Bilo pa proslo

Ljudi moji na cisto cu poludjeti
Moja me draga, hoce ostaviti
Promam ovako, probam onako
Ona se smjesi, odlazi polako

Negre to vise tako stari moj

Kazem joj, ljepa si k'o ljetni dan
Oci ti plave, k'o plavi jorgovan
Probam ovako, probam onako
Za sitnu kintu staru fintu

Negre to vise tako stari moj

Ne znam stvarno koji joj je vrag
Htio bi opet, da joj budem drag
Htio bi k'o nekad belom cestom
Da je vozam novim mestom
Htio bi k'o nekad u vrelu zoru
Da je ljubim u Marin Dvoru

Negre to vise tako stari moj

Gospodine doktore, pa nisam ja lud
Moj psihicki problem nije Uljani(???)
Dobro izgubio sam pos'o, naci cu drugi
Ma nije ni alkohol, uredu popijem ja koju vise
al mislim, stari pod kontrolom je
Ono sto ne mogu, ne mogu, nikako, nikako ne mogu
Da je zaboravim

Dodje mi da joj, da joj kosti polomim
Probao milom, probao silom
Al ona ode sa onim debilom

Negre to vise tako stari moj

Probao milom, probao silom
Al ona ode sa onim krebilom

Negre to vise tako stari moj

Ne, ne, ne ide to vise tako sari moj
Tvoja draga hoce zivot svoj
Bilo pa proslo novo je doslo
Bilo je ovako bilo je onako

Negre to vise tako stari moj

Obrni je i obrni kako kolo navodi
Kako cu je obrnut kad se ne da ni taknut

Cekaj me

(napisao Konstantin Simonov)

Cekaj me, i ja cu sigurno doci
samo me cekaj dugo
cekaj me i kada zute kise noci ispune tugom
cekaj i kada vrucine zapeku
i kada mecava brise,
cekaj i kada druge nitko nebude cekao vise
Cekaj i kada pisma prestanu stizati iz daleka
cekaj me i kada cekanje dojadi
svakome koji ceka,
cekaj me i ja cu sigurno doci
Ne slusaj kad ti kazu kako je vrjeme
da zaboravis, i da te nade lazu, nek povjeruju i sin i mati da vise ne postoje, neka se tako umore cekati i svi drugovi moji i gorko vino za moju dusu nek piju
kod ognjista, cekaj i nemoj sjesti s njima, nemoj piti nista...cekaj me i ja cu sigurno doci
Sve smrti me ubiti nece, nek rekne tko me cekao nije,taj je imao srece.Tko cekati ne zna,taj nece shvatiti niti ce znati drugi da si me spasila ti jedina cekanjem svojim dugim.Nas dvoje samo znacemo kako prezivjeh vatru kletu ,naprosto ti si cekati znala kao niko na svijetu naprosto ti si cekati znala kao nitko na svjetu...

Dan kada je Richard III...

Kad se ubio
pricaju
na stolu je gorela zadnja cigareta
i soba je bila ispunjena dimom baruta
devetmilimetarskog kolta
kojim je inace iza portala docaravao Norfolkove topove
zadnje urlike prije Richardove smrti
kad se ubio
pricaju
da pismo nije ostavio
i ni sa kim se nije oprostio
samo je
tako pricaju
tog jutra sve radnike u kazalisnom bifeu
zadnjim picem pocastio
i sa smijeskom u podrume teatra otisao
u maloj sobi
pretrpanoj umjetnim ruzama i oruzjem
gdje je vecinu dana provodio
sto je zadnje pomislio kad se ubio
pricaju da je tog jutra
svu rekvizitu za vecernju predstavu na mjesta slozio
i sitne dugove uredno platio
i jos se
tako pricaju
u bojni oklop Richarda III obukao
i krunu na glavu stavio
sva zrcala prema sebi okrenuo
i u lijevu sljepoocnicu pucao
kad se ubio
tog jutra ozujskog
pivo posljednje ispio
konzervu sardine i malo jegera
na stolu ostavio
kisu na zamagljenim prozorima
nije opazio
i nije se nicem radovao
kad se ubio
uvijek je sutio
malo s kim govorio
godinama nepokretnu zenu njegovao
s nikakvom placom kraj s krajem vezivao
u podrumu teatra zivot zivio
i nikog ni za Asto nije krivio
na sastanke nije hodio
ni jednog saveza pobornik nije bio
i nikog nista nije molio
kad se ubio
samo je
tako pricaju
jednog jutra
glavu
topovskom salvom
Richarda III
Raznio

