tax...ti si neponovljivo cool   

aj sad dosta off-ovanja. 

 

Šta si rešio,hoćeš da ulaziš dublje u stvari ili se držiš proverenih puteva  ?

Idem sigurnim putem sa povremenim zveranjem u vaš svet. Držim se neke sredine...kud god me odvela. 

Ničeg previše, ničeg premalo, sredina je zlatna.   

Uslov je nuzpojava uzroka, u uzrocno-posledicnoj realnosti covek je uslovljen. To sto ti licno osecas je tvoj licni osecaj i nikako se ne moze preneti na svakog coveka. Smirenost je vrlina do koje neki dolaze a neki ne, neki do te vrline dodju pre neki kasnije, a neki uopste, tako da precica moze da se smatra svaka smirenost koja je dosla
pre nego ona koja se pojavila kasnije. Ljudi ne izlaze sa fabrickih traka, nego su jedinstvena geneticka kombinacija.
Bez obzira koliko daleko isao, do slobode jos nijedan covek nije dosao, sloboda je samo rec i nista vise.
U stvarnosti dimenzija bez ogranicenja ne postoji.
Postoje samo mogucnosti, neki ce to shvatiti, a neki nece.
Ekstremno je negativno nazivati sve ljude 'ludi, mahniti, poremeceni' i konstantno sve ljude stavljati u isti kos
po njihovoj duhovnosti.
Ako si ti svesnim samoposmatranjem, 'dobronamernoscu', i 'neizmernom tolerancijom' prema sebi zakljucio da imas osecaj svoje ludosti, mahnitosti i poremecenosti, mogao bi da dozvolis i drugima da dodju do osecaja do kojih ce oni doci.

jewpiter

eyepheelYU jesi li ti jevrej kad stavljas u potpisu jew piter?

Ne Jew se izgovara isto kao i Ju, to je samo igra reci.
Bas kao sto je tvoj nik nesto sto je bilo istetovirano na stomaku pokojnog Pac-a, koji cije je ime Tupac Shakur, sto je kasnije preraslo u 2Pac.

Nemoj shvatati pogrešno,nemam ideju uzdizanja samog sebe.Prolazim kroz stvari i to podelim sa ljudima.
 Nisam ni bolji ni lošiji od tebe. A ti... Obraćaš se drugima kao da si planinski mudrac...Zaviri u sebe druže,to je najmanje što možeš uraditi.Osim ako tvoja gordost smatra da je to glupost a ja jedan naduvani lik sa bureka koga hoćeš da probudiš...

Nisam ni rekao da ti uzdizes sebe, nego da licni osecaj pokusavas da aplikujes na druge, u smislu 'ovo sto ja osecam, svi osecaju'.
Nisam rekao da si ti losiji od mene, ili da sam ja bolji od drugih, u svemu sto sam ja rekao nema nista sto
moze meni da se pripise. Istina je postojanje koje vazi za sve, oni koji govore istinu, govore u ime svih koji tu istinu znaju.
Odavno sam ja zavirio u 'sebe' i zakljucio da "ja" ne postojim, posto ovo krv i meso jeste moj bioloski otac, a
ovaj duh koji ispisuje ove reci nisam ja, posto ja nemam izbora koji bi meni mogao da se pripise.
"Ja sam" su samo reci koje predstavljaju verovanje, reci koje predstavljaju istinu, ne predstavljaju osobu, nego
predstavljaju istinu.
Ove reci te zbunjuju posto jos nisi navikao da na ovaj nacin sagledavas realnost.
Ako se fokusiras samo na reci, i zaboravis na razmisljanje o 'ko je ove reci napisao ?', mozda ces uspeti da shvatis
sta one znace.
Ako mislis da u mojim recima ima lazi, onda bi bilo pozeljno da citiras moje reci, i da kazes 'evo ovo je laz !"

ECKHART TOLL

Biografija
Duhovni učitelj i autor rođen je u Njemačkoj, a školovan na sveučilištima u Londonu i Cambridgeu.

Narednih nekoliko godina bile su privržene razumijevanju, integraciji i produbljenju te transformaciji, koje su obilježile početak intenzivnog unutarnjeg hoda. Kasnije, on je počeo raditi u Londonu s pojedincima i manjim skupinama kao savjetnik i duhovni učitelj. Od 1995 on je živio u Vancouveru - Canada.

Eckhart Tolle je autor knjige New York Times bestselera “The Power of Now“ ( Moć sadašnjeg trenutka) (prevedena na 33 jezika) i visoko pozicionirana, a zatim i “A New Earth” (Nova zemlja), koje se naširoko smatraju dve od najutjecajnijih duhovnih knjiga našega doba.

Eckhartova duboka ali jednostavna učenja već su pomogla bezbrojnim ljudima diljem svijeta pronaći unutrašnji mir i veće ispunjenje u životu. Na jezgru učenja nalazi se preobrazba svijesti, duhovno buđenje koje on vidi kao sljedeći korak u ljudskoj evoluciji. Bitan aspekt ovog buđenja sastoji se u našem transcendentalnom stanju svijesti. To je preduvjet ne samo osobne sreće, nego i za endemske nasilne završetke sukoba na našoj planeti.

Eckhart je tražen nakon javnih govora i intenzivnog učenja, gdje počinje putovanje diljem svijeta. Mnogi od njegovih razgovora i intenzivnih vježbi objavljeni su na CD i DVD-u. Većina ovih učenja su ponuđeni na engleskom jeziku, ali povremeno Eckhart daje objašnjenja na njemačkom i španjolskom. Snagu je prebacio na Novu Zemlju dizajniranu za čitanje čija poruka je upućena kroz meditativanu tišinu, a knjiga se sastoji od odabira iz vlastog sadržaja koja je također dostupna. Zatim slijedi “Stillness Speaks” (Tišina govori), ništa manje vrijedna za duhovno uzdignuće. Tišina govori je podeljena u deset poglavlja, čije se teme kreću od „Iza mislećeg uma“ do „Patnja i okončanje patnje“. Svako poglavlje predstavlja mozaik pojedinačnih zapažanja, jezgrovitih i zaokruženih, ali sa ogromnim potencijalom za promenu kada se čitaju kao celina.

Govori se da je taj čovjek «mistik» te da je otkrio nešto što donosi mir i značenje u naše živote. Prošlo je više od 20 godina otkako je Eckhart odgovorio na prvo pitanje na toj klupi u parku. I dok se njegova publika povećavala, njegova poruka je ostala ista:

“Moguće je zaustaviti borbu u svom životu - naći radost i ispunjenje samo i isključivo u sadašnjem trenutku”.

- Možete li nam opisati svoje iskustvo duhovnog buđenja i naravno, možete li nam objasniti što je to duhovno buđenje? Da li se to dogodilo odjednom ili se radilo o postepenom procesu?

TOLLE: Još od davnih vremena izraz buđenje koristio se kao neka vrsta metafore koja ukazuje na transformaciju ljudske svijesti. U Novom zavjetu nalazimo parabole koje govore o važnosti toga da čovjek bude budan, tj. da se ne uspava. Riječ Buddha dolazi od sanskrtske riječi budh, što znači «biti budan». Tako Buddha nije ime, konačno, niti osoba, već je to stanje svijesti. Sve to upućuje da su ljudska bića potencijalno sposobna živjeti u stanju svijesti u usporedbi s kojim se uobičajeno budno stanje doima poput spavanja ili sanjanja. Upravo zbog toga neka duhovna učenja koriste izraze kao što su «zajednička halucinacija» ili «univerzalna hipnoza» kako bi opisali uobičajeno ljudsko postojanje. Uzmite bilo koju povijesnu knjigu, a ja vam predlažem da započnete s proučavanjem 20. stoljeća i naći ćete da veliki dio povijesti naše vrste ima sve karakteristike koje bismo uobičajeno povezivali s noćnom morom ili nerazumnim halucinacijama.

Priroda duhovnog buđenja često je pogrešno shvaćena. Usvajanje duhovnih vjerovanja, vizije Boga ili nebeskih bića, sposobnost kanaliziranja, liječenja, predskazivanje budućnosti ili neke druge paranormalne moći; sve takve pojave imaju svoju vrijednost i ne treba ih odbaciti, ali niti jedna od njih po sebi ne ukazuje na duhovno buđenje osobe koja ih doživljava. One se mogu javiti kod osobe koja se nije duhovno probudila i one mogu ali i ne moraju pratiti stanje prosvijetljenosti.

Svakog jutra budimo se iz sna i iz naših snova ulazimo u stanje kojeg nazivamo budnim stanjem. Neprestani tok misli, od kojih se većina ponavlja, karakteriziraju uobičajeno stanje budnosti. Iz čega se to budimo kada dosegnemo duhovno buđenje? Budimo se iz identifikacije s našim mislima. Svaki pojedinac koji nije duhovno budan u potpunosti se identificira sa svojim mislima i pod njihovom je kontrolom, kontrolom neprekidnog glasa u glavi. Razmišljanje je prisilno; ne možete prestati, ili vam se barem tako čini. Ono također izaziva ovisnost: vi niti ne želite prestati, barem ne do trenutka kada patnje koje nastaju iz neprekidne mentalne buke ne postanu neizdržive.

