opet,rekao bih da je obrnuto,kakvi ljudi takva i drzava.Svaki narod ima vlast kakvu zasluzuje.reche jednom neki pametan chovek.

pa da, to sam i rekla, zar nisam   

Ljudovi: http://forum.burek.com/index.php/board,63.0.html

 
__________________________________________________

Kad smo već kod prisilnih misli...

Kad nas opsjedaju nametnute misli

Prvi simptomi obično se pojavljuju u adolescenciji ili ranoj odrasloj dobi. U dobi od 10 do 15 godina dogodi se 31 posto prvih epizoda, a 75 posto razvije se do tridesete godine

Opsesivno-kompulzivni poremećaj (OKP) smatrao se jednim od najrjeđih duševnih poremećaja. Prijašnja epidemiološka istraživanja pokazala su kako je njegova maksimalna pojavnost pet oboljelih na 100.000 ljudi. Tako niska učestalost vjerojatno je bila uzrokovana neprepoznavanjem poremećaja u okvirima uobičajene kliničke prakse sve do ranih devedesetih, zatim time što su bolesnici prikrivali simptome i prosječnim čekanjem od 7,5 godina prije nego što bi potražili psihijatrijsku pomoć. OKP se podjednako često pojavljuje i u muškaraca i u žena. Prema međunarodnoj klasifikaciji bolesti, opsesivno-kompulzivni poremećaj svrstava se među tzv. anksiozne poremećaje.

Prvi simptomi obično se pojavljuju u adolescenciji ili ranoj odrasloj dobi, no mogu se pojaviti i prije. U dobi od 10 do 15 godina dogodi se 31 posto prvih epizoda, a 75 posto razvije se do tridesete godine života. U većini slučajeva nema nekog posebnog stresa ili događaja koji bi prethodio početku simptoma.
Nakon "šuljajućeg" početka, slijedi kroničan i često progresivan tijek bolesti. Ipak, neki bolesnici opisuju iznenadni početak simptoma, što je obično inducirano nekim specifičnim stanjima (npr. tijekom trudnoće, problematični porođaji, ozljede glave, infekcije).
Još je Freud uočio vezu između simptoma opsesivne neuroze, tj. OKP-a i crta ličnosti, kao što su tvrdoglavost, škrtost, točnost i urednost. No, fenomenološki i epidemiološki dokazi pokazuju da je OKP često potpuno odvojen od opsesivno-kompulzivnog poremećaja ličnosti. Kad se bolesnici s opsesivnim crtama ličnosti dekompenziraju, često razviju depresiju, paranoju ili somatizaciju (tjelesne simptome), a ne OKP.

Brojne opsesije različita sadržaja

Osnovna su obilježja OKP-a opsesije i/ili kompulzije. Opsesija je neželjeni psihički događaj koji obično izaziva anksioznost ili nelagodu. Opsesije mogu biti misli, ideje, slike, zvukovi, ruminacije (zaokupljenost razmišljanjima), uvjerenja, strahovi ili porivi, a najčešće imaju agresivni, seksualni, vjerski, neugodan, vulgaran ili besmislen sadržaj.
Opsesivne ideje su opetovane misli koje ometaju normalan tijek misli, a opsesivne slike često su živa vidna iskustva. Većina opsesivnih misli uključuje užasne ideje kao što su bogohuljenje, silovanje, ubojstvo ili zlostavljanje djeteta. Opsesivna uvjerenja obično su obilježena i elementima magičnog mišljenja, kao što je "ako ti crna mačka prijeđe preko puta, snaći će te neko zlo". Opsesivne ruminacije mogu uključivati dugotrajno pretjerano i neproduktivno razmišljanje o metafizičkim pitanjima. Opsesivni strahovi često uključuju prljavštinu ili strah od zaraze, a razlikuju se od fobija po tome što su prisutni i u odsutnosti fobičnog podražaja. Kod opsesivnih strahova preuveličava se vjerojatnost pojave fobičnog podražaja, a i nerealni su po metodama koje se koriste da bi se strah poništio. Drugi česti opsesivni strahovi uključuju zlo koje će se dogoditi osobi ili drugima zbog nečega što je učinjeno, primjerice strah da će se kuća zapaliti jer osoba nije provjerila je li štednjak isključen ili da će se pregaziti pješaka ako se nesmotreno vozi.
Bolesnici se opiru i uspijevaju kontrolirati svoje opsesije u različitom stupnju, ali posljedično nastupa znatno oštećenje u svakodnevnom funkcioniranju. Opiranje znači borbu protiv poriva ili nametljivih misli, a kontrola je bolesnikov stvarni uspjeh u odvraćanju misli. Opsesivne sumnje i neodlučnost u svom najgorem obliku mogu trošiti iznimno mnogo vremena, pa čak i paralizirati čovjeka. Drugo obilježje opsesivnog razmišljanja uključuje nedostatak sigurnosti ili neprestanu sumnju, primjerice: "Jesu li moje ruke čiste?", "Jesu li vrata zaključana?".
Opsesivne misli u pravilu slijede kompulzivni rituali, kao što su pretjerano pranje ili provjeravanje, no čini se da se pojavljuju upravo zbog pretjerana manjka sigurnosti i sastoje se od neprimjerenih, katkad i pogrešnih pokušaja povećanja sigurnosti. Kompulzivni ritual je ponašanje koje obično smanjuje nelagodu, no izvodi se na prisilan ili nefleksibilan način. Takvo ponašanje može uključivati rituale koji se sastoje od pranja, provjeravanja, ponavljanja, izbjegavanja, žudnje za pedantnošću, potpunošću i savršenstvom. Takve osobe zabrinute su zbog prljavštine, zaraze klicama i mogu provoditi sate i sate perući ruke ili se tuširajući. Mogu pokušavati izbjeći zarazu fecesom, urinom ili vaginalnim sekretima. Nerijetko, patološki sumnjaju i zbog toga kompulzivno provjeravaju kako bi se uvjerili jesu li npr. nekoga pregazili automobilom, jesu li ostavili nezaključana vrata ili uključen štednjak. Provjeravanje često ne dovodi do uklanjanja sumnje, a u nekim slučajevima čak je može i pogoršati.

