Ainhoa, kao pravnik sigurno znas za izraz koji je ujedno i zakonska odredba a koji glasi "duznost izloziti se riziku".
Sjecas se da se na Pravnim Fakultetima kao primjeri te duznosti navode slucajevi doktora koji mora pregledati pacijeta koji boluje od opasne bolesti ili spasioca koji mora izloziti svoj zivot opasnosti da bi spasio drugog ili vatrogasca koji mora uci u vatru da spasi druge ili policajca pri vrsenju sluzbe koji mora zastititi odredjenu licnost ili objekat itd...
Znaci, iz primjera koji si vidjela je ocigledno da navedeni tjelohranitelj MORA izloziti se opasnosti ako ne moze zastititi sticenu licnost na neki drugi nacin (npr. brzo potezanje oruzja i ubijanje napadaca). Naravno da on svjesno to radi i da je svjestan da ce vjerovatno poginuti. Medjutim, njega ili bilo koju drugu osobu koja je duzna izloziti se riziku, niko ne sprecava (cak naprotiv) da preduzme adekvatne mjere samozastite pa tako on moze i treba da nosi pancir prsluce cime ce koliko toliko povecati svoje sanse za prezivljavanje u slucaju da je u situaciji da mora primiti metak.
Sad se moramo malo vratiti nazad na temu o stvaranju ljudskog zivota. Ako pratimo crkveno ucenje onda je bog stvorio sve pa samim tim i ljudski zivot i jedini ga on moze i uzeti. Ako bi se ljudi ponasali u skladu sa cinjenicom da im je samo njihov zivot najvazniji onda danasnje drustvo kao takvo kakvo je sada nebi bilo zamislivo. Tada niko ne bi zelio biti doktor, policajac, vatrogasac, spasilac, vojnik itd jer bi svako mislio samo na sebe i svoju licnu bezbjednost. Tada tjelohranitelj sa pocetka price nebi mogao reagovati na opisani nacin jer bi svjesno cinio samoubistvo i time bi otvoreno krsio bozje zapovijesti i radio bi protiv boga.
Ako pratimo naucne teorije o nastanku zivota onda ne moramo nikome da budemo zahvalni za zivot sem prirodnom procesu reprodukcije. Znaci moramo poci od cinjenice da su svi ljudski zivoti jednako vazni. Svako od nas je svjestan da je nas zivot ono najvrednije sto imamo. Ali sta nam vrijedi zivot ako smo sami? Covjek je socijalno (drustveno bice) i kao takav je na bezbroj nacina integrisan u drustvo.
Ali drustvo kao specificna ljudska zajednica ima svoje zakone i propise kojima uredjuje odnose unutar sebe i odredjuje neke nove vrijednosti. Pa tako, ako 10 miliona stanovnika izabere jednog covjeka kao predsjednika onda je njegov zivot u tom momentu postao "vazniji" nego zivoti drugih clanova drustva (drzave) jer on sada predstavlja volju tog drustva (drzave) u komunikaciji sa drugim drustvima (drzavama). On je primus inter pares (prvi medju jednakima) kako bi rekli stari rimljani. Zato onaj tjelohranitelj sa pocetka price cini ispravnu stvar jer se zrtvuje u interesu cijelog drustva i daje svoj zivot za neko vece opste dobro.
Znaci, poenta je da moramo znati razlikovati samoubistvo kada neko digne ruku na sebe zbog nekih licnih razloga ili problema od zrtvovanja za neko vise opste dobro.
Sto se tice eutanazije tu je tesko biti pametan i tu sve zavisi od slucaja do slucaja.
Siguran sam da ste svi mnogo puta culi da kad neko ko je bio tesko bolestan umre narod obicno kaze da je bolje da je umro nego da se i dalje pati i da svojom bolescu i stanjem muci sebe i ostale clanove porodice.
Stara pravnicka teza protiv eutanazije je da se smatra da se nauka a samim tim i medicina brzo razvija i da uvijek postoji neka nada da ce se pronaci neki lijek za nekoga ko je tesko bolestan te se zato zabranjuje eutanazija. To je tacno, ali je isto tako bolno tacno da se mnogi ljudi danas pate bolujuci od teskih bolesti a da pomola za izlijecenje tih bolesti jos nema niti je cak blizu da se lijek otkrije. Licno mislim da bi se eutanazija mogla opravdati ali da bi se to moralo striktno urediti zakonom i da samo bolesnik (ako je svjestan i u mogucnosti je da komunicira i jasno izrazi svoju volju) ili najuzi clanovi porodice (supruznik, roditelji ili djeca oboljelog) imaju pravo da, u prisustvu tima doktora koji ga lijece i barem dvojice sudija kao svjedoka da je sve legalno, donesu tu odluku ali da se prethodno izvrsi neka vrsta policijske istrage nad svekupnim odnosima u porodici da se sprijece raznorazne zloupotrebe (npr. neko ce potpisati zahtjev za eutanaziju jer smrcu bolesnika dobija nasljedstvo ili neku drugu korist itd.).