U neprosvijetljenom stanju vi se ne služite mišlju, ona se služi vama. Mogli bismo gotovo reći da ste opsjednuti mišlju; to je kolektivna uvjetovanost ljudskog uma koja se proteže više tisuća godina u prošlost. Vi ništa ne vidite onakvim kakvo to doista jest, već sve postaje iskrivljeno i umanjeno mentalnim oznakama, koncepcijama, prosudbama, mišljenjem i reaktivnim shemama. Vaš osjećaj za identitet, za sebstvo smanjuje se na razinu priče koju neprestano ponavljate sami sebi u svojoj glavi. «Ja i moja priča»: vaš život u neprosvijetljenom stanju reduciran je upravo na to. A kada vaš život postane toliko reduciran, vi više nikada ne možete biti dugoročno sretni, jer vi više niste vi.

- Znači li to da više ne razmišljate nakon što se duhovno probudite?

TOLLE: Naravno da ne znači. U stvari, možete se mislima koristiti mnogo učinkovitije nego prije, ali vi shvaćate da u vašem Biću postoji dubina, vibrirajući živi mir koji je mnogo prostraniji nego li je to misao. To je svijest sama, a um koji razmišlja predstavlja samo jedan njen sićušan aspekt. Kod mnogih ljudi je prvi znak duhovne budnosti stanje kada odjednom postaju svjesni svojih misli. Oni postaju svjedocima svojih misli, recimo to tako. Oni se više ne poistovjećuju u potpunosti sa svojim umom i na taj način počinju osjećati da u njima postoji dubina za koju prije nisu niti znali.

Kod većine ljudi duhovno buđenje predstavlja postepeni proces. Rijetko se to dogodi odjednom. A kada se to ipak dogodi, obično je potaknuto silnom patnjom. To je svakako bio slučaj kod mene. Godinama su se u mojem životu izmjenjivala stanja depresije i akutne tjeskobe. Jedne noći sam se probudio u stanju intenzivnog straha, mnogo jačeg nego što sam ga ikada iskusio. Život se činio besmislenim, praznim, neprijateljskim. Postao je toliko nepodnošljiv da sam odjednom pomislio «Ne mogu više živjeti sa sobom.»

Ta se misao ponavljala nekoliko puta. Odjednom sam se odmaknuo od te misli, promotrio ju u obliku u kojem je postojala, i postao svjestan koliko je ta misao neobična. «Ako ne mogu živjeti sa sobom, onda zacijelo postoje dva ja; Ja i onaj Ego s kojim ne mogu živjeti.» I javilo se pitanje: «Tko je onda 'Ja' a tko je Ego s kojim ne mogu živjeti?» Na to pitanje nije bilo odgovora i svako je razmišljanje prestalo. U jednom trenutku postojala je potpuna unutarnja tišina. Odjednom sam osjetio kako tonem u vrtlogu energije. Uhvatio me silan strah i tijelo mi je počelo podrhtavati. Čuo sam riječi «Ne opiri se ničemu» koje kao da su bile izgovorene unutar mojih grudi. Osjetio sam kako sam bio uvučen u ništavilo. Odjednom je nestao sav strah i dopustio sam da padnem u to ništavilo. Ne sjećam se što se dogodilo nakon toga.

Sljedećeg jutra probudio sam se kao da sam se tek tada rodio na ovome svijetu. Sve se činilo svježe, prvobitno i intenzivno živo. Vibrirajući mir je ispunio cijelo moje biće. I dok sam tog dana šetao gradom svijet je izgledao kao da je tek sada nastao, u potpunosti lišen prošlosti. Bio sam oduševljen mirom kojeg sam osjećao iznutra i ljepotom koju sam promatrao vani, čak i usred najgušćeg prometa. Više nisam određivao i tumačio svoje osjetilne percepcije, gotovo potpuno nepostojanje mentalnog komentiranja. Sve do današnjeg dana ja promatram i funkcioniram u svijetu na taj način; preko mira, a ne preko mentalne buke. Mir kojeg sam osjetio tog dana, prije više od 20 godina, nikada me nije napustio, iako je drugačijeg intenziteta.

U to vrijeme ja nisam posjedovao konceptualni okvir koji bi mi pomogao shvatiti što mi se dogodilo. Mnogo godina kasnije shvatio sam da je akutna patnja koju sam osjetio te noći zacijelo natjerala moju svijet da se povuče iz poistovjećivanja s onim nesretnim egom, patnjom «malog ja», koja je na kraju, samo izmišljotina uma. To povlačenje je vjerojatno bilo toliko potpuno da se ego koji je patio srušio kao da je iz igračke na napuhavanje netko izvukao čep. Ostala je samo moja prava priroda kao vječno prisutno «JA JESAM»; svijest u svom čistom stanju koje je prethodilo poistovjećivanju s oblikom. Možete to isto tako nazvati i čistom svijesti ili prisustvom.

- Čini se da je u vašoj životnoj priči postojao izvjestan odnos između intenzivne osobne patnje i prodora duhovnog iskustva. Vjerujete li da kod svih ljudi postoji ista vrsta povezanosti između osobne patnje i intenziteta koja je potrebna za duhovni napredak?

TOLLE: Da, čini se da je to točno u većini slučajeva. Kada ste zarobljeni u noćnoj mori, vaša motivacija za buđenjem bit će mnogo veća nego kod nekoga tko je zarobljen u relativno ugodnom snu. Na svim razinama evolucija se javlja kao odgovor na krizne situacije, prilično često čak i situacije opasne po život, kada se stare strukture, unutarnje ili vanjske lome ili više ne funkcioniraju. Na osobnoj razini, to često znači iskustvo gubitka bilo koje vrste; smrt voljenih osoba, prekid bliskog odnosa, gubitak imovine, svog doma, statusa, ili slom vanjskih struktura koje su u vašem životu predstavljale osjećaj sigurnosti. Kod mnogih ljudi bolest (gubitak zdravlja), predstavlja kriznu situaciju koja potiče buđenje. Kod ozbiljnih bolesti javlja se svijest o vlastitoj smrtnosti, najvećeg mogućem gubitku.

Mnogi ljudi koji žive u ovo naše doba gubitak osjećaju kao gubitak smisla. Drugim riječima izgleda da život gubi svrhu i više nema smisla. Gubitak smisla često predstavlja dio patnje koji dolazi s fizičkim gubitkom, ali se isto tako može dogoditi ljudima koji su dobili sve što im svijet može ponuditi, koji su 'uspjeli' u očima svijeta i odjednom shvatili da su njihov uspjeh ili vlasništvo isprazni i ne ispunjavaju ih. Ono što svijet i okolna kultura smatraju značajnim i vrijednim pretvara se u nešto isprazno i to onda ostavlja neku vrstu bolne nutarnje praznine, često popraćene velikom mentalnom konfuzijom.

- Tu se javlja pitanje - kakva je točno veza između patnje i duhovnog buđenja? Kako jedno vodi drugome?

TOLLE: Pogledate li pobliže prirodu ljudske patnje otkrit ćete da je osnovni sastojak u većini patnje smanjivanje osjećaja pojedinca za svoj ego. Na primjer bolest. Uslijed bolesti vi se osjećate manjim, više ne kontrolirate stvari, bespomoćni ste. Čini vam se da gubite svoju samostalnost, a možda postajete i ovisni o nekome drugome. Vaša veličina se smanjuje, figurativno govoreći. Svaki veći gubitak ima sličnu posljedicu: neki oblik koji je predstavljao značajan dio vašeg osjećaja o tome tko ste (osoba, vlasništvo, društvena uloga) rastvara se i napušta vas i vi patite jer ste se poistovjetili s tim dijelom i čini vam se da gubite sebe ili dio sebe. U stvarnosti, naravno, ono što osjećate kao smanjivanje ili gubitak svog osjećaja ega je razbijanje slike o tome čime sebe smatrate a koju ste čuvali u svome umu. Rastvara se upravo poistovjećivanje s oblicima misli koji su vam pružili vaš osjećaj sebe. Ali taj osjećaj sebstva je na kraju lažan i tek je mentalna izmišljotina. To je egoističan um ili 'malo ja' kako ga ja ponekad zovem.

Poistovjetiti se sa mentalnom slikom o tome tko vi jeste znači biti nesvjestan, biti duhovno neprosvijetljen. To neprosvijetljeno stanje stvara patnju, ali patnja stvara mogućnost buđenja. Kada se više ne opirete smanjivanju ega koje dolazi zajedno s vašom patnjom, svako igranje uloga, uobičajeno u neprosvijetljenom stanju, prestaje. Vi postajete skromni, jednostavni, stvarni. I, paradoksalno, kada smrti kažete 'da', jer upravo se o tome radi, vi shvaćate da je osjećaj ega nastao u umu zasjenio istinu o tome tko vi uistinu jeste, ne onu definiranu vašom prošlošću, već bezvremensku.

I kada se rastvori sve ono što vi mislite da jeste, vi se povezujete sa silnom snagom koja postoji u biti vašeg vlastitog bića. Isus je to nazvao: «vječni život». U budizmu to se ponekad naziva «besmrtnim kraljevstvom».

- No, znači li to da, ukoliko u svom životu niste iskusili intenzivnu patnju, vi ne možete dosegnuti buđenje?

TOLLE: Prvo, činjenica da vas privlače duhovno učenje ili učitelj znači da ste već do sada prošli određeno iskustvo patnje i da je proces buđenja vjerojatno već započeo. Učitelj ili učenje čak niti nisu nužni da duhovno buđenje, ali će vam oni skratiti vrijeme. Drugo, cjelokupno čovječanstvo je već iskusilo nezamislive patnje, koje smo uglavnom sami sebi zadali, a njihova kulminacija bilo je 20. stoljeće sa svim svojim neizrecivim užasima.

