U zanosu

Što je ovo - ne znam što je,
Ali kida moje grudi;
Što je ovo, pa me trza,
U pô noći iz sna budi?
Ta i ja sam smrtnik samo,
Svim nam isti zakon sudi;
Rodila me smrtna majka,
Kopat će me smrtni ljudi.
Što je ovo što me nosi,
Kud se diže hitra lasta,
Što je ovo te me vitla
Kao bura uvrh hrasta?
Otkud meni smijeh divlji,
A što opet sve me zebe,
Otkud ono - te mi dođe,
Pa ne poznam sama sebe?
... Pitao sam staru baku
- Svašta znade sijeda glava -
Pito sam ju s čeg mi oko
Katkad neće pa da spava?
Miješala je baka karte
Do voljice svoje site,
Miješala ih pa je rekla:
E, a što se ne ženite?!
... Pitao sam popa stara,
Što mu knjiga o tom kaže?
Rekao mi starac časni:
Laže baka, karta laže!
A - caeterum - sve se čini
Da vam zloduh dušom trese;
To je napast, drago dijete;
Kajite se, kajite se!
... Pošao sam do vidara,
Pričao mu svoje jade;
Molio ga - mudru glavu -
Odoljena da mi dade.
Mjerio me na dva stakla,
Sve od glave pa do pete;
Reko mi je: Pravo vam je,
Kad živite bez diete!
Uzeh knjigu, rekoh: Amo,
Što ti kažeš, nova vjero?
Čito sam je, čitajući
Sve sam liste poizdero.
A na koncu, ništa nema
Za te moje bolne grudi,
Ko da nisam i ja ono,
Što i drugi smrtni ljudi!
Al mi onda uto budne
Ko da leži svijet gluho,
A ja bdijem - meni neko
Šapće lagan stih u uho.
I ja stišćem papir bijeli,
Cjelujem ga kano luda;
Ah, tamo mi pjesma leži,
I krv mi je tekla tuda.
Aj, pa onda, kada spazim,
Kako suza papir šara
Onda shvatim što je bilo
Divlji vulkan sred njedara.
Al neka ga... neka vrije,
Neka bjesni, neka prijeti,
Nek raznese - srce ovo
Pjevajuć će umrijeti!

U želji ljubavi

O, dođi, negdje iznenada,
Ko talas zraka s lipe cvjetne
Za polusvijetle noći ljetne,
Sva živa, žarka, bujna, mlada,
Sa vrelom krvcom strasti sretne!
Ne znadem medna imena ti
I ne vidjeh te nikad divnu;
Ko slavuj željno tebe zivnuh,
Kad milmirisna grana cvati
I ljubav vabi milostivnu.
O, dođi, željo odvijeka,
Srdaca sviju žuđen trenu,
Što život budiš svud i svemu,
I koju srce čeka, čeka,
Da l' kreće otkud plašna k njemu.
Ti, koja griješ micaj svaki,
Neutažena žudnjo svega,
Što smrtnim ovim putem bjega
Ko oblak sitan, mali, laki,
Što razić će se iza brijega.
O, dođi žurno, neviđena,
Došumi dršćuć iz daljine
Na snenoj zraci mjesečine
I stav' mi ruku na ramena,
Zagrli mene sred tišine!
I sakriti ću vruća lica
U topli baršun žudna tijela,
Na opojna ti njedra bijela,
Nek nagli tvoj me dah golica
I opija me ispod čela.
O, dođi negdje iznenada,
Raširi čvrste ruke dvije,
U nesvjestici da se snije,
U zaboravi strasna sklada,
U velepjesni materije...

Slap

Sa visine grdne - a ko bi je zno,
Slap se šumom ruši u bezdano dno.
Nad propast se strmi ko podivljo at,
Zapjenjenom grivom bije lomivrat.
Prskuće i šušti i ciči ko brus
I ori i grmi i tutnji ko trus ...
Valjajuć se tako kroz vjekove sve,
Ni brige ga nije - ruši l ili ne.

Kraj dimljivih pjena ko mermerni kam
Stoji čovjek-pjesnik zamišljen i sam.
U bukove gleda i - vjekovit slap
Čini mu se suzna, nepresušna kap,
Potkapa i opet obuhvata vis
Ko života da je ludi vjekopis:
U jednoj mu kaplji šumne himne zbor,
Otpjeva joj s druge jad i jadomor...