Koni kaze da crkva brani zivot kao osnovnu klasicnu i tradicionalnu vrijednost.
Ali hajde da pricamo malo o kvalitetu tog zivota.
Sta ako neko zbog raznoraznih okolnosti zivi izuzetno lose i tesko ili je tesko obolio, postavlja se pitanje kakav je kvalitet njegovog zivota ali u njegovim ocima a ne u ocima drugih? Sta on misli o sebi i svom zivotu i da li zeli da ga zivi i dalje? Ako je vjernik mozda je razocaran stanjem u kojem se nalazi jer vjeruje za sebe da je izuzetno dobra osoba i dobar vjernik ali mu se molitve nisu uslisile i nije dobio trazenu podrsku "odozgo". I sad se dvoumi jer zna da je samoubistvo grijeh a ne zivi mu se vise. Zar sam nastavak zivota ne predstavlja za njega mucenje? Mozda je svjesta da svojim stanjem ili bolescu muci svoje najblize i unistava i njihove zivote. I onda da bi prekratio svoje ili njihove muke dize ruku na sebe. Cak se i Isus svjesno zrtvovao zarad opsteg dobra svih ljudi jer se nije sakrio vec je pristao da mu se desi ono sto mu se desilo (kao tjelohranitelj sa pocetka price). Mozda taj bolesnik razmislja na isti nacin i kroz svoju smrt vidi spasenje ili neki bolji zivot za njegove najmilije koji ce nastupiti nakon toga kad im on vise ne bude na teretu?
Da se razumijemo, apsolutno sam protiv samoubistva i na neki nacin prezirem samoubice jer ih smatram kukavicama ali ipak, davno je receno da sit gladnoga ne razumije i tesko je biti sudija u tim stvarima.
Jer cinjenica je i da mnoga samoubistva prouzrokuju gomilu novih problema i trauma za porodicu i da su prethodni problemi bili neuporedivo manji u odnosu na novonastale.
Jednostavno, sve to zavisi od slucaja do  slucaja jer svaki slucaj je specifican na svoj nacin.

Ainhoa, kao pravnik sigurno znas za izraz koji je ujedno i zakonska odredba a koji glasi "duznost izloziti se riziku".
Sjecas se da se na Pravnim Fakultetima kao primjeri te duznosti navode slucajevi doktora koji mora pregledati pacijeta koji boluje od opasne bolesti ili spasioca koji mora izloziti svoj zivot opasnosti da bi spasio drugog ili vatrogasca koji mora uci u vatru da spasi druge ili policajca pri vrsenju sluzbe koji mora zastititi odredjenu licnost ili objekat itd...
Znaci, iz primjera koji si vidjela je ocigledno da navedeni tjelohranitelj MORA izloziti se opasnosti ako ne moze zastititi sticenu licnost na neki drugi nacin (npr. brzo potezanje oruzja i ubijanje napadaca). Naravno da on svjesno to radi i da je svjestan da ce vjerovatno poginuti. Medjutim, njega ili bilo koju drugu osobu koja je duzna izloziti se riziku, niko ne sprecava (cak naprotiv) da preduzme adekvatne mjere samozastite pa tako on moze i treba da nosi pancir prsluce cime ce koliko toliko povecati svoje sanse za prezivljavanje u slucaju da je u situaciji da mora primiti metak.
Sad se moramo malo vratiti nazad na temu o stvaranju ljudskog zivota. Ako pratimo crkveno ucenje onda je bog stvorio sve pa samim tim i ljudski zivot i jedini ga on moze i uzeti. Ako bi se ljudi ponasali u skladu sa cinjenicom da im je samo njihov zivot najvazniji onda danasnje drustvo kao takvo kakvo je sada nebi bilo zamislivo. Tada niko ne bi zelio biti doktor, policajac, vatrogasac, spasilac, vojnik itd jer bi svako mislio samo na sebe i svoju licnu bezbjednost. Tada tjelohranitelj sa pocetka price nebi mogao reagovati na opisani nacin jer bi svjesno cinio samoubistvo i time bi otvoreno krsio bozje zapovijesti i radio bi protiv boga.