Različite kombinacije simptoma

Postoji nekoliko različitih kliničkih slika OKP-a, ovisno o sklopu simptoma. Jedna skupina uključuje bolesnike s opsesijama o prljavštini i zarazi, čiji se rituali vrte oko kompulzivnog pranja i izbjegavanja zaraženih predmeta. Druga skupina uključuje bolesnike s patološkim brojanjem i kompulzivnim provjeravanjem, a u trećoj se skupini nalaze čisto opsesivni bolesnici, bez kompulzija.
Primarna opsesivna sporost viđa se kod druge skupine, kod koje je upravo ta sporost dominirajući simptom; bolesnici mogu provoditi sate i sate perući se, odijevajući se, doručkujući, i život im prolazi sasvim sporo. Neki OKP bolesnici, koje zovemo "hrčci", ne mogu ništa baciti zbog straha kako će im to jednoga dana zatrebati.

Otežana dijagnoza - Premda su kliničke slike OKP-a prilično jasne i upečatljive, katkad je dijagnostički teško razdvojiti OKP od depresije, psihoze, fobije ili teškog opsesivno-kompulzivnog poremećaja ličnosti. U nekim slučajevima tijek OKP-a može vrlo blisko oponašati tijek shizofrenije, uz kronično onesposobljavanje, propadanje i duboko oštećenje socijalnog, obiteljskog i radnog funkcioniranja. Katkad je teško razlikovati opsesije (tj. kontaminaciju) od sumanutosti (tj. da ga truju).
Bolesnici s OKP-om često kao komplikaciju imaju depresiju, a takve bolesnike teško je razlikovati od depresivnih bolesnika koji kao komplikaciju imaju opsesivne simptome. Ove "sekundarne" opsesije često uključuju agresivne teme, krivnju i samooptužujuće teme sukladne raspoloženju. Nadalje, depresivne ruminacije, za razliku od pravih opsesija, često su usmjerene na prethodne događaje, a ne na sadašnje ili buduće i rijetko im se kad osoba opire ili ih poništava kompulzivnim ritualima.

Prognoza - Istraživanja prirodnog tijeka OKP-a upućuju na to da 24 do 33 posto bolesnika s poremećajem ima fluktuirajući tijek bolesti, 11 do 14 posto ima fazični tijek s razdobljima potpunog oporavka, a 54 do 61 posto stalan ili progresivan tijek. Premda se prognoza OKP-a tradicionalno smatrala lošom, napredak u psihoterapijskom pristupu i farmakološkom liječenju znatno je popravio prognozu.

