PRIJATELJU MOJ

U nedeljnom hladu kisnoga jula
koracas tihim korakom, nem kao noc,
i mimoilazis strazu.
Danas je jutro zatvorilo oci, i ne haje
za uzurbanu viku glasne kosave;
preko uvek budnog plavog neba
prevucen je gust veo.
U sumama su umukle pesme,
a na svakoj kuci vrata su zatvorena.
Ti si usamljeni putnik pustim ulicama,
O, moj jedini prijatelju, najmiliji,
na kuci je mojoj kapija otvorena
ne mimoidji je kao san.

Prijatelju, jesi li napolju u burnoj noci
na svom ljubavnom putu?
Nebo stenje kao neko koji ocajava.
Nocas mi ne dolazi san.
Neprestano otvaram kapiju
i gledam u mrak, prijatelju moj!
Ne mogu nista da poznam pred sobom;
pitam se gdje je put tvoj?
Na kojoj tamnoj obali crne reke,
na kojoj dalekoj ivici hucne sume,
kroz koji varljivi ponor senki
trazis svoj put ka meni, moj prijatelju !

U prvom osvitu cuh sapat;
trebalo je da odjedrimo ti i ja,
i niko drugi na svetu nije smeo znati
o tom putovanju nasem bez kraja i cilja.
Na tom beskrajnom okeanu,
pored tvog pazljivog osmeha
pesme su moje nabujale u melodije
slobodne kao vali,
slobodne od svih stega reci.
Zar jos nije vreme ? Zar jos ima posla?
Gle, vece se naglo nad obalom,
i pri svetlosti koja izdise
ptice se morske vracaju gnezdima svojim u letu.
Ko zna kada ce se odresiti lanac
i kada ce se cun,
kao poslednji odsev zalazeceg sunca,
izgubiti u noci...?

    4 BEZIMENE



PRVA BEZIMENA



Gazeci travu na stazi zaèuh":Poznaješ li me? "

Osvrnuh se, pogledah i rekoh:" Ne mogu vezati ni jedno ime za tvoje lice."

Ona odgovori: " Ja sam prva velika ljubav tvoje mladosti."

Njene oci su blistale kao rosno jutro.

Za-utah trenutak, a zatim zapitah: " jesi li iscrpla sav teret suza?"

Osmjehnu se i ne odgovori.

Razumjeh da je njen plac imao vremena

da nauci govor osmjeha.

Nekada prošapta ona: "Govorio si da ceš uvijek voljeti svoju tugu."

Zbunjen rekoh:" Istina je, ali prošle su godine, i došao je zaborav."

Uzimajuci njenu ruku u svoju, dodadoh:"I ti si se promijenila, nekadašnji bol postao je vedrina."

To je samo dijete gospodaru.

Ono trci oko tvog dvora, zaboravlja se, pokušava da i od tebe napravi igracku.



Ne pazi na neureðenu kosu ni na nemarnu odjecu koju vuce po prašini.



Zaspi i ne odgovori ti kad joj govoriš -

cvijet koji joj daješ ujutru, iz njenih ruku pada u prašinu.

Kad se podigne oluja i kad se nebo smraci,

ona više ne spava, ostavljajuci lutke rasturene po tlu, ona se priljubljuje

tebi, iz straha.

Boji se da ti dobro ne služi.

Ali ti posmatraš njenu igru smiješeci se.

Ti je poznaješ.

Dijete koje sjedi u prašini tvoja je žena;

njene igre ce se smiriti,

postace ozbiljnije,

pretvorice se u ljubav…

DRUGA BEZIMENA



Nikada ne kažeš rijec koju bi trebalo.

Da te ne bih ocijenio, izmiceš mi na hiljadu strana.

Da te ne bih pomiješao s mnogima, stojiš odvojeno.

Poznajem, poznajem lukavstvo tvoje…

nikada ne ideš putem kojim bi trebalo.



Tvoj prohtjev veci je od prohtjeva drugih, zato cutiš.

Pritvornom ravnodušnošcu ne haješ za moje darove.

Poznajem, poznajem lukavstvo tvoje…

nikada ne uzimaš što bi trebalo.

TRECA BEZIMENA



Zavrsicu pjesmu svoju, ako ti je tako volja.

Ako srce tvoje ispunjuju nemirom, uklonicu oci svoje sa tvoga lica.

