1. Ja. Jer sam ili u objektivnoj istini ili u objektivnoj zabludi
2. Objektivno. Realno, objektivno, optimalno Ali ne i istinito u pogledu Apsolutne Istine. 
3. Zato sto ja pod objektivnim podrazumevam sveopsto ljudsko znanje, znanje i zablude, objektivno nije Apsolutno. Subjektivno oslobodjeno objektivnog je blize Apsolutnoj Istini.
4. Covek zivi zato sto je ziv, tacno je da zna da ce umreti samo mu je to neprijatno saznanje istisnuto od svesti na podsvesno nivou.
5. Apsolutna istina je upravo to, jedino nesto sto postoji, samo mi nemamo svest o njoj, gubimo se u mnogim njenim manifestacijama. Slusamo samo muziku, zaboravljamo da gramofon uopste postoji.
6. Opet, rekao bih da zna, samo daleko od svesti je potisnuo to saznanje,
7. Agree.

Ne postoji znanje o necemu sto se jos nije desilo. Jel' tu nesto nejasno ?
O necemu sto se nije desilo ne postoji objektivno misljenje, objektivno misljenje moze da postoji samo o necemu sto postoji.
Covek je ziv zato sto ima osecaj prisutnisti, zato sto aktivno ili pasivno komunicira sa okolinom, za to nije potrebno znanje o zivotu ili smrti.
Ne znam ko je izmislio glupost kao sto je "apsolutna istina" , posto je istina ono sto postoji a rec 'apsolutno' se koristi za nesto u sta se ne sumnja i sto ne moze da bude negirano.
U ono sto postoji ne moze da se sumnja ili da se postojanje toga negira, tako da je rec 'apsolutno' pored reci
istina apsolutno nepotrebna/besmislena.

sumnjam i ja malo u apsolutni stvarima. naravno tu treba poznati Nietzscheov pisi o nihilizamu... koja je stvarno njegova prava filozofska otkrića, a ne ubermensch. o tome se radi , ako neko kaže o nečemu da to je apsolutno to ili ono, onda to znači isto da samo ne poznaje objektu. odnosno ne postoje objekti bez akcidentalnosti, u bilo kakvi značenju objekata. Ovaj otkrića je snažno vezano sa Kant-skim drugom kritikom, sa Kritikom praktičnog uma...gde je reč o htenju, i o slobodu.Ako nešto bi bilo apsolutno onda ne bi bio samo mogućno nego i potreban bi bilo u jednog vreme, al sa čime mi susrešćamo to je samo obično, tako smo naučili. Odnosno sve je samo pitanja mogućnosti....a potrebnost je samo kod tim stvarima koje su već desili. al već sa zrdavom razumom vidi se da te stvari već nisu mogućni...
A što se stiče našeg uma iz aspekta kognitivni nauka, mi imamo neke podopnosti koje su rodili sa nama zajdno...i koje svi susrešće u tome da volimo sex. Kant o takvim podobnostima piše kao što percepcija prostora , o vreme itd. al sve je pod potencijala sukcesivna sinteza.
Apsolutno postojati nešto ako je to moguće samo sexualnost može da to bude, jer to je i mogućno i potrebno i u istom vreme.
Apslutno istina. Drugačije kazano, prevedeno je: sex sex
sa primerom: Ako imamo ljubavni duel sa jednom kaludjericom, i vodimo i lepo ljubav, jer kaludjerica sasvim se tako izgleda kao Ana Sof. Onda kršimo neke bitnije društvene normative, odnosno rušimo neke pravile koje o tome daje nama znak da pazimo na vrednostima drugim ljudima. Al kod kaludjericama zato je bitno nevinstvo jer sa tome one grade društveni mir, sa kojom kroz istorija omogućili drugim , običnim ljudima i to da vode ljubav sa voljenima.
Odnosno sa sexom sa kaludjericom i gradimo sreća a i rušimo u istim trenutku, koja iz sexualnost potiče iz obe strane.
Naravno jedan sex ne znači ništa za društveni mir. Najverovatnije ni za kaludjericu, ako nije patologična ličnost.

