Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 28. Mar 2024, 23:36:08
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Idi dole
Stranice:
2 3 ... 14
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Romanticne price  (Pročitano 221773 puta)
08. Sep 2010, 22:41:54
Moderator
Legenda foruma


Sve ima svoje...

Zodijak Libra
Pol Žena
Poruke 44533
Zastava Vojvodina
OS
Windows XP
Browser
Chrome 6.0.472.53
mob
Nokia 
Ne znam zašto, ali uvek kada kiša pada, setim se prošlih dana... i zapitam se: Koliko je zvezda na ovom nebu? Da li svaka sija za nekoga? Za neko usamljeno srce koje čeka... i gleda u zvezde, isto kao ja sada.. i razmišlja... Svaki put kada podignem glavu iz ove sive svakodnevnice i ugledam taj beskrajni svod, ja pomislim na Tebe. Svaki put kada ugledam neki sjajni treptaj, pomislim na tebe i pitam se da li ti misliš na mene ili na neku drugu? Da li ta zvezda sija baš za Nas dvoje?

Znam da ću te voleti zauvek... Ta reč zvuči tako... dugo... Hej, kako je moguće nekoga voleti toliko? Znaš li da baš ona prava ljubav traje zauvek... Tog trenutka kada sam te ugledala, znala sam da je potreban momenat jedan da mi oduzmeš dah... i jedan otkucaj srca da shvatim da bez tebe ne mogu dalje... A taj jedan momenat je momenat za sva vremena...

Ti si za mene bio sjajna zvezda, koja uvek sija u mom oku i mom srcu. Svaki put kada sam pored tebe srce prestaje da kuca, a ti ga svaki put oživljavaš! Ti si zrak koji osvetljava put. I kada nema nikoga- tu si TI! Ti si moje sunce i daješ mi snagu da nastavim da koračam napred, bez obzira na sve. Ti si duga posle mračne oluje, senka koja krade svetlost. Daješ mi ljubav, koje sam gladna. Spremna sam sve da ti dam, a da ne dobijem ništa! To je ljubav na prvi i poslednji pogled. Na žalost- fatalan po mene. Uzalud pokušavam da spojim delove svog razbijenog srca... Koliko god se trudila, to je nemoguće! Jer kud god da krenem i šta god da uradim, ja mislim na tebe. Potreban si mi bio samo ti- tvoj topli osmeh i ljubavi do neba. Ali ti to nisi umeo da mi pružiš, jer ne poznaješ ljubav i nikada nećeš znati šta znače reči Volim Te! A mene si mogao da voliš... to je bilo tako lako. Trebalo je samo da imaš Srce, koje oseća i koje nije hladno kao stena...
 
Sve je bilo isuviše dobro da bi bilo istinito. Nisam mogla da pronađem reči koje bi opisale kako sam se osećala i koliko sam bila srecna! I sama nisam razumela kako tvoja ljubav može da učini ono što niko drugi ne može! Nikad sebi nisam bila jasnija kao tada. Zahvaljujući tebi uvek sam lebdela u oblacima, ali i još čvršće stajala na zemlji. Ti si bio ostvarenje mojih snova, sve ono što sam sanjala, maštala, trebala... Ti si za mene bio moja ljubav, čežnja, moje srce, moja požuda, moj drug...

Ispred tebe sam stajala takva kakva jesam. U mojim očima ti nikada nisi video lažni sjaj... Moji pogledi su ti govorili sve! Reči i nisu bile potrebne da shvatiš da volim te više od sebe! Takvog kakav jesi... Ne ni tvoje ime, prezime, već Tebe, u isto vreme tako jednostavnog i komplikovanog... Volela sam te kada ni jedan razlog za to nisam imala... Kažu da dok god volimo nekoga zbog njegovih vrlina, da to i nije prava ljubav. A ja sam volela svaku tvoju manu. One u mojim očima nisu ni bile mane. Noću sam mislila na tebe, a danju sam živela za tebe... Naša dva života bila su data jedna drugome, a ipak je svako otišao na svoju stranu, da ponovo luta... I na kraju smo postali samo stranci i ništa drugo...

Želela sam da sa tobom doživim prve pahulje, i da zajedno budemo deo te snežne bajke... Kažu da kada padne prvi sneg, treba da se zamisli želja... Pala je i ta prva pahulja, samo što je nismo dočekali zajedno... A želja? Ostala je neispunjena i prazna- baš kao i moje srce. Ostavio si me na pustoj stanici. A ja sam čekala i čekala da se vratiš. Opet mi je duša sve o tebi sanjala... Prolazili su meseci, dani, sati, a ja sam i dalje čekala sama na peronu gledajući kako odlaziš, i kako nemaš nameru da se vratiš... Zamisli kolika je tišina nastala, kad je jedini zvuk koji se čuo bio plašljivi otkucaj moga srca. A još uvek na zidu preko puta ulice moja senka sa tvojom luta...

Neuspeh nije ako smo nešto učinili pogrešno, već ako nismo ni pokušali... Ali, kod nas je, na žalost, sve bilo pogrešno, iako smo pokušali... U ovom ludom talasu života smo se izgubili...
Nastavila sam da idem dalje, kao da te nikad nisam poznavala... Ostavio si rupu u mom srcu koju ne umem da zatvorim. Ali ne mogu da te pustim iz srca... Jer bole me i usne, i duša, i telo... I pogled mi se gubi... U gomili nepoznatih ljudi tražim Tebe.. ili lik koji će samo ličiti na tvoj. A možda vremenom i postanem slepa da primetim druge... Bez tebe sam postala tako obična!

I niko nije ni primetio da sam umrla zbog tebe... Moja duša je prazna, srce je pusto odkad te nema, odkad si samo otišao... I pitam se da li si ti dno mog najvećeg dna, osećaj koji me ubija iznutra, zarobljena misao u glavi???
Sada je sve protiv mene.. čak ni zvezde nemaju onaj isti sjaj... Doživela sam da imam rane koje ne krvare, a jako bole. Ti si se samo poigravao sa mojim osećanjima... U stvari, ti si se uvek poigravao sa tuđim osećanjima! Ali jednoga dana, kada se najmanje budeš nadao, platićeš sve svoje kazne. Jer je život jedna velika slučajnost i sve se u životu vraća. Bez obzira koliko ti bežao od stvarnosti i realnosti, ona neće pobeći od tebe! Onda si ništa- tek jedna čestica praha. I topiš se nestajući u tišini, gubeći se kao senka u daljini, a iza tebe ostaće tek prašine trag. Taj trag će biti dokaz koliko si nekad nekom bio drag.

Danas mislim da je sudbina nepažnjom promešala karte sreće...
Samo ti želim da pronađeš sebe i svoje snove.. i da budeš ono što jesi... Jer ja sam našla svoj novi san... I sada moja senka sa nečijom drugom senkom luta..
IP sačuvana
social share
Ni jedan čovek nije ostrvo, sam po sebi celina; svaki je čovek deo Kontinenta, deo zemlje; ako Grudvu zemlje odnese more Evrope je manje, kao da je odnelo neki Rt, kao da je odnelo posed tvojih prijatelja ili tvoj; smrt ma kog čoveka smanjuje mene, jer ja sam obuhvaćen Čovečanstvom.
I stoga nikad ne pitaj za kim zvono zvoni; ono zvoni za tobom...

Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Legenda foruma


Sve ima svoje...

Zodijak Libra
Pol Žena
Poruke 44533
Zastava Vojvodina
OS
Windows XP
Browser
Chrome 6.0.472.53
mob
Nokia 
Bila sam dijete a opet odrasla zena. Bila sam poput sestre a opet ona koja ga je voljela. Pitam se jeste li voljeli nekoga ljubavlju odrasle zene,naivne djevojcice,iskrene prijateljice,tihe ljubavnice? Ja jesam,ne jedan dan,ne mjesec ni godinu vec dugih 12 godina. Ugledala sam ga svojim djecijim ocima i shvatila da postoji ljubav na prvi pogled. Nisam znala sto me ceka. smjeh,suze il sreca? Te zelene oci postale su mi san svake noci,svaki sam dan cekala hoce li doci? Trudila sam se biti najbolja prijateljica i uspjevala sam bila sam njegova Kraljica. Ona koja je cuvala najlude tajne,znala sve njegove snove,sve zelje i strahove. A ja sam ga svakim danom sve vise voljela. Bio je djete a opet odrastao muskarac. Toliko sam vjerovala u njega,mislila da me voli. I volio me kao jedinu sestru. Odrastao je uz djeda i baku koji su bili sve sto je imao. Kada sam dosla davajuci mu prijateljsku ljubav,savjete,pomoc,obje ruke kad god padne postala sam mu obitelj, ljubav ali ne ona koja sam htjela biti voljena i jedina.

Cesto je mjenjao cure,neke su mi bile prijateljice,neke nikad nisam sretala,neke su bile drage,neke sam mrzila ali niti jedna od njih bezbroj nije trajala. Svaka je samo onako jadno prolazna. Svakim danom sam odrastala,sve vise ga voljela,postajala ozbiljnija. Priznati ljubav nisam naucila. Bila sam njegov ponos, pametna"sekica", pristojna curica, dobra ucenica i sportasica. Njegovi prijatelji su me voljeli jer sam bila tako posebna. Zajedno smo se smijali svim onim prolaznima, odbacenima i odmah zaboravljenima. A nikad nije ni slutio koliko sam puta pozeljela biti bar jedna od tih prolaznih al samo da budem.

Prolazili dani,godine a moje prijateljice sve umornije od mog cekanja, plakanja i gledanja kako se ljubi s drugima a onda komentiranja pa nije ti losa braco, slatkica je... Moj mobitel priznao mu je koliko ga volim dok sam ja odgovarala pred plocom a mobitel ostavila najboljoj prijateljici da mi ga cuva.Bas na moj rodjendan. Nije nazvao,nije odgovorio,ispred skole nije cekao.samo sam slusala:eto vidis nije te zavrijedio,oprosti ali zivot ti se zbog njega promjenio. Nije se javljao danima, nije me podigao u zrak i vrtio, nije mi rekao sreco Sretan ti rodjendan ,voli te braco, nije se pojavio dugo, predugo. Sjedila sam ispred skole ,bez prijatelja, njegovog osmjeha i zezanja. Sjedila i kajala se sto mu nisam sama priznala i da budem iskrena to si jos ni danas nisam oprostila .Kad sam najmanje ocekivala srela sam ga, bez sjaja u ocima i prelijepog osmjeha, prisao je i poceo pricat: ej di si? kako si? sta radis? Bila bih sretnija da je dosao i ubio me ,rekao mi kucko lazljiva nikad me nisi kao brata voljela ali nije. Postala sam poznanica ,cak ni prijateljica .Da sam bar tada shvatila i nekim drugim putem krenula!Ja sam se jos vise trudila, sve sto sam znala da zeli kupovala mu, svaku koju je zelio imati namjestala mu,trudila se biti mu zlatna ribica samo da se vratim bar da budem opet kao sekica .I jesam, uspjela sam. Opet sam bila najbolja ,opet najdraza a izjava o mojoj ljubavi kao da se nikada nije ni napisala. Svaka moja prijateljica imala je nekoga, bar je mjesec dana bila voljena a ja sam 9 godina patila .Nisam znala kako je kad te netko zagrli, pojubi ,dodirne . Znala sam samo kako voljeti i to najbolje skrivati.

Jednog dana sam odlucila sve prekinuti i svakom bicu svoju ljubav priznati .Kuci su svi poludjeli ,sve mi zabranili, svaki dan me kontrolirli. Ali sta su oni bili za mene i moju ljubav?? Nista,samo ljudi koji ne znaju iskreno voljeti.zaboravila sam da postoje. Oni su me izdali, ni u jednom trenu me nisu podrzali. Vise se nisam trudila da budem najbolja ,da budem obiteljska slatkica ,najmlada dobra curica. Mrzila sam ih, skolu, svoj razred, prijatelje. Htjela sam njegovu obitelj ,njegove prijatelje, htjela sam njegov zivot umjesto svog. Cekala sam ga satima, prosao je cijeli dan, noc ,jutro, popodne cinilo se kao vjecnost. Sjecam se njegova baka se spustila u prizemlje zgrade: Jeste li poludjeli ,ti ovdje cijeli dan i noc a on ispred zgrade na klupi. Otvorila sam vrata zgrade i stala na vrh stepenica prisao je i stao kraj zadnje. Nikad prije nisam vidjela suze u tim zelenim ocima. Ej, ne mogu zivjeti a da ti ne priznam koliko te volim i koliko sam te voljela svih ovih godina .Nasmijao se, prisao mi i uhvati me za ruku , dodji, sjedi kraj mene .Lagala si me znas? Volim te braco. Nasmijala sam se, bila sam djete kad sam te srela, bila bi to djecija ljubav ne bi uspjeli a to nisam htjela, onda sam shvatila da imas toliko onih u prolazu to nisam mogla zamisliti da budem ,uvjek si me ucio da budem ponosna, pametna, da ne budem nicija lutkica. Nasmijao se. Znas braco rekla sam smijuci se ovako mozemo pricati satima daj da skratimo muke pa mi reci mozes li me voljet, mogu li biti ja i samo ja u tvom zivotu? Sutio je, gledao je u pod, mogla sam cuti kako dise, cinilo se kao da je vjecnost prosla kad mi je rekao: Mlada si ,nisi nista prosla, samo trening, skola, poludjet ces za koju godinu i ostavit ces me. Znas da si mi sve na svijetu ,daj mi vremena. Vremena? Dala sam ti 9 god. Bili smo djeca ,nisam znao. Sjecam se da sam ga jos samo jednom za ruku primila i tiho izgovorila: Ako te ikada netko bude volio bar malo poput mene zivjet cu mirno jer cu znati da imas nekoga tko te voli i usrecuje a tvoja sreca mi je najvaznija. Dala sam mu narukvicu bijelog zlata koju sam imala od kad sam se rodila, tiho sam rekla :Neka te sjeca koliko sam te voljela. Okrenula se i otisla. Kao da sam si zivot za sve vremena olaksala.

Sljedeci dan je zvao ,molio ,objasnjavao...ja nisam htjela razumjeti, sad sam se htjela namjerno inatiti, da vidi sta znaci zbog ljubavi patiti .Godinu dana je molio svaki dan, da krenemo ponovo kao par. A ja? Uzivala sam da me moli, ponizavala ga ,ismijavala ga, na njemu iskaljavala sve one zabrane koje sam imala od obitelji radi ljubavi prema njemu, a opet kad bih dosla doma plakala sto sam tako tvrdoglava. Tesko bi netko to mogao shvatiti, bila sam cura koja je htijela patnju vratiti .A uostalom on me ucio da nikada ne dopustim da postanem igracka ,sad me volis ,sad ne .sad mi se javis, godinu dana ne...

Moj zivot je izgledao poput pakla ,kuci su me zbog njega izludivali, njega zbog svog ponosa nisam htjela. Nisam vise mogla izdrzati sve zabrane, sve svade, sva optuzivanja bez razloga i jedno jutro sam jednostavno odlucila odlazim. Ispisala sam se iz skole, napustila trening, prijatelje ,obitelj,sve. Otisla sam 900 km dalje gdje nikoga ne poznajem, gdje me nista ne njega ne posjeca, nema laznih optuzba. Zivjela sam iz dana u dan, misleci biti ce bolje, zaboravit cu ga, neka pati malo zbog mene pa cu se vratiti, moram mu pokazati kako je meni bilo tolike godine. Godinu i 6 mj. nisam nikoga nazvala, zivjela sam u sestrinom stanu, drugoj drzavi, drugom gradu. Prvih dana bilo mi je dobro, privikavanje na grad, ljude, novi dom, samacki zivot, skolu, prijatelje, bilo je lijepo neko vrijeme... A onda griznja savjesti ,kako je? sto radi? je li sretan? Ima li nekoga koga voli? Misli li
na mene? Brojala sam dane da mi zavrsi skola i da se vratim .Ipak kuci ce mi biti najbolje ,u svom gradu najlijepse, on ce mi se vratiti i sve ce biti kao sto sam zeljela prije.

Grad, ljudi, Prijatelji sve je bilo isto kao da nikada nisam niti otisla. Isti dan potrazila sam ga. Srela sam prijatelje i odmah ih za njega pitala. on ti je negdje okolo, ne znam nismo ga vidjeli dugo, nije u gradu, on je puko, njemu je droga pojela mozak... Svasta sam cula. Morala sam ga naci..i jesam isti dan. Njegove oci vise nisu bile onako sjajne i lijepe, nije imao djecacki osmjeh...dugo smo stajali jedno kraj drugog bez rijeci, Oprosti mi...tiho sam izgovorila gledajuci u pod, Oprosti. Zagrlio me, stisnuo me uz sebe Uvijek ces biti moja kraljica rekao je. Pomislila sam sve je u redu ,ljudi pricaju gluposti. Uskoro je sjeo, uhvatio me za ruke i rekao: Idi,budi sretna u zivotu, nadam se da si me zaboravila, da si sretna .Nisam mogla vjerovati. Sta ti je jesi poludio? Ja vise nisam onaj isti, onaj koga si voljela, po cijele dane i noci sam na ulici, zivim sam, imam druge prijatelje. Koga? Htjela sam znati! Kad mi je nabrojao mislila sam da cu umrijeti ,ljudi koji su bili dno dna, prodavali su drogu, zivjeli za travu, speed, kokain i tko zna sta jos .Pa nikada ih nisi volio, jesi puko, sta ces ti s njima? Gledao je u pod...dugo jako dugo. Ja
mrzim tvog brata rekao je. Molim, nisam mogla vjerovati !Kad si otisla on mi je radio scene, krivio mene, rekao da nikada vise neces doc. Mislila sam da umirem. Zasto uvijek meni? Sa svojim bratom do dana danasnjeg nisam progovorila ni rijeci. I najvjerovatnije nikad ni necu. Ljubav nije prestala ni tada i dalje sam ga ludo voljela i uporno za sve sebe krivila. On je postajao sve gori ,a ja sam se trudila da mu budem blizu pa sam se druzila sa istim drustvom samo da doznam gdje je? S kim? I sto radi? Proslo je 12 godina kad sam ja odlucila da bih mogla s drugim probati. Nije islo ,nisam mogla a da ne mislim na njega koliko god da sam se trudila. I onda jednog dana...

