Ovo je najveća glupost koju sam čuo u životu! Proces katoličenja je prisutan na teritoriji današnje Hrvatske ne samo od 17-og veka,kada je veliki deo naroda prebegao na teritoriju Austrije pod Arsenijem 3. i kasnije Arsenijem 4.Šakabendom,već je postojao i ranije jer su Srbi itekako bili prisutni svuda na balkanu i to,gledajući u naše krajeve u celosti, kao većinsko stanovništvo.Konstantno pokatoličavanje je bilo prisutno u svim periodima i pod svim austro-ugarskim carevima.Nekada je to bilo manjeg obima,jer su im ratničke usluge Srba(ne Hrvata!)bile potrebne u tom trenutku a čim bi takva potreba bila nevažna odmah se taj proces istom žestinom nastavljao.Uzmite samo ovaj podatak ne primer vezan za Žumberak.Prvi Srbi u Žumberku pominju se godine 1526. Zovu ih Rašanima ili Srbima. Ova prva naseobina pojačana je dolaskom veće grupe Srba u Žumberak godine 1531. Doseljenici su nazivani i Uskoci, pa se po njima i danas jedna planina u zaleđu Žumberka naziva Uskočka gora.Već 1533 g., trazio je Ratni Savet u Gradcu i od žumberackog kapetana barona Ernsta Paradajzera kako da se uklone pravoslavni svestenici iz Zumberka. Baron je predlozio da se to ne ćini naglo, jer bi 9.000 srpskih ratnika na granici moglo preći Turcima, nego , veli treba pričekati da umru sadasnji svestenici, a dotle uzeti u skolu, u semenistu, siromasnu pravoslavnu decu ili siročad i odgojiti ih za svestenike, pa ih poslati u Žumberak, kad umru pravoslavni sveštenici. 3.000 - 4.000 pravoslavnih Srba su prevedeni u uniju(18.vek).O tom svedoči izmedju ostalih tadašnji ministar Bernštajn jedini čestit covek u ovoj sramnoj aferi i znao je kako su vojne vlasti batinale pravoslavne svestenike, udarale na njih teske lance, zatvarale u tamnice (izričito kaže za generala Petacija), zato sto su dolazili krstiti decu pravoslavcima u Žumberku; kako je unijatski svestenik vezao za jasle pravoslavnog svestenika i naterao ga da iz jasala jede i pije i druge nečasne stvari mu činio.Ovih primera je bilo bezbroj u istoriji od 16. do 20.veka tako da ne bi stale ni u sve knjige ovog sveta i nema smisla navoditi ih jer to niko ne želi da čuje.Ali mi znamo!

Čitam ovu raspravu, znam da su se većina diskutanata deklarisali kao vernici, pa se pitam kako vas nije sramota? Gde će vam duša? Najpošteniji od svih je ateista.

Na sramotu vam svi postovi, pričesti i mise kad nemate dušu. Ne čudite se kad se nađete pred licem Spasitelja i kad vam on bude rekao:

- Idi od mene, ja te ne znam.

pokatoličenje se odvija samo u tvojoj glavi i dan danas. daj crno na bijelo izvor, jer laprdanja ne fermam ni najmanje.

u BIH je proces popravoslavljena i općenito u osmanskom carstvu jako izražen jer pravoslavci su privilegirani u odnosu na katolike, na koje turci gledaju kao petu kolonu vatikana.

Medju vaznije dogadjaje valja svakako zabiljeziti i PRELAZ JEDNOG DIJELA KATOLIKA U BOSNI NA PRAVOSLAVLJE. Presla je i skoro cijela Trebinjska biskupija u Hercegovini tokom XVI. i XVII. stoljeca. Katolicki narod ostao je bez svecenika usred ljutih progona. Pravoslavna crkva sklapa vec iza pada Carigrada kompromis sa Turskom carevinom i patrijarha Genadije dobiva cast turskog pase.