Ta kolektivna patnja potakla je u mnogim ljudskim bićima spremnost na evolucijski skok, duhovno buđenje. Mnogim danas živućim pojedincima to znači slijedeće - oni su dovoljno propatili. Daljnje patnje nisu potrebne. Kraj patnji, to je također i bit svakog istinskog duhovnog učenja. Budite zahvalni da vas je vaša patnja dovela do ove spoznaje - ja više ne trebam patiti.

- Vaše učenje o «snazi sadašnjeg trenutka djeluje tako jednostavno. Je li to uistinu naš primarni duhovni zadatak, u potpunosti se baviti sadašnjim trenutkom?

TOLLE: Poistovjećivanje s mislima i emocijama koje prate te misli stvara lažni osjećaj ega nastao u umu i uvjetovan prošlošću - «malo ja» i njegova priča. To lažno sebstvo nikada nije sretno ili ispunjeno zadugo. Njegovo uobičajeno stanje je stanje nemira, straha, nedostatnosti i neispunjenja. Ono kaže da traži sreću, a ipak neprestano stvara sukobe i nesreću. U stvari, njemu su potrebni sukobi i «neprijatelji» kako bi održavao osjećaj odvojenosti koji osigurava njegov neprekidni opstanak. Pogledajte sve te sukobe među plemenima, narodima i religijama. Njima su potrebni njihovi neprijatelji, jer oni omogućuju osjećaj odvojenosti o kojem ovisi njihov kolektivni egoistični identitet. Lažno sebstvo živi uglavnom preko sjećanja i anticipacije. Prošlost i budućnost su njegove glavne brige. U najboljem slučaju sadašnjost predstavlja sredstvo da se dođe do cilja, odskočnu dasku za budućnost, jer budućnost nudi obećanje ispunjenja, spasenja u bilo kojem obliku. Jedini problem je to što budućnost nikako ne dolazi. Život je uvijek sada. Što god se dogodilo, što god doživljavate, osjećate, mislite, činite, to je uvijek sada. To je sve što postoji.

I ako vi neprestane propuštate to sada, opirete mu se, odbijate ga, pokušavate od njega pobjeći, pretvarate ga u sredstvo za postizanje cilja, u tom slučaju vi propuštate bit svoga života i zapeli ste u svijetu snova i slika, koncepata, oznaka, tumačenja, prosudbi; sve je to uvjetovani sadržaj vašeg uma za kojeg vi smatrate da predstavlja «vaše sebstvo». I vi ste na taj način isključeni od punine života koja jest «kakvoća» ovog trenutka. Kada niste u skladu s onim što jest, vi niste u skladu sa životom. Vi se borite kako biste dosegli točku u budućnosti u kojoj postoji veća sigurnost, živost, obilje, ljubav, radost... nesvjesni da te stvari sačinjavaju bit onoga što vi već jeste. Sve što se traži od vas da biste pristupili toj biti jest da sadašnji trenutak učinite svojim prijateljem.

I vjerojatno ćete shvatiti da ste veći dio svog života sadašnji trenutak pretvarali u neprijatelja. Vi mu niste rekli «da», niste ga prigrlili. Vi niste bili u skladu sa sada i tako se život pretvorio u borbu. To se činilo tako uobičajenim, jer svi oko vas žive jednako tako. Začuđuje slijedeće. Život, velika inteligencija koja vlada cjelokupnim svemirom, upravo on pruža vam podršku kada mu kažete «da».

- Gdje je život? Ovdje. Sada. «Bivanje» sadašnjeg trenutka.

TOLLE: Sada se isprva čini tako malenim, kratki odsječak vremena između prošlosti i budućnosti, a ipak je u njemu sakrivena cjelokupna životna snaga. U trenutku duhovnog buđenja vi se budite u puninu, živost i isto tako svetost sadašnjeg trenutka. Niste bili tu, spavali ste, a sada ste prisutni i budni.

Tajna buđenja je bezuvjetno prihvatiti ovaj trenutak onakvim kakav on jest. Neki ljudi to čine jer više ne mogu podnijeti patnju koja dolazi s neprihvaćanjem «bivanja» ovog trenutka. Oni su gotovo prisiljeni na buđenje. Drugi su dovoljno patili i spremni su dobrovoljno prigrliti sadašnji trenutak. Kada postanete prisutni na ovaj način, sve prosudbe, oznake i koncepti vašeg uma više uopće nisu toliko značajni, budući da u vama i kroz vas sada djeluje veća inteligencija. A ipak, um sada možete koristiti veoma učinkovito i kreativno kada je to potrebno.

- Može se javiti slijedeće pitanje - Ostaje li nešto za čime ćete možda žuditi nakon što postanete toliko prisutni u sadašnjem trenutku?

Zar u tom stanju ne postajete pasivni? Mnoge besmislene aktivnosti će vjerojatno otpasti, ali stanje prisutnosti je jedino stanje u kojem vam je dostupna kreativna energija. Kada vaše ispunjenje i osjećaj ega više ne ovise o rezultatu u budućnosti, u svemu što činite teče radost. Vi činite sve što činite jer samo djelovanje ispunjava. Što god činili ili stvarali u tom stanju vrhunske je kvalitete. To je stoga što to nije sredstvo za postizanje nekog cilja, stoga brižnost ispunjena ljubavlju utječe u vašu aktivnost.

- Postojanje «u sadašnjosti» čini se tako očiglednim, a ipak je teško održivo. Imate li neke praktične savjete za one pojedince koji održavaju svjesnost sadašnjeg trenutka?

TOLLE: Iako stara svijest ili bolje rečeno, nesvjesnost još uvijek ima znatnu snagu i u velikoj mjeri još uvijek teče ovim svijetom, nova probuđena svijest, prisutnost, već se počela pojavljivati kod mnogih ljudi. U mojoj knjizi «Power of Now» spomenuo sam nekoliko načina na koje možete održati svjesnost sadašnjeg trenutka, ali najvažnije je dopustiti tom novom stanju svijesti da se pojavi, a ne vjerovati da se morate silno truditi kako bi se to dogodilo.

- Kako ćete dozvoliti da se ono pojavi?

TOLLE: Jednostavno, dopustivši ovom trenutku da bude onakav kakav on jest. To znači napustiti unutarnji otpor onome što jest, kakvoći sadašnjeg trenutka. To dopušta životu da se prekrasno razvije. Ne postoji bolja duhovna vježba od ove.

- Na vašem video zapisu «The Flowering of Human Conscious», vi govorite o «novoj» svijesti koja se pojavljuje u vremenu u kojem živimo. Što to znači? Nije li sadašnji trenutak uvijek bio dostupan iskrenim tragačima? Što je to novo u našem sadašnjem vremenu u povijesti? Želite li ukazati na izvjesni evolucijski proces, ubrzavanje ljudskog duhovnog razvoja?

TOLLE: Da, sadašnji trenutak je uvijek bio dostupan duhovnim tragačima, ali, dok tražite vi niste dostupni sadašnjem trenutku. «Traženje» implicira to da vi gledate u budućnost tražeći neki odgovor ili postignuće, duhovno ili nekako drugačije. Svi su u traženju, traženju da dodate nešto onome što već jest, bilo da se radi o novcu, odnosima, vlasništvu, znanju, statusu, ili duhovnom postignuću.

«Traženje» znači da vam je potrebno više vremena, više budućnosti, više ovoga ili više onoga. I u tome nema ništa loše. Sve to ima svoje mjesto u ovome svijetu. Zaraditi novac, sakupiti znanje, svladati neku novu vještinu, istražiti nova područja, stići od točke A do točke B; za sve te stvari potrebno vam je vrijeme. Vrijeme vam je potrebno za gotovo sve, osim za jedno; da prigrlite sadašnji trenutak.

Nije vam potrebno vrijeme da biste se otvorili snazi sadašnjeg trenutka i tako se probudili u onome što uistinu jeste, s onu stranu imena i oblika i shvatili da u dubini svoga bića, vi već jeste potpuni, cijeli, jedno s bezvremenom biti cjelokupnog života. Zato ne samo da vama nije potrebno vrijeme, već je ono prepreka toj spoznaji. Traženje je prepreka, potreba za dodavanjem nečega onome što jeste je prepreka. Priča vašeg života, kako se razvija, bilo da ste u ovom svijetu uspješni ili neuspješni… da, to jest važno, to jest značajno; relativno, a ne apsolutno. Samo je jedno od apsolutnog značaja i ako vam to promakne, promakla vam je dublja svrha vašeg života, koju ja nazivam procvatom ljudske svijesti. I na kraju vam ništa drugo neće donijeti zadovoljstvo.

Neki od prvih ljudskih bića kod kojih se javila nova svjesnost u potpunosti, postali su velikim učiteljima čovječanstva, kao što su Buddha, Lao Tzu ili Isus, iako su njihova učenja uvelike pogrešno protumačena, posebno kada su se pretvorila u organizirane religije. To su bile prve manifestacije procvata ljudske svijesti. Kasnije su se pojavili i drugi, neki od njih su postali poznati i ugledni učitelji, dok su ostali vjerojatno ostali relativno nepoznati ili možda čak u potpunosti nepriznati.