 Cijeli grad prica dobio je puno godina koje ce provesti iza resetaka... Mislila sam da cu umrijeti, pitala sam se gdje je decko kojeg sam davno upoznala, gdje je ona maza? Gdje je onaj u kojeg sam se zaljubila .Dosao je do dna ja tamo nisam mogla za njim. U to vrijeme upoznala sam decka koji me toliko podsjecao na njega, njegove oci, glas, njegove sale ,toliko toga. bio mu je i prijatelj, mislila sam da necu uspjeti, nije fer u drugom njega traziti. prolazili su dani ja sam se navikavala ,zavoljela ga. Nisam ni pomislila sto cu doznati kad mi je jedan dan zazvonio mobitel. Prijateljica me zvala :Ej sreco izasao ti je van! Ostala sam bez rijeci... Moj decko je stajao iza mene i pitao me: ljube sta je bilo? Tiho sam rekla: Izasao je! Nikad necu zaboraviti taj pogled, to pitanje: Hoces li me sada ostaviti zbog njega? Bilo je to najgore pitanje koje mi je netko postavio. Naravno da necu rekla sam .I nisam. On je izasao, nije mi bilo lako, pokusao je pricati, miriti se ali nisam popustila. Naucila sam kako je kad nekog povrijedis i nisam htjela to ponovno uciniti....
IP sačuvana
social share
Ni jedan čovek nije ostrvo, sam po sebi celina; svaki je čovek deo Kontinenta, deo zemlje; ako Grudvu zemlje odnese more Evrope je manje, kao da je odnelo neki Rt, kao da je odnelo posed tvojih prijatelja ili tvoj; smrt ma kog čoveka smanjuje mene, jer ja sam obuhvaćen Čovečanstvom.
I stoga nikad ne pitaj za kim zvono zvoni; ono zvoni za tobom...

Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Legenda foruma


Sve ima svoje...

Zodijak Libra
Pol Žena
Poruke 44533
Zastava Vojvodina
OS
Windows XP
Browser
Chrome 6.0.472.53
mob
Nokia 
Bezvoljno sam ležala u krevetu. Čini mi se danima. Da mi nije pripala muka od silnog ležanja ili od gladi, sigurno nikad ne bih ni ustala. Kroz otvoren prozor udahnula sam julsko predvečerje i na trenutak se osmehnula dečurliji koja su jurila oko zgrade. Otišla sam u kuhinju, stavila vodu za kafu i sa uživanjem povukla dim cigarete. Koliko dugo nisam pušila? Koliko ima vremena od kada je Vuk otišao?... Dva dana.
Izašla sam na terasu da ispijem kafu.
Predgrađe, a tako živo naselje. Klinci, očigledno je, izrastaju u prave gradske mangupe, baš kao mi nekada. A onda, baš kao da se sam vrag poigrao, nežni ženski glas, dozivao je:
- Nenade, večera!
Klinci su ustali sa ivičnjaka trotoara i potrčali u susedni ulaz. Svi kod Nenada. Nasmejala sam se. Baš tako počinje priča dece kruševačkih ulica. Jedna priča koju će neke generacije zasigurno pamtiti. Sedamdesetšesto, sedamdesettreće i šezdesetdeveto godište.
Vuk i ja smo bili najmlađi. Živeli smo u kućama u samom centru grada. Imao je istu sudbinu kao ja - da ga čuva baka. Te dve bake, bile su sve što smo Vuk i ja imali. Išli smo u istu školu, u pocepanim patikama koračali visoko podignute glave. Sedeli bismo na asfaltu i pričali dok moja ili njegova baka ne poviče da je večera spremna. Tada ulazimo u prohladnu prostoriju i večeramo u pauzama smeha. Noću, ulice i grad postaju naši.
Vremenom ulazimo u neki novi svet, svet novih ljudi, lakih zarada, dima cigareta, laži i prevara. Posmatramo kako se devojke prodaju za jednu noć, kako ljudi gube kuće i stanove za nepunih sat vremena. Gledamo koliko novca ljudi imaju i rasipaju. Tek tada postajemo svesni da mi doručkujemo poparu, nosimo jedan duks dok se drugi ne osuši i učimo u hladnoj sobi dok ne dođe vreme polaska u školu...

Vuk postaje pravi mangup, a ja jedna od najpoželjnijih devojaka...
U nekoj novembarskoj noći motamo svoj prvi džoint. Krademo jabuke na pijaci, maskaru na vašaru, trenerke na buvljaku. A u školi prevazilazimo i sami sebe. Samo od nas zavisi hoćemo li postati neko ili nešto u životu, hoćemo li uspeti. I to, na svu sreću, na vreme kapiramo i dajemo sve od sebe. Ulica nas čeliči, otvara sve mogućnosti, ali nas ne uzima totalno pod svoje. Škola nam daje nadu u neko bolje sutra a bake sigurnost, ljubav i sklonište.
Vuk postaje pravi mangup koji se uključuje i igra u svemu tome spolja. Dolazi kući sa pomalo novca, lupa na prozor moje sobe i šapće:
- Odvoj ovo na stranu, uradi i moj domaći jer neću stići. I probudi me u pet, imam pismeni sutra...
Ujedno postaje i pravi srcelomac. Devojke luduju za njim, a on se, ruku na srce, ponaša kao pravi okrutni muškarac. Zavede i nestane! Ja postajem jedna od najpoželjnijih devojaka u gradu. Ali, ko je i skupio hrabrost da bude sa mnom, brzo bi odlazio. Smetalo bi mu što izlazim bez njega, što nikad nemam mnogo vremena, bio bi isuviše ljubomoran na Vuka, ili, jednostavno, nije pripadao našem svetu.
- Opet te je neki kreten ostavio? - prokomentarisao je Vuk jednom. - Pusti to, nije vredan. Šta on zamišlja, da je neka faca?! Pa nije on Bogom dan, Kristina!
I sve tako, u krug.
Vuk je skupio dovoljno novca da nam posle završene srednje škole obezbedi još nešto jer nismo imali nameru da idemo na faks ili višu. Zaposlili smo se da bismo pomogli bakama. Nemački je savladao sa malim teškoćama, ali ga je najzad imao u malom prstu. Kao i ja rad na računaru. Uspeo je da ode u Nemačku, ali nikako nije mogao da dobije dokumente. Povremeno se javljao.
- Ovde ne smem da budem, a tamo ne mogu da se vratim. Život mi se ponovo pretvara u pakao, bolje je što sve ovo ne možeš da vidiš. S druge strane, sve je ovde prelepo, ali vraški zajebano, princezo. Čuj, nemoj ništa da pričaš bakama, reci im da sam OK - pričao je.
- Ne brini za to. I... ej, Poki...
- Reci...
- Nemoj da se predaš!
- Nikad, znaš to!
Poki je bilo tepanje od njegovog nadimka. Neki tajni znaci i šifre ostali su za nama, iako sam pamtila čak i svaki pogled, svaki gest.
Ubrzo su obe bake umrle. Iste godine, jedna za drugom. Vuk nije mogao da dođe. U tuđem svetu, pored svega što mu se dešavalo, kako je sve to podneo, verovatno samo on zna. Meni je on tada, po prvi put, tako bolno nedostajao, kao da me je tek tada zaboleo njegov davni odlazak.
Ne sećam se proleća te godine. Sećam se samo mirisa jorgovana, mog tako uzaludnog sedenja na ivičnjaku trotoara u nadi da će mi se bar neko od njih vratiti. Nisam stigla da odbolujem smrt jedine dve osobe koje sam imala na svetu. Nisam odbolovala ni Vukov odlazak. Znala sam da nema leka kada tugujem, da od uspomena i sećanja sigurno neću živeti. Ovoga puta sam ja bila na potezu, trebalo je da osiguram svoju budućnost.
Prodala sam kuću u centru grada i kupila mali stan u predgrađu. Sa znanjem koje sam imala, posla koji sam pored redovnog, tad već i samostalno obavljala, novca je bilo na pretek.
Godine su brzo i nekako podmuklo prolazile. Kao i poneki muškarac u mom životu. Nisam se ni trudila da nekoga zadržim kraj sebe. Za to je trebalo vremena, strpljenja, tolerancije, a ništa više od svega toga nisam imala, bolje reći nisam želela da imam.
A onda se Vuk jedne julske noći javio:
- Princezo, najzad dolazim, doduše, nakratko...
Od silnog uzbuđenja nisam mogla da pričam. Samo sam mu rekla svoju novu adresu.

Kada je ušao u moj stan, vrištali smo od sreće, smejali se, grlili, opet vrištali. Posle takvih izliva emocija, sedeli smo i pričali čitave noći. O svemu. Posle svega, sada ima svoj auto, posao, stan, dokumente, sve. Uradio je sve što je želeo.
- A vidim, i ti si! Da li ti je ostalo dovoljno novca? - pita me.
- Sasvim dovoljno. Ako nekad budem imala dete, stvoriću mu nešto, da nikad ne prolazi kroz sve što smo prolazili ti i ja.
- Doneo sam ti nešto novca, da malo teraš silu, i pune dve torbe garderobe, oduševićeš se, broj sam, vidim, pogodio.
Spušta pogled i ja primećujem bol na licu koje je dobilo poneku boru. Sede vlasi čine ga starijim, kaže, osedeo je posle smrti baka, kao i ja. A bili smo tako mladi tada.
- Ja se farbam, baš me briga - pokušavam da ga razveselim, ali očigledno je da ga još nešto muči. Kao da mi čita misli, konačno mi kaže:
- Pre dve godine sam se oženio jednom Nemicom.
- I tako si dobio papire? - pitam, a znam.
- Da.
- Jesi li se zaljubio, ili si se oženio zbog papira?
- Zaljubio sam se - kaže promuklim glasom i ja znam da laže.
Znam da ga je stid samog sebe. Posle svega što smo preživeli, posle mnogo odricanja, ponosa, on se tako dobro prodao! Poverovala sam u laž.
- Imaš li dece? - upitala sam ga.
- Cerkicu, zove se Kristina - smeši se, a meni suze stoje u grlu.
Ne, ne vredi plakati. Bar ne sada kada smo uspeli u životu. Ne vredi plakati ni zbog čega, to Vuk i ja najbolje znamo. I držimo se toga i u predivnom praskozorju što ne obećava ništa drugačije, ništa što već ne znamo, dok palimo sveće na grobovima naših baka.
Spavala sam čitavu večnost. Posle toliko godina, prvi put tako dugo i mirno. Kao da sam se pomalo umorila od svog života.
- Hej, princezo, moram da se vratim nazad. Hajde da okrenemo jedan krug, nikad te nisam vozio u besnom autu.
Pospana, ali vrlo svesna toga da on odlazi, stvara mi se osećaj onih istih suza u grlu. Vožnja kruševačkim ulicama vraćala je slike prošlosti, detinjstva, naše mladosti. Ispred svoje kuće je zastao i dugo ćutao.
- Želiš li da uđeš? - pitala sam.
- Ne, ne mogu. Mislim da bi me to ubilo. Uradiću isto što i ti. Prodaću je i kupiti stan u istom onom naselju, sviđa mi se. A i... znaš, živim u nadi da ću se jednog dana ipak vratiti. Uostalom, sada ću češće dolaziti.
Kada je već bilo krajnje vreme da pođe, dovezao me je do ulaza zgrade i dugo i nežno ljubio. Celo telo mi je treperilo od poljubaca. A rekao mi je, kada mi se to desi, tako ću prepoznati onog pravog. A da li je on bio onaj pravi? I da li smo uradili sve što smo želeli? Jesmo li, kada još ponekad poželimo da nam se vrate one godine trčanja po kiši, da osetimo miris tamjana u sobi, grejemo promrzle ruke, da još jednom, makar na tren, čekamo da se ohladi popara dok se smejemo sedeći za rasklimanim stolom? I uzalud sve zlato, sav novac ovog sveta! Shvatamo da je jedino blago samo jedno - naš smeh koji će nam za nekoliko trenutaka život ponovo oteti...
On odlazi, ja još neko vreme ostajem da sedim na ivičnjaku trotoara, kao kada je i prvi put otišao. Kao kada sam donosila važne odluke u životu. Kao kada su bake umrle.

Neko seda kraj mene. Kaže:
- Uh, više ne mogu da se smestim na ivičnjak. Bilo je lakše kada sam bio mali. Ako mi neko pregazi noge, znaću da treba teritoriju da prepustim nekim novim klincima.
Iznenađena sam. Sale. To je lik iz generacije šezdesetdevetog. I sa njim smo mnogo toga prošli, dugo ga nisam videla.
- Šta ti radiš ovde? - pitam.
- Isto što i ti. Treći ulaz, drugi sprat, malo sopstvenog mira posle svega.
Ne pitam šta se desilo sa njim. Ne pita ni on mene. Savršeno se kapiramo ćutanjem. Iz nečijeg stana dopire melodija stare pesme za koju pouzdano znam da je i ova generacija šezdesetdevetog voli.
Ustajem i kažem mu:
- Hajde da ti i ja prošetamo do grada, kupimo pomfrit sa dosta majoneza i prskamo se vodom iz fontane? Važi?
- 'Ajde, ako te nije sramota - smeje se.
- Daj mi ruku!
- Hej, mala, šta zamišljaš ti, držanje za ručice sa mnom?! - pita Sale.
- Hej, faco, tvoje vreme je prošlo - zadirkujem ga.
- Pa, u pravu si. Pogledaj ih samo... - pokazuje mi na grupu klinaca levo od nas.
Uzima me za ruku i pita:
- Usput, je l' ono bio onaj mali, kako se zvaše...?
- Da, baš on.
- Znači, uspeo je da dobije dokumente, čim dolazi i odlazi.
- Da, oženio se tamo - kažem i istog trenutka kao da se i sama mirim sa tim.
Opušteno, bez mnogo reči, šetamo, prskamo se, jurimo. Znam da se za nekadašnjeg mangupa grada Kruševca ne moram boriti. On je došao i ostaće tu. Miran, tih i stabilan. Neće postavljati suvišna pitanja, a znaće sve iz samo jednog pogleda. Budićemo se zajedno, savršeno ćemo se kapirati i imaćemo jedno drugo nesebično, jer to je sudbina koja nas je ipak čekala u predgrađu.

* * *

Ne izlazim iz kreveta dva dana. A kada najzad izađem na terasu, trgnu me neki novi klinci što jure kruševačkim ulicama. Igraju žmurke u Partizanskih kurira, tuku se u Zakićevoj, ljube se u Porti, na Trgu se danonoćno smeju.
Trgne me i zvono na vratima, Saletov čvrst zagrljaj dok ostaje sa mnom na terasi i predlaže da brojimo zvezde. I opet, sa radija se čuje ona pesma koja možda tek sada dobija svoj pravi smisao:

"Jedne noći, jedne zime,
ko zna gde i ko zna kada
moje će te setit ime
naših šetnji, našeg grada.
A ja neću s tobom biti
da te smirim, da ti pričam,
tvoj će nemir tada skriti
neko ko mi nije sličan..."

Posmatram Saletove zelene oči i znam da ću zauvek ostati sa njim.
I, da, naravno, ako bude muško, zvaće se Vuk. Toliko mu dugujem. I sebi. I bakama
.
IP sačuvana
social share
Ni jedan čovek nije ostrvo, sam po sebi celina; svaki je čovek deo Kontinenta, deo zemlje; ako Grudvu zemlje odnese more Evrope je manje, kao da je odnelo neki Rt, kao da je odnelo posed tvojih prijatelja ili tvoj; smrt ma kog čoveka smanjuje mene, jer ja sam obuhvaćen Čovečanstvom.
I stoga nikad ne pitaj za kim zvono zvoni; ono zvoni za tobom...

Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Legenda foruma


Sve ima svoje...