Dva prijatelja

Dva prijatelja shto se svakog dana
sastaju ispred tri lista duvana
celoga zivota dosadnog i dugog
ne vide niko jednoga bez drugog

Dva prijatelja shto se svakog dana
sastaju ispred tri lista duvana
toliko su oni nerazdvojni bili
da su celome svetu dojadili

Ali jednog dana iznenada
oni nece proci kroz svoj deo grada
na sastanak shto ce toga jutra biti
prvi put ce jedan od njih zakasniti

I otad milijarde dane i nedelja
nece se vidjeti ta dva prijatelja
duze od zivota, o mrtva ce biti
dva najbolja druga ko shto smo ja i ti

Filipa Kljajića 32

Noć je u mojoj sobi
Mrak nam topi vrijeme
Modra sjeta pada mi na oči
Omamljen tobom pišem zadnji stih
Na ovoj ploči.

Nemir je moja sudbina
Ovo vrijeme usporava sate
Dodirujem ti zaspale oči
Čuvam tvoj san
Ti si zadnji stih na mojoj ploči

Hajde,primakni se bliže
Ljubi me, ljubi polako
Da, zagrli me čvrsto
Dobro je, dobro je tako.

Polako odlazi noć
Tramvaj zvani čežnja
Noćni radio svira nešto lagano
Tiha gitara opet me nosi
Tebi u san....

Možda sanjaš nešto posebno
Neki film u kom smo zajedno
Sjetna, zastrašena djeca
Čuvari snova što još ne žele da se probude

Hajde,primakni se bliže
Ljubi me, ljubi polako
Da, zagrli me čvrsto
Dobro je, dobro je tako.

Ispovest huligana

Sto sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
Ciji pogled gasne u magli i memli,
Zivio sam kao usput, ko da sanjam,
Kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji.

I tebe sad ljubim po navici, dijete,
Zato sto sam mnoge ljubio, boleciv,
Zato usput, ko sto palim cigarete,
Govorim i sapcem zaljubljene rijeci.

"Uvijek" i "ljubljena" i "upamtit cu",
A u dusi vazda ista pustos zraci;
Ako dirnes strast u covjekovom bicu,
Istine, bez sumnje, nikad neces naci.

Zato moja dusa ne zna sto je jeza
Odbijenih zelja, neshvacene tuge.
Ti si, moja gipka, lakonoga brezo,
Stvorena za me i za mnoge druge.

Ali, ako trazeci neku srodnu dusu,
Vezan protiv zelje, utonem u sjeti,
Nikad necu da te ljubomorom gusim,
Nikad necu tebe grditi ni kleti.

Sto sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
Ciji pogled gasne u magli i memli,
I volim te usput, ko da sanjam,
Kao mnoge druge na toj zemlji.

Jesenjin (iz "Ispovest Huligana")

Modra rijeka

Nikto ne zna gdje je ona
Malo znamo al je znano
Iza gore iza dola
Iza sedam iza osam
I jos hudje i jos ludje
Preko mornih preko gorkih
Preko gloga preko drace
Preko zege preko stege
Preko slutnje preko sumnje
Iza devet iza deset
I jos dublje i jos jace
Iza sutnje iza tmace
Gdje pijetlovi ne pjevaju
Gdje se ne zna za glas roga
I jos hudje i jos ludje
Iza uma iza boga
Ima jedna modra rijeka
Siroka je duboka je
Sto godina siroka je
Tisuc ljeta duboka jest
O duljini i ne sanjaj
Tma i tmusa neprebolna
Ima jedna modra rijeka
Ima jedna modra rijeka
Valja nama preko rijeke

Na nešto me sjeća taj grad

(Izvode: Rade Šerbedžija, Arsen Dedić i Darko Rundek)