Na periferiji organiziranih religija, s vremena na vrijeme su se javljali određeni pokreti u kojima se manifestirala nova svjesnost. To je omogućilo duhovno buđenje nekim pojedincima unutar tih pokreta. Takvi pokreti su; u kršćanstvu, gnosticizam i srednjovjekovni misticizam; u budizmu, zen; u islamu, pokret sufija; u hinduizmu, učenje pod nazivom advaita vedanta.
Međutim, muškaraca i žena koji su u potpunosti doživjeli prosvjetljenje uvijek je bilo tek nekolicina, na velikoj vremenskoj udaljenosti; rijetki cvjetovi svjesnosti.

Donedavno još nije postojala potreba za velikim brojem ljudskih bića koji bi bili probuđeni. Po prvi puta u ljudskoj povijesti, danas transformacija svijesti velikog opsega postaje nužnošću ukoliko čovječanstvo želi preživjeti. Znanost i tehnologija su proširili posljedice disfunkcije ljudskog uma u njegovom neprobuđenom stanju do te mjere da čovječanstvo, a vjerojatno niti naš planet, neće uspjeti preživjeti još sto godina ukoliko ljudska svijest ostane nepromijenjena. Kao što sam ranije spomenuo, evolucija se obično javlja kao odgovor na kriznu situaciju, a mi smo sada suočeni s takvom kriznom situacijom. Upravo zbog toga danas je proces buđenja naše vrste izuzetno ubrzan.

Ovo novo duhovno buđenje velikog opsega prvenstveno se javlja ne u granicama organiziranih religija, već van takvih struktura. Međutim jedan dio buđenja javlja se također i unutar postojećih crkvi i vjerskih institucija u kojima se članovi tih kongregacija ne poistovjećuju sa strogim i isključivim sustavima vjerovanja čija je nesvjesna svrha poticati osjećaj odvajanja o kojem ovisi opstanak struktura egoističnog uma.

- Koliko je potrebno vremena i napora da bi se spoznalo «snagu sadašnjeg trenutka»? Može li se to uistinu dogoditi u trenutku ili je to rad koji traje cijeli život?

TOLLE: Snagu sadašnjeg trenutka moguće je spoznati samo sada. Nije potrebno niti vrijeme niti napor. Napor znači da se silno trudite negdje stići i stoga niste prisutni, kako biste poželjeli dobrodošlicu ovom trenutku onakvom kakav on jest. Za buđenje nije potrebno vrijeme (možete postati budni samo u sadašnjem trenutku) ali je potrebno vrijeme dok ne budete u mogućnosti ostati budnima u svim situacijama.

Često vam se može dogoditi da budete povučeni natrag u staro uvjetovane reaktivne sheme, posebno kada ste suočeni sa izazovima svakodnevnog života i odnosa. Vi gubite prisutnost koja svjedoči i ponovno se poistovjećujete s «glasom u glavi», neprestanim tokom misli, s njihovim oznakama, prosudbama i mišljenjima. Vi više ne znate da su one samo oznake, prosudbe i mentalne pozicije (mišljenja) već u njih u potpunosti vjerujete. I na taj način vi stvarate sukob. I onda patite. I ta vas patnja ponovno probudi.

Dok prisutnost ne postane vaše prevladavajuće stanje, možete se naći kako se krećete neko vrijeme amo tamo između stare i nove svijesti, između poistovjećivanja uma i prisutnosti. «Koliko će to trajati?» nije dobro pitanje. Zbog njega gubite sadašnji trenutak.

Sta mislite o Osho Rajneesh-u meni nekako deluje sumljivo. Evo jednog teksta, na kraju je biografija.


Osho

O prosvjetljenju

 

Sjećam se sudbonosnog dana, 21. marta, 1953. Radio sam tokom mnogih života -- radio sam na sebi, borio se, činio sve što može da se čini -- a ništa se nije događalo. Sada razumijem zašto se ništa nije događalo. Sam taj napor je bio prepreka, same ljestve su sprečavale, sam nagon za traganjem je bio prepreka. Ne da čovjek može dospjeti bez traganja. Traganje je potrebno, ali onda dođe trenutak kada traganje mora biti odbačeno. Čamac je potreban da bi se prešla rijeka, ali onda dođe trenutak kada morate izaći iz čamca i potpuno zaboravite na njega i napustite ga. Napor je potreban, bez napora ništa nije moguće. A također, jedino sa naporom, ništa je moguće.

Upravo pred dvadesetprvi mart 1953, sedam dana ranije, ja sam prestao raditi na sebi. Dođe trenutak kada vidiš svu uzaludnost napora. Učinio si sve što možeš, a ništa se ne događa. Učinio si sve što je ljudski moguće. Što drugo onda možeš učiniti? U čistoj bespomoćnosti, čovjek odbacuje svako traganje.

I onog dana kada je traganje prestalo, onog dana kad nisam tragao za ničim, onog dana kad nisam očekivao da se nešto dogodi, počelo je da se događa. Podigla se nova energija. To nije dolazilo iz nekog izvora. To je dolazilo ni iz čega i niotkuda i odasvud. Bilo je u drveću i u stijenama i nebu i suncu i zraku - bilo je svuda. A ja sam tragao tako mukotrpno, i mislio sam da je to veoma daleko. A bilo je tako blizu i tako blisko. Baš zbog toga što sam neumorno tragao, bio sam postao nesposoban da vidim blizu. Traganje je uvijek za dalekim, traganje je uvijek za udaljenim - a to nije bilo udaljeno. Bio sam postao dalekovid, bio sam izgubio kratkovidost. Oči su bile postale fokusirane na ono daleko, horizont, i bile su izgubile kvalitetu da vide ono što je sasvim blizu, što te okružuje. Onoga dana kada je prestao napor, ja sam također stao. Jer ne možeš postojati bez napora, i ne možeš postojati bez želje, i ne možeš živjeti bez stremljenja.

Pojava ega, sebstva, nije stvar, to je proces. To nije supstanca koja sjedi tu u tebi, ti to moraš stvarati u svakom trenutku. To je kao okretanje pedala na biciklu. Ako okrećeš pedale, on ide sve dalje, ako ne okrećeš pedale, on stane. Može ići malo zbog prošlog impulsa, ali onog trenutka kad prestaneš okretati pedale, zapravo, bicikl počne da se zaustavlja. On nema više energije, nema više moći da ide bilo kuda. On će se srušiti i kolabirati.

Ego postoji zato što nastavljamo okretati pedale želje, zato što nastavljamo težiti da dobijemo nešto, zato što skačemo ispred samih sebe. Upravo to je fenomen ega - skok ispred sebe, skok u budućnost, skok u sutrašnjicu. Skok u ono što ne postoji stvara ego.

Zbog toga što potječe iz nepostojećeg, on je nalik na fatamorganu. To se sastoji od želje i ničega više. To se sastoji samo od žeđi i ničeg više. Ego nije u sadašnjosti, on je u budućnosti. Želja i ego postoje u suradnji, oni koordiniraju. Ako si u budućnosti, tada je, čini se, ego vrlo supstancijalan. Ako si u sadašnjosti, ego je opsjena, počinje iščezavati. Onog dana kada sam prestao tragati... i nije ispravno reći da sam ja prestao tragati, bolje će biti da se kaže: onog dana kada je prestalo traganje. Stvarnost se događa samo kada želja prestane. Dakle, ovo je dilema. Što da se radi? Želja je tu, a prosvijetljene osobe stalno govore da želja mora biti zaustavljena, i nastavljaju odmah zatim govoreći da ne možeš zaustaviti želju. Pa što da se radi? Ostavljaš ljude u nedoumici. Oni su u želji, sigurno. Kažeš da ona mora biti zaustavljena - u redu. A onda kažeš da ne može biti zaustavljena. Što onda treba uraditi? Želja mora da se razumije.

Ti je možeš razumjeti, potrebna je neposredna percepcija, i potrebno je neposredno prodiranje. Pogledaj u želju, samo vidi što je to, i vidjet ćeš lažnost toga, i vidjet ćeš da to ne postoji. I želja padne i, istovremeno, u tebi nešto pada. Ego ne može postojati bez želje, želja ne može postojati bez ega. Želja je projicirani ego, ego je introprojekcija želja. Oni su zajedno, dva aspekta iste pojave.

Onog dana kada je prestalo željenje, osjetio sam se vrlo beznadežno i bespomoćno. Nema nade, jer nema budućnosti. Nema se čemu nadati, jer se pokazalo da je svako nadanje uzaludno, to ne vodi nikuda. Ideš u krugovima, to nastavlja da se njiše pred tobom, to nastavlja da stvara nove opsjene, stalno te poziva: 'Hajde, trči brže, stići ćeš.' Ali koliko god ti brzo trčao, nikada ne stižeš. Zbog toga, Buda to zove iluzijom. To je kao horizont koji vidiš oko Zemlje. On se pričinjava, ali ne postoji. Ako kreneš, on se stalno udaljava od tebe. Što brže trčiš on se brže udaljava. Što sporije ideš, on će se sporije udaljavati. Ali jedna stvar je sigurna - rastojanje između tebe i horizonta ostaje apsolutno isto. Čak ni za jedan jedini pedalj ne možeš smanjiti rastojanje između sebe i horizonta. Ne možeš smanjiti rastojanje između sebe i svoje nade.

Nada je horizont. Ti pokušavaš premostiti sebe do horizonta, do nade, do projicirane želje. Želja je most, most od sna - jer horizont ne postoji, ne možeš praviti most ka njemu, možeš samo sanjati o mostu.