Zodijak Libra
Pol Žena
Poruke 44533
Zastava Vojvodina
OS
Windows XP
Browser
Chrome 6.0.472.53
mob
Nokia 
- Hajde, Sandra, već tri sata se spremaš i čučiš ispred tog ogledala! Devojko, izgledaš odlično, sve je na svom mestu, pođi već jednom, taksi nas čeka već deset minuta!
Nevena, inače moja najbolja drugarica mi kljucka nad glavom dok obavljam poslednje pripreme pred ogledalom.
- Nevena, ne stvaraj mi još veću nervozu, gađaću te ovom bocom, evo stižem!
Navlačim štiklice, zaključavam stan i ulećem u taksi (da ne pominjem da taksista već nestrpljivo gricka nokte).
- Nevena, čoveče, ja se nikada u životu nisam ovoliko nervirala i nešto mi užasno kuva po stomaku, i sad bih se vratila u stan, i šta ako sve ovo propadne, i ako ne upali, i ako... - izgovorila sam u jednom dahu.
Naravno, Nevena je odmah skočila:
- Slušaj me dobro, idiote ženski, sad nema nazad, ideš pa makar te ja i Dejan odvukli! Nismo mi kreteni, znaš! Koliko nam je samo muke trebalo da smislimo ovaj plan i da Dejan rezerviše mesto pored tvog gospodina nedostižnog i ti sada da odustaneš, ej samo preko mene mrtve! Daj, opusti se, bre, šta ti je, sve će biti u redu, osećam. Ja ne sumnjam u tebe.
- Nevena, šta ako me on i ne pogleda, a šta ako je kreten pa me žešće izblamira, a šta ako on večeras uopšte ne bude tamo? - nisam se predavala.
- Ej, nisi ti glupa, nisi ni ćutljiva, snaći ćeš se, a on jedino ako je ćorav, može da te ne primeti!
- Da, ali ako se pojavi sa onom devojkom, onda stvarno od toga nema ništa - mislila sam ja na sve.
- E, ja mislim da to lažu, a i ako je istina i ako mu je ona devojka, onda će definitivno večeras otvoriti oči i smuvati tebe i kraj!
Opet sam morala da ućutim, mada sam zamolila Boga da sve večeras bude u redu. A evo o čemu je reč: ja sam mnogo, ali baš mnogo, zaljubljena u jednog opasno lepog i opasno popularnog dečka koga ću, da bih zadržala njegovu privatnost u ovoj priči obeležiti slovom P. Znači, P. je uobražen, prelep, i sve što prati jednog popularnog dečka a ja sam, znate, blago rečeno, otkinula za njim.
Svojoj najboljoj drugarici Neveni i njenom takođe popularnom dečku Dejanu mesecima sam sedela na glavi i pričala i pričala... sve dok mi jednog dana nije pala na pamet divna misao kako da upoznam dotičnog! Ha! A ta moja ideja se sastojala iz toga da mu svakoga dana ostavljam poruke na autu i to ispisane karminom! Kakva sam pametnica! Naravno da se Dejan i Nevena nisu složili sa tim, pa smo prešli na plan B u kome je trebalo samo da se namontirana od glave do pete sa Nevenom pojavim u "Sovi" i da se smeškam (!). Dejan je saznao od P-a, onako nenametljivo da li će biti u "Sovi" večeras, pošto se oni znaju i kao slučajno imaćemo mesto pored njega i kao slučajno Dejan će nas upoznati i posle je sve na meni (jaoooj!).

Moj san je počeo da se ostvaruje!

I tako, evo nas ispred "Sove", Dejan nas čeka i pomalo nestrpljivo dodaje:
- Već sam pomislio da si odustala, ha, ha, taman bi ti to trebalo!
- Deki, bre, ne staj mi na muku molim te, vidiš da ne znam gde se nalazim - stvarno mi je bilo frka i dok sam trepnula, sedela sam, pila svoj omiljeni vermut i čekala. Bilo mi je frka ali sam polako počela da se opuštam i da merkam druge frajere, đuskajući sa Nevenom. I onda sam ga ugledala. Bio je na dva metra od mene (bez devojke), tako prelep i za mene tako nestvaran, tako nedostižan... Možda je naš susret očima trajao jedan delić sekunda, ali me je tako opekao da ja nisam mogla da sklonim pogled sa njegovih očiju i lica. Zato me i nije začudilo kada je u pauzi mog đuskanja došao za naš sto. Tada smo se i upoznali.
Ne mogu vam reći kako sam se osećala, ne zato što se ne sećam, već zato što to ne mogu opisati rečima. Ipak sam, na svoje iznenađenje, to prihvatila bez straha. Moj san je počeo da se ostvaruje!
Te večeri je bio tako pričljiv, opušten i običan a ja opči-njena njime nisam ni primetila da je vreme da pođem kući. Pozdravila sam se sa njima, potajno se nadajući da će P. poći za mnom. I baš kada sam ulazila u taksi, čula sam:
- Izvinite, gospodine, ali večeras ću vam uzeti posao! Namera mi je da ovu mladu damu odvedem na mesto gde ću u tišini gledati zvezde u njenim očima, jer na nebu ih nema a meni su tako potrebne. A i složićete se sa mnom da zvezde na nebu nisu ni približno tako lepe i sjajne kao ove u njenim očima.
Taksista se nasmešio a ja sam izgubljeno i zbunjeno gledala čas u jednog čas u drugog kapirajući polako šta se dešava. Otvorio je vrata i pružio mi ruku. Onog trenutka kada sam je dodirnula, kada se moja malena šaka našla u njegovoj ogromnoj, znala sam da više neću moći bez njega i da će mi mnogo značiti.
Sela sam u njegov auto i krenuli smo... nekud, ne znam ni ja kud... Tamo gde je na miru mogao da gleda zvezde u mojim očima. ]utala sam jer me je bio strah da ću rečima pokvariti taj magični trenutak a to nikako nisam želela. Prvi je on progovorio:
- Smem li da ti posvetim jednu pesmu?
- Ne vidim razlog zašto ne bi smeo - onda sam začula Darka Rundeka i:
 
" Tražio sam na vrhu planine
anđele visine da mi kažu ime,
tražio sam na obali mora
odavno zaboravljenu tajnu plime...
a pogledaj šta sam našao,
prevrćući raj i pakao
divlje kose, tamna oka dva,
cvet bez korena, ples je sve što zna...
O, ko te k meni poslao
da mi anđelima kvariš posao..."

- Sviđaš mi se, znaš. Dugo me nijedna nije tako privukla kao ti. Malena, šta to nosiš u sebi, šta to imaš u očima?
Nisam mogla da verujem da sam sa njim i da mi sve to priča. Bojala sam se da se ne probudim iz tog tako lepog sna i shvatim da sve ovo nije istina. Skupila sam snage i sve mu priznala. I da sam već dugo zaljubljena u njega, i da sam tek sada kada sam ga upoznala shvatila da to nije moja trenutna zaluđenost, da se bojim sebe, njega i ove večeri. Stavio mi je prst na usne i rekao:
- Malena, ćuti. Ja sam tu i nigde neću pobeći od tebe, obećavam ti to. Hoćeš li biti moja devojka? Mogu li da te poljubim?
Polako mi se približio i lagano, kao lahor, dotakao moje usne.
Ljubio me je tu noć tako željno, tako nežno, tako lepo... Vreme je letelo i ja sam opet morala kući, bilo je kasno. Odvezao me je do stana i ugasio motor.
- Malena, bilo mi je mnogo lepo sa tobom. Pošto si sada moja devojka, daćeš mi svoj broj telefona! Ne mogu ja svoju devojku da tražim po gradu a, uostalom, ko će te probuditi ujutru?!
Bio je tako sladak da sam ga privukla k sebi i još jednom poljubila.
- Mala, ako misliš da odeš kući, nemoj me više tako ljubiti.
- Uf, to će ići malo teže - rekla sam, ali ako ne misliš da te ljubim, brzo piši moj broj i gubi se odavde.
Zapisao je moj broj, još jednom me poljubio za laku noć, sačekao da uđem u zgradu i izgubio se u noći.

Bio je tako lud, lep i samo moj!

Čim sam ušla u stan, pozvala sam Nevenu i dva sata joj pričala o njemu. Strpljivo me je slušala, radovala se sa mnom i savetovala me je iskreno i drugarski.
- Saki, pazi sada šta radiš. Devojko, najbolji frajer u Beogradu je tvoj, ribe će poludeti, ha ha ha, sve! Ali ti, pamet u glavu, nemoj da praviš gluposti, razumi ga i pre svakog tvog koraka razgovaraj sa njim. Ne dozvoli da ti nekakva glupost pokvari tu vezu. Mislim da se baš upecao! 'Ajde sada, lepo spavaj i ne zamaraj se glupostima, sigurna sam da će te pozvati ujutru.
Tu sam sa Nevenom prekinula vezu, ali i pored njenih reči ohrabrenja, ipak sam sumnjala u njega. Nisam mogla da poverujem da se moj san ostvario tako lako a još više nisam mogla da poverujem da sam ja njegova devojka i baš zato sam se bojala da me neće pozvati. Ubedila sam sebe da nekako zaspim i da treba da budem zadovoljna onim što što se desilo jer jedno veče sa njim - i to je nešto. Ustala sam iz kreveta da zaključam vrata od stana kada sam čula da mi je stigla poruka. Uzela sam telefon. Pisalo je: "Princezo, mislim na tebe! Mala, šta si mi ovo uradila? Nema veze, spavaj, pričaćemo ujutru, tada ću ti sve reći. Laku noć, medo."
Nisam mu ništa odgovorila jer nisam znala šta da mu napišem, ali sam zato odmah zaspala. Ujutru me je probudio telefonom:
- Dobro jutro, da li se moja devojka probudila?
- Dobro, bre, pa što me budiš, koliko ima sati? Ako nisi znao da tvoja devojka ima spavaću bolest, sad znaš! - dreknula sam onako sanjiva jer ja stvarno ne volim da me bude ujutru.
- Ej, princezo, pa što se odmah ljutiš, samo sam hteo da te zamolim da mi kažeš broj stana da te ne čekam ispred zgrade dok se spremaš. Pogledaj kako je lepo vreme, vodim te na moje omiljeno mesto!
- Izvini, ja sam malo nervozna kada se probudim. Dvanaestica, penji se - i nisam stigla ni da ustanem iz kreveta, već je kucao na vratima.
Onako naduvena od spavanja, otvorila sam vrata, a on me je dočekao osmehom i rečima:
- Lepa si i tako natečena od spavanja i zato ćeš dobiti najslađi poljubac.
Poljubio me je tako da mi se zavrtelo u glavi.
- Medo, a kako bi bilo da ja uđem, da se ne ljubimo u hodniku zbog komšija!
Nasmejala sam se.
- Uđi, naravno, mada mene komšije ne znaju a i ne interesuju me, jedino zbog tvoje bezbednosti od komšinica, ha, ha. Dušo, dok se ja umijem i obučem, stavi kafu i sipaj sokić iz frižidera.
- Da, draga! Ha, naučiću i kafu pored tebe da kuvam!

Tada me je prvi put tako nazvao i od tada sam bila njegova draga, njegova malena i njegov meda. Od tada me je budio svakog dana telefonom ili je dolazio kod mene. Imao je rezervni ključ od mog stana i često me je čekao sa fakulteta a ja nisam imala pojma da je u stanu. Volela sam ta njegova iznenađenja. Stalno smo bili zajedno, naravno, kada su i meni i njemu obaveze to dozvoljavale, a kada nismo bili zajedno, dopisivali smo se i zvali.
Počeo je da me čeka ispred fakulteta. Nisam se obazirala na poglede i šaptanja drugih devojaka i koleginica koje su jedva dočekale da me ispituju o njemu a one koje me nisu podnosile - postale su moje "najbolje drugarice". Ja sam ćutala, o njemu ništa nisam pričala, ponašala sam se kao i da tada, sasvim normalno. Nismo se krili, šetali smo zajedno i izlazili na javna mesta, ali smo ipak vodili računa jer ja nisam želela da se pojavim u žutoj štampi. To je poštovao.
Tada, kada me je sačekao ispred fakulteta, shvatila sam da je naša veza malo ozbiljnija. U jednom našem razgovoru, zamolio me je da verujem samo njemu, da ne čitam novine jer se tu provlače svakakve neistine. Imali smo takav dogovor, i pridržavali smo se toga. Nisu me interesovale priče jer sam ga volela i verovala mu. Svaki trenutak sa njim bio je divan, prelep i svaki mi se urezao u pamćenje. Voleo me je, znam to. Osećala sam to a i on je znao da ja njega volim. Ta ljubav se osećala svakim našim pogledom, svakim našim osmehom, dodirom, poljupcem... Puno smo se vezali i samo nam je to bilo važno.
Bila sam srećna kraj njega kao što nikada u životu nisam bila, ni pre a ni posle njega. Znao je to. Znao je da mi je sve.
Volela sam njegova luda iznenađenja. Donosio mi je plave ruže, medvediće, čokoladice. Bio je tako lud, lep i samo moj.

U mojim oČima viŠe nema zvezda

Zabavljali smo se već pet meseci i približavala se Nova godina, 2003. Dogovorili smo se sa Nenom i Dejanom da je proslavimo zajedno, negde gde nas niko neće znati i gde nam niko neće smetati. I otišla sam, ali bez njega. Sama.
Raskinuli smo a da ne znam ni ko je kriv za to. Ni ja, ni on. Neko drugi, neko ko nas nije voleo, ko nas nije znao, ko nam nije dozvolio da se volimo. Nismo raskinuli mi, raskinuli su ljudi. Nisam mogla da slušam, nisam mogla da gledam a da ćutim, i prekinuli smo. Tako tiho. Samo me je saslušao, rekao mi je:
- Obećala si, malena, obećala si da ćeš mi verovati. Zašto dozvoljavaš, malena da nam oni koji i ne znaju šta imamo, to sruše. Malena, upamti da te volim i da ćeš uvek biti posebna u mom srcu, jedina, i da si ti tako htela...
Polako je izašao iz stana a ja sam ostala da plačem. Plakala sam bez stida i srama, želela sam da isplačem sve suze, da me ništa više u životu ne boli kao prvo jutro, kao prvi dan bez njega.
Ja sam razumela njega, ali on nije razumeo mene. Sve je bolelo, svaka pesma, svaka ulica, svaka stvarčica u mom stanu. Nisu vredeli ni Nenini i Dekijevi pozivi i molbe da ga pozovem i da nastavimo. Znala sam da to ne bi vredelo, ne bi moglo da se nastavi jer ni ja ni on nismo očekivali da će se ovako završiti. Ne bi imalo svrhe.
Živela sam samo za sećanja, spavala sam u njegovoj košulji, mirisala njegove stvari koje su ostale u mom stanu. Sve je podsećalo na njega.
Nova godina je bila sve bliža i ja sam ipak odlučila na Nenin nagovor da krenem sa njima. U avionu mesto do mene, rezervisano za njega a sedi neko drugi. U hotelu, moj krevet, veliki a prazan. šetala sam ulicama tog malog ostrva tražeći visoku figuru, sedela na plaži po nekoliko sati, sama i izgubljena, tražeći ga u morskom beskraju, tražeći taj pogled u dubinama mora... Lutala... I nisam ga našla. Nisam ga ponovo imala. Bio je tuđ, možda sam, možda izgubljen.
 
Vratili smo se u Beograd. Nisam se osećala bolje ali sam postala svesna da dalje moram bez njega. U stanu sam tog dana zatekla vraćene moje stvari, osim jedne majice sa medom koju je on najviše voleo, odneo je sve svoje stvari. Na mom stočiću stajao je buket ruža i poruka: "Malena, izvini, nisam mogao da sačekam da dođeš, video bih te a to bi mnogo bolelo i mene i tebe. Bolje je ovako. Uzeo sam ti medvedića. Želim ti da budeš srećna, ako je neko zaslužio, to si ti i, molim te, nemoj da izgubiš tvoje zvezde iz okica. Izvini ako sam te nekada nekako povredio jer nikada to nisam želeo, osećala si to, ljubavi. Možda nisam imao prava da ovako postupim ali sam morao. Znaš, po prvi put osećam svoju slabost i ne dozvoli bar ti da budeš ovakva kao ja. Čuvaj se, malena!! Volim te! P."
Tada sam uradila pametnu stvar. Spakovala sam svoje stvari, javila se Neveni, pozvala taksi i sa suzama umesto zvezda napustila naše ulice, naša mesta. Vratila sam se u svoj mali grad gde sam i sada. Radim kao novinar i znam da, ako nekada budem u situaciji da radim neki intervju sa njim, neću moći, jer neću imati snage da pogledam to lice, te usne koje sam ljubila i zvala svojim.
Viđam ga, ponekad, kada odem u Beograd, viđam ga i na naslovnim stranama novina, pišu svašta, ali ja ne znam u šta da verujem. To je sada i nebitno...
Više ništa nije bitno sada kada nije moj. Ostalo je nešto u mom srcu čega ne želim da se odreknem, ostalo je puno toga u mom sećanju što ne želim da zaboravim. Ne mogu. U mom oku nema zvezda iako znam da on to ne bi voleo da vidi. Sada u njima postoji samo neka praznina, tuga i pokoja suza kada pročitam njegovu poruku, kada prelistam spomenare ili kada osetim zimu u srcu.
Proleće je, sve se budi. Samo moje srce još spava i sanja. Zalutalo je izgubivši povratnu kartu u nekom stanu na Slaviji, u nepostojećoj našoj ulici, jednog za nas nepostojećeg grada. Ja sam sama, samo me po danu prati jedna senka, a noću iz tame izranja jedan osmeh, jedan pogled koji me bodri da nastavim dalje i budem srećna. A možda i neke druge Nove godine čekaju na nas.
Znala sam - boleće...
...Kada te godine zasite lutanjima, kada ti kapci postanu teški a ruke umorne i željne zagrljaja, vrati se u staru ulicu, ispod krošnje starog hrasta pronađi urezana dva imena, pronađi jednu plavu ružu, dve izgubljene zvezde i mene sa prikrivenom starom čežnjom u srcu. Čekam jer "sreća je lepa samo dok se čeka".
IP sačuvana
social share
Ni jedan čovek nije ostrvo, sam po sebi celina; svaki je čovek deo Kontinenta, deo zemlje; ako Grudvu zemlje odnese more Evrope je manje, kao da je odnelo neki Rt, kao da je odnelo posed tvojih prijatelja ili tvoj; smrt ma kog čoveka smanjuje mene, jer ja sam obuhvaćen Čovečanstvom.
I stoga nikad ne pitaj za kim zvono zvoni; ono zvoni za tobom...

Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Legenda foruma


Sve ima svoje...

