2.Postanak bosanske drzave

Potkraj 6. st. pocinju cesti upadi Avara i Slavena iz Podunavlja na podrucje danasnje BiH, poglavito otkad je avarski kagan Bajan 582. zauzeo veliki rimski grad Sirmij na Savi (danas Mitrovica). U pocetku 7. st. Hrvati osvajaju provinciju Dalmaciju i njeno srediste Salonu. Ilirsko i romanizirano pucanstvo povlaci se u unutrasnjost Balkanskog poluotoka, gine u borbama ili se pomalo asimilira.

Od 7. do 9. st. povijest podrucja BiH nije dovoljno poznata, a od sredine 9. st. postoje izvori koji potvrdjuju njegovu pripadnost knezevini Hrvatskoj za Trpimira, a od 925. i hrvatskoj kraljevini. U 10. st. dvije je godine tu vladao srpski (raski) knez Caslav. Potkraj 11. st. zavladao je nakratko dukljanski knez Bodin, povremeno upadaju Ugri i Bugari, a bizantski carevi nastoje ostvariti svoju seniorsku vlast.

Sredinom 11. st. podrucje danasnje BiH pripadalo je Kraljevini Hrvatskoj. Oko 950. spomenuti bizantski car-pisac Konstantin Porfirogenet spominje “zemljicu Bosnu” kao posebnu oblast oko izvorista rijeke Bosne i njenih gornjih pritoka, tj. u Sarajevskom polju, u kraju koji se od davnina nazivao Vrhbosnom.

Buduci je podrucje danasnje BiH cinilo sredisnji dio zapadnog dijela Balkanskog poluotoka, da je bilo bogato rudama, ali tesko dostupno i geografski izolirano, ni jedan vladar nije tu dugo zadrzao vlast. U BiH su se stoljecima sukobljavali interesi Hrvatske i kasnije hrvatsko-ugarskih kraljeva i Bizanta, zapadne Katolicke i Istocne, bizantske crkve, tj. Rima i Carigrada. Zbog toga je i proces pokrstavanja i dublje kristijanizacije tekao vrlo sporo i uz dugo zadrzavanje poganskih vjerovanja.

Kad je Hrvatska 1102. usla u personalnu uniju s Ugarskom podrucje BiH bilo je s tri strane okruzeno tom drzavom. Njeni vladari iz dinastije Arpadovica nastoje je otrgnuti od bizantskog utjecaja i trajno zadrzati pod svojom upravom. Zbog toga su za bana uputili u Bosnu Borica, Hrvata iz Slavonije, koji je bio prvi poznatiji vladar tog podrucja (1150.-1163.). Drugi, vazniji ban bio je Kulin za koga se moze reci da je utemeljitelj bosanske drzave (1180.-1204.). Za njegova banovanja Bosna se razvila gospodarski, ojacala politicki, sklopila prvi trgovacki ugovor s Dubrovcanima. Tijekom XIII. st. u Bosnu su dosli rudari Sasi i otvorili rudnike koji rade i danas (Fojnica, Srebrenica, Olovo i Krizevo).

U to doba se iz krila Rimokatolicke crkve izdvaja po nekim svojim obredima tzv. Crkva bosanska. Buduci su zbog toga Kulin i njegova crkva bili optuzeni zbog krivovjerja on je 1203. sazvao opci sabor naroda na Bilinu polju i javno se odrekao hereze. Ocito je u tom potezu bilo vise politickih, nego vjerskih interesa sto ce pokazati i kasnije tzv. krizarski ratovi koji su usmjereni protiv “Crkve bosanske”.

U prvoj polovici 13. st. utjecaj Crkve bosanske poceo se siriti pa je to davalo povoda hrvatsko-ugarskim kraljevima da cesto upadaju u Bosnu i vode krizarske ratove protiv bosanskih krivovjeraca. Kao i Kulin, bio je ban Matej Ninoslav prisiljen odreci se krivovjerja i prihvatiti katolicko ucenje. Kad se toga nije drzao, imenovali su mu iz Ugarske (Slavonije) protubana Prijezdu, ali je kralj Bela IV. ipak morao s vojskom 1244. pokoriti Bosnu. Unutarnji otpori hrvatsko-ugarskom kralju kao i katolicanstvu bili su toliko jaki da je katolicki biskup u Bosni morao napustiti zemlju i trajno se nastaniti u Djakovu u Slavoniji (1252.).