Ne možeš biti udružen sa onim što ne postoji. Onog dana kada je želja prestala, onog dana kada sam pogledao u nju i shvatio, ona je bila jednostavno uzaludna. Bio sam bespomoćan i bez nade. Ali baš u tom trenutku nešto je počelo da se događa. Počelo je da se događa ono isto na čemu sam kroz mnoge živote radio, a nije se događalo. U tvojoj beznadnosti je jedina nada, a u tvojoj bezželjnosti je jedino tvoje ispunjenje, a u tvojoj ogromnoj bespomoćnosti, odjednom čitavo postojanje počne ti pomagati. Ono čeka. Kad vidi da radiš svojevoljno, ono ne smeta. Ono čeka, može da čeka beskonačno, jer za njega nema žurbe. Ono je vječnost. Onog trenutka kada nisi svojevoljan, onog trenutka kad padneš, onog trenutka kad iščezneš, čitavo postojanje jurne ka tebi, ulazi u tebe. I po prvi put stvari počnu da se događaju. Sedam dana sam živio u vrlo beznadežno i bespomoćnom stanju, ali u isto vrijeme, nešto je uskrslo. Kad kažem beznadežan, ja ne mislim na ono što ti podrazumijevaš pod beznadežnim. Prosto hoću reći da nije bilo nade u meni. Nada je bila odsutna. Bio sam sretan zapravo, bio sam vrlo smiren, tih i pribran i usredišten. Bez nade, ali u potpuno novom smislu. Beznadežnost je bila apsolutna i potpuna. Nada je bila iščezla i sa njom njen parnjak, beznadežnost, također je bila iščezla. Bilo je to jedno potpuno novo iskustvo - biti bez nade. To nije bilo negativno stanje. Moram koristiti riječi - ali to nije bilo negativno stanje. Bilo je apsolutno pozitivno. To nije bilo tek odsustvo, osjetilo se prisustvo. Nešto se prelijevalo u meni, mene je prelijevalo. A kada kažem da sam bio bespomoćan, ja ne podrazumijevam riječ u rječničkom smislu.

Ja prosto kažem da sam bio bez sebe. To je ono što mislim kada kažem bespomoćan. Prepoznao sam činjenicu da me nema, tako ne mogu zavisiti od sebe, tako ne mogu stajati na svom sebe tlu - nije bilo tla ispod. Bio sam u ambisu... ambisu bez dna. Ali nije bilo straha zato što nije bilo ničeg što bi trebalo zaštititi. Nije bilo straha, jer nije bilo nikoga tko bi bio uplašen. Tih sedam dana su bili dani ogromne transformacije, totalne transformacije. A posljednjeg dana, prisustvo jedne totalno nove energije, novog svijetla i novog ushićenja, postalo je tako intenzivno da je bilo skoro nepodnošljivo - kao da sam eksplodirao, kao da sam letio od blaženstva. Bilo je nemoguće tome dati bilo kakav smisao, što se dogodilo. Bio je to jedan vrlo ne-smisleni svijet - teško za shvatiti, teško da se stavi u neke kategorije, teško, teško da riječima, jezikom može objasniti. Svi sveti spisi su izgledali mrtvi i sve riječi koje su korištene za ovo iskustvo izgledale su vrlo blijede, anemične. Ovo je bilo tako živo.

Bilo je kao val plime blaženstva. Čitav dan je bio čudan, divan, i to je bilo slamajuće iskustvo. Prošlost je iščezavala, kao da nikada nije bila pripadala meni, kao da sam o njoj negdje bio čitao, kao da sam bio sanjao o njoj, kao da je to bila nečija tuđa priča koju sam čuo i kao da mi je netko pričao. Oslobađao sam se prošlosti, iskorjenjivao sam se iz svoje povijesti, gubio sam svoju autobiografiju. Postajao sam ne-postojanje, ono što Buda zove anata. Granice su iščezavale, razlike su iščezavale.

Um je iščezavao; bio je milionima milja daleko. Bilo je teško dohvatiti ga, on je jurio sve dalje, a nije bilo nagona da se on zadrži blizu. Bio sam prosto indiferentan na sve to. To je bilo u redu. Nije bilo nagona da se ostane u kontinuitetu sa prošlošću. Do večeri je postalo tako teško to podnositi - boljelo je, bilo je bolno. Nešto je bilo vrlo izvjesno, nešto je trebalo da se dogodi. Bilo je teško reći što je to - možda će to biti moja smrt - ali straha nije bilo. Bio sam spreman na to. Onih sedam dana su bili tako lijepi da sam bio spreman umrijeti, ništa drugo nije bilo potrebno. Oni su bili tako neizmjerno blaženi, bio sam tako zadovoljan, da ako je smrt dolazila, bila je dobrodošla. Ali nešto je trebalo da se dogodi - nešto kao smrt, nešto vrlo drastično, nešto što će biti ili smrt ili novo rođenje, raspeće ili uskrsnuće - ali nešto od ogromnog značaja bilo je tu odmah iza ugla. I bilo je nemoguće držati oči otvorene.

To stanje spavanja nije ličilo na spavanje. Sada mogu razumjeti ono što Patanđali misli kada kaže da su spavanje i samadhi slični. Samo sa jednom razlikom - što si u samadhiju potpuno budan i spavaš također. Usnuo i budan istovremeno, čitavo tijelo opušteno, svaka stanica tijela potpuno opuštena, svako funkcioniranje opušteno, a ipak svjetlost svijesti gori u tebi... jasno i bez dima. Ostaneš budan a ipak relaksiran, opušten ali potpuno svjestan. Tijelo je u najdubljem mogućem snu, a tvoja svijest je na svom vrhuncu. Susreću se vrhunac svjesnosti i dolina tijela. Zaspao sam. Bio je to vrlo čudan san. Tijelo je usnulo, ja sam bio budan. To je bilo tako čudno - kao da je čovjek bio rastrgan u dva smjera, dvije dimenzije; kao da je polarnost postala potpuno fokusirana, kao da sam bio obje polarnosti zajedno... sretali su se pozitivno i negativno, sretali su se spavanje i svijest, sretali su se smrt i život. To je trenutak kad možeš reći ´sreću se stvoritelj i stvoreno.´ To je bilo neobično. Po prvi put te to šokira do samih korijena, poljulja tvoje temelje.

Nikada ne možeš biti isti nakon tog iskustva; ono donosi novu viziju tvom životu, novu kvalitetu. Negdje oko dvanaest, oči su mi se iznenada otvorile - ja ih nisam bio otvorio. San je prekinulo nešto drugo. Osjetio sam neko veliko prisustvo oko sebe u sobi. Bila je to veoma mala soba. Osjetio sam pulsirajući život svuda oko sebe, veliko treperenje - gotovo nalik na uragan, veliku oluju svjetlosti, radost, ekstazu. Davio sam se u tome.

To je postalo tako neizmjerno stvarno da je sve postalo nestvarno. Zidovi sobe su postali nestvarni, kuća je postala nestvarna, moje vlastito tijelo je postalo nestvarno. Sve je bilo nestvarno jer je sada po prvi put bila stvarnost. Zato, kada Buda i Šankara kažu da je svijet maya, iluzija, nama je teško to razumijeti. Jer mi poznajemo samo ovaj svijet, nemamo nikakvu predodžbu. Ovo je jedina stvarnost za koju znamo. O čemu to ovi ljudi govore - ovo je maya, iluzija? Ovo je jedina stvarnost. Ako ne saznate ono stvarno realno, njihove riječi ne mogu biti shvaćene, njihove riječi ostanu teorijske. One sliče na hipoteze. Možda ovaj čovjek predlaže filozofiju - 'Svijet je nestvaran.' Kada je Beerkli na Zapadu rekao da je svijet nestvaran, šetao je sa jednim od svojih prijatelja, vrlo logičnim čovjekom; taj prijatelj je bio gotovo skeptik. Podigao je kamen sa puta i jako udario Berklija po nozi. Berkli je kriknuo, krv je jurnula, i skeptik reče: A sad, svijet je nestvaran, a? Kažeš da je svijet nestvaran? - zašto si onda kriknuo? Ovaj kamen je nestvaran? - zašto si onda kriknuo? Zašto onda držiš nogu i zašto iskazuješ toliku bol i muku na svom licu? Prestani sa tim. To je nestvarno.

Sada ovaj tip čovjeka ne može razumjeti što Buda misli kada kaže da je svijet opsjena. On ne misli da možeš proći kroz zid. On ne kaže to - da možeš jesti kamenje i da ne pravi nikakvu razliku jedeš li kruh ili kamenje. On ne kaže to. On kaže da ima jedna stvarnost. Jednom kada je spoznaš, ova takozvana stvarnost prosto izblijedi, prosto postane nestvarna. Sa višom stvarnošću u viđenju, javlja se usporedba, inače ne. U snu, san je stvaran. Ti sanjaš svake noći. San je jedna od najvećih aktivnosti koju stalno činiš. Ako živiš šezdeset godina, dvadeset godina ćeš spavati i skoro deset godina ćeš sanjati. Deset godina u životu - ništa drugo ne radiš tako mnogo. I svakog jutra kažeš da je to bilo nestvarno, i opet noću kad sanjaš, san postane stvaran.

