Pismo iz Londona

Dodju tako, ponekad, neke tamne ure,
sjetim se drugara starih,
ili neke davne cure.

Zatvorim oci polako, boli me sjecanje svako,
Dodju tako ponekad,
neke tamne ure.

Vratim se mladosti svojoj i prvoj cigareti,
sjetim se ljubavi prve
i prepustim se sjeti.

Zamisljam gradove stare, ulice, trgove, ljude...
Dodju tako ponekad,
neke tamne ure.

Ja mogu sve razumjeti,
i mogu sve oprostiti,
al' tesko mi nekako zivjeti,
bez tebe,
stari moj.

Od Mure sve do Morave,
Ako se svi zaborave,
Ostat ce uvijek poneki
Mornar Panonski.

Ponekad napisem pismo,
adresu imam u glavi,
kazu zajedno vise nismo,
Drug mi u drugoj drzavi!

A nekad smo znali skupa,
Brzim, preko Bosne....
Na sto je ovo izaslo, tri im matere rosne!

I tako svake noci sjetim se pjesme tvoje,
sto mi vrijedi sto znam,
da samo tuge postoje....

Popijem malo vina,
pa mi je nekako lakse,
princip je uvijek isti,
sve su ostalo.... zna se...

Od Mure sve do Morave,
Ako se svi zaborave,
Ostat ce uvijek poneki,
Mornar Panonski.

Ja mogu sve razumjeti,
i mogu sve oprostiti,
al' tesko mi nekako zivjeti,
bez tebe,
stari moj.

Popodnevna pjesma

Upucujem ovu lijenu popodnevnu misao,
njeznu i pohotnu
u ono dvoriste u kojem sam vas gledao,
draga susjedo
Tisucu devetsto pedeset sedme godine
Kada je bila jesen slicna ovoj
I kada su jos u moj san udarali prozori
Roditeljske kuce utopljene u sibenskoj jugovini
U gradu koji je postajao moja bolnica
A mojom napola razbudjenom glavom kolali prvi tramvaji
plavi i uspavani
Adresiram tamo ovu misao i kazem: steta
Bili ste ljubavnica mog cimera od osam do jedanaest
svakog jutra
Kako ste se zvali Ema, Selma, Alma, Adela
Da li je sto izmijenilo Vase lice, oci i trbuh
A kako sam Vam zavidio vracajuci se iz setnje
od osam do jedanest izjutra
Uz cetvrt kruha i mlijeko u jednom blijedom Pescenickom mljekarstvu
Svim je bojama vec moj prvi studentski rujan dodavao
malo crnog i malo tamnozelenog
I danas Vam iskreno kazem: steta, steta
Vise vjerojatno i niste za takva sta
Ponovo ono dvoriste
Vrijeme je za nedjeljni ribolov i vas suprug odlazi
Vi znaci danas dolazite jos ranije u moju sobu - oko pola sedam
A ja bas izlazim - steta
Jer moj je cimer mrzovoljan tako rano
I ja bih Vam vjerojatno pruzio vise
Ali ja idem u setnju
I setao sam tako godinu i drugu
I ne da Vam se hvalim - bilo je toga
Kakve sve zemlje, pica, kakva mora, gdje sam sve bio
Gdje sam sve ljubio i kakve zene
Jer vama otvoreno mogu reci
Kuda sam sve setao po kisi ujutro
Nekakav vlak je istruo u crnom proljecu u Poljskoj, blizu Rusije
Kakvu sam tamo zenu ostavljao, Isukrste
I kakva je mene ostavljala na sjeveru
Pijuci neko nerazgovjetno pice svog naroda
Daleko, daleko, kao u snovima
Opet netko ovdje u Zagrebu u Jurijevskoj
Pa oci providne i dragocjene jedne Cehinje iz Brna
Vozderkove
Premjestene zauvijek u moju utrobu
A takav snijeg i sve sto treba - bilo je, bilo
Ali ono dvoriste u kojem sam Vas vidjao
Izmedju dva neodredjena stabla crna od vlage one jeseni
Vas tako obicnu i raskalasnu domacicu i mirisi koje ste ostavljali u mojoj sobi
U sezonama 1957,58 i sljedece
steta, nepovratno steta

