojave njezine bolesti, uljela ju je gdje razgovara sa Julienom. Bljedoća se smjenjivala sa tim rumenilom. Njezine oči, koje nije odvraćala od očiju mladog žitelja, odavale su strepnju. Gospođa de Renal je svakog trena očekivala da će se on izjasniti i priopćiti joj odlazi li od njih ili otaje. Ali Julien nije načinjao tu temu niti je uopće mislio na nju.
Nikon strašnih borbi, gospođa de Renal se konačno usudi kazati mi drhtavim glasom u kome se osjećala sva njezina strast:
I hoćete li napustiti svoje đake i uzeti kakvu drugu službu? I on je bio zapanjen nesigurnim glasom i pogledom gospođe de o nal. "Ova me žena ljubi", pomisli on, "ali čim prođe taj trenutak slabosti, zbog koje je njezin ponos prekorava, i čim više ne bude lahovala da ću otići, ponovno će je obuzeti njezina gordost." Ta njihova uzajamnog položaja bila je kod Juliena brza kao u inja; on odgovori oklijevajući:
Bilo bi mi vrlo teško ostaviti djecu tako milu i iz tako dobre obitelji, ali možda će to biti potrebno. Čovjek ima dužnosti i prema obi.
Dok je izgovarao riječi iz tako dobre obitelji [bila je to jedna od nih otmjenih fraza koje je tek nedavno naučio), obuzimao ga je snažan osjećaj antipatije. "U očima ove žene ja nisam iz dobre obitelji", mislio je. Slušajući ga; gospođa de Renal se divila njegovu duhu i njegovoj ljepoti, a zbog mogućnosti da ode, koju joj je dao naslutiti, njezino je srce krvarilo. Svi njezini prijatelji iz Verrieresa koji su za vrijeme; Julienova izbivanja bili na ručku u Vergvju kao da su se natjecali da joj čestitaju na sjajnom čovjeku kojega je njezin muž imao sreće i pronaći. Nisu joj čestitali zato što bi shvatili koliko su djeca napredovala. Nego, činjenica da netko zna napamet Bibliju, i to još na latinskom, izazvala je kod stanovnika Verrieresa divljenje koje će] možda potrajati i cijelo stoljeće. Julien koji ni s kim nije govorio, nije o tome ništa znao. Da je go-j spođa de Renal bila i najmanje hladnokrvna, bila bi mu čestitala] zbog ugleda koji je stekao, time bi umirila Julienov ponos, i on bi] prema njoj bio mio i ljubazan, to više što mu se njezina nova haljina činila dražesna. Gospođa de Renal, također zadovoljna svojom i lijepom haljinom i onim što joj je o njoj rekao Julien, htjela je i prošetati se vrtom. Uskoro prizna da nije kadra hodati. Uhvatila je putnika ispod ruke, ali dodir njegove ruke ne samo da joj nije] uvećao snagu nego joj je oduzeo i ono malo snage što je imala. Bila je noć; tek što su sjeli, Julien se posluži svojom starom povla-j sticom i usudi se uhvatiti ruku svoje lijepe susjede i približiti joj] svoje usne. Mislio je na smjelost kojom se Fouque služio prema svojim ljubavnicama, a ne na gospođu de Renal. Riječi iz dobre] obitelji ležale su mu još kao mora na srcu. Ona mu je stiskala ruku, j što mu nije činilo nikakvo zadovoljstvo. Daleko od toga da bude ponosan ili bar zahvalan za osjećaj koji mu je gospođa de Renal,: vrlo očitim znacima, te večeri iskazivala, bio je gotovo neosjetljiv] za njezinu ljepotu, otmjenost i svježinu. Čistoća duše i odsutnosti svakog osjećaja mržnje bez sumnje produžuju trajanje mladosti.) Jer kod većine lijepih žena najprije ostari fizionomija. Julien je cijele večeri bio zlovoljan. Dosad se uvijek ljutio samo na j slučaj i na društvo; ali otkako mu je Fouque ponudio nizak način; da dođe do blagostanja, ljutio se na samoga sebe. Premda bi gospodja dama od vremena do vremena rekao po koju riječ, bio je potpunoj utonuo u svoje misli, te je konačno ispustio ruku gospođe de Renal] a da to nije ni opazio. Ta je kretnja potresla dušu te jadne žene; ona] je u njoj vidjela svoju sudbinu.
Ona je bila sigurna u Julienovu ljubav, njezina bi vrlina možda pronašla snage da mu se odupre. No kako je strepila da ga ne izgubi ni jek, njezina ju je strast toliko smutila da je sama uhvatila Ju-licnovu ruku, koju je on u svojoj rastresenosti položio na naslon stolice. Ta njezina kretnja razbudi slavoljubivog mladića; bio bi volio da su joj svjedoci svi oni oholi plemići koji su ga, dok bi s djecom sjedio na dnu stola, gledali s tako pokroviteljskim smiješkom. Ta me žena više ne može prezirati", pomisli on. "U tom slučaju moram biti osjetljiv prema njezinoj ljepoti; dužnost mi je prema Minorne sebi da joj budem ljubavnik." Prije naivnih povjeravanja njegova prijatelja takva mu misao ne bi bila pala na pamet, odluka koju je upravo stvorio bila je za nj ugodna razonoda, govorio je sam sebi: "Jedna od tih dviju žena mora biti moja." >sjeti da bi mnogo više volio udvarati gospođi Derville. Ne zbog >>Na što bi bila ugodnija nego zato što ga je ona upoznala već kao o fotografija cijenjena zbog svojeg znanja, a ne kao tesarskog radnika ka putićem od jeftina sukna pod rukom, kako se bio pojavio pred gospođom de Renal.
Gospođa de Renal ga je najradije zamišljala baš kao mlada radni-.i koji je pocrvenio do ušiju i stoji ispred kućnih vrata ne usuđujući se pozvoniti.
Razzmatrajući dalje svoj položaj, Julien uvidi da ne treba ni pomišIjati na osvajanje gospođe Derville, koja vjerojatno opaža naklo-ost gospođe de Renal prema njemu. Bio je stoga prisiljen vratiti ipak njoj. "Sto znam o karakteru te žene?" upita se Julien. "Samo vo: prije svog putovanja primio sam je za ruku, a ona ju je povukla; danas ja povlačim ruku, a ona je hvata i stišće. Divne li prilike .1 joj uzvratim sav prezir koji je pokazala prema meni. Bog zna koliko je imala ljubavnika. Možda se odlučila za mene samo zato štose možemo lako sastajati."
Tikva je, nažalost, nesreća pretjerane civilizacije! Duša mladića "I dvadeset godina koji posjeduje neko obrazovanje udaljena je istiću milja od neusiljenosti i prirodnosti, bez koje je ljubav često ,nno najdosadnija dužnost.
l više dugujem sebi da uspijem kod te žene, što ću ovako, uspi-om li ikada u životu, pa ako mi netko prigovori zbog niskog učiteljskog  položaja, moći odgovoriti kako me ljubav natjerala da uzmem ¦o mjesto", nastavi sitna Julienova taština.
Julien ponovno odmakne ruku od ruke gospođe de Renal, a zatim] je opet uhvati i stisne. Kad su oko ponoći ulazili u salon, gospođa] de Renal ga tiho zapita:
- Vi nas napuštate, vi odlazite? Julien odgovori uzdahnuvši:
- Moram otići jer vas strastveno ljubim; to je grijeh... i te kakav] grijeh za mlada svećenika! - Gospođa de Renal se tako naslonila na njegovu ruku i bila mu je tako blizu da je na svom obrazu osjetila toplinu Julienova obraza.
Noći tih dvaju bića bile su vrlo različite. Gospođa de Renal bila] je sva u zanosu najuzvišenije duševne sladostrasti. Mlada koketnaj djevojka koja rano ljubi privikne se na ljubavna uzbuđenja; kad dođe doba prave strasti, ova više nema za nju dar novine. Gospođa  de Renal nikada nije čitala romane, te su za nju sve nijanse njezine sreće bile nove. Nije bilo nikakve žalosne istine da je prestravi, pa, ni aveti budućnosti. Vidjela je sebe za deset godina jednako sretnu] kao i u ovom času. Čak se i misao na krepost i na zakletvu vjernosti gospodinu de Renalu, koja ju je nekoliko dana prije uznemirivala, sada uzalud pojavljivala; ona ju je tjerala od sebe kao nametljiva! gosta. "Nikada neću Julienu ništa dopustiti", mislila je gospođa de] Renal. "Živjet ćemo i ubuduće kao što živimo ovih mjesec dana. Bit će mi samo prijatelj."

IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Hronicar svakodnevice


Future is to those who believe into beauty

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 704
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.0.6
mob
Siemens mc60
XIV.
Engleske škarice
Šesnaestogodišnja djevojka imala je put kao ruža, a stavljala je
rumenilo na obraze. Polidori

Fouqueova je ponuda zaista pomutila Julienovu sreću; nije se mogao odlučiti.
"Ah možda sam slaba karaktera; bio bih loš Napoleonov vojnik. Bar će me potajno ljubakanje s gospodaricom kuće malo rastresti", doda on.
Na njegovu sreću, čak ni u tom malom događaju stanje njegove duše nije bilo u skladu s bahatim riječima. Plašio se gospođe de Renal zbog njezine tako lijepe haljine. Ta je haljina u njegovim očima bila prethodnica Pariza. Njegova taština ne htjede ništa prepustiti slučaju i trenutačnom nadahnuću. Na osnovi Fouqueovih povjeravanja i ono malo znanja o ljubavi što gaje bio stekao čitajući Bibliju, načini on vrlo razrađen ratni plan. Kako je bio vrlo uzbuđen, što sam sebi nije htio priznati, on je taj plan i napisao. Sutradan ujutro gospođa de Renal ostade načas sama s njim u salonu.
- Nemate li vi nikakvo drugo ime doli Julien? - upita ga ona. Na to laskavo pitanje naš junak nije znao što da odgovori. Ta okolnost nije bila predviđena u njegovu planu. Da nije učinio tu glupost i sastavio plan, njegov bi mu živahni duh pomogao, a iznenađenost bi samo povećala snagu njegovih primjedaba. Ispao je nespretan i smatrao se još nespretnijim no što je bio. Gospoda de Renal mu to odmah oprosti. Ona je u tome vidjela znak neke dražesne bezazlenosti. A upravo je bezazlenost bila ono što je u njezinim očima nedostajalo tom tako darovitom čovjeku. - Tvoj mali učitelj pobuđuje u meni veliko nepovjerenje - rekla bi joj koji put gospođa Derville. - Čini mi se da uvijek razmišlja i da ništa ne čini bez neke namjere. On je podmukao. No Juliena je duboko ponizila nesreća što nije znao odgovoriti gospođi de Renal.
"Covjek kao što sam ja dužan je ispraviti taj neuspjeh." Iskoristivši čas kad su prelazili iz jedne sobe u drugu, smatrao je svojom dužnošću da poljubi gospođu de Renal.
Nije mogao učiniti ništa neumjesnije, ništa neugodnije i ništa neo-preznije za sebe i za nju. Samo što ih nisu opazili. Gospođa de Renal je pomislila da je lud. Bila je prestrašena i nadasve povrijeđena. Ta ju je glupost podsjetila na gospodina Valenoda. "Što bi mi se tek dogodilo da sam s njim nasamo?" upita se ona. Sva joj se krepost vratila, jer je ljubav popustila. Odsad je uvijek gledala da jedno od njezine djece bude uz nju. Taj je dan za Juliena bio dosadan; proveo ga je čitava nespretno izvodeći svoj plan zavođenja. Nijednom nije pogledao gospođu de Renal a da to nije imalo neku svrhu; ali on nije bio toliko glup da ne bi opažao kako mu ne polazi za rukom da bude ljubazan, a još manje zavodljiv.
Gospođa de Renal nije mogla načuditi se što je on tako nespretan i istovremeno tako odvažan. "To je bojažljivost misaonog čovjeka kad se zaljubi", pomisli ona napokon s neopisivom radošću. "Je li moguće da ga moja suparnica nikada nije ljubila?" Poslije ručka se gospođa de Renal vrati u salon da primi posjet gospodina Charcota de Maugirona, potprefekta iz Brava. Ona je vezla za malim razbojem koji je bio vrlo visoko postavljen. Gospođa Derville je bila uz nju. U takvom položaju, i po bijelome danu, naš junak je smatrao za zgodno da ispruži svoju čizmu i pritisne lijepu nogu gospođe de Renal, čije su prozirne čarape i lijepe pariške cipele očito privlačile poglede galantnog potprefekta. Gospođa de Renal se strahovito prestraši; ona ispusti škare, klupko vune i iglu, tako da se Julienova kretnja mogla smatrati nespretnim pokušajem da zadrži škare, koje je vidio kako klize. Srećom su se te škarice od engleskog čelika slomile i gospođa de Renal stade žaliti što joj Julien nije bio bliže. - Vi ste prije mene opazili da
Škare padaju, mogli ste to spriječiti, umjesto da mi u svojoj revnosti zadate tako jak udarac nogom.
Sve je to prevarilo potprefekta, ali nije gospođu Derville. "Taj se lijepi mladić vrlo glupo ponaša!" pomisli ona. Pravila dobra ponašanja u provincijskom gradu ne dopuštaju tu vrstu pogrešaka. i iospođa de Renal nađe prilike da šapne Julienu:
Budite razboriti, ja vam to naređujem!
Julien je i sam uviđao svoju nespretnost; bio je ozlojeđen. Dugo je i a spravljao u sebi treba li se naljutiti zbog riječi: Ja vam to naređujem. Bio je dovoljno glup da misli: "Mogla bi mi reći naređujem, ako se radi o bilo čemu što je u vezi s odgojem djece, ali uzvraćajući  mi ljubav mora pretpostaviti jednakost. Ne može se ljubiti Iz, jednakosti...)) i njegov duh se izgubi u općenitim mislima o jednakosti. S gnjevom je ponavljao Corneilleov stih koji je nekoliko dana prije bio čuo od gospođe Derville:
".Ljubav"
Stvara jednakost, ali je ne traži."
I uporno izigravajući Don Juana, iako još nikad u životu nije imao liubavnicu, Julien je cijelog dana bio strahovito glup. Samo mu je jedna misao bila jasna. Sit samoga sebe i gospođe de Renal, sa strahom je gledao kako se približava večer, kad će u mraku sjediti kraj nje u vrtu. Zato reče gospodinu de Renalu da ide u Verrieres posjetiti župnika; ode poslije ručka i vrati se tek noću. UVerrieresu je našao velečasnog Chelana zaokupljenog selidbom; konačno je bio otpušten; vikar Maslon je došao na njegovo mjesto. Julien pomogne dobrom župniku da se preseli i smisli kako će pisati Fouqueu da ga je neodoljiv poziv koji osjeća za sveto zvanje isprva spriječio da prihvati njegovu ljubaznu ponudu, ali je upravo vidio jedan takav primjer nepravde te bi za njegovo spasenje možda bilo bolje da ne stupi u svećenički stalež, lulien je bio vrlo zadovoljan lukavstvom kojim je iskoristio otpuštanje verrierskog župnika kako bi sebi ostavio otvorenu mogućinost da se vrati trgovini ako u njegovu duhu kukavna razboritost prevlada heroizam.
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Hronicar svakodnevice