Dok od konca 13. st. srednjim dijelovima Bosne (Usorom) gospodare slavonski velikasi roda Prijezde, zapadnim dijelovima Bosne gospodare sve do 1322. hrvatski velikasi, knezovi Subici Bribirski. Njih su otud potisnuli novi hrvatsko-ugarski vladari iz dinastija Anjou (Anzu), takodjer uz pomoc bosanskog bana Stjepana II. Kotromanica, uzevsi od Subica Zavrsje (podrucje s tri velika polja: Glamockim, Livanjskim i Duvanjskim).

Na jugozapadu je Stjepan II. prosirio svoju banovinu na Humsku zemlju (Hum), a na sjeveroistoku na oblasti Usoru i Soli. Buduci je Stjepan II. dao svoju kcer Elizabetu za zenu snaznom hrvatsko-ugarskom kralju Ludoviku (Ljudevitu) I., njegov je ugled porastao pa je prosirio svoju banovinu do Cetine na Jadranskom moru, do Drine na istoku i Vrbasa na sjeverozapadu. Otada je Bosna vazan politicki cinitelj s kojim su morali ozbiljno racunati svi okolni vladari, poglavito Anzuvinci i Nemanjici s kojima je Stjepan II. takodjer stupio u rodbinske odnose.

3. Bosna postaje kraljevinom i njen slom (1377.-1463.)

U doba Stjepana II. u Bosni je opet ojacala Katolicka crkva koji su pomagali crkveni redovi od kojih su bili najpoznatiji franjevci. Taj je crkveni red prvi put dosao u Bosnu 1291., uskoro utemeljio svoju vikariju, pa zatim podigao prve samostane i imao presudnu ulogu u ocuvanju katolicanstva a to znaci i hrvatstva u BiH.
Od 1353. Bosnom je vladao Tvrtko I., sinovac Stjepana II. i doveo je do vrhunca moci i teritorijalnog opsega. Puna dva desetljeca vodio je borbu protiv domacih velikasa i Ludovika I., a kad je uz njegovu pomoc, u tome uspio poceo je s jacanjem svoje drzave i na istoku. Kad je 1373. uzeo gornje Podrinje s manastirom Milesevom gdje je bio grob Sv. Save, prvog arhiepiskopa posebne Srpske pravoslavne crkve, pa zatim zauzeo Trebinje, Konavle i obalu juzno do Dubrovnika, uzeo je 1377. titulu kralja. Buduci je bio u srodstvu sa srpskom dinastijom Nemanjica okrunio se za kralja “Srbljem i Bosni”. Tvrtku je titulu kralja priznao Ludovik I. pod ciju je krunu Sv. Stjepana potpadala i Bosna.

Buduci je 1382. umro bez muskih potomaka, snazni kralj Ludovik I. Anjou, iskoristio je Tvrtko I. otpor hrvatskog plemstva kralju Sigismundu (Zigmundu) Luksemburgovcu, odnosno gradjanski rat kojem se i on pridruzio i nastavio s jacanjem Bosne, njenim sirenjem i na hrvatsko povijesno podrucje u smjeru Jadranskog mora. Stovise, Tvrtko je 1382. poceo graditi luku Herceg-Novi, a 1385. su mu njegovi kraljevski rodjaci u Ugarskoj prepustili i Kotor. U jeku protudvorskog pokreta u Hrvatskoj (1390.) usao je Tvrtko s vojskom u hrvatske (dalmatinske) gradove: Split, Sibenik i Trogir i dosao pred Zadar. Tu se proglasio “kraljem Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja”. Obicno se smatra kako je Tvrtko I. kao katolicki vladar tim cinom obnovio, poslije tri stoljeca hrvatsko kraljevstvo.

Medjutim, potkraj 14. st. na istocnim granicama njegova kraljevstva pojavila se snazna osmanlijska opasnost, koju brojni vladari na tom podrucju nisu uzeli previse ozbiljno. Doista, Tvrtko ih je 1388. potukao u prvom sukobu, a 1389. poslao je svog vojskovodju Vlatka Vukovica u pomoc Srbima na Kosovu, pa je o toj bitci i izvijestio Sv. Stolicu. Nazalost 1391. na vrhuncu moci Tvrtko umire. Njegova hrvatsko-bosanska kraljevina postaje zrtvom unutarnjih velikaskih razmirica a izvana lakim plijenom sve agresivnijih Osmanlija.