Na nešto me sjeća taj grad
Tri kuće na trgu i zastave
Zvuk neba je topal i jak
A ljudi su sjeli pod hrastove

Budi mi se stara čežnja
Budi mi se stara čežnja

Tu je bio njen visoki prozor
Da ga ne gledam
Da ga ne gledam
Svoj strmi hod kroz sjene
Birao sam sâm
A danas ugovor ističe

Budi mi se stara čežnja
Budi mi se stara čežnja

Na nešto me sjeća taj grad
Tri kuće na trgu i zastave
Zvuk neba je topal i jak
A ljudi su sjeli pod hrastove

Budi mi se stara čežnja
Budi mi se stara čežnja

Reci im barem da ostave vrata
Dugo smo skupa i skoro smo braća
Da vidim zeleno i da vidim plavo
Dok nosi me đavo
Oprosti, vrijeme je varavo

I budi mi se stara čežnja...

Ne daj se Ines

(Napisao Arsen Dedić)

Ne daj se Ines,ne daj se godinama moja Ines.
Drukcijim pokretima i navikama,
jer jos ti je soba topla, prijatan raspored
i rijetki predmeti...
Imala si vise ukusa od mene
tvoja soba... divota
Gazdarica ti je u bolnici
uvjek si se razlikovala
po boji papira svojih pisama,po poklonima,
pratila me sljedeceg jutra oko 9 do stanice
i rusi se zeleni autobus tjeran jesenjim vjetrom
kao list niz jednu Beogradsku padinu.
U vecernjem sam odijelu, i opkoljen pogledima
Ne daj se mladosti moja, ne daj se Ines.
Dugo je pripremano nase poznanstvo
i onda slucajno uz vrucu rakiju i sa svega nekoliko recenica lose prekrivena zelja
tvoj je nacin gospodje i obrazi seljanke
prostakuso i plemkinjo moja...
A tvoje grudi, krevet i moja soba objesena u zraku kao narandza, kao narandzasta svjetiljka nad zelenom i modrom vodom Zagreba
proletirskih brigada trideset i devet
kod Krkovic.
Pokisla ulica od prozora dalje
i sum predvecernjih tramvaja...
Lijepi trenutci nostalgije,ljubavi i siromastva,
Upotreba zajednicke kupaonice
i molim vas ako me tko trazi...
Ne daj se ines
Evo me ustajem tek da okrenem plocu
dali je to nepristojno u ovakvom casu, Mozart, Requiem, Agnus Dei,
Meni je ipak najdrazi pocetak...
raspolazem s jos milion njeznih i bezobraznih trenutaka nase mladosti,
koja nas provlastitim ocima
vara, krade i napusta,
Ne daj se Ines.
Poderi pozivnicu,
otkazi veceru,prevari muza odlazeci da se pocesljas u nekom boljem hotelu...
Dodirni me ispod stola koljenom,
generacijo moja, ljubavnice.
Znam da ce jos biti mladoti,ali ne vise ovakve u prosjeku tisucu devetsto trideset osma,ja necu imati skim ostati mlad,ako svi ostarite,i ta ce mi mladost tesko past,a bit ce ipak da ste vi u pravu jer sam sam na ovoj obali koju ste napustili i predali bezvoljno A ponovo pocinje kisa,kao sto vec
kisni listopad,na otocima more od olova
i nebo od borova,udaljeni glasovi koji se mjesaju glas majke, prijatelja, kceri , ljubavnice, roda, brata ...
Na brzinu pokupljeno rublje pred kisu
i nestale svjetlastom bjelinom , jos malo setnje uz more i gotovo
Ne daj se Ines...

Necu protiv druga svog

Evo vec drugi poziv ide u rat
neki novi mladici idu u rat
i brane zemlju od zemlje
i narod od naroda svog
i brane more od kopna
i kopno od mora svog

A ja necu necu i necu
necu protiv druga svog
a ja necu necu i necu
ne mogu protiv naroda mog

Godiste 72. tisina pustinja
godiste 72. rodna je godina
zelenog stola orgije
ubice silnici
godiste 72.
rodna je godina

A ja necu necu i necu
necu protiv druga svog
a ja necu necu i necu
ne mogu protiv naroda mog

Godiste 73. na desno ravnaj se
godiste 73. ostav i vrati se
branis zemlju od zemlje
i narod od naroda svog
branis more od kopna
i kopno od mora svog

A ja necu necu i necu
necu protiv druga svog
a ja necu necu i necu
ne mogu protiv naroda mog

Pismo iz Londona

Dodju tako, ponekad, neke tamne ure,
sjetim se drugara starih,
ili neke davne cure.