Ako pratimo naucne teorije o nastanku zivota onda ne moramo nikome da budemo zahvalni za zivot sem prirodnom procesu reprodukcije. Znaci moramo poci od cinjenice da su svi ljudski zivoti jednako vazni. Svako od nas je svjestan da je nas zivot ono najvrednije sto imamo. Ali sta nam vrijedi zivot ako smo sami? Covjek je socijalno (drustveno bice) i kao takav je na bezbroj nacina integrisan u drustvo.
Ali drustvo kao specificna ljudska zajednica ima svoje zakone i propise kojima uredjuje odnose unutar sebe i odredjuje neke nove vrijednosti. Pa tako, ako 10 miliona stanovnika izabere jednog covjeka kao predsjednika onda je njegov zivot u tom momentu postao "vazniji" nego zivoti drugih clanova drustva (drzave) jer on sada predstavlja volju tog drustva (drzave) u komunikaciji sa drugim drustvima (drzavama). On je primus inter pares (prvi medju jednakima) kako bi rekli stari rimljani. Zato onaj tjelohranitelj sa pocetka price cini ispravnu stvar jer se zrtvuje u interesu cijelog drustva i daje svoj zivot za neko vece opste dobro.
Znaci, poenta je da moramo znati razlikovati samoubistvo kada neko digne ruku na sebe zbog nekih licnih razloga ili problema od zrtvovanja za neko vise opste dobro.
Sto se tice eutanazije tu je tesko biti pametan i tu sve zavisi od slucaja do slucaja.
Siguran sam da ste svi mnogo puta culi da kad neko ko je bio tesko bolestan umre narod obicno kaze da je bolje da je umro nego da se i dalje pati i da svojom bolescu i stanjem muci sebe i ostale clanove porodice.
Stara pravnicka teza protiv eutanazije je da se smatra da se nauka a samim tim i medicina brzo razvija i da uvijek postoji neka nada da ce se pronaci neki lijek za nekoga ko je tesko bolestan te se zato zabranjuje eutanazija. To je tacno, ali je isto tako bolno tacno da se mnogi ljudi danas pate bolujuci od teskih bolesti a da pomola za izlijecenje tih bolesti jos nema niti je cak blizu da se lijek otkrije. Licno mislim da bi se eutanazija mogla opravdati ali da bi se to moralo striktno urediti zakonom i da samo bolesnik (ako je svjestan i u mogucnosti je da komunicira i jasno izrazi svoju volju) ili najuzi clanovi porodice (supruznik, roditelji ili djeca oboljelog) imaju pravo da, u prisustvu tima doktora koji ga lijece i barem dvojice sudija kao svjedoka da je sve legalno, donesu tu odluku ali da se prethodno izvrsi neka vrsta policijske istrage nad svekupnim odnosima u porodici da se sprijece raznorazne zloupotrebe (npr. neko ce potpisati zahtjev za eutanaziju jer smrcu bolesnika dobija nasljedstvo ili neku drugu korist itd.).
Koni kaze da crkva brani zivot kao osnovnu klasicnu i tradicionalnu vrijednost.
Ali hajde da pricamo malo o kvalitetu tog zivota.
Sta ako neko zbog raznoraznih okolnosti zivi izuzetno lose i tesko ili je tesko obolio, postavlja se pitanje kakav je kvalitet njegovog zivota ali u njegovim ocima a ne u ocima drugih? Sta on misli o sebi i svom zivotu i da li zeli da ga zivi i dalje? Ako je vjernik mozda je razocaran stanjem u kojem se nalazi jer vjeruje za sebe da je izuzetno dobra osoba i dobar vjernik ali mu se molitve nisu uslisile i nije dobio trazenu podrsku "odozgo". I sad se dvoumi jer zna da je samoubistvo grijeh a ne zivi mu se vise. Zar sam nastavak zivota ne predstavlja za njega mucenje? Mozda je svjesta da svojim stanjem ili bolescu muci svoje najblize i unistava i njihove zivote. I onda da bi prekratio svoje ili njihove muke dize ruku na sebe. Cak se i Isus svjesno zrtvovao zarad opsteg dobra svih ljudi jer se nije sakrio vec je pristao da mu se desi ono sto mu se desilo (kao tjelohranitelj sa pocetka price). Mozda taj bolesnik razmislja na isti nacin i kroz svoju smrt vidi spasenje ili neki bolji zivot za njegove najmilije koji ce nastupiti nakon toga kad im on vise ne bude na teretu?