Future is to those who believe into beauty

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 704
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.0.6
mob
Siemens mc60
XV.
Pjev pijetla
Amour en latin faict amor;
Or done provient d'amour la mort,
Et, par avant, soulcy qui mord,
Deuil, plours, pieges, forfaitz, remord.
Blason d'Amour

Da je u Juliena bilo samo malo one spretnosti koju je sebi tako bezrazložno pripisivao, bio bi mogao sebi sutradan čestitati zbog učinka što ga je izazvao njegov put u Verrieres. Njegovo je izbivanje bacilo u zaborav njegove nespretnosti. Toga je dana bio opet prilično mrzovoljan; uvečer mu padne na pamet smiješna misao, i on je s neobičnom neustrašivošću priopći gospođi de Renal. Tek što su posjedali u vrtu, Julien je, i ne sačekavši da se dovoljno smrači, primakao svoja usta uhu gospođe de Renal te joj uz opasnost da je strahovito kompromitira reče:
-  Gospođo, noćas u dva sata doći k vama u sobu, moram vam nešto kazati.
Strepio je da ona ne prihvati njegovu molbu; uloga zavodnika bila mu je tako mučna da bi se bio najradije - samo da je mogao - povukao na nekoliko dana u svoju sobu da ne vidi gospođe. Razumio je da je svojim jučerašnjim neprirodnim postupkom pokvario sve dobre izglede prethodnog dana i nije znao kako se ponašao. Na Julienovu drsku izjavu gospođa de Renal odgovori istinskim i nimalo pretjeranim negodovanjem. Njemu se učini da u njezinu kratkom odgovoru opaža prezir. Sigurno je da je taj odgovor, koji je ona vrlo tiho izgovorila, sadržavao i riječi stidite se. Pod izgovorom da mora nešto kazati djeci, Julien ode u njihovu sobu; vrativši Si-, sjede uz gospođu Derville, vrlo daleko od gospođe de Renal. I tako je sebi oduzeo svaku mogućnost da je uhvati za ruku. Razgovor je bio ozbiljan, i Julien se dobro držao, osim nekoliko trenutaka potpunog muka, za koje je vrijeme napinjao mozak. "Zašto ne mogu izmisliti neku spretnu doskočicu", govorio je sebi, "koja bi gospođu de Renal prisilila da mi da one nesumnjive dokaze nježnosti zbog kojih sam prije tri dana već bio povjerovao da je moja!" Bio je veoma zbunjen gotovo očajnim stanjem u koje je doveo svoju stvar. Pa ipak, ništa ga ne bi bilo više smelo nego uspjeh. Kad su se u ponoć razišli, vjerovao je u svom pesimizmu da ga gospođa Derville prezire i da, vjerojatno, nije mnogo bolje ni s gospođom de Renal.
l.iko zlovoljan i vrlo ponižen nije mogao usnuti. Bio je na tisuće i nilja udaljen od pomisli da odustane od svake varke i svakog plana i da živi bezbrižno uz gospođu de Renal, zadovoljavajući se kao ilijete srećom koju svaki dan sa sobom donosi. Razbijao je glavu smišljajući vješte manevre; čas kasnije uvidio bi kako su besmisleni. Ukratko, bio je vrlo nesretan u trenutku kad su na tornju dvorca izbila dva sata.
Njen ga zvuk razbudi, kao što je pjev pijetla razbudio svetog Petra. 1 sjeti da je kucnuo čas najmučnijeg događaja. Od trenutka kad je  izrekao onaj svoj drski prijedlog nije više ni mislio na nj; ta bio tako loše primljen.
Rekao sam joj da ću u dva sata doći k njoj", reče ustajući. "Mogu li neiskusan i grub kako to i pristaje seljačkom sinu; gospođa i )erville mi je to već dovoljno pokazala, ali barem neću biti slab." Julien je imao razloga da se pohvali zbog svoje hrabrosti; još nikad ti je bio prisilio sebe da učini nešto što bi ga stajalo više muke.
Otvorivši vrata svoje sobe, toliko je drhtao da su mu koljena kleca-¦i, pa je bio prisiljen nasloniti se na zid.
Bio je bos. Pođe prisluškivati na vratima gospodina de Renala i čuti kako hrče. Bio je zbog toga očajan. Nema, dakle, više nikakva izgovora da ne ode k njoj. Ali, Bože dragi, što će on ondje? Nije imao nikakav plan, a da ga je i imao, osjećao se toliko zbunjen da ne bi bio kadar izvršiti ga.
Napokon, trpeći tisuću puta više nego da ide u smrt, uđe u mali hodnik koji je vodio do sobe gospođe de Renal. Drhtavom rukom otvori vrata koja su strahovito zaškripala.
U sobi je bilo svjetlo, pod kaminom je gorjela noćna svjetiljka; tu novu nesreću nije očekivao. Videći ga gdje ulazi gospođa de Renal skoči iz kreveta - Nesretnice! - vikne ona. Nastade mala zabuna. Julien zaboravi svoje tašte planove i vrati se svojoj prirodnoj ulozi; ne svidjeti se tako dražesnoj ženi činilo mu se najvećom nesrećom. Na njezine prijekore odgovori samo bacivši joj se pred noge i obujmivši njezina koljena. Kako je ona vrlo strogo govorila, on brižne u plač.
Nekoliko sati kasnije, kad je Julien izlazio iz sobe gospođe de Renal, moglo se, u stilu romana, reći da više nije imao što željeti. Zaista, on je tu pobjedu, do koje ga ne bi dovelo sve njegovo nespretno lukavstvo, dugovao ljubavi koju je pobudio i nepredviđenom dojmu koji su na njega izvršile zavodljive čari. Ali, obuzet smiješnim ponosom, on je i u najslađim trenucima želio igrati ulogu muškarca koji je navikao svladavati žene. Činio je nevjerojatne napore da pokvari ono što ga je činilo dostojnim ljubavi. Umjesto da obraća pozornost na zanos koji je pobuđivao i na grižnju savjesti koja je još pojačavala žar tog zanosa, njemu je neprestano lebdjela pred očima misao na njegovu dužnost. Bojao se strašne grižnje savjesti i vječnog osjećaja smiješnosti ako se udalji od idealnog uzora kojega se odlučio držati. Ukratko, upravo ono što ga je činilo nadmoćnim, priječilo je Juliena da uživa sreću koja se pred njim nalazila. Bio je kao šesnaestogodišnja djevojka koja ima ružičaste obraze, a toliko je luda da odlazeći na ples narumeni lice.
Gospođu de Renal, na smrt prestrašenu Julienovim dolaskom, počele su odmah mučiti strašne bojazni. Julienov plač i očaj posve su je smeli.
Čak i onda kad mu već ništa nije imala uskratiti, s iskrenim je ogorčenjem gurala Juliena od sebe, da bi mu se zatim odmah bacila u naručaj. U svem tom njezinu ponašanju nije bilo nikakve smišljene namjere. Bila je uvjerena da je zauvijek prokleta, te je nastojala da misao na pakao odagna od sebe time što je Juliena obasipala najstrastvenijim milovanjem. Jednom riječju, ništa ne bi nedostajalo sreći našeg junaka, čak ni vatrena strast žene koju je osvojio, da je u tome znao uživati. Julienovim odlaskom nije prestao  zanos koji ju je i protiv njezine volje uzbuđivao, ali ni borbe s
nžnjom savjesti koje su je razdirale.
Može moj, biti sretan, biti ljubljen, zar je to samo ovo?" To je bila prva Julienova misao kad se vratio u svoju sobu. Nalazio se u onom stanju čuđenja i nemirnog uzbuđenja u koje pada duša kad je upravo postigla ono što je odavno željela, a još nema uspomena. K.ui vojnik koji se vraća s parade, Julien je pažljivo ispitivao sve pojedinosti svog ponašanja. "Nisam li propustio nešto od onoga što dugujem samom sebi? Jesam li dobro odigrao svoju ulogu?" I  kakvu ulogu? Ulogu čovjeka koji je navikao na sjajne uspjehe kod žena.

IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Hronicar svakodnevice


Future is to those who believe into beauty

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 704
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.0.6
mob
Siemens mc60
Sutradan
He turnd'd his lip to hers
and with his hand
Call'd back the tangles ofher
manderinghair.
Don Juan