Kombinacija psihofarmaka i psihoterapijskih tehnika

Napredak u farmakoterapiji OKP-a posljednja dva desetljeća doista je dramatičan i izazvao je veliko uzbuđenje zbog uspješnog liječenja tog poremećaja.
U liječenju OKP-a najčešće se koristi i preporučuje kombinirana terapija psihofarmacima i specifičnim psihoterapijskim tehnikama. Kad su simptomi blagi ili je bolesnik vrlo motiviran, liječenje se može početi psihoterapijskim tehnikama. Međutim, uobičajen pristup u kliničkoj praksi je početi liječenje medikacijom da bi se postigao određeni stupanj poboljšanja, koji će zatim omogućiti bolji učinak psihoterapije. Kad se psihoterapija svlada i pokaže učinkovitom, može se pokušati sa smanjivanjem, pa i ukidanjem lijekova. S obzirom na to da je OKP kronična bolest, liječenje je u pravilu dugotrajno.

Psihoterapija OKP-a - Najčešće se koristi tzv. bihevioralna metoda, a sastoji se od dvije odvojene komponente:

    * Postupci izlaganja - za cilj imaju umanjivanje anksioznosti vezane uz opsesije ili suočavanje s opsesivnim strahovima. Tehnike izlaganja koriste se da umanje nelagodu vezanu uz podražaj koji izazivaju opsesije kroz navikavanje, pa bolesnik dobiva domaće zadatke kojih se treba pridržavati, a katkad mu je potrebna pomoć pri izvođenju takvog izlaganja u kući od članova obitelji ili terapeuta.
    * Tehnike sprječavanja odgovora - za cilj imaju umanjivanje učestalosti rituala i ublažavanje opsesivnih misli.

Izvor: Vaše zdravlje

Bambina vrlo lepo sa tvoje strane.Lepo si navela sve o opsesijama.Zapravo one spadaju u anksiozni poremecaj.Bila si upravu kad si napisala da prisilne misli koje su bogohulne nisu i nemaju veze sa grehom.To je u stvari nametnut nezeljeni sadrzaj i nije greh.Kad sam ti rekao da opsesije treba ignorisati ja nisam rekao da ih ne treba leciti i razgovarati sa psihijatrom,vec da ne treba zbog njih padati u depresiju i shvatiti da sto vise mislis o njima nece ti biti bolje.U sustini tu je poenta samo u strahu od tih opsesija koje god da su(bogohulne,sexualne,agresivne).Jednostavno ne treba se bojati tih opsesija,jer kad nestane strah opsesije ce takodje polako nestajati.Naravno najbolje je uz razgovor sa psihijatrom resiti tako nesto,a ako treba i piti lekove dok covek ne prihvati i ne prestane da ima strah od opssesija koje god da su vrste.Vreme cini cudo i treba biti uporan

  Ukoliko te interesuje još nešto od ove tematike, preporučujem ti jednu od naših Top tema: Mentalno zdravlje. 

Hvala na savetu u svakom slucaju.Da li sam ipak na kraju dobro napisao da covek u sustini ima strah od opsesija i da taj strah proizvede napetost i nervozu.I da prihvatanjem opsesija odnosno gubitkom straha od njih one polako nestaju.

Upozoravajuće istraživanje o posttraumatskom ratnom stresu
Država zaboravila ratne veterane
Autor: D. Krstić | 23.04.2008 - 08:36



Iako je oružje na Balkanu utihnulo pre devet godina, za većinu boraca iz Srbije koji su ratovali tokom prošle decenije rat još traje. Rane koje su poneli sa fronta samo su pojačali problemi koje im je doneo mir. Oni su i dalje deo stanovništva o kojem država ne vodi računa.