Da se razumijemo, apsolutno sam protiv samoubistva i na neki nacin prezirem samoubice jer ih smatram kukavicama ali ipak, davno je receno da sit gladnoga ne razumije i tesko je biti sudija u tim stvarima.
Jer cinjenica je i da mnoga samoubistva prouzrokuju gomilu novih problema i trauma za porodicu i da su prethodni problemi bili neuporedivo manji u odnosu na novonastale.
Jednostavno, sve to zavisi od slucaja do  slucaja jer svaki slucaj je specifican na svoj nacin.

Ainhoa, kao pravnik sigurno znas za izraz koji je ujedno i zakonska odredba a koji glasi "duznost izloziti se riziku".
Sjecas se da se na Pravnim Fakultetima kao primjeri te duznosti navode slucajevi doktora koji mora pregledati pacijeta koji boluje od opasne bolesti ili spasioca koji mora izloziti svoj zivot opasnosti da bi spasio drugog ili vatrogasca koji mora uci u vatru da spasi druge ili policajca pri vrsenju sluzbe koji mora zastititi odredjenu licnost ili objekat itd...
Znaci, iz primjera koji si vidjela je ocigledno da navedeni tjelohranitelj MORA izloziti se opasnosti ako ne moze zastititi sticenu licnost na neki drugi nacin (npr. brzo potezanje oruzja i ubijanje napadaca). Naravno da on svjesno to radi i da je svjestan da ce vjerovatno poginuti. Medjutim, njega ili bilo koju drugu osobu koja je duzna izloziti se riziku, niko ne sprecava (cak naprotiv) da preduzme adekvatne mjere samozastite pa tako on moze i treba da nosi pancir prsluce cime ce koliko toliko povecati svoje sanse za prezivljavanje u slucaju da je u situaciji da mora primiti metak.
Sad se moramo malo vratiti nazad na temu o stvaranju ljudskog zivota. Ako pratimo crkveno ucenje onda je bog stvorio sve pa samim tim i ljudski zivot i jedini ga on moze i uzeti. Ako bi se ljudi ponasali u skladu sa cinjenicom da im je samo njihov zivot najvazniji onda danasnje drustvo kao takvo kakvo je sada nebi bilo zamislivo. Tada niko ne bi zelio biti doktor, policajac, vatrogasac, spasilac, vojnik itd jer bi svako mislio samo na sebe i svoju licnu bezbjednost. Tada tjelohranitelj sa pocetka price nebi mogao reagovati na opisani nacin jer bi svjesno cinio samoubistvo i time bi otvoreno krsio bozje zapovijesti i radio bi protiv boga.
Ako pratimo naucne teorije o nastanku zivota onda ne moramo nikome da budemo zahvalni za zivot sem prirodnom procesu reprodukcije. Znaci moramo poci od cinjenice da su svi ljudski zivoti jednako vazni. Svako od nas je svjestan da je nas zivot ono najvrednije sto imamo. Ali sta nam vrijedi zivot ako smo sami? Covjek je socijalno (drustveno bice) i kao takav je na bezbroj nacina integrisan u drustvo.
Ali drustvo kao specificna ljudska zajednica ima svoje zakone i propise kojima uredjuje odnose unutar sebe i odredjuje neke nove vrijednosti. Pa tako, ako 10 miliona stanovnika izabere jednog covjeka kao predsjednika onda je njegov zivot u tom momentu postao "vazniji" nego zivoti drugih clanova drustva (drzave) jer on sada predstavlja volju tog drustva (drzave) u komunikaciji sa drugim drustvima (drzavama). On je primus inter pares (prvi medju jednakima) kako bi rekli stari rimljani. Zato onaj tjelohranitelj sa pocetka price cini ispravnu stvar jer se zrtvuje u interesu cijelog drustva i daje svoj zivot za neko vece opste dobro.
Znaci, poenta je da moramo znati razlikovati samoubistvo kada neko digne ruku na sebe zbog nekih licnih razloga ili problema od zrtvovanja za neko vise opste dobro.
Sto se tice eutanazije tu je tesko biti pametan i tu sve zavisi od slucaja do slucaja.
Siguran sam da ste svi mnogo puta culi da kad neko ko je bio tesko bolestan umre narod obicno kaze da je bolje da je umro nego da se i dalje pati i da svojom bolescu i stanjem muci sebe i ostale clanove porodice.