I jednoga dana - a ko bi ga zno -
Prsnula mu tako kaplja u oko.
Osjetio on je ko sažimak gust
Svega, čime život pojio ga pust.
A on mu je s pjesmom povjerio grud,
Ljubio ga divlji vjerujući lud.
... Šutio je - teško uzdahnuvši tek:
A zašto me ubi, kad te ljubljah vijek?!

Ali u taj podli, vjerolomni čas
Iz šuma se ozva ko sudbine glas:
Dok ti krvca teče i tvoj teče stih,
Što te više peče, moj si više ti!

Ispijam ti bolju posvećeni lik,
Tvoje mi je srce carski ljubavnik.
I kad si u jadu bogoliko lijep,
Varat ću te bolje, lakovjerče slijep!

Sanak

Sahat gine - svijeća drijema,
Neko spava, neko bdije...
Eto meni sanka moga,
Priča mojih ponoćnije'.
O moj sanče, o moj ranče,
Daj mi pričaj slatke jade;
Zaželih se suza piti,
Da ih čujem, kako slade!

- Sahat gine - svijeća drijema,
Uz prozore zričak zriče;
Slatki li su prošli dani,
Prošli dani, prošle priče ...
Drijemale su nekad svijeće
I na mladoj ptice grani,
Šuškale su staru pjesmu:
Ljepše noći nego dani! -

Sahat gine - svijeća drijema,
Eto meni sanka moga,
Eto meni mojih priča,
Razgovora ponoćnoga...
Dalje, sanče, dalje, ranče,
Davno nijesam tako snivo;
Ta željan sam suza piti;
Mnogo li sam to cjelivo!

- Sjećaš li se lipe stare
I doline pune cvijeća?
Sad onuda snijeg pada
Vrhu strni i drveća.
Zasuo je šarne luge
I u lugu komad raja;
Daleko je, oj, daleko
Od proljeća i od maja!

Tu u lugu bijeloj vili
Gukao je golub mali,
Ispod krošnje lipe stare
Tajno su se milovali...
Čuvale su zvijezde tajnu
- I tajne su zvijezda neka -
Oborenom na oltaru
Zadnji žižak iz daleka! -

Dalje, sanče, dalje, ranče,
Davno nijesam tako snivo;
Usne su mi suhe, gorke,
Slatko li sam to cjelivo!
A što pale suze ove,
A što briga za to znati?!
Dalje, sanče, još sam željan
Časak tako prosanjati!

- O, vi noći, mračne, nijeme,
O, kutiću u toj noći!
Znaš li, gdje se cjelov krade
Letimice u samoći?!
I kako se kroz po mraka
Toplo, meko grlo bijeli,
I kako se mrazno dršće
I kako se ništ' ne veli! -
... I tu mi se srce smrznu,
Sve to nije sanak ludi;
To su suze, moje suze,
Probile su slabe grudi
Pa to teku, pa mi šapću
Gorku priču moga nesna;
Ovako se gorko čita
Svoja tajna - svoja pjesna!

Mjesečina

Po mekanoj površini
Prosula se mjesečina
Kao čipke raščupane
Po prsima širokijem.

A veliko, bujno tijelo
Sve se lijeno izleškava
Vrebajući vlažnim okom
Na spuštene trepavice.

Podižu se pune njedri,
Podižu se i padaju,
A čipke im prianjaju
Ko pjenica o dražicu.

Jedan ribar zaljubljeni
Gleda u tu mjesečinu,
I s vanredna pozorišta
Dršće, jadnik, lalokama.

Dršće, kako mladost dršće
U raskošnoj mjesečini,
Što se bijeli kao čipke
Po prsima širokijem -

U uhu mu nešto šapće:
- Hej, ribaru, momče mlado,
Pod čipkama mjesečine
Biserno se zrno krije! -

Dvije noći, dvije vječnosti
Čuvao se mjesečine,
Što se prosu kao čipke
Po prsima širokijem.

Trećoj noći o ponoći
Obje oči pokrio je;
Ne znajući ni sam kako,
Survao se u dubinu.

Nespretnim je ovim skokom
Čitav prizor pokolebo,
Nu priroda sve je u čas
Opet lijepo popravila.

A sutradan plivala je
Pod varavom površinom
Silna neka morska psina,
S vrlo rijetkim zadovoljstvom.

Smijala se cereć zube:
Mjesečini povrh vode,
Biserima ispod pjene
I srcima pod čipkama - - -

Onda

Potkradalo se veče,
Zaspivalo je cvijeće,
A padale su suze
Od milka i od sreće.

A padale su suze
Ko rosa nebu s grana,
Ko biser, te su vrata
Po raju pokovana.