Ako te ne putu prestravljujem, skrenucu i udaricu drugim putem.

Ako te zbunjujem dok pleteš cvijetne vjence, izbjegavacu tvoj usamljeni vrt.

Ako je voda cudljiva i divlja, necu potjerati svoj cun pored obale tvoje.

CETVRTA BEZIMENA



Volim te, dragane, oprosti mi ljubav moju.

Uhvacena sam kao ptica koja je zalutala.

Otkako se potreslo, srce moje izgubilo je svoj veo i ogoljelo.

Pokrij ga svojim sažaljenjem, dragane, i oprosti mi moju ljubav.



Ako me ne možeš voljeti, dragane, oprosti mi bol moj.

Ne gledaj me prezrivo iz daljine.

Povuci cu se u svoj kut i sjediti u mraku.

Objema rukama pokricu svoju golu sramotu.

Odvrati svoje lice od mene, dragane, i oprosti mi bol moj.



Ako me volis, dragane, oprosti mi moju radost.

Ako moje srce ponese bujica srece, ne smiji se mom opasnom zanosu.

Ako sjedim na svome prijestolju i vladam nad tobom tiranijom ljubavi svoje,

ako ti kao boginja poklonim svoju milost,

podnesi oholost moju, dragane, i oprosti mi moju radost.

GRADINAR 46


Ostavila si me i otišla svojim putem.
Mislio sam da cu biti tužan, pretužan za tobom
i da cu u svome srcu uramiti samo tvoju sliku
protkanu zlatnim stihovima.
Ali, avaj, moje zle sudbe - vrijeme je kratko!

Mladost prolazi godina za godinom;
Proljetni dani lete; jedno golo ništa ubija
nježni cvet,
a mudrac me opominje da je život
samo kap rose na lotosovom listu.

Treba li sve to propustiti
i da samo ginem za onom jednom što mi
okrenu leða?
To bi bilo i grubo i ludo, jer je vrijeme kratko.

Doðite, moje kišne noci, pljuskajuci nogama;
osmjehni se moja zlatna jeseni;
doði, bezbrižni aprile, prospi po zemlji
poljupce svoje!
Doði i ti, i ti, i ti!
Dragi moji, znate da smo smrtni.
Pa je li mudro kidadi srce zbog jedne,
koja je odnijela svoje? Jer je vrijeme kratko.

Slatko je sjediti u uglu i razmišljati da ste
mi vi cijeli svijet.
Hrabro je poželjeti srecu svome bolu, i biti
reijšen,
ne dopustiti nikome da te tješi.

Ali, jedan novi lik gleda kroz moja vrata
i podiže svoje oci k mojima.

Ja mogu samo svoje suze obrisati
i izmijeniti melodiju svoje pjesme:
Jer je vrijeme kratko!

KAKO I ZAŠTO

Kad ti donesem šarene igracke, dijete moje, tek tada shvacam cemu sva ta igra boja s oblacima i vodama, i zašto je cvijece tako raznobojno - kad ti donesem šarene igracke, dijete moje.

Kad ti zapjevam da bi zaigralo, tek tada po istini znadem cemu sva ta svirka lišca, i zašto korovi talasa došumljuju svoj glas do srca zemlje koja im budno prisluškuje - kad ti zapjevam da bi zaigralo.

Kad donesem slatkiše tvojim željnim rucicama, tek tada spoznajem cemu sav taj med u caški cvijeta, i zašto se voce tajom puni slatkim sokom - kad donesem slatkiše tvojim željnim rucicama.

Kad poljubim tvoje lice da bi se nasmiješilo, dragašno moje, tek tada posve razumijem slast što struji s neba u jutarnjem svjetlu, kao i radost kojom ljetni lahor umiva moje tijelo - kad te poljubim da bi se nasmiješilo.

1

Stray birds of summer come to my window to sing and fly away.

And yellow leaves of autumn, which have no songs, flutter and fall there with a sigh.

2

O troupe of little vagrants of the world, leave your footprints in my words.

3

The world puts off its mask of vastness to its lover.

It becomes small as one song, as one kiss of the eternal.

4

It is the tears of the earth that keep her smiles in bloom.

5

The mighty desert is burning for the love of a blade of grass who shakes her head and laughs and flies away.

6

If you shed tears when you miss the sun, you also miss the stars.