Dakle, po tebi je objektivno nesto mnogo vise od misljenja gomile, ok.
Sto se tice apsolutne Istine, ok, izraz samo istina je s jedne strane mnogo bolji jer apsolutno vuce na ko zna kakvu daleku istinu a zapravo je stvar u nasoj percepciji, t.j. u svesnosti. Cini mi se da i suvise neprosvetljenog sveta vidim, valjda zato sto sam i sam takav, s tom razliikom sto sam prokleto mnogo svestan toga.

Nije "po meni" to je realnost za sve, ne samo za mene, znaci objektivno znanje gomile a ne misljenje.
Znanje je osecaj, a misao nije osecaj. http://www.asdatoz.com/Documents/Website-%20Objective%20vs%20subjective%20ltr.pdf
Ako svi imamo ista cula imamo istu percepciju.
Vidis svet onakav kakav je morao da bude, posto ne bi bio ovakav da nije morao da bude ovakav. A tvoj licni osecaj o svetu koji ti, ja i svi mi vidimo je subjektivan.
Vazno je da si ti ziv, ostavi svetu da o tome razmislja za sebe. 

Možda nemaju svi istu percepciju.

histrionični nemaju isti percepciju...i kako sam naveo juče i to se leči sa sexom

Naravno da nemaju svi istu percepciju, svet je onakav kakvim ga vidimo a ne posmatramo ga svi iz istog ugla.

U sadašnjom trenutku od mene na jugu na balkanu hara primitivizam, i budu veštački histeriju da to ne bude samo u sadašnjom trenutku...odnosno MoteGril i suviše imaju isti percepciju ljudi kod nama(histerionični).

Ekart Toli

Koja je najveća prepreka doživljaju te stvarnosti?

Poistovjećivanje s vlastitim umom, zbog čega misao postaje prisilna. Nemoć da prekinete razmišljanje zastrašujuća je poteškoća, ali mi to ne shvaćamo jer gotovo svi od toga patimo, zato se takvo stanje smatra normalnim. Ta neprestana mentalna buka sprečava vas u pronalaženju carstva unutarnje smirenosti koja je neodvojiva od Bića. Ta buka također stvara lažno, misaono ja, koje baca sjenku straha i patnje. Kasnije ćemo to potanje razjasniti.

Filozof Descartes vjerovao je kako je pronašao temeljnu istinu kad je izrekao čuvenu tvrdnju: "Mislim, dakle jesam." Zapravo, izrazio je temeljnu pogrešku: izjednačiti mišljenje s Bićem i identitet s mišljenjem. Prisilni mislilac, što se odnosi na gotovo svakog čovjeka, živi u stanju očite odvojenosti, u bezumno kompleksnom svijetu trajnih problema i sukoba, u svijetu koji odražava sve veću fragmentaciju uma. Prosvjetljenje je stanje cjelovitosti, postojanja "u jednoti" i samim tim, u spokojstvu, sjedinjenost sa životom u njegovu očitovanom vidu, svijetu, kao i sjedinjenost s vlastitim najdubljim ja i neočitovanim životom - sjedinjenost s Bićem. Prosvjetljenje ne samo da označava okončanje patnje i trajnih, unutarnjih i vanjskih sukoba, nego isto tako i okončanje zastrašujućeg robovanja razmišljanju. Kakvo je to nevjerojatno oslobođenje!