Zodijak Libra
Pol Žena
Poruke 44533
Zastava Vojvodina
OS
Windows XP
Browser
Chrome 6.0.472.53
mob
Nokia 
Da li je moja mama "odlepila" ili se dešavalo nešto što ja niasm mogao da shvatim, ne znam ni sam, ali dobro se secam da je moja mama pocela da insistira da se Dražena i ja družimo, jer Bože moj, devojcica je upravo došla iz Frankfurta i ne poznaje nikoga. I dan danas se secam kako sam kao klinac cesto sedeo u dedinom krilu i zapitkivao ga zašto je Zemlja okrugla, zašto su neki ljudi beli, a neki crni, zašto žirafa ima tako dugacak vrat i kako Eskimi preživljavaju u svojim igloima. Zar ti nemaš neka pametnija pitanja? prekidao bi me svaki put kad ne bi znao odgovor na moje postavljeno pitanje. Inace moj deda je bio jedan vrlo simpatican cicica i ja sam odmalena voleo da odlazim kod njega. U stvari odlazio sam svaki put kad bi moja gospoda majka bila na nekom sastanku (a imala ih je više dnevo), u frizerskom salonu (frizirala se kad god bi joj promaja pomerila pramen kose) ili na casu joge, engleskog jezika ili kursa za kompjutere. Da se nismo tako cesto fotografisali verujem da je nekada ne bih ni prepoznao na ulici
Ne kažem da me nije volela i da sam bio zapostavljeno dete, ne nikako. Jednostavno, ona je bila, ili je želela da bude emancipovana, slobodoumna, samostalna i finansijski nezavisna (ima još puno da se nabraja a ne bih da gušim) žena, supruga i majka. Koliko je uspevala u tome nije moje da procenjujem, ali moram da priznam da nikada nisam bio prljav i musav kao ostali klinci u komšiluku. Kako je to moja keva postizala nemam pojma.
A otac kao otac, ništa ne zna oko malog deteta, a babe i dede su tu u komšiluku, imaju više iskustva, a i deca ih obožavaju. Tebi nijedno pitanje nije dovoljno pametno odgovorio sam mu i dotakao po sedoj bradi. Isti si kao tvoja majka, i ona je stalno imala prigovore na sve. Ni dan danas ne mogu da zaboravim kako mi je prigovarala, a posle nekoliko dana nije sa mnom razgovarala, kad sam joj rekao da je onaj njen s kojim se kao gimnazijalka vidala klipan, ništarija, najobicnija danguba.
A šta je to danguba?
To ti je onaj što izgubi ceo dan a ništa pametno ne uradi. I taj u koga se moja mama zaljubila je gubio dane a ništa nije radio? - zapitkivao sam decije radoznalo. Upravo tako, skoro da se paucina uhvatila na njega. To ti je od onih ljudi koji samo gledaju kako ce nekom da se zakace na grbacu. Ali stari sam ti ja lisac, odmah sam ga prokljuvio. Zato sam rekao tvojoj majci da ako se uda za njega nece dobiti ni filera od mene.
A šta je to filer?
To ti je madarska rec za novac. I šta je onda bilo? A šta misliš. Sad ce tvoj deda nešto da ti kaže. Zapamti: žene najviše na svetu vole novac, krzno i zlato. Ja sam tvojoj majci obecao da ce dobiti zlatnu narukvicu ako položi prijemni na fakultetu. Kada je to uradila, a ja ispunio obecanje, kao pravi covek od reci, rekao sam joj da cu joj kupiti bundu kad diplomira. I to sam uradio kad mi je pod nos poturila diplomu. E onda je došao red da joj dam novac. I dao sam joj ga da otvori sebi privatnu firmu.
I onda je zaboravila dangubu? Ne, mislim, u stvari siguran sam da nije. Dugo posle njega se nije vidala ni sa jednim drugim momkom. Dok nije srela tvog tatu. Onda je naprasno odlucila da se uda za njega. Nepunih dana kasnije ja sam postao ponosni deda najboljeg klinca na svetu. Eto, sad sve znaš.

Nekoliko godina nakon tog razgovora, dok smo mama i ja šetali gradom i tražili šta da kupimo tati za rodendan, prišao nam je jedan nepoznati gospodin. Majka mu je pala u zagrljaj i u njenim ocima mogao sam da vidim sjaj kakav nikad pre nisam video. Odmah mi je bilo jasno da tu nisu cista posla. Kada su se napokon razdvojili, mama mi je rekla:
Znaš, Borise, ovo je mamin prijatelj cika Rade, znamo se još od gimnazije. Najpre sam vrlo sumnjicavo pogledao neznanca, potom mamu, a onda sam se setio dedine price. Je li to onaj Danguba? Onaj što ga deda nije voleo pa ti je ponudio novac, zlato i krzno? - upitao sam majku a ona me je sasekla pogledom a potom se od uva do uva osmehnula svom prijatelju.
 
Deca k'o deca. Neke stvari uzmu zdravo za gotovo, ne razumeju ih a onda pricaju gluposti...
 Da, u pravu si oglasio se gospodin Danguba. - Uostalom, ne moraš ništa da mi objašnjavaš, imam i ja kcerku njegovih godina. Tu je sa mnom... taman je hteo da je pozove kad se odnekud pojavila ogromna osoba ženskog pola, mojih godina, sa dugackom crnom kosom i razdeljkom koji je nekako cudno zavijao prema temenu, nalik na Grinic.
 - Da vas upoznam, ovo je moja kcerka Dražena - obratio mi se ljubazno gospodin Rade Danguba ( kakav nesrecni spoj imena i nadimka) dok je u meni sve kuvalo. Kao i svaki fino vaspitan decak, odlican ucenik šestog razreda, prvak u štafeti, centarfor školskog tima i šahista par exelance, pružio sam joj ruku i nekako uspeo da razvucem usne u kakav-takav osmeh. Jedva sam cekao da svako krene svojim putem i da zaboravim na malopre skolopljeno poznanstvo. Medutim, moja majka se sva topila ne skidajuci pogled s gospodina Dangube i trudeci se da susret potraje što duže.
Otada su se majka i gospodin Danguba svakodnevno sretali. Naravno slucajno, onako u prolazu. Meni to nikada nije smetalo, šta ima loše u tome što se dve osobe sretnu u prolazu. Sve je u redu, mama i tata se slažu kao i do sada i susreti sa doticnim gospodinom nemaju neku posebnu važnost. Ali, nije sve bilo tako. Da li je moja mama "odlepila" ili se dešavalo nešto što ja nisam mogao da shvatim, ne znam ni sam, ali dobro se secam da je moja mama pocela da insistira da se Dražena i ja družimo, da je upoznam sa mojim drugovima i drugaricama, jer Bože moj, devojcica je do pre nekoliko meseci živela u Frankfurtu sa majkom i sad je prešla kod oca jer joj se majka preudala za nekog Nemca koji ne voli decu.
A ja sam tako mogao da razumem tog Nemca. Pa ona nije bila dete nego... Ma ne vredi da vam objašnjavam, dovoljno je da kažem da sam ja tako zamišljao junaka u novom Spilbergovom filmu. Posle vanzemaljaca, ET-ija, životinja iz parka Jure, ostala je još samo Dražena. Tada sam prvi put pomislio kako neke osobe nemaju veze sa svojim imenom. Onakva ljudožderka pa Dražena!

 E, ali nije se sve završilo samo na "slucajnim" susretima. Naime, nakon nekog vremena gospodin Danguba i njegova dražesna kcerkica poceli su da dolaze kod nas kuci. Mama je tada bila van sebe od srece, a tata k'o tata, njemu je bilo svejedno da li ce sedeti i buljiti u televizor ili ce caskati sa nekim, nije važno s kim. Borise, budi drug pa pokaži Draženi novu muzicku liniju što smo ti kupili rekla je jednom prilikom moja majka kad su nam došli uvaženi gosti. Samo sam prevrnuo ocima da niko ne vidi i otvorio vrata svoje sobe propuštajuci sumo rvacicu da udje.
Divna ti je soba, takvu sam i ja imala kad sam živela sa mamom izjavila je i dok se osmehivala na njenim zubima je zasvetlucala proteza. E priroda se stvarno poigrala s njom, pomislio sam u sebi. Em je debela, em ružna, a sad još i proteza. Valjda nece dugo, treba Nikola da dode po mene pa da idemo u bioskop.
Dražena je uzela jedan CD sa sentišima koje je slušao moj otac u trenucima predaha, koji su trajali po celo poslepodne, stavila u plejer i zatvorila oci. Kad se sobom razlegla nežna, tiha melodija Majka Oldfilda sumo-rvacica je zatvorila oci i uhvatila me za ruku. Poljubi me prošaputala je. Molim bio sam zabezeknut. Rekla sam da me poljubiš ponovila je. Ma, u životu te necu poljubiti! povikao sam i kao furija izleteo iz sobe. Otišao sam kod mog druga Nikole iako je dogovor bio da on dode po mene.
Sledeceg dana sam otvoreno rekao majci da ne želim više u životu da vidim Draženu i da me unapred obavesti kad nam ona i njen otac budu dolazili.A šta da kažem kad me pitaju gde si ?Kaži šta god hoceš, ja cu potvrditi. Pa ne mogu tek tako da lažem. A ti onda kad te pitaju gde sam samo cuti. Onda neceš morati da lažeš. Moja majka mi je još dugo nakon toga prigovarala kako sam bezosecajan (takav sam na njenog oca), kako nisam džentlmen, kako sam sebican i uobražen. Još mi je rekla da je Dražena jedno divno stvorenje i da takvu drugaricu nisam smeo da izgubim. Samo kad sam je izgubio, mislio sam u najgorim godinama ni ne sluteci šta ce mi se jednoga dana desiti.

Bio sam asistent na prirodno-matematickom fakultetu kada sam od strane profesora zamoljen da pomognem jednom apsloventkinji oko nekog projekta. Samo, kolega, pazite šta radite. Koleginica je prava lepotica i nemojte da vas odvuce od gradiva - šeretski mi je namignuo stari profesor Jankovic, za koga se pricalo da je oduvek bio slab na lepe studentkinje i da ga je žena baš zbog toga ostavila. Ništa se vi ne brinite, profesore. Ako se i nešto desi vi cete prvi biti obavešteni - odgovorio sam i prijateljski ga potapšao po ledima. Uostalom, i vas su godine sustigle, pa je red neko da vas odmeni. Stari profesor se nasmejao i nastavio svojim putem. Sledeceg dana, došao sam na fakultet tacno u pet, kada mi je profesor zakazao konsultacije sa mladom apsloventkinjom. Odmah sam otišao u svoj kabinet, sklonio razbacane papire sa stolova, ispraznio pepeljaru i taman dok sam otvarao prozor da malo provetrim neko je pokucao na vrata. Slobodno povikao sam.

U tom trenutku u moj kabinet ušla je boginja lepote, Sindi Kraford iz studentskih dana, devojka sa naslovne strane Voga, model o kome sanjaju i portretiski i vajari, i fotografi i stilisti! Ne mogu da verujem izjavila je lepotica smešeci se i pri tom pokazujuci red biserno belih zuba. Šta ne možete da verujete? jedva sam uspeo da progovorim. Pa da ceš sad da iskociš kroz prozor. Nije mi bila namera da iskacem kroz prozor. Uostalom, ne razumem o cemu
govorite?! Poslednji put kad smo se videli kao furija si izleteo iz sobe da sam mislila da ceš razvaliti vrata. Sad je prozor naredu, zar ne?Cekaj malo... Nemoj mi reci da si ti... Dražena, da li je to moguce?! Pa koliko godina je prošlo otkako se nismo videli? Puno. Cim sam završila osnovnu školu vratila sam se kod mame u Frankfurt. Onda sam došla u Beograd na studije, tamo sam apsolvirala, pa sam se prebacila ovde da diplomiram. Otac mi je nešto bolestan pa da mu se nadem ako ne daj Bože zatreba. Nego, jesi li raspoložen da odemo negde na kafu? Da, ali pod jednim uslovom rekao sam ozbiljnim glasom. Kojim?! zacudeno me je pogledala. Pa, samo ako me poljubiš.

I šta dalje da vam pricam kad vec znate kako to ide. Živeli su do kraja života u sreci i ljubavi. Pa, dobro, živimo u sreci i ljubavi, ali nismo sami. Imamo jednu kcerku, pravu malu debeljucu, koja se kotrlja dok ide, ali ja se ne sekiram. Znam da joj jednog dana nijedan muškarac nece odoleti.
IP sačuvana
social share
Ni jedan čovek nije ostrvo, sam po sebi celina; svaki je čovek deo Kontinenta, deo zemlje; ako Grudvu zemlje odnese more Evrope je manje, kao da je odnelo neki Rt, kao da je odnelo posed tvojih prijatelja ili tvoj; smrt ma kog čoveka smanjuje mene, jer ja sam obuhvaćen Čovečanstvom.
I stoga nikad ne pitaj za kim zvono zvoni; ono zvoni za tobom...

Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Legenda foruma


Sve ima svoje...

Zodijak Libra
Pol Žena
Poruke 44533
Zastava Vojvodina
OS
Windows XP
Browser
Chrome 6.0.472.53
mob
Nokia 
Poput usamljenog stabla,lomljenog vetrovima,paljenog gromovma,usamljenog na mestu na kome već dugo vremena ne postoji ni jedno jedino drugo drvo ili pak omaleni žbun,u beskrajnoj pustoši samoće i zla,na vetrometini svih pakosti ovoga sveta,živeo sam neki svoj život.Život bez nade,bez vere,bez volje,jednom rečju rečeno,život bez života. Bezbroj dugih godina ispunjenih raznim teškim trenucima,užasnim događajima,lakim davanjima i teškim gubicima,od svega na čemu se život zasniva,učinili su da ostane samo jedna jedina stvar,jedna jedina reč,jedno jedino ništa,a što se ipak životom zove.
Posle dugih borbi i užasnih poraza,oronuo i bezpomoćan da bilo šta promenim,prosto nisam imao kud.Jedino što mi je peostalo,bila je činjenica da se moram predati toj zloj sudbini i pomiriti sa još gorom budućnošću koja me je neumorno čekala.

Davno sam prestao voleti i čak ni u najdražim uspomenama iz rane mladosti nisam se prosto mogao prisetiti ni jedne draži tog osećanja.I ne samo da sam izgubio smisao za ljubav,već sam za divno čudo,izgubio smisao i za mržnju.Ne,u meni nije postojalo ni traga od bilo koje vrste oseaćanja.Nižta me nije moglo opeći,ništa zaboleti,ništa iznenaditi,razočarati,usrečiti ili na bilo koji način izmamiti ni najmanji trag na već oronulom licu.Čak ni namrštenost,ni onaj pogled pun prezira i zlobe,nije se dao uočiti ni u jednom trenutku moje svakodnevnice. Za razliku od senke,koja ne diše,čije srce ne kuca,koja ne osećala žeđ i glad,ja sam još uve sve to osećao i to je i bila jedina razlika od nečeg što je samo mrtva senka i nečeg što je ipak još uvek na neki način živo.
 
I baš tada,kada gotovo više ničeg značajnog za mene nije postojaslo,Bog je hteo da se dogodi nešto ušta sam davno prestao da verujem i čemu se gotovo nikada nisam ni nadao. Da mi je neko kojim slučajem proricao sudbinu i da mi je rekao da će mi se život u ogromnoj meri promeniti,jednostavno,bez ikakvog razmišljanja i dvoumljenja,rekao bih mu da je potpuno lud.

Pojavila se gotovo niodkuda.I ako je godinama živela ne tako daleko od mene,ni slutio nisam da uopšte i postoji.
Nismo se čak ni tako dobro upoznali,a ogromna bujica lepih osećanja potekla je davno isušenim koritom sreće.Poput udara munje,brže od svakog razuma i od svake svesti,ljubav je svakodnevno rasla,tako da prosto ni ona a ni ja nismo uspevali da pratimo sav taj tok svih tih rađanja emocija u nama,u našim dašama,u našim srcima. Zavoleli smo se,a da nismo ni bili svesni toga.Jedino čega smo oboje bili zaista svesni je činjenica da u trenucima kada se nismo čuli, oboje smo osećali neku užasnu prazninu i ogroman nedostatak nečega.Da,bili smo kao jedna ličnost u dva različita tela.Ličnost koja je u svakom trenutku tražila da se spoji sa onom svojom drugom polovinom. I zaista, oboje smo shvatili, da samo zajedno činimo onu pravu i idealnu celinu. Sve je bez toga postalo nekako otkinuto, odsečeno, nesavršeno.

Tog dana sam ustao veoma rano .Mnogo ranije nego uobičajno,bez obzira što gotovo čitave noći nisam oka sklopio.Mada sam se trudio da što pre zaspim,da ne bih izgledao poput šlogiranog karanfila, noć uoči našeg prvog susreta,proveo sam gotovo potpuno budan. Kroz prozor moje spavaće sobe već su dospevali prvi zraci zore, a ja sam još uvek bezuspešno pokušavao da zaspim bar na sat vremena .I u trenutku kada su mi se oči sklopile i kada sam na neki način već utonuo u neki (nazovomo)san,sat je zazvonio. Ne,nije mi bilo kao po običaju potrebno da se protežem u krevetu želeći da odspavam makar još koji minut.Ustao sam kao da su stotinu vragova skočili na mene i za tren oka sam bio potpuno budan bez ijednog traga od nespavane noći i bez želje za snom od bar nekoliko minuta.
 