Za Julienovu je slavu bila sreća što je gospođa de Renal bila suviše uzbuđena, suviše začuđena, a da bi opazila glupost čovjeka koji je u jednom trenu postao za nju sve na svijetu. Videći da sviće, ona ga zamoli da ode i reče:
- Ah, Bože moj, ako je moj muž čuo buku, ja sam izgubljena. Julien, koji je imao vremena da smišlja fraze, sjetio se pitati je:
- Biste li žalili za životom?
- Ah, u ovom trenutku mnogo! Ali ne bih žalila što sam vas upoznala.
Julien je smatrao pitanjem časti da se vrati po bijelom danu i neoprezno.
Neprestana pažnja kojom je motrio i najmanje svoje postupke u ludoj želji da stvori dojam iskusna čovjeka donijela je samo jednu korist: kad se s gospođom de Renal sreo na doručku, njegovo je ponašanje bilo remek-djelo razboritosti.
Što se nje tiče, ona ni časka nije mogla izdržati da ga ne gleda, a nije ga mogla pogledati, a da pritom ne pocrveni do ušiju. Opažala je svoju smetenost i trudila se da je prikrije, ali ju je time samo povećavala. Julien ju je pogledao jedan jedini put. Najprije se gospođa de Renal divila njegovoj razboritosti. Uskoro, videći da se njegov jedini pogled ne ponavlja, ona se uplaši: "Zar me više ne liubi?" pomisli. "Ah, za njega sam ja suviše stara; deset godina sam starija od njega"
I silazeći iz blagovaonice u vrt, stisne Julienovu ruku. Iznenađen tim neobičnim znakom ljubavi, on je strastveno pogleda jer mu se pri ručku učinila vrlo lijepa, te je, oborena pogleda doduše, točno promatrao sve pojedinosti njezine draži. Taj je pogled utješio gos- pođu de Renal; nije je oslobodio od svih njezinih nemira, ali su je li nemiri gotovo posve oslobodili od grižnje savjesti prema mužu. Za doručkom muž nije ništa primijetio; ali je zato to više primijetila gospoda Derville, koja je bila uvjerena da će gospođa de Re-n;il uskoro podleći. Uporna i odlučna prijateljica cijeloga dana nije šlrdjela aluzija kojima je bila svrha da joj naslika najcrnjim bojama opasnost u koju srlja.
Gospođa de Renal je vruće željela ostati nasamo sa Julienom; htjela ga je pitati ljubi li je još. Usprkos postojanoj blagosti svog karaktera, umalo nije više puta rekla svojoj prijateljici koliko je dosadna.
Navečer je u vrtu gospođa Derville tako spretno udesila da se našla između gospođe de Renal i Juliena. Gospođa de Renal, koja je već unaprijed zamišljala kako će biti divno stisnuti Julienovu ruku i prinijeti je usnama, nije mu čak mogla usmjeriti ni jedne jedine liječi.
Ova je nezgoda uvećala njezino uzbuđenje, a mučila ju je i grižnja savjesti. Toliko je bila izgrdila Juliena zbog neopreznosti koju je počinio došavši prošle noći k njoj, da se bojala kako ove noći neće iloći. Rano napusti vrt i povuče se u svoju sobu. Ali, ne mogavši svladati nestrpljivost, ode prisluhnuti na Julienova vrata. Usprkos neizvjesnosti i strasti koje su je proždirale, nije se usudila ući. Taj joj se korak učinio najgorom pokvarenošću, jer se spominje i u irititnoj provincijskoj mudroj izreci.
Posluga još nije bila sva legla; opreznost je najpokon prisili da se vrati u svoju sobu. Dva sata čekanja bila su dva stoljeća muka. No Julien je bio suviše vjeran onome što je nazivao svojom dužnost, u a da ne bi točku po točku izvršio ono što je odlučio.
Kad je izbio jedan sat, on se iskrao iz svoje sobe i, uvjerivši se da gospodar kuće duboko spava, pojavio se kod gospođe de Renal. Ovoga je puta našao uz svoju prijateljicu više sreće, jer nije tako uporno mislio na ulogu koju mora igrati. Imao je oči da vidi i uši da čuje. Ono što mu je gospođa de Renal rekla o svojim godinama, uvećavalo je njegovu sigurnost.
- Ah, ja sam deset godina starija od vas! Kako me možete ljubiti?
- ponavljala je ona neproračunano jer ju je ta misao mučila. Julien nije pojmio tu nesreću, ali je vidio da ona zbilja postoji i gotovo je sasvim zaboravio svoju bojazan da ne bude smiješan. Glupa misao da bi ona zbog njegova niskog porijekla mogla na njega gledati kao na nekog podređenog ljubavnika također je nestala. A kako je Julienov zanos umirivao njegovu plašljivu ljubavnicu, tako je i ona bivala sretnija i sposobnija da prosuđuje svog ljubavnika. Srećom on ovog puta nije bio gotovo nimalo neprirodan, što mu je na prošlom sastanku donijelo pobjedu, ali ne i uživanje. Da je ona opazila njegovu namjeru da igra neku ulogu, to bi joj bolno otkriće zauvijek oduzelo svaku sreću. Ona bi u tome vidjela žalosnu posljedicu nerazmjera njihovih godina.
Gospođa de Renal doduše nikad nije razmišljala o teorijama ljubavi, ali u provinciji je razlika u godinama, poslije razlike u imutku, glavni predmet šala kad je riječ o ljubavi.
Za nekoliko je dana Julien, koji se prepustio žaru svojih godina, bio silno zaljubljen.
"Valja priznati", govorio je sebi, "da je u nje anđeoska duša i da je tako lijepa da ne može biti ljepša".
Gotovo je posve zaboravio ulogu koju je trebao igrati. U trenutku zaborava priznao joj je čak i sve svoje bojazni. To je priznanje dovelo do vrhunca strast koju je u njoj pobudio. "Ja, dakle, uopće nisam imala sretne suparnice!" s nasladom je pomislila gospođa de Renal. Usudi ga se zapitati čija je ono slika do koje mu je toliko stalo; Julien joj se zakle da je to slika nekog muškarca. Kad je gospođa de Renal bila dovoljno hladnokrvna da razmišlja, nije se mogla načuditi da takva sreća postoji, a da to ona nikad nije ni slutila.
"Ah", mislila je ona, "da sam barem Juliena upoznala prije deset godina, kad se još moglo reći da sam lijepa." Julien je bio vrlo daleko od takvih misli. I sama njegova ljubav bila je častoljublje; bila je radost što on, nesretan i toliko prezren siromah, posjeduje tako otmjenu i tako lijepu ženu. Njegovo obožavanje, zanos kojim je gledao draži svoje prijateljice, konačno su malo stišali njezinu bojazan zbog razlika u godinama. Da je imala i malo onog iskustva kojim se u najciviliziranijim zemljama već odavno koristi žena tridesetih godina, ona bi strepila zbog trajanja te 1jubavi koja kao da je živjela jedino od iznenađenja i od ushićenja ljubljenoga.
I u časovima kad bi zaboravljao svoje častoljublje, Julien se s oduševljenjem divio čak i šeširima i haljinama gospođe de Renal. Nije se mogao zasititi zadovoljstva da udiše njihov miris. Otvorio bi njezin ormar sa zrcalom i satima bi se divio ljepoti i ukusu svegašto je tu vidio. Njegova bi ga prijateljica, naslonjena na nj, motrila
Dok je on razgledavao nakit i tkanine koje uoči vjenčanja ispunjuju svadbenu košaru.
"Za takva sam se čovjeka mogla udati!" pomislila bi koji put gospođa de Renal. "Koje li vatrene duše! Kako bi život uz njega bio divan!"
Sto se tiče Juliena, on se još nikada nije bio našao u takvoj blizini strahovitog ženskog oružja. "Nije moguće", mislio je, "da u Parizu postoji nešto ljepše!" I on tada nije nalazio prigovora svojoj sreći. Zašto bi zbog iskrenog divljenja i zanosa svoje prijateljice zaboravljao svoju lažnu teoriju koja ga je u prvim časovima njihove veze i'inila tako usiljenim i gotovo smiješnim. Bilo je trenutaka kad bi, usprkos svojim licemjernim navikama, nalazio pravu slast u tome da toj velikoj dami koja mu se divila prizna svoje nepoznavanje mnoštva sitnih pravila ponašanja. Činilo mu se da ga položaj njegove ljubavnice uzdiže iznad njega samoga. A gospođa de Renal je, sa svoje strane, nalazila najslađi duševni užitak u tome da pouči ti mnoštvo sitnica toga darovitog mladića kojemu su svi proricali veliku budućnost. Čak i potprefekt i gospodin Valenod nisu mogli mu se ne dive, te su joj se stoga činili manje glupi. Što se tiče gospođe Derville, ona je bila daleko od toga da bi mogla izraziti iste osjećaje. Očajna zbog onoga što joj se činilo da je prozrela i videći da su njezine mudre opomene postale mrske ženi koja je doslovce, izgubila pamet, ona napusti Vergy ne dajući za to objašnjenja, koje, uostalom, nitko i nije tražio od nje. Gospođa de Krnal proli zbog toga nekoliko suza, ali uskoro joj se činilo da se njezino blaženstvo udvostručilo. Nakon prijateljičina odlaska ostajala je gotovo cijele dane sama sa svojim ljubavnikom. Julien se to više predavao ugodnom društvu svoje prijateljice što ga je Fouqueov kobni prijedlog još i sad uznemirivao svaki put kad bi suviše dugo bio sam. U prvim danima tog novog života bilo je trenutaka kad je on; koji nikada nije ljubio, kojega nikada nitko nije volio, nalazio tako divan užitak u tome da bude iskren, da zamalo nije gospođi de Renal priznao slavoljublje koje je dotada bilo čitav smisao njegova života. Htio se s njom posavjetovati i o čudnovatoj napasti u koju ga je doveo Fouqueov prijedlog, ali je jedan neznatan događaj spriječio svaku iskrenost.

IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Hronicar svakodnevice


Future is to those who believe into beauty

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 704
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.0.6
mob
Siemens mc60
XVII.
Podnačelnik
O, how this spring of love resembleth
The uncertain glory of an April day;
Which novo shows ali the beauty of the sun
And by and by a cloud takes ali away1.1
Shakespeare