Zatvorim oci polako, boli me sjecanje svako,
Dodju tako ponekad,
neke tamne ure.

Vratim se mladosti svojoj i prvoj cigareti,
sjetim se ljubavi prve
i prepustim se sjeti.

Zamisljam gradove stare, ulice, trgove, ljude...
Dodju tako ponekad,
neke tamne ure.

Ja mogu sve razumjeti,
i mogu sve oprostiti,
al' tesko mi nekako zivjeti,
bez tebe,
stari moj.

Od Mure sve do Morave,
Ako se svi zaborave,
Ostat ce uvijek poneki
Mornar Panonski.

Ponekad napisem pismo,
adresu imam u glavi,
kazu zajedno vise nismo,
Drug mi u drugoj drzavi!

A nekad smo znali skupa,
Brzim, preko Bosne....
Na sto je ovo izaslo, tri im matere rosne!

I tako svake noci sjetim se pjesme tvoje,
sto mi vrijedi sto znam,
da samo tuge postoje....

Popijem malo vina,
pa mi je nekako lakse,
princip je uvijek isti,
sve su ostalo.... zna se...

Od Mure sve do Morave,
Ako se svi zaborave,
Ostat ce uvijek poneki,
Mornar Panonski.

Ja mogu sve razumjeti,
i mogu sve oprostiti,
al' tesko mi nekako zivjeti,
bez tebe,
stari moj.

Popodnevna pjesma

Upucujem ovu lijenu popodnevnu misao,
njeznu i pohotnu
u ono dvoriste u kojem sam vas gledao,
draga susjedo
Tisucu devetsto pedeset sedme godine
Kada je bila jesen slicna ovoj
I kada su jos u moj san udarali prozori
Roditeljske kuce utopljene u sibenskoj jugovini
U gradu koji je postajao moja bolnica
A mojom napola razbudjenom glavom kolali prvi tramvaji
plavi i uspavani
Adresiram tamo ovu misao i kazem: steta
Bili ste ljubavnica mog cimera od osam do jedanaest
svakog jutra
Kako ste se zvali Ema, Selma, Alma, Adela
Da li je sto izmijenilo Vase lice, oci i trbuh
A kako sam Vam zavidio vracajuci se iz setnje
od osam do jedanest izjutra
Uz cetvrt kruha i mlijeko u jednom blijedom Pescenickom mljekarstvu
Svim je bojama vec moj prvi studentski rujan dodavao
malo crnog i malo tamnozelenog
I danas Vam iskreno kazem: steta, steta
Vise vjerojatno i niste za takva sta
Ponovo ono dvoriste
Vrijeme je za nedjeljni ribolov i vas suprug odlazi
Vi znaci danas dolazite jos ranije u moju sobu - oko pola sedam
A ja bas izlazim - steta
Jer moj je cimer mrzovoljan tako rano
I ja bih Vam vjerojatno pruzio vise
Ali ja idem u setnju
I setao sam tako godinu i drugu
I ne da Vam se hvalim - bilo je toga
Kakve sve zemlje, pica, kakva mora, gdje sam sve bio
Gdje sam sve ljubio i kakve zene
Jer vama otvoreno mogu reci
Kuda sam sve setao po kisi ujutro
Nekakav vlak je istruo u crnom proljecu u Poljskoj, blizu Rusije
Kakvu sam tamo zenu ostavljao, Isukrste
I kakva je mene ostavljala na sjeveru
Pijuci neko nerazgovjetno pice svog naroda
Daleko, daleko, kao u snovima
Opet netko ovdje u Zagrebu u Jurijevskoj
Pa oci providne i dragocjene jedne Cehinje iz Brna
Vozderkove
Premjestene zauvijek u moju utrobu
A takav snijeg i sve sto treba - bilo je, bilo
Ali ono dvoriste u kojem sam Vas vidjao
Izmedju dva neodredjena stabla crna od vlage one jeseni
Vas tako obicnu i raskalasnu domacicu i mirisi koje ste ostavljali u mojoj sobi
U sezonama 1957,58 i sljedece
steta, nepovratno steta