Stara pravnicka teza protiv eutanazije je da se smatra da se nauka a samim tim i medicina brzo razvija i da uvijek postoji neka nada da ce se pronaci neki lijek za nekoga ko je tesko bolestan te se zato zabranjuje eutanazija. To je tacno, ali je isto tako bolno tacno da se mnogi ljudi danas pate bolujuci od teskih bolesti a da pomola za izlijecenje tih bolesti jos nema niti je cak blizu da se lijek otkrije. Licno mislim da bi se eutanazija mogla opravdati ali da bi se to moralo striktno urediti zakonom i da samo bolesnik (ako je svjestan i u mogucnosti je da komunicira i jasno izrazi svoju volju) ili najuzi clanovi porodice (supruznik, roditelji ili djeca oboljelog) imaju pravo da, u prisustvu tima doktora koji ga lijece i barem dvojice sudija kao svjedoka da je sve legalno, donesu tu odluku ali da se prethodno izvrsi neka vrsta policijske istrage nad svekupnim odnosima u porodici da se sprijece raznorazne zloupotrebe (npr. neko ce potpisati zahtjev za eutanaziju jer smrcu bolesnika dobija nasljedstvo ili neku drugu korist itd.).
Koni kaze da crkva brani zivot kao osnovnu klasicnu i tradicionalnu vrijednost.
Ali hajde da pricamo malo o kvalitetu tog zivota.
Sta ako neko zbog raznoraznih okolnosti zivi izuzetno lose i tesko ili je tesko obolio, postavlja se pitanje kakav je kvalitet njegovog zivota ali u njegovim ocima a ne u ocima drugih? Sta on misli o sebi i svom zivotu i da li zeli da ga zivi i dalje? Ako je vjernik mozda je razocaran stanjem u kojem se nalazi jer vjeruje za sebe da je izuzetno dobra osoba i dobar vjernik ali mu se molitve nisu uslisile i nije dobio trazenu podrsku "odozgo". I sad se dvoumi jer zna da je samoubistvo grijeh a ne zivi mu se vise. Zar sam nastavak zivota ne predstavlja za njega mucenje? Mozda je svjesta da svojim stanjem ili bolescu muci svoje najblize i unistava i njihove zivote. I onda da bi prekratio svoje ili njihove muke dize ruku na sebe. Cak se i Isus svjesno zrtvovao zarad opsteg dobra svih ljudi jer se nije sakrio vec je pristao da mu se desi ono sto mu se desilo (kao tjelohranitelj sa pocetka price). Mozda taj bolesnik razmislja na isti nacin i kroz svoju smrt vidi spasenje ili neki bolji zivot za njegove najmilije koji ce nastupiti nakon toga kad im on vise ne bude na teretu?
Da se razumijemo, apsolutno sam protiv samoubistva i na neki nacin prezirem samoubice jer ih smatram kukavicama ali ipak, davno je receno da sit gladnoga ne razumije i tesko je biti sudija u tim stvarima.
Jer cinjenica je i da mnoga samoubistva prouzrokuju gomilu novih problema i trauma za porodicu i da su prethodni problemi bili neuporedivo manji u odnosu na novonastale.
Jednostavno, sve to zavisi od slucaja do  slucaja jer svaki slucaj je specifican na svoj nacin.

Sta ti je istocnjacka mudrost

:eyebrow:

Pokušat ću odgovoriti na ono što mi se čini da je meni upučeno.
Iza svakog ljudskog čina stoji nekakav motiv i taj motiv je u pitanju samoubojstva presudan. Istina je da u nekim slučajevima možemo na neki čin gledati kao na samoubojstvo, spomenuti tjelohranitelj, policajac, vatrogasac, itd., itd., no treba vidjeti one motive koji se nalaze u pozadini. Svaki spomenuti daje svoj život za društvo, tj. svoj život mijenja za živote drugih i tu se vidi veličina i nesebičnost. Nesebičnost u tome da čovjek vidi važnijih stvari od svoga života i to je kvaliteta kojoj se treba diviti i koju treba slijediti. Imamo također ljudi koji svoj život daju zbog ljubavi. Roditelj koji daje organ bolesnom djetetu svakako je primjer koji u nama pobuđuje lijepe osječaje, pogotovo zato jer se i smatra da je uloga roditelja braniti i štititi svoju djecu. Što je tek s ljudima koji svoje organe, a time ponekad i svoj život daje potpunom neznancu? Možemo li tu govoriti o samoubojstvu? Kad bismo gledali strogo to bi svakako bilo samoubojstvo, no treba vidjeti motiv koji pokreće tog čovjeka. Isto tako i Crkva gleda motive koji ljude vode u samoubojstvo i tu se radi određena gradacija vrijednosti. U očima Crkve nije isto jel netko izvrši samoubojstvo zbog toga što mu u životu ne ide onako kako je mislio, ili ako svoj život da da bi živjeli drugi. A sve to izlazi iz poruke Isusa Krista koji je rekao da:" Nitko nema veće ljubavi od ove: da život svoj pokloni za svoje prijatelje." To je maksima koja pokreće kršćane na nesebično davanje života.