Poluhladan tuš i par kafa bez šećera učinili su da se osećam kao da sam spavao čitavu nedelju bez prestanka.
U Beogradu sam bio nešto pre 10 sati i s obzirom da sam znao da ćemo se sresti tek negde posle pet popdne,čitavo to vreme praznine bilo je dugo kao jedan svetlosni vek. Nije bilo načina na koji nisam pokušao da svo to isčekivanje bar na neko vreme odagnam iz svojih misli.Pešačenje Nemanjinom, Knez Mihajlovom ,bulevarom Kralja Aleksandra,par sati u depou preko puta Vuka i ponovno pešačenje do Slavije nije bilo dovoljno da svo to vreme utrošim. Na Slaviji sam bio čitavih dva sata ranije no što je trebalo. No ,više nisam imao kud,jer mi je svaki mišić na nogama prosto pucao od silnog hodanja, tako da sam i pored toga što sam bio svestan da će me tih par sati isčekivanja prosto ubiti, ipak odlučio da u obližnjem kiosku kupim neki časopis i uz njegovu pomoć kako tako i to prebrodim. Ne sećam se ničega što sam u tom časopisu čitao,jer moje oči jednostavno nisu uspevale da uspostave komunikaciju sa mojom svešću,tako da se sve ono pročitano jednostavno gubilo negde na pla puta između njih i mog razuma. U nekoliko navrata sam čitao iste stranice i ne shvatajući da sam ih već jednom ili dva puta pročitao.

Nije bilo ni jedne tridesdet jedinice, čija lica putnika nisam pomno pratio dok sam sedeo na klupi ispred hrama svetog Save na Vračaru ,nadajući se da ću među putnicima koji tu izlaze ugledati nju .Prošli su tri ili četiri busa (ni sam se ne sećam tačnog broja), no ni u jednom od njih nije bilo osobe koju sam zavoleo najviše od svih drugih na ovoj ogromnoj zemaljskoj kugli. Na svakih par minuta sam pogledom uprtim u sat isčekivao da skazaljke budu što više pomerene, no one su gotovo uvek stajale na istom mestu kao da mi je sat bio pokvaren .Hiljadu sam puta proračunavao vreme koje joj je bilo potrebno da stigne do hrama i ipak nikada nisam mogao doći do tačnog rezultata s obzirom na ogromnu Beogradsku gužvu i česte zastoje u saobraćaju
.
U jednom trenutku,bez obzira što je bus bio predaleko od mene da bih mogao uočiti onu tablicu sa brojem ,negde iznad veterinarskog fakulteta, u sebi sam osrio neki čudan nemir i nerečivu sigurnost da mi baš on donosi nju.I nisam pogrešio. Bus je stao na nekih desetak metara od mene, a ja sam još uvek sedeo, nemajući hrabrosti da ustanem. Čak i u trenutku kada sam uočio kako izlazi, zastaje na stanici i pogledom me traži u onoj ne tako velikoj gomili ljudi, prosto nisam imao hrabrosti da ustanem i krenem ka njoj .Osećao sam da će me noge izdati , da će mi ravnoteža popustiti, da ću poput pijanca posrnuti. A onda,onda je odjednom, kao rukom pokošeno sav taj strah i sva ta nesigurnost nestala. Toliko topline ,toliko pozitivne energije zračilo je iz nje, da u mojoj svesti jednostavno nikakvom strahu više nije bilo mesta. Ne ,ne sećam se da li smo zajedno krenuli jedno drugom u susret ili sam ja došao do nje, jer u tom zanosu sreće moj mozak to nije ni mogao da registruje, ali se zato tako dobro sećam topline i nežnosti njene ruke i njenih usana. Poželeo sam da je svom silinom zagrlim i da je do besvesti svom strašću srca svog neprestano ljubim,ali sam ipak nekim čudom uspeo da sve to obuzdam u sebi,znajući da nije ni vreme,a ni mesto za tako nešto.

Ona je pila neku bljutavu kafu koju je konobar na sebi svojstven način nekako smutio, a ja koka kolu sa puno leda,tako da ni ona nije ni približno imala onaj svojstven ukus. To su bili jedini loši segmenti dok smo sedeli za stolom nekog kafića ,držali se za ruke i pomno se bez treptaja očiju posmatrali.Bez obvzira, koliko god da smo se trudili da neke stvari prikrijemo u sebi, oči nam nisu bili saveznici. Naprotiv, veoma lako i očigledno,bez imalo smisla za nepoznanošću, one su odavale svaki, pa i onaj najskrovitiji deo naših osećanja.
Ne ,nije mi trebalo dugo da shvatim da je ona jedna divna ,iskrena, osćajna, emotivna, jednom rečju Božanstvena soba. Osoba o kojoj se samo sanjati može i kakvu majke veoma retko rađaju. Ni trunke pakosti, ni prah zle namere, ni zrnce nečeg lošeg i negativnog u njoj nije postojalo. Bila je savrašena u tolikoj meri, kao da su sve pametne glave ovoga sveta uložile sav svoj trud da stvore nešto posebno, nešto unikatno, nešto što nigde više ne postoji.
 
Ni sam ne znam kome više da budem zahvalan .Njoj zato što postoji ili Bogu koji je trasirao naše puteve i predudredio da se spojimo u gomili od dvadestak milijardi ljudi i ludo,ludo se zavolimo. Zagrleni smo šetali niz Nemanjinu ,neretko posrtajući. Bez obzira koliko god da smo se trudili da nam koraci budu sigurni,u pojedinim trenucima čar i opojnost ljubavi je činila svoje. Na uglu Savske i Nemanjne, požuda i strast su prosto nadvladali svaki deo naše svesti i sav onaj bedem nekog neprimitivizma se raspsnuo kao mehur sapunice. Zagrlio sam je toliko jako da nisam bio ni svestan bola koji joj nanosim i poljubio je žarom kojim nikada nikoga nisam ljubio.Ne,ne znam koliko je to trajalo ,ali znam da je trajalo i čitavu večnst za nas bi ipak bilo nedovoljno. Toliko želje ,toliko strasti, požude i ljubavi u jednom trenutku nikada se nije izlilo iz moje duše .Znam da ni po čemu ni ona nije zaostajala i da je sve to u najmanju ruku i u njoj bilo prisutno u tolikoj meri. Nisu potrebne škole, gomile pročitanih knjiga,psihologija, filozofija, nije nam bilo potrebno ništa da to uočimo.To je toliko bilo očigledno da bi i svakom prolazniku sve to bilo potpuno jasno.

Užurbanim koracima išli smo ka glavnoj autobuskoj stanici.Poslednji autobus tek što nije pošao,a mi smo još uvek ili van stanice .Zaista sam molio Boga da zakasnim i da sve ono najlepše što sam ne samo tog dana doživeo, produžim bar za još koji sat.

 No, ipak želja mi se nije ispunila. Prokleti autobus kao da je baš mene čekao iako je vreme polaska već bilo prošlo. Nesvesno sporim korakom sam pošao ka jednom od šaltera, jer je vetrovatno još uvek jedan deo mene težio da zakasnim. Uzalud je pokušavala da mi ukaže na činjenicu da će mi autobus otići i da neću imati kako da se vratim kući ,jer moje su noge i dalje hodale istim ritmom .Čak i kada sam došao do samih ulaznih vrata na autobusu, verovao sam da će me nešto spreiti da odem. Molio sam Boga da u autobusu nema više ni jednog slobodnog mesta i u trenutku kada mi je kontrolor rekao da mi karta nije overena ,prosto sam se obradovao, što bi mi za razliku u svakoj drugoj situaciji u meni probudilo neku vrstu panike i straha. Zaista sam bio ravnodušan,čak šta više i srećan dok mi je to govorio,no ipak mi je nekom olovkom nešto (ni sam ne znam šta,jer na to nisam obraćao pažnju),nažvljao na karti i pustio me da uđem u autobus .Nekoliko poljubaca kroz rešetke koje su delile perone od hola autobuske stanice bili su poslednji dodiri delova naših tela tog dana.
Samo nekoliko sekundi pošto sam ušao u autobus, vrata su se zatvorila. Autobus je polazio, a ona je i dalje stajala na onom mestu na kom sam je poslednji put poljubio.Očima punim suza,suza koje godinama nisu ni pojmile da kanu iz njih i dalje sam netremice psmatrao njeno lice , njene ruke i sve ono što se iza onih prokletih rešetaka moglo uočiti. Na kraju, na samom izlazu sa stanice dok smo čekali da se rampa podigne ,u daljini sam vide obrise njenog tela,a u mojim mislima je u istim trenucima poput filmske trake prolazio čitav tok našeg susreta. Shvatio sam da sve to nije ni san ,ni zabluda ni jedan životni hir, već da je to ljubav koju nikada do tada u svom životu na takav način i u tolikoj meri i jačini nisam osetio.

Znao sam da je volim kao nikada nikoga pre i da nikada niko u meni neće probuditi ni senku od svih tih osećanja. Ne ,više nisam bio kao ono usamljeno stablo na početku priče, više nisam bio čovek koji živi život bez života, senka koja diše. Bio sam nešto što nikada nisam bio,nešto što ni meni samom nije bilo poznato. Mnogo je toga davno ugašenog ona ponovo probudila u meni, mnogo toga meni do sad nepoznatog pokazala da u meni postoji ,jednom rečju, ona je jedina osoba koja je mogla da me vrati i koja me je vratila u život i ne samo to,već je i taj život učinila srećnijim i značajnijim nego što je ikada bio.
Kažu ljudi «Samo jednom se voli». Sada i u to verujem i znam da ću samo jednom voleti, da ću je voleti dok se i poslednja varnica mog života ne ugasi.

Z.Jović
IP sačuvana
social share
Ni jedan čovek nije ostrvo, sam po sebi celina; svaki je čovek deo Kontinenta, deo zemlje; ako Grudvu zemlje odnese more Evrope je manje, kao da je odnelo neki Rt, kao da je odnelo posed tvojih prijatelja ili tvoj; smrt ma kog čoveka smanjuje mene, jer ja sam obuhvaćen Čovečanstvom.
I stoga nikad ne pitaj za kim zvono zvoni; ono zvoni za tobom...

Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Legenda foruma


Sve ima svoje...

Zodijak Libra
Pol Žena
Poruke 44533
Zastava Vojvodina
OS
Windows XP
Browser
Chrome 6.0.472.53
mob
Nokia 
Koliko puta sam zaspala s pitanjem na usnama:“Boze, hocu li ga vise ikad sresti, vidjeti oci boje neba lice nevino, ma ne s djecijim se ne moze porediti,dijete ipak za cokoladicu, za igru s drugovima, zna i uspije prevariti i slagati, ali ovo lice nije znalo varati
.
Proslo je toliko godina ali ona slika jos uvijek stoji tako bistra i stvarna, a kazu da vrijeme brise sva sjecanja neka malo bolje, neka slabije, bez obzira na covjekovu svijest i njegovo nastojanje da upamti.Okrenuvsi se na njegov poziv pitala sam se dal da zahvalim Bogu sto je moje ime preslo preko njegovih usana, il da krivim i sebe i sve oko sebe sto sam se okrenula i sto je moje ime ostalo u njegovim mislima, sto ga je morao upotrijebiti? Bila sam svjesna svojih godina, svaki djelic mene je odgovarao sa „DA“ na njegov poziv da me vidi jos jednom, da se bolje upoznamo, da izadjemo ali nazalost mojih 15 godina to nije dozvoljavalo.

Ulicna rasvjeta i mokre snjezne pahuljice prekrile su moju zbunjenost i crvenilo na mojim obrazima. Narednih par dana jedno pitanje mi je razdiralo misli:“Boze, zasto o njemu razmisljam, zasto njegova mokra i hladna ruka od snijega jos uvijek hladi moju ruku? Zasto kad sam mu tako hladno i bez imalo kajanja rekla da od tog nece nikad nista biti. Ustvari izgledalo je hladno i bez kajanja, mada se i sad pitam kako sam to uspjela, kad je u meni sve drhtalo i zeljelo da moja ruka zauvijak ostane u njegovoj, ali valjda taj zenski ponos, kojeg sam shvatila kasnije, jer je u meni jos uvijek sve bilo djecije, pa i ta nevinost, eto pobijedise. Ulicama sam prolazila okrecuci se na svaki mali sum. Na svaki glas, krivili mi se ledila u zilama, ne znam koliko bi vremena prolazilo dok bi se povrati u stvarnost i reci sebi:“ Amina, to nije tvoje ime, to nije njegov glas.“ Prolazili su dani i mjeseci, mozda kazem dovoljno vremena da ipak taj susret, ta noc ostane samo slika kao poslije nekog lijepog sna.

Ali ta sudbina ne dade da to ostane samo slika, vec ucini da to bude stvarnost. Opet ono isto pitanje za koje sam mislila da sam nasla odgovor, za koje sam mislila da me je pustilo na miru, ali ne. Sta da radim? Moje godine, Boze je li isuvise rano za ove osjecaje, je li isuvise rano da mi srce uzme neko, neka osoba,osoba kojoj sam znala samo ime a sta mi je ono moglo reci ili je mozda ono ime izgovoreno sa onih usana govorili sve i moglo sve reci. Jos uvijek govorim i kazem ja ne znam voljeti, ne znam kako to izgleda biti zaljubljen ali opet se vratim, a sta je s onim osjecajem koji postaje sve jaci, koji sve vise boli ili mozda ne boli ali jedino sto znam je da svako jutro kad ugledam sunce i plavo nebo kazem:“ Hvala ti Boze sto i danas vidim sunce, sto i danas osjecam ovu bol.“
Na ciju stranu da stanem, na stranu razuma ili srca, razum zna za moje mlade godine i krivi me sto sam one noci ostala do kasno u vecer jer to se nije smjelo desiti jer jos sam dijete, ali srce ne zna za godine ono jedino zna za ljubav. Kazem ljubav, je li to bila ljubav?

Tad nisam znala rijesenje, kako da sakrijem od roditelja da je njihova djevojcica zaljubljena a kako da kazem njemu da je njegova djevojcica zaljubljena, sta da radim, dal da priznam da li on isto osjeca ili je to njegova neka igra. Ne mogu, nemam hrabrosti priznati u lice a i ta okrutna stvarnost ne dozvoljava, razum ipak pobijedjuje ali srce postaje nemirno, gdje je u tome svemu rjesenje, papir i olovka je li ispravno? Ne mogu vise, pisat cu, neka kaze sta hoce, mozda kad kaze da je za njeg smijesno biti u vezi, imati djevojku a ne vidjati je, veza preko papira prosto glupa i da on to jednostavno ne zeli, meni biti lakse, znam srce ce patiti ali u tom slucaju razum ce pobijediti. Budim se, gledam u nebo i naravno smijem se samoj sebi, kontam evo me smijem se kao sto se i on sigurno mi smije ali neka, bar ne gledam da se ponizavam, sto mogu, sto osjecam on bar to ne vidi. Pitanja i pitanja, sta li misli, sta je trazim od djeteta? Moram zaboraviti, moram taj osjecaj potisnuti ali kako kroz ljutnju, kroz posao, skolu, ne, ne uspijeva mi. Papir mi ne daje nikakve odgovore, moram cekati prijateljicu iz skole moram od nje traziti bilo kakve odgovore.

Telefon zvoni, u svoj toj ljutnji ne zelim se javiti jednostavno ne zelim ni s kim razgovarati o nekim glupostima, jer u tim momentima sve je za mene bilo ne vazno i glupo. Vicuc ne mene mama ostavlja posao i podize slusalicu.
-Amina, za tebe je ili mozda ne zelis ni s Enom razgovarati, sto ti je to izgleda sam Bog zna.
-Evo me, idem.
-Pa ja, kad je u pitanju drugarica, s njima imas uvijek sta pricati, a s rodjenom majkom nikad nista, samo sto znas je odvratno odbrisiti.
Kazem hvala Bogu stigla je, moram je vidjeti.
-Hej Ena, hajd molim te dodji do mene moram pricati s nekim.
-Eto me, svakako sam mislila, imam jednu radosnu.
-Daj majke ti mile, nemoj me zajebavati.
-Slusaj zenska glavo, poslao ti je Adis pismo, danas mi ga je dao da ti dam, cekaj me ispred kuce.

Slusalica mi je ispala. Odgovorio je na pismo je li moguce,u ostalom i da je odgovorio ko zna sta je napisao.
Tresem se, hladno mi, oblacim trenerku, mama me samo izbezumljeno gleda. Roza koverta i papir ispisan, gledam, zelim da procitam, ali ne uspijeva mi, odjednom vidim samo plave linije nigdje rijeci ni slova, mrlje po papiru od hemijske odnosno rastvorene boje, osjetim miris i pitam se mirisuci ruke jesam li dirala tatin ili bratov parfem? Me ne sta ce meni muski parfem? Dajem Eni da cita jednostavno proklete suze ne daju meni. Slusajuci njegove recenice ponavljala sam sebi , ne to nije istina, zar toliko srece za jedan dan, Boze zar si dozvolio da toliko budem sretna, zar je to ispravno? Citala je i naravno smijala mi se, gledala me kako oduzeto sjedim i gledam u papir u mrlje od njegovog parfema. Nista nije govorila, znala je da nista jednostavno nisam cula ali jedino sto je ona cula i sto sam je osjetila na svojim usnama su njegove zadnje rijeci u pismu:“ Voljena si, budi sigurna. Tvoj Sarajlija.“

Suze su tekle. Zasto suze, zar je bilo razloga za suze? Sad kad osjecam i znam pravi razlog za suze, zasto su tad tekle, valjda, kazu posljedica koje osjeti svako zaljubljeno srce. Kazam zaljubljeno, ne ovo tad nije bilo zaljubljeno, ne ne mogu to priznati ni sebi ni bilo kome. Pisajuci mu pismo neprestano sam uvjeravala sebe, ne znam zasto, ali to uvjeravanje je bilo kao da me neko drugi uvjeravao a ja poricala i govorila „nije tako“ jednostavno srce je pobjedjivalo i imalo glavnu rijec, ovo su sigurno Amina tvoje zadnje rijeci upucene njemu na koje ce se ako i procita grohotom nasmijati i reci:“ Jos hoce da joj odgovorim, je li ona normalna, sta misli, da hodam s papirom ili preko papira, svasta.“ Te rijeci su izvirale niotkud, moja glupa masta. Srce je potiskivalo i trazilo izlaz, ali nazalost tako je. Prokleta sudbina, tad sam neprestano ponavljala, ali nije bila, tako je moralo biti, samo se pitam zasto Boze dozvolis da srce upozna ljubav tako rano, nama nista u tome lose,naprotiv ljubav, voliti to je bit zivota, ali sta je s boli i tugom? Par kilometara nas je samo razdvajalo, ustvari kilometri nisu bili bitni ali proklete godine tad su glavni razlog bile za moju tugu i suze ali nazalost to nije izgleda ni t od tuge.