Niceg nema, niceg nema od tebe, od mene

 Sjeti se Barbara

Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kisilo nad Brestom toga dana
A ti si hodala nasmijana
Rascvjetana ocarana pokapana
Pod kisom
Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kisilo nad Brestom
A ja sam te sreo u ulici Sijama
Smijesila si se
A ja, ja sam se isto tako smijesio
Sjati se Barbara
Ti koju ja nisam poznavao
Ti koja me nisi poznavala
Sjeti se
Sjeti se ipak tog dana
Ne zaboravi
Neki se covjek pod trijemom sklonio
I on te zvao po imenu
Barbara
I ti si potrcala k njemu pod kisom
Pokapana ocarana rascvjetana
I njemu se bacila u narucaj
Sjeti se tog Barbara
I ne ljuti se na mene ako ti kazem ti
Ja kazem ti svima koje volim
Pa i onda ako sam ih vidio samo jedanput
Ja kazem ti svima koji se vole
Pa i onda ako ih ne poznajem
Sjeti se Barbara
Ne zaboravi
Onu pametnu i sretnu kisu
Na tvome sretnom licu
Nad onim sretnim gradom
Onu kisu nad morem
Nad arsenalom
Nad brodom iz Quessanta
O Barbara
Kakve li bljezgarije rat
Sto je od tebe postalo sada
Pod ovom kisom od zeljeza
Od vatre celika krvi
A onaj koji te u svom stiskao zagrljaju
Zaljubljeno
Da li je mrtav nestao ili jos uvijek zivi
O Barbara
Bez prestanka kisi nad Brestom
Kao sto je kisilo onda
Ali to vise nije isto i sve je upropasteno
Ovo je kisa od strasne i neutjesne zalosti
Ovo vise nije ni oluja
Od zeljeza celika krvi
Posve jednostavno oblaci
Koji crkavaju kao stenad
Stenad sto nestaje uzvodno nad Brestom
I odlazi da trune daleko
Daleko veoma daleko od Bresta
od koga ne ostaje nista

 Slovenska

Pise mi majka iz Beograda,
Brine se, kako mi je,

Oni su kaze u redu,
Pitaju kako sam ja?

U mome zive nemiru,
Pobratimstva lica u svemiru,
Polako ucim slovenski,
Polako ucim slovenski.

Pisu mi djeca iz Zagreba,
Brinem se kako im je,

Oni su kaze u redu,
Pitaju, kako sam ja.

U mome zive nemiru,
Pobratimstva lica u svemiru,
Polako ucim slovenski,
Polako ucim slovenski.

Ponekad popijem pice s predsjednikom Republike,
Pita, kako mi je,
Ne brini, kazem, sve je u redu,
Igram svoju predstavu.

Jer u mome zive nemiru,
Pobratimstva lica u svemiru,
Polako ucim slovenski,
Polako ucim slovenski.

Stanujem u Ljubljani,
Ekskluzivan kraj,
Industriska zona, Fuzine,
Sretnem neke zemljake,
Pitam ih, kako je?

Ne brini majstore, gura se,
Djeca idu u skole,
Polako uce slovenski,
Polako uce slovenski.

Jer u mome zive nemiru,
Pobratimstva lica u svemiru,
Polako ucim slovenski,
Po casi ucim se slovensko.

Kaj ti je deklica,
Zakaj si zalosna?
Kaj mi je, nic mi ni,
Srce me boli.

Svakidasnja jadikovka

(pjesma Tina Ujevica)

Kako je tesko biti slab,
kako je tesko biti sam,
i biti star, a biti mlad!

I biti slab, i nemocan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i ocajan.

I gaziti po cestama,
i biti gazen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.

Bez sjaja zvijezde udesa,
sto sijase nad kolijevkom,
sa dugama i varkama.