Sledeće je večeri pri zalasku sunca, sjedeći kraj svoje prijateljice u i uglu voćnjaka, daleko od svih nametljivaca, utonuo u sanjarenja. "I hoće li ovi ugodni časovi vječno trajati?" pitao se. Njegov je duh bio sav zaokupljen teškoćom da stupi u neki stalež; žalio je zbog te velike nesreće kojom se završava djetinjstvo i koja kvari prve godine siromašnije mladeži.
- Ah! uzviknu on. - Napoleona je sam Bog poslao mladim Francuzima! Tko će ga nadomjestiti? Što će bez njega učiniti oni nesretnici, čak i bogatiji od mene, koji imaju točno onoliko škuda koliko je potrebno da steknu dobar odgoj, ali nemaju dovoljno novca da u svojoj dvadesetoj godini kupe sebi zamjenika za vojsku i da se proguraju do nekog položaja! Ma što činili, ta će nas kobna pomisao uvijek priječiti da budemo sretni! - dodade uzdahnuvši duboko. Najednom opazi kako se gospođa de Renal namrštila; njezino lice poprimilo je hladan i prezriv izraz; činilo joj se da takav način mišljenja dolikuje samo jednom sluzi. Odgojena u uvjerenju da je vrlo bogata, smatrala je za naravno da i Julien to bude. Ona ga je voljela tisuću puta više od svog života, a novac uopće nije cijenila. Julien je bio daleko od toga da pogodi njezine misli. To, što se ona namrštila dozvalo ga je u stvarnost. Imao je dovoljno prisutnosti duha da misli što će reći i da plemenitoj gospodi, koja je sjedila na vrtnoj klupi tako blizu njega, objasni da je riječi koje je upravo izgovorio čuo od svog prijatelja, trgovca drvom, kad ga je nedavno posjetio. Tako misle bezbožnici.
- Pa nemojte se više družiti s tim ljudima. - reče gospođa de Renal zadržavši još malo onaj ledeni izražaj koji je najedanput zamijenio izraz najtoplije nježnosti.
To njezino mrštenje, ili, točnije, kajanje zbog vlastite neopreznosti, zada prvi udarac iluziji koja je zanijela Juliena. Govorio je sebi: "Ona je dobra i blaga, njezina je sklonost prema meni duboka, ali ona je odgojena u neprijateljskom taboru. Oni se moraju osobito bojati one klase srčanih ljudi koji, stekavši valjano obrazovanje, nemaju dovoljno novca da dođu do položaja. Sto bi bilo od tih plemića kad bi nam bilo moguće boriti se protiv njih jednakim oružjem! Kako bih, na primjer, ja, da sam načelnik Verrieresa, dobronamjeran i pošten kao što je to u biti gospodin de Renal, brzo obračunao s vikarom, s gospodinom Valenodom i sa svim njegovim lopovštinama! Kako bi pravda pobijedila u Verrieresu! Njihove sposobnosti ne bi za me bile nikakva zapreka! Ta oni neprestano tapkaju u mraku!"
Toga dana Julienova sreća umalo nije postala trajnom. Ali naš se junak nije usudio biti iskren. Trebalo je da ima dovoljno odvažnosti da se uputi u bitku, i to smjesta. Gospoda de Renal se začudila Julienovim riječima, jer su ljudi iz njezina društva uvijek govorili da je Robespierreov povratak moguć naročito zbog onih mladih ljudi iz nižih stojeva koji su stekli previše dobro obrazovanje. Hladan izraz lica gospođe de Renal potrajao je dosta dugo i Julienu se činilo da ga ona hotimice pojačava. Zapravo, negodovanje zbog njegovih sumnjivih riječi zamijenila je odmah u njoj bojazan da mu nije indirektno rekla nešto neugodno. Taj se osjećaj nesreće živo odražavao na njezinim crtama lica, koje su bile tako čiste i naivne kad je bila sretna i daleko od dosadnih ljudi.
Julien se nije više usuđivao slobodno predati sanjarenju. Smireniji, ali manje zaljubljen, smatrao je da je neoprezno posjećivati gospođu de Renal u njezinoj sobi. Bolje je da ona dolazi k njemu; ako bi je tkogod od služinčadi vidio kako hoda po kući, našlo bi se dvadesetak kojekakvih isprika koje bi to mogle opravdati. No i to je imalo svojih nezgodnih strana. Julien je od Fouquea bio dobio neke knjige koje on kao student teologije ne bi nikada mogao u knjižari zahtijevati. Samo ih se noću usuđivao čitati. Često bi inu bilo ugodnije da ga u tome nije smetao posjet čija bi ga najava još uoči onog prizora u voćnjaku bila toliko uzbudila da uopće ne hi bio kadar čitati.
On je sada mnogo bolje razumijevao knjige, a to je dugovao gospodi de Renal. Usudio se zapitkivati je o mnoštvu sitnica čije je nepoznavanje znak pomanjkanja inteligencije mladića rođenog izvan društvenog života, ma kako da je inače prirodno nadaren, 'liij ljubavni odgoj što mu ga je dala potpuno neuka žena bio je za njega sreća. Julien je neposredno upoznao društvo kakvo je ono danas.
Njegov duh nije bio nimalo zasjenjen pričama o tome kakvo je ono bilo nekada, prije dvije tisuće godina, ili samo prije šezdeset godina u vrijeme Voltairea i Luja XV Na njegovu neizrecivu radost, kao da mu je koprena pala s očiju; napokon je razumio stvari koje se događaju u Verrieresu.
U prvom redu, prozreo je vrlo zamršene spletke koje su se već dve godine kovale kod besangonskog prefekta, a koje su podupirala pisma iz Pariza, pisma vrlo uglednih osoba. Svrha tih pisama i spletaka bila je da najpobožniji čovjek tog kraja, gospodin de Moirod, postane prvi, a ne drugi pomoćnik načelnika u Verrieresu. Suparnik mu je bio neki vrlo bogati tvorničar, kojega je svakako trebalo odgurnuti na mjesto drugog podnačelnika. Julien je napokon razumio kojekakve aluzije koje je načuo kad je visoko društvo toga kraja ručalo kod gospodina de Renala. To je povlašteno društvo bilo posve zaokupljeno izborom prvog podnanačelnika i nastojalo je progurati kandidata na kojega ostali građani, osobito liberali, nisu ni pomišljali. Tom je izboru pridavalo važnost to što se, kako svatko zna, istočna strana glavne ulice u Verrieresu morala proširiti za više od devet stopa jer je postala kraljevskom  cestom.
A kad bi gospodin de Moirod, vlasnik triju kuća koje bi trebalo maknuti, postao prvi podnačelnik, a zatim i načelnik u slučaju da gospodin de Renal postane narodni zastupnik, on bi zažmirio na jedno oko, pa bi se na onim kućama koje strše na javnu cestu mogli izvršiti mali neprimjetni popravci, i one bi tako mogle stajati stotinu godina. Usprkos velikoj pobožnosti i priznatom poštenju gospodina de Moiroda, bilo je sigurno da će on biti popustljiv jer je imao mnogo djece. Među kućama koje je trebalo maknuti devet ih je pripadalo prvim verrierskim obiteljima. U Julienovim očima ta je spletka bila mnogo važnija nego povijest bitke kod Fontenova, kojoj je ime prvi put susreo u jednoj od knjiga što mu ih je poslao Fouque. Bilo je stvari kojima se Julien čudio već pet godina, otkako je počeo uvečer odlaziti župniku. Ali kako su šutljivost i smjernost duha glavne odlike studenata teologije, to mu je uvijek bilo nemoguće postavljati pitanja. Jednog je dana gospođa de Renal nešto zapovjedila sobaru svog muža, Julienovu neprijatelju.
- Ali, gospođo, danas je posljednji petak u mjesecu - odgovori on na neki čudnovat način.
- Idite - reče mu gospođa de Renal.
- On će sada otići u spremište za sijeno koje je nekada bila crkva, a nedavno je vraćeno bogoslužju. Ali što će on tamo? To je jedna od tajni koje nikad nisam mogao prozreti - reče Julien.
- To je neka vrlo korisna, ali i veoma čudnovata ustanova - odgovori gospođa de Renal. - Ženama nije dopušten pristup; sve što znam je to da tamo svi jedan drugome govore ti. Ovaj će sluga, na primjer, tamo sresti gospodina Valenoda, i taj se oholi glupi čovjek neće ljutiti kad čuje kako ga Saint-Jean oslovljuje s ti i odgovorit će mu na isti način. Ako vam je stalo da saznate što ondje rade, pitat ću pojedinosti o tome gospodina de Maugirona i gospodina Valenoda. Mi plaćamo dvadeset franaka po sluzi da nas jednog dana ne bi zadavili.
Vrijeme je letjelo. Pomisao na draži njegove ljubavnice raspršivala je Julienovo mračno častoljublje. Potreba da joj ne govori o žalosnim i ozbiljnim stvarima, budući da njih dvoje pripadaju protivničkim taborima, uvećavala je, a da on to nije ni slutio, sreću koju mu je ona davala i vlast koju je stjecala nad njim. U časovima kad bi ih nazočnost prepametne djece prisilila da govore samo jezikom hladna razuma, Julien je sa savršenom poslušnošću, gledajući je očima koje su se krijesile od ljubavi, slušao njezina tumačenja o svijetu onakvom kakav jest. Često bi se usred pričanja o kakvoj vještoj prijevari u vezi s nekim putom ili nekom nabavkom duh gospođe de Renal najednom pretjerano zanio. Julien bi je morao izgrditi jer bi se usudila upotrijebiti prema njemu isti onaj intimni način kao prema svojoj djeci. Bilo je dana kad joj se činilo da ga voli kao svoje dijete. Ta nije li neprekidno morala odgovarati na njegova naivna pitanja o stotinu jednostavnih stvari koje dijete iz dobre obitelji zna već s petnaest godina? Čas kasnije hi mu se divila kao svom učitelju. Njegov ju je duh čak i plašio; bila \c uvjerena da u tom mladom svećeniku sve jasnije nazire budućega velikog čovjeka. Vidjela ga je kao papu, vidjela ga je kao prvog ministra poput Richelieua. - Hoće li doživjeti da te vidim slavna? - pitala je Juliena. - Mjesto za velikog čovjeka postoji, trebaju Kao i monarhija i religija.

IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Hronicar svakodnevice


Future is to those who believe into beauty

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 704
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.0.6
mob
Siemens mc60
XVIII.
Kralj u Verrieresu
Zar vi niste ni za što drugo nego da budete bačeni,
bez duše, kao leš naroda u čijim žilama više ne teče krvi
Biskupov govor u kapeli sv. Klementa