Poistovjećivanje s umom stvara nepropustan zastor pojmova, etiketa, slika, riječi, prosudbi i definicija koje onemogućuju sve istinske odnose. Taj zastor postavlja se između vas i vaše prirode, između vas i vaših bližnjih muškaraca i žena, između vas i prirode, između vas i Boga. To je zastor misli koji stvara privid odvojenosti, privid kako s jedne strane postojite vi, a s druge potpuno odvojeni "drugi". Tada zaboravljate suštinsku činjenicu da ste, ispod razine tjelesne pojavnosti i odvojenih oblika, jedno sa svime što jest. Kad kažem da zaboravljate, time hoću reći da jednotu više ne možete osjetiti kao bjelodanu stvarnost. Možda vjerujete da postoji, ali više ne znate da je tako. Uvjerenje može pružiti utjehu. Međutim, samo uvjerenje putem vlastita iskustva donosi slobodu.

Razmišljanje je postalo bolest. Bolest se pojavljuje kad nestane ravnoteže. Primjerice, nema ničeg pogrešnog u tome što se stanice u tijelu razdvajaju i umnažaju, ali kad se taj proces nastavlja bez obzira na cjelokupnost organizma, stanice se pretjerano množe i tada dolazi do bolesti.

Koristimo li se njim na pravi način, um može biti iznimno dobar instrument. Koristimo li se pogrešno, međutim, postaje razoran. Da se točnije izrazim, najčešće nije riječ o tome da se pogrešno služite umom - najčešće se njim uopće ne služite. On se koristi vama. To je bolest. Vjerujete da ste vi taj um. To je zabluda. Instrument je preuzeo vlast u svoje ruke.

Ne slažem se sasvim s tim. Istina je da često besciljno razmišljam, kao i većina ljudi, ali ipak mogu odlučiti koristiti se umom da nešto dobijem i postignem, a to činim cijelo vrijeme.

Samo zato što možete riješiti križaljku ili izgraditi atomsku bombu, to ne znači da se koristite umom. Upravo kao što psi vole žvakati kosti, tako i um voli gurati nos u različite probleme. Zato i rješava križaljke i gradi atomske bombe. Vas ne zanima nijedno ni drugo. Dopustite mi da vas upitam: možete li se osloboditi uma kad god to poželite? Jeste li pronašli tipku za isključivanje?

Hoćete reći da potpuno prestanem misliti? Ne, ne mogu ga se osloboditi kad to poželim, osim na trenutak-dva.

To znači da se um koristi s vama. Vi se nesvjesno poistovjećujete s njim, tako da čak i ne znate kako ste njegov rob. Gotovo kao da ste opsjednuti, a da to i ne znate i zato smatrate da ste vi to biće koje vas je opsjelo. Početak slobode jest spoznaja kako vi niste to biće koje vas opsjeda - mislilac. Ta vam spoznaja omogućuje da promatrate mislioca. Onoga trenutka kad počnete nadzirati mislioca, aktivira se viša razina svjesnosti. Tada počinjete shvaćati kako onkraj misli postoji prostrano carstvo inteligencije, kako je misao samo sićušan vid te inteligencije. Također shvaćate kako sve one stvari koje su uistinu važne - ljepota, ljubav, stvaralaštvo, radost, unutarnje spokojstvo - izranjaju iz područja onkraj uma. Počeli ste se buditi.

Što točno mislite reći kad govorite o "nadziranju mislioca"?

Ode li čovjek liječniku i kaže: "Čujem glasove u glavi", vjerojatno će ga liječnik poslati psihijatru. Činjenica je da na vrlo sličan način doslovce svi u glavi neprestano čujemo glasove: to su nesvjesni misaoni procesi, a ne shvaćate kako imate moć zaustaviti ih. Riječ je o trajnim monolozima ili dijalozima. Vjerojatno ste na ulici susreli "lude" ljude koji bez prestanka razgovaraju sa sobom ili mrmljaju. To se ne razlikuje mnogo od onoga što radite vi i svi drugi "normalni" ljudi, osim što ne govorite naglas. Glas iznutra komentira, nagađa, prosuđuje, uspoređuje, žali se, nešto mu se sviđa, nešto ne i tako u nedogled. Taj glas ne mora biti povezan sa situacijom u kojoj se upravo nalazite; možda oživljava davnu ili nedavnu prošlost, možda uvježbava ili zamišlja moguće buduće situacije. Razmišlja li o budućnosti, nerijetko zamišlja kako će stvari krenuti u pogrešnom smjeru ili zamišlja negativan ishod; to nazivamo zabrinutošću. Katkad su ta razmišljanja praćena vizualnim slikama ili "mentalnim filmovima". Čak i ako se glas odnosi na trenutačnu situaciju, protumačit će je pojmovima prošlosti. To je zato što glas pripada uvjetovanom umu, koji je rezultat sveukupne vaše prošlosti, kao i kolektivnog kulturalnog misaonog sklopa koji ste naslijedili.

