Muškarac. Rane tridesete. U pomalo neudobnom položaju oslonjen na šank. Svako malo lizne od svog duplog pelinkovca. Po odjeći, nogama koje u ritmu muzike titraju po podu, po držanju tijela, prosto po svemu, može se reći, stereotipna muškarčina.

Dva stola dalje, sama i mirna, sjedi lijepa žena. Po vanjštini bi se reklo da su generacija. Je li samo dobro očuvana ili je stvarno ista godina proizvodnje, teško je reći, ali da dobro izgleda je fakat.

- Mmmm, vidi one mace! - pomisli naš glavni junak - Baš dobro izgleda. Kako bih samo rado pričao s njom... Ali, što da joj kažem?? Tako sam prokleto stidljiv i svaki put kad pokusam pričati s nekom ženom, valjam samo gluposti... Hm... Znam!! Reći ću joj da sam se u nju zaljubio na prvi pogled. Ma, ne... Radije ne... Ismijat će me i izvaliti neki od ženskih fazona na tu temu. Možda da joj pošaljem piće, a ostatak će doći sam po sebi. Pih, bas sam smotan.

U tom trenutku žena ustaje i odlazi.

- Jebiga... Stvar se sama od sebe riješi. Baš sam smotan. Kako mi fali hrabrosti svaki put. Toliko je tema o kojim bi se dalo nešto mljeti. I upucavanje je za ljude. Što mi može biti, da me odbije ili da pristane?! Ni od jednog od tih stvari se ne umire. Mada bih u ovom drugom slučaju umro od sreće. Možda je i bolje ovako. Tko zna kakve bi mi sve probleme ova lijepa žena donijela...

Par minuta poslije, žena se vraća i sjeda za isti stol.

- Evo je opet!! Vratila se!! To je to! To mora da je znak! Mi smo određeni jedno za drugo! Sad ću joj prići. Valjda ću reći nešto zanimljivo! Sad ili nikad!

Eksira svoj dupli pelinkovac da se okurazi, provuče ruku kroz kosu, uvuče stomak, ispravi leđa, lagano odšeta do stola za kojim lijepa žena sjedi, spusti se na slobodnu stolicu i dubokim glasom upita:

- Jes' ti to pišala!?