Trećeg dana u deset sati uvečer jedan je oružnik, projahavši u galopu glavnom ulicom, probudio cijeli Verrieres. Donio je vijest da će Njegovo Veličanstvo kralj *** stići iduće nedjelje, a bio je već utorak. Prefekt je dopustio, zapravo odredio, da se sastavi počasna garda; trebalo je razviti što veći sjaj. Odmah je odaslan glasnik u Vergy. Gospodin de Renal stigne noću i nađe čitav gradić u uzbuđenju. Svatko se htio istaknuti; oni koji su imali najmanje posla, iznajmljivali su balkone da bi mogli vidjeti kraljev dolazak. Tko će zapovijedati počasnom gardom? Gospodin de Renal je odmah uvidio koliko je važno, zbog kuća koje su imale biti maknute, da zapovjedništvo preuzme gospodin de Moirod. To bi mu moglo pomoći i da stekne položaj prvog podnačelnika. Pobožnosti gospodina de Moiroda nije se moglo ništa prigovoriti niti joj je bilo ravne, ali on još nikada nije uzjahao konja. Bio je to čovjek od trideset šest godina, u svakom pogledu plašljiv, i jednako se bojao da ne padne kao i da ne bude smiješan. Načelnik je poslao po njega u pet sati ujutro. - Vidite, gospodine, da tražim vaš savjet kao da već zauzimate položaj na kojemu bi željeli vidjeti vas svi pošteni ljudi. U ovom nesretnom gradiću tvorničari se bogate, liberali postaju milijunaši, teže za vlašću i znat će sve iskoristiti. Ispitajmo što je u interesu kralja, monarhije, i, prije svega, naše svete vjere. Kome mislite, gospodine,
bi se moglo povjeriti zapovjedništvo počasne garde? Premda se strahovito plašio konja, gospodin de Moirod na posljetku prihvati tu čast kao neko mučeništvo. - Znat ću već pogoditi pravi ton - reče on načelniku. Jedva je ostalo vremena da se urede uni-lorme koje su bile poslužile prije sedam godina kad je doputovao neki princ kraljevske krvi.
U sedam je sati stigla iz Vergvja gospođa de Renal sa Julienom i djecom. Našla je svoj salon pun liberalnih gospođa, koje su zagovarale ujedinjenje stranaka i zaklinjale je da kod svog muža ishodi /a njihove muževe mjesto u počasnoj gardi. Jedna od njih je tvrdila iia će njezin muž, ne bude li izabran, pasti od tuge pod stečaj. Gospođa de Renal ih je sve brzo otpravila. Činilo se da je nečim vrlo zaokupljena.
Julien se čudio, i još više ljutio što mu ona taji zbog čega je uzbuđena. "Ja sam to predvidio", pomisli on gorko, "njezina ljubav nestaje kad je u izgledu sreća da pod svoj krov primi jednog kralja. Sva je ta Kraja opsjenjuje. Ona će me opet voljeti kad joj nazori njezine kaste no budu više smućivali pamet." Što je najčudnije, on ju je zbog toga još više ljubio, 'lapetari su ispunili kuću; on je uzalud dugo vrebao priliku da joj kaže koju riječ. Napokon je nađe gdje izlazi iz njegove sobe noseći H'dno od njegovih odijela. Bili su sami. Htio je razgovarati s njom. Pobjegla je odbivši da ga sluša. "Baš sam glup što volim takvu ženu, krastoljublje je čini isto toliko ludom kao i njezina muža." No ona je bila još i luđa. Jedna od njezinih najvećih želja, koju nikad nije odala Julienu iz straha da ga ne povrijedi, bila je da on makar na irđan jedini dan skine svoje tužno crno odijelo. Sa spretnošću kojoj se kod tako prirodne žene zaista treba diviti, ona je isposlovala najprije kod gospodina de Moiroda, a zatim kod potprefekta gospodina Maugirona, da Julien bude uvršten u počasnu gardu i da mu se da prednost ispred pet-šest mladića, sinova vrlo imućnih tvorničara, ml kojih su najmanje dvojica bili uzorno pobožni. Gospodin Vale-nod, koji je svoju kočiju namjeravao posuditi najljepšim ženama u Ki adu da bi se svi divili njegovim normandijskim konjima, pristao je ipak da jednog od njih dade Julienu, stvorenju koje je najviše mrzio. Ali svi su gardisti imali lijepe odore, vlastite ili posuđene, plave kao nebo, sa srebrnim pukovničkim epoletama, koje su blistale prije se-l.un godina. Gospođa de Renal je htjela novu odoru, a ostala su još samo četiri dana da pošalje u Besane,on i odanle dobije uniformu, zajedno s oružjem i svim ostalim što je počasnom gardistu potrebno. Najsmješnije je bilo to da je smatrala nerazboritim naručiti odoru za Juliena u Verrieresu. Htjela ga je iznenaditi, njega i cijeli grad. Svršivši posao u vezi s počasnom gardom i s javnim raspoloženjem, načelnik se morao pozabaviti velikom vjerskom svečanošću; kralj *** nije želio proći kroz Verrieres a da ne posjeti glasovite moći sv. Klementa, koje se čuvaju u mjestancu Bray-le-Haut, nepunu milju od toga gradića. Željeli su da svećenstvo bude mnogobrojno, a to je bilo teže urediti; gospodin Maslon, novi župnik, htio je svakako spriječiti da velečasni Chelan bude nazočan svečanosti. Uzalud mu je gospodin de Renal objašnjavao da bi to bilo nerazborito. Markiz de La Mole imao je pratiti kralja, a njegovi su preci vrlo dugo bili guverneri te pokrajine. On već trideset godina poznaje župnika Chelana i sigurno bi se, kad stigne u Verrieres, propitkivao za njega; kad bi vidio da je u nemilosti, bio bi kadar, zajedno s cijelom pratnjom kojom raspolaže, poći po njega do kućice u koju se povukao.
Koje li ćuške.
- Bit osramoćen i ovdje i u Besangonu - odgovori župnik Maslon
- ako se on pojavi medu mojim svećenstvom. Jedan jansenist, veliki Bože1.
- Sto god vi rekli, dragi moj župniče - odgovori gospodin de Renal - ja neću upravu Verrieresa izložiti opasnosti da je napadne gospodin de La Mole. Vi ga ne poznajete; na dvoru se on čuva, ali ovdje u pokrajini on je zloban šaljivac i podrugljivac koji nastoji ljude dovesti u nepriliku. On je kadar da nas pred liberalima učini smiješnima, samo zato da bi se zabavljao.
Tako je u noći od subote na nedjelju, nakon trodnevnih pregovora, oholost župnika Maslona popustila pred načelnikovim strahom koji se pretvorio u odlučnost. Trebalo je napisati vrlo slatko pismo župniku Chelanu i zamoliti ga da bude nazočan svečanosti kod svetih moći u Bray-le-Hautu, ako mu to visoka starost i zdravlje dopuštaju. Gospodin Chelan zatraži i dobije pozivnicu za Juliena koji ga je imao pratiti kao podđakon.
U nedjelju već rano ujutro tisuće seljaka koji su se spustili iz okolnih brda preplaviše verrierske ulice. Sjalo je predivno sunce. Konačno se oko tri sata sva ta gomila uskomeša; na jednoj se klisuri, udaljenoj dvije milje od Verrieresa, vidio veliki oganj. Taj je znak javljao da je kralj prispio na područje departmana. Odmah je zvonjava svih zvona i neprekidna pucnjava staroga španjolskog topa koji je pripadao Verrieresu objavila radost grada zbog velikog događaja. Polovica se stanovništva popela na krovove. Sve su žene bile na balkonima. Počasna garda poče defilirati. Svi su se divili sjajnim odorama, svatko je prepoznavao nekog rođaka ili prijatelja. Rugali su se strahu gospodina de Moiroda, čija je oprezna ruka bila svaki čas spremna prihvatiti se za glavinu na sedlu. Ali najednom opaze nešto zbog iVga su sve ostalo zaboravili: prvi jahač u devetom redu bio je neki vrlo lijep i vrlo vitak mladić kojega u prvi mah nitko nije prepoznao. No odmah je povik negodovanja jednih i muk iznenađenja drugih najavio opće uzbuđenje. U mladiću koji je jahao jednog od normandijskih konja gospodina Valenoda prepoznaše mladog Sorela, Uvsarova sina. Svi su jednodušno grdili načelnika, osobito liberali.  Zar se on zato što je taj bijedni radnik prerušen u svećenika odgojitelj njegovih sinova, drznuo imenovati ga počasnim gardistom, i to na uštrb gospode te i te, bogatih tvorničara? A žena nekog bankara govorila je: - Trebalo bi da ta gospoda daju dobru lekciju tome malom bezobrazniku rođenom u blatu. - On je podmuklica i ima sablju - odgovori joj njezin susjed - bio bi kadar da ih posi-icče po licu.
Ogovaranja otmjenog društva bila su još opasnija. Gospođe se pitahu je li ta velika neumjesnost potekla samo od načelnika. Većina nih sumnjala u to, jer je bilo poznato da on prezire ljude niska porijekla.
Dotle je Julien, koji je bio povod tolikom ogovaranju, bio najsretniji čovjek na svijetu. Po naravi smion, držao se na konju bolje nego većina mladića toga brdskoga grada. Vidio je u očima žena da govore o njemu.
Njegove su epolete bile najblistavije jer su bile nove. Konj mu se svakog časa propinjao; bio je na vrhuncu radosti. Njegovoj sreći nije bilo kraja kad mu je, prolazeći uz stari bedem, konj zbog tutnjave malog topa iskočio iz reda. Samo pukim sluča-¦m nije pao; od tog časa se osjećao herojem. Činilo mu se da je N'apoleonov ađutant i da juriša na jednu bateriju. Jedna je osoba bila još sretnija od njega. Najprije ga je s prozora vije-nice vidjela kako prolazi; zatim se brzo povezla kočijom, i učinivši M-liki luk, stigla
reda. Konačno je njezina kočija u trku izašla na jedna druga gradska vrata, i ona je dospjela na cestu kojom je kralj morao proći te je mogla na udaljenosti od dvadeset koraka, u oblaku plemenite prašine, slijediti počasnu gardu. Deset hiljada seljaka povikaše: "Zivio kralj!" kad je načelnik imao čast pozdraviti Njegovo Veličanstvo. Sat kasnije, pošto je slušao sve govore, kralj je krenuo u grad dok je mali top ponovno i ubrzano stao pucati. Ali se dogodila jedna nezgoda, ne topnicima koji su bili iskušani kod Leipziga i Montmiraila, nego budućem prvom podnačelniku, gospodinu de Moirodu. Njegov ga je konj bacio u mlaku na glavnoj cesti, što je izazvalo strku, jer su ga morali odanle izvlačiti da bi kraljeva kola mogla proći. Njegovo je Veličanstvo sišlo kod lijepe nove crkve koja je toga dana bila ukrašena svim svojim grimiznim zastorima. Kralj je imao ručati i odmah zatim poći pokloniti se znamenitim moćima sv. Klementa. Tek što je kralj prispio u crkvu, Julien odjaše u trku prema kući gospodina de Renala. Tu je uzdahnuvši skinuo svoje lijepo odijelo, modro kao nebo, svoju sablju i epolete, da bi ponovno obukao svoje neugledno, otrcano crno odijelo. Uzjaha opet konja i začas je bio u Bray-le-Hautu, mjestancu koje leži na vrhu vrlo lijepog brežuljka. "Oduševljenje kao da umnožava te seljake", pomisli Julien. "U Ver-rieresu se ne možeš od njih maknuti, a ovdje ih ima više od deset tisuća oko stare opatije." Tu je opatiju revolucionarni vandalizam napola razorio, ali je nakon Restauracije veličanstveno obnovljena, pa se čak počelo govoriti o čudesima. Julien pođe k župniku Chelanu, koji ga dobro izgrdi, a zatim mu dade reverendu i misničku košulju. On se brzo odjene i pođe za velečasnim Chelanom, koji se uputio k mladom biskupu iz Agdea. Bio je to nećak gospodina de La Molea, koji je tek nedavno bio imenovan i koji je imao kralju pokazati svete moći. Ali tog biskupa nigdje nisu mogli naći. Svećenstvo se uznemirilo. Čekalo je svog poglavara u mračnom gotičkom samostanu nekadašnje opatije. Bila su se skupila dvadeset četiri župnika da predstavljaju nekadašnji kaptol Bray-le-Hauta, koji se prije 1789. sastojao od dvadeset četiri kanonika. Pošto su se tri četvrt sata tužili na biskupovu mladost, župnici odluče da će biti najbolje da njihov doajen pođe do monsinjora i upozori ga da će kralj uskoro stići i da je vrijeme da pođu u crkvu. Zbog svoje visoke starosti, velečasni Chelan bio je izabran za doajena. Usprkos zlovolji koju je pokazivao prema Julienu, on mu dade znak da ga prati. Misno ruho je Julienu vrlo dobro pristajalo. Upotrijebivši tko bi znao koje sredstvo svećeničke toilette, bio je posve zagladio svoju lijepu kovrčavu kosu, ali su mu zbog zaboravljivosti, koja je još povećala srdžbu velečasnog Chelana, ispod dugačkih nabora mantije virile ostruge počasne garde.
Stigavši pred biskupove odaje, zatekoše stasite lakaje sve urešene gajtanima, koji se jedva udostojaše odgovoriti starom župniku da monsinjor ne prima. Narugaše mu se kad im je htio razložiti da on u svojstvu doajena plemenitog kaptola u Bray-le-Hautu ima povlasticu da u svako doba dođe do biskupa koji treba služiti misu. Julienova ohola narav bila je povrijeđena drskošću tih slugu. Stade obilaziti spavaonice stare opatije pokušavajući otvoriti sva vrata na koja je nailazio. Jedna vrlo mala vrata popustiše, i on se nađe u nekoj tVliji među monsinjorovim sobarima u crnim odijelima s lancima oko vrata. Sudeći po njegovu užurbanom držanju, ta su gospoda pomislila da ga je biskup pozvao, te ga propustiše. Učinio je nekoliko koraka i našao se u golemoj, vrlo mračnoj gotičkoj dvorani, posve obloženoj tamnom hrastovinom; svi gotički prozori, osim jednog jedinog, bili su zazidani ciglama. Ništa nije prikrivalo te grube zidarske radove i oni su žalosno odudarali od starinske raskoši drvenarije. I Vije veće strane te dvorane, slavne među burgundskim starinama, koju je kao pokoru za neki grijeh dao sagraditi Karlo Smjeli oko godine 1470., bile su urešene drvenim sjedalima, bogato izrezbarenima. Na njima su u raznobojnom drvu bili prikazani svi misteriji Apokalipse.