Jedan susret s njim, izgovorenih par rijeci srce je znalo da nije jedan od onih koji traze samo provod, izlaz iz dosade valjda je zato srce poricalo i nije dalo reci da ce se smijati kad vidi i kad procita.
Buljila sam u papir, papir poslat meni, rijeci koje sam tako dugo prizeljkivala da cujem, razum nije dozvoljavao nadati se ali srce bi uporno pa pobijedi. Tad je pobijedjivlo a razum svakim danom sve vise odustajao. Nije htio ili nije mogao odustati odjednom, valjda nije vjerovao da se to desava.
Svaki dan izgledao je kao tren. Zivjela sam samo za onaj momenat kad dobijem pismo, pismo umrljano njegovim parfemom, s mojim imenom na koverti, rijeci pisate kao na pamuku i strahom da ne bih uspjela procitati i da se rozi papir ne bi zguzvao. Svako slovo svaka rijec znacila je i vise od onog sto je trebalo i ostalo duboko urezano u srce.

Tad ustvari i nisam bila svjesna sto imam, koliko sam voljena. Sad kad se sjetim tih momenata,dana,mjeseci osjetim neku radost izgleda mi kao da sam tad rodjena, kao da prije toga nije bilo zivota. Kad se prisjetim svog prvog osmijeha, svoje prve srece vidim sebe s pismima i onih ukupno par sati provedenih s njim.
Dosao je i dan njegovog povratka u Sarajevo. Nije bilo nekog rastank, neko ko ne zna za nasu situaciju rekao bi rastaju se obicni prijatelji ili mozda cak poznanici, nista strasno. Tako je izgledalo. Moj stid, moj strah da nas ko ne bi vidio zajedno i prenio mojima, nisu dozvolili da ga pogledam i oci, da se zadnji put odledam u njima i vidim sebe u njima. Srce se nije imalo vremena boriti, razum, prokleti razum nagovorio je misli, ovo je njegova igra, gluposti i nista vise, opet ustvari trazila sam samo jedan razlog da ga sto prije zaboravim. Znala sam da ga vise nikad necu vidjeti, bolila me je ta pomisao, ali vrijeme ce mi pomoci da ga zaboravim, ustvari ja se nisam zaljubila, kazu da se place zbog ljubavi, da ona boli ali ja volim sto boli ako ja osjecam pravu bol, govorila sam sebi i pitala se. Govorio mi je da ga nazovem ponekad, da se javim, nije me molio, znao je da su moj sram,stid ili sta vec jaci od mene. Nisam mu mogla ostaviti svoj broj telefona, nije ni trazio tad, znao je da ga ne smije upotrijebiti.
Dani su prolazili u tisini. Za mene uzbudjenja vise nije bilo, sreca je nestala, iscezla.

Osnovnu skolu sam zavrsila, krenula u srednju. Istina je sto kazu za vrijeme da ono lijeci sve rane pa i ove ali sreca moja da nisu bile duboke, srce mlado, tek osjetilo ljubav pocelo je zaboravljati. Pisma sam sve rijedje uzimala i citala. Prosla je godina,dvije,tri. Nikad se necu zaljubiti, voljeti, osjetiti ono, a sta je ono, je li ono bila ljubav, tako mlada da je osjetim, ma ne, mislila sam. Ne znam zasto ali sve vise sam sebe uvjeravala da je ono bila sve laz, igra, pocela me je proganjati i misao da ono cak on nije ni pisao vec ko zna ko, kome je davao da se igra glupostima, govorila sam. Niko me nije imao odvratiti od te pomisli. Slike vise nisam imala hrabrosti gledati. Bojala sam se, pitanje mi je razbijalo glavu, kako je mogao sve zaboraviti, ne bi zaboravio da to nije bila samo igra.
 
Kraj treceg razreda, pocela sam zrelije razmisljati, gledati na zivot, ljubav, ljubav, postoji li ona uopste? Muskarci su me poceli nekako drugacije gledati, ustvari, najvjerovatnije isto ko i svaku djevojku, mozda je to bilo i prije godinu, dvije ali ja nisam primjecivala ili nisam htjela jednostavno nisam dala srce ponovo. Ali naravno to nije moglo vjecno trajati. Kad sam skoro mislila i bila uvjerena da izgubljenu ljubav djevojcice kako me je on nekad zvao, nista nece moci ni upola zamjeriti, da nikad necu naci mladica koji ce mi govoriti onako njezne rijeci, priznati onaku ljubav od koje vecina mladica bjezi, ne vjeruje ni da postoji, jednostavno se boji, naisao je Nermin. Mladic kojeg u pocetku nisam ni primjecivala. Upoznali smo se, napokon neko kome cu priznati ljubav, ljubav koja ne pripada njemu al sta se moze, pretvarat cu se, mozda kasnije bude bolje, mozda i postane Nerminova, mislila sam. Iako sam znala da to nije to, da cu ga ipak na kraju povrijediti, mozda bez milosti, nisam mu mogla priznati ono sto stvarno osjecam. Prisiljavala sam sebe da izgledam zainteresovano, zar da ga izgubim bez razloga, razloga Amina nemas, Adis vise ne postoji, nestao je, zaboravi ga Amina, zaboravi, govorila sam.

Godina kako smo u vezi. Ne mogu da vjerujem. Ni u jednom jedinom momentu nismo dosli u situaciju da se ljutimo jedno na drugo. S njim sam imala sve. Zavoljela sam ga, mislila sam, ali sad vidim da to nije to, da to nije bila ljubav, ljubav kakvu sam jednom osjetila, to je jednostavno bila navika, navika da budem s njim, prijala mi je. Gledajuci ga sretnog, uvijek nasmijanog, nije mi morao reci da me voli, vidjela sam to, pokazivao je svojom njeznoscu, pitala sam se Boze kako da mu uzvratim, kako, kad ne osjecam, dokle da se pretvaram?

Zavrsila sam srednju skolu. Oduvjek sam zeljela, naravno i mojih roditelja zelja je bila da nastavim, da upisem fakultet. Jedini grad koji su vidjeli, koji je bio najbolji za njihovo dijete, grad u kojem su navodno najbolje skole Sarajevo. Nisam imala nista protiv cak naprotiv, jedava sam cekala da budem student, ja student. Sarajevo sam gledala ko i svaki drugi grad. Glupo je izgledalo, smijala sam se kasnije sama sebi, ali ponekad sam zamisljala i pitala se kako ce biti ako ga ikad sretnem. Kakav izgleda, je li se promijenio? Poslje takvih razmisljanja samo bi se nasmijala, Amina o cemu ti razmisljas, u ovolikom gradu ti bas njega da sretnes, gluposti, govorila bih sama sebi. Znam zvucalo je glupo sresti ga, ali zelja se javila, zelja toliko jaka da ga samo vidim, znam ako ga i sretnem nece me prepoznati, on mene da se sjeca nakon 5 godina gluposti, ali mozda je i bolje. Ne, ako ga i mozda, mozda kazem sretnem necu mu prilaziti, ne zelim da me vidi jer da sam mu ista znacila nazvao bi me bar, ako nista drugo

S Nerminom sam bila jos u vezi. Pred polazak u Sarajevo nasi izlasci vise nisu bili kao sto su nekad bili. Znam bila sam kriva, pretvarala sam se koliko sam mogla, vise je bilo neuspjesno. Zasto da ga lazem vise, prekinut cu, ne mogu vise. Ne znam zasto ali vise nisam mogla, nije bio razlog Adis, jednostavno godini i pol u vezi bilo je mnogo. Htjela sam biti slobodna. Kao prvo to nije bila ljubav, kad cemo se vidjati, ja u Sarajevu on u Bugojnu, kad se neko ne voli nadje milion razloga za prekid, ali kako da njemu kazem, sta da mu kazem, istini, znam bit ce mu tesko, znam volio me je a ja da mu tako nesto uradim...
IP sačuvana
social share
Ni jedan čovek nije ostrvo, sam po sebi celina; svaki je čovek deo Kontinenta, deo zemlje; ako Grudvu zemlje odnese more Evrope je manje, kao da je odnelo neki Rt, kao da je odnelo posed tvojih prijatelja ili tvoj; smrt ma kog čoveka smanjuje mene, jer ja sam obuhvaćen Čovečanstvom.
I stoga nikad ne pitaj za kim zvono zvoni; ono zvoni za tobom...

Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Legenda foruma


Sve ima svoje...

Zodijak Libra
Pol Žena
Poruke 44533
Zastava Vojvodina
OS
Windows XP
Browser
Chrome 6.0.472.53
mob
Nokia 
Jeste li ikada culi onu mitolosku pricu o ljubavi? Ja sam je davno cula na jednom satu etike i otada je postala moja vodilja kroz zivot. Nedavno me prijateljica posjetila na nju...

Prica kaze da je Bog na pocetku, kad je stvarao covjeka, stvorio samo dusu, a ne i tijelo. Ali to mu se cinilo prejednostavnim pa je jednog dana dusu podijelio na dva dijela. Jedan dio stavio je u musko tijelo, a drugi u zensko. Pustio ih je i dao im zadatak da se traze po svijetu. Za nagradu im je dao da osjete da su se nasli, ako se uopce pronadju...

Pitate li se sada "kakva je ovo prica? ili "je li ovo jedna od onih dosadnih hrpa papira koje osim onome tko ih pise, nikome nista ne znace?" Oduvijek sam sanjala da cu jednog dana napisati prekrasnu pricu o iskrenoj ljubavi, o tome kako je ona moze pobijediti. To je bio jedan san?Znate li da se snovi nekada i ostvare? Nisam snazna i jaka, kako je jaca od svega i kako je nista ne trebala pisati pricu, smisljati likove, nisam trebala nista, osim zivjeti je?Zivot ju je napisao za mene?I sada ju pricam Vama jer ne zelim da na tako lijepu pricu padne prasina i da je proguta zaborav. Zelim da je svi znaju i da prepoznaju dio sebe u njoj?

Ispricat cu vam pricu o jednoj ljubavi. Ispricat cu pricu kako sam sretnica i kako sam nasla svoju drugu polovicu duse, ispricat cu pricu o covjeku mog zivota, ispricat cu pricu o ljubavi koju mi je dao, ispricat cu vam kako me je osvajao dio po dio poput neke utvrde i kako je polako, ali sigurno zavladao mojim srcem... Ispricat cu vam pricu mog zivota...
.............
Svi hvale tehnologiju, njen napredak i sve ono sto nam omogucuje - izmedju ostalog, povezuje najudaljenije... Pitate se kakve veze ima kompjuter sa mitoloskom pricom o ljubavi...? Budite strpljivi... i vjerujte mi kad vam kazem da je on jedan od glavnih likova ove price... Bilo mi je 17 godina kada sam dobila svoj prvi kompjuter. Sjecam se kako sam bila opcinjena tim cudom tehnologije koje se smjestilo u mojoj sobi i ubrzo mi postalo najbolji prijatelj. Dan za danom, dolasci iz skole i istrazivanje te "sprave"... Tipke, klikovi na menije, toliko tajni u njemu koje su cekale da budu otkrivene... sama u tisini sobe upoznavala sam se s njim. Jos i danas ne znam ni polovinu onoga sto on nudi...

Normalno da je Internet nezaobilazan i da mora doci u kompletu s kompjuterom. Najzanimljiviji mi je bio chat. Pricas sa ljudima iz cijelog svijeta, razmjenjujes misli, ideje? mozda nadjes nove prijatelje. I te je veceri Dinna usla na chat. Hrpa pozdrava "bok", "haj","ciao"... i da hoces ne mozes zapamtiti tko je tko, a ako te traze mail ,uzmes njihov i kazes da ces se javiti samo kako bi ih skinuo s vrata... Jedne veceri uleti mi na private tako jedan "ave"... tako zacudjujuci pozdrav. Nikad me nitko u zivotu nije tako pozdravio, a nikad vjerojatno i nece... Zao mi je sto odmah nisam osjetila posebnost tog "ave", tako da se ne sjecam tijeka razgovora. Sjecam se samo da mi je u kasnijim razgovorima rekao kako sam bila otresita i ne osobito raspolozena za razgovor. Onaj dio, kojeg se kroz maglu sjecam, bio je kada je rekao kako sam sigurno ovan u horoskopu... Da nije pogodio vjerojatno me, osim onog "ave" nista ne bi podsjecalo na njega. Na kraju, kao nitko drugi, nije trazio ni broj mobitela, ni mail adresu, rekao je samo kako ce me naci... Mislila sam "svakako, naci ce me...nikad ga vise necu cuti..."

Ali ipak me jednog dana nasao? jos jedan "ave"...To je bio Igor. Neka mi oprosti sto se ne sjecam svih nasih prica sa chatova...ali sto sam znala ja? Zar smo mogli znati? Razmijenili smo si mail adrese... Pisali smo si... Na novogodisnje jutro koje je bilo jedno od gorih, njegov mail nacrtao mi je osmijeh na licu i prvu misao da je on netko tko razumije. To je bila jedna od gorih novih godina...Kad se sjetim, zar je bilo i dobrih? Sve sam ih docekala sama, daleko od svih, a ipak pored svih. Tog novogodisnjeg jutra probudila sam se bijesna... Bijesna i ljuta na zivot sto mi nije dao niti jednog pravog prijatelja. Svi oko mene su bili prijatelji, jer Dinnu je bilo dobro imati za prijateljicu. Ona je uvijek spremna pomoci, a nikad nista ne trazi... Zaista, spremna sam uciniti sve za ljude oko sebe, i ne trazim nista zauzvrat. Cak ni zahvalu. Sve sto sam uvijek trazila i trebala od njih bio je trenutak razumijevanja, trenutak prijateljstva... To mi nikada nitko nije bio pruzio. Bolje receno, nikada nikome nije bilo stalo. A, sto je Dinna mogla uciniti? Toliko se stvari oko nje desavalo, a za koje nikada nije bila kriva. Te su je stvari uvukle u njen svijet, svijet daleko od svih, svijet u kojem nije postojao nitko osim jedne osobe koja je trebala doci jednoga dana, koja je mogla razumjeti, koja je uvijek bila uz nju... Ponekad bih sjedila u sobi i pitala se ima li smisla ocekivati da ce mi zivot dati tu osobu, ako mi je vec tada skinuo osmijeh s lica...? Oduzeo mi prijatelje koje nikad nisam ni imala, oduzeo djetinje snove, oduzeo vjeru u ljude oko mene. Kad bih pokusala s nekim o tome pricati, uvijek bi mi se smijali jer "nemoguce je da Dinnu ista muci, pa ona je uvijek nasmijana, sali se, ona ima sve..." Prava je istina da Dinna nikada nije imala nista. I sto je jutro, to novogodisnje jutro promijenilo? Ocito puno toga. I ocito je puno toga to jutro bilo nejasno. Nije se moglo shvatiti zasto je mail od jednog Igora citan toliko puta i zasto je ruzno jutro pretvorio u jedan lijepi dan? To je ucinila ruza koja je bila u mailu...

Na nasim chatovima pricali smo o svemu. Jednom me je pitao : "Sto bi htjela da dobijes za poklon od osobe koja te voli?" Rekla sam mu ono sto je istina, rekla sam da bi ruza bila dovoljna? i tog me jutra cekala ruza. Tocno onda kad je bila potrebna. Ispod nje je pisalo: "Rekla si da bi i ruza bila dovoljna?nije prava, ali nadam se da ti se svidja?"

Istina je da nije bila prava, ali je najljepsa od svih ruza koje netko moze dobiti. Mozda je i dio ovog sto sada osjecam upravo miris te ruze...
Igor i ja trebali smo se naci 11.01.2001. tocno u 17 sati na Trgu kod sata. Nikad nisam priznala, ali nisam cekala samo 10 minuta, cekala sam duze...pet puta duze. Bila sam uvrijedjena, bilo mi je zao? Ne znam zasto me zivot tako sibao, kako sam mogla nasjesti na foru jednog chatera i povjerovati da ce se pojaviti?
Kad sam dosla kuci, poslala sam mu mail i "zahvalila mu" sto se pojavio na Trgu, pozeljela mu srecu u zivotu i to je valjda trebao biti kraj? Danas znam da nije trebao biti kraj i da je sve imalo savrsenog smisla. Na kraju, zasto sam se uopce pjenila sto se nije pojavio u 17 sati u tenisicama, krem levisicama i tamno plavoj southland jakni kad nismo sluzbeno potvrdili to. U neku ruku, dosta sam se glupo ponijela. Tjedan dana kasnije bila sam na tulumu kod prijateljice koja je slavila rodjendan na isti dan kada je i Igorov. Sjecam se da su svi bili pijani i da sam se pitala sto radim tu?pitala sam se kako je Igor proveo svoj rodjendan?