U snu je jako teško sjetiti se da je to samo san, ali ujutro je to tako lako. Što se događa? Ti si ta ista osoba. U snu postoji samo jedna stvarnost. Kako usporediti? Kako reći da je to nestvarno? U usporedbi s čim? To je jedina stvarnost. Sve je nestvarno onoliko koliko i sve ostalo, zato nema usporedbe. Ujutro, kada otvoriš oči, tu je druga stvarnost. Sada možeš reći da je sve to bilo nestvarno. U duhu sa ovom stvarnošću, san postane nestvaran.

Postoji buđenje - u duhu sa TOM stvarnošću TOG buđenja, čitava ova stvarnost postane nestvarna. Te noći sam po prvi put razumio značenje riječi maya. Ne da nisam bio znao tu riječ ranije, ne da nisam bio svjestan značenja riječi. Kao što si ti svjestan, ja sam također bio svjestan značenja - ali nikada ranije nisam to bio razumio. Kako možeš razumjeti bez iskustva stvarnog viđenja? Te noći, još jedna stvarnost je otvorila svoja vrata, još jedna dimenzija je postala dostupna. Iznenada je bila tu, ta druga stvarnost, odvojena stvarnost, ono stvarno stvarno, ili kako god želiš da to nazoveš - nazovi to bogom, nazovi to istinom, nazovi to dhamma, nazovi to tao, ili kako god hoćeš. To je bilo bezimeno. Ali to je bilo prisutno - tako neprozirno, tako transparentno, a ipak tako čvrsto da ga je čovjek mogao dodirnuti. To me je gotovo ugušilo u onoj sobi. To je bilo previše i još nisam bio sposoban to apsorbirati. U meni se pojavio duboki nagon da izjurim iz sobe, da odem pod nebo - gušilo me je. To je bilo previše! To će me ubiti! Da sam ostao još nekoliko trenutaka, to bi me bilo ugušilo - tako je izgledalo. Izjurio sam iz sobe, izašao sam na ulicu. Postojao je veliki nagon samo da se bude ispod neba sa zvijezdama, sa drvećem, sa Zemljom... da se bude sa prirodom. I onda kada sam izašao, osjećaj gušenja je iščezao. Bilo je to jedno suviše malo mjesto za takvu veliku pojavu.

Čak i nebo je malo mjesto za tu veliku pojavu. To je veće od neba. Čak ni nebo nije granica tome. Ali onda sam se osjetio spokojnijim. Išao sam ka najbližem vrtu. To je bio potpuno nov hod, kao da je gravitacija bila iščezla. Hodao sam, ili sam trčao, ili sam prosto letio; bilo je teško razlučiti. Nije bilo gravitacije, osjećao sam se bestežinski - kao da me je uzimala neka energija. Bio sam u rukama neke druge energije. Po prvi put nisam bio sam, po prvi put više nisam bio pojedinac, po prvi put je došla kap i pala u ocean. Sada je čitav ocean bio moj. Ja sam bio ocean. Nije bilo ograničenja. Pojavila se ogromna moć, kao da mogu učiniti bilo što. Mene nije bilo, postojala je samo ona moć. Dospio sam do vrta u koju sam imao običaj ići svakog dana. Vrt je bio zatvoren, zatvoren preko noći. Bilo je suviše kasno, bilo je skoro jedan sat po ponoći. Vrtlari su čvrsto spavali. Morao sam ući u vrt kao lopov. Morao sam se penjati na vrata. Ali nešto me je vuklo ka tom vrtu. Nije bilo u mojoj moći sprečavati sebe. Prosto sam plutao. To je ono što mislim kada kažem ponovo i ponovo 'plutaj sa rijekom, nemoj gurati rijeku.' Bio sam opušten, bio sam relaksiran. Mene nije bilo. 'To' je bilo prisutno, nazovi to bogom - bog je bio prisutan. Htio bih da to nazovem TO, jer bog je previše ljudska riječ, pa je postala previše prljava od prevelike upotrebe, zagadilo je jako mnogo ljudi. Kršćani, hindusi, muhamedanci, svećenici i političari - svi oni su iskvarili ljepotu te riječi. Zato mi dopusti da to nazovem TO. TO je bilo prisutno, a ja sam samo bio nošen... nošen valom plime. Onog trenutka kad sam ušao u vrt, sve je postalo osvijetljeno, bilo je to po čitavom tom mjestu - blagoslov, blagoslovljenost. Mogao sam vidjeti drveće po prvi put - njihovo zelenilo, njihov život, sam njihov sok koji teče. Cijeli vrt je spavao. Drveće je spavalo. Ali ja sam mogao vidjeti cijeli vrt živ, čak i sitni listovi trave su bili tako lijepi. Pogledao sam okolo. Jedno drvo je bilo neizmjerno svijetlo - drvo molšrija. Ono me je privuklo, vuklo me je ka sebi. Ja ga nisam bio odabrao, sam bog ga je odabrao. Otišao sam do drveta, sjeo sam ispod drveta. Kada sam sjeo tamo, stvari su se počele smirivati.

Čitav univerzum je postao blagoslov. Teško je reći koliko dugo sam bio u tom stanju. Kada sam se vratio kući, bilo je četiri sata ujutro, pa mora da sam bio prema vremenu na satu najmanje tri sata - ali to je bila beskonačnost. To nije imalo nikakve veze sa vremenom na satu. To je bilo bezvremeno. Ta tri sata su postali čitava vječnost, beskrajna vječnost. Vremena nije bilo, promicanje vremena nije bilo; bila je to nedodirljiva, nemjerljiva stvarnost -.

I toga dana se dogodilo nešto što se nastavilo - ne kao kontinuitet - ali se još uvijek nastavljalo kao neka podstruja. Ne kao permanentnost - svakog trenutka to se događalo ponovo i ponovo. Čudo je bilo svakog trenutka. Te noći... i od te noći ja uopće nisam bio u tijelu. Ja lebdim oko njega, postao sam neizmjerno moćan i istovremeno i vrlo slab. Postao sam vrlo snažan, ali ta snaga nije snaga Muhameda Alija. Ta snaga nije snaga stijene, ta snaga je snaga ružinog cvijeta - tako krhkog u svojoj snazi... tako slab, tako osjetljiv, tako delikatan. Stijena će postojati, cvijet može nestati svakog trenutka, no ipak, cvijet je jači od stijene, zato što je življi. Ili, snaga kapi rose, na vlati trave koja samo blista na jutarnjem suncu - tako lijepa, tako mila, a ipak može skliznuti svakog trenutka. Tako neusporediva u svojoj milosti, ali može doći mali vjetrić i kap rose može skliznuti i izgubiti se zauvijek.

Prosvijetljeni imaju snagu koja nije ovozemaljska. Njihova snaga je potpuno od ljubavi... Kao ružin cvijet ili kap rose. Njihova snaga je vrlo krhka, ranjiva. Njihova snaga je snaga života, a ne smrti. Njihova moć nije od onoga što ubija; njihova moć je od onoga što stvara. Njihova moć nije od nasilja, agresije; njihova moć je moć milosti. Ali nikada više nisam bio u tijelu, samo lebdim oko tijela. I zbog toga kažem da je to bilo ogromno čudo. Svakog trenutka sam iznenađen što sam još uvijek ovdje. Ne trebam biti ovdje. Trebalo je da odem svakog trenutka, još uvijek sam ovdje. Svakog jutra otvorim oči i kažem: 'Dakle, opet sam tu?' Jer skoro se čini nemogućim. Čudo je bilo kontinuitet. Ja sam lomljiv, delikatan i osjetljiv. To je moja snaga. Ako baciš kamen na cvijet, kamenu se neće ništa dogoditi, cvijet će nestati. Ali ipak ne možeš reći da je kamen moćniji od cvijeta. Cvijet će nestati zato što je cvijet bio živ. A kamen - njemu se ništa neće desiti zato što je on mrtav. Cvijet će nestati zato što cvijet nema snagu uništavanja. Cvijet će prosto nestati i ustupiti mjesto kamenu. Kamen ima moć da uništi jer kamen je mrtav. Upamti, od toga dana ja stvarno uopće nisam bio u tijelu; samo neka delikatna nit me povezuje sa tijelom. I stalno sam iznenađen da cjelina nekako hoće da sam ovdje, jer ja više nisam ovdje svojom osobnom snagom, nisam više ovdje po svojoj volji. Mora biti da me cjelina zadržava ovdje, da mi dopušta da se još malo zadržim na ovoj obali. Možda cjelina želi da podijeli nešto sa tobom kroz mene.

Od tog dana svijet je nestvaran. Otkriven je još jedan svijet. Kada kažem da je svijet nestvaran ne mislim da je nestvarno ovo drveće. Ovo drveće je apsolutno stvarno - ali način kako vidiš ovo drveće je nestvaran. Ovo drveće je stvarno samo po sebi - ono postoji u Bogu, ono postoji u apsolutnoj stvarnosti - ali onako kako ga ti vidiš, ti ga uopće ne vidiš; ti vidiš nešto drugo, fatamorganu. Ti stvaraš svoj osobni san oko sebe i ako se ne probudiš, nastavit ćeš sanjati. Svijet je nestvaran jer je svijet koji poznaješ svijet tvojih snova. Kada snovi otpadnu i ti se prosto sretneš sa svijetom koji postoji, tada stvarnim svijetom.