Ta turobna veličanstvenost, nagrđena golim ciglama i još posve bijelim vapnom, dirnula je Juliena. On zastade šutke. Na drugom kraju dvorane, pokraj jedinog prozora kroz koji je dopirala svjetlost, ugleda pomično zrcalo od mahagonija. Mladić u ljubičastoj halji i misnoj košulji od čipke, ali gologlav, stajao je na tri koraka od ogledala. Taj sr predmet čudnovato doimao na tome mjestu; bez sumnje su ga onamo donijeli iz grada. Julienu se činilo da je mladić zlovoljan. Desnom je rukom ozbiljno blagosiljao okrenuvši se prema ogledalu. "Sto to treba značiti?" pomisli Julien. "Obavlja li taj mladi svećenik tu"ku prethodnu ceremoniju? Možda je to biskupov tajnik... Bit ću drzak kao i sluge... Ali što mari. Pokušajmo!" Pa pođe naprijed i prilično polagano prijeđe dvoranu neprestano upirući pogled u jedini prozor i gledajući mladića, koji je nastavljao
blagosiljati, polagano i ne odmarajući se ni trena. Sto se više približavao, to je bolje razabirao njegovo ljutito lice. Bogatstvo misničke košulje urešene čipkama zaustavi Juliena na nekoliko koraka od divnog zrcala. "Dužnost mi je da govorim", pomisli on napokon. Ali ljepota dvorane ga je uzbudila i već je unaprijed bio povrijeđen zbog grubih riječi koje će sigurno čuti. Mladić ga spazi u zrcalu, okrene se i naglo se razvedrivši u licu, reče mu najblažim glasom:
- No gospodine, je li konačno uređena?
Julien je bio preneražen. Kako se mladić okrenuo prema njemu, Julien je na njegovim grudima spazio križ. Bio je to biskup od Agdea.
"Tako mlad", pomisli Julien: "najviše šest do osam godina stariji od
mene..."
I zastidi se svojih ostruga.
- Monsinjore - odgovori on bojažljivo - poslao me doajen kaptola, velečasni Chelan.
- Ah! On mi je naročito preporučen - reče biskup uljudnim glasom, koji je podvostručio Julienovo divljenje. - Ali ja vas molim da mi oprostite, smatrao sam da ste vi ona osoba koja mi treba donijeti mitru. Loše su je upakirali u Parizu; srebrno joj je platno prema vrhu strahovito oštećeno. To će vrlo ružno izgledati - doda mladi biskup žalosna lica - a osim toga, moram još i čekati na nju.
- Monsinjore, ako vaša Preuzvišenost dopušta, idem ja po mitru. Julienove lijepe oči učinile su dobar dojam.
- Idite gospodine - odvrati biskup s ljupkom uljudnošću. - Trebam je smjesta. Nesretan sam što me kaptolska gospoda moraju
čekati.
Kad je došao do sredine dvorane, Julien se okrene prema biskupu i vidje da je ovaj opet stao dijeliti blagoslove. "Sto to može biti?" pitao se Julien. (Jamačno neka crkvena priprema, potrebna za obred koji će se obaviti." Stigavši u ćeliju gdje su se nalazili sluge, vidio je mitru u njihovim rukama. Pred Julienovim zapovjedničkim pogledom ta su mu gospoda i protiv svoje volje izručila monsinjorovu
mitru.
Bio je ponosan što je nosi: prolazeći dvoranom išao je lagano; držao ju je s poštovanjem. Našao je biskupa kako sjedi pred ogledalom; njegova desna ruka, iako umorna, još je od vremena do vremena bla-gosiljala. Julien mu pomogne da stavi mitru. Biskup strese glavom.
- Ah, stajat će - reče on Julienu zadovoljnim glasom. - Molimvas, uklonite se malo.
Tada biskup ode vrlo brzo do sredine dvorane, a zatim se polaganimkoracima približi zrcalu nanovo zlovoljna lica i ozbiljno blagosiljajući.
Julien je bio kao ukopan od čuda. Dolazio je u napast da shvati, ali se nije usudio shvatiti. Biskup se zaustavi i gledajući ga s izrazom koji je odmah izgubio ozbiljnost, reče:
- Sto velite o mojoj mitri, gospodine, pristaje li mi dobro?
- Vrlo dobro, monsinjore.
-  Nije li suviše zabačena? To bi izgledalo nekako glupo, ali je ne treba navlačiti ni na oči kao časničku kapu.
- Čini mi se da izvrsno stoji.
- Kralj *** je navikao na dostojanstveno i bez sumnje vrlo ozbiljno svećenstvo. Ja ne bih htio, osobito zbog svojih godina, da izgledam suviše neozbiljan.
I biskup ponovno stane koračati i blagosiljati. "Jasno je", pomisli Julien, usuđujući se konačno shvatiti, "on se vježba u blagosiljanju". Nakon nekoliko časaka reče biskup:
- Spreman sam. Idite, gospodine, i obavijestite gospodina doajena i kaptolsku gospodu.
Uskoro velečasni Chelan u pratnji dvojice najstarijih župnika uđe kroz jedna vrlo velika i divno izdjelana vrata, koja Julien nije bio opazio. Ovog je puta, prema svom položaju, ostao posljednji, pa je mogao biskupa vidjeti samo preko ramena svećenika, koji se u gomili gurkahu k tim vratima.
Biskup je polagano prošao dvoranom. Kad je stigao na prag, župnici sasvrstaše u povorku. Nakon časka nereda povorka se uz pjevanje psalma stade kretati. Biskup je išao zadnji, između Chelana i jednog drugog vrlo starog župnika. Julien se progurao posve blizu do monsinjora, kao pratilac župnika Chelana. Išli su dugim hodnicima opatije Bray-le-Hauta, koji su usprkos jarkom suncu bili mračni i vlažni. Napokon stigoše u trijem opatije. Julien se zapanjen divio lijepoj ceremoniji. U njegovu se srcu sukobiše ambicija probuđena biskupovom mladošću i divljenje za tankoćutnosti i izvanrednu uljudnost tog prelata. Ta je uljudnost bila nešto posve drugo nego uljudnost gospodina de Renala, čak i onda kad je bio najbolje volje.
"Što se čovjek više uzdiže prema vrhovima društva"; pomisli Julien, "to češće nalazi takvo ljupko ponašanje".
Ušli su u crkvu na pobočna vrata; najednom pod starinskim svodovima odjeknu strahovita tutnjava; Julienu se učinilo da se ruše. To je bio opet onaj mali top; upravo ga je dovuklo osam konja u trku, i čim je postavljen, leipziški su topnici stali ispaljivati pet hitaca na minutu, kao da su pred njima Prusi.
Ali ta se veličanstvena buka više nije doimala Juliena. Više nije mislio na Napoleona i na vojničku slavu. "Tako mlad, pa biskup u Agdeu!" mislio je on. "Ali gdje je taj Agde? Koliko to nosi? Možda dvije-tri tisuće franaka?"
Monsinjorove se sluge pojaviše s veličanstvenim baldahinom; župnik Chelan prihvati jedan od stupova, ali zapravo ga je nosio Julien. Biskup stupi pod baldahin. Zaista mu je pošlo za rukom da izgleda stariji; divljenju našeg junaka nije bilo granica. "Što li se sve spretnošću ne može postići." pomisli on.
Kralj udje. Julien je imao sreću da ga vidi posve izbliza. Biskup ga usrdno oslovi ne zaboravljajući da iz velike uljudnosti prema Njegovu Veličanstvu bude malo zbunjen.
Nećemo ponavljati opis ceremonija u Bray-le-Hautu, ta one su petnaest dana ispunjavale stupce svih novina departmana. Julien je iz biskupova govora doznao da kralj vuče lozu od Karla Smjelog. Kasnije je Julien imao dužnost ispitati račune o troškovima za tu svečanost. Gospodin de La Mole, koji je svom nećaku pribavio biskupiju, htio mu je učiniti uslugu i podmiriti sve troškove. Sama ceremonija u Bray-le-Hautu stajala je tri tisuće osam stotina franaka. Nakon biskupova govora i kraljeva odgovora, Njegovo je Veličanstvo stupilo pod baldahin; zatim je vrlo ponizno kleklo na jastuk kraj oltara. Naokolo kora bila su crkvena sjedala na podu uzdignutom za dvije stube. Julien sjedne na posljednju od tih stuba, do nogu velečasnog Chelana, otprilike onako kao što skutonoša sjeda uz svog kardinala u Sikstinskoj kapeli u Rimu. Zaori se Te Deum; sve je bilo obavijeno oblacima tamjana. Zatim zaredaše salve iz musketa i topa; seljaci su bili pijani od sreće i pobožnosti. Takav dan neutralizira djelovanje stotine brojeva jakobinskih novina. Julien je bio na šest koraka od kralja, koji je zaista usrdno molio. Prvi je put sada zapazio čovjeka niska rasta i duhovita pogleda, u odijelu koje je bilo gotovo bez ikakvih uresa. Ali na toj vrlo jednostavnoj odjeći plavila se vrpca boje neba. Taj je čovjek stajao bliže kralju nego mnoga druga gospoda kojima su odijela bila toliko izvezena zlatom da se od zlata nije vidjelo sukno, kako se Julien u sebi izrazio. Nekoliko časaka kasnije doznao je da je to gospodin de La Mole. Njegovo se držanje Julienu činilo oholo, čak i drsko. "Taj markiz ne bi bio tako uljudan kao moj lijepi biskup", pomisli on. "Ah, crkveni sjaj čini čovjeka blagim i mudrim. Ali kralj je došao pokloniti se moćima, a ja ih nigdje ne vidim. Gdje je sveti Klement?" Njegov ga susjed, neki mladi klerik, pouči da se svete moći nalaze gore u zgradi, u posvećenoj kapelici. <oto je to posvećena kapelica?" pitao se Julien. Ali nije htio tražiti objašnjenja. Njegova se pozornost podvostruči slučaju posjeta jednog vladara, etiketa određuje da kanonici prate li iskupa. No monsinjor od Agdea, polazeći u posvećenu kapelicu, pozva župnika Chelana; Julien se usudi pratiti ga. l'ošto su se uspeli dugačkim stubištem, stignu do nekih vrata koja u bila vrlo malena, ali čiji je gotički okvir bio prekrasno pozlaćen. ( inilo se kao da su tek jučer izrađena. Ispred vratima su klečale dvadeset četiri djevojke iz najboljih verskih obitelji. Prije no što će otvoriti vrata, biskup klekne među te iljcvojke, koje su sve bile lijepe. Dok je glasno molio, one se, činilo
se, nisu mogle dovoljno nadiviti lijepim čipkama, njegovoj ljupkosti i njegovu tako mladom i tako blagom licu. Taj je prizor oduzeo našem junaku i ono malo razuma što mu je još bilo ostalo. U tom I  se času bio borio za inkviziciju, i to svesrdno. Vrata se najednom otvoriše. Mala kapela kao da je sva gorjela od svjetlosti. Na oltaru se vidjelo više od tisuću svijeća u osam redova odijeljenih jedan od Imgoga kitama cvijeća. Ugodan miris najčistijeg tamjana izvijao se iza vrata svetišta. Kapelica, nanovo pozlaćena, bila je jako mala, ili vrlo visoka. Julien je opazio da na oltaru stoje svijeće visoke više ni petnaest stopa. Djevojke nisu mogle suspregnuti uzvik divljenja. U malo predvorje kapelice bile su pripuštene samo dvadeset četiri devojke, oba župnika i Julien.
I uskoro je stigao kralj samo u pratnji gospodina de La Molea i svoga ilvorskog komornika. I tjelesna je straža ostala vani klečeći i držeći puške na počast. Njegovo se Veličanstvo nije bacilo, nego se upravo survalo na klecalo. Tek tada Julien, naslonjen na pozlaćena vrata, provirivši ispod gole ruke jedne djevojke, ugleda divni kip Svetog Klementa. On je u odori mladoga rimskog vojnika ležao podno oltara. Na vratu je imao veliku ranu, iz koje kao da je tekla krv. Umjetnik je natkrilio samog sebe; svečeve su samrtne oči, pune blagosti, bile napola zaklopljene. Tek iznikli brčići ukrašavali su ta divna usta, koja su, napola zatvorena, izgledala kao da još mole. Videći kip, djevojka koja se nalazila do Juliena zaplače iskrenim suzama; jedna je od tih suza kapnula na Julienovu ruku.
Nakon nekoliko trenutaka molitve u najdubljoj tišini, koju je narušavala jedino daleka zvonjava zvona iz svih sela deset milja uo-krug, biskup od Agdea zamoli kralja za dopuštenje da govori. Svoj mali vrlo dirljiv govor završio je jednostavnim riječima, ali je njegov uspjeh bio to sigurniji.
- Ne zaboravite nikad, mlade kršćanke, da ste vidjele jednog od najmoćnijih kraljeva na svijetu kako kleči pred slugama svemogućeg i strašnog Boga. Njegove slabe sluge, progonjeni i ubijani na zemlji, kako to vidite po rani Svetog Klementa, koja još krvari, trijumfiraju na nebu. Zar ne moje mlade kršćanke, vi ćete se uvijek sjećati ovog dana i prezirat ćete bezboštvo? Vi ćete, zar ne, uvijek biti vjerne velikom i strašnom, a ipak tako dobrom Bogu? Poslije tih riječi biskup se dostojanstveno uspravi.
- Vi mi to obećavate - reče on nadahnuto, ispruživši ruku.
- Obećavamo - odgovore djevojke briznuvši u plač.
- U ime strašnog Boga prihvaćam vaše obećanje1.
Čak je i kralj plakao. Tek je mnogo kasnije Julien bio toliko hladnokrvan da zapita gdje su svečeve kosti, poslane iz Rima burgundskom vojvodi Filipu Dobrom. Saznao je da se nalaze u onom lijepom voštanom kipu.
Njegovo se Veličanstvo udostojalo dopustiti gospođicama koje su ga pratile u kapelicu da nose crvenu vrpcu na kojoj su bile izvezene ove riječi: "Mržnja prema bezbožništvu, vječita pobožnost." Gospodin de La Mole zapovjedi da se seljacima razdijeli deset tisuća boca vina. Uvečer su se liberali osjetili ponukanima da sto puta bolje osvijetle svoje kuće nego rojalisti. Prije svoga odlaska kralj je još posjetio gospodina de Moiroda.
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Hronicar svakodnevice