I drhtalo je srce
Sve potiše i tiše;
Ah, bilo mi je, bilo
Ko nikad, nikad više...

Da, to je cjelov bio,
I  jošte me je žego,
I zagrljaj je bio,
Što uda mi je stego.

I drhtao sam jošte,
U srhu zamirući,
Ko prekinuti šapat
I cjelov nijem i vrući.

Al u taj časak sreće
I strasne zaboravi,
Gle, teška, ledna ruka
Po čelu mi se savi...

I trgnuh se i prenuh,
Ukočila se lica;
To gledala je u me
Baš suha okosnica.

Na očnice, na šuplje,
Posmatrala me strogo.
Od pogleda joj zmijskog
Odvrnut se ne mogoh.

- Poštedi - šapnuh gorko
Dozivah te toliko,
A šta si sada došla,
Kad srećan sam ko iko?!

- Ta ne boj se života -
Tek nasmija se samo;
Gdje misliš, da je život,
I ja sam s njime tamo!

U jednoj kaplji tako
I propast je i sreća! —
I nasmija se tužno,
I okrenu mi pleća.

A od tog časa srce
Ko da mi u led propa,
Pa neprestano slušam,
Gdje smrt mi jamu kopa!

Što me glediš...

Što me glediš prijekornim okom
Iz daljine ledene i same,
U uzdahu nijemom i dubokom,
Nebo moje, što se žališ na me?!
O, dopusti da ti suze pijem,
Smiluj mi se, da kleknem uza te
I da jecam, da se molit smijem,
Nebo moje, gledajući na te!
Zakopo sam glavu u jastuke,
Čujem bilo, gdje prijekorno kuca...
Slomljene su i noge i ruke,
Slomljen oltar srijedom srca puca...
O, ne padaj, idole s oltara,
Dignut ću te još na njemu više;
Prostrijet ću cvijeća ti i šara,
Smiluj mi se, samo - smiluj mi se!
Što me glediš, anđele s visine,
Što me pitaš za moj vijenac s glave?
Svježe cvijeće - posušene trine,
Sveo lijer i ljubice plave -
O, Gospode, loše sam ga čuvo,
O, Gospode, zgazih tvoje cvijeće;
O, kako je zgaženo i suvo,
I nikada cvasti više neće!
Kad sam luto bez mete i cilja,
Ljubav si mi sažgao u grudi;
Vijenac dao smilja i bosilja,
Da me blaži, uznosi i budi;
Svet i velik sâm se stvorih sebi,
Krilio se nad nebesa više...
Ah, i - skrivih ljubavi i tebi,
Anđeli me moji ostaviše.
O, poglede blagi i medeni,
Uzdisaju kano šapat cvijeća,
Usno topla, sa koje je meni
Novu zoru navijestila sreća,
I ta šutnja, s koje sad me ljuto
Nijemi prijekor lednim mrazom mori;
O, anđele umoreni kruto,
Progovori, samo progovori!
Ne praštaj mi - šta mi oprost važi,
Srce mi je pakô ionako,
Tek mi šapni, tek mi samo kaži,
Boli li te, boli li te jako?!
I dopusti da ti suze pijem,
Bespomoćan da klečim uza te
I da jecam - jecajući mrijem,
Nebo moje, gledajući na te!

Noći

O, ti, što svilom brčna perja,
Ko silna noja zamah šuškav,
Sve širne kraje neizmjerja
U sanak nijaš tih, ljuljuškav!
Ti, pričo noći šumnih riječi,
Razaspi dugu od sto šara,
Da slušam gdje ti đerdan zveči,
I varkom hitar jezik vara!
O, dođi... reci: Daj zaklopi
Te trudne oči, brižne tako,
I studno srce daj otopi
Na varci bolje neg - ovako!
Zagrli sve to, bit što neće,
Il čim te prošlo draška doba, -
I od čeg trajne nema sreće,
Sjem lude kuće ili groba!
Jastučkom prsta daj utuši
Na vjeđam drijemnim oganj ljuti;
Životu budi, cijeloj duši
Bar trenut, trenut vječne sluti -
I miješaj divlje boje žarko,
I o trn ruže vješaj mlade,
Ti, jedina o slatka varko,
Što ne laskaš nam sebirade!
Dovabni onaj šapat zore
Iz mojih dana prošlih davno,
Kad iznenada trak sa gore
Na svježe pade more ravno,
A ja tek samo evo letnuh
Na mamak prve pjesme zori,
Na talas i na zemlju cvjetnu,
A sunce gori - gori - gori.
O, pričaj, što je klokotao
U škrapama mi Jadran sinji,
Kad toplim me je valom zvao:
O, igraj, plivaj i djetinji!
I širok kad mi duh ulijevo
O neizmjerju i slobodi;
Sva duša tek se grije evo
Od prve zrake što je rodi.
O, miješaj više boje žarke,
Što vijek me niže skido s neba;
Što dalje baješ, više varke
Na suhi kostur priči treba,
I što - ah, možda zato dođe,
Da srcem hvalim dragom Bogu,
Te sve što vidim živa o'dje,
Bez suza gledat ja ne mogu!
Pozlaćuj sve to, s čeg me peče
I mozak moj i srce strasno,
Pa sve je zbliza il zdaleče
I patničko i nesaglasno.
I sve je bol i sve su jadi,
I kroz smijeh sve se na plač daje,
I sve što ja bih grlit radi,
Sve gladim košto rana da je.
Pozlaćuj suhu sliku zbilje
I žedno srce tlapnjom opi',
Tek ne truj mišlju lažno milje,
Da o suncu se sanak topi!
I sjen da draga izginut će,
A prevarena pusta mašta
U prazan zurit onda kut će,
Gdje šaptala si svašta... svašta...