Ne postoje dvije stvari, bog i svijet. Bog je svijet, ako imaš oči, bistre oči, bez ikakvih snova, bez prašine snova, bez izmaglice sna; ako imaš bistre oči, jasnoću, percepcije, samo Bog postoji. Onda, Bog je negdje zeleno drvo, a negdje drugo, bog je sjajna zvijezda, a negdje drugo, bog je ptica kukavica, a negdje drugo, bog je cvijet, a negdje drugo, dijete, a negdje drugo, rijeka - onda samo Bog jeste. Onog trenutka kada počneš gledati, samo Bog jeste. Ali upravo sada, što god vidiš nije istina, to je projicirana laž. To je značenje fatamorgane. Čim vidiš, čak i na jedan jedini tren, ako možeš vidjeti, ako možeš sebi dopustiti vidjeti, ustanovit ćeš kako je svuda prisutan ogroman blagoslov, svuda - u oblacima, na suncu, na zemlji. Ovo je divan svijet. Ali ja ne govorim o tvom svijetu, ja govorim o svom svijetu. Tvoj svijet je jako ružan, tvoj svijet je tvoj svijet koga je stvorilo sebstvo, tvoj svijet je projicirani svijet.

Ti koristiš stvarni svijet kao ekran i na njega projiciraš svoje osobne ideje. Kada kažem svijet je stvaran, svijet je neizmjerno lijep, svijet je svijetao sa beskonačnošću, svijet je svjetlost i ushićenje, to je slavlje, mislim na svoj svijet - ili na tvoj svijet, ako odbaciš svoje snove.

Kada odbaciš svoje snove, vidiš isti svijet kako ga je svaki Buda uvijek vidio. Kada sanjaš, sanjaš privatno. Da li si to opazio? - da su snovi privatni. Ne možeš ih podijeliti čak ni sa svojom voljenom osobom. To nije moguće. San je privatna stvar, zbog toga je on iluzoran, on nema objektivnu stvarnost. Bog je nešto univerzalno. Čim izađeš iz svojih privatnih snova, to je tu. Uvijek je bilo tu. Čim su ti oči bistre, iznenadna osvijetljenost - odjednom si preplavljen ljepotom, veličanstvenošću i milošću. To je cilj, to je sudbina.

Dopusti mi da ponovim.

Bez napora, nikada nećeš to postići, sa naporom to nitko nikada nije postigao. Trebat će ti veliki napor, i samo tada dođe trenutak kada napor postane uzaludan. Ali on postane uzaludan samo kada si došao do samog njegovog vrhunca, nikada prije toga. Kada si došao do samog vrhunca svog napora - sve što možeš učiniti ti si učinio - tada, odjednom nema potrebe da se čini bilo što više. Odbaciš napor. Ali nitko ga ne može odbaciti na sredini, on se može odbaciti samo na samom kraju. Zato, idi do same krajnosti, ako želiš to odbaciti. Čini koliko god možeš napora, uloži u njega cjelokupnu svoju energiju i totalno srce, tako da jednog dana možeš vidjeti - sada me napor neće odvesti nikuda. I toga dana nećeš biti ti onaj koji će odbaciti napor, on pada sam od sebe. A kada on padne sam od sebe, događa se meditacija. Meditacija nije rezultat tvojih napora, meditacija je događanje. Kada tvoji napori otpadnu, odjednom meditacija je tu... Njen blagoslov, njena blagoslovljenost, njena slava. Ona je tu kao prisustvo... svjetlost, okružuje tebe i okružuje sve. To ispunjava čitavu Zemlju i čitavo nebo. Ta meditacija ne može biti stvorena ljudskim naporom. Ljudski napor je suviše ograničen. Ta blagoslovljenost je tako beskrajna. Ne možeš time manipulirati. To se može dogoditi samo kada si u ogromnoj predanosti. Kada tebe nema, samo tada se to može dogoditi. Kada si ne-ti - bez želje, ne ideš nikuda - kada si samo ovdje-sada, ne činiš ništa posebno, samo postojiš, to se dogodi. I to dolazi u valovima i ti i val postanu kao plima. To dolazi kao oluja, i odnosi vas u jednu potpuno novu realnost. Ali najprije moraš učiniti sve što možeš, a onda moraš naučiti ne-činjenje. Činjenje ne-činjenja je najveće činjenje, a napor nenapornost je najveći napor. Tvoja meditacija koju stvaraš pjevajući mantru ili tako što sjediš miran i tih sileći sebe, jako je osrednja meditacija. To stvaraš ti, to ne može biti veće od tebe. To je napravljeno kod kuće, a stvoritelj je uvijek veći od stvorenog. Stvorio si to sjedeći, čineći joga položaj, pjevajući 'rama, rama, rama' ili bilo što - 'napamet, mehanički' - bilo što. Prisilio si um da bude tih. To je prisilna tišina. To nije onako tiho kao što dođe kada tebe nema. To nije ona tišina koja dolazi kada skoro ne postojiš. To nije ono blaženstvo koje se spušta na tebe poput goluba.

Kaže se kada je Isusa krstio Ivan Krstitelj u rijeci Jordanu, Bog se spustio na njega, svijetli duh se spustio na njega kao golub. Da, to je točno tako. Kada te nema, mir se spušta na tebe... kao golub... dospijeva u srce i ostane tamo, ostane tamo zauvijek.

Ti si svoja propast, ti si prepreka. Meditacija je kada nema meditatora. Kada um prestane sa svim svojim aktivnostima - shvaćajući da su one uzaludne - tada nepoznato ulazi u tebe, skrha te. Um mora stati da bi bog postojao. Znanje mora stati da bi postojalo spoznavanje. Ti moraš iščeznuti, moraš ustupiti mjesto. Moraš postati prazan, samo tada možeš postati ispunjen.

Te noći ja sam postao prazan i postao sam pun. Postao sam nepostojeći i postao postojanje. Te noći sam umro i ponovo se rodio. Ali onaj koji je ponovo rođen nema nikakve veze sa onim što je umrlo, to je nepovezana stvar. Na površini izgleda povezano, ali je nepovezano. Onaj koji je umro, umro je potpuno; ništa od njega nije ostalo. Vjeruj mi, ništa od njega nije ostalo, čak ni sjenka. To je umrlo potpuno, apsolutno.

Nije da sam samo modificiran, transformiran, modificirani oblik, transformirani oblik starog. Ne, nije bilo kontinuiteta. Toga dana, dvadesetprvog marta, osoba koja je bila živjela mnogo, mnogo života, milenijume, prosto je umrla. Drugo postojanje, apsolutno novo, koje uopće nije povezano sa starim, počelo je bivati. Religija ti samo daje potpunu smrt. Možda sam zbog toga čitavog dana koji je prethodio tom događaju osjećao neku hitnost nalik na smrt, kao da ću umrijeti - i stvarno sam umro. Spoznao sam mnoge druge smrti, ali one nisu bile ništa u usporedbi sa ovom. To su bile djelomične smrti. Nekad je umrlo tijelo, nekad je umro dio uma, nekad je umro dio ega, ali što se osobe ticalo, to je ostalo. Obnovljeno mnogo puta, ukrašeno mnogo puta, malčice promijenjeno tu i tamo, ali to je ostalo, kontinuitet je ostao. Te noći smrt je bila potpuna. Bio je to sastanak sa smrću i Bogom istovremeno.

 

- Osho -

Tekst prenesen sa: http://www.oshoworld.com/

http://www.oshoworld.com/biography/innercontent.asp?FileName=biography4/04-07-enlightenment.txt

Osho Rajneesh

Osho (Chandra Mohan Jain) je rođen u selu Kuchwada, Narsinghpur okrugu u indijskoj državi Madhya, 11. prosinca 1931. kao najstariji sin od jedanaestero djece trgovca tekstilom, koji je pripadao Jain-skoj religiji. Roditelji su ga poslali da živi s djedom i bakom (majčinim roditeljima) do njegove sedme godine. Po Oshovoj procjeni to je bio najvažniji utjecaj u njegovom razvoju zato što mu je baka dala maksimalnu slobodu bez nametnutog obrazovanja ili ograničenja. U sedmoj godini njegov obožavani djed je umro, tako da se tada vratio živjeti s roditeljima. Djedova smrt ostavila je dubok trag, a i još jedna smrt drage sestrične Shashi kada je imao 15 i to dovodi do neobične zaokupljenosti smrću koja je trajala cijelo njegovo djetinjstvo i mladost. Od najranijeg djetinjstva bio je buntovni i nezavisni duh, inzistirajući na osobnom iskustvu istine više od slijepog prihvaćanja znanja i vjerovanja primljenih od drugih. Osho doživljava prvi bljesak prosvijetljenja s četrnaest godina. Tih godina eksperimentira s meditacijama. Najviše je uživao izazivajući svoju izdržljivost vježbajući razne tehnike disanja, plivajući u rijeci i boreći se s riječnim brzacima. Osho je doživio duhovno prosvijetljenje 21. ožujka 1953, kada je imao 21 godinu. Rekao je da je odbacio sav napor i očekivanja. Nakon što opisuje intenzivan sedmodnevni proces, priča kako je izašao noću u Bhanvartal vrt u Jabalpuru i sjeo ispod drveta.