Brojni Tvrtkovi nasljednici u iducih sedam desetljeca nisu uspjeli prevladati feudalno rastrojstvo u Bosni, stalne upade hrvatsko-ugarskog kralja Zigmunda sa sjevera i Osmanlija s jugoistoka. Poslije teskog poraza europske krizarske vojske u sukobu s Osmanlijama kod Nikopolja 1396. pocinju sve cesci prodori turskih postrojbi u Bosnu, gdje se sve vise isticu velikasi koji su vladali poput kraljeva. To su, prije svih, Hrvoje Vukcic Hrvatinic, gospodar tzv. Donjih krajeva i Sandalj Hranic Kosaca na jugu, u Humskoj zemlji. Oni zajedno s hrvatskim velikasima, bracom Horvatima, nastavljaju borbu protiv kralja Zigmunda. Njemu je pak poslo za rukom 1408. prodrijeti sa sjevera u Bosnu gdje je kod utvrde Dobora dao pobiti 170 uglednih bosanskih plemica i tako svladao bosansku-hrvatsku pobunu protiv budimskog dvora.
Otpor je i dalje pruzao Hrvoje Vukcic Hrvatinic pozvavsi 1415. godine u pomoc i Osmanlije, koji su se vjesto koristili dinastickim borbama i feudalnom anarhijom u Bosni, Hrvatskoj i Ugarskoj te su 1459. dokrajcili Srbiju, a 1463. pokorili i Bosnu.

Bosna je pala bez otpora, “saptom”, kako su i rekli suvremenici, a posljednji njen kralj Stjepan Tomasevic bio je pogubljen poslije osvajanja Kljuca i Jajca. Njegova supruga kraljica Katarina sklonila se u Rim gdje je uskoro i umrla. Prije smrti ostavila je svoju kraljevinu Bosnu Svetoj Stolici. Bio je to konac prvog i posljednjeg bosanskog kraljevstva u povijesti.

Humska zemlja, Hum koja se po hercegu Stjepanu Vukcicu Kosaci od 1448. nazivala Hercegovinom odupirala se jos dvadesetak godina, ali je ipak 1482. dosla pod osmanlijsku vlast. Hrvatsko-ugarski kralj Matija Korvin ustrojio je poslije pada Bosne za obranu svoga kraljevstva Jajacku i Srebrenicku banovinu koje su, uz Macvansku banovinu, cinile obrambeni pojas od Beograda do Une. Tu crtu obrane drzalo je uglavnom hrvatsko plemstvo, ali nakon njegova poraza 1493. na Krbavskom polju, taj otpor slabi. U pocetku 16. st. pada Srebrenik u sjeveroistocnoj Bosni, a zatim 1528. i Jajce. Sve te krajeve Osmanlije su ukljucili u svoju najzapadniju pokrajinu, uskoro sandzak, Bosnu koja je, kao i Hercegovina, nastala uglavnom na hrvatskom etnickom prostoru i odakle je dalje njena vojska pljackala i osvajala podrucje Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.

ako ti vladek ovo vidi gotov si

Pa to mu je Istorija Bosne i naziv Hercegovine moze je naci i u knjigama svijeta.
Bas me zanima sta ce nam reci nas Vladika!

Opet neke gluposti sa "vasih" sajtova i vasa shvacanja bez navedenog izvora, ali nema veze. Nek se vide neke razlike izmedju nasih i vasih istoricara. Mada sam ja citirao "neutralna" gledista... Ko sam ja da vam mijenjam istoriju na kraju krajeva. Joj kakvih ovdje gluposti ima, bas ko  kad ja sjednem i napisem istoriju. Jos nam samo hvale obrezani da i oni iznesu svoju istoriju! Nigdje ni jednog jedinog navedenog izvora i opipljivog dokaza.
Necu nista da komentarisem, samo da iznesem jednu cinjenicu. Koja ce ti demantovati cijeli tekst. Jedini pravi izvor za Juzne Slovene je Konstantinov De administrando inperia i nesto malko u "Analima" franackog hronicara Einhard-a, to cijeli svijet zna. O Slovenima prije ovih djela nema pouzdanih izvora i samo se nagadja. I kakva crna kraljevina Hrvatska u 10 vijeku... HAAHAHAHA Pomenuti izvori jedva definisu Srpska i Hrvatska odnosno Juznoslovenska Plemena i opisuje nas kao divljake koji su zivjeli u plemenima, a on ovdje ima kraljevinu... HAHAAHAHA 

De Administrando Imperio, X vijek
Konstantin VII Porfirogenit poznat i kao CONSTANTINE VII FLAVIUS PORPHYROGENITUS (r. Septembar 905, Konstantinopolj [Carigrad, sada Istanbul, Tur.]--u. Nov. 9, 959), Vizantijski imperator od 913 do 959.