- O Boze, Boze, sjeti se
svih obecanja blistavih
sto si ih meni zadao.

O Boze, Boze, sjeti se
i ljubav, i pobjede
i lovora, i darova.

I znaj da Sin tvoj putuje
dolinom svijeta turobnom
po trnju i po kamenju,

od nemila do nedraga,
i noge su mu krvave,
i srce mu je ranjeno.

I kosti su mu umorne,
i dusa mu je zalosna
i on je sam i napusten.

I nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga.

I nema nigdje nikoga
do igle draca u srcu
i plamena na rukama.

I sam i samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,
pred zamracenom pucinom,

i komu da se potuzi?
Ta njega niko ne slusa,
ni braca koja lutaju.

O Boze, zeze tvoja rijec
i tijesno joj je u grlu,
i zeljna je da zavapi.

Ta besjeda je lomaca
i duzan sam je viknuti,
ili cu glavnjom planuti.

Pa nek sam krijes na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova!

O Boze, tek da dovrsi
pecalno ovo lutanje
pod svodom koji ne cuje.

Jer meni treba mocna rijec,
jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.

Gorak je vijenac pelina,
mracan je kalez otrova,
ja vapim zarki ilinstak.

Jer mi je mucno biti slab,
jer mi je mucno biti sam-
(kad bih mogao biti jak,

kad bih mogao biti drag)-
no mucno je, najmucnije
biti vec star, a tako mlad!

Uzalud je budim

Budim je
zbog sunca koje objasnjava sebe biljkama
zbog neba razapetog izmedju prstiju
budim je
zbog reci koje peku grlo
volim je usima
treba ici do kraja sveta
i naci rosu na travi
budim je zbog dalekih stvari
koje lice na ove ovde
zbog ljudi
koji bez cela i imena prolaze ulicom
zbog anonimnih reci, trgova
budim je
zbog manufakturnih pejzaza, javnih parkova budim je
zbog ove nase planete koja ce mozda
biti mina u raskrvavljenom nebu
zbog osmeha u kamenu
drugova zaspalih izmedju dve bitke
kada nebo nije bilo vise veliki kavez za ptice
nego aerodrom
moja ljubav puna drugih je deo zore koju budim
budim je
zbog zore, zbog ljubavi, zbog sebe, zbog drugih
budim je
mada je to uzaludnije negoli dozivati pticu zauvek sletelu
sigurno je rekla: neka me trazi i vidi da me nema
ta zena sa rukama deteta, koju volim
to dete koje je zaspalo ne obrisavsi suze koje budim
uzalud, uzalud, uzalud
uzalud je budim
jer ce se probuditi drukcija i nova
uzalud je budim
jer njena usta nece moci da joj kazu
uzalud je budim
ti znas, voda protice, ali ne kaze nista
uzalud je budim
treba obecati izgubljenom imenu necije lice u pesku

ako nije tako odsecite mi ruke
i pretvorite me u kamen

Vec sam ti pricao to

Da li znas, i ja sam nekada imao grad, ulice...
draga lica u dvoristu... pod kestenom stol...
nekada...
prasnjava slika i cesta od sna... curice...
drugova pjesma... u dusi se budi djetinjstvo...
zamisli... mirise lipa.... i ljeto je tu...
kasnije snijegovi...
pramen sam magle pod neonskim svijetlom u zimu...
pricam ti... imao sam druga ko brata ja...
sada pustinja...
ceznjiva pisma... Pacifik od tuge i sjecanja...
kazu sudbina...
ta kurva bol ime mora imati... i razlozi...
milion prica, al' svaka vodi samo do pustosi...
pitam da li znas...
a znam da ne znas niti ces ikada shvatiti...
a i zasto bi...
oprosti, to gorka tecnost iz mene gluposti govori...
nije nostalgija...
ta je romanticno, nevino cedo, spram ovih stanja...
necu da spominjem, rat i uzase,
politiku, i slicna sranja...
necu da ponavljam... pravda ne postoji...
ta to je jasno bar...
hocu da dopustim suzu ljubavi,
sa njom sam divan par.
kasno je, znam... curi noc...
svaka je mala vjecnost za mene.
da, znam, moras poc,
o kako nervira kad zadnji autobusi se izgube...
pitam, ...da li znas i ja sam nekada imao grad, ulice...
draga lica u dvoristu... pod kestenom stol...
ah, vec sam ti pricao to.