Za nesto manje od mjesec dana blizilo se Valentinovo. Sjecam se da je bila srijeda. Vani je padala kisa i pokoja pahulja snijega. Ljudi su setali okolo zagrljeni, noseci ruze, mimoze? "kako sugavo romanticno?" to je ono sto sam onda mislila. A, sto drugo misli osoba koja na takav dan nema nikoga? Istina je da je bila atmosfera kakvu mozes samo pozeljeti? Tocno se sjecam. Odsjaj svjetiljki na mokroj cesti i plocniku, pahulje snijega koje ti se zaustavljaju na licu?sto vise htjeti, sto vise zeljeti osim nekoga da ju usnama makne s tvog lica? Dosla sam kuci, napisala mail Igoru i ovaj put ja poslala njemu ruzu. Napisala sam kako je Valentinovo u biti samo kic. I nije li bit ljubavi da se osjeti da volis svaki dan, a ne samo na Valentinovo? Sutradan smo se nasli na chatu i o tome pricali. Cudno je kako smo se dobro razumjeli. Ispricavao se sto on meni nije cestitao Valentinovo? Kao da je trebao? bilo je dovoljno sto je bio tu, sto je netko razumio. Bilo je to vrijeme kad su poceli snovi, ili bolje receno kad je Dinna postala svjesna da ih sanja. Od samog pocetka Igor mi je govorio o nekoj posebnoj zici koju imam?Kakva zica, pitala sam se tada? Pretjeruje? Ne znam koliko mi je puta na chatu postavio pitanje "Dinna, tko li te to toliko povrijedio?" Svi su bili oko mene i nisu to vidjeli, a on koji me nikada nije vidio, osjetio je to? "Ima zena koje zakljucaju srce poput dragog kamena?"

 A, on me otkljucavao malo po malo. Otvarala sam se polako, a isto tako on me osvajao. Iskrenost nas je povezivala, sve sto se moglo reci, receno je. Saznala sam zbog cega je on izgubio vjeru u ljude, zbog cega je bio tuzan, zbog cega "mu moja zica vraca osmijeh na lice?" Volio je, volio, a onda je preko noc nestao njegov san. Ispalo je da je trebao biti tata, ali nesto nije stimalo? Otisao je na pregled, on je ispao "krivac" za to i stan mu se pretvorio u prazninu? Tada je bilo prvi put da sam zaplakala zbog njega. Ne zato sto sam ga zalila. Zasto ga zaliti? On je covjek, on ne treba sazaljenje, on treba razumijevanje i ljubav kao svi, ali ne treba sazaljenje. Tada sam vise nego ikad do tad zeljela da ga zagrlim. Nikada mi nije bilo jasno kako u nekome preko noci moze nestati ljubav tako da se jednostavno okrene i ode? Zar je to ljubav? Zar ljubav nije u dobru i zlu? Zar ljubav nije jaca od svega? Kako imati snage i otici kad nekog volis?

Sto je vrijeme vise odmicalo, sve smo se cesce culi mailom i na chatu. Ne znam pravi razlog zbog kojeg se nismo vec tada vidjeli. Jos se uvijek smjeskam kad se sjetim njegove price o tome kako mi je kupovao McLarenovu kapu kad je bio u Imoli na F1. Bila sam tako sretna kad je pricao kako su on i Bojan birali kapu koja bi odgovarala crvenokosoj djevojci? Kad bi isao negdje na utrku, nosio bi laptop sa sobom i javljao mi se?Cime sam ga zasluzila, pitala sam se. U 6. mjesecu bila je nekakva festa u studentskom domu. Obecale smo curama s faksa da cemo doci pa smo otisle. Tamo sam nakon godinu dana srela Darija, decka s kojim sam nesto "mutila" dok sam bila tamo u domu, znali smo skupa ici na utakmice, ali nikada nista nije bilo. I ne znam kako smo ovaj put ostali sami i postrani. Nakon te veceri postalo je ocito, ali nisam mogla ni sebi objasniti

 Kako objasniti cinjenicu da dok te neki decko, koji ti je jos donedavno bio jako drag, ljubi ne osjecas bas nista? Kako objasniti da se u tim trenucima pitas kako bi to izgledalo s nekim kog do tada nikada nisi ni vidjela? Eto, to je bilo ono sto mi se motalo po glavi. Iducih tjedan dana odgadjala sam susret sa Darijem. Moram uciti, idem doma ovaj vikend? i slicne fore. Cinjenica je da sam se osjecala jadno i postidjeno. Ispalo je da sam ja koja je uvijek vjerovala u ljubav izigrala samu sebe. A i njega. Zato je to trebalo prekinuti. Otisla sam i rekla kako to nema smisla. Vidjela sam da mu nije svejedno pa sam se prvi put u zivotu posluzila zenskom podloscu zbog koje se i danas mrzim? "Nema smisla, ionako se necemo vidjeti preko ljeta. Ako na jesen budes htio, mozemo se cuti?" Prvi put tako nesto iz mojih usta, a ponekad mi se cini da je sve ovo sto se sad desava samo kazna za to?

Kad je proslo, na povratku u stan, poslala sam poruku Igoru da "ne zna sto mi radi?". Vjerojatno i nije znao. A, kako bi uostalom mogao znati? Kako je mogao znati da vec tada zamisljam kako ce izgledati susret s
njim. Da vec tada idem leci i mastam o njemu? Kako je mogao znati da vec tada zamisljam svoju buducnost s njim? Kako je mogao znati kad sam bila tvrdi orah? Kada sam jos uvijek bila na distanci, jos uvijek u svom svijetu. Mozda da nisam odlucila da pricekamo sa susretom do jeseni, mozda bi bilo drugacije? Kad sam to napisala na chatu, moglo se vidjeti da je pomalo razocaran. A, onda je napisao kako je mozda tako i pametnije. On ce ionako biti uvijek tu i cekati? "Ako sam cekao dvije godine, sto je onda jos dva mjeseca??"

Iducih dana otisao je na more u Pulu. Tih dana dobila sam najljepse osjecaje pretocene u rijeci. Kako je samo jasno shvaceno ono sto mu dugo nije receno, ali je napisano jos dok je bio na ljetovanju. Prije samog puta, bili smo na chatu. Otkrila sam mu se prvi put do kraja. Otkrila sam mu jedan od svojih snova? San o maloj uvali u kojoj smo sami?otkrila sam da zelim nauciti roniti i skakati na glavu? Nekoliko dana kasnije, tocnije drugi dan nakon sto je stigao u Pulu, pronasao je nasu uvalu. Uvalu koja je osamljena, koja ima sjajan kamen s kojeg se moze uciti skakati na glavu?Tu je uvalu ucinio nasom uvalom?Posadio je dunju u uvalu, ucinio je to za mene. Bilo je tako divno cuti to. Mozda sam se smjeskala u slusalicu i proglasavala ga ludjakom, ali cinjenica je da je vec tada bio duboko u srcu i da sam vec tada odbrojavala dane do jeseni. Do dana kad cu ga napokon vidjeti?

Zivjela sam taj 9.mjesec od njegovog poziva do poziva. Nista mi nije imalo smisla, nista osim njega. Cekala sam Igorove pozive da napune moje baterije, da izdrzim do iduceg poziva. Mami nista nije bilo jasno, otkud Igor?Tko je to i zasto me zove? Saznala je nesto kasnije?

Dosla je i ta jesen, dugo ocekivana jesen. Dani kad sam trebala vidjeti oci covjeka mog zivota, svog decka iz sna? Izmedju guzve i buke na Trgu, trazila sam ga pogledom, pitala samu sebe hocu li ga prepoznati. Ispred mene, sa crvenom ruzom u ruci, pojavio se muskarac svijetle kose u tamno plavoj kosulji i trapericama sa onim cudnim sjajom u oku koji mi je bio poznat od nekud? Stajao je ispred mene i gledao me, nisam se mogla pomaknuti. Sutili smo nekoliko minuta. A onda smo krenuli jedno prema drugom. Tako smo se snazno zagrlili. Jos i danas osjecam taj cvrsti zagrljaj. Vrijeme je stalo u tom trenutku. Nikoga nije bilo, postojali smo samo mi. Sve sto sam osjecala bile su hladne suze koje su mi se spustale niz lice i toplina njegovih usana koja ih je brisala. Poceli su moji snovi?Nikada nisam jace osjecala i nikada nije bilo jasnije da je on moja polovica? Svaka minuta bila je dio sna, svaki njegov uzdah bio je san, a svaki njegov pogled trenutak vjecnosti. Koliko smo samo puta u isto vrijeme izgovorili iste rijeci, iste stvari cinili? poceli smo plasiti sami sebe? Otkrivali jedno drugom snove i zelje, gradili svoje planove i crtali si buducnost? nasu buducnost. Novu smo godinu docekali sa toliko planova i zelja, pricao mi je kako ce me odvesti u Pulu, u nasu uvalu "tamo gdje ljubav pocinje"? kako ce mi pokazati sva mjesta svojih djecackih nestasluka tamo i kako cemo zajedno zapisati moje ime na Dvojna vrata ispod teksta "Igor voli?" koji je napisao prije puno godina? Tako je lijepo bilo sjediti u njegovom zagrljaju, slusati ga kako dise, i kako prica?sve sto sam ikada sanjala bilo je tu. Njegov osmijeh, njegov dodir, njegov pogled, njegove usne u polutami sobe osvjetljenje samo svjecicama s bora? Predivno i na trenutke tako nestvarno, ali ipak je bilo tu pored mene. Da andjeli s neba sidju i zatraze od mene da podjem s njima, a zauzvrat mi ponude dio tih trenutaka, prihvatila bih? "volim te" na njegovim usnama i sjaj njegova oka, to je dio sna, to je dio zivota za koji se zivi? Nitko se nije volio te noci vise nego mi i nitko nikada nije bio sretniji, nitko nikada nije bio toliko siguran u ljubav i nitko nikada nije zivio svoje snove kao sto smo mi zivjeli te noci? Prvi ulazak u Novu godinu koji se razlikovao od svih prethodnih 20? on je bio tu, i samo je to bilo vazno? prva nasa zajednicka Nova godina?

A onda je sve krenulo u krivom smjeru. Kao pokrenuta lavina poceli su se buditi njegovi strahovi? upleli su se u nase snove i poceli nas vuci na dno? Poceli su se buditi aveti proslosti, strah od buducnosti? poceo se mijenjati. Poceo me uvjeravati kako on nije za mene, kako zasluzujem puno vise od njega, kako mi nema pravo uskracivati snove koji su mi prirodom dani i kako cu mu jednog dana kad budem imala dijete, koje mi on ne moze dati, oprostiti? Rekao je da me previse voli i da ne moze biti sebican i traziti od mene da zbog njega ostavim neke snove, da zbog njega nikad ne ugledam dijete sa svojim pogledom i osmijehom. Moji poljupci i zagrljaji, moji pogledi nisu ga mogli uvjeriti da grijesi? Samo je napisao poruku "Snovi pripadaju drugima?" i otisao? Vrijeme je otada stalo? Stalo je za mene, ali stoji i za njega. Kako ga uvjeriti da grijesi? Kako mu pokazati da ga trebam i da nestajem bez njega? Nocima se budim, osjecam njegov dah na svojim usnama, okecem se po krevetu i osjecam se tako slabo? Stojim u mjestu sa nasim snovima, ne mogu se pomaknuti? osjecam njegove suze i grceve srca dok je trazio od mene da ga pustim? Nestajem u tisini, zivim u trenucima nase proslosti i sanjam nase snove, nadam se da su jos uvijek dio nase buducnosti?

Tako mi je blizu, na momente se cini da cujem kako dise pored mene? Disemo isti zrak, hodamo ispod istog neba, dijele nas minute vremena,ali tako prokleto duge minute koje se cine da nikada nece stati? U glavi se vracaju nasi trenuci, slike nasih snova? tako zive i jasne kao dio stvarnosti? Jednom mi je na uho sapnuo kako sam ga unistila za sve druge, kako ce postojati samo za mene. A, vrijeme prolazi, ja stojim u mjestu i shvacam kako ga nisam unistila ja za druge zene? ucinila je to ona prije mene. Jer da nije tako ja sada ovo ne bih pisala, jos bi uvijek zivjela svoju pricu i saputala njemu na uho drugacije rijeci od ovih? I sve sto zelim je da me odvede u nasu uvalu, tamo gdje je pocela nasa ljubav, da mi se vrati onaj trenutak vjecnosti koji je trajao dok je on bio tu i da zauvijek ostanem u tom trenutku?da ostanem u snu, jednom snu kojeg sanjam, a zove se Igor? Ne znam da li je ovo najljepsa ljubavna prica koju ste ikada culi? Najljepsu ceka nagrada? ali ne pisem zbog nagrade. Pisem jer sam svoju pricu htjela ispricati, podijeliti svoju ljubav i svoju tugu s nekim?To sam do sada uspjela samo s njim, ali zivot je tako nepravedan, ispuni ti snove, a onda ih uzme u trenutku kad mislis da ih najcvrsce drzis?

Ovo je prica o ljubavi koja ce trajati vjecno. Ovo je prica o najcistijoj i naiskrenijoj ljubavi. Ova prica nece zavrsiti tockom na kraju recenice, ovdje nije njen kraj? toliko je nedorecenih recenica? Uvijek je spominjao nekakvu zicu koju imam u sebi, koja me cini posebnom i drugacijom od svih drugih zicu? Istina,imam zicu u sebi. Zove se Igor. Ja sam svoju polovicu nasla i nikada je necu pustiti. Sve sto zelim da shvati i da prihvati? uvijek je govorio da zene biraju? Ja sam odabrala? Stih jedne pjesme kaze "sve prave ljubavi su tuzne?" Zar bas sve moraju biti tuzne??
IP sačuvana
social share
Ni jedan čovek nije ostrvo, sam po sebi celina; svaki je čovek deo Kontinenta, deo zemlje; ako Grudvu zemlje odnese more Evrope je manje, kao da je odnelo neki Rt, kao da je odnelo posed tvojih prijatelja ili tvoj; smrt ma kog čoveka smanjuje mene, jer ja sam obuhvaćen Čovečanstvom.
I stoga nikad ne pitaj za kim zvono zvoni; ono zvoni za tobom...

Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Legenda foruma


Sve ima svoje...

Zodijak Libra
Pol Žena
Poruke 44533
Zastava Vojvodina
OS
Windows XP
Browser
Chrome 6.0.472.53
mob
Nokia 
ON: halo!!
Ona: zdravo!! ja sam... dugo se nismo culi...jako dugo..!
On: nemogu verovati da si to ti... ali prepoznajem ti glas da...
Ona: da predugo... predugo sam oklevala da okrenem tvoj broj...neznam kako sam se naterala na to sada...
On: da...   
Ona: nasla sam tvoj broj na informacijama... sva sreca pa nema puno muskaraca sa tvojim imenom..
On: (tisina) kako to da si nazvala...?
Ona: (tisina) paaa...htela sam te cuti...videti kako si...
On: nakon toliko vremena da me pitas kako sam... dobro sam... ide nekako... zivi se dan po da... a tii?
Ona: dobro sam...
On: lazes...osetim ti po glasu da lazes... nikad nisi znala lagati...
Ona: tebi ne...
On da,to je uvek valjalo kod nas... barem se nikad nismo lagali...
Ona: znas.... (tisina) nemam pravo to pitati...ali...dali se nekada setis mene...?
On: (tisina)
Ona: nemoras odgovoriti... postavljam pitanja bez smisla... proslo je mnogo vremena... sada imas svoj zivot...
On: naravno da se setim...ponekad pozelim da nije tako...ali uvek je isto...
Ona: pitam se zasto sam to napravila...zasto sam te oterala od sebe... nikad mi nije bilo jasno... mozda sam se previse bojala da ces biti kao drugi...da ces me napustiti... pa sam te terala...terala te a htela da ostanes...
On: i ja sam hteo to...ostati...
Ona: ja sam kriva za sve...
On: ne,nisi ti kriva i ja sam prebrzo digao ruke od tebe... otisao ponosno,muski... da bi sada sedeo kuci sam i razmisljao o tome kako bi moglo biti da sam ostao...
Ona: (tisina) i kako si jesil ozenjen..? imas porodicu??
On: nemam,ozenio se jesam ali nakon dve godine sam se i razveo... bila je dobra...draga...sve mi je zelje ispunjala...ali ju nisam voleo...trudio sam se zavoleti ju ali nakon nekog vremena sam shvatio da je to nemoguce,pa sam ju pustio da ode...sada se udala, ima dvoje dece i srecna je...
Ona: a ti,zivis sam..?
On: da...zivim sam naucio sam...navikne se covek kad mora...
Ona: da...navikne se covek...
On: a sta je sa tobom..?
Ona: ja sam sama...uzivam kao i uvek...dobro mi je...
On: nikad se neces promeniti...ali nisi srecna...
Ona: (tisina)
On: nemoras mi to reci...znam te dobro...mirnija si nego sto si bila pre...
Ona: pa eto...bilo je vreme da i ja malo odrastem...
On: da...tko bi rekao da i ti jednom zelis odrasti i biti zena...
Ona: da...morala sam i ja malo odrasti...
On: znas...nesto sam razmisljao o ovome...sanjao da ces nazvati...da ces se pojaviti negde...onako iznenada...zamisljao sam kako cu biti srecan ako te ponovo vidim...ili cujem... (tisina) i jesam srecan...ali sam istovremeno i potisten...
Ona: zasto...?
On: zato sto mi je sad jasno da se neke stvari nemogu vratiti na staro... promenili smo se...nismo vise deca... nismo vise tako mladi i puni poleta... u stanju menjati sve...
Ona: znam...znam da nismo isti...ali...
On: nema ti vise ali...nemoram ti ja govoriti...znas i sama... odrasli smo...
Ona: (tisina) znaci kad....znaci kad spustim slusalicu.......
On: necemo se vise cuti...da....necu te vise zvati a neces ni ti mene...samo bi se jos vise povredili...
Ona: znaci necemo se vise ni videti...?
On: necemo...to je bolje za oboje...bolje da te nevidim...
Ona: htela bi te videti...
On: nije stvar u tome da te nezelim videti...zelim to...vise od svega... ali znam da nesmem...tako bi povredio samo tebe,a i sebe...
Ona: znam.....(tisina)
On: nisam te zaboravio... niti cu to ikada napraviti...znas to... nikad te necu isterati iz svog srca... niti iz svojih misli...tamo cu te cuvati dok sam ziv...
Ona: (tisina) ali.................
On: i nemoj se pitati zasto...nemoj jedina...tako je moralo biti...sada bi bila najveca pogreska da mislimo da mozemo nastaviti tamo gde smo stali prije 12 godina....
Ona: nemogu dalje...od onda...od onoga dana....
On: znam...
Ona: nisam htela da budes nesretan...oprosti mi...
On: nisi ti kriva...nemozes sebe kriviti sto sam te zavolio... previse zavolio...nisi ti kriva sto nemogu voleti drugu...jednostavno je tako....
Ona: (tihi jecaj)
On: draga....vreme je da se pozdravimo i da zavrsimo sa ovom mukom...molim te napravi to zbog sebe i zbog mene...necemo se vise kaznjavati...dobro??
Ona: (tihi jecaj) nemoj....nemoj spustiti slusalicu...molim te...
On: (tisina) nemoj plakati...
Ona: (tihi jecaj) volim te....
On: i ja tebe...ali...ne mozemo ovako...ne mozemo se ponovo vratiti na stare rane... nemoj...nemoj vise misliti na to...seti me se kada spavas...tamo mozemo biti zajedno...tamo te cuvam svake noci...tamo imamo 22 godine i nista nam se ne moze dogoditi...
Ona: nezelim ovo...ne zelim da nestanes...
On: znam...ni ja to ne zelim...ali znam da je to najpametnije...a znas i ti....
Ona: nemogu poklopiti slusalicu...
On: onda cu ti pomoci jos ovaj puta voljena...pozdravit cu te...i reci da ces mi uvijek biti u mislima i srcu...zivi sreco moja...zivi.... (spustena slusalica)
Ona: (jecaj)....i ja tebe volim....(jecaj...).