Propali genij

Bje nekad negdje mali vo,
Što inako je »tele«;
On ćutio je višu bo,
To jest: bje čuvstven vele!
I blejao je: »be« i »me«,
Dok još je bio mali,
Tenorom u visokom »c«
Triliro je u štali.

I kad ga čujni majčica,
Što inako je »krava«,
Na velika bi oka dva
Na kable plakat stala.
A uzdisahu junice
I starija mu braća;
Moguće jedan od njih je
Baš njegov bio ćaća.

I ukratko: on posta div,
Vanjštinom momak biran,
Med junicama drsko živ
1 sprve asentiran.
Nu u srcu mu uvijek zlo,
Što svjetske truje čare;
To tele sve je gledalo
Na crne naočare.

A kad je došo mjesec maj,
Te burka krv i pali,
Oćutio je škakljiv raj
U cerebrospinali...

Pa stao rikat »mu« i »mu«,
Bacakat se po travi
I proklinjati moru zlu,
Što mlađahna ga davi.

Ah! - rikao je sved i svud
I »Danici« i »Luni«,
I mislio, da uzalud
Pred svinje biser truni!
I elegiju i sonet
Obradio je skrozim,
Nu divio se kravlji svijet
Još više vitim rozim.

Al zlo mu htjela cma kob:
Uz najžešću tiradu
Iskopaše mu pjesmi grob
- Utukli su mu snagu.
Otada posta dvostruk vo,
Sve teži i sve teži;
Sva sladogorka ode bo,
Tek preživa i leži.

A nekada, ko junac mlad,
O, šta je nuđo rodu:
Prikazat svega žića rad
U preporod - slobodu! ...
Nu tek ti volja kao drijen,
A srce plamen čisti,
Volujski udes s ljudskijem
Kad počesto su isti!

Bi tako neki savjetnik
U struci gospodarstva,
Uza to silan protivnik
Vaskolikog »pjesmarstva«
Pa kad je izdo djelo baš
In puncto uškopljenja,
Poslužio mu vole naš
Pri slavi za - pečenja.

Zimska pjesma

U peći suho drvo praska -
A bog bi znao gdje je cvalo,
Gdje ljubila ga traka majska?
- Sad slatko puca žuta daska,
Tek pepela će pustit malo.
Ko smrt se sjeni spolja vlače,
Sve gušće, gušće, istihana - -
A plam paluca sve to jače;
I što se sjeni više mrače,
Sve slađe svijetli suha grana.
A srč joj tužnu priča cvilu,
Iz cvjetnih sanja slatke glase,
Kad mjesec joj je preo svilu,
I u pramaljet kad je milu
Sve s časa u čas vjenčala se.
Kad pupoljci li njeni jedri
Ožidali su sunce vruće,
Da obljubi ih zvjezdan vedri
Ko šesnaestljetne žudne njedri,
Što srh ih budi pred svanuće.
I od tog milka da procvjeta
Kad-tada srećna melem-grana,
Ko zimzelena palma sveta.
Ko pjesma vječno mladih ljeta
Od želje nebu za usnama.
A sad, nu - drvo zgorjelo je,
Kroz dimnjak vjetar nad njim gudi -
Ko sav ti šećer pepeo je,
Što ponijelo ga srce tvoje
Sa pira šarnih sanja ludih!