Dakle, sadašnjost promatrate i prosuđujete očima prošlosti i dobivate potpuno iskrivljenu sliku. Nije neuobičajeno da taj glas predstavlja čovjekova najgoreg neprijatelja. Mnogi ljudi žive s mučiteljem u glavi koji ih neprestano napada, kažnjava i iscrpljuje im životnu energiju. To je uzrok neizrecive bijede i nesreće, kao i bolesti. Dobra je vijest to što se uistinu možete osloboditi vlastita uma. To je jedino istinsko oslobođenje. Upravo sada možete poduzeti prvi korak. Počnite što je češće moguće osluškivati glas u svojoj glavi. Osobito obratite pažnju na sve misaone obrasce koji se ponavljaju, one stare gramofonske ploče koje se već godinama okreću u vašoj glavi. To sam htio reći kad sam govorio o "nadziranju mislioca", odnosno: slušajte glas u svojoj glavi i budite ondje u ulozi svjedoka. Kad slušate taj glas, slušajte ga nepristrano. Hoću reći, ne prosuđujte. Ne prosuđujte i ne osuđujte ono što čujete, jer bi to značilo kako taj isti glas ponovno ulazi kroz stražnja vrata. Uskoro ćete shvatiti: ondje je glas, a ovdje Ja jesam, osluškujem ga i nadzirem. Ta spoznaja Ja jesam, taj osjećaj vlastite prisutnosti nije misao. Ona izrasta negdje onkraj misli.

Zato, slušate li misao, svjesni ste ne samo misli, nego i sebe kao njezina svjedoka. Probudila se nova dimenzija svjesnosti. Osluškujete li misao, osjećate svjesno prisustvo - svoje dublje ja - u pozadini ili ispod misli. Misao tada gubi moć nad vama i brzo se povlači, jer više ne pružate energiju umu poistovjećujući se s njim. To je početak kraja nesvjesnog i prisilnog razmišljanja. Kad se misao povuče, osjetit ćete kako je u mentalnoj struji došlo do prekida - to je pukotina u kojoj nema misli. U početku će ti prekidi biti kratkotrajni, trajat će možda samo nekoliko sekundi, ali postepeno će se produživati. Kad dođe do prekida, u nutrini ćete osjetiti duboku tišinu i spokojstvo. To je početak prirodna stanja doživljene jednote s Bićem, koja je najčešće zamagljena umom. Osjećaj duboke tišine i spokojstva s praksom će se produbiti. Zapravo, nema kraja njihovoj dubini. Također ćete osjetiti kako se iz dubina nutrine uzdiže tanano zračenje radosti: to je radost Bića.

To ne nalikuje na stanje transa. Uopće mu ne nalikuje. Ovdje ne dolazi do gubitka svijesti. Istina je upravo suprotna. Kad bi cijena spokojstva bilo sužavanje svijesti, a cijena duboke tišine smanjenje životnosti i budnosti, tada ih ne bi bilo vrijedno imati. U takvom stanju unutarnje povezanosti postat ćete mnogo živahniji i budniji nego u stanju u kojem se poistovjećujete s umom. Bit ćete potpuno prisutni. To stanje također pojačava učestalost vibracija energetskog polja koje daje život fizičkom tijelu.