„U trenutku kada sam ušao u vrt sve je postalo blistavo, sa svih strana - blagoslov, blaženstvo. Prvi puta sam mogao vidjeti drveće - njihovo zelenilo, njihov život, njihov snažni pogon. Cijeli vrt je spavao, drveće je spavalo. Ali mogao sam vidjeti sav život u vrtu, čak i najmanja travčica bila je prekrasna.
Osvrnuo sam se. Jedno je drvo nevjerojatno svijetlilo. Privuklo me i povuklo prema sebi. Nisam ga izabrao ja, izabrao ga je sam Bog. Sjeo sam ispod njega. Kako sam sjeo, tako su se stvari počele sređivati. Cijeli je svemir postao blagoslovljen.“
Nakon što je doživio prosvijetljenje u svojoj dvadeset i prvoj godini, Osho završava studij filozofije, doktorira 1956., a 1957. - Rajneesh predaje na visokoj školi za sanskrit u Rajpuru. Godinu dana kasnije postaje profesor filozofije na univerzitetu u Jabalpuru. Godine 1966. napušta to mjesto, da bi se posvetio podučavanju meditacije. Šezdesetih godina putuje Indijom kao „Acharya (Učitelj) Rajneesh" držeći predavanja i izazivajući ortodoksne religiozne vođe na javne polemike, ispitivao je tradicionalna vjerovanja i sretao ljude svih životnih usmjerenja dotičući milijune srca.


1968. godine nastanjuje se u Bombaju gdje je živeći i podučavajući u Woodland apartmanu počeo razvijati svoju jedinstvenu Dinamičku meditaciju. Moderni čovjek, govorio je, previše je opterećen zastarjelim tradicijama prošlosti, kao i tjeskobama modernog života, tako da mora proći kroz duboki proces pročišćenja prije no što se može ponadati da će otkriti stanje bez misli - opušteno stanje meditacije.
1974. Osho otvara ashram u Puni koji postaje Meka za moderne tragače za Istinom. Sljedbenici ga počinju zvati Bhagwan - Blaženi. Tadašnji predsjednik Indije, Morarji Ranchhodji Desai, godinama je spriječavao sve napore Bhagwanovih učenika da presele ashram u jedan zabačeni dio Indije, gdje bi eksperimentirali s njegovim učenjem i stvorili zajednicu koja bi se samofinancirala i živjela u duhu meditacije, ljubavi, kreativnosti i smijeha.

1980. - Izvršen je pokušaj ubojstva na Bhagwana, pri jednom od njegovih predavanja. Napadač je bio član jedne tradicionalne indijske sekte. Iako se službena crkva, kako na Istoku tako i na Zapadu, njemu protivi, Bhagwan tada već ima četvrtinu milijuna učenika - iniciranih sannyasina.


1981. Bhagwan prestaje s predavanjima i stupa u fazu „komunikacije srca k srcu, bez riječi", jer mu je tijelo prilično oslabilo i treba odmora. Njegovi američki sljedbenici kupuju veliko imanje u pustinji centralnog Oregona. Oko njega se stvara model poljoprivredne zajednice koja se razvija nevjerojatnom brzinom, pokazujući impresivne rezultate pretvaranjem pustinje u zelenu oazu, sposobnu hraniti 3000 ljudi. Na ljetnim festivalima prisustvovalo je i do 20 000 ljudi iz cijeloga svijeta koji su stanovali i hranili se u Rajneeshpuramu. S druge strane, američka vlada odbija Bhagwanov zahtjev za odobrenje stalnog boravka; sam grad Rajneeshpuram postaje izložen napadima oregonskih vlasti i kršćanske većine.


U listopadu 1984. Bhagwan ponovo počinje govoriti pred javnošću. Istovremeno s rastom zajednice u Oregonu stvaraju se velike zajednice u svim važnijim zapadnim zemljama, uključujući i Japan, koje žive od svojih neovisno zarađenih prihoda.


1985. Bhagwanova tajnica i nekoliko članova uprave iznenada napuštaju zajednicu, a na vidjelo izlazi cijeli niz ilegalnih djela koja su počinili. Bhagwan poziva američke vlasti da obave temeljnu istragu što one iskorištavaju da bi pojačale svoju borbu protiv zajednice. Bhagwan biva uhapšen. Put do mjesta gdje mu se trebalo suditi, a koji uobičajeno traje nekoliko sati avionom, produžio se na čak osam dana. Nekoliko dana se čak nije znalo ni gdje se nalazi, a kasnije je Bhagwan pričao da su ga u Oklahomi uveli pod drugim imenom i strpali u karantenu zajedno sa zatvorenikom koji je bolovao od hepatitisa, bolesti koja je fizički oslabljenom Bhagwanu mogla biti kobna. Sat vremena prije nego što je konačno trebao biti oslobođen, poslije dvadeset dana muka, otkrivena je bomba u zatvoru. Svi su bili evakuirani osim Bhagwana. U zatvoru su ga kroz hranu trovali opasnim talijumom, koji je do kraja ostao u njegovoj krvi, rušeći mu ionako krhko zdravlje. Naposlijetku, na savjet svojih pravnika, Bhagwan je priznao krivnju za dva od trideset i četiri prekršaja kojim su ga teretili i na taj način izbjegao dalji rizik po život od strane američkog pravosuđa. Upotrijebio je "Alfred klauzulu", po kojoj se netko može proglasiti krivim iako to nije svojom osobnom krivnjom. Nakon plaćanja kaucije od 400 000 dolara i zabrane ulaska u Ameriku za narednih pet godina, on napušta tu zemlju privatnim avionom, te leti za Indiju. Tjedan dana kasnije, zajednica u Oregonu se počela raspadati.


Naredne 1986. godine Bhagwanu nije bio dopušten boravak ni u jednoj od država u koje bi se uputio: Grčka, Švicarska, Švedska, Engleska, Irska, Kanada, Nizozemska, Njemačka, Italija, Urugvaj, Jamajka, Portugal, odbijali su ga pustiti u svoju zemlju ili bi mu svega nekoliko dana po ulasku u zemlju poništavali vizu i proglašavali ga nepoželjnim. U Urugvaju saznaje zašto nije bio pušten u druge zemlje. Faxevi s informacijama o navodnim krijumčarenjima stvari i droge te prostituciji stizali su uvijek neposredno prije nego što bi se on obratio toj zemlji za vizu, što bi logično prouzrokovalo reakcije policije. Tako je Bhagwan svojim radikalnim raskrinkavanjem svih vrsta ljudske i vlastodržačke laži i licemjerstva, zaslužio titulu "svjetskog državnog neprijatelja", kakvu nemaju ni okorjeli kriminalci. Posljednje tri godine svog ovozemaljskog života proveo je u svom ashramu u Puni.

Oshovi govori učenicima i tragačima širom svijeta objavljeni su u više od šest stotina tomova, i prevedeni na preko trideset jezika. Kao što sam kaže "moja poruka nije doktrina, niti filozofija. Moja poruka je zapravo alkemija, nauka transformacije, tako da jedino oni koji su spremni umrijeti takvi kakvi jesu i biti rođeni ponovo u nečem tako novom da ga sada ne mogu čak ni zamisliti...jedino takva nekolicina hrabrih ljudi će biti spremna slušati, jer slušanje postaje riskantno."

"Slušajući, vi poduzimate prvi korak ka tome da budete preporođeni. Tako, to nije filozofija od koje jednostavno možete napraviti ogrtač i hvaliti se njom. To nije doktrina u kojoj možete naći utjehu za uznemiravajuća pitanja. Ne, moja poruka nije neka verbalna komunikacija. Ona je mnogo riskantnija. Ona nije ništa manja od umiranja i ponovnog rođenja."


Pošto je posljednje dvije godine uglavnom držao predavanja o zenu, istovremeno se usmjeravajući na samu srž svoga učenja, spajajući i poništavajući u sebi sve tradicije, učenici su ga nazvali Osho, po jednom zen-učitelju, što znači "novi čovjek".


Promijenio je ime Bhagwan Shree Rajneesh u Osho Rajneesh 12. rujna 1989. godine, jer je potpuno svojim učenjem prevladao indijsku vjersku tradiciju, iz koje potječe titula Bhagwan. Time je promijenjeno ime organizacije koja se razgranala širom svijeta, kao i naslovi blizu 400 knjiga, koliko je ostalo iza njega. 19. siječnja 1990. god., Osho Rajneesh napustio je svoje tijelo - oslabljeno srce je popustilo i Bijeli Oblak se raspršio u Beskraju. Njegovi učenici pričaju da se ponašao kao da ide na izlet toga dana; kada su jedna po jedna funkcija tijela počele otkazivati, nije dozvolio svom osobnom lječniku da ga prenese u bolnicu na operaciju riječima: „Došlo je vrijeme da odem." Potvrđujući učenje Osha da je smrt radost i ekstaza, njegov liječnik je počeo plesati oko kreveta na kome je ležao jedan od rijetkih Prosvijetljenih ljudi našega vremena. Po objavljivanju vijesti o smrti njegovog tijela, cijeli ashram u Puni je počeo slaviti, dok se njegovo tijelo iste večeri spaljivalo, po starom indijskom običaju. Urna s pepelom se čuva ispod njegovog kreveta, dok je njegova božanska mudrost stalno prisutna među njegovim učenicima, koji nastavljaju voditi organizaciju NEO-SANNYAS INTERNATIONAL i održavaju njegovo učenje i prisustvo živim, pamteći riječi: „Moje tijelo će umrijeti, ali moja energija će ostati vječno s vama." Kažu da su mu posljednje riječi bile, dok je tiho odlazio: „Ja nisam s ove planete. Moje tijelo je ovdje bilo samo gost."