O traumama koje ovi ljudi nastavljaju da preživljavaju i teškoćama sa kojima se susreću, između ostalog, govori nedavno objavljena monografija „Ratna psihotrauma srpskih veterana“. Prema rečima Željka Špirića, psihijatra i urednika monografije, kod velikog broja veterana prisutni su simptomi različitih posttraumatskih poremećaja.
- Nevoljna sećanja na događaje iz rata, noćni košmari, izbegavanje da se o ratu govori, pa čak i da se gledaju ratni filmovi, sve su to simptomi ratne psihotraume. Veteran se otuđuje od svih, postaje preterano ranjiv i ima osećaj otupljenosti - kaže Špirić i dodaje da to nije samo problem za njega već i za njegovu porodicu i okolinu prema kojoj može postati veoma agresivan.
- Četiri dana sam ležao u kasarni na ivici smrti. Bolovi koje sam trpeo ne mogu se opisati rečima. Znao sam da je kasarna opkoljena, da izlaza nema, da nema lekova, ničega što bi me spaslo. Molio sam drugove da me ubiju i skrate mi muke - seća se Vaso Rodić (50), ratni veteran, nastradao u zapaljenom tenku, 1991. godine u Hrvatskoj.
Njegovo svedočenje samo je jedan od primera bremena koje su sa sobom poneli učesnici jugoslovenskih ratova od 1991. do 1999. godine.
- Noću sanjam borbe. Granate i bombe svuda oko mene, sve trešti. Probudim se u strahu i ne znam gde sam niti šta bih sa sobom. Osećam da ću eksplodirati. Bojim se da ponovo zaspim. Agresivan sam i ne mogu to da kontrolišem - priča o svojim neprospavanim noćima i Dragan Vukićević (58), učesnik rata u Bosni.
Iako učešće na frontu u većini slučajeva nije bilo stvar njihovog izbora, po dolasku iz rata gotovo svi veterani doživeli su negativan stav okoline. Ne samo da nisu dobili očekivano priznanje, već su često bili izloženi podsmehu.
- Ponižavali su nas, svašta nam govorili. Sećam se, jednom sam u pošti plaćao račune, još sam bio na štakama, kada su ljudi u redu počeli da mi dobacuju i da me vređaju - evo ga onaj Miloševićev i sve tako... - priča Vaso Rodić.
Pored narušenog zdravlja, nerazumevanja okoline, nekadašnji ratnici suočeni su sa teškom materijalnom situacijom, mnogi od njih nemaju posao i rešeno stambeno pitanje. Prema njihovim rečima, država i društvo su se ozbiljno ogrešili o one koji su im dali najvrednije što imaju.
- Ono za šta se sami izborimo, preko udruženja boraca, jedina je pomoć koju imamo. Potrebno je da se država više angažuje i donese strategiju zaštite zdravlja učesnika ratova, ali i da im pomogne da reše za njih tri najvažnija problema. To su stan, posao i lečenje - navodi Moma Jevtić, sekretar Udruženja boraca Zvezdare koje je i izdavač knjige.

Procena zdravstvenog stanja i potreba
Trenutno je u toku projekat „Procena zdravstvenog stanja i zdravstvenih potreba ratnih veterana iz ratova 90-ih sa posebnim naglaskom na mentalno zdravlje“.
- Sada anketiramo 3.000 ratnih veterana, od kojih će po završetku ankete biti odabrano između 200 i 300 ljudi. Oni će biti podvrgnuti detaljnom pregledu kako bi se utvrdilo stanje njihovog mentalnog zdravlja i odredila psihoterapija - kaže za „Blic“ Željko Špirić.

Izvor: Blic

Umesto sto ih stavljaju pod mikroskope i odredjuju im terapije, bolje bi bilo da im drzava konacno obezbedi gde ce da stanuju.     Kad je trebalo da se puca i da se gine, bili su idealni, sada su nepodobni ... baceni u zapecak i zive po kasarnama u 15 kvadrata. Sramota.

Pozdrav. Imam jedno pitanje. Kada se kaze da se pod opsesijama misli i na nametnute reci. Da li se tu misli na misaone reci(kao da nesto izgovaramo u sebi). Da li se tu misli na ometajuce misaone reci koje prekidaju misaoni tok i koje mogu biti bogohulne,i ostalog sadrzaja. Znam da se pod opsesijama jos i misli na ometajuce slike,ideje iostalo. Ali me interesuje ovo za ometajuce reci. Hvala na odgovaoru unapred. Ocekujem odgovor od Bambine ili nekog drugog

Nametnute reći ili misli se stalno vraćaju u misaoni proces, na izgled neizazvane.U stvari one su posledica nekog dubljeg procesa koji je potisnut iz svesnog i koji se bori da izbije na površinu svesti.

Znači ako neko sebi zabranjuje recimo da se seksualno uzbudi gledajući oko sebe lepe devojke, ako se zarekao na celibat on počne da potriskuje svoju seksualnost iz svesti. Ali time ona ne nestaje, samo se transformiše u težeg protivnika koji se vraća kroz te seksualne asocijacije, bogohulne reči, napade osećanja mržnje prema osobama suprotnog pola koje probude seksualne nagone.Takve "demone" često opisuju monasi srednjih godina.

Ili recimo jedna osoba koju dobro poznajem ima frustracije u vezi sa stanom. Više puta u životu od detinjstva do zrelih godina dolazila je u situaciju da napušta stan , pa se opet skući, prilagodi, i onda opet u sasvim neregularnim okolnostima novo pomeranje, pa tako jedno 7-8 puta. I danas kao stara žena ona je opsesivna na ideju da bi mogla da ostane bez svog stana. Stalno ide i proverava da li su utikači i prekidači topli, da li su vrata zaključana, tripuje kako joj neko preko krova prelazi, ali nikad ne dođe. I kad samo pomisli da bi neko mogao da na bilo koji način polaže bilo kakvo pravo na njen stan počnu neviđene halucinacije i agresija.