A narod Neretve i Popova pise 1629., da je veci dio katolika ovih strana otisao u skizmu. VI. Skaric u dokaz pravoslavlja spominje oko 50 starih crkava oko Trebinja i u Popovu. Crkve su doista stare, iz predturskih vremena, samo nikad nijesu bile pravoslavne vec katolicke kao ni ona u selu Dracevu. Sacuvan nam je dokumenat, kako je pravosl. vladika, valjda pri njezinu osvestenju, dao sastrugati krec s crkve, porusiti katolicke oltare i izbaciti napolje kosti katolickih pokojnika. Narod, ozlojeden, hoce da se vrati katolickoj vjeri, ako mu se pribavi stalan zupnik. Nazalost od toga nije bilo nista, i ti katolici ostase i dalje pravoslavnim. Sve ove vijesti donosimo prema spomenutoj studiji »Maseniibertritte...«, za koju je prvak srpske historiografije Stanoje Stanojevic (Jugosl. istor. casopis, III., 376) rekao, da je u cijelosti dokazala svoj predmet, a time i prelaz katolika trebinjske biskupije na pravoslavlje.

pa ja sam srbin   ma znao sam, uvijek kad sam se gledao u ogledalo vidio sam srpsku facu  

mi hvarani smo, hvala bogu, uvijek bili uz srpstvo i za srpstvo.

Jovan Rašković, pokojni član Srpske akademije nauka i umjetnosti, u knjizi "Luda zemlja" (1990), na posve različit način vidi osnovni izvor srpsko-hrvatskog sukoba, to ko je agresor, a ko žrtva. Rašković tvrdi da Srbi imaju sve crte edipalnog karaktera. To praktički znači da su Srbi, u isto vrijeme, do određene mjere agresivni i submisivni. Oni su odani, pokorni, ali, povremeno, znaju da se pobune, da žestoko ustanu protiv autoriteta. "Edipalni karakter je vrlo otvoren. To nije karakter mraka i osjenčenja, to je čist karakter u kome postoje samo dva elementa - sve ili ništa." Hrvati, s druge strane, imaju crte kastracionog karaktera. Ovaj tip karaktera je "zatvoren i hermetičan. On je, u stvari, pod stalnim uplivom straha da će biti kastriran, da će mu se nešto desiti, da će izgubiti nešto što pripada samo njemu. Kastracioni karakter strahuje da će biti prevaren, 'nasamaren', podvrgnut nekim procedurama, koje će za njega biti neprijatne i koje će ugroziti njegovo dostojanstvo."

       U srpsko-hrvatskom sukobu radilo bi se, dakle, o sukobu dvije etničke grupe od kojih je srpska edipalna, "ponešto agresivna, sklona određenim promjenama", i hrvatske kastrativne "kojoj odgovara neka vrsta sadašnjeg, i koja se boji svake promjene". Srpska - edipalna je "spremna na to da mijenja svoje očeve, svoje gospodare, i da mijenja one koji gospodare zadovoljstvom", dok se hrvatska - kastrativna boji ma kakve promjene. (Pitam se da li bi da je živ, Rašković, danas, ovaj stereotip, prije svega glede Srba, proglasio nevažećim, ili bi ga možda zamijenio nešto drugačijim.) U osnovi, rezonuje Rašković, "kastrat (Hrvat, D.K.) koji je zaokupljen strahovima od agresivnog Edipa (Srbina, D. K.) ispoljava ogromnu mržnju prema Edipu (Srbinu, D.K.), tako da poništavanje agresivnog Edipa (Srbina, D.K.) ne smatra nečim što nije u redu, nečim što dovodi do osjećanja krivice". Zaključak ovakvog slijeda razmišljanja nameće se sam po sebi: Srbi su, htjeli-ne htjeli, uvijek žrtve Hrvata koji uništavanje Srba smatraju posve legalnom i legitimnom rabotom.

Ми Срби смо вазда били пуни издајица и превртљиваца. Такве су околности биле, али ето, сада знаш зашто си Крват, а шта си пореклом.