7

The sands in your way beg for your song and your movement, dancing water. Will you carry the burden of their lameness?

8

Her wistful face haunts my dreams like the rain at night.

9

Once we dreamt that we were strangers.

We wake up to find that we were dear to each other.

10

Sorrow is hushed into peace in my heart like the evening among the silent trees.

11

Some unseen fingers, like idle breeze, are playing upon my heart the music of the ripples.

12

"What language is thine, O sea?"

   "The language of eternal question."

"What language is thy answer, O sky?

   "The language of eternal silence."

13

Listen, my heart, to the whispers of the world with which it makes love to you.

14

The mystery of creation is like the darkness of night--it is great. Delusions of knowledge are like the fog of the morning.

15

Do not seat your love upon a precipice because it is high.

16

I sit at my window this morning where the world like a passer-by stops for a moment, nods to me and goes.

17

These little thoughts are the rustle of leaves; they have their whisper of joy in my mind.

18

What you are you do not see, what you see is your shadow.

19

My wishes are fools, they shout across thy songs, my Master.

Let me but listen.

20

I cannot choose the best.

The best chooses me.

21

THEY throw their shadows before them who carry their lantern on their back.

22

THAT I exist is a perpetual surprise which is life.

23

"WE, the rustling leaves, have a voice that answers the storms, but who are you so silent?"

"I am a mere flower."

24

REST belongs to the work as the eyelids to the eyes.

25

MAN is a born child, his power is the power of growth.

26

GOD expects answers for the flowers he sends us, not for the sun and the earth.

27

THE light that plays, like a naked child, among the green leaves happily knows not that man can lie.

28

O BEAUTY, find thyself in love, not in the flattery of thy mirror.

29

MY heart beats her waves at the shore of the world and writes upon it her signature in tears with the words, "I love thee."

30

"MOON, for what do you wait?"

"To salute the sun for whom I must make way."

31

THE trees come up to my window like the yearning voice of the dumb earth.

32

HIS own mornings are new surprises to God.

33

LIFE finds its wealth by the claims of the world, and its worth by the claims of love.

34

THE dry river-bed finds no thanks for its past.

35

THE bird wishes it were a cloud. The cloud wishes it were a bird.

36

THE waterfall sings, "I find my song, when I find my freedom."

37

I CANNOT tell why this heart languishes in silence.

It is for small needs it never asks, or knows or remembers.

38

WOMAN, when you move about in your household service your limbs sing like a hill stream among its pebbles.

39

THE sun goes to cross the Western sea, leaving its last salutation to the East.

40

DO not blame your food because you have no appetite.

41

THE trees, like the longings of the earth, stand a-tiptoe to peep at the heaven.

42

YOU smiled and talked to me of nothing and I felt that for this I had been waiting long.

43

THE fish in the water is silent, the animal on the earth is noisy, the bird in the air is singing,

But Man has in him the silence of the sea, the noise of the earth and the music of the air.

44

THE world rushes on over the strings of the lingering heart making the music of sadness.

45

HE has made his weapons his gods. When his weapons win he is defeated himself.

46

GOD finds himself by creating.

47

SHADOW, with her veil drawn, follows Light in secret meekness, with her silent steps of love.

48

THE stars are not afraid to appear like fireflies.

49

I THANK thee that I am none of the wheels of power but I am one with the living creatures that are crushed by it.

50

THE mind, sharp but not broad, sticks at every point but does not move.

51

YOUR idol is shattered in the dust to prove that God's dust is greater than your idol.

52

MAN does not reveal himself in his history, he struggles up through it.

53

WHILE the glass lamp rebukes the earthen for calling it cousin, the moon rises, and the glass lamp, with a bland smile, calls her, "My dear, dear sister."

54

LIKE the meeting of the seagulls and the waves we meet and come near. The seagulls fly off, the waves roll away and we depart.

55

MY day is done, and I am like a boat drawn on the beach, listening to the dance-music of the tide in the evening.

56

LIFE is given to us, we earn it by giving it.

57

WE come nearest to the great when we are great in humility.

58

THE sparrow is sorry for the peacock at the burden of its tail.

59

NEVER be afraid of the moments--thus sings the voice of the everlasting.

60

THE hurricane seeks the shortest road by the no-road, and suddenly ends its search in the Nowhere.