Niceg nema, niceg nema od tebe, od mene

 Sjeti se Barbara

Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kisilo nad Brestom toga dana
A ti si hodala nasmijana
Rascvjetana ocarana pokapana
Pod kisom
Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kisilo nad Brestom
A ja sam te sreo u ulici Sijama
Smijesila si se
A ja, ja sam se isto tako smijesio
Sjati se Barbara
Ti koju ja nisam poznavao
Ti koja me nisi poznavala
Sjeti se
Sjeti se ipak tog dana
Ne zaboravi
Neki se covjek pod trijemom sklonio
I on te zvao po imenu
Barbara
I ti si potrcala k njemu pod kisom
Pokapana ocarana rascvjetana
I njemu se bacila u narucaj
Sjeti se tog Barbara
I ne ljuti se na mene ako ti kazem ti
Ja kazem ti svima koje volim
Pa i onda ako sam ih vidio samo jedanput
Ja kazem ti svima koji se vole
Pa i onda ako ih ne poznajem
Sjeti se Barbara
Ne zaboravi
Onu pametnu i sretnu kisu
Na tvome sretnom licu
Nad onim sretnim gradom
Onu kisu nad morem
Nad arsenalom
Nad brodom iz Quessanta
O Barbara
Kakve li bljezgarije rat
Sto je od tebe postalo sada
Pod ovom kisom od zeljeza
Od vatre celika krvi
A onaj koji te u svom stiskao zagrljaju
Zaljubljeno
Da li je mrtav nestao ili jos uvijek zivi
O Barbara
Bez prestanka kisi nad Brestom
Kao sto je kisilo onda
Ali to vise nije isto i sve je upropasteno
Ovo je kisa od strasne i neutjesne zalosti
Ovo vise nije ni oluja
Od zeljeza celika krvi
Posve jednostavno oblaci
Koji crkavaju kao stenad
Stenad sto nestaje uzvodno nad Brestom
I odlazi da trune daleko
Daleko veoma daleko od Bresta
od koga ne ostaje nista

 Slovenska

Pise mi majka iz Beograda,
Brine se, kako mi je,

Oni su kaze u redu,
Pitaju kako sam ja?

U mome zive nemiru,
Pobratimstva lica u svemiru,
Polako ucim slovenski,
Polako ucim slovenski.

Pisu mi djeca iz Zagreba,
Brinem se kako im je,

Oni su kaze u redu,
Pitaju, kako sam ja.

U mome zive nemiru,
Pobratimstva lica u svemiru,
Polako ucim slovenski,
Polako ucim slovenski.

Ponekad popijem pice s predsjednikom Republike,
Pita, kako mi je,
Ne brini, kazem, sve je u redu,
Igram svoju predstavu.

Jer u mome zive nemiru,
Pobratimstva lica u svemiru,
Polako ucim slovenski,
Polako ucim slovenski.

Stanujem u Ljubljani,
Ekskluzivan kraj,
Industriska zona, Fuzine,
Sretnem neke zemljake,
Pitam ih, kako je?

Ne brini majstore, gura se,
Djeca idu u skole,
Polako uce slovenski,
Polako uce slovenski.

Jer u mome zive nemiru,
Pobratimstva lica u svemiru,
Polako ucim slovenski,
Po casi ucim se slovensko.

Kaj ti je deklica,
Zakaj si zalosna?
Kaj mi je, nic mi ni,
Srce me boli.

Svakidasnja jadikovka

(pjesma Tina Ujevica)

Kako je tesko biti slab,
kako je tesko biti sam,
i biti star, a biti mlad!

I biti slab, i nemocan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i ocajan.

I gaziti po cestama,
i biti gazen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.

Bez sjaja zvijezde udesa,
sto sijase nad kolijevkom,
sa dugama i varkama.

- O Boze, Boze, sjeti se
svih obecanja blistavih
sto si ih meni zadao.

O Boze, Boze, sjeti se
i ljubav, i pobjede
i lovora, i darova.