Future is to those who believe into beauty

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 704
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.0.6
mob
Siemens mc60
Prvi dio - XIX.
XIX.
Razmišljanje donosi bol
Groteskna strana svakidašnjih događaja sprečava čovjeka da vidi
pravu nesreću strasti. Barnave

Vraćajući na prijašnje mjesto običan namještaj u sobi koju je zauzimao gospodin de La Mole, Julien je našao list vrlo čvrsta papira, ivijen na četvero. Pri dnu prve stranice pročita: Njegovoj preuzvišenosti gospodinu markizu de La Moleu, peru I mncuske, vitezu kraljevskih ordena, itd, itd." Mila je to molba napisana rukopisom kao u kuharice.
Gosospodine markiže,
Čitavog sam se života pridržavao vjerskih načela. Bio sam izložen
Mnbama u Lyonu za vrijeme opsade godine 93, prokleta joj uspoma. Pričešćujem se i svake nedjelje nazočan sam misi u župnoj i kvi. Nikada nisam zanemario uskrsne dužnosti, čak ni strašne godine 93, prokleta joj uspomena. Moja kuharica - prije revolucije uzeo sam služincu - kuha petkom posna jela. U Verrieresu me
i poštuju, i usuđujem se reći da to i zaslužujem. U procesijama 1 upam pod baldahinom pokraj gospodina župnika i gospodina načelnika. U svečanim prilikama nosim veliku svijeću koju kupujem vlastitim  novcima. Potvrde o svemu tome nalaze se u Parizu u Mininirstvu financija. Molim gospodina markiza da mi se dodijeli poslodilica za prodaju srećaka u Verrieresu. To će mjesto i onako uskorbiti ispražnjeno jer je sadašnji korisnik teško bolestan i, uostalom, i na izborima nepoćudno glasuje itd...                     
De Cholin."
Na rubu te molbe nalazila se preporuka potpisana s "De Moirod", koja je počinjala ovako:
"Imao sam čast da Vam govorim o dobrom podaniku koji podnosi ovu
molbu itd."
"Tako mi čak taj glupan Cholin pokazuje put kojim valja poći", pomisli Julien.
Osam dana nakon kraljeva pohoda Verrieresu, od svih nebrojenih laži, glupih tumačenja, smiješnih prepirki, itd, kojima su redom bili predmet kralj, biskup od Agdea, markiz de La Mole, deset tisuća boca vina i jadni Moirod, koji je, u nadi da će biti odlikovan, izašao iz kuće tek mjesec dana nakon pada s konja, preostalo je još jedino negodovanje zbog krajnje neumjesnosti kojom je u počasnu gardu iznebuha bio ubačen Julien Sorel, sin jednog tesara. Trebalo je čuti što su o tome govorili bogati tvorničari obojenog platna koji su inače u kavani jutrom i večerom do promuklosti propovijedali jednakost. Ona ponosita žena, gospoda de Renal, bila je začetnik te sablazni. A razlog? Lijepe oči i svježi obrazi malog svećenika Sorela dovoljno su odavali taj razlog.
Malo poslije povratka u Vergy, najmlađi dječak, Stanislas-Xavier, dobije groznicu. Gospođu de Renal odjednom spopadne strašna grižnja j savjesti. Po prvi put stade ona sebe dosljedno prekoravati zbog svoje: ljubavi; činilo se da je, kao nekim čudom, shvatila u kakav je strašan, grijeh zapala. Mada je bila duboko pobožna, ona do tog časa nije pomišljala na veličinu svog zločina u Božjim očima. Nekada, u samostanu Svetog Srca Isusova, ona je strastveno ljubila Boga; sada ga se isto toliko bojala. Borbe koje su razdirale njezinu dušu bile su to užasnije što je njezin strah bio posve nerazuman. Julien je uvidio da je svako razumno dokazivanje uzrujava umjesto da je smiri; ona je u njemu čula riječi pakla. Međutim, kako je Julien i sam; jako volio malog                                                                               
Stanislasa, činilo mu se zgodnije da govori o njegovoj bolesti koja jej uskoro postala vrlo ozbiljna. Tada neprekidna grižnja savjesti oduzme gospođi de Renal čak i san; nije više izlazila iz neke divlje šutnje; daj je otvorila usta, učinila bi to samo zato da Bogu i ljudima prizna svoj zločin.
- Zaklinjem vas - govorio joj je Julien čim bi se našli nasamo - ne govorite ni s kim; neka ja budem jedini kojemu povjeravate vaše patnje. Ako me još volite, nemojte govoriti; vaše riječi ne mogu našeg Stanislasa osloboditi od groznice.
Ali njegove utjehe nisu imale nikakva uspjeha; on nije znao da je gospođa de Renal uvrtjela sebi u glavu da je za stišavanje srdžbe ljubomornog Boga potrebno da zamrzi Juliena ili će joj umrijeti sin. Pa kako je osjećala da ne može mrziti svog ljubavnika, bila je tako nesretna.
- Bježite od mene! - reče ona jednog dana Julienu. - Za ime božje, napustite ovu kuću! Vaša nazočnost ubija mog sina. - Bog me kažnjava - doda ona tišim glasom - on je pravedan; obožavam njegovu pravednost; moj zločin je strašan, a ja sam živjela bez grižnje savjesti! Bio je to prvi znak da me Bog napustio; moram biti dvostruko kažnjena.
Julien je bio duboko potresen. U njezinim riječima nije mogao otkriti ni licemjerstva ni pretjerivanja. "Ona je uvjerena da ubija svoga sina ako mene ljubi, međutim, nesretnica me voli više nego svog sina. Eto, ne mogu u to sumnjati, grižnja savjesti je ubija. Uzvišenih li osjećaja! Ali kako sam ja mogao pobuditi u njoj takvu ljubav, ja, koji sam tako siromašan, tako neodgojen, takva neznalica, a katkada i tako neotesan 11 svom ponašanju?"
leđne je noći djetetu bilo jako zlo. Oko dva sata izjutra došao je gospodin de Renal vidjeti ga. Dijete, iscrpljeno groznicom, bilo je sasvim crveno i nije prepoznalo oca. Najednom se gospođa de Renal baci pred noge svome mužu; Julien uvidi da će ona sve reći, da će se zauvijek upropastiti. Srećom je ta neobična kretnja bila gospodinu de Renalu nesnosna.
- Zbogom! Zbogom! - reče on polazeći.
Ne, slušaj me! - poviče žena klečeći pred njim i nastojeći zadržati t\i. - Čuj cijelu istinu. Ja ubijam svog sina. Ja sam mu dala život i ja mu ga oduzimam. Nebo me kažnjava; u Božjim sam očima počinila umorstvo. Moram se sama upropastiti i poniziti; možda će ta žrtva ublažiti Svevišnjega. Da je u gospodina de Renala bilo imalo mašte, shvatio bi sve.
- Romantične ideje! - povika on gurajući od sebe ženu koja mu je nastojala obujmiti koljena. - Sve su to romantične ideje! Julien, pošaljite po liječnika čim svane dan. - I on pođe spavati. Gospođa de Renal pade na koljena, napola onesviještena, odgurnuvši grčevitom kretnjom Juliena koji joj je htio pomoći.
Julien je ostao zapanjen.
To je, dakle, preljub!" reče on sebi. "Zar je moguće da ti svećenici,
koji su toliki nitkovi, imaju pravo? Zar da oni, koji toliko griješe, imaju povlasticu spoznati pravu teoriju grijeha? Kako je to čudnovato!..." Još dvadeset časaka pošto se gospodin de Renal povukao, Julien je gledao ljubljenu ženu gdje stoji naslonivši glavu na dječji krevetić, nepomična i gotovo bez svijesti. "Evo žene uzvišena duha, koja se nalazi na vrhuncu nesreće zbog toga što me je upoznala", pomisli on. Vrijeme je brzo prolazilo. "Sto mogu učiniti za nju? Valja se odlučiti. Ne radi se tu više o meni. Sto me se tiču ljudi i njihova bljutava prenemaganja? Sto mogu učiniti za nju?... Da je napustim? Ali ja je ostavljam samu, izvrgnutu najstrašnijem bolu. Taj muž bez osjećaja više joj škodi nego koristi. Kako je surov, može joj reći koju grubu riječ; ona bi mogla poludjeti i baciti se kroz prozor. Ako je napustim, ako prestanem nad njom bdjeti, ona će mu sve priznati. I tko zna, možda će on podići buku usprkos nasljedstvu koje ona treba donijeti. Ona može sve kazati - sačuvaj Bože! - onom gadu župniku Maslonu, koji bolest šestogodišnjeg djeteta iskorišćuje za to da se više i ne miče iz ove kuće, a ne čini on to bez neke namjere. U svojoj boli i strahu pred Bogom ona zaboravlja sve što o tom čovjeku zna: ona u njemu vidi samo svećenika."
- Odlazi! - reče mu najednom gospođa de Renal otvorivši oči.
- Tisuću bih puta dao svoj život da saznam što bi ti bilo korisnije
- odvrati joj Julien. - Nikada te nisam tako volio, anđele moj, i zapravo te tek ovoga časa počinjem obožavati onako kao što ti to zaslužuješ. Što bi bilo sa mnom, daleko od tebe, kad bi me mučila\ svijest da si zbog mene nesretna! Ali pustimo moje patnje! Ja ću otići, otići ću, ljubavi moja. Ali ako te ostavim, ako prestanem bdjeti nad tobom, ako više ne budem neprestano između tebe i tvoga muža, ti ćeš se upropastiti. Pomisli da će te on uz veliku sramotu potjerati iz kuće; cijeli će Verrieres, cijeli Besane,on govoriti o toj sablazni. Svi će te osuđivati; nikada se nećeš oporaviti od sramote.
- To baš i hoću! - vikne ona uspravivši se. - Trpjet ću, to bolje!
- Ali tom ćeš gadnom sablazni unesrećiti i muža!
- Ali ću samu sebe poniziti, bacit ću se u blato i time ću možda spasiti svog sina. Takvo ponižavanje pred svima, to je, možda, javna pokora. Nije li to, koliko sam ja svojim slabim snagama kadra prosuditi, najveća žrtva koju mogu prinijeti Bogu... Možda će se udostojati primiti moje poniženje i ostaviti mi sina? Pokaži mi neku drugu, težu i žrtvu, odmah ću je izvršiti.
- Pusti me da i ja sebe kaznim. I ja sam kriv. Hoćeš li da odem u samostan trapista? Strogost tog života može ublažiti tvoga Boga-Ah nebesa, zašto ne mogu ja biti bolestan umjesto Stanislasa!...
- Ah, ti ga voliš! - reče gospođa de Renal, ustane i baci se u njegov naručaj.
- Vjerujem ti, vjerujem ti - nastavi ona bacivši se opet na koljena.
- O, jadni moj prijatelju! Zašto nisi ti Stanislasov otac! Onda ne bi bio tako strašan grijeh što više ljubim tebe nego tvog sina...
-  Hoćeš li mi dopustiti da ostanem uza te i da te odsada volim samo kao brat? To je jedino razumno ispaštanje, ono može ublažiti Svevišnjeg.
- A ja - poviče ona, ustane i uhvati Julienovu glavu objema rukama, držeći je pred svojim očima - hoću li i ja tebe voljeti kao brata? Je li u mojoj moći da te volim kao brata?
Julien brižnu u plač.
- Slušat ću te! - reče on kleknuvši pred njezine noge. - Slušat ću Sto mi god narediš, to je sve što mi preostaje. Duh mi je zamračen; no znam što da odlučim. Ako te napustim, reći ćeš svome mužu i upropastit ćeš i sebe i njega. Nikada on nakon takve sramote neće biti i zabran za zastupnika. Ostanem li bit ćeš uvjerena da sam ja kriv za smrt tvog sina i umrijet ćeš od boli. Hoćeš li iskušati posljedice mog odlaska? Ako želiš, kaznit ću sam sebe zbog našeg grijeha i napustit ću W na osam dana. Otići ću da ih provedem u osami, gdje ti hoćeš. U opatiji Bray-de-Haut, na primjer. Ali mi se zakuni da za vrijeme mog i/bivanja nećeš mužu ništa priznati. Misli na to da se više ne mogu vratiti budeš li govorila.
Ona obeća, i on ode, ali već za dva dana dobi poziv da se vrati.
-  Bez tebe mi je nemoguće izdržati zakletvu. Progovorit ću pred mužem ako ti ne budeš neprestano uz mene i svojim mi pogledima zapovijedaš da šutim. Svaki mi se sat ovoga nesnosnog života čini kao i ijeli dan.
Napokon se nebo smilovalo toj nesretnoj majci. Stanislas je malo-po-inalo izmicao opasnosti. No led je bio probijen; njezin je um spoznao veličinu grijeha, te se više nije mogla smiriti. Grižnja savjesti je ostala i bila je tako snažna kako može biti samo u jednom tako iskrenom srcu. Njezin je život bio i nebo i pakao: pakao kad ne bi vidjela Julie-na, nebo kad bi bila do njegovih nogu. - Nemam više nikakvih iluzija
- govorila mu je ona, čak i u časovima kad bi se usudila posve predati
svojoj ljubavi - ja sam prokleta, neopozivo prokleta. Ti si mlad, ti si podlegao mojem zavođenju, nebo ti može oprostiti; ali ja, ja sam prokleta. Znam to po jednom sigurnom znaku. Bojim se. Tko se ne bi bojao pakla? Ali zapravo, ja se ne kajem. Ja bih nanovo počinila svoj grijeh, kad bi ga trebalo ponoviti. Neka me samo nebo ne kazni već na ovome svijetu i na mojoj djeci, pa ću imati i više nego što zaslužujem. Ali ti, moj Juliene - povikala bi ona u drugim trenucima - jesi li ti bar sretan? Smatraš li da te doista volim?
Julienovo nepovjerenje i osjetljiv ponos, kojemu je prije svega trebala požrtvovna ljubav, nisu mogli odoljeti tako velikoj i nesumnjivoj žrtvi koja se svaki čas opetovala. On je sada gospođu de Renal obožavao. "Iako je ona plemkinja, a ja radnički sin, ona me ljubi... Ja za nju nisam neki sobar kojemu je nametnula dužnost ljubavnika.)) Odbacivši strah, Julien se potpuno prepustio ljubavnom ludilu i njegovoj samrtnoj neizvjesnosti.
- Ah, kad bih mogla da i tvoj grijeh preuzmem na sebe, onako kako si ti plemenito želio preuzeti Stanislasovu groznicu1. Ta je velika moralna kriza izmijenila prirodu osjećaja koji su spajali Juliena i njegovu ljubavnicu. Njegova ljubav nije više bila samo divljenje njezinoj ljepoti nego i ponos što je posjeduje.
Njihova je sreća odsada bila sreća neke mnogo više vrste; plamen koji ih je proždirao bio je snažniji. Njihovi su zanosi bili puni ludila. Njihova bi se sreća u očima svijeta činila sada mnogo veća. Ali oni nisu više nalazili onu divnu vedrinu, ono blaženstvo bez oblaka, onu tihu sreću prvih dana svoje ljubavi, kad je jedina briga gospođe de Renal bila je li ju Julien dovoljno ljubi. Njihova je sreća sada ponekad bila nalik na zločin.
U najsretnijim i naoko najmirnijim trenucima gospođa de Renal bi najednom uzviknula: - Ah, veliki Bože, vidim pakao! - i pritom bi grčevitom kretnjom stiskala Julienovu ruku. - Koje li strahovite kazne! A ja sam je i zaslužila! - Čvrsto ga je držala i privijala se uz njega kao bršljan uza zid.
Julien je uzalud nastojao umiriti tu uznemirenu dušu. Ona bi uzela njegovu ruku i obasula je poljupcima. Zatim bi pala u mračno sanjarenje. - Pakao - govorila bi ona - pakao bi za mene bio milost; imala bih bar još koji dan da provedem s njime na zemlji, ali pakao na ovom svijetu, smrt moje djece!... Za tu bi mi cijenu moj grijeh možda ipak bio oprošten... Ah, veliki Bože, ne daj mi tu milost uz tu cijenu! Tate siromašna djeca ničim nisu uvrijedila; ja, samo sam ja kriva: ljubim čovjeka koji mi nije muž.
Julien bi zatim vidio kako se gospođa de Renal naoko smiruje. Nastojala je vladati sobom; nije htjela zagorčavati život čovjeku koga ljubi. Usred tih promjena ljubavnih osjećaja, grižnje savjesti i uživanja, dani su prolazili munjevitom brzinom. Julien se odvikao od toga da razmišlja.
Gospođica Eliza ode u to vrijeme u Verrieres zbog neke male parnice. Tamo zateče gospodina Valenoda puna srdžbe na Juliena. Ona je bila zamrzila odgojitelja te mu je često govorila o njemu. - Vi biste me upropastili, gospodine, kad bih vam rekla istinu!... - reče ona jednog dana gospodinu Valenodu. - Gospoda su u važnim stvarima uvijek složna... Strahovita se priznanja bijednoj služinčadi nikada ne praštaju...
Nakon tih uobičajenih fraza, koje je nestrpljiva radoznalost gospodina Valenoda umjela skratiti, doznao je on stvari koje su bile vrlo bolne za njegovo samoljublje.
Ta žena, najotmjenija u njihovu kraju, kojoj je on šest godina posvećivao toliku pažnju, i to, nažalost, javno i pred svima, ta ponosna žena uzela je za ljubavnika bijednog radnika preodjevena u odgojitelja. I da ništa ne bi nedostajalo muci gospodina upravitelja ubožnice, gospođa đe Renal obožavala je svog ljubavnika. A gospodin Julien se nije nimalo trudio da bi je osvojio, on prema gospođi nikada nije napuštao svoju uobičajenu hladnoću - dodala je sobarica uzdahnuvši. Kliza se u to uvjerila tek na ladanju, ali je držala da je ta tajna ljubav počela već mnogo ranije. - Bez sumnje je to bio razlog - dodala je ona gnjevno - što me je on u svoje vrijeme odbio uzeti za ženu. A ja sam se, budala, savjetovala s gospođom de Renal i molila je da govori s odgojiteljem.
Iste je večeri gospodin de Renal primio iz grada, zajedno s novinama, dugačko anonimno pismo koje ga je u svim pojedinostima obavještavalo o onome što se kod njega događa. Julien je vidio kako je on hitajući to pismo napisano na plavkastom papiru problijedio i ljutilo ga pogledao. Gospodin načelnik se cijele večeri nije oporavio od uzbuđenja. Julien mu se uzalud udvoravao moleći ga za obavještenje o genealogiji najboljih burgundskih obitelji.

IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Hronicar svakodnevice


Future is to those who believe into beauty

Zodijak Taurus
Pol Žena
Poruke 704
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 1.0.6
mob
Siemens mc60
XX.
Anonimna pisma
Do not give dalliance Too much the rein; the strongest oaths
are straw
To thefire i' the blood.1 Shakespeare, The Tempest


Kad su u ponoć napuštali salon, Julien je dospio reći svojoj prijateljici:
- Nemojmo se noćas sastati, vaš muž nešto sumnja; zakleo bih se| da je ono dugačko pismo koje je čitao uzdišući bilo anonimno. Srećom se Julien zaključao u svoju sobu. Gospođa de Renal je došla na ludu misao da je to upozorenje samo isprika da se ne bi morao sastati s njom. Potpuno je izgubila glavu i u uobičajeno je vrijeme došla pred njegova vrata. Julien je čuo šum u hodniku te je odmah ugasio svjetiljku. Netko je nastojao otvoriti njegova vrata; je li to bila gospođa de Renal ili ljubomorni muž? Sutradan vrlo rano izjutra kuharica koja ga je zaštićivala donese Julienu knjigu kojoj je na koricama pročitao ove talijanske riječi: Guardate alla pagina 1302.
Julien zadrhta zbog te neopreznosti, potraži stranicu 130. i nađe tamo iglom pričvršćeno pismo, napisano u žurbi i natopljeno suzama, koje osim toga nije vodilo računa o pravilima ortografije. Inače je gospođa de Renal vrlo dobro vladala ortografijom, te je tom sitnicom bio dirnut i malo je zaboravio na strahovitu opasnost. "Zar me ove noći nisi htio primiti? Ima trenutaka kad mi se čini da nikada nisam čitala do dna tvoje duše. Tvoji me pogledi plaše. Bojim te se. Veliki Bože! Možda me nikada nisi ni ljubio? U tom slučaju neka moj muž otkrije našu ljubav i neka me zatvori u vječiti zatvor, na selu, daleko od moje djece! Možda Bog tako hoće. Ja ću uskoro umrijeti; ali ti si čudovište.
Zar me ne ljubiš? Jesi li umoran od mojih ludosti, od mojih kajanja, bezbožniče? Hoćeš li me upropastiti? Dajem ti za to jedno lako sredstvo. Idi i pokaži ovo pismo cijelom Verrieresu, ili još bolje, pokaži ga samo gospodinu Valenodu. Reci mu da te ljubim, ali ne, ne reci mu takvo svetogrđe; reci mu da te obožavam, da je život za mene započeo tek onog dana kad sam tebe ugledala, da u najluđim danima svoje mladosti nikad nisam ni sanjala takvu sreću kakvu tebi dugujem, da sam ti žrtvovala svoj život, da ti žrtvujem svoju dušu. Ti znaš da ti žrtvujem i mnogo više. Ali, zna li taj čovjek što su žrtve? Reci mu, reci mu da ga razdražiš, da ja prkosim svim zlobnicima i da za mene postoji samo jedina nesreća na svijetu, a ta je da vidim kako me napušta jedini čovjek zbog kojega živim. Koje li sreće za me da izgubim život, da ga žrtvujem i da više ne strahujem zbog svoje djece! Hudi siguran, dragi prijatelju, ako postoji neko anonimno pismo, ono dolazi od onog mrskog stvorenja koje me šest godina progonilo ¦vojim grubim glasom, svojim pričanjem o jahačkim pothvatima, vojom uobraženošću i beskrajnim nabrajanjem svih svojih prednosti.
Postoji li neko anonimno pismo? Eto, o tome sam, nevaljalče, htjela s tobom razgovarati. Ali ne, ti si dobro učinio. Stežući te u svom zagrljaju, možda po posljednji put, nikako ne bih mogla o tome hladno razmišljati kao što to činim kad sam sama. Odsada naša ¦>reća više neće biti tako lako ostvariva. Hoće li to za tebe biti neugodno? Hoće, u one dane kad od gospodina Fouquea ne primiš koju zanimljivu knjigu. Žrtva je prinesena; sutra, bez obzira na to ilođe li opet neko anonimno pismo ili ne, reći ću svome mužu da oam primila anonimno pismo, da ti moramo odmah dati novca, naći neki zgodan izgovor i bez odlaganja poslati te natrag tvojim loditeljima. Ah, dragi prijatelju, bit ćemo odvojeni dva tjedna, možda i mjesec dana. Priznajem da ćeš i ti trpjeti kao i ja. Ali to je, konačno, jedini način da se umanji učinak tog anonimnog pisma; to nije prvo takvo pismo koje je moj muž primio, i to u vezi sa mnom. Ah, koliko sam im se smijala!
Jedini je cilj mog pothvata u tome da uvjerim muža kako to pismo dolazi od gospodina Valenoda; ja zaista i ne sumnjam da ga je on napisao. Ako napustiš ovu kuću, svakako se smjesti u Verrieresu. Uredit ću tako da će i moj muž provesti ondje dva tjedna, da bi budalama dokazao kako između njega i mene nema nesuglasica. Kad budeš u Verrieresu, sprijatelji se sa svima, čak i s liberalima. Znamo da će te sve dame htjeti primati.
Nemoj se posvaditi s gospodinom Valenodom i nemoj mu odsjeći uši, kako si neki dan govorio; naprotiv, budi prema njemu ljubazan! Glavno je da se u Verrieresu povjeruje da ćeš se ti prihvatiti odgoja djece kod Valenoda ili kod bilo koga drugog. To moj muž nikada ne bi dopustio. No ako se ipak budeš morao naj to odlučiti, bit ćeš bar u Verrieresu, pa ću te koji put vidjeti; mojal će te djeca, koja te tako vole, posjećivati. Veliki Bože, osjećaml da svoju djecu više volim zato što ona tebe vole! Koje li grižnjel savjesti! Kako li će se sve to svršiti?... Što ja to činim?... Uostalom,! ti razumiješ kako se moraš ponašati. Budi blag i uljudan, nemojl prezirati te surove ljude, molim te za to na koljenima; jer ti će ljudi| biti suci naše sudbine. Ni časka ne sumnjaj u to da će se moj muž prema tebi ponašati onako kako mu odredi javno mišljenje. Ovo mi anonimno pismo ti moraš pomoći sastaviti, naoružaj se strpljenjem i škarama. Izrezi iz jedne knjige riječi koje ćeš ovdje vidjeti, prilijepi ih zatim na list plavkastog papira koji ti, evo šaljem, imam ga od gospodina Valenoda. Budi spreman na premetačinu spali one strane knjige koje si izrezivanjem pokvario. Ako ne nađež gotovih riječi, budi strpljiv pa ih složi slovo po slovo. Da ti uštedii trud, sastavila sam vrlo kratko anonimno pismo. Ali jao, ako mt više ne ljubiš, kao što se bojim, kako će ti se ovo moje pismo činiti dugo!"
ANONIMNO PISMO
"Gospođo.
Sve su vaše sitne spletke otkrivene; osobe kojima je u interesu da ih
izbiju, obaviještene su. U ime nekog ostatka prijateljstva što ga
prema Vama osjećam, pozivam Vas da se potpuno odreknete svoga
malog seljaka. Ako ste dovoljno pametni da to učinite, Vaš će muž
i trovati daje obavijest koju je primio lažna i ostavit će ga u njego-
roj zabludi. Mislite na to da znam vašu tajnu; dršćite, nesretnice,
morate paziti kako ćete se prema meni ponašati."
Čim izlijepiš riječi od kojih se sastoji to pismo (jesi li u njemu pivpoznao upraviteljev način izražavanja?), iziđi iz kuće, ja ću te usresti. Otićiću u selo i vratiti se zbunjena lica, a i bit ću vrlo zbunjena.
Vliki Bože, što ja tu stavljam na kocku, a sve to samo zato što si
naslutio da postoji neko anonimno pismo. Napokon ću zaprepačtena lica dati svome mužu pismo koje mi je, reći ću, uručio neki
stranac. Ti otiđi s djecom u šetnju kroz šumu i vrati se tek na uveče.
S vrha stijena možeš vidjeti toranj golubinjaka. Ako stvar prođe dobro, izvjesit ću ondje bijeli rubac; u protivnom slučaju neće neće biti ništa.
I hoće li te tvoje srce, nezahvalniče, ponukati da pronađeš način iko ćeš mi, prije nego što odeš u šetnju, kazati da me ljubiš? Što ni se dogodilo, u jedno budi siguran: naš konačni rastanak ne ih preživjela ni za jedan dan. Ah, loše li majke. Te riječi koje sam ti napisala prazne su riječi, dragi Juliene. Ja ih ne osjećam; u
ovom času mogu misliti samo na tebe; napisala sam ih samo zato i me ti ne bi osudio. Sada, u trenutku kada mislim da bih te mogla izgubiti, čemu da se pretvaram? Neka ti se moja duša čini kruta, ali ja neću lagati čovjeku koga obožavam! Već sam u svom životu previše varala. Znaj da ti opraštam ako me više ne ljubiš.
Imam vremena ponovno pročitati ovo pismo. U mojim je očima
mala cijena platiti životom one sretne dane koje sam provela u
tvom zagrljaju. Ti znaš da će me oni više stajati."
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
1 3 4 5
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 28. Mar 2024, 22:53:25
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.12 sec za 17 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.