Vinkovci

Oh kako smo se voljeli,
One davne jeseni...
Na obalama Bosuta,
Staza liscem posuta,
Liscem starih hrastova.

U malom gradu, ja i ti,
Znali su nas ljudi svi,
Imali smo crkve dvje,
Zlatnim liscem posute,
Liscem starih hrastova.

Milovo sam garave i plave.
Mnogo cura za zivota svoga,
Al' ko tebe, ... jos ni jednu, tako,
Curo draga, ... iz sokaka moga.

U malom gradu sad je rat,
Srusili su stari sat,
Srusene su crkvje dvje,
Zlatnim liscem posute,
Liscem starih hrastova.

U gradu naseg detinjstva,
Na obalama Bosuta,
Suzama je posuta,
I sad se vise ne vidi,
Staza nase ljubavi.

Milovo sam garave i plave.
Mnogo cura za zivota svoga,
Al' ko tebe, ... jos ni jednu, tako,
Curo draga, ... iz sokaka moga.

Zaboravi

Ako me sretnes negdje u gradovima stranim,
Po kojima se muvam u posljednje vrijeme,
Sretni me,
Kao da me sreces prvi put.
Nismo li se mi vec negdje vidjeli,
Kazi...i zaboravi.

Zaboravi dane koje smo nekada zajedno...,
I noci zaboravi...
Gradove kojima smo mijenjali imena,
I ucrtavali u karte samo nama dostupne...
Onaj hlad pod maslinama u nasoj uvali,
uvali mirnih voda.
Otok nas i ime broda pjesnika
koji nas je tamo nosio...

Zaboravi da si ikada rekla da me volis,
I kako se nikada, nikada, necemo rastati.

Treba zaboraviti naslove knjiga
Koje smo zajedno citali,
Filmove koje smo gledali,
Hemfri Bogarta i Kazablanku,
Narocito zaboravi.

Ulicu divljih kestenova s pocetka Tuskanca,
I onaj nas poljubac na kisi
Za koga bi znala reci:
"Nikada necu zaboraviti".
Molim te zaboravi...

I kada ti kazem da zaboravis,
Kazem ti to zato sto te volim
Kazem ti to bez gorcine,

Otvori oci ljubavi,
Nasim gradom prosli su tenkovi.
Odnijeli su sobom sve sto smo bili,
Znali..., imali...
Zato... Zaboravi.

Cemu sjecanja...?
Pogledaj kako tresnja u tvome vrtu,
Iznova cvjeta svakoga proljeca.
Nasmijesi se jutru koje dolazi,
Zagrli bjelinu novih dana
i zaboravi.

Kasno je vec dragana, hocu da kazem,
zreli smo ljudi,
To jest, nismo vise djeca
I znam da nije lako,

I znam da mozda i boli, ...ali pokusaj,
Molim te,....pokusaj...zaboravi!

I ako me sretnes negdje u gradovima stranim,
Po kojima se muvam u posljednje vrijeme,
Sretni me, kao da me sreces prvi put;
Nismo li se mi vec negdje vidjeli,
Kazi... i zaboravi.

Zasto nie da ne se druzime

Mozat da se razdvojat bregovite,
Mozat da se razurnat gradovite,
Mozat da se razdelat vljubenite,
I kako zvezdi okolu zemljata da kruzime,
A zosto nie da ne se druzime,
A zosto nie da ne se druzime!

Mozat da se rastopat snegovite,
Mozat da se ispraznat parkovite,
Mozat da ni presusat izvorite,
I kako ptici bez cel da kruzime,
A zosto nie da ne se druzime,
A zosto nie da ne se druzime!

Mozat da se napolnat kasarnite,
Mozat da me odnesat viorite,
Mozat da se izgradat zidovite,
Okolu niv kako liljaci da kruzime,
A zosto nie da ne se druzime,
A zosto nie da ne se druzime!

A zosto nie da ne se druzime,
A zosto nie da ne se druzime!