Proslo je 40 godina nisu se vise nikako ni culi...a ni videli...onda je on umro...na njegovoj ploci u donjem desnom kudu stajalo je ugravirano srece i pored njega je pisalo "ovo je srece pripadalo samo Njoj"... pored toga je stajao datum njihovog telefonskog razgovora...tog hladnog zimskog jutra na grobu je klecala seda starica i tiho plakala...suze su klizile niz njeno naborano lice...a njen dah je bilo jedino sto je bilo toplo...u svojim rukama je drzala jednu crvenu ruzu...dugo je tako nepomicno klecala...zatim se nagnula poljubila ruzu i stavila ju na grob...otisla je polako u daljinu...polako...polako...kao da nezeli otici...svake je godine dolazila na taj isti dan i donosila ruzu...uvek bi se zadrzala kojih 15 minuta i onda nestajala...jedne godine starica nije vise dosla...nije bilo sarice...nije bilo ruze...samo prazan grob i sneg na njemu...no te noci zvezde su posebno jako sjale...sjale su jer nije vise bilo tuge...jer su konacno bili zajedno..tamo gde su jedino mogli biti sretni zajedno...u vecnosti.........
IP sačuvana
social share
Ni jedan čovek nije ostrvo, sam po sebi celina; svaki je čovek deo Kontinenta, deo zemlje; ako Grudvu zemlje odnese more Evrope je manje, kao da je odnelo neki Rt, kao da je odnelo posed tvojih prijatelja ili tvoj; smrt ma kog čoveka smanjuje mene, jer ja sam obuhvaćen Čovečanstvom.
I stoga nikad ne pitaj za kim zvono zvoni; ono zvoni za tobom...

Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Legenda foruma


Sve ima svoje...

Zodijak Libra
Pol Žena
Poruke 44533
Zastava Vojvodina
OS
Windows XP
Browser
Chrome 6.0.472.53
mob
Nokia 
Upoznali smo se sasvim slucajno. Pruzio mi je ruku, nasmejao se podigavsi obrve, odmerio me od glave do pete i, valjda zadovoljan onim sto vidi, naklonio se i seo pored mene. Bilo mi je neprijatno. Nije mi se svidjao njegov ispitivacki nastup, ni njegove oci koje su prodirale u srce. O njemu sam cula razne price .Kontradiktorne. Prijatelji su ga voleli i govorili da je divan, oni drugi su ga se plasili i izbegavali sukobe sa njim. Ja sam pripadala nekooj trecoj grupi i nije me bilo briga. Jos uvek sam bila "tatina princeza" a on "bitanga" kako bi rekla svaka mama.  Verovala sam da ce se nase poznanstvo zavrsiti samo na tom razgovoru.

A pricao je zanimljive price, bio je duhovit, opusten, zabavan. Vece je proletelo.Sutradan me je pozvao telefonom, kaze "samo da me cuje", cekao me pred skolom "samo da me vidi". Moju najbolju drugaricu je stalno zivkao telefonom, isao kod nje. Sve sto je znala o meni, ispricala mu je. Bukvalno sve. Nisam mogla da se
otkacim od njega. Isao je za mnom, ispracao me kuci, non-stop me zvao, kupovao cokolade.
 
Bolesna sam. On to saznaje od Ane, zove me tlefonom i kaze da izadjem na terasu samo na sekund. Izadjem i vidim paketic. U njemu sve ono sto obozavam: sladoled, "milka", banane, i plisani meda plave boje. Pa on je stvarno lud, ali dzabe mu sve, jer nisam odusevljena ni da budemo drugovi, a kamoli nesto vise! Stalno govorim sebi da nije za mene i da ne smem ni da razmisljam o njemu, ali on je bio tliko uporan da sam stalno hvatala sebekako razmisljam o njemu. Nervirao me je, a sa druge strane mi je bio simpatican.
 
Vracam se iz grada. On izlazi iz parka i nosi buket cveca. Kazem mu kroz smeh:
--Pa to je drustvena svojina!
Odgovara savim ozbiljan.
--Bas zato. Ti si moje drustvo, a iskreno se nadam da ces biti i moja svojina.
 
Poljubio me u ruku i nestane. Ne signem nista da mu kazem. Odavno sam vec shvatila da se sa njim ne vredi raspravljati. Toliko je tvrdoglav da ono sto naumi mora da uradi pa bilo to pogresno sto puta. Mislila sam: "Sa mnom nece moci tako. Ostajem pri svome. Koliko je on tvrdoglav, toliko sam i ja. Priznajem da je simpatican, i nista vise od toga."
Ana se samo smeskala:
--Kazes da je simpatican? a nisi mogla da ga smislis. Bice tu nesto sigurno.
Ljutito sam odgovorila:
--Ti si luda! Nemoj molim te da mi ga spominjes vise! On mi je nocna mora.
--Ma kako da nije! A zasto onda uzimas sve sto ti kupi, zasto cuvas omote od
cokolada? Mene ne mozes da slazes.
--Ana, odvratna si, umesto da me branis, ti me napadas. Ista si kao on. Tvrdoglava i uporna. Pa kome bi rekla ako ne tebi?
 
Onda smo se smejale i smisljale kako da ga otkacim. Stalno se pojavljivao onda kad ga najmanje ocekujem. Izrnoi iz mraka, poljubi me u kosu i ispari. Vise nisam sigurna da li mi nedostaje ili me nervira. Zove me ujutru u cetri, u pet, javi se moja mama i on se onda zbuni:

--Izvinite, mogu li da cujem svoju princezu?

Ni ona ne zna da li da se ljuti ili da se smeje. Kaze da je sasav sto ja potvrdjujem.
 
Jedne veceri se penje na drvo u parku. Drugovi ga pitaju sta radi a on mrtav ozbiljan:

--Pa skidam zvezde za moju princezu da joj stavim u kosu, posto je krunu zaboravila. Donosi nekoliko srebrnih listica i stavlja ih u moju kosu. Ljubi mi ruku i kaze:
 
--Draga princezo, dozvoli da budem tvoj vitez i da se uvek borim za tebe. Izgubicu i zivot ako treba kao sto sam i srce. A kad smo vec kod srca da ga nisi mozda nasla u nekom dzepu?
--Tvoje srce nosim na lancicu kao amajliju.
--Kakva cast i sreca, princezo. Sad mogu mirno da umrem.. Prekidam ga:
--Ako umres ko ce onda da me cuva?
--Moj duh, princezo. Bice svake noci na tvojoj terasi i bdece nad tobom.
Na trenutak zaboravim da zivimo u XX veku i osecam se stvarno kao princeza pred kojom kleci neki vitez. Nastavlja sa pricom:
--Princezo, ti si moj andjeo. Volim te vise od sladoleda, auta, od svega na svetu. Praticu te i cuvati od svega. Ali nikada necu biti s tobom jer Bitanga i Princeza par-to ne ide bas kao u pesmi. A sad 'ajde kuci jer je vec kasno da se iz bitange ne pretvorim u azdaju i pojedem te!
 
Srecna sam i zbunjena. Ne znam ni sta osecam. Razmisljam o njemu. Pocela sam i da se raspitujem za njega. Mislim da sam nesvesno pripala onoj prvoj grupi ljudi koji su mu se divili i obozavali ga. Cvrsto sam resila da to ostane tajna. Nisam zelela ni Ani da kazem, mada sam dobro znala da od nje nista ne mogu da sakrijem. Zelela sam da svaki slobodan trenutak provedem sa njim. Kad nije pored mene, osecam da mi uzasno nedostaje. Ana kapira da sam se zaljubila a ja i dalje ne priznajem!
 
--Ne moras ti da priznas. Kad mu budem rekla, priznaces i te kako.
--Ana, budes li mu rekla jednu jedinu rec, necu da progovorim vise sa tobom. U redu priznajem da mi se ipak malo svidja, ali necu da on to sazna. Pusti molim te da sve ide svojim tokom.

Jos nisam dovoljno sigurna. Obozavam njegovu zelenu trenerku i bele patike, njegov auto poznajem u hiljadu.
Veceri sa njim su posebne. Postao mi je najbolji prijatelj. Mogla sam da mu se poverim, da se naljutim na njega. Uvek me razume. Zeljno sam iscekivala svaki susret sa njim, ali sam se istovremeno i plasila. Kad bih ga videla, srce bi mi zaigralo, noge otkazale a jezik bi se vezao u cvor. Zelela sam da nikad ne sazna koliko sam se zaljubila. On se i dalje ponasao isto. Pojavljivao se niotkud, uvek nasmejan, svakoga dana sve lepsi. Uvek je imao zanimljivu pricu, neobican poklon, ludu poruku. Svima je pricao kako je zaljubljen u princezu. Brinuo je o meni kao moja mama: da ne pokisnem, da idem u skolu, redovno jedem i dovoljno spavam. Njegovi prijatelji su govorili da se skroz promenio, da je postao mek i rasejan....

Secam se, bila je subota. Sedeli smo u nasem omiljenom kaficu i cekali Anu. Ona kao da je znala, kasnije je vec pola sata. Nas dvoje smo pricali o skoli. Imala sam par jedinica koje sam morala da popravim sto pre. Naslonila sam glavu na njegovo rame dok me je on ubedjivao da ce sve biti u redu. Podigla sam glavu i
pogleda ga pravo u oci. Cinilo mi se da sve zna sta osecam i bila sam spremna sve da mu ispricam.
 
--Sta je sa tobom? U poslednje vrme si mnogo zamisljena?

--Ja...pa ne znam, pa mozda zato sto....Ja te volim!

Sta je ovo sa mnom, zar sam ovo ja rekla? Obecala sam sebi da on to nikada nece saznati....Jos hiljadu stvari mi je proletelo kroz glavu. On je bio sav izgubljen. Razmisljala sam da li da ostanem ili da bezim daleko, sto dalje od njega. Jos uvek me je izgubljeno gledao i ocigledno nije mogao da poveruje u ono sto sam
rekla.

--Jesi li sigurna u to sto si rekla?
--Sasvim! Ne mogu vise da krijem. Lagaal sam te, a pokusala sam i sebe. Nije mi uspelo. Voim te i tu je kraj. Imas li nesto da kazes?
--Da li to znaci da si sada konacno moja?
--Otprilike tako.
Poljubio me je bas kad je naisla Ana.
--Sta ja to vidim? Jao, izvinite, zaboravila sam da ste samo drugovi! Dobro, ajde, nema veze, oprastam vam. Nego ja cu da vam budem kuma zar ne?
--Naravno, Ana. Pa ko bi to mogao da bude sem tebe?
 
Svaki slobodan trenutak smo provodili zajedno. Nije mi dozvoljavao da bezim sa casova, cak sam i one ocene sredila. Kada bih se uvece negde zadrzavala, ljutio se na mene i govorio da moram da idem da spavam, jer su andjeli vec u krevetu.
Pitala sam ga:
--Izvini, ali sta ti radis dok andjeli spavaju?
--Ja? Pa cuvam ih. U stvari, cuvam jednog!
Tako je bilo. Cele noci se vozio kroz moju ulicu. Ujutru me saceka, odveze do skole i ode da spava.
Osecala sam se fantasticno. Bila sam na nebu, kao pravi andjeo. Vikend smo proveli zajedno na jednom jezeru. Ana, njegov najbolji drug Milos, on i ja. Smejao se i bio je veseo. U ponedeljak mi Milos donosi paketic. Unutra ceduljce i kljuc od njegovog stana. Osecam strah, groznicu. Milos je sagnuo glavu. Cuti.

--Milose, sta je ovo?
Ne odgovara. Na papiru pise:"Princezo morao sam da otputujem. Javicu ti se. Nisam ti rekao jer suze ne bih podneo....Volim te."
 
Veceri sam provodila u njegovom stanu. Sa Milosem, Anom i suzama. Citav svet mi se srusio. Proklinjala sam dana kad sam mu rekla da ga volim, mrzela sam ga. Jedanaeste veceri od njegovog odlaska, zazvonio je telefon:"Princezo ne placi molim te. Nisam otisao ato sto sam hteo, vec zato sto sam morao. Nadam se da se
brzo vracam."
 
Dani su prolazili. Malo sam tugovala, malo plakala. Smejala sam se vrlo retko. Trideset prvi dan od njegovog odlaska. Po navici svracam po Anu i krecemo kod njega u stan. Ulazim unutra i osecam njegov miris. Tu je! Znam da je tu! Osecam! Ana me gleda zacudjeno i proverava sve sobe. Na zalost, od njega ni traga ni glasa. Placem jer ga nema. Poludecu. Neko zvoni.
--Ana, molim te otvori, ne zelim nikoga da vidim.
Zvonjava ne prestaje. Prvo dugo, uporno pa onda sve krace nervozno, Ana otvara i vristi. Tricim prema vratima i vidim njega-moju bitangu! Grlim ga i placem!
--Obecaj mi da nikada vise neces da me ostavis samu! --Obecavam!
 
Sve je bilo kao pre. Sate i sate smo provodili zajedno. Cinilo mi se da sam najsrecnija na svetu. Sve dok nije rekao da mora ponovo da ide.
--Pa zar opet? Kako cu ja bez tebe?
--Isto kao i proslog puta. Sedeces kod mene sa Anom i Milosem. Sve sto ti bude potrebno, obratices se Milosu. On je tu da te cuva i da pazi na tebe. Ostacu duze nego provg puta, ali nemam drugog izbora. Nadam se da me razumes.
--Ma kako te ne bih razumela! Briga tebe za mene. Salim se, znam sve.
 
Nisam se salila, nisam ni razumela. Bilo mi je svejedno da li je moram ili je hteo. U svakom slucaju, on je odlazio i razlog mi nije bio nimalo vazan. Pokusala sam da se ponasam normalno. Uspela sam citava dava dana. Onda sam
plakala i plakala....Nisam ni sa kim razgovarla sem sa Anom. Treceg dana se konacno javio. Zvao je svakog dana pa onda sve redje i redje. Rekao mi je da mu je jedan prijatelj poginuo i da ima velikih problema tako da ne moze cesto da zove. On je bio daleko, nisam ni znala tacno gde, on je imao problema, a ja nisam mogla da mu pomognem. To me je ubijalo. Sve mi je licio ne na ruzan san, nego na kosmar. Javjao se samo ponekad. Razgovori su nam bili kraci, drugaciji. U njegovom galsu se nije osecala toplina. To vise nije bio on. Cinilo mi se da pokusava da me zaboravi, i to me je mnogo bolelo. Moja patnja, trajala je od jeseni do leta. Sunce je malo ublazilo moj bol i uspelo da mi izmami poneki osmeh. I dalje sam ga volela ali sam naucila da zivim bez njega. Svaki put kad telefon zazvoni u meni se probudi nova nada. Uzalud,
moja bitanga se vise i ne javlja.

Kljuc od stana je jos uvek kod mene, mada vrlo retko odlazim tamo. Secanja me jos uvek bole. Odrasla sam. Shvatila sam da princeze ne postoje. Jedna bitanga luta svetom i niko vise sem mene ne veruje da ce se on vratiti kao princ...
IP sačuvana
social share
Ni jedan čovek nije ostrvo, sam po sebi celina; svaki je čovek deo Kontinenta, deo zemlje; ako Grudvu zemlje odnese more Evrope je manje, kao da je odnelo neki Rt, kao da je odnelo posed tvojih prijatelja ili tvoj; smrt ma kog čoveka smanjuje mene, jer ja sam obuhvaćen Čovečanstvom.
I stoga nikad ne pitaj za kim zvono zvoni; ono zvoni za tobom...

Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
2 3 ... 14
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 28. Mar 2024, 23:36:08
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.157 sec za 18 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.