I znaj da Sin tvoj putuje
dolinom svijeta turobnom
po trnju i po kamenju,

od nemila do nedraga,
i noge su mu krvave,
i srce mu je ranjeno.

I kosti su mu umorne,
i dusa mu je zalosna
i on je sam i napusten.

I nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga.

I nema nigdje nikoga
do igle draca u srcu
i plamena na rukama.

I sam i samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,
pred zamracenom pucinom,

i komu da se potuzi?
Ta njega niko ne slusa,
ni braca koja lutaju.

O Boze, zeze tvoja rijec
i tijesno joj je u grlu,
i zeljna je da zavapi.

Ta besjeda je lomaca
i duzan sam je viknuti,
ili cu glavnjom planuti.

Pa nek sam krijes na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova!

O Boze, tek da dovrsi
pecalno ovo lutanje
pod svodom koji ne cuje.

Jer meni treba mocna rijec,
jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.

Gorak je vijenac pelina,
mracan je kalez otrova,
ja vapim zarki ilinstak.

Jer mi je mucno biti slab,
jer mi je mucno biti sam-
(kad bih mogao biti jak,

kad bih mogao biti drag)-
no mucno je, najmucnije
biti vec star, a tako mlad!

Uzalud je budim

Budim je
zbog sunca koje objasnjava sebe biljkama
zbog neba razapetog izmedju prstiju
budim je
zbog reci koje peku grlo
volim je usima
treba ici do kraja sveta
i naci rosu na travi
budim je zbog dalekih stvari
koje lice na ove ovde
zbog ljudi
koji bez cela i imena prolaze ulicom
zbog anonimnih reci, trgova
budim je
zbog manufakturnih pejzaza, javnih parkova budim je
zbog ove nase planete koja ce mozda
biti mina u raskrvavljenom nebu
zbog osmeha u kamenu
drugova zaspalih izmedju dve bitke
kada nebo nije bilo vise veliki kavez za ptice
nego aerodrom
moja ljubav puna drugih je deo zore koju budim
budim je
zbog zore, zbog ljubavi, zbog sebe, zbog drugih
budim je
mada je to uzaludnije negoli dozivati pticu zauvek sletelu
sigurno je rekla: neka me trazi i vidi da me nema
ta zena sa rukama deteta, koju volim
to dete koje je zaspalo ne obrisavsi suze koje budim
uzalud, uzalud, uzalud
uzalud je budim
jer ce se probuditi drukcija i nova
uzalud je budim
jer njena usta nece moci da joj kazu
uzalud je budim
ti znas, voda protice, ali ne kaze nista
uzalud je budim
treba obecati izgubljenom imenu necije lice u pesku

ako nije tako odsecite mi ruke
i pretvorite me u kamen

Vec sam ti pricao to

Da li znas, i ja sam nekada imao grad, ulice...
draga lica u dvoristu... pod kestenom stol...
nekada...
prasnjava slika i cesta od sna... curice...
drugova pjesma... u dusi se budi djetinjstvo...
zamisli... mirise lipa.... i ljeto je tu...
kasnije snijegovi...
pramen sam magle pod neonskim svijetlom u zimu...
pricam ti... imao sam druga ko brata ja...
sada pustinja...
ceznjiva pisma... Pacifik od tuge i sjecanja...
kazu sudbina...
ta kurva bol ime mora imati... i razlozi...
milion prica, al' svaka vodi samo do pustosi...
pitam da li znas...
a znam da ne znas niti ces ikada shvatiti...
a i zasto bi...
oprosti, to gorka tecnost iz mene gluposti govori...
nije nostalgija...
ta je romanticno, nevino cedo, spram ovih stanja...
necu da spominjem, rat i uzase,
politiku, i slicna sranja...
necu da ponavljam... pravda ne postoji...
ta to je jasno bar...
hocu da dopustim suzu ljubavi,
sa njom sam divan par.
kasno je, znam... curi noc...
svaka je mala vjecnost za mene.
da, znam, moras poc,
o kako nervira kad zadnji autobusi se izgube...
pitam, ...da li znas i ja sam nekada imao grad, ulice...
draga lica u dvoristu... pod kestenom stol...
ah, vec sam ti pricao to.

