"Hej, bas su lepa ona cetiri cveta!" pomisli pcela i brzo dolete do njih.
@tijamia Verujem da si mislila na ovu recenicu. Iako se nadam da su neki shvatili ili su bar tako rekli, da pojasnim po cemu je ova recenica posebna. Naravno, nije ona jedina ali na zgodan nacin pokazuje jednu zanimljivost tj dobar je test poznavanja gramatike srpskog jezika. Posebna je po tome sto se u njoj nalaze svih deset vrsta reci koje srpski jezik poznaje. Idemo redom, to su: Hej- uzvici, bas- recce, lepa- pridevi, ona- zamenice, cetiri- brojevi, pomisli - glagoli, pcela - imenice, i - veznici, brzo - prilozi, do - predlozi.
U srpskom jeziku postoji dvadeset prefiksa (bez stranih) koji se koriste za gradnju glagola. To su do, za, iz, na, nad, o, ob, od, po, pod, pre, pred, pri, pro, raz, s(a), u, uz, i glagoli koji imaju dva ili tri prefiksa (o pre deliti) . Odgovor na tvoje pitanje bi bio "istrcali" (iz/is jednacenje po zvucnosti).
Ni jedan čovek nije ostrvo, sam po sebi celina; svaki je čovek deo Kontinenta, deo zemlje; ako Grudvu zemlje odnese more Evrope je manje, kao da je odnelo neki Rt, kao da je odnelo posed tvojih prijatelja ili tvoj; smrt ma kog čoveka smanjuje mene, jer ja sam obuhvaćen Čovečanstvom. I stoga nikad ne pitaj za kim zvono zvoni; ono zvoni za tobom...
Аман бре, па како мислиш тако генерално да коментаришеш?
Разумем, већина је тачна, али ме нервирају "нетачни" примери као: "На половини полувремена." (куд сад овде да ставим тачку, испред наводника, иза или и испред и иза?)
Znam za foru puno - mnogo, da je Milka Canic izrazito za tu distinkciju, zbog kolege koji je mrzi. mada ne vidim zasto je to eksplicitno naglaseno kao pogresno.
"Čovek nije drvo i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vezujući se za jedno mesto, čovek prihvata sve uslove, čak i nepovoljne i sam sebe plaši neizvesnošću koja ga čeka. Promena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, neko drugi će zaposesti njegov osvojeni prostor i on će počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovek mlad sve dok se ne boji da započinje. Ostajući, čovek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je da promeni mesto i nametnute uslove. Kuda i kako da ode? Nemoj da se smešiš, znam da nemamo kud. Ali možemo ponekad stvarajući privid slobode. Tobože odlazimo, tobože menjamo. I opet se vraćamo, smireni, utešljivo prevareni.
- Ako je vraćanje cilj, čemu onda odlaženje?
- Pa u tome i jeste sve: vraćati se. S jedne tačke na zemlji čeznuti, polaziti i ponovo stizati. Bez te tačke za koju si vezan, ne bi voleo ni nju ni drugi svet, ne bi imao odakle da pođeš, jer ne bi bio nigde. A nisi nigde ni ako imaš samo nju. Jer tada ne misliš o njoj, ne čezneš, ne voliš. A to nije dobro. Treba da misliš, da čezneš, da voliš."
Па, мени је јасно да је једно од та два сувишно, али кад бисмо избацили још, остало би нам увек трају преговори, што би било нелогично, односно изгубило би смисао онога што смо хтели рећи.