Slijedeće što bih htio prokomentirati je kvaliteta ljudskog života. Svi znamo da je nama naš život najvažniji i najvredniji pa stoga možemo slobodno zaključiti da je isto i drugim ljudima. U takvom govoru kvaliteta života nema veliku vrijednost. Život je sam po sebi vrijedan, bez obzira što mi mislimo o tome. Ponavljam da u slučaju eutanazije mi, tj. netko drugi, a ne nosioc života odlučuje o toj vrijednosti života. Mi odlučujemo da netko nema opravo živjeti! Užasna koncepcija! A zašto? Zato jer mi smatramo, mi smatramo, da kvaliteta života tog čovjeka nije na "nekakvoj" razini, koju opet mi određujemo. Podsječam da je u prošlosti bilo primjera koji su krenuli istim principom, no izrodili su se u nešto potpuno deseto. No da se vratimo na kvalitetu života. Kvaliteta života je sintagma koja nam samo može donijeti, a i donijela nam je, velike poteškoće. Dokle god se na život ne gleda kao na vrijednose u sebi, nego ju se veže uz određene kvalitete, dotle ćemo imati problema. Život je sam po sebi vrijedan i jedino što treba štititi je dostojanstvo samog života. Svaki čovjek, time što je čovjek ima pravo na život, od rođenja do smrti, do prirodne smrti, jer je i ta smrt, ma koliko bolna i dugotrajna bila, sastavni dio čovjekova života. Skratiti čovjeku život, makar u boli, je kršenje njegova temeljnog prava, a prekid života je ubojstvo.

OK, ali sta mislite o ovoj situaciji (primer sa telohraniteljem nije bio bas najbolji, zbog duznosti izlaganja riziku)...
Znaci, ovo je pomalo aktuelno...
Npr, rat je. Neprijateljska jedinica ulazi u selo. Da bi spasio zivote svoje porodice, civil se opasava eksplozivom, prilazi neprijateljskim vojnicima i aktivira eksploziv. Pri tome strada (naravno) kao i jos 5-6 neprijateljskih vojnika. U medjuvremenu, njegova porodica uspe da pobegne...
E,sad, stavimo na stranu "pravnicke tehnikalije", tipa da li je na teritoriji proglaseno ratno stanje i opsta mobilizacija, pa da se na svakog vojno sposobnog primenjuje pricnip "duznosti izlaganja riziku".
Znaci, ako zanemarimo ratno, krivcno pravo kao i gradjanske duznosti, situacija je sledeca: osoba X je svesno oduzela sebi zivot, pri tome usmrtivsi osobe A,B,C,D i E, da bi spasila osobe Y i Z.
Dalje, osoba X je znala da svojim postupkom sebi zasigurno oduzima zivot, kao i osobama A,B,C,D i E.
Ovaj primer je u neku ruku slican onome sto rade Palestinci, ali njih nisam uzela za primer, posto su mahom muslimani.
Znaci, sada se postavlja pitanje, da li je opravdano zrtvovanje ne samo sopstvenog zivota da bi se spasio tudji zivot?

Pitanje nije bas jasno jer se u primeru govori o zrtvovanju 'neprijateljskih' zivota i to u ratu...a u 'normalnim' okolnostima mislim da se svakako ne moze zrtvovati u tudje ime

Da, ali je u pitanju zrtvovanje tudjih zivota...  :| Tj, ubijanje drugog lica radi dobrobiti nekoga treceg lica...
Uff... ala sam se zapetljala... Ma, you know what I mean!  

pa ti to antiratno in general...ma ja mislim da apstraktno raspravljanje na tu temu nicemu ne vodi...ako moras da biras izmedju zivota onoga koga volis i zivota nepoznate osobe zna se sta ces odabrati,i ne razmisljati da li je to 'moralno' ili ne...