Vinkovci

Oh kako smo se voljeli,
One davne jeseni...
Na obalama Bosuta,
Staza liscem posuta,
Liscem starih hrastova.

U malom gradu, ja i ti,
Znali su nas ljudi svi,
Imali smo crkve dvje,
Zlatnim liscem posute,
Liscem starih hrastova.

Milovo sam garave i plave.
Mnogo cura za zivota svoga,
Al' ko tebe, ... jos ni jednu, tako,
Curo draga, ... iz sokaka moga.

U malom gradu sad je rat,
Srusili su stari sat,
Srusene su crkvje dvje,
Zlatnim liscem posute,
Liscem starih hrastova.

U gradu naseg detinjstva,
Na obalama Bosuta,
Suzama je posuta,
I sad se vise ne vidi,
Staza nase ljubavi.

Milovo sam garave i plave.
Mnogo cura za zivota svoga,
Al' ko tebe, ... jos ni jednu, tako,
Curo draga, ... iz sokaka moga.

Zaboravi

Ako me sretnes negdje u gradovima stranim,
Po kojima se muvam u posljednje vrijeme,
Sretni me,
Kao da me sreces prvi put.
Nismo li se mi vec negdje vidjeli,
Kazi...i zaboravi.

Zaboravi dane koje smo nekada zajedno...,
I noci zaboravi...
Gradove kojima smo mijenjali imena,
I ucrtavali u karte samo nama dostupne...
Onaj hlad pod maslinama u nasoj uvali,
uvali mirnih voda.
Otok nas i ime broda pjesnika
koji nas je tamo nosio...

Zaboravi da si ikada rekla da me volis,
I kako se nikada, nikada, necemo rastati.

Treba zaboraviti naslove knjiga
Koje smo zajedno citali,
Filmove koje smo gledali,
Hemfri Bogarta i Kazablanku,
Narocito zaboravi.

Ulicu divljih kestenova s pocetka Tuskanca,
I onaj nas poljubac na kisi
Za koga bi znala reci:
"Nikada necu zaboraviti".
Molim te zaboravi...

I kada ti kazem da zaboravis,
Kazem ti to zato sto te volim
Kazem ti to bez gorcine,

Otvori oci ljubavi,
Nasim gradom prosli su tenkovi.
Odnijeli su sobom sve sto smo bili,
Znali..., imali...
Zato... Zaboravi.

Cemu sjecanja...?
Pogledaj kako tresnja u tvome vrtu,
Iznova cvjeta svakoga proljeca.
Nasmijesi se jutru koje dolazi,
Zagrli bjelinu novih dana
i zaboravi.

Kasno je vec dragana, hocu da kazem,
zreli smo ljudi,
To jest, nismo vise djeca
I znam da nije lako,

I znam da mozda i boli, ...ali pokusaj,
Molim te,....pokusaj...zaboravi!

I ako me sretnes negdje u gradovima stranim,
Po kojima se muvam u posljednje vrijeme,
Sretni me, kao da me sreces prvi put;
Nismo li se mi vec negdje vidjeli,
Kazi... i zaboravi.

Zasto nie da ne se druzime

Mozat da se razdvojat bregovite,
Mozat da se razurnat gradovite,
Mozat da se razdelat vljubenite,
I kako zvezdi okolu zemljata da kruzime,
A zosto nie da ne se druzime,
A zosto nie da ne se druzime!

Mozat da se rastopat snegovite,
Mozat da se ispraznat parkovite,
Mozat da ni presusat izvorite,
I kako ptici bez cel da kruzime,
A zosto nie da ne se druzime,
A zosto nie da ne se druzime!

Mozat da se napolnat kasarnite,
Mozat da me odnesat viorite,
Mozat da se izgradat zidovite,
Okolu niv kako liljaci da kruzime,
A zosto nie da ne se druzime,
A zosto nie da ne se druzime!

A zosto nie da ne se druzime,
A zosto nie da ne se druzime!