Njegovi spisi su obiman izvor o Vizantijskom carstvu i susjednim podrucjima. Njegov De administrando imperio (O upravljanju imperijom, latinski original se cuva u Vatikanskoj biblioteci) se bavi slovenskim i turanoidnim narodima i sadrzi obiman i detaljan istorijski i geografski opis naroda koji okruzuju Vizantiju. Porfirogenit ne poseduje samo podatke iz svog vremena, vec citira i carske arhive, koji sezu do njegovog prethodnika, Cara Heraklija(610-641) i ranije.

Glava 32 De Administrando Imperi-ja Konstantina Porfirogenita, ima naslov "O Srbima i zemlji u kojoj sada obitavaju", i koja govori o teritoriji naseljenoj Srbima ciji je sastavni dio sama Bosna, u kojoj napominje dva naseljena grada - Kotor i Desnik, oba jos uvijek neogredjenog geografskog polozaja.

 
"Anali" franackog hronicara Einhard-a, IX vijek
Izvor stariji od Porfirogenita vise od sto godina, franackog hronicara Ajnharda. On u svojim Analima opisuje i ustanak panonskog kneza Ljudevita (818-823). U tom svom djelu, za nasu istoriju dragocijenom, Ajnhard na jednom mjestu kaze kako je Ljudevit jednom prilikom pobjegao iz Siska i otisao medju Srbe. Po svemu sudeci Srbi su tada zivjeli negde u predelu Une, cak mozda i zapadno od nje, sasvim vjerovatno na podrucju danasnje Like.

"Liudevitus Siscia civitate relicta, ad Sorabos, quae natio magnam Dalmatie partem obtinere dicitur, fugiendo se contulit"
, sto odgovara: [Ljudevit (knez donje Panonije 822. - prim. CafeHome) ostavivisi grad Sisak, pobijeze k Srbima, za koji se narod veli, da posjeduje veliki dio Dalmacije).
Franjo Racki, hrvatski istoricar, kaze, da kako se rimska provincija Dalmacija prostirala od Jadranskog mora do Panonije, pod tim Srbima, koje pominje franacki analista Ajnhard, smatraju Srbi u Bosni.


PS ja ti opet citiram Wikipediu i De Administrandi inperia

postavi sadasnju kartu, o njoj takodjer ima sta se se prica. kao i o sadsnjem stanju u bosni. ne zna se cija je trenutno a vi potezete nekakve gluposti od prije 1000 godina. istoriju pije svega treba posmatrati kao zanimljivu nauku, a ne potezat je za svaku sitnicu. svi mi imamo svoje istorije i svoje vidjenje.
A najbolja istorija je ovo sto smo radili u zadnjih 20 godina. predlazem vam da dobro zapamtite ili zapisete ono sto vam se desavalo u tom periodu, jer pitanje je da li ce to bit tako kako vi mislite da je bilo za nekoliko godina. a ljudi brzo podlegnu kolektivnom misljenju, pogotovo mladji.
ovi danas klinci nemaju pojma sta se desavalo 93, a kurce se za 1322. i neke hrvatske kurceve velikase (smijesno).   

Vladika znas sta je nesto najtuznije u zivotu
Kad umres i saznas da ti je zivot bio prevara
Nemoj da budes tuzan 

ako mu još i bitku kod nikopolja spomeneš skamenit će se na mjestu

Ova gornja karta mi više liči na to da su Bugari zauzeli najveći dio Srbije, a Srbi pobjegli preko Drine u Bosnu 

Tamo gdje bi trebao biti Beograd piše BULGARIA !

a di je banja luka piše hrvatska

A vidi bogati pa Srbija manja nego sad
Bolje nekopaj Vladika vise istoriju nece nas biti ni u alijnom fildjanu