Što se dublje spuštate u carstvo bez misli, kako se to ponekad naziva na Istoku, spoznat ćete stanje čiste svijesti. U tom stanju vlastitu prisutnost osjećate s takvom snagom i radošću da sveukupno razmišljanje, emocije, fizičko tijelo, kao i cijeli vanjski svijet, postaju relativno beznačajni u usporedbi s tim stanjem. Pa ipak, to nije sebičnost, nego stanje nesebičnosti. Odnosi vas onkraj onoga o čemu ste prije razmišljali kao o "vlastitom ja". Ta prisutnost ste vi sami, a istodobno je nezamislivo veća od vas. Ovo što vam pokušavam prenijeti može zvučati paradoksalno, pa čak i proturječno, ali nema nikakva drugog načina na koji bih to mogao izraziti.

Umjesto da "nadzirete mislioca", prekid u struji misli možete izazvati sasvim jednostavno, usmjerivši žarište pažnje u sadašnji trenutak. Postanite snažno svjesni sadašnjeg trenutka. To će u vama probuditi duboko zadovoljstvo. Na taj način odvlačite svijest od umnih aktivnosti i stvarate prekid u mislima te postajete iznimno budni i svjesni, ali ne razmišljate. To je suština meditacije.

To u svakodnevnom životu možete provoditi tako što ćete se pozabaviti bilo kojom rutinskom aktivnošću koja vam inače predstavlja samo sredstvo do nekog cilja, dajući joj potpunu pažnju, tako da sama sebi postane ciljem. Primjerice, svaki put dok hodate uz i niz stube u svojoj kući ili na radnom mjestu, pomno usmjerite pozornost na svaki korak, pokret, pa čak i na disanje. Budite potpuno prisutni. Kad želite oprati ruke, obratite pozornost na sve osjetilne opažaje povezane s tom aktivnošću: zvuk i dodir vode, pokreti ruku, miris sapuna i tako dalje. Kad ulazite u automobil, nakon što ste zatvorili vrata, zastanite nekoliko sekundi i promatrajte ritam disanja. Postanite svjesni tihog, ali moćnog osjeta prisutnosti. Postoji samo jedno sigurno mjerilo kojim možete odrediti koliko ste uspjeli u toj praksi: stupanj unutarnjeg spokojstva.

Najvažniji korak na vašemu putovanju prema prosvjetljenju jest ovaj: naučite raskinuti poistovjećenost s vlastitim umom. Svaki put kad izazovete prekid u struji misli, pojačava se svjetlost vaše svijesti. Jednoga dana možda ćete shvatiti da se smijete glasu u glavi, kao što biste se nasmijali vragolijama djeteta. To znači da sadržaj uma više ne shvaćate ni izbliza tako ozbiljno, budući da vaš osjećaj vlastitog ja ne ovisi o njemu.

PROSVJETLJENJE: UZDIZANJE IZNAD MISLI

Nije li razmišljanje najvažnije za opstanak u ovom svijetu?

Um je instrument, oruđe. Postoji kako bi izvršavao stanovite zadatke, a kad je zadatak izvršen, oruđe možete odložiti. Kako sada stvari stoje, rekao bih kako osamdeset do devedeset posto ljudskoga razmišljanja ne samo da se ponavlja i da je beskorisno, nego je zbog svoje neučinkovitosti i često negativne prirode uvelike i štetno. Promatrajte um i vidjet ćete da je to istina. To dovodi do ozbiljna gubitka životne energije.Ta vrsta prisilnog razmišljanja zapravo predstavlja ovisnost. Čime se odlikuje ovisnost? Vrlo jednostavno: osjećate da više ne možete prestati po svojoj volji. To o čemu ste ovisni čini vam se snažnijim od vas. Također vam pruža lažan osjećaj zadovoljstva, zadovoljstva koje